Samo ozbiljni prijedlozi dolaze u obzir

Tanja mi je dala naziv blogu pa me sramota da je gnjavim za naziv firme koju sutra moram registrovati.
Ja ovo sve ozbiljno, nemojte misliti da sam pukla nakon Kustendorfa.

P.S. Stvarno će baš se lako pamti pomisliti da mi je etotako firmopisac.

Vučko ima pičku

A plakat ne nosi gaćice 

Vidim, ovih dana se po Beogradu i Novom Sadu treba prošetati Erika Jong.
Za otvaranje Sajma knjige u Beogradu najavljuju Umberta Eka.
O Pepersima i Inđiji sve je već ispričano.

U Sarajevu je grupa Lenjingradski kauboj( prije dvije sedmice) okupila najmanje ljudi u karijeri.
Strenglersi su otkazali gostovanje.
Mi smo valjda jedina vukojebina u kojoj Leb i sol nije održao oproštajni koncert.
Ali imali smo Bijelo dugme, utatata-utatata

Prošle sedmice u Sarajevu održana je promocija knjige Juana Manuela de Prade pod nazivom ”Pičke”.Moja kolegica ne samo da je u svom prilogu za Dnevnik naziv knjige prekrstila, tako jednostavno pičku zamijenila sa doslovno pet riječi, već joj je bio problem insertirati izvještaj kadrovima na kojima su korice knjige, zbog naslova 

Ja sam sinoć u Dnevniku imala prilog o gologuzim Lupinovim fotografijama i niko mi nije prigovorio zbog toga , zbog te iste pičke u krupnom planu.
Takođe sam u ranoj mladosti na radiju čitala u 10 ujutru ”Vaginine monologe” onaj dio …”pička, konačno sam rekla”…I niko mi zbog toga nije prigovorio, ali prigovaram ja i tražim ono Sarajevo u kome nije bio problem reći pička, u pičku materinu.
U ovom današnjem nije sramota što se ljudi ne znaju ponašati kako treba na koncertu ozbiljne muzike ili u  pozorištu, u kom sve ono primitivno nije sramota ali je sramota naglas izgovoriti pička.

Ne bi mi bio problem sjetiti se kada sam posljednji put učinila neku veću ludost, to ozbiljniji ljudi obično zovu prekretnicom.
Problem mi je sjetiti se kad sam posljednji put učinila neku sitnu slatku ludost, sebi za dušu, jedan mali buntić kao potvrdicu da samo ja i isljučivo ja odlučujem o svemu što ima veze sa mnom.
Bilo je poodavno kada sam umjesto za Banja Luku iz Sarajeva otišla u Kraljevo u kom nikada do tada i nikada nakon toga nisam bila.
U kom sam preko noći stekla ”prijatelje” te se s njima provodila na žurci organizovanoj na tamošnjem Mašinskom fakultetu.
U vrijeme kada sam procijenila da bih se uveliko trebala tadašnjem dečku javiti iz Banja Luke, nazvala sam ga i rekla mu da sam u Kraljevu.
Ni dan danas ga niko ne može ubijediti da nije riječ o kafani koja se tako zove, već o gradu…Ljudi obično najmanje vjeruju kad im se govori istina.
Na kraju sam autostopom ipak stigla do Banja Luke, taman na početak pozorišnog festivala, odnosne neke predstave kojoj se danas ni imena ne mogu sjetiti a tada mi je bila jako bitna.
Negdje kod Travnika me je uhvatio pljusak, do BL se nisam uspjela osušiti i dobro se sjećam kako se iz moje odjeće isparavalo a sa kose cijedila voda dok sam među ladnim ondulacijama sjedila u pozorištu.
Takođe se sjećam da sam nekada s nevjerovatnom lakoćom radila posao od kog mi je danas muka.Nemam običaj maltretirati užu i širu familiju da mi na VHS snimaju ono što sam uradila te zbog toga i nemam uvid u ono što sam nekada radila, ali postoji arhiva u koju sam danas morala zaviriti i na kaseti gdje su bili inserti neke izložbe fotografija pronašla i desetominutni rezime mojih najboljih intervjua urađenih te neke godine…
Gledam tu sliku i na njoj ne prepoznajem današnju sebe
Ta djevojka, znatno mršavije već što je ja poznajem, neobavezno ćaska sa svojim sagovornicima, ova danas koju poznajem bolje, svoje sagovornike najčešće već nakon prvog pitanja počinje mrziti a nakon montaže se ne sjeća da su ikada i postojali.
Gledam je sa Zvonimirom Bobanom kako ga podsjeća na vrijeme dok je bio Grga Čvarak, sa transvestitima iz Slovenije pod nazivom Sestre kako razmjenjuje savjete o šminci i tome kako lako doći do željene frizure, pa čak i kad nisi žena.
Najsimpatičnija mi je onda kada neodmjereno dijeli komplimente Goranu Ivaniševiću, potpuno prirodna kao da joj je došao u kuću na kafu, a zatim, dok Goran djeci dijeli autograme njen snimatelj mu prinosi objektiv kamere i Goran se potpisuje na objektiv, markerom…Tako nastaje jedan od njenih omiljenih kadrova iz perioda kada je radila sa najboljom ekipom na svijetu i kada je vjerovala da to što radi možda i ima nekog smisla.
Nakon bolne spoznaje o vlastitom preuranjenom propadanju, nekadašnjem talentu koji je odlepršao, nakon današnje montaže jednog od zasigurno najlošijih TV priloga koji je u životu uradila, vidjela je rolere(?), najljepše na svijetu i uradila potpuno neočekivanu stvar.
Ne, nije ih kupila, to bi učinila ona djevojka koju je danas gledala na kaseti iz arhive!
Ova što samo liči na tu nekadašnju zapitala se koliko ima smisla potrošiti toliko novca na nešto što će koristiti dva puta godišnje, pa možda ni toliko.
Ako pošteni pronalazač nađe onu pravu mene molim ga da mi poruči kako mi je uskoro rođendan i kako jedna mala slatka ludost barem tome u čast ne bi bila od viška.I kako život jedino tada i ima smisla, ako je satkan od roler ili nekih rolerima sličnih malih slatkih ludosti.
Takođe molim poštenog pronalazača da negdje izgubi ovu starmalu polutetu koja još pored rolera pronalazi i mjesto za upitnik.