Sedina, magistrica pedagogije: Ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija

Sedina je bila novorođenče kada je opkoljeno Sarajevo napustila u konvoju kojim su bebe bez roditeljskog staranja iz tadašnjeg Doma “Ljubica Ivezić” prevezli u Njemačku. U Njemačkoj je provela pet godina. Po povratku u Sarajevo već se gradilo Dječije selo SOS-Kinderdorf te je Sedina bila jedna od njegovih prvih stanovnica. Godine provedene u SOS porodici s mamom Hidajetom ostale su joj u najljepšem sjećanju. Ono što je danas, duguje okruženju koje je formiralo, zbog toga se nikada nije bavila onima koji nisu uz nju, odnosno nije je zanimalo biološko porijeklo i oni koji su je napustili u sumrak mira u Bosni i Hercegovini. Život prepuno izazova obilježila je i sportska povreda koljena s kojom se godinama bori, ali kao što je sve u Sedininom slučaju u znaku borbe i uspjeha, vjerujem da će tako biti i u ovom slučaju.
Sedina je magistrica pedagogije, zaljubljenica u film i skijanje. Nakon desetogodišnjeg volontiranja na Sarajevo Film Festivalu danas je festivalska uposlenica zahvaljujući posvećenom radu i činjenici da su je direktori primijetili u trenutku kad su se ostali volonteri/ke umorili. Uprkos mogućnostima da živi van Sarajeva izabrala je ostanak u svom gradu u prvom redu zbog posla i ispričala nam svoju životnu priču ispunjenu snagom volje, optimizmom i uspjehom.

Piše: Kristina Ljevak

ŽIVOT ZAPOČET NAPUŠTANJEM NIJE NUŽNO TEŽAK

Tvoja, vjerovatno prva fotografija, na kojoj si drugim bebama pričvršćena za sjedište autobusa prevoziš iz okupiranog Sarajeva u Njemačku, sigurno je jedan od najpotresnijih prizora koje sam vidjela. Kada život tako počne onda se svaki uspjeh treba pomnožiti najmanje sa dva. Kakav je tvoj odnos prema činjenici da je početak života bio atipičan? Sudeći po tvojim rezultatima, takav početak kasnije nisi koristila kao izgovor za eventualne neuspjehe.

Da, to je moja prva fotografija. Meni mnogo draga. Iskreno, ja nisam ni svjesna težine toga što sam prošla jer se ne sjećam ničega. Ali evo, gledajući fotografiju, s obzirom na to da sam preživjela pucanje na naš autobus, koji je bio na putu za Njemačku, kad su poginule dvije bebe, još jednom se potvrđuje jedna moja omiljena teorija – da mene čuva neko mnogo jak i to od malena za sva vremena.
Život započet napuštanjem ne mora nužno značiti i da je težak, atipičan je za sve one koji su odrastali u ratu pa tako i za mene, ne smatram se drugačijom. Ja bih rekla da je moj život počeo od pete godine, zapravo, dolaskom u SOS Kinderdorf, jer se toga sjećam. A naučila sam da u životu nikad ništa neću dobiti, nego da se za sve moram dobro potruditi, tako da znam da samo svojim radom mogu doći do uspjeha. Iskreno nikad ne razmišljam o izgovorima za neuspjehe niti koristim izgovore za postizanje uspjeha. Jednostavno na svim životnim poljima smirenošću, predanošću i radom, dajem sve od sebe da budem u tome najbolja i to mi daje rezultate. Neuspjehe nemam, jer ili ne radim nikako ili sve što radim to je srcem, tako da nikad ne odustajem dok ne uspijem u onome što želim.

Kada si imala pet godina, nakon otvaranja Dječijeg sela SOS-Kinderdorf, iz Njemačke se vraćaš u Sarajevo. Znam koliko su ti važni taj period života, tvoja SOS mama, braća i sestre, a i pored toga, s obzirom na životne okolnosti u Bosni i Hercegovini i regiji, da li bi ti bilo draže da si ostala u Njemačkoj koju iz trenutne bosanskohercegovačke perspektive doživljavamo kao obećanu zemlju?

Razmišljala sam ja i o tome. Ali moje mišljenje je da su za sve ovo što sam ja danas zaslužni moja mama i odgajatelji koji su me tako odgojili. Da li bi tako bilo u Njemačkoj, to ne znam. Sigurno da bi materijalno imala bolje uvjete, to nema dileme, jer svi znamo da je Njemačka velesila, ali da li bi bila ovo što sam danas, to nikad neću saznati. Tako da sam sretna i zahvalna s ovim što sam imala, volim Sarajevo, svoj SOS Kinderdorf, ponosna sam na prošlost, na djetinjstvo, na sve puteve koje sam birala, ne bih ništa mijenjala. Volim putovati, imam prijatelje svugdje, bila sam svuda po svijetu, tako nekoliko puta i u Njemačkoj, rado ću opet otići. Dok se nisam zaposlila, sanjala sam o životu u inostranstvu – Švedska, Njemačka, Austrija… Živjela sam i u predivnoj Hrvatskoj, ali kako sam magistrirala i sretno se zaposlila ne vidim se nigdje drugo osim u Sarajevu. Mislim da mom gradu mogu mnogo dati i da moje vrijeme tek dolazi. Spremna sam.

Sedina kao beba prilikom napuštanja opkoljenog Sarajeva

Kao što rekoh, znam koliko ti je s razlogom važan period života u Dječijem selu i kako tu ništa ne bi mijenjala. Koliko je taj koncept koji nije tipični institucionalni bio važan za tvoje odrastanje i formiranje?

Mislim da je bio ključan. Sigurno da je najvažnija osoba moja mama Hidajeta. Spoj nas dvije je ovo što sam ja danas. Moja mama je u SOS Kinderdorf došla srcem, mi smo sada formirane ličnosti, ali ona je odgojila dvije generacije, petnaestoro tuđe djece. Ponosna sam na nju i sretna sam što sada može da odmara u penziji dok je mi činimo radosnom rezultatima na raznim poljima koja smo izabrali. Nas je bilo sedmero s mamom i živjeli smo kao i svaka druga porodica. Uz to bila sam okružena odgajateljima, pedagozima, psiholozima, socijalnim radnicima, sigurno da je struka doprinijela tome da danas budemo uspješni i perspektivni mladi ljudi. Sve to nas razlikuje od domova gdje je sistem totalno drugačiji, stoga i odgoj, ali nas razlikuje i od tipičnih porodica u kojima su roditelji s jednim ili više djece. Sretna sam što imam toliko braća i sestara, kao najstarija naučila sam da pazim na njih, volim kad su oni sretni, ostali smo u kontaktu, s jednom sestrom živim trenutno. Živjeti sa šestero braća i sestara koji su totalno različiti, znati sa svima njima je definitivno pomoglo da sada lakše razumijem i radim s ljudima. Baš zbog modela odgoja kojom sam fascinirana i jesam magistrirala pedagogiju. Željela sam još ojačati i stručnim spoznajama te usavršavanjem i sticanjem novih vještina nadopuniti svoje iskustvo koje sam prošla kako bih jednoga dana bila kompetentna te nekome mogla pomoći kao što su meni.

Ono što se posljednjih godina zagovara podrazumijeva gašenje institucija i insistiranje na životu djece bez roditeljskog staranja u udomiteljskim porodicama. Kako ti nakon cjelokupnog odrastanja u instituciji gledaš na taj pristup? Zbog čega bi nužno neka udomiteljska porodica bila bolji izbor od zajednice koja se kreira unutar institucije? Naravno, ovo pitanje je vrlo kompleksno i nisu sve institucije kao Dječije selo, ali pretpostavljam da ni sve udomiteljske porodice nisu idealne.

Uh, teško i diskutabilno, ima ovo mnogo teorija za i protiv. Da se vratim u prošlost i neko me pita da li bi u SOS ili najdivniju porodicu, bez oklijevanja to bi bio SOS. Ali sada, kada smo u 2020. godini, za drugu djecu, više nisam sigurna da je institucija bolji izbor od porodice, iako ni porodica nije neka garancija za bolji život. Sve se promijenilo, standard, ljudi, potrebe, mogućnosti, a kako je svaka individua posebna za sebe, sve se razlikuje od slučaja do slučaja. Naravno, apsolutno sam protiv da dijete ide u bilo koju porodicu i zagovaram da ako je dijete u mogućnosti da samo odluči, da na to ima i pravo.
Iz dosadašnjeg iskustva mislim da je jako teško uopše dobiti dijete u hraniteljstvo, a još teže usvojiti. Mislim da sve predugo traje, a s druge strane mislim da je bitno dobro utvrditi porodicu u koje dijete ide, ali ovo je BiH, s toga vrijeme koje si uzimaju ne znači ni da je opravdano, a tu ispaštaju i dijete i porodica koja dijete želi.
Jednoga dana, kada „se smirim“, iživim, prestanem putovati i ja želim u hraniteljstvo dijete, želim da jedno dijete „izvučem“ iz doma i vodeći se da onim što sam prošla i što su me naučili pomognem tom djetetu da se formira u ličnost. Ako je moja mama uspjela nas 15 odgojiti, mislim da nakon svega što sam prošla i ja mogu barem jedno.

NIKADA ME NIJE ZANIMALO KO NIJE UZ MENE

Kako je izgledao tvoj život nakon odlaska iz SOS Dječijeg sela, nakon napuštanja nečega što podrazumijeva poznato i sigurno okruženje?

Iako imam 28 godina i danas imam podršku SOS-a, to nikad nije prestalo, a kroz odrastanje u SOS-u imala sam faze koje sam prošla, tako da nikad nisam ostala u nepoznatom i nesigurnom okruženju. Iz SOS porodice upisom u srednju školu prešla sam u SOS Kuću za mlade, tu nas je bilo desetoro s pet odgajatelja. Predivne četiri godine mog života. Nakon toga sam upisala fakultet i živim sa sestrom. Moja baza je uvijek pa i danas moja porodica i SOS, osjećam se voljeno, sigurno i smatram da je sve što sam prolazila bilo u skladu s godinama i potrebama. Sve je to dio odrastanja koje nas vode do toga da se osamostalimo.

Sa mamom Hidajetom nakon završetka studija

Porodica je inače, a posebno posljednjih godina (tipična, biološka) postala unosna komercijalna kategorija, roditeljstvo se pomoću društvenih mreža pretvorilo u biznis, dijete više nije samo projekat koji će ispuniti sve naše nerealizovane ambicije, ono je sada i sredstvo putem kojeg se (odnosno njegovih fotografija) ostvaruje finansijska dobit.

Apsolutno se slažem i zgrožava me to!

Osim što je to svakako, samo po sebi iritantno, koliko iritira predstavljanje biološke porodice koju čine mama, tata, braco i seka kao jedini okvir koji garantuje sretno odrastanje i da li nametanje takvog modela može negativno uticati na mlade koji ne odrastaju u tom tipičnom okruženju?

Smatram da je sve to „šminka“ za društvene mreže. Više cijenim ljude o kojima manje saznam preko društvenih mreža. Volim vidjeti i doživjeti porodicu, to mi je mjerilo, a ne društvene mreže. Iskreno, ja sve ono što mi je najvrjednije i najdraže ni ne pokazujem, to ostaje među meni dragim ljudima tako da to što gledam po profilima ne uzimam baš kao realno nego servirano za društvene mreže.

Na koji način ste u Dječijem selu dobijali informacije o tome zašto ne živite u tipičnim porodicama? Da li bi s iskustvom koje imaš i uz činjenicu da si magistrirala pedagogiju možda uvela neke nove pristupe u komunikaciji između odgajatelja i djece bez roditeljskog staranja?

Svako od nas je drugačiji i prema nama se postupalo individualnu u skladu s potrebama i mogućnostima. Svako od nas ima drugačije iskustvo, a i svako na svoj način procesuira životne izazove, stoga mogu reći samo za sebe da me nikada nije zanimalo ko nije uz mene, bila sam sretna zbog ljudi koji su uz mene. A voljela bih kada bi svako dijete bez roditelja imalo odgajatelje kao što sam imala ja. Za mene su oni ideal kakav treba biti jedan odgajatelj. Ja sam neko ko sluša savjete, uvijek sam bila uvjerenja, što su stariji to su iskusniji, sve što govore, govore s razlogom i za moje dobro. Životne odluke nikad ne donosim sama, uvijek se konsultujem s ljudima kojima vjerujem i koji su iskusniji, kojima je stalo do mene.

Spomenula sam već pedagogiju, ona je bila jednako velika ljubav kao i DIF i Akademija scenskih umjetnosti kada je riječ o izboru studija. Jesi li zadovoljna ovom kombinacijom koja se kasnije desila, da si magistrirala pedagogiju, da si preko angažmana na Sarajevo Film Festivalu dio filmske industrije i da si angažovana u sportu o čemu ćemo svakako posebno pričati.

Od osmog razreda počela sam raditi i stjecati radne navike. Tokom srednje škole radila sam na ispomoći u Mercatoru, na OMW benzinskoj pumpi sezonski i na Sarajevo Film Festivalu sam volontirala deset godina. Uvijek sam imala svoju marku, bila sam odlična učenica i htjela sam na fakultet, jedan od ova tri. Moje tri ljubavi su skijanje, pedagogija i filmska industrija. Ali kako sam se zasitila učenja u jednom momentu sam htjela odustati od fakulteta, tada su odgajatelji i prijatelji odradili svoje pa sam ipak otišla na prijemne ispite. Izabrala sam Pedagogiju, jer sam već imala problema sa sportskim ozljedama, a kolege sa SFF-a su mi govorili da idem na Pedagogiju jer sa svojim talentom, željom za radom i trudom mogu daleko uspjeti i u filmskoj industriji. Tako je i bilo. Sretna sam što sam tako uradila. Na prvoj godini desila mi se teška povreda koljena i to je sve usporilo, zahvaljujući Specijalnoj bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija uspjela sam diplomirati, pa i magistrirati. Također zahvaljujući njima nastavila sam skijati te radim trke za Ski savez Hrvatske. Nakon što sam magistrirala dobila sam i ponudu da radim za SFF što sam objeručke prihvatila. Na kraju se sve posložilo i sretna sam zbog svega. Iako jako stresan period, živim svoje tri ljubavi, uz to mnogo sam ojačala, naučila sam mnogo o sebi i drugima, upoznala nove prijatelje, pomjerila neke granice i shvatila da ni ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija.

Skijanje je tvoja velika ljubav, koje te je odvelo i do velike povrede ali i velikih, neočekivanih događaja koji su posljedica isključivo tvoje snage volje, mislim na saradnju s Hrvatskim skijaškim savezom, nakon što nije došlo do komunikacije sa Skijaškim savezom BiH, a čemu je prethodila teška povreda zbog koje si morala da odustaneš od profesionalnog bavljenja skijanjem.

Tako je, skijanje je moja ljubav, eh da sam ostala u Njemačkoj sigurno bi bilo drugačije na ovom polju, ali šta je tu je. Sretna sam da uopšte skijam. Desila mi se teža povreda i tri godine nisam nikako skijala, bilo mi je sve teže. Odlučila sam se paraolimpijski skijati, nisam htjela odustati. Tada sam upoznala Ilmu Kazazić, njeni roditelji su mi puno pomogli, zahvaljujući njima sam završila u Hrvatskoj. Uvjerili su me da je važnije riješiti povredu nego paraolimpijski skijati. Doktor Nemec je uradio čudo i spasio mi koljeno, počela sam ponovo skijati.

POSAO JE RAZLOG ZBOG KOJEG OSTAJEM U SARAJEVU

Za sve one koji ne znaju, zamolila bih te da ispričaš nesvakidašnju priču o odlasku u Zagreb u posljednji čas na obilježavanje 50 godina FIS Svjetskog kupa.

Kako su prošle tri godine da nisam skijala, bilo je sve teže to podnositi. FIS je slavio 50. rođendan u Zagrebu. Jednostavno, mami sam rekla da idem, gledala sam na Dnevniku.hr kako je već sve spremno i odlučila ići. Istu noć sam se spremila, otišla za Zagreb, nisam ništa stigla online riješiti, znala sam da ću se snaći nekako, samo ne smijem kasniti. Stigla sam pet minuta prije revijalne trke. Bilo je prelijepo, doveli su mnoge legende svjetskog skijanja. U jednom momentu kad su svi bili skupa da naprave zajedničku fotku preskočila sam ogradu i ubacila se za nekoliko fotki. Kad je sve prošlo, STAFF sam pitala za ulaznice za trke jer nisam online mogla kupiti. Bio je iznenađen što sam iz Sarajeva došla radi toga. Dogovorili smo mjesto gdje ću preuzeti ulaznice dan kasnije, tako je i bilo. Bila sam na trkama i uživala, upoznala puno novih ljudi. Mnogo me zanimala pozadina svega što se vidi na malim ekranima pa sam posebno gledala sve oko staze. Bila sam fascinirana i imala sam dojam da su uigrani. Kako me euforija i oduševljenje držalo, tako sam odlučila pisati Ski savezu Hrvatske da im se pridružim. Brzo sam dobila odgovor da se vesele novom članu. I tako je sve počelo. Sve ostalo je historija (smijeh). Sve oko Ski saveza Hrvatske je najljepša priča mog života, nešto što me ispunjava i čini ponosnom i sretnom. Dobila sam veliku podršku i mnogo prijatelja za zauvijek.

Spomenula sam tvoju povredu na skijanju, nažalost zbog neadekvatnog tretmana u Sarajevu proces liječenja traje godinama i trenutno si u bolnici, ali sretna zbog tima koji te okružuje i uslova koje imaš u bolnici Dr. Nemec. Pred tobom je još jedna operacija, koliko ih je ukupno bilo i u kojoj je sad fazi proces oporavka?

Da, trenutno sam u bolnici Thalassotherapia Opatija, oporavljam se od operacije i super se osjećam. Spoj Specijalne bolnice dr. Nemec i Thalassotherapie Opatija gdje radim rehabilitacije poslije operacija je dobitna kombinacija i jedino je što daje rezultate. Stručnost, posvećenost, trud doktora, sestara, fizioterapeuta koji sa mnom rade dan i noć na kraju mora rezultirati uspjehom. Kada sam upoznala doktora rekao mi je: „Mlada si, koljeno je loše, neću dozvoliti da te sputava u ostvarivanju ciljeva…“ On je to obećanje i ispunio. Teško je bilo, imali smo razne faze, ali nikada nismo odustali, imam divne ljude oko sebe, doktori, fizioterapeuti, sestre koje su tu svaki minut, ostalo osoblje, svima veliko HVALA. Zahvaljujući svima u Bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija sve dobro podnosim i imam normalan život. Uvijek slušaju moje potrebe.
Tri godine sam se liječila u bolnicama u Sarajevu, imala sam i operaciju koja mi je ispostavilo se kasnije zakomplikovala život. Tada sam živjela sama, nisam mogla ni hodati, bilo je teško, nisam se mogla izboriti sa zdravstvenim sistemom. Koljeno je bilo veoma loše, blokirano, ugrozilo je normalno funkcioniranje i odrazilo se na sve sfere života. Bila sam u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, ali moje povjerenje je išlo dr. Nemecu u Hrvatskoj i on je to opravdao. Kako sam mlada i društveno aktivna, svima u bolnici je bio izazov da koljeno naprave, ali je proces jer je u Sarajevu sve uništeno, na putu smo da uspijemo, optimistična sam i vjerujem da je naredna operacija ujedno i posljednja.
Shvatila sam veliku razliku u liječenju u Bosni i Hrvatskoj. Doktori u Bosni ne mare puno, njima je bitno da sam ja živa, ne dotiče njih to što ne mogu da hodam, a ovdje, ovdje me žele osposobiti da se ponovo vratim svim aktivnostima kao prije ozljede, tako da sam se vratila na skije otkako mi je doktor Nemec.

Zbog SFF-a si se ipak umjesto Zagreba odlučila za Sarajevo. Da li je to trajni izbor i kakvi su ti planovi (ako sad uopšte možemo planirati) za život nakon oporavka i nakon što nas ova pandemija popusti?

Sigurno da je Hrvatska sigurnija zemlja, ali jedini razlog zašto neću otići iz Sarajeva je posao. Presretna sam što radim ono što volim. Ljubav prema Sarajevo Film Festivalu rodila se još dok sam bila dijete. Išla sam na dječiji program, sve me fasciniralo, opet organizacija. Zanimalo me ko sve to pravi, i tako kasnije teen program, pa sve do volontiranja. Čim sam ostvarila sve uvjete počela sam, promijenila sam razne sektore, upoznala mnogo ljudi, svašta naučila, i spremna dalje da učim. Ponosna sam što sam se radom izborila za mjesto u velikoj SFF porodici. Nikad neću zaboraviti 2016. godinu, molila sam da izađem iz bolnice kako bih radila SFF-u i uspjela sam. Voljela sam interventni vod, to mi je omiljeni sektor bio, željela sam da kada svi misle da je nešto nemoguće odraditi ili imamo malo vremena da pokažem da ipak možemo. Jedan dan radila sam na voznom parku, sa obezbjeđenjem, provjera auta i gostiju, inače tu se ostaje dva sata, ali kako je već SFF išao prema kraju volonteri su se umorili, nije bilo nikoga da me zamijeni, ostala sam tu cijeli dan. Direktori su me svako malo viđali na istom mjestu. Navečer me direktor Mirsad Purivatra pita šta radim tu cijeli dan, objasnih mu da nema ko da me zamijeni, ali sve 5, mogu ja to… i tako smo se upoznali, razmijenili par riječi, rekao mi da mu se poslije festivala javim za sastanak. Bila sam šokirana, presretna. Stanje s koljenom se ponovo pogoršalo, završila sam u bolnici, nisam se stigla javiti. Kada sam bila bolje, već sam pomislila kako me je zaboravio, i odlučila se prijaviti da ponovo volontiram. Ali onda se desilo novo čudo, sreli smo se na fizikalnoj rehabilitaciji, sjetio me se. Emocije su mi se miješale, sreća, šok, nevjerica, tuga jer mi je noga dobro, a opet imam problema s koljenom, ne želim ispasti neodgovorna, a koljeno me ograničava. Rekao mi je da poziv stoji, da me čeka, obavili smo dan kasnije sastanak, dogovorili da su koljeno i fakultet na prvom mjestu i da me mjesto za dokazivanje na SFF-u čeka. Tako je i bilo, već tekući festival sam savršeno odradila, magistrirala i zaposlila se. Nakon svega ovoga, zaista neko može pomisliti da bih mogla otići?
Nema dileme da mi u Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Ali prevelika je to ljubav da bih tako lako otišla iz Sarajeva. Da, to je trajni izbor. Imam previše razloga da nastavim dolaziti u Hrvatsku, mnogo više razloga nego ostati u Sarajevu, to nikad neće prestati, ali moj izbor je jasan. Posao iznad svega, a svi na poslu pokazuju razumijevanje i daju mi podršku kada je u pitanju liječenje ili skijanje, nikada nisam bila uskraćena za dolazak u Hrvatsku tako da su sretni i moji na poslu, kad sam ja sretna. Za sad ovo funkcioniše, pa neka ide tako. Veselim se narednom festivalu, novim filmovima, projektima. Jedva čekam povratak u direkciju i da koronavirus postane prošlost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.