Naša obaveza nije sreća nego briga o sebi

Ilustracija preuzeta sa https://www.mediaeducationcentre.eu/

Nakon teksta o gubitku vlastitog djeteta zbog posljedica suicida, mentalnom zdravlju u kontekstu COVID-a i u redovnim okolnostima ako su one kod nas ikada redovne, obilježavanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja završavamo tekstom u kojem između ostalog govorimo o mentalnom zdravlju djece i osoba sa poteškoćama u vremenu pandemije koronavirusa te još jednom podsjećamo na brojna lica depresije i činjenicu da naša obaveza nije sreća nego briga o sebi.

Piše: Kristina Ljevak

Krizne situacije u Bosni i Hercegovini nerijetko nam posluže da se uvijerimo u sve slabosti sistema, posebno kada je riječ o brizi o osobama sa poteškoćama. Tako smo zahvaljujući pandemiji koronavirusa tokom perioda izolacije a i poslije toga imali/e priliku vidjeti da djeca i osobe sa poteškoćama i njihove porodice apsolutno nisu u fokusu pažnje nadležnih, a ponajmanje se neko od nadležnih bavio njihovim mentalnim zdravljem i posljedicama diskriminatorne odluke da djeca i mladi ne mogu izlaziti iz kuće.
Ovakav pristup nažalost ne odudara bitno od onoga što je uobičajeni tretman djece i osoba sa poteškoćama te njihovih porodica.

„Za porodice djece i odraslih osoba s poteškoćama u razvoju, promjene koje su nastale u kontekstu pandemije nisu u potpunosti nove i iznenađujuće. Smanjeni socijalni kontakti i specifična nametnuta izoliranost (zdravstvena, obrazovna, društveno-politička) su gotovo uobičajeni uslovi života u kojima žive porodice o kojima govorimo. Možemo reći da su navedene promjene izazvane pandemijom samo intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju – nedostatak neophodnih lijekova, sistemsko neprepoznavanje specifičnog položaja roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, preopterećenost ostalih članova porodice brigom i njegom djece s poteškoćama u razvoju, nerazumijevanje specifičnih potreba djece sa poteškoćama u razvoju (svakodnevna potreba za jasnom strukturom koja uključuje izlazak izvan kuće u tačno određeno vrijeme, a što je u vrijeme policijskog časa bilo teško izvodljivo) itd. Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju su se u novonastaloj situaciji našli u zahtjevnom položaju (posebno majke) jer su istovremeno morale raditi službeni posao od kuće, posvetiti se djeci sa poteškoćama u razvoju ali i ostaloj djeci, i pored toga obavljati i svakodnevne poslove u kući. Dok su djeca i odrasle osobe sa poteškoćama ostale uskraćene za uobičajene socijalne kontakte koji značajno doprinose njihovom mentalnom zdravlju“, kaže Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Tamo gdje su zakazale institucije, reagovala je struka, te su se možda više nego ikada ranije mobilizirali pojedinci/ke i organizacije da pruže alternativne vidove podrške u vrijeme izolacije i nakon nje, neovisno o tome da li govorimo o osobama koje su i ranije imali mentalnih poteškoća ili porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju koje su zbog dodatnog pritiska i izolacije, te neizvjesnosti i straha koje je pandemija donijela možda bili u prilici da se obrate za stručnu pomoć.

„Moram naglasiti da je struka bila i više nego angažovana kada je proglašeno stanje pandemije. Tako su se veoma brzo snage i kapaciteti preusmjerili u pravcu podizanja svijesti o značaju zaštite mentalnog zdravlja za vrijeme i nakon pandemije. Organizovana su različita online predavanja, psihološke grupe podrške i otvorene su besplatne SOS linije.
Ono što je potrebno svakodnevno naglašavati, jeste da bilo koja poteškoća na planu mentalnog funkcionisanja treba adekvatno da se tretira od strane stručnih ljudi. Traženje pomoći nije znak slabosti, naprotiv, to je znak snage da se osoba što prije i kvalitetnije izbori sa poteškoćama“, napominje Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora.
Važnost sistema podrške u trenutku kada su zbog pandemije COVID-a institucije prestale sa radom prepoznaje i Bojan Šijan.

Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora

Važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda.

„Najteži period za osobe koje koriste kontinuirano usluge ustanova iz oblasti mentalnog zdravlja, bio je na početku pandemije kada su praktično sve ustanove prestale sa uobičajnim radom ili su značajno umanjile broj usluga. U ovoj situaciji privatna savjetodavno-psihoterapijska praksa predstavljala je značajnu mrežu podrške. Brojna društva psihologa i psihoterapeuta su pokazala brigu o svim članovima zajednice nudeći besplatnu psihološku podršku u vidu telefonskog ili online savjetovanja. Na ovaj način spriječena je ili umanjena regresija (psihofizičko pogoršavanje zdravlja) osoba koje su se u toku pandmije nalazile u procesu psihološke podrške ili su tek počeli da koriste navedene usluge. U postkonfliktnom bosanskoherecgovačkom kontekstu nove okolnosti izazvane pandemijom su često predstavljale okidače za aktiviranje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Sposobnost ljudi da se prilagode životno ugrožavajućim okolnostima predstavlja značajan zaštitan faktor za mentalno zdravlje“, smatra Šijan.

Iako smo na ovom mjestu u nekoliko navrata govorili o različitim licima depresije, s obzirom na količinu nerazumijevanja vjerovatno nije suvišno svakodnevno napominjati. Zato ćemo još jedan tekst povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja iskoristiti za podsjećanje kako depresija nije isto što i tuga te kako je poistovjećivanje lošeg raspoloženja sa psihičkom poteškoćom neprimjereno jednako koliko i savjetovanje depresivnoj osobi da upražnjavanjem neke od tipičnih aktivnosti „poboljša“ vlastiti psihofizički status.

„Depresija je poremećaj koji ima stotinu lica. Nju treba posmatrati kao egzistencijalni potres, uslovljen biološkim i životnim faktorima kao i međuljudskim odnosima. Depresivno stanje je unutrašnje emocionalno stanje koje na manifestnom nivou ne mora uvijek da bude takvo da je osoba ‘prikovana’ za krevet. Jedan od najupečatljivijih primjera toga je i samoubistvo Robina Williamsa jednog od najboljih komičara svih vremena. On je i te kako bio aktivan, uveseljavao je milione ali njegov unutrašnji svijet je bio toliko potrešen da je okončao na veoma tužan način.
Vrlo je bitno podizati svijest ljudi o tome da depresija ne prolazi sama od sebe, da je to stanje kome se treba multidisciplinarno pristupiti te da je podrška i razumijevanje od strane značajnih ljudi neophodna. Samo edukacija vodi do toga da pojedinac traži adekvatnu pomoć na vrijeme“, napominje Railić-Perić.
Iako je stigma prilikom obraćanja za stručnu pomoć ukoliko osoba ima poteškoća sa mentalnim zdravljem itekako prisutna i o njoj često s razlogom govorimo, naš sagovornik podsjeća i na pomake koje bilježimo posljednjih godina.

„Uočljiva je promjena koja je nastala u kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti ljudi kada je riječ brizi o mentalnom zdravlju. Tome je naravno doprinijela sada već dugogodišnja psihoterapijska praksa u našem društvu, dostupnost stručnjaka iz različitih psihoterapijskih pravaca, medijska afirmacija važnosti mentalnog zdravlja… Prvi susret sa psihologom ili psihoterapeutom predstavlja novo iskustvo u kojem osoba doživljava autentičnu prihvaćenost i poštovanje prema njenoj/njegovoj ličnosti i ličnom sistemu vrijednosti. Poznato je da kvalitetan razgovor doprinosi automatskom osjećanju relaksiranosti, podrške i osjećanja lične vrijednosti. A kontinuiran rad sa psihoterapeutom poboljšava cjelokupno psihofizičko funkcionisanje organizma. Nije slučajno što su u 21. vijeku psihologija i psihoterapija dobile toliki značaj u struci i društvu. Slabljenjem dosadašnjih sistema podrške – porodice, međuljudskih odnosa, stabilne i vitalne zajednice, usluge iz oblasti mentalnog zdravlja, zajedno sa kulturom i umjetnosti, predstavljaju značajnu podršku u cilju osnaživanja psihofizičkog zdravlja i afirimisanja humanističkih vrijednosti“, navodi Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“

Promjene izazvane pandemijom samo su intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju.

I na kraju važno je podsjetiti na „zadatke današnjice“ čije ispunjavanje apsolutno ne treba biti naša obaveza. Riječ je svakako o sreći kao imperativu. Zahvaljujući „učiteljima životnih vještina“ i društvenim mrežama a u prvom redu Instagramu koji nudi kolaž od uljepšanje stvarnosti, ljudi nesposobnost da budu srećni vide kao vlastiti neuspjeh, ne razmišljajući da je sasvim uredu nekada biti tužan i da je uredu biti i duže tužan ali u tom slučaju potražiti i stručnu pomoć ukoliko tugu prati osjećaj bezvoljnosti, gubitka smisla i sl. Kako biti nesretan u svijetu u kojem se isključivo uvažava sreća bez propitivanja da li je ona iskrena ili naučena kao socijalno poželjna disciplina bilo je posljednje pitanje za našu sagovornicu.

„Pitanje sreće je kategorija koja se provlači na mnoštvo polja, kako na polju psihologije tako i na poljima filozofije i umjetnosti. Mnogi mislioci su pokušali da dokuče šta je to u stvari sreća. Smatra se da je pojedinac srećan onda kada procijeni da je zadovoljio neke svoje važne želje i ciljeve te kada živi u skladu sa samim sobom. To ne znači da srećan i ispunjen život ne donosi prepreke, životne izazove i preispitivanja, već znači da je pojedinac spreman da se sa njima adekvatno nosi. Kada osvijestimo šta je bit kvalitetnog i ispunjenog života, nećemo biti u izazovu da se poredimo da standardima koji su i više nego nerealni i lažni a sve više se plasiraju putem društvenih mreža.
U kontaktu sa drugim ljudima mi doživljavamo različit niz emocionalnih reakcija, I biti ‘nesrećan’ je ponekad neophodno da bismo na kraju opet doživjeli srećno osjećanje. Ovo je najočitije na primjeru gubitaka. Kada se gubitak desi neophodno je proći proces tugovanja i žalovanja koji sa sobom nose i osjećaj da je onaj koji je nešto izgubio nesrećan. Samo na taj način osoba koja doživi i preradi takve emocije na kraju može da doživi osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti a na kraju i osjećaj sreće. Prema tome, važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda“, objašnjava Zorica Railić-Perić.
Na kraju podsjećamo da za svaku mentalnu poteškoću postoji rješenje, ako se na vrijeme reaguje možda će biti dovoljan samo psihoterapijski tretman, nekada je nužna medikamentozna terapija, ponekad je hospitalizacija jedino rješenje, ali sve skupa vodi poboljšanju vlastitog kvaliteta života, vraćanju osjećaja zadovoljstva i potrebe da se uživa u onome za šta smo u međuvremenu izgubili interes. Lično zadovoljstvo i povratak vjere u smisao mora nam biti važnije od toga na koji način će okruženje komentarisati bilo koji vid terapije koji budemo upražnjavali.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.