Nepristojni polusvijet, tješila sam sebe, ljudi koje niko nije obavijestio da se sa nepoznatim ne razgovara, posebno ne o njihovom stomaku. I svaki put bih nekako uspjela utješiti sebe.

Bilo je i pristojnih, ustajali su u tramvaju da ustupe mjesto trudnici.

Jednom smo snimali u pozorištu najave za emisiju u pozorišnim kostimima. Dvije zgodne kolegice, kolega i ja. Nas tri dobile smo haljine iste veličine, njih dvije jedva su ušle u njih, namrgođena garderoberka nije reagovala na moju konstataciju da je nemoguće da su im svi kostimi tog broja i da dođavola u Operi nisu foto modeli.Nije me ni pogledala, a ja sam demonstrativno otišla u mušku garderobu. Izabrala frak u koji sam sa lakoćom uskočila. Cilindar na glavi došao je kao ona žuta u Lesnini i označio konačni trijumf nad stereotipima njegovanim u ženskom kostimskom odjelu.
Snimanje je trajalo cijeli dan. Izmučena, po prvi put shvatila sam kako je glumcima teško. Jedva sam otišla do garderobe, a iz nje još teže izašla. Na podstavi kostima pisalo je ima vlasnika. Ponosni vlasnik bio je zasigurno jedan od najdebljih glumaca u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta. Nisam ni tada odlučila smršati. Imala sam samo novu anegtotu vezanu za prekomjernu težinu.
Samo jednom sam bila čvrsto odlučila, kad me je od odlaska u cirkus dijelilo sedam kilograma, ali ni tada nisam u odluci istrajala.
I da ne dužim…
Prošla je skoro godina od nekih velikih odluka, od načina života koji podrazumijeva popunjavanje praznina u duši hranom. Od dolazaka kući nakon napornog dana kada se obilna porcija svega kaloričnog čini kao najbolji izbor za zaboravljanje dana, a čokolada od 300 grama savršenim desertom.
Nisam bila na dijeti, samo sam odlučila. Prija mi kad drugi primjete ali mi je teško da im objasnim ako zatraže savjet. Ne znam hoće li me ozbiljno shvatiti da sam od života bježala u hranu i da je sad jedina razlika u tome što živim. Počnite živiti i nećete biti debeli, zvuči šašavo ali mene leđa više ne bole, jeste iz reklame za Kosmodisk ali i iz stvarnosti, jer ma kako mislili da ”dok se jede do tada se i zdravo” naša leđa, otečene noge, rad srca i sve drugo tako ne misle.Da nisam iskrena koliko jesam mogla sam napraviti deal sa nekom firmom koja proizvodi sredstva za mršavljenje i reći kako je to njihova zasluga.
Iako nisam zaradila, meni se mnogo više dopada ovaj deal sa životom i samom sobom.

Ponovo sam u starom konfekcijskom broju, u omiljenoj prodavnici po prvi put isprobavam haljine koje ranije nisam smjela ni dodirnuti. I ne kupujem ih, dovoljno mi je što u njih mogu stati. I znam da oni koji me vole, voljeće me i sa dvadeset manje i sa dvadeset više. Ali ovo je bio lijep način da dokažem kako i ja sebe volim. Pa za Novu godinu u haljini s mature, ako i to odlučim moguće je za sedam dana. Pogrešne odluke ostale su u onih sedam godina s početka.

Bila sam u Veneciji, povodom otvaranja 53. Bijenala savremene umjenosti, milošću Ars Aevia u čijoj organizaciji su barke Brace Dimitrijevića postavljenje i humanošću grada Venecije koji je finansirao troškove našeg konačišta i transporta.

I čekala Joko Ono koja je trebala primiti nagradu za životno djelo, ali na pogrešnom mestu, ne ona, već ja. Na crvenom tepihu za koji sam pretpostavila da je njoj namijenjen, pojavio se predsjednik Italije. I onda sam krenula za njim, računjući da zna put .

I pokušala snimiti Jokicu, dok su se muške kolege trdicionalno gurale.

I pokušla naći srodnu dušu

I shvatila da odakle god da dolazimo, slično tražimo

I popila čašu vina, i ponijela čašu kući. Bolje i to već plastičnu gondolu.

Pričaću vam kad se vratim iz Zagreba : )

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Slijede pitanja i moji odgovori .

Ovaj mi je favorit:

Kako da dobijem bebu ?

Do polaska u školu te uče da je donose rode, u školi te nauče da to nije istina, iskustvo ti potvrdi ono čemu te je škola učila, a život odredi kada će to biti.
Kako ?
Pojma nemam!
Za početak, opusti se i uživaj

Kako najlakše smršati ?

Zini da ti kažem Da znam kako , bila bih prva koja bi svijetu to obzananila.

Kako vratiti voljenu osobu ?

Ova/ovaj je sigurno bio u potrazi za nekim web crnomagijskim savjetima
Kako, nikako, ako te voli, vratiće se sama !

Stabilizator za kolače

Može mi biti jasno da to neko traži ali mi nikako nije jasno kako je našao mene !!!
I dovraga, šat je stabilizator za kolače??? Nije da se pravim, kao ja ne znam kuhati, pravim najbolje kolače na svijetu, ali očigledno nestabilne!

Slike velikih pi*ki

Ovaj se sigurno naljutio kad je našao sitan vez, ovdje nema ni male

Analiza lika Marica, Sumnjivo lice

Ovom, jasno je, treba lektira.
I ako vam nekada bas bude jako dosadno, pogledajte na netu prikaze tih lektira, joj

Crvene i bijele pločice u kupatilu

Pojma nemam, obrati se etotako

Gnojna bubuljica ispod jezika

razumijem da je gadno, ali ne znam lijek

Programer za vez
Vezem, ali još nisam počela programirati !

I na kraju Kristina Ljevak Kusturica

Ljevak forever

Samo ozbiljni prijedlozi dolaze u obzir

Tanja mi je dala naziv blogu pa me sramota da je gnjavim za naziv firme koju sutra moram registrovati.
Ja ovo sve ozbiljno, nemojte misliti da sam pukla nakon Kustendorfa.

P.S. Stvarno će baš se lako pamti pomisliti da mi je etotako firmopisac.

Njihovo prijateljstvo trajalo je preko četrdeset godina.

Obje gospođe poticale su iz uglednih sarajevskih porodica.

Obje je krasio rafinirani ukus i osjećaj za lijepe manire.

Malo su i pretjerivale pa su i nakon četrdeset godina intenzivnog druženja bile na persi, ali ”stara” škola, šta se tu može.

Jednog lijepog dana gospođa X krenula je u uobičajenu sedmičnu posjetu gospođi Y.

Dok je silazila niz Logavinu primijetila je da ljudi na ulici nema. Zbunjena je bila i na pijaci Markale gdje je kupila cvijeće za gospođu Y, ni tamo, osmim prodavačice u cvjećari , nikoga nije bilo. Ista slika je dočekala pored Vječne vatre, u Titovoj ulici.

Zbunjeno je čekala na semaforu.

Tišinu su prekinuli zvuci rotacionih svjetala na automobilima koji su išli ispred crne limuzine.

Gospođa X je bila i dalje na semaforu sa buketom cvijeća u rukama kada se crna limuzina zaustavila pored nje.

Iz limuzine je izašao visok, sjedokos muškarac, pružio joj ruku, poljubio je dva puta i uzeo joj cvijeće.

Bio je to dan posjete američkog predsjednika Bila Clintona Bosni i Hercegovini.

I prvi dan kad je gospođa X kasnila prilikom posjete gospođi Y.

I prvi put da joj nije odnijela cvijeće.

*** Istinita priča

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.

Znam da nisam jedini kolekcionar loših novogodišnjih proslava,
ali sam sigurno jedna od rijetkih kojoj ali baš ni jedan doček nije bio kako treba.
Poučena iskustvom prošlu sam prespavala.
Rijetko dobar potez.
Ako me pamet barem malo posluži, učiniću to I ovaj put.
Za rezime nemam snage.
Bila je to dobra godina.
Još samo kad bih ja bila malo bolja.
Svima srećnu 2008. želim !

Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.

U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.

Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.

Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.

Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!

Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.

Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.

Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti

Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.

Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.

Trkači olovnih nogu

Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.

I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :

”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.

Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu.
I mi čelika za trku imamo :D