Seksualno nasilje u ratu: Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo

„Thinking of you“, umjetnička instalacija posvećena destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja, rad kosovske umjetnice Alkete Xhafa Mripa

Seksualno nasilje nad ženom u ratu ali i u bilo kojim drugim okolnostima ne završava se samim činom. U patrijarhalnim sredinama kakva je naša ono se nerijetko nastavlja u porodici, lokalnoj zajednici, užoj i široj familiji, među komšijama i susjedima. Žena žrtva seksualnog nasilja u patrijarhalnim sredinama percipira se kao krivac, onda kada odluči da progovori o vlastitom iskustvu traume postaje trajno stigmatizirana.
Poražavajuća je i za žrtve dodatno obeshrabrujuća visina kazni izrečena počiniocima na bosanskohercegovačkim sudovima. Zločinci, za razliku od žrtve koja je stigmatizirana, u svojim se zajednicama slave kao heroji. Oni su, za razliku od žrtve, bez egzistencijalnih tegoba, dok su žene žrtve seksualnog nasilja u ratu danas često hraniteljice porodice, ali i one koje same imaju zdravstvenih problema i vode brigu o drugim bolesnim članovima/icama porodice.
Žrtve su prepuštene same sebi i brizi nevladinih organizacija dok optuženi imaju pravo na advokata o trošku države.
Kompliciranost bh. državnog uređenja odrazila se i na status žrtava pred bh. sudovima. Naime, razlika u tretmanu žrtava zavisi od kantona do kantona i naravno entiteta uz nemogućnost da se svi procesi vode pred Sudom BiH, a ne opštinskim sudovima kako je to do sada bio slučaj.
A tek nedavno je zabilježen prvi slučaj isplaćivanja odštete za seksualno nasilje tokom rata na bh. sudovima.
Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Poznato nam je da su u dva predmeta, jednom pred Sudom BiH i drugom pred entitetskim sudom, osuđeni izvršili isplatu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva preživjelima. Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja. Naime, suđenja za ratne zločine, izricanje kazne počiniocu i dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva predstavljaju određeni vid satisfakcije, šaljući žrtvama poruku, prije svega da zločini nisu zaboravljeni, što barem dijelom vraća njihovo povjerenje u pravosudni sistem. Time se također vrši i društvena osuda ratnih zločina. Pored toga, dosuđivanjem imovinskopravnih zahtjeva simbolički se prepoznaje šteta koja je nanesena preživjelima, time se osnažuju, te ono predstavlja svojevrsnu dodatnu ‘sankciju’ za počinioca. Tek isplatom dosuđene naknade, preživjele mogu stvarno osjetiti da je izvršeno dodatno ‘sankcionisanje’ počinioca. To predstavlja jedan dodatni oblik satisfakcije preživjelima. Ovdje također moramo imati na umu da osobe koje su preživjele tako strašne zločine vrlo često žive u teškim finansijskim uvjetima, te se dosuđivanjem i isplatom imovinskopravog zahtjeva doprinosi vraćanju njihovog dostojanstva, te se, osim simbolički i suštinski doprinosi poboljšanju njihovog položaja. TRIAL International se već nekoliko godina zalaže za poboljšanje položaja preživjelih ratnog seksualnog nasilja, između ostalog i u krivičnom postupku. Od perioda kada su donesene prve presude pred Sudom BiH kojima se nalaže isplata imovinskopravnih zahtjeva preživjelima, do danas svjedočimo porastu prakse dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva, ali je postizanje njihove isplate, još uvijek relativno rijetka pojava, uz nekoliko svijetlih primjera. Razlog tome je nedostatak imovine počinilaca, ali i činjenica da se od strane postupajućih tužilaca još uvijek nedovoljno često pristupa istraživanju imovine osumnjičenih, te iniciranju privremenih mjera obezbjeđenja imovine optuženih, koje bi spriječile da počinioci u fazi optuženja raspolažu sa svojom imovinom i obezbijedile isplaćivanje imovinskopravnog zahtjeva kada on bude dosuđen. Dakle, izrazito značajnu ulogu u postizanju isplate imovinskopravnih zahtjeva imaju pravosudni akteri, te njihov angažman u postizanju toga da imovinskopravni zahtjev ima potpunu svrhu, odnosno da bude dosuđen i isplaćen žrtvi, mora biti veći“, kaže Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika

Kada osuđeni za seksualno nasilje u ratu isplaćuju finansijsku naknadu onda to za žrtve individualno, na simboličkom nivou, znači mnogo, navodi i Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.
„Jer sada ne samo da je utvrđeno da je zločin počinjen, da je kažnjiv i da kazna može biti provediva, već i da je provediv imovinskopravni aspekt krivičnog postupka. Tranzicijska pravda je u BiH, nažalost, doživjela vrlo neujednačen razvoj u svojim segmentima (krivična pravda, kazivanje istine, reparacije, institucionalne reforme) i teško je procijeniti koliko smo time izgubili. Moramo znati da je već vrijeme kada gubimo preživjele, koje nikada nisu dobile nikakvu vrstu satisfakcije za proživljeno. Da li postoji adekvatna kazna? Da li će pravo i pravda biti zadovoljeni? Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika. Svakako je jedna od njih novčana odšteta, ali i isključivanje mogućnosti da se zločini osporavaju ili da se žrtve marginaliziraju, ponižavaju, retraumatiziraju.
Isplaćivanje imovinskopravnih zahtjeva u krivičnim postupcima ratnog seksualnog nasilja i suštinski znači mnogo. Posebno imajući u vidu bh. pravni sistem generalno (brojni su drugi izazovi još uvijek tu – poput nemogućnosti izvršenja presuda zbog nepostojanja imovine nad kojom bi se provelo izvršenje i slično, što samo produžava agoniju preživjelih). Ovdje je upornost i istrajnost što preživjelih, njihovih zastupnika/ca ali i organizacija civilnog društva, na održavanju ovog pitanja svakako presudna. Pitanje je koliko se kasni. No, ovo jeste napredak i kao takvog ga treba pozdraviti. Podsjetiću, 2019. godine Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja.
Boljoj poziciji žrtava ratnog seksualnog nasilja se ne može doprinijeti isključivo kroz rad krivičnih sudova. To je opšta zamjerka tranzicijskoj pravdi koju ovdje (ni)smo imali, odnosno država nema strategiju niti adekvatan plan a društvo je uronjeno u etničke podjele. Ovo je još jedna od oblasti u kojoj su država i entiteti zakazali“, kaže Lejla Gačanica.

„Preživjele se općenito susreću sa negiranjem njihove preživljene traume, i u takvom socijalnom okruženju negiranja posljedice su dugoročne, te su preživjele zatočene prošlošću u kulturi koja je pod jakim i kontinuiranim utjecajima patrijarhata, odnosno patrijarhalnih vrijednosti. Naime, samo isplaćivanje odštete preživjelim seksualno nasilje je prije svega priznanje da se zločin desio i satisfakcija za pogled u budućnost. Međutim imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u kojoj se uglavnom nalaze preživjele i njihove porodice sigurno naplaćena odšteta bar na kratko može doprinijeti kvalitetnijem rješavanju osnovnih egzistencijalnih i materijalnih potreba“, kaže Sabiha Husić direktorica Medice Zenica koja 27 godina pomaže ženama i djevojčicama koje su žrtve seksualnog nasilja, žrtvama silovanja u ratu, u postratnom periodu, ali i žrtvama porodičnog nasilja. Zapravo Medica je i osnovana da bi se ohrabrile žene da progovore o proživljenoj traumi silovanja te da im se pruži podrška, duboko svjesne da bi se silovanje i dalje posmatralo kao tabu tema ili kroz prizmu ženine krivice.

Silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava

„Rad Medice je prepoznatljiv po feminističkim principima koji obuhvataju solidarnost, brigu za druge i podršku te pravo izbora pružajući sveobuhvatnu individualiziranu podršku. Imajući na umu sve napore u posljednjih skor tri decenije Medice Zenica ali i drugih prije svega ženskih nevladinih organizacija vidljivi su određeni pomaci, ali to ni u kom slučaju ne znači da su i postignuti željeni rezultati i odgovori, i da treba zaustaviti ovaj rad pa time i temu, naprotiv – na ovim pitanjima treba nastaviti odlučnije i snažnije. Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida. S druge strane preživjele žrtve silovanja i seksualnog nasilja su dobile priliku da ispričaju svoja bolna i teška iskustva u sigurnom okruženju, uz puno povjerenje i bez predrasuda u ženskim nevladinim organizacijama, što je preduslov za ponovno vraćanje povjerenja u ljude i početak procesa oporavka. Iskustva pokazuju da je proces oporavka bio lakši za preživjele žene koje su imale i podršku unutar porodice zbog same činjenice da ne moraju čuvati tajnu i nositi se sa stalnim strahom kako će porodica reagovati. Tako da se danas uočava značajna kombinovana podrška za preživjele od strane specijaliziranih nevladinih organizacija, poput Medice i prepoznatih strategija razvijanja otpornosti na preživljenu traumu od strane preživjelih žena i podrške preživjelim od porodice i drugih bliskih osoba kroz neformalni model podrške. To je omogućilo da se čuje glas žena i da odbijaju ulogu ponovne viktimizacija od strane političkih elita. Također jedan od napredaka je da su preživjele žene prepoznate kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Iako termin i nije najadekvatniji, ali u vrijeme kada se zakonski trebalo riješiti ovo pitanje bio je najpristupačniji. Taj status omogućava preživjelim mjesečnu nadoknadu a zakon prepoznaje i neke druge benefite za preživjele, ali je u praksi je to teško ostvarivo. Nažalost ovo pitanje nije jednako riješeno na području cijele BiH, što ukazuje da su mnoge preživjele ipak ostale na marginama društva“, objašnjava direktorica Husić odgovarajući na pitanje postoje li ozbiljniji pomaci nakon skoro trodecenijske borbe za bolji položaj žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Sabiha Husić

Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida.

„U društvima u kojima postoji razvijena empatija, svijest, diskurs o osudi počinjenih zločina i nedopustivosti (moralnoj, ljudskoj) za opravdavanjem ili veličanjem počinjenog u ratu ili konfliktu – zakoni ili kazne za negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina nisu potrebne. U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo. Društvo i država, uviđate, moraju doći u istu ravan kada govorimo o negiranju, minimiziranju, opravdavanju ili odobravanju počinjenih zločina – svaki od ovih oblika je neprihvatljiv i svaki od njih treba biti zabranjen. Zakonom, jer očito nismo vidjeli napredak u društvenoj osudi niti negiranja niti veličanja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini; naprotiv narativi bazirani na zločinima su sve zapaljiviji i odlučniji protekom godina, pretpostavljeno jačajući svoju ulogu svaki put kada se čini da se fokus pomjera (a pomjera se, i to zbog socijalno-ekonomskih tereta u koje su nas i dovele nacionalističke postratne politike). U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo“, kaže Lejla Gačanica dajući odgovor na pitanje koliko bi usvajanje zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina na državnom nivou kao zasebnog zakona doprinijelo poboljšanju pozicije žrtava ratnog seksualnog nasilja, kako onima koje su uspjele okončati sudske procese, tako i onima koji/e će se tek odlučiti da prijave zločin.
Umjesto da je pozicija i tretman žrtve neprikosnoven, one najčešće služe kao sredstvo kojim se politike pozicioniraju onda kada im treba. I to se mora promijeniti”, napominje naša sagovornica.

Lejla Gačanica

Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve.

Negiranjem ratnog seksualnog nasilja dajemo legitimitet onome što se desilo

„Svako negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina izazove (ili ne) neku vrstu trenutne kolektivne reakcije – ali osobama koje su žrtve ili preživjele ovo nije dnevno-potička vijest – ovo je njihov život i svako negiranje ili klicanje onome što im se desilo ih vraća i odžava u traumama stradanja. Da li je ratno silovanje opravdano za stvaranje nacije? Ili države? Ili poricanje da se desilo? Svaka gesta koja negira ili slavi zločine direktno osporava žrtve. I preživjele. ‘Heroj a ne zločinac’, na bilo kojoj strani, na bilo kojem grafitu, muralu, filmu, književnosti, mediju, zgradi, instituciji ne smije biti dozvoljeno. Svaka presuda za ratni zločin mora biti provedena, i prihvaćena. Mi to u dijelu ‘prihvatanja’, nažalost, nemamo. Ili imamo selektivno, kada pravda zadovoljava ‘naše’ (kolektivne, etničke) potrebe. Žrtve i dalje ne zavise od nacije, religijske pripadnosti ili etnije. Ali tu vrstu pijeteta ili suočavanja još uvijek u BiH nismo dostigli.
Negiranjem ratnog seksualnog nasilja zapravo dajemo legitimitet i onom što se desilo i onome ko ga je počinio. Ovo je posebno težak poraz i teret za žrtve (i preživjele). Njegova posebnost leži u opštoj stigmatizaciji žrtava seksualnih zločina ali i vrlo specifičnoj traumi ratnog seksualnog nasilja koje u svojoj intenciji pretvara žene i njihova tijela u ratna oružja, strategije protiv neprijatelja, obilježavajući neizbrisivo porodice i generacije. ‘Izvještaj Mazowiecki’ tako navodi da se silovanje koristilo kao sredstvo za sprovođenje strategije etničkog čišćenja, te povećanje međuetničke mržnje. Seksualno nasilje protiv muškaraca je možda najutišaniji segment proteklog rata, o kojem se sada tek vrlo oprezno i stidljivo uspijeva progovoriti. Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina neće izbrisati sve postkonfliktne retraumatizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja ili obezbijediti sve ono što je još uvijek problematično u procesima ostvarivanja prava, ali bi omogućio žrtvama i preživjelim dostojanstvo, isključujući mogućnost da ono što je presuđeno utvrđeno kao činjenica ratnog zločina više ne može biti negirano ili opravdavano. Zbog toga je važno imati zakon koji bi na državnom nivou uredio ovu oblast. I prema kojem, niti na jednom dijelu BiH, ne možete veličati ili negirati ili opravdavati zločine“, kaže Lejla Gačanica.

Osim što bi bolji pravni okvir svjedočio o ukupnom boljem funkcioniranju države, pomogao bi da se više žrtava odluči da govori, tj. prijavljuje seksualno nasilje u ratu. Dok on do kraja ne funkcionište, odnosno dok ne postoji suštinska institucionalna podrška žrtvama, njihovo prijavljivanje nažalost često je obesmišljeno.
Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na Međunarodni krivični sud bitno bi pomoglo, objašnjavaju iz TRAIL-a.

„Zakoni o krivičnim postupcima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini su propisali načine ostvarivanja odbrane osumnjičenih i optuženih, odnosno propisali su situacije kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te kada mu isti može biti dodijeljen. Te odredbe su zasnovane na članu 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja ima prioritetnu primjenu u našem pravnom sistemu. S druge strane, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ne predviđa aktivnu ulogu oštećenih – žrtava u krivičnim postupcima, slijedom čega se uistinu malo pažnje posvećuje upoznavanju žrtava sa njihovim pravima i približavanju shvatanja mogućnosti koje su im na raspolaganju. Neophodno je imati u vidu da preživjele osobe, uslijed neznanja i teške finansijske situacije, nisu u poziciji da priušte pravnu pomoć i ostvare svoje pravo na naknadu štete, pri čemu dovode u pitanje i svrhu prijavljivanja zločina i svrhu podvrgavanja ponovnom prisjećanju na traumatične događaje. U odnosu na ranije godine, danas je situacija nešto povoljnija, ali i dalje postoji prostor za poboljšanje. Krajem 2016. godine na državnom nivou donesen je Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći, te je njime formiran Ured za pružanje besplatne pravne pomoći BiH, koji između ostalog, pruža besplatnu pravnu pomoć preživjelima i zastupa njihove interese pred Sudom BiH u ostvarivanju imovinskopravnog zahtjeva. Iako je Ured započeo sa radom, njegovi kapaciteti za funkcionisanje su i dalje ograničeni, što značajno limitira preživjele u punom pristupu pravdi kroz institut besplatne pravne pomoći.
Na žalost, naš pravosudni sistem nema ekvivalent rješenju koje postoji u međunarodnom pravu, u praksi Međunarodnog krivičnog suda, a koje obezbjeđuje aktivniju ulogu žrtava u krivičnim postupcima, te koje uključuje pružanje podrške žrtvama i njihovim porodicama, a ponajprije mehanizam za besplatno pravno savjetovanje i zastupanje, te mehanizam putem kojeg se vrši implementiranje odnosno isplata reparacija dosuđenih od strane Međunarodnog krivičnog suda. Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na navedeno bi uistinu poboljšalo položaj žrtava“, smatra Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Berina Žutić Razić

Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja.

Negiranja ratnih zločina, zločina nad civilima i zločina protiv čovječnosti podrazumijeva i veličanje počinilaca ratnih zločina u svojim lokalnim zajednicama uz činjenicu da je kratkoća zatvorskih presuda poražavajuća. U takvim okolnostima teško je očekivati detraumatizaciju žrtve uz dominaciju tri etnonacionalna narativa bez konsensusa o ratnoj prošlosti i uz doslovno otimanje žrtvama mjesta stradanja.

„Kada posmatrate BiH, onda ćete uočiti vrlo izoštrena tri narativa o prošlosti (bošnjački, hrvatski i srpski). Međusobno isključivi, svi se crpe iz vlastite interpretacije prošlosti u kojoj su isti subjekti na jednoj strani zločinci a na drugoj heroji; isto vrijedi i za pobjede i poraze te čistoću vlastite (etničke) ispravnosti. Kada ovo spustite u lokalne zajednice, posebno male, u kombinaciji sa teškom egzistencijalnom situacijom, dobićete toksične sredine u kojima odgajamo nove generacije koje repliciraju podjele. Veličanje ratnih zločinaca tako zauzima javne prostore (studentski domovi, škole, ulice, murali), nerijetko se ispreplićuću ‘pozicije’ iz Drugog svjetskog rata i rata iz devedesetih. Ovo upisivanje narativa u javni prostor služi izgradnji i održavanju određene interpretacije prošlosti – koja u ovom slučaju presuđenog ratnog zločinca pretvara u heroja. Ponovite to kroz nekoliko generacija, zadržite u javnom prostoru, pobrišite silovanja i ubijanja, pobrišite Druge kao žrtve, i dobili ste uspješnu politiku sjećanja u kojoj više niko ne vidi kratke zatvorske kazne niti traumatizirane žrtve. To je posljedica koje moramo biti svjesni kada govorimo o diskursku žrtve-veličanja-kažnjivost. Normalizacija negiranja ili opravdavanja ili veličanja se naprosto ne smije dozvoliti, a u ovim procesima više ne može biti pozicije ‘posmatrača’ (bystander).
Sa druge strane, preživjele susreću počinioce u tim istim lokalnim zajednicama. Ili zbog toga što nikada nisu procesuirani ili zbog toga što su svoju kaznu odslužili. To je užasna stvarnost prakse blagih kazni za ova krivična djela. ‘Normalan život’, razumijete, ovdje više ne postoji. Nije ni svrha obrisati i zaboraviti, već dostići društvenu odgovornost u kojoj žrtve i preživjeli/e imaju bar tu satisfakciju da je ono što su preživjeli kvalificirano kao zločin, da ne može postojati nekažnjivost i da niko ne može osporavati ili interpretirati činjenice drugačije od onoga kako je to presudama utvrđeno.
Pa ipak – jedno od najjezivijih mjesta gdje je počinjeno višestruko ratno seksualno nasilje danas neometano posluje kao hotel. Vilina vlas u Višegradu ilustrira svu surovost postkonfliknog negiranja žrtava. I mnoga druga mjesta stradanja u BiH su krajnje iskomercijalizirana i/ili ispolitizirana, naprosto oteta žrtvama, nastojeći ili da unovče stradanja ili da ih zatiru.
Teško je u ovakvim okolnostima očekivati detraumatizaciju. Nekada mi se čini da da najviši stepen koji možemo dostići jeste da prestanemo retraumatizirati. O oporavku, i inkluzivnosti, možemo govoriti tek na individualnom nivou, u individualnim naporima i uspjesima. A i to zavisi od toga koliko ‘sreće’ imate u odnosu gdje vam je prebivalište i kako vaš svakodnevni život izgleda. U 2020. godini, primjera radi, mi imamo projekte zatvaranja kolektivnih centara u kojima žive osobe sa statusom izbjeglih i raseljenih lica (njih preko 7000). Mnoge žrtve još uvijek žive u strahu, a većina njih ne može se vratiti u svoje prijeratne domove. Ili su ti domovi sada u ulicama i gradovima koji se diče ratnim zločinima i zločincima“, objašnjava Lejla Gačanica.

Teme poput seksualnog nasilja su izvan školskih programa

Tema seksualno nasilje nad muškarcima u ratu jedan je od najvećih tabua u poslijeratnom bh. društvu.
Riječ je o nedovoljno vidljivoj i istraženoj temi kojoj su posljednjih sedam godina takođe posvećene u zeničkoj Medici.
„Podrška Medice mi je pored moje porodice bila najvažnija jer sam moga biti ono što jesam, bez ikakve glume, pokazati potištenost, plakati, pričati i šaliti se i to mi je vraćalo snagu i danas mogu reći da poslije sivih oblaka dođe sunce, a to je moja porodica i Medica“, riječi su muškarca, žrtve seksualnog nasilja u ratu, koji je bio korisnik Medicinih usluga podrške i pomoći žrtvama.
Direktorica Husić napominje da iako su se seksualna nasilja nad muškarcima dešavala od samog početka rata te su određeni slučajevi procesuirani na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, ova tema ipak nije dovoljno istražena i vidljiva.

„Rijetki muškarci su se odlučili zatražiti pomoć upravo u ženskim nevladinim organizacijama koje rade sa ženama, preživjelim seksualnog nasilja. Tako su se muškarci počeli obraćati i Medici vjerujući da će dobiti razumijevanje, podršku i da će diskrecija biti zagarantovana, odnosno da neće biti stavljeni na stub srama kao što su to doživljavali u nekim institucijama kada su pokušavali progovoriti i ostvariti svoja prava.
U BiH nema specijalizirani organizacija ni ustanova za rad s muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje. Stoga smo i mi u Medici odlučile da pružamo podršku i muškarcima. Vođene stručnim vrijednostima i principima, kao i spoznajama da trauma seksualnog nasilja ostavlja duboke posljedice prije svega na osobu koja je preživjela taj oblik traume a zatim i šire na porodicu. U radu s muškarcima je primjetno da nose dodatnu odgovornost koju im je nametnulo okruženje, obojeno patrijarhalnim utjecajima ‘da nisu više vrijedni kao muškarci’, ‘da su izdali muški rod’… a bilo je situacija i kad su fizički napadnuti nakon što su progovorili o traumi seksualnog nasilja. Silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca još uvijek je tabu tema, iako se sporadično otvara ova teme ali bez kontinuiteta nema suštinskih promjena a time i progovaranja. Naime radeći istraživanje s mladima na temu seksualnog nasilja u ratu, mladi su se pitali da li je uopće moguće da muškarci budu izloženi seksualnom nasilju i da li postoji i jedan slučaj u BiH. To govori da su teme poput seksualnog nasilja izvan školskih programa, a što se može povezati i sa rodnim ulogama i stereotipnim razumijevanjem a što njeguje tabu teme i stvara nove prostore za seksualno nasilje kako nad ženama tako i nad muškarcima“, kaže nam na kraju razgovora Sabiha Husić, direktorica Medice Zenica.

Memorijalizacija, kao treći stub tranzicijske pravde, važan je segment u kontekstu seksualnog nasilja, zahvaljujući čemu, kako kaže Lejla Gačanica, imamo kreiranje narativa zahvaljujući kojem su u fokusu žrtve a ne nacije.

„Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve. Upravo u ovom segmentu se vide rodni pristupi temama nasilja i rata, poput filma Grbavica (Jasmila Žbanić, BiH) ili umjetničkih intervencija (npr. Elma Selman, ‘Crvene niti’, BiH), ili saradnji žrtava i civilnog sektora (npr. Mir sa ženskim licem, BiH). Umjetnost jeste jezik koji može premostiti etniju, drugost, i pobuditi empatiju van političkog diskursa. Možda je izlazak iz onoga što određuje ‘nas’ i ‘njih’ način da se suočimo sa teškom prošlošću. Projekti ženske usmene (h)istorije također prokazuju ljudsku stranu priče, bol i tugu koja je razumljiva svakoj etniji. Kao i činjenicu da ne mora biti obojena nacionalnošću ili religijom da bi bila stvarna i razumljiva. Umjetnička intervencija pretvaranja nogometnog igrališta na Kosovu u divovsku umjetničku instalaciju, s hiljadama haljina obješenih na štrikovima za sušenje oprane odjeće je prenijela snažnu poruku o broju preživjelih ali i destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja („Thinking of you“, Alketa Xhafa-Mripa, Kosovo). Važno je, za cijeli ovaj region, progovarati iz perspektive koja nije tek ‘ženska’ (jer ovdje je ‘žensko’ potisnuto, manje bitno, sramotno i lično). Koliko god zvučalo simbolično pa čak i ‘potrošeno’, glas žrtava i preživjelih je važno da se uvijek čuje“, smatra Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.

„TRIAL International pomaže pojedinačne žrtve u njihovoj borbi protiv nekažnjivosti počinioca zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini, čije slučajeve i prati. Naravno, sa preciznim podacima o ukupnom broju predmeta koji uključuju ratno seksualno nasilje raspolažu nadležni sudovi, a Misija OSCE prateći rad sudova širom Bosne i Hercegovine je tokom godina sačinila temeljite izvještaje o stanju procesuiranja predmeta ratnih zločina u BiH. Prema njihovom izvještaju iz 2017 godine, pred sudovima u Bosni i Hercegovini od 2004. do 2016. godine okončano je 418 predmeta ratnih zločina protiv 614 optuženih. Od toga, 116 predmeta protiv 162 optuženih se odnosilo na predmete ratnog seksualnog nasilja“, objašnjava Berina Žutić Razić, pravna savjetnica TRIAL-a.

Duboko traumatizirano društvo bez mehanizama podrške direktnim žrtvama traume i bez efikasnog nastavka započetih procesa, uz postojeće ekonomsko siromaštvo i neodgovornost političkih predstavnika/ca svih nivoa, od lokalnih vlasti do najviših tijela države, vodi budućnosti u kojoj će trauma i dalje biti jedini zajedniči imenitelj, a sve ostalo, opet uz obilat doprinos institucija vlasti, faktor razjedinjavanja. Naša stvarnost pretvara se u pano za jeftine političke poruke u kojoj se krećemo izgubljeno, čekajući da žrtva dobije dignitet a ne služi kao sredstvo za potkusurivanje sa političkim neistomišljenicima/ama u ukupnoj mizoginoj atmosferi bosanskohercegovačkog društva.

*Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.