Bisera Hodžić, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa: Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno

Bisera Hodžić članica je Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i vrlo je sretna da kroz lični aktivistički angažman u potpuno nezavisnoj organizaciji može dati vlastiti doprinos ostvarivanju ljudskih prava i sloboda LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.
Biserin coming out dogodio se još u vrijeme dok je bila prvi razred srednje škole u rodnom Jajcu i pratilo ga je roditeljsko prihvatanje u duhu onoga kako su roditelji Biseru i vaspitali a što je podrazumijevalo otvorenost, iskrenost i međusobno uvažavanje. Vlastitu seksualnost s razlogom nikada nije smatrala ničim senzacionalnim, a vjeruje da je mržnja kojoj svakodnevno svjedočimo samo posljedica nedostatka edukacije.

Piše: Kristina Ljevak

Pripadaš novoj generaciji bosanskohercegovačkih LGBTI aktivista/ica koja će, nadam se, imati mnogo više uspjeha nego što smo ga postigli/e mi u zadnjih deset godina. Ipak svi znamo u kakvim se okolnostima djelovalo i kako je bio dug i težak put od prvog Sarajevo Queer Festivala do Prve Bh. povorke ponosa.
Šta ti i tvoji vršnjaci i vršnjakinje prepoznajete kao važno i vrijedno u prethodnom aktivističkom putu i borbi za jednakopravnost LGBTI osoba?

Sve generacije prije nas koje su počele i nastavile s borbom za jednakost otvorile su put ka napretku i prihvatanju. Mislim da je nama danas mnogo lakše zahvaljujući tim ljudima. Svi oni koji su ugroženi postali su vidljivi zajedno sa svim problemima s kojima se susreću. Oni koji nisu ugoženi ne znaju šta se dešava onima koji jesu, ti ljudi jednostavno žive u svijetu u kojem takve stvari ne postoje i sasvim je razumljivo zašto im je teško shvatiti kako to nekome može biti uskraćeno bilo koje osnovno ljudsko pravo. Nažalost i dalje postoje oni koji pitaju “A šta to vama nije dozvoljeno?”, ali je definitivno formirana jasnija slika o životima diskriminisanih. Isto tako, vlastima je ukazana potreba za promjenom zakona i zaštiti ugroženih. U pitanju je fizičko i psihičko nasilje o kojem se vrlo malo pričalo dok na scenu nisu došli ljudi koji su počeli javno govoriti o svemu tome. Ja sam im veoma zahvalna. Smatram da je u ona vremena bila potrebna mnogo veća količina hrabrosti da se izađe u javnost s takvom pričom, jer naš narod ne voli ništa “drugačije” od onoga što svakodnevno viđaju i slušaju. Zato je cijeli taj proces bio mukotrpan, a i dalje je, samo što je nama sada na neki način put prohodniji od onog kakav je bio na počeku. Svaki početak je težak, ali kada se uporedi situacija kakva je bila prije i kakva je sada zaista sam ponosna na sve one koji su učestvovali u borbama za slobodu i koji i dalje učestvuju.

Koliko je za tebe i ljude iz tvoje generacije bilo značajno u onoj mjeri uspješno održavanje Prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu?

Drago mi je što su mladi ljudi prepoznali važnost održavanja povorke. Kada je zvanično najavljena Prva Bh. Povorka ponosa svi oni koji me poznaju javljali su se online i na ulici i komentarisali najavu. Nisam čula niti jedan negativan komentar, naprotiv, ljudi su oduševljavali smatrajući da je bilo krajnje vrijeme da se povorka desi i u našoj državi. Hvalili su aktiviste i aktivistkinje koji/e su se odvažili na jedan, nama, veliki korak. Međutim, većinom su svi bili zabrinuti za sigurnost smatrajući da će se naći neka “budala” koja će napasti nekoga. Sve do dana održavanja povorke bila je prisutna zabrinutost, naročito za one koji su planirali doći na povorku. “Šta ako nas neko napadne na putu do Titove?”, “Šta ako nas neko bude pratio do kuće?”, “Šta ako neko baci bombu na nas?”… Bilo je tu milion pitanja i na njih obično niko nije imao odgovor i niko sa sigurnošću nije mogao reći “To se neće desiti, nije naš narod toliko agresivan koliko mislimo”, jer se jednostavno ne osjećamo sigurno ovdje. Najzad, kad je povorka završila svi mi bili smo ponosni na nas, na policiju i na sve građane i građanke koji su pridonijeli da povorka prođe u najboljem redu. Vjerujem da je bilo onih koji su željeli da naruše mir protesta, ali ipak nisu uspjeli. Veliku ulogu odigrala je policija sa svojim profesionalnim pristupom i hvala im na tome.
Ali ipak se nadam da sljedeća povorka koja bude na ulici neće zahtijevati mjere zaštite u onolikoj mjeri. Prva povorka je na neki način uspjela umanjiti paranoju i strah od napada s obzirom na način na koji je održana. Također, uspješnost održavanja Prve Bh. povorke ponosa uspjela je promijeniti mnoga mišljenja, dati uvid u to “šta se dešava na povorci” i dati vjetar u leđa svim mladim ljudima koji žele slobodu i promjenu. Smatralo se da je povorku nemoguće održati u našoj državi, no ipak se desila. Tako se mogu desiti i sve ostale “nemoguće” stvari ako se zaista radi na njima.

Ti si i zvanično dio Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, učestvovala si u pripremama druge koja je zbog pandemijskih neprilika bila održana u manjem obimu. Koliko ti je bitno da budeš lično angažovana u konkretnim aktivnostima kao što je pomenuti angažman u Organizacionom odboru? I koliko je za lično učešće dodatno motivirajuća činjenica da je Organizacioni odbor potpuno neovisna, autonomna organizacija?

Nažalost, veoma mali broj ljudi želi da se bavi aktivizmom i vjerovatno su predrasude jedan od najvećih razloga. Često sam znala čuti komentare kako aktivisti i aktivistkinje “samo uzimaju novac od države i ne rade ništa” ili “aktivisti mlate praznu slamu” i slično. Međutim, kada se čovjek krene baviti ovakvim stvarima zaista postaneš svjestan/a koliko je ono što javnost vidi samo vrh ledenog brijega. Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno i oduzima puno vremena i energije. Ono o čemu niko ne priča i za šta se vrlo rijetko zna je upravo to da je Organizacioni odbor neovisna i autonomna organizacija i da ovakav aktivizam zahtjeva konstantnu, svakodnevnu borbu i pregovaranja s državnim institucijama i samim građanima i građankama. Potrebno je prikupljati novac (koji uglavnom rijetki doniraju) kojim će se platiti svi materijali koji se koriste prilikom održavanja povorke ponosa. Ako neko misli da novac za ove stvari daje država to je apsolutna izmišljotina. U svim normalnim državama država je ta koja finansira javne skupove, međutim to kod nas nije slučaj. Naša država nije dala ni marku, nego smo čak mi morali državi da platimo. I definitivno moram da napomenem da svi članovi/ice Organizacionog odbora rade potpuno volonterski, bez ikakve novčane naknade. Međutim, naša naknada se broji u zadovoljstvu i ponosu na postignuto. Važno mi je biti dio Organizacionog odbora jer tako mogu da pravim direktne promjene koje se tiču sviju nas. Ipak je Organizacioni odbor nakon održavanja Prve povorke postao najvidljiviji oblik aktivizma u BiH i doseže do šire javnosti, pa čak i izvan granica države. Prije svega, baviti se aktivizmom kroz Organizacioni odbor za mene je lična satisfakcija i ispunjenje mojih ličnih želja i ciljeva, ali to podrazumijeva i sve one koji/e su uskraćeni za osnovna ljudska prava, jer moje lične želje i ciljevi tiču se sviju nas koji smo konstantno potlačeni u vlastitoj državi.
Ono što je bez sumnje demotivirajuće je život i projekcija budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Nedavno sam s Ivanom Zidarevićem koji je prvi sklopio životno partnerstvo u Hrvatskoj razgovarala o njegovom angažmanu na izmjenama hrvatskih zakona.
Teško mi je da nešto tako trenutno zamislim u bosanskohercegovačkim uslovima jer ne znam od čega bi se krenulo kada govorimo o pravima LGBTI osoba iako stalno na nizu primjera (neovisno o LGBTI temama) slušamo kako „imamo dobre zakone koji se ne primjenjuju“.
Koliko smo po tebi daleko od zakona o životnom partnerstvu istospolnih parova u BiH?

Prije svega, po mom mišljenju, korijen homofobije u našoj državi je u državnim institucijama. Kada bi se zakon poštovao i kada bi se svaki oblik mržnje propisno sankcionisao i kažnjavao toga bi definitivno bilo manje. Isto tako, kada bismo imali lidere koji ne promovišu mržnju bilo bi mnogo manje građana i građanki koji to isto rade. U državi nažalost imamo vrlo mali procenat informatičke i informacijske pismenosti, a taj nedostatak se vrlo lako koristi da bi se upravljalo širim narodnim masama. Nije ovo nikakva teorija zavjere, nego činjenica. Jedna informacijski nepismena osoba jednostavno ne zna prepoznati najobičniju lažnu vijest, a da ne pričamo o kojekakvim “naučnim istraživanjima” i slično, dok većina ima pristup internetu gdje se mogu pročitati razne gluposti i izmišljotine. U tom slučaju ako predsjedavajući u državi javno kaže da se “Povorka neće desiti u njegovom gradu”, kako onda od takvog naroda koji vjeruje u apsolutno sve što vidi u medijima očekivati razumnu reakciju osim da podrže istog tog kojeg su izabrali. Sve ovo tiče se i tog zakona o životnom partnerstvu. Mislim da to do sad niko nije ozbiljno shvatio i da uvijek ima “većih problema”. Ovdje uvijek ima većih problema jer živimo u državi u kakvoj živimo, ali problem diskriminacije ne bi se smio deklarisati kao “manje važan”. No, kao što rekoh, lidere to jednostavno ne zanima, vladaju državom u kojoj su građani i građanke skloni mržnji i očigledno je lakše ići linijom manjeg otpora. Nikome se ne da suočiti s javnom osudom od naroda ukoliko bi se izjavilo “Sve osobe će imati jednaka ljudska prava”. Većina bi na prvu osudili isto, ali kada bi se zaista donio zakon koji uključuje sviju na jednak način, nikoga ko osuđuje to više ne bi zanimalo. Sve u našoj državi je letargično i zato kad se desi nešto kao što je na primjer formirana grupa koja radi na izradi zakona o životnom partnerstvu, onda je svima logično da je to “naredio neko sa zapada”, jer očigledno kod nas uvijek mora biti neko izvana ko je “naredio” da se nešto uradi, inače niko ništa ne radi. Što naravno nije slučaj, ali mislim da izjave tog tipa dovoljno govore o našem društvu. Izrada tog istog zakona je jako usporena i mora se insistirati da se proces ubrza, a ovim tempom ja ne smijem ni pomisliti koliko će to trajati. Što se prije završi, prije će se i konzumirati ti zakoni koji su “dobri ali se ne primjenjuju”.

Nedavno smo imali/e priliku vidjeti izložbu u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra posvećenu coming out iskustvima koja nam je, kao i niz drugih ranijih događaja potvrdila da je to nerijetko traumatično iskustvo za osobu koja se outuje.
Tvoj primjer je na svu sreću potpuno drugačiji. Čime objašnjavaš za naše okolnosti netipičnu reakciju roditelja kada si se, opet „za naše prilike“ vrlo rano outovala?

Ja zaista nemam neko posebno objašnjenje osim da su moji roditelji oduvijek podržavali moju sestru i mene kroz cijeli naš životni put. Jedino što im je bilo bitno je da budem dobar čovjek, da ne mrzim, da ne lažem i da uvijek budem svoja.
Moja mama je uvijek prezirala laži i kad sam kao dijete lagala za neku glupost ona bi uvijek ponavljala –što god da je u pitanju, i da je najgore na svijetu, uvijek mi reci istinu i za sve postoji rješenje. Još kao maloj uspjela mi je zapečatiti u mozgu da jednostavno nema potrebe da izmišljam i skrivam bilo šta. Tako je za mene sasvim logično bilo da im odmah kažem da imam djevojku. Možda s tim ima veze i to što oni nikad nisu bili od onih ljudi koje zanima “šta će drugi reći”. Uvijek su živjeli svoj život onako kako su htjeli i bilo im je bitno da i mi radimo isto. Oni su se nakon mog outanja susretali s raznim komentarima i pitanjima, ali su se jako dobro nosili s tim i nisu pridavali pažnju tim ljudima, zato im je vjerovatno brzo i dosadilo da komentarišu. Vole me i žele da budem sretna i to im je najbitnije. Jako mi je teško kad vidim roditelje koji govore djeci da moraju biti “ovakvi ili onakvi” i koji kažu – nemoj to raditi, šta će komšija reći. Mnogo me to ljuti jer iz svoje perspektive ne mogu da shvatim kako mogu reći da žele da im dijete bude sretno, a brane mu da bude ono što jeste. Takvi slučajevi dali su mi motivaciju da se krenem baviti aktivizmom i da u svakoj prilici svakodnevno razgovaram s ljudima o tome i potrudim se edukovati ih. Nekad uspijem izvući poentu s nekim, a nekad shvatim da neki ljudi jednostavno ne vide dalje od svog nosa.

Mi smo puni predrasuda pa ćemo nerijetko veće gradove doživljavati kao tolerantnije što uopšte ne mora da bude, a često i nije slučaj. Tvoja seksualna orijentacija bila je vidljiva u malom gradu kao što je Jajce na šta je, uz rijetke iznimke, okruženje dobro reagovalo. Ima li to možda neke veze s jakom omladinskom aktivističkom scenom koja se pobunila protiv nacionalne segregacije ili se jednostavno tako „samo od sebe“ dogodilo?

Ta pobuna desila se godinama nakon što sam se ja outala. Kad sam ja završavala osnovnu školu, koja je bila podijeljena na dvije škole pod jednim krovom, tad se još uvijek djeca iz odvojenih škola nisu zajedno družila, jednostavno su svi bili odvojeni na odmorima i nastavnici nisu dopuštali da pređemo na “njihovu stranu hodnika”. Onda sam krenula u srednju školu gdje smo svi išli zajedno u razred i prvi dan svako je sjedio s nekim ko mu je od ranije poznat. Sjećam se da nas je tadašnja razrednica sviju premjestila da sjedimo s nekim koga ne znamo. Tad nisam obraćala pažnju na to, ali sad vidim njenu poentu. Izmiješala je sviju iz odvojenih škola da sjede zajedno, jer je vjerovatno primijetila kako je i dalje slaba komunikacija između onih koji su došli iz odvojenih škola. Naravno, od početka i nadalje smo se svi sa svima družili i nije bilo nacionalizma među učenicima. Uskoro sam se i outala, bila sam prvi srednje. Nisam razmišljala o reakcijama i posljedicama. Sve se nekako spontano desilo i ne mogu da kažem šta je tačno utjecalo na to. Sjećam se da je svima ta “vijest” bila zanimljiva na početku i prilazili su mi da me pitaju da li je to istina i slično, i moje roditelje su ispitivali kao što sam već spomenula, ali meni niko nije rekao ništa ružno. Možda je to bilo jer sam ja bila sasvim otvorena po tom pitanju i nije me vrijeđalo kad me neko upita – ti stvarno imaš curu?, ili neka čak provokativna pitanja, nego sam jednostavno odgovarala na sve kao da je bilo u pitanju – šta si doručkovala jutros?. Nikad svoju seksualnost nisam smatrala nečim senzacionalnim, kao što i nije i tako sam se ponašala. Onda su možda i drugi vidjeli da to ustvari nije ništa zanimljivo i da jednostavno nemaju materijala da prave senzaciju od toga. Možda je u pitanju bilo i to da je to “samo faza”, pa se nisu previše obazirali. Ali u svakom slučaju, štogod da je bilo u pitanju mladi su puno bolje reagovali od starijih. Mladi su puno razumniji, više su edukovani i primijetila sam da im se jednostavno ne da mrziti. Ima izuzetaka, ali mislim da je većinom svima već “na vrh glave” ta mržnja i žele samo da žive u miru. Dok stariji većinom imaju gnusne komentare i bježe od svojih problema baveći se tuđim životima, kao što to obično biva.

Mnogi ljudi kada ostvare vlastite privilegije nemaju potrebu da se bore za bolju poziciju deprivilegovanih. Poznajem neke kojima aktivizam ne pada na pamet jer su outovani najbližima, žive u istospolnim zajednicama, u radnim sredinama se zna ali i ne spominje da su LGBTI osobe… Šta je tebi, koja si mogla isto tako, bio ključni motiv za javni angažman i borbu za prava LGBTI osoba?

Moj angažman u Organizacionom odboru je bio veliki korak za mene. Da budem iskrena nikad me prije nije zanimao aktivizam u ovom obliku. Bavila sam se aktivizmom kroz komunikaciju s ljudima, ali nikad kroz organizacije. Mislim da je bilo puno stvari koje su se desile i koje sam vidjela pa su me motivisale da se priključim Organizacionom odboru. Jedna od njih je vijest da će se održati Prva Bh. Povorka ponosa, a druga je samo održavanje povorke. Sjećam se da sam taj dan rekla rodici – ja ću sljedeće godine biti jedna od onih koji organizuju ovo. Kada sam vidjela koliko ljudi želi promjenu i slobodu htjela sam biti uključena u samu borbu s institucijama. Isto tako, čula sam i vidjela mnogo potresnih priča i slučajeva i baš zato što sam ja tako “privilegovana” htjela sam da doprinesem boljem statusu sviju nas. Nije ništa posebno i “ključno” bilo motivirajuće, sve je to nekako skup svih emocija i doživljaja koji su se manifestovali kroz želju za javnim angažmanom. Neovisna organizacija koja se bavi isključivo ovim pitanjima i problemima bila je pun pogodak za mene, jer kad sam vidjela da to postoji shvatila sam da svoj “ulični i svakodnevni aktivizam” kroz to mogu da unaprijedim i nadogradim.

Vrlo si ponosna, kako i treba, na svoj identitet. Mnogi ljudi zbog odbacivanja, strahova, mučnih iskustava iz perioda odrastanja, moraju da „potroše“ godine i prođu različita psihoterapijska iskustva, da bi došli do toga gdje si ti danas. Hoće li mlađima u startu biti lakše zato što stasavaju u eri brže komunikacije (mislim na digitalnu, fizička će nam očigledno biti oduzeta) ili predrasude i diskriminacija nemaju veze sa tehnološkim progresom te i dalje neće biti univerzalnog prihvatanja nego će svaka LGBTI priča biti sretna ili nesretna na svoj način?

Imam mlađu sestru pa od nje dobijam informacije o prihvaćenosti od strane njene generacije. Do sada, koliko sam ja mogla da primijetim, tehnološki napredak nije imao veliki utjecaj na viđenje i prihvatanje LGBT osoba.
U segmentu lakšeg pristupa informacijama jeste pomoglo, ali ono što najviše kroji mišljenja je, po meni je odgoj. Ako se nekome cijeli život govori da je nešto “bolest”, teško će se toj osobi objasniti da ta informacija nije istinita i da su roditelji ustvari sve vrijeme lagali. Dobro u svemu tome je što mlađe generacije brže uče i mogu da se edukuju van okvira porodice i škole. Ali ipak mislim da će tehnološki napredak na takve stvari imati većeg utjecaja tek kada generacije koje su odrasle uz takve uređaje budu roditelji i kad njihova djeca budu imala svoju djecu. Mislim da tehnologija puno progresivnije napreduje od ljudske svijesti. Najteže je naučiti nečemu one koji ne žele da uče, a takvi su najčešće oni koji ne znaju koristiti tehnologiju, odnosno koji nisu informacijski pismeni, jer je tehnologija maksimalno pojednostavljena da bi je svi mogli koristiti bez problema, ali postoje oni koji jednostavno ne žele da vjeruju u ono što je očito i što svojim očima vide. No bez obzira na sve to primjetan je utjecaj tehnologije koja kroz pristup informacijama daje jasniju sliku i vidljivost onima koji je prije nisu imali. Vjerujem da će vremenom i s ovakvim napretkom situacija definitivno biti samo još bolja. Kolektivna svijest se mijenja polako i potrebno je strpljenje i konstantan progres i rad, ali bitno je da se mijenja. Imam veoma pozitivno mišljenje i očekivanja od budućnosti kad vidim koliko su mladi u suštini tolerantniji. Definitivno ima mjesta za to da jednog dana neće više biti onih koji će reći – ti si bolestan. Na kraju krajeva, mržnja je samo nedostatak edukacije, a napretkom tehnologije sve je lakše steći znanje o bilo čemu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.