Juče je počeo a danas se završio, prvi Queer Sarajevo festival. Šta ćeš , brzo se živi, takav je naš grad, nema se vremena gubiti na tamo nekih četiri dana festivala, već to mi sve ”lijepo” u dva dana obavimo.

A šta se tek može napraviti za dva sata, ih, čudo! Premlatiti osmero ljudi, najmanje. Pratiti ih kolima, izvlačiti uz prijetnju pištoljem iz taksija, šutirati nogama i žene i muškarce, vehabije i fudbalski navijači ne prave razliku, niti u tome vide problem.

Najbolje mi je bilo pitanje moje prijateljice iz Amerike ”šta navijači imaju sa tim” Ništa, propali klub za koji navijaju izgubio utakmicu, neko mora platiti cijenu njihovog bijesa. Baš po istom receptu kao i u susjednim državama.

Mi smo, na ovom jadnom Balkanu, jedino po mržnji jednaki. ”Naše” vehabije su otvoreno sinoć priznale da im je uzor srbijanski ” Obraz”, e nek je svima na obraz, ako ga nekim čudom imaju…

Ponovo smo na CNN-u ! Mašala, nije nas dugo bilo ! Ako izuzmemo promotivni turistički spot…

Danas su organizatorice festival bile prinuđene saopštiti da se svi programi otkazuju, odnosno, festival će trajati do nedelje do kada je i planirano, ali ne na lokacijama koje su najavljene i ne prema planu koji je ranije predstavljen.Sve to naravno radi bezbijednosti.

Nakon današnje press konferencije festival za javnost bio je zatvoren. Novinari su s posebnim razlogom dodatna opasnost jer je od jednog dijela njih krenula hajka i poziv na linč.

Ja sam, zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti organizatora ostala na radionici i provela divan dan sa queer aktivistima i aktivistkinjama iz cijele regije.

Divim se njihovoj hrabrosti i spremnosti da se u ovom ksenofobičnom društvu bore za pravo na različitost.

Ipak, ne treba zaboraviti i da je samo otvaranje festivala istorijski događaj i da nakon toga, pa makar uz sve vehabije ovog svijeta, više ništa neće biti isto. Svi smo se pitali danas šta bi se desilo da se spriječilo samo otvaranje, ko bi bio sljedeća žrtva?!

Sad Sarajevo može mirno nastavi svoj ramazanski život. Do Bajrama naravno. Tada mira neće biti. Barem ne za one koji Bajram ne slave i ne pale se na rafalnu paljbu ispaljenu u čast praznika.

Ili dva lica istog događaja

U zgradi Akademije likovnih umjetnosti ljudi gledaju radove na izložbi čije je otvaranje označilo počatak festivala. Razgovaram sa poznanicima i prijateljima, dolazimo do istog zaključka, na izložbu su došli uglavnom oni koje viđamo na svim drugim kulturnim događajima u gradu.

Ja, nepopravljivi optimista, očekivala sam mnogo više javnih ličnosti, univerzitetskih profesora, ako hoćete i deklarisanih homoseksualaca, ali mi se čini da su među ovdašnjom ‘LGBTTIQ’ populacijom najhrabrije žene.

Nebitno, ko je došao neka je došao, ko nije, njemu na čast.

Nemoguće je opisati zadovoljstvo koje sam osjećala dok su hrabre žene, organizatorice, pozdravljale prisutne. Šta su te žene ovih dana sve prošle…Mislim da bi malo ko bio spreman naći se u njihovoj koži.

S druge strane , odnosno ispred Akademije, okupljeni oni koji bi kao da spriječe, koji bi kao da drže moralne lekcije, koji bi da savjetuju kako je ”borba protiv pedera jedini pravi put, Allah ueber tekbir , jer sutra, ako ne bude nas, a ostanu naša djeca, pederi nam djecu mogu usvojiti, Allah ueber tekbir, želimo li to, ne, ne želimo, Allah ueber tekbir” pa sve tako u krug.

Objektivno, bilo ih je manje već policajaca i ljudi iz zaštitarske agencije.Opet, bilo ih je dovoljno da prate ljude koji su izlazili sa Akademije i da fizički nasrnu na dvojicu ovdašnjih pisaca. Danima su prijetili tako da je prvi Queer festival proglašen događajem visokog rizika. Danas su osvanule plakate ”edukativnog” karaktera na kojima nam brižni sugrađani poručuju kako je homoseksualnost pošast novog doba i sve tako pa i mnogo gore, a sve s jednim ciljem ”ubij pedera”.

Sve to, tokom svetog mjeseca Ramazana, u kom se oni koji biju, psuju i prijete pozivaju na njegovu svetost zamjerajući kvirovcima na organizaciji festivala tokom Ramazana.

Sutra je novi dan, nova nafaka

Sjajan program očekuje sve one koji nemaju problema sa samim sobom i predrasudama.

Za sve koji propuste, a imaju želju da vide, teta Kristina napraviće reportažu.Uz nadu da joj niko neće razbiti ni glavu ni kameru

Preživljavam preko dvadeset dana marta, relativno uspješno.
Nijedan mart nije bio dobar, od kada vodim evidenciju o lošim martovima, ama baš nijedan.
Meni je samo ostalo da nekako pripazim, pokušam uticati, da ne bude lošiji od prethodnih.
Danas je ponedjeljak.
Dan zbog kog i normalni polude.
Nama nenormalnim bude posebno teško.
U danu se izmijene četiri godišnja doba.
Od posla do kuće pratio me je snijeg.
Kupila sam u trafici ispred zgrade u kojoj radim kišobran za 5 KM.
Jer, ne nosim kišobran niti u redakciji imam rezervni, a pogotovo ne onda kad me iz kuće isprati proljeće.
I tako, baš sam bila loše volje ( i sada sam) i svratih u Merkator da kupim nešto, a u Merkatoru kupujem zato jer mi je blizu kuće iako su u njemu skuplje namirnice već što jesu u malim trgovinama pored moje zgrade.
Ali u malim trgovinama pored zgrade svi uzimaju sebi za pravo da se raspituju o mom privatnom životu, da prokomentarišu koliko me nije bilo, da dijagnosticiraju kako sam sigurno bila na putu, kako izgleda puno radim i kako…kako…
Zbog toga idem u Merkator.
Tamo me ništa ne pitaju.
Aha.
Do večeras.
Kupila sam uobičajene artikle i pivo.
Prodavačica, željna konverzacije, upušta se u raspravu o društvenim i inim prilikama i dok provlači moju karticu kroz aparat za provlačenje kartice primjećuje i dodaje :” Lako je vama, vi udarili po pivu”.
Pitam se postoji li negdje na svijetu mjesto na kom trgovac smije konstatovati koliko i čega kupac konzumira ???

Pitam se šta bi mi rekla da sam kupovala kondome ?!

Nađite mi neko mjesto sem Balkana da toga ima i ja odmah častim sljedeću turu piva kupljenog tamo gdje se trgovci brinu koliko se i čega popije.
A sve ovo o čemu pišem ne služi ničemu drugom do tome da vam kažem kako je ovo bio sigurno jedan od najlošijih dana za počinjanje priče o Duši Sarajeva koja se tako piše, a čita se kao Štetočine Sarajeva.

Imam dovoljno malo godina da bih mogla blaženo živjeti u neznanju ali i tu (ne)sreću da su me i još uvijek okružuju ljudi kojima memorija ne datira od 1996. godine. Za neupućene, to je prva postdejtonska godina.
Neki, koji ovdje žive, znaju samo za period rata i ovog nesretnog poraća.
Šta je bilo prije rata niti znaju niti ih interesuje niti ikome treba neko sa viškom znanja i ne daj bože pameti.

Na lešu upokojenog Sarajeva egzistiraju mnogi a profitiraju najpatetičniji računajući na sentimentalne koje uz Sarajevo, bili oni iz tog grada ili u njega samo svraćali, vežu uspomene na neke bolje dane.
Od muzičkih štetočina svakako najveće su one u liku i djelu Dine Gremlina i Harija Varešanovića.
Dok je prvi pomalo gadljiv na Beograd, ovaj drugi je onomad, danima punio Sava Centar a nedavno i Lisinski u Zagrebu a pjeva, o bože moj, o Sarajevu u kom su se krali novčanici i čitao Lorka i sve to zove, sarajevskom furkom pa zapomaže:

Tad sam bio lijep i mlad,
i sebi se mnogo svidjah
al’ tebi ne,
jer te s drugim vidjah

Pa dodaje:

U Estradu kad je usla,
k’o tramvaj pored mene prosla
gledala je u Bregu

Da mu je brat po stihu zorno svjedoči I ovaj , iz bogate riznice, nasumice izvađen , primjer muzičkog genocida.

De facto Fato
Izvodjač : Dino Merlin

Ne mozes me poznat’ po frizuri
ona mi je jos u proceduri
nisam ti ni neka jalija
ma vidis da sam k’o oklagija

A to je to, de facto Fato
to je to, od Boga mi dato
to je to, i srebro i zlato
ma kakvo more kakva inspiracija
ti si Fato sasvim realna frustracija

I moja, kao i njegova zbog Fate, sasvim realna je frustracija jer de facto, ovi, prvi pomenuti, su mnogo manje štetočine, njihovu štetu, patetiku, besmislenost tekstova koje izvode lako će prozrijeti i oni, mnogo dobronamjerniji od mene.
A ja, zlonamjerna kakvom će me mnogi, sarajevski dušebrižnici doživjeti, ovoga puta ću reći da su jedini istinski kvalitet na muzičku sarajevsku scenu donijeli mnogobrojni demo bendovi čiji je i uspon i pad zabilježen samo u prostorijama kojekakvih domova kulture u Sarajevu poput Živčano Labilnih, Ulične garde i Izopačenih mehaničara , a koji su bili istinski predstavnici sarajevske Punk scene u vrijeme njenog nastanka u svijetu, odnosno par godina iza jer je ovdje sve, neminovno kasnilo, a na kojima je Aleksandar Tomašević oštrio ku*ac u tadašnjem Ven-u proglašavajući ih fašistima.
Vrijedili su i oni , pomalo zaboravljeni, poput SCH, Kongresa, Bonton Baje…
Od onih, opštepoznatih, treba spomenuti Zabranjeno pušenje, Elvisa , Bombaj štampu , ponajviše zbog osnivanja rijetko autentičnog i svake hvale vrijednog pokreta Nju primitivs.
O Indeksima svakako i naravno, sve najbolje.

Opšte mišljenje, u krugovima istinske intelektualne elite u regiji, o onome što je tada ( osamdesetih) dolazilo iz Sarajeva, pod markicom sarajevske pop škole iliti pastirskog roka prije, bilo je zasnovano na tvrdnji da je riječ o najvećim muzičkim trovačima i dnu dna tadašnje masovne kulture.
Među takve spada i sada etablirani Saša Lošić koji je svoju karijeru počeo u grupi Ševin orkestar u Domu kulture u Švrakinom selu i to tako što mu je , upućeni tvrde, tata Dobrota Lošić, tadašnji urednik Televizije Sarajevo, sredio mjesto za probu.
Njegovi nikada prevaziđeni hitovi Suada, Suada… ,Šta će nama šoferima kuća ( sa Nadom Obrić) ostavili su neizbrisiv trag i zadojili stoku koja je nakon toga rado pucala jedna na druge.Čitav niz grupa, a sve u boji, Bijelo dugme, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Crno vino , još je samo falila Zelena ka*ina pa da United colors of Beneton zaokruži asortiman, pronijeli su i slavom ovjenčali Sarajevo kao tadašnji mejnstrim centar jugoslovenske muzike.

To što su svojim djelovanjem stvorili sjajan temelj za nastanak turbo folka ovaj put neću.

Danas ću, iz čitavog spektra boja, izdvojila dvije, koje nažalost, preživljavaju i dalje.

Crvena jabuka , album Duša Sarajeva

I Plavi orkestar, albuma, novog, hvala nebesima, još uvijek nemaju, ali se o njima snima dokumentarac.

Zajedničko, ovim bendovima je to što ih je tada svesrdno podržavao ”mag” muzičkog novinarstva Ognjen Tvrtković.
I jedne i druge , tvrde upućeni, zbog njihovih očeva ( Sašinog i Zlaje Arslanagića).

Količina patetike i neukusa kojom su nas svih ovih godina obasipali tolika je, da je ovaj tekst, premali prostor da se udobno smjeste.
Elem, Crvena jabuka, ovih dana , vratila se sa Dušom Sarajeva.
Lešinari, koji žive u Zagrebu, cijene kako se nad posthumnim Sarajevom može još uvijek profitirati.
Ali davno je prošlo vrijeme kada je ovim gradom upravljao Emerik Blum.
Bog da mu dušu prosti, u grobu se sigurno prevrće zato što su na njegovom mjestu danas tajo Silajdžić i lady Borovac sa sve svojom ekipom boraca za ”multikulturalno ” Sarajevo od koga ni od Sarajeva ni od multikuilturalnosti nema ni S ni M.

Nego, kad sam kod ove duše, kome se ne gadi neka posluša i neka mi kaže da li se samo meni čini ili izvođač izvedbom sugeriše da je netom sišao ili se još uvijek nalazi na wc šolji ???

A kome je mrsko slušati izdvajam ”najbolje” :

Ove noći moj grad gubi sjaj
al’ nije tuga sve što vidiš
topla je noć tvoj zagrljaj
a svaka suza kaže zna gdje je duša Sarajeva

Nije tuga sve što vidiš, ne može se ni vidjeti dobri moj Žera, tuga je kad čuješ od poznanika koji prodaje knjige kako mu je redovni kupac gospođa u penziji koja se snadbjeva iz kanti za smeće, a crkavicu od penzije koristi za duhovnu nadgradnju.
Ne može se sarajevska tuga sagledati pogotovo ne u stih smjestiti, ne može posebno onda ako si nevješt stihoklepac, ne vide svu tugu ni oni koji su ovdje, a kako ćeš je ti, moj dobri Žera, s Cvijetnog trga vidjeti.
Saša Lošić, ne treba dušu griješiti, sigurno je jedna od najpristojnijih javnih ličnosti koju sam srela, ako ništa drugo, barem je dobro naučio lekcije kako se treba ponašati I za to mu evo, ovoga puta, čista petica.
Kad se, nakon izbjeglištva, ponovo notama prostro po sceni upokojene države pišući muziku za filmove, moj dragi prijatelj I kolega Ćesa rekao je kako je čovjek konačno da’no dušom I počeo komponovati narodnu muziku što je oduvijek želio jer je narodnjak u duši I srcu uvijek bio. Ja malo parafraziram Ćesu, malo I dodajem, davno je bilo, ne mogu se svega sjetiti, a Ćesina je svakako svaka zlatna I podsjeća na to da u ovom gradu još uvijek ima ljudi kojima nije oduzeta ni pamet a ni pamćenje.
Danas Loša, stidljivo,’’ isporovociran novinarskim pitanjem ‘’(a novinar mi je opet jedan drugi drag drug) stidljivo najavljuje veliki kam bek I dodaje:
’’ Vi znate da je moja generacija izrasla iz cinizma osamdesetih, iz punka, novog vala…
Jubileji, maturske večeri, zaokružavanje karijera I druge patetične stvari nisu bliske našem načinu razmišljanja.’’
Sve ovo govori rodonačelnik patetike.
Njegova generacija možda jeste izrasla iz cinizma I punka, ali kakve veze on sa tim ima, kakve veze sa negiranjem patetike ima čovjek koji je pjevao:
Drugovi, budimo iskreni
vec nam se blizi dvadeseta
a treba zivjeti i pjevati
idemo kao na maturskoj veceri
uno, due, tre, quarto
Ima Loša I momenata u kojima kaže :
‘’Mi smo, istini za volju, bili pop-punk bend’’ .
Kad sam imala pet godina žuta boja, iz neobjašnjivih razloga, meni je bila pankerska.
Kako, zašto, pojma nemam.
Sjećam se k’o da je juče bilo kako sam sa mamom, šetajući Miskinovom u nekom izlogu vidjela žute gumene čizme I ushićeno joj saopštila kako su to prave pankerske čizme.
Mama je pronašla metode pomoću kojih je petogodišnjem djetetu saopštila kako žute gumene čizme nemaju veze sa Punkom.
Mama, znam da ti je sutra rođendan I da imaš pametnijeg posla, ali neka ti ne bude teško, pojasni I nekim drugim da njihova muzika sa Punkom ima veze koliko I žute gumene čizme .
Ako u stihovima, pričama, scenarijima, dramskim tekstovima želite naći Sarajevo, onda se držite Sidrana.
Ono predratno, znate gdje je, pravac videoteka I čeka vas na polici a odaziva se na Doli Bel.
A ovo postratno u Moriji.
Najboljoj zbirci pjesama objavljenoj od Vardara pa do Triglava od 1992. pa na ovamo.

A najbolje bi bilo da ga nikako ne tražite, koji će vam đavo