Da ne postoje univerzalne generacijske karakteristike, ne bi postojao ni kineski horoskop. Da nas ne određuje između ostalog i godina rođenja ne bismo nikada čuli kako je nekome izginulo pola generacije, ili je na liječenju od alkohola ili su gotovo svi uspješni. Češće ovo prvo dvoje…
Razmišljajući o tome kako iz moje generacije niko nije postigao neki svemirski uspjeh nisam pronašla nikakvu utjehu za sebe. Naprotiv. Dođoh do teorije zavjere i generacijskog tapkanja u mjestu i malih pomaka, zanemarljivih i za nas same, za čovječanstvo pogotovo.
Pa nama drugačije nije bilo ni namijenjeno.
Sa Titom smo se mimoišli, na svijet prispjeli u vrijeme odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Od predratnog blagostanja zapamtili smo čokolade iz uvoza u vrijeme Ante Markovića i prve neonske reklame u zemlji socijalnih jednakosti i neizbježne uniformisanosti.
Na prvu ekskurziju u četvrtom osnovne nismo otišli zbog izvijesnosti rata u Hrvatskoj.
Na onu u osmom niko nije ni pomislio da može otići zbog rata koji je stigao i u našu avliju.
Malu maturu oko koje je sad koliko primjećujem napravljen popriličan cirkus proslavila sam u ručno sašivenoj haljini uz svjetlo petrolejske lampe. Za feniranje nije bilo struje pa na sreću jedina fotografija sa tog hepeninga pokazuje kako ljudska kosa može neodoljivo na žbun da podsjeća.
Na onoj velikoj maturi, u postdejtonskoj Bosni, frizura je bila najmanje bitna. Trebale su se do proslave ispraviti sve jedinice koje su se naredale usljed postdejtonskih promjena gradova, škola, stanova i onoga što se stanom samo nazivalo.
Od studiranja samo pamtim studentske ekskurzije ( za to sam već sama kriva).
Vaspitana u duhu onoga da je važan ”stalni” posao i da ti ”ide” staž počela sam raditi dovoljno rano da sam već spremna za prijevremenu penziju.
”A moglo je bolje…”

Sjećam se da sam po maminom povratku sa posla oblačila njen sako i suknju do koljena (par puta prevrnuta u struku dostizala bi moju željenu dužinu) , obuvala cipele sa niskom petom računajući kako ću ja jednog dana obavezno nositi štikle, uzimala njenu torbu i defilovala kroz kuću, pričajuči sama sa sobom, umišljajuči kako sa jednog poslovnog sastanka idem na drugi pa se nakon toga nalazim sa prijateljicama na večeri (Sex i grad u najavi).
Kad nisam bila kostimirana krojila sam planove za budućnost. Vrt, u njemu zasađene maline (niko mi od generacije neće povjerovati, kao što ni danas ne vjeruju kad kažem da sam u depresiji) u vrtu pas, pored psa dvoje djece ( dječak i djevojčica, blizanci ako je ikako moguće) , na betoniranom dijelu dvorišta friško opran neki terenac i pored njega manji auto, poput sadašnjeg novog Mini Morisa, da imam za pijace, naravno.
I muža sam bila zamislila, evo sad bih ga mogla nacrtati da crtati znam.
Karijera bi mi se naravno razvijala paralelno i jednako uspješno kao i djeca i pas i maline zasađene u mom dvorištu na periferiji velikog grada kakav bi Sarajevo sigurno bio da ga nismo razgrađivali.
Vremenom su se planovi prekrajali.

Terenca sam zamijenila strahom od vožnje.
Psa strahom od vezivanja.
Za djecu nikad nije kasno, a i starosna granica se pomijera, sve je drugačije pa i onaj nesretni biološki sat manje glasno kucka što vrijeme više odmiče a medicina napreduje pa toj dječijoj projekciji nisam vremenom tražila nikakvu supstituciju.
Muža nisam našla, sve više mi se čini da je onaj sa idealnog travnjaka iz djetinstva već našao svoju ženu .
I sve to i nekako, ali mi nikako nije jasno kako barem ne skrojih onaj idealni kostim, sa suknjom do koljena i žaketicom uz odgovarajuću torbu i cipele iste nijanse, sa visokim potpeticama naravno.
Kako i dalje svijetom hodim u ravnim cipelama skitarama vjerujući kako će već nešto iskrsnuti.
I zašto me, pored svih strahova koji su me stigli, barem nije zaobišao ovaj od tridesete.

Kada se podvuče crta i vrati na početak priče, valjda su jedino bitni oni koji rođendane ne zaboravljaju. Za koje znaš u koja doba i na koji način će se javiti.
I ne želim da čujem kako su tridesete nove dvadesete.
Ne mogu ja još jednom sve ovo od početka.

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna

U ovih po’ godine granica između stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patološki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada nešto želiš

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali više djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez više djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svođenju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovođenje u red svega onoga što je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuđena na propast u startu što su događaji koji su uslijedili samo potvrdili

Krajem januara ove godine išla sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne štampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obrušila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućništvo, svemu tome nešto je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa rođenom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakašnjenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaprošena”. Nadam se samo da neće pokušati s kašnjenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

Najviše na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

U svakom slučaju hvala organizatorima što su me poštedili jedinstvenih trenutaka samosažaljenja.

Srela sam astrologa koji mi je radio natalnu kartu prije deset godina i kaže kako mi je prošla godina ( a to se računa od mog prošlog do novog rođendana koji mi je vrlo skoro) bila odlična za pisanje.
Naravoučenije, ako vjerujete u astrologiju sretnite se sa astrologom na početku godine.
Toliko mi je bila odlična za pisanje da i godišnjicu blogovanja ne obilježih.
Obuzeo me stvarni život. Tačnije, imala sam internet overdouz.
Toliko sam bila zastranila da sam se plašila da sam neizlječiv slučaj.
Kad ono, ima nade.
Kad se samo sjetim početaka.
Nisam znala da postoje alati za praćenje statistike bloga.
Nisam znala da postoje mjesta na koja trebaš prijaviti blog i na taj način pratiti vlastitu pozicioniranost.
Kad sam to zahvaljujući Tanji otkrila, doslovno sam shvatila, pa sam mislila da se prometnem o svaku cijenu među prvih deset. Ni vještačkim putem nije išlo. Moja baba bi rekla –nije bilo suđeno.
Sad kad ni romorim nit govorim, uvijek sam negdje u ”zlatnoj” sredini. Kome je sredina zlatna neka pita salamu kako joj je između dvije šnite hljeba.
Kao što je blog počeo zahvaljujući prijateljstvu, tako je i nastavljen.
Zaista sam ”upoznala” divne ljude.
U svakom slučaju, srećna mi godišnjica i godina u kojoj su moja dva teksta ipak svoje mjesto našla na pravom papiru.
Ljudi koji nisu blogeri a čitaju moj blog (hvala im na tome ) me pitaju zašto nema novih tekstova, zašto nema teksta iz Kana.
Ne znam, mnogo mi je lakše pisati o nečemu što me je naljutilo ili pisati kad sam ljuta već kad mi je potaman.
A u Kanu je, za rijetko čudo, baš bilo potaman.
Tamo sam bila po peti put, drugi put povodom festivala. I kad već imaš prvo, traumatično iskustvo, onda te drugi put, sem ako baš nisi totalna budala, malo ko može zaj***i.
Jutra u centru grada ( za razliku od visinskih predjela na kojima sam boravila prošle godine) , prva jutarnja kafa uz miris izgorele hrane iz kineskog restorana u susjedstvu, druga jutarnja kafa u Klubu na vrhu filmske palate, temperatura podnosljiva, društvo i vise nego prijatno.
I sta se o tome ima pisati sem toga da saopštim kako je meni bilo dobro.
Neka je i zaslužila sam mada se mogu kladiti da ima i onih koji tako ne misle
Ako vas put nanese u Kan u vrijeme festivala, nemojte da vas lažu i pričaju kako su najluđi partiji oni pored obale. Ne, iza ponoci, van grada, ludilo počinje.
Znaju to i Kusta i Maradona
Sigurno jedne od najvećih ovogodišnjih kanskih atrakcija.
Izgleda da sam stvarno zaboravila pisati ali u čekanju talasa inspiracije mogu dočekati i to da mi je Andrej Nikolaidis još godinu dana na naslovnoj stranici bloga. Odoh sutra u Zagreb. Nadam se da će ovo biti dugo i toplo ljeto.
A kako ste vi ?

]]> http://sitanvez.mooshema.com/2008/05/29/evo-mene-ponovo/feed/ 14 http://sitanvez.mooshema.com/2008/03/02/a-sad-malo-ja/ http://sitanvez.mooshema.com/2008/03/02/a-sad-malo-ja/#comments Sun, 02 Mar 2008 19:52:11 +0000 Kristina http://sitanvez.mooshema.com/2008/03/02/a-sad-malo-ja/ U posljednje vrijeme kad neka ”javna ličnost” u Sarajevu počne pisati Blog to se saopštava haman k’o da je pokrenula privatnu TV stanicu.
Pa sam malo apdejtovala profil, mislim da sam jedino preskočila matični broj, da se ako neko ne zna ko sam i to zna i da se zna da nemam Blog od juče

Pa ako sam nekom simpatična ili sam mu trn u oku i ne može da me smisli, neka barem sto posto bude načisto s tim ko sam !

Zapamtite ovu fotografiju.
Predmet o kom ću vam pripovjedati nije baš tako izgledao ali jeste slično i imao je, ako se ne varam, istu namjenu.
Fotografiju, originalnu, birvaktilnog osigurača, nisam uspjela pronaći, ali poslužiće i ova, nema veze.
No krenimo redom.
Večeras sam bila u pozorištu, kojim povodom, i to ću kasnije.
I priznajem, jutros , kad sam na sebe navukla prvo što sam dohvatila, nisam previše razmišljala da li se, u odjevni predmet, uvukao neki, koji nisam planirala odjenuti.
I tako stojim ja ispred pozorišta, čekam svog omiljenog glumaca Nebojšu Glogovca , stojim i dobronamjernim vjerovatno izgledam kao hostesa a onim zlobnim moj položaj u odnosu na glavnu cestu može i sugerisati nešto drugo

Na sebi imam crnu haljinu i pepito mantil, mantil je posebno bitan jer sam ga kupila na stopostotnom sniženju, mislim, mantil je bitan za mene, za pvu priču je potpuno nebitan.
Imam i naušnice, baš neke povelike i kosu svezanu u rep.
Lijepo sam se opisala, nema šta

U jednom trenutku, osjetila sam da mi se nešto od vrata spušta niz leđa, nepravilnog i čvrstog oblika. Pomislim naušnica je pala i skotrljala se niz leđa. Pipnem jedno uho,naušnica je tu, pipnem i drugo, takođe, pošto treće nemam, zaključim da naušnica nije.
Ništa strašno, sigurno je gumica koja svakako nije neka normalna i diskretna već ima mede, kuce , zeke, kockice i slično.
Dohvatim svoju ne baš očešljanu kosu i nakon obimnog istraživanja zaključim da je gumica tamo gdje sam je jutros i stavila.
Skriveni predmet već je došao do štrampli i ja sam bila već na pola puta do zaključka da mi je neko nešto namjerno ubacio u haljinu, onda sam se sjetila da nisam u prvom osnovne već ispred pozorišta pa sam se zavukla iza prvog ćoška i napipala gumicu koja je nekada davno ostala zaboravljena u odajama mojih skuta i bila je u obliku meda.
Trebam li napominjati da sam tokom cijele predstave desnom stranom guze sjedila na medama

Ali nije to ništa, mogo gore je bilo kad mi je iz bermuda nogavica štrampli ”od juče” virila.
Došla sam tako s repom na posao.
I rep niko ne bi vidio da ja nisam bila radoznala.
Nešto me je žuljalo a i malo je virilo.
Ja malo povučem kao madžioničar i čudo se desi. Dva metra grilona počne da izlazi

Rekoh sebi, biće dobro, samo da se golub ili zec na kraju ne pojave!
Ali to nije sve.
Imala sam pet godina i taman zalječivala rane nastale nakon prolijevanja vrele vode po mojoj lijevoj šapi.
Prizdravih ja, stadoh na noge junačke, ponosne petogodišnje vlasnice , kad se tetka Beba stvori na vratima.
Pita, Tina, hoćemo li ići po Milanku?
Bila je subota i Milanka je imala folklor, to je značilo da ćemo lagano šetnom prema Milankonoj školi folklora, prošetati s Milankom u povratku, desetogodišnjakinjom, starijom rodicom zahvaljujući kojoj sam naučila oba pisma, jednačine i nejednačine i ponešto naučila crtatati. Prošetati s Milankom bila je privilegija koja se ne odbija.
Tako ja u strahu da će tetka bez mene otići, obuh čizmu u kojoj se sasvim jasno nazirao onaj gorepomenuti osigurač, znate ono bijelo od keramike, i stoički počeh podnositi bol.
Ne treba napominjati da smo svakih pet minuta pravile pauzu i da je tetka mislila da me i dalje boli noga zbog ozljeda prouzrokovanih vrelom vodom.
Na kraju tog našeg puž maratona, tetka, vidno iznervirana,reče: ”Pa dobro Tina, zar te više nije prestala boliti ta noga koju si
opekla ?”
A Tina skrušeno reče:
”Jeste tetka, ali u čizmi imam struju ”

P.S.

Šta je bilo u pozorištu pisaću vam sutra.
Nemojte samo pomisliti kako sam iz nehata ponijela u torbi trafo stanicu.

Prvi SMS

”Blogi, jesi li čula da je u S.Arabiji zabranjeno prodavati crvene ruže i druge crvene stvari koje podstiču preljubu ? Za blog.”
Drugi SMS
”Vidi je li samo za Valentinovo ili inače”

Blogi sam u porodičnim krugovima ja, a oba SMS-a poslala je moja mama

Ovaj prvi, da mi da ideju za pisanje, a drugi, da ipak provjerim, kako ne bih iznosila nedovoljno provjerene informacije

Jasno mi je da su preko noći svi saznali za moj blog ( mama je znala od početka) ali mi nije jasno kako se preko noći pronijela vijest da nemam inspiracije ni za lijeka.

Slučaj službenice PTT-a

Mama mi najčešće nesvjesno daje inspiraciju za pisanje, npr. prije par dana mi kaže kako je tetak davio tetku i kako je ona tetki (rodici, ne sestri) rekla da je to nasilje u porodici i da ga treba prijaviti, a tetka rekla kako je sramota zbog djece i njenog posla.
E sad, vi vjerovatno mislite da je tetka gradonačelnik ili premijer i da se porodična tajna treba čuvati kao ona iz Bijele kuće u vrijeme afere iz ovalnog kabineta, ali ne , tetka radi u pošti.
Mama poštuje tetkinu odluku, tim prije što misli da tetku i treba zadaviti

Zvezdina zvezda

Malo kad novinarstvo ima smisla , mnoge afere, počinioce, krivce, zločince, otkrili su upravo novinari, ali su malo kad ti isti zločinci i odgovarali pred zakonom.
Ono što je učinio Insajder na B92 vrijedno je svake pohvale, a neku noć rekoh Tanji kako sam puna nekih moralnih dilema, najčešće glede profesionalnog angažmana, a Džaja onoliku lovu, bez da trepne maznuo.
Kada je s lisicama ušao u plavi kombi, gledala sam kako odlazi jedan dio mog djetinstva, barem onog koji nije opisan na ovom mjestu

Kad sam kod novinarstva, zbog događaja opisanog kao subjekat udario na objekat morala sam da se suočim s dvije stvari. Prva je braniti nešto iza čega apsolutno stojim,a druga je , potpisati se ispod nečega iza čega ne stojim, a sve zbog ”viših interesa” ili onoga što bi se u našem narodu okarakterisalo kao ”veži konje gdje ti aga kaže”.
Ko zna koliko bih se lomila, prelamala, nervirala i patila da se nije desio intervju sa Sanaderom, odnosno ne baš sa Sanaderom, kad pomislim kako je sada Davoru Butkoviću
shvatim da je meni super i da je , na kraju krajeva, svakog čuda tri dana dosta.

Ime

A da su čuda ipak moguća, potvrđuje moja izuzetno dobra pozicioniranost na Blogotku .
Uz veliku pomoć mojih prijatelja, koji su me linkovali i nakuckali preko 300 komentara ja se sad osjećam bolje
Zato uzvraćam linkovljem

Kad se male ruke slože

Tanja
Baš se lako pamti
Jelena
Marica
Stranac
Pedja
Deda
Shaputalica
Aurora
Viktor
pitchweis

Hvala svima
Ovaj post je bio samo za blogere, jer sam mislila da me jedino oni i čitaju.
Prošle sedmice sam shvatila da je blog, kako mi je to Tanja ranije i tvrdila , ipak medij.
Dok se ne naviknem na tu činjenicu na ovaj način ću da izbjegnem ćutnju Da se ne misli kako sam ostala bez teksta

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.

Kada bi oni koji ne čitaju znali koliko opravdanja za neke svoje postupke i utjehe za vlastite nesposobnosti u leiteraturi mogu pronaći, ne bi knjigu iz ruku ispuštali
Pade mi na pamet Dučićevo pisanje o plesu i sjetih se kako je pisao da oni koji znaju plesati najčešće ne znaju ništa drugo, te da je Gete imao dvije lijeve noge, a rijedak od mislilaca kome poskočiti nije bila slabija strana, bio je Aristotel. Za njega Dučić opet smatra da nije samo riječ o talentu, već pretpostavlja da je stari mudrac vjerovatno u koraku i ritmu vidio možda savršenu mjeru…Ovo parafraziram, možda sam malo i izokrenula, nije mi knjiga pri ruci…nebitno, suština je u tome da mi je nakon pročitanog bilo mnooogooo lakše. Pogotovo pri spominjanju da od svih naroda na ovom prostoru najmanje smisla za igru imaju Hercegovci i Crnogorci.

Znači, kao Hercegovki po porijeklu, nije mi u krvi.
Ovo je bio ozbiljan uvod za neozbiljan post u kom će tema opet biti ono čega se pametan stidi i što bi možda i budala sakrila, tj. ja i odrastanje.

Mada danas nema onog arhaičnog-dame biraju, mene to ne spriječava da izaberem i zaplešem. Mislim da su ovi ”laganiji” plesovi i izmišljeni zbog ovakvih kao što sam ja Istina, nisam dugo plesala, sve je manje prilika i sve manje hrabrih spremnih za megdan.
Danas se ne bih mogla pohvaliti ambicijom koja me je krasila u djetinstvu.
Očigledno sam imala prenaglašenu potrebu za sticanjem novih vještina i znanja, a i neosnovana samouvjerenost mi nije bila slabija strana.
Već sa osam godina sam imala jasnu svijest o tome da želim biti harmonikaš. Otišla u školu, upisala se, primili me. Došla kući, rastužila ih jer su me valjda vidjeli kao pijanistu, kupili mi harmoniku i mislili su da će me to za koju godinu proći, baš kao što su mislili da će se babo Atif vratiti kad sve pare popije…
Kako mi je to s harmonikom dobro išlo, mislila sam da nema razloga da ne budem jednako uspješna i u drugim aktivnostima kojih se dohvatim.
Iste godine, ponovo samoinicijativno, krenula sam u plesnu školu.
Vjerovatno bi se već tada ispoljio sav moj netalenat da nisam bila najviša u grupi i kao takva bila partner našem plesnom učitelju.
Profesor bi korake najprije pokazao meni, pa plešući sa mnom drugoj djeci, pa bi to tek onda druga djeca naučila i ja sam u startu bila u prednosti i tu školu završila kao najbolji polaznik.
Do prve prilike lebdila sam na lovorikama plesne slave, vjerujući da svjetla pozornice samo mene čekaju.
Prvo razočarenje nastupilo je kada se raspisao konkurs za nove polaznike škole folklora. Nije me to pretjerano zanimalo, ali sam valjda želila obogatiti svoje plesno znanje i nisam prošla na prijemnom.
Onda se za dan škole trebao osmisliti neki program i ja sam pristupila onima koji su trebali izvesti neku plesnu tačku. Ni tamo me nisu primili. Sjećam se da sam plakala dok nisam pomodrila, a pošto sam se već bila ”razrasla” mislim da sam im čak i fizički prijetila.
Sklona čestim upalama grla, razbolivši se, spasila sam samu sebe dva strašna udarca koja me ne bi mimoišla da sam pred rat otišla na dvije audicije. Jedna je bila za moderni balet kod Gordane Magaš, druga za dječiji kabare. Možda bi me uzeli za primjer drugoj djeci, da pokažu kako ne treba plesati.
Jedini blistavi ternutak u plesnoj ”karijeri” bio je nastup u šestom osnovne uz Madonin Vouge, ali do tada sam se zasista uspjela profilirati kao vrlo uspješna u drugim školskim i rekreativnim aktivnostima , pa me jednostavno nisu smjeli odbiti, a i trudlila sam se , časna riječ, pa da mi to sad neko pusti, znala bih sve i jedan korak, čak sam i u osmišljavanju koraka učestvovala. Jedini problem je bio sa špagom, dok su to druge djevojšice radile bez problema, ja sam, kao i obično, pristupila improvizaciju koja je podrazumijevala desu nogu ispruženu, a lijevu poluispruženu, mislim da se to zove reperska špaga ili sam je ja tada tako nazvala za potrebe odbrane vlastitog (ne)umijeća.
Da se razumijemo, nisam se ja dala previše zbuniti.
Sjećam se kako sam jednom sa prijeteljicom Ivanom plesala u diskoteci, u vrijeme kada se u diskotekama nije slušala narodna muzika i kada su ljudi tamo išli da bi plesali.
Nakon naše tačke prilazi nam neki čovjek, ostavlja Ivani svoj broj telefona uz molbu da mu se javi jer savršeno pleše i jer je želi angažovati u svojoj plesnoj grupi.
Da je Ivana plesala pored nekoga ko je i malo imao talenta, vjerovatno njeno umijeće ne bi do te mjere došlo do izražaja

Što sam starija, sve mi je teže poskočiti na noge lagane. Iskustvo nas valjda uči tome da istaknemo kvalitete a mane stavimo ako ikako možemo u drugi plan.

I lagala bih kad bih rekla da ne zavidim onima koji umiju lijepo plesati, pa čak i pored spoznaje da to nije znao ni Gete, jer kakve ja veze sa Geteom imam.

I znam da su mnoga čuda moguća i da treba u njih vjerovati, ali takođe znam da nikada neću obući ovu haljinu

I obuti ove cipele

I biti kraljica plesa.

A voljela bih.

Jako !