Milijana Krsmanović, od gubitka vida i nasilja u porodici do života srećne žene

U februaru će biti punih šest godina otkako Milijana Krsmanović iz Bijeljine može reći da je sretno razvedena. Razvodu je prethodilo nasilje u porodici, a nasilju funkcionalan bračni život sve do Milijaninog gubitka vida nakon rođenja trećeg djeteta. Naime, iako je rođena bez ikakvih poteškoća s vidom, 2012. godine dijagnosticirana joj je retinopatija pigmentoza nakon trećeg porođaja koja dovodi do potpunog gubitka vida.
Iskustvo kroz koje je prošla uvjerilo ju je da se žena, nakon što se razboli, doživljava kao niže biće ili škart kako su nju znali kvalificirati u najbližem okruženju.
Milijanina priča potvrda je nevjerovatne snage da se uprkos svim otežavajućim okolnostima izbori za vlastiti bolji život. Put koji je prošla, pored gubitka vida i zlostavljanja u braku, uključivao je i tumor na dojci što je bila posljedica nagomilanog stresa ali i odluku da se posveti promjeni profesije koju može obavljati s invaliditetom a što joj je promijenilo život.
Bez izvježbanih fraza iz literature o samopomoći i sa treninga o samopouzdanju, Milijana Krsmanović nastupa samouvjereno, prenoseći na druge vjeru u mogućnost promjene na bolje i onda kada na trenutak pomislimo da je život završen.
Osim priče o sretnom ishodu jednog mučnog perioda obilježenog zlostavljanjem, Milijana Krsmanović nam priča iznimno važnu i potpuno neprisutnu priču o odnosu prema ženi sa stečenim invaliditetom.

INVALIDITET I NEPLAĆENI KUĆNI RAD

Piše: Kristina Ljevak

„Kada se muškarcu dogodi invaliditet, žena uvijek ostaje uz njega. A muškarac uz ženu neće. Ja sam privatno istraživala i konsultovala udruženja osoba sa invaliditetom da bih saznala kako to funkcioniše. Vjerujte mi, jako mali procent žena sa invaliditetom je ostao u braku. Mi još uvijek nismo sazreli kao društvo da prihvatimo ženu sa invaliditetom. Komunicirajući sa ženama koje su imale isto ili slučno iskustvo saznala sam da i ako su ostale u braku onda trpe fizičko i psihičko nasilje. Uplašene su da prijave nasilje jer se boje šta će kasnije biti s njima, jer najčešće su bez podrške svojih roditelja, braće i sestara.
I onda se bira da se trpi umjesto razvoda i samostalnog života“, objašnjava naša sagovornica čiji su problemi u braku počeli kada nije mogla obavljati sve poslove koje je radila do problema s vidom. A podugačak je to spisak neplaćenog kućnog i rada u polju ili kako Milijana kaže: „Cijela kuća i zemlja bile su na mojoj grbači. Bila sam zadužena za sve poslove u domaćinstvu. Živjeli smo u prigradskom naselju ali su sve aktivnosti bile kao da je život na selu. Imanje besplatne radne snage odgovaralo je mom mužu.
Kad više nisam mogla cijepati drva ili danonoćno okopavati baštu, nastali su problemi uz komentare ‘da nisam ni za šta’. Na početku sam to uz stid prihvatala. Pored tog postojao je front s njegovim roditeljima. Nismo živjeli zajedno ali jesmo jako blizu. I oni su stalno prigovarali kako ću ‘ja takva nešto raditi’ i dolazilo je do sukoba. Pored toga imate troje djece kojima trebate biti nasmijana majka bez obzira na sve što se dešavalo.“
Početak gubljenja vida pratile su naravno i česte ljekarske konsultacije, pregledi i pretrage koji su iziskivali troškove, a troškovi novi krug suprugovog prigovaranja. Popravka auta ili zamjena stolarije na kući činila mu se kao mnogo bolja investicija nego liječnički pregled supruge.
Dinamika nasilja u prvoj fazi uključivala je faze bijesa te faze kajanja koje su čak imale i segmente podrške, da bi već sljedeći krug bijesa mogao izazvati ručak „koji nije pod konac“ ili pita koja nije kao nekada. Banalnosti kojima se pridavao svakodnevni značaj s razlogom su bile ponižavajuće za Milijanu.
„Bez obzira na probleme i gubitak vida dala sam sve od sebe da ostanem dosljedna supruga, da nikome ništa ne nedostaje“, sjeća se Milijana koja je vlastiti zdravstveni problem koji mijenja kompletan dotadašnji život doslovno morala ostaviti po strani u nastojanjima da opstane njen brak. Znajući da joj, kako kaže, četiri zida neće pomoći, nastojala je da se što više kreće i komunicira, konsultujući različita udruženja koja okupljaju osobe s poteškoćama s vidom ili udruženja žena s invaliditetom. Društvo ljudi sa srodnim iskustvima joj je prijalo, ali je prvi Milijanin izlazak uz kuće s bijelim štapom bio „poražavajući“ za njenog supruga.

„SRAMOTA“ BIJELOG ŠTAPA

„Govorio je – jao kako te nije sramota, sad svi vide da ti ne vidiš. Onda sam odlazila sa sklopljenim štapom, a dolazeći do mjesta od kojeg se više ne bi vidjela moja kuća, rasklapala sam ga. Do jednog dana kada me je njegova tetka vidjela u gradu na semaforu, rekla njegovoj majci, nakon čega sam ja opet bila sramota za njih.
Nakon toga sam izbjegavala porodična okupljanja, svadbe, krštenja, rođendane… znajući da tako njima odgovara. Osjećala sam se jako neprijatno u društvu mog supruga ako smo sa još nekim ljudima van kuće. Da ja njega ‘ne bih obrukala’, da ne bih nešto prosula ili zbog gubitka vida uradila bilo šta čega bi se on postidio. I onda sam uvijek govorila da me boli glava ili sam prehlađena, lažući i sebe i druge“, priča Milijana čija je izolovanost očekivano loše na nju uticala, ali su posljedice na svu sreću primijetili njeni roditelji i tetka. Tetka je i pronašla informacije o sarajevskom Centru za slijepu i slabovidnu omladinu u Neđarićima. Na njen nagovor Milijana je donijela jednu od najvažnijih odluka, upisujući vanredno školu u Sarajevu. Zahvaljujući školi za slijepe i slabovidne spoznala je koliko bogat i dinamičan može biti život ljudi sa ovom vrstom invaliditeta, za razliku od onoga što je Milijana mislila, a to je da ljudi s gubitkom vida sjede u kući, prepušteni tuđoj njezi i pomoći.
„Do tada nisam imala priliku da vidim nekoga slijepog da nešto radi. Kad sam upoznala profesoricu Senu, kad sam upoznala ljude koji su puni života i elana i rade u toj školi, rekla sam – ja želim takav život. Ako već moram da živim u mraku hoću ovo što je ostalo da proživim što kvalitetnije.
Školovanje je iziskivalo novac, moj suprug je rekao – ja taj novac nemam i ne pada mi na pamet da ga bacam na školu. Tada je moja tetka rekla da će mi pomoći koliko bude mogla. I tako sam krenula.
U februaru 2015. godine sam dobila diplomu fizioterapeuta. Tada sam već prošla fazu napuštanja kuće i fizičkog napada na mene zbog kog sam i otišla od kuće. Sada već više od dvije godine radim u bijeljinskoj bolnici i presrećna sam.“
Prije Milijaninog odlaska od kuće a tokom školovanja, dešavao se još jedan oblik maltretiranja zbog njenih izostanaka tokom instruktivne nastave i polaganja ispita kada bi boravila u internatskom dijelu Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Odlaske zbog škole muž je dovodio u pitanje, aludirajući na druge neškolske razloge izbivanja. Iste sumnje je izazivalo i Milijanino provođenje vremena uz Internet zahvaljujući govornom softveru gdje se informisala o svojoj bolesti i ljudima koji imaju isto iskustvo.
Ali tu nije bio kraj. Nakon velikih poplava 2014. godine koje su zahvatile i područje Bijeljine i nakon što je njenog tada osmogodišnjeg sina udarilo auto a što je jedva preživjeo, uz sav prethodno nagomilani stres, Milijana je dobila tumor na dojci, tačnije na limfnom čvoru žlijezde.
Nakon operacije Milijana je primijetila nove promjene ponašanja kod supruga. Histerija koja se do tada ispoljavala prema njoj prenesena je i na djecu, bio je stalno nervozan. Nakon nekoliko mjeseci pitala ga je šta se dešava.

FIZIČKO NASILJE, PODRŠKA LARE I DANI SREĆNE ŽENE

„Samo pitanja izazvalo je bijes, ali je u jednom trenutku priznao da se zaljubio i da više ne planira živjeti sa mnom. Od svih šokova koji su se dešavali mislim da mi je to bio najveći. I on se spakovao i otišao. Svakodnevno smo ga viđali jer je bio kod roditelja koji su blizu nas, a gospođa u koju je tada bio zaljubljen nije tada bila tu nego u Njemačkoj. U tom beznađu svakodnevno je dolazio i počeo praviti probleme. U kuću je ulazio poput kauboja koji ulazi u kafanu. Bacao je stvari po kući, histerisao… Jedno jutro, nakon što sam ja prethodnu noć vodila dijete u hitnu zbog visoke temperature, došao je s namjerom da ih negdje vodi na šta ja nisam htjela pristati. Izašao je iz kuće i pozvao policiju. Bila sam zatečena kad je došao interventni vod od osam policajaca. On je prijavio mene da sam fizički zlostavljala djecu a da on kao otac nije mogao da ih spasi. Očekivao je da će ta policija mene privesti. Nastavio da me vrijeđa nakon čega je njemu policajac rekao da napusti kuću. On je nastavio svakodnevno da dolazi i pravi probleme. Jednog dana se pojavio s majkom na vratima uz objašnjenje da su došli da vide djecu, ali sam osjetila da tu još nešto ima. Zamolila sam njegovu majku da dođe sutradan jer bih da razgovaram sa mužem. Ona je rekla – nemaš ti više šta s njim razgovarati, od sada ćeš razgovarati sa mnom.
Tek tada sam počela osjećati strah koji do tada nisam, iskreno nisam ni mislila da je moguće u 21. vijeku da me napadnu.
Očekivala sam neki verbalni napad, ali fizički ne. Rekla mi je da napustim kuću nakon čega sam ja rekla da mogu izaći sa djecom. Tu je krenula prepirka, ja sam se okrenula prema djeci da se spreme da izađemo, i samo sam se našla na podu osjetivši jak bol u potkoljenici a što je bila posljedica šutiranja. Prilikom pada sam povrijedila desnu ruku i sljepoočnicu. Pokrila sam glavu i bila bukvalno šutirana do ulaznih vrata nakon čega sam rekla kćerki da pozove policiju.
Policija je došla i napisala zapisnik a ja sam tog dana izašla iz kuće i otišla u Udruženje Lara gdje me je Mirzeta Tomjanović primila, previla rane i prihvatila kao rod rođeni s idejom da me smjesti u Sigurnu kuću iako je Sigurna kuća tada bila prebukirana. Pitala me je imam li ikoga živog, rekla sam da imam oca i majku, na šta je rekla da ne bi bilo loše da im se javim. Javila sam se, otac je rekao da odmah dolazimo kod njih djeca i ja, nakon čega sam otišla u Dvorove kod moje porodice gdje smo proveli pet godina.
Nakon što sam završila školu, pripravnički i praksu sam završila u Banji Dvorovi, položila državni ispit i krenula u borbu za posao koji sam dobila 2018. u bolnici gdje radim na ortopediji kao fizijatrijska sestra i fizioterapeut. Radim s nepokretnim ljudima. Taj rad je veoma iscrpljujući a meni čini veliko zadovoljstvo.
Ja sad zaista mogu da kažem, šest godina poslije toga, da sam zaista srećna žena“, objašnjava Milijana Krsmanović koja je uspjela realizovati stambeni kredit i kupiti stan u centru Bijeljine. Uz skromnu platu kućni budžet nadopunjuje honorarnim fizioterapeutskim poslom.
Do zaposlenja, a nakon napuštanja bračnog života, Milijana i njena djeca živjeli su od skromne roditeljske podrške ali i zahvaljujuči podrškama udruženja, poput projekta Udruženja Lara kad je dobila plastenik te uzgajala povrće, tj. bavila se organskom proizvodnjom.

MARATONSKA BRAKORAZVODNA PARNICA I „OBJEKTIVNOST“ CENTRA ZA SOCIJALNI RAD

U brakorazvodnoj parnici koja je trajala 17 mjeseci ključna namjera Milijaninog sada bivšeg supruga bila je da izbjegne plaćanje alimentacije a način za to je vidio u uzimanju samo jednog djeteta pa da onda niko nikome ne plaća alimentaciju. Tvrdio je i da Milijana, kao osoba bez vida, nije psihički sposobna da se brine o djeci. Pridobio je i Centar za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad mu je bio jako naklonjen, mada mi tada nije bilo jasno kako, ali se sada stvari kristališu i mogu doći do nekih odgovora. Čak mi je jednom socijalna radnica Milka Maksimović rekla kako razmatraju da li sam ja sposobna da budem staratelj svojoj djeci jer ne vidim.
Da sam alkoholičarka, narkomanka i prostitutka rekla bih ok, nisam dobar primjer svojoj djeci. Ali to što ja ne vidim a sama tokom brakorazvodne parnice brinem o djeci, to nije razlog da ne nastavim brigu o njima. Osim toga što ne vidim, nijednu mi zamjerku nisu mogli naći kao roditelju.
Tada sam sasvim slučajno dobila poziv iz UN-a ispred primjene ženevske konvencija o pravima osoba s invaliditetom. I ja sam se direktno žalila njima na Centar za socijalni rad. I to sam digla na veći nivo angažujući ombudsmena za zaštitu invalida, angažujući organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom da se što prije izborim za svoja prava i prava svoje djece. Naravno, sud je odbio zahtjev da se djeca razdvajaju, odredili su alimentaciju od 200 KM jer je on tvrdio da je nezaposlen. Uplaćuje 100 KM u razmaku od tri mjeseca jer ga je neko dobro nasavjetovao. On ako ne plati alimentaciju šest mjeseci ja imam pravo da podignem krivičnu prijavu protiv njega. Da ja ne bih došla do krivične prijave on svaka tri mjeseca uplaćuje 100 KM smatrajući da je to sasvim dovoljno za djecu.
Sa djecom se ne viđa, od 2017. nije vidio djecu. Nakon posljednjeg susreta tužio je djecu da ga oslobode alimentacije što je prvi slučaj da je otac tužio djecu na Osnovnom sudu u Bijeljini. Ne viđaju se djeca ni sa njegovim roditeljima, mi smo bukvalno nestali iz njihovih života.“

VAŽNOST PSIHOTERAPIJSKE PODRŠKE

Dok je prolazila kroz proces privikavanja na invaliditet i maltretiranje kao posljedicu muževljevog neprihvatanja invaliditeta, Milijana nije imala nikakvu psihoterapijsku podršku. Kad je došlo do razvoda potražila je pomoć, opet u Udruženju Lara gdje je svakog utorka i četvrtka imala razgovore s Larinom psihoterapeutkinjom.
„Kada bih je sad srela bilo bi me sramota pogledati je, šta sam sve napričala i koliko sam suza prolila pred tom ženom pričajući detalje iz našeg života, ali mislim da je ona bila taj ključ uspjeha u tim danima, da ja to što prije prevaziđem.
Onda su me kontaktirali iz Helsinškog parlamenta građana iz Banja Luke u jednom projektu žive biblioteke, gdje sam bila živa knjiga, obilazeći cijelu Bosnu i Hercegovinu s njima, pričajući svoju životnu priču. I kroz to pričanje pronašla sam hiljadu rješenja za svoje probleme i bilo mi je lakše.
I danas dan smatram da se svaki problem može riješiti, samo ga ne treba kriti. Treba pričati o tome, nekada će neko saslušati, dati komentar i savjet, nakon čega možemo samostalno naći rješenje.“
Odluka da javno govori što nije tipičan izbor o iskustvu nasilja u porodici posljedica je spoznaje da sve što se dogodilo nije njena nego sramota zlostavljača.
„Način da se postide zbog onoga što su učinili je da osjete osudu drugih. Jer je jako bitno šta će narod reći. Kad već hoće narod da kaže, neka makar kaže onako kako je bilo“, poručuje Milijana koja je između ostalog ponosna i na prijateljstva koja je izgradila tokom šestogodišnjeg nezavisnog života, iako je u bračnom okruženju stalno slušala o tome „kako prijatelji ne postoje“. Kvalitet njenog života danas neusporediv je sa onim u periodu braka.
„Ja sam mislila da je samim razvodom kraj života za mene, međutim ja sam shvatila da sam ja uspjela, ja nikada ne bih mogla uspjeti da sam ostala tamo. Mislim da je za moje zlotvora najveća kazna moj osmijeh. Možda je to što ne vidim i sreća, da ne vidim njihova lica na ulici. Mogu u svakom momentu proći pored meni a da ne znam da su to oni. Vjerovatno im nije prijatno kad me vide punu života, elana, sređenu, nasmijanu, uvijek u nečijem društvu”, zaključuje Milijana Krsmanović svoju netipičnu životnu priču koja je bila ispunjena i zlostavljanjem i bolešću ali i čvrstom odlukom da ništa od toga ne bude prepreka na putu ličnog uspjeha i zadovoljstva koje danas živi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.