Dan: 10. prosinca 2021.

“Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini”, kaže Maja Raičević, direktorica podgoričkog Centra za ženska prava koja je za Sitan vez govorila i o nužnosti promjene stavova kao ključnoj u prevenciji nasilja nad ženama te važnosti povezivanja žena iz različitih sektora.

Piše: Kristina Ljevak

U tekstu objavljenom u crnogorskim Vijestima pisali ste o nepovjerenju žrtava prema institucijama što je potvrdilo i ispitivanje putem upitnika u čijoj obradi je učestvovao Centar za ženska prava.
U istom tekstu spominjete i dva femicida u samo mjesec dana u malobrojnoj Crnoj Gori.
Dok su žene u Srbiji organizovale ulične akcije povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida, počinjen je femicid u Smederevu.
Prije nekoliko dana isto se dogodilo u Splitu. Premijeru zemlje koja je u Evropskoj uniji nije baš najjasnije da upravo on, kako je to rekla moja kolegica Lana Bobić, ima svu moć da zaustavi da muškarci ubijaju žene.
Mislim da smo vidjele sve najgore moguće scenarije femicida, pa i one koji uključuju zlostavljanje djece prije nego što se dogodi ubistvo majke/partnerice/supruge… Šta je još potrebno da se dogodi a da institucije reaguju i preveniraju femicid a ne da učestvuju u kolektivnom podvođenju femicida pod „zločin iz strasti“ koji je počinio muškarac „koji nije mogao da preboli ženu“ pa mu je valjda bilo lakše da je ubije.

To je ono što se i same pitamo – što još treba da se dogodi da bi institucije radile svoj posao, da bi država počela da ispunjava svoje obaveze, da štiti živote žena. Oba ubistva su se desila nakon prijavljenog nasilja, ženama se nije vjerovalo kad su tvrdile da su im životi ugroženi.
Pratimo dešavanja u regionu, svuda je slično, svuda se ženske grupe bore za ono na što su se naše države obavezale potpisivanjem i potvrđivanjem međunarodnih ugovora, u prvom redu Istanbulske konvencije.

Ono što bi moralo da se dogodi je utvrđivanje odgovornosti svih koji nisu postupali po postojećim protokolima za zaštitu od nasilja. Nedopustivo je što takvi propusti uporno ostaju nekažnjeni, zato se greške i ponavljaju.
Obično u okruženju svi sve znaju, dok se događa porodično nasilje ili znaju o onome što je prethodilo femicidu, ali nasilje se i dalje doživljava kao privatna stvar i o tome šta se dešava kod komšija se ćuti.
Koliko bi se mijenjanjem odnosa prema nasilju u našem okruženju doprinijelo prevenciji femicida?

Promjena stavova je ključna u prevenciji i zaštiti od nasilja. Ako bi nadležni počeli da vjeruju žrtvama, ako bi prestali da tolerišu nasilje, ako bi shvatili koliko je ono razorno i za žrtvu i za sve zavisne članove porodice, posebno djecu, ako bi odlučili da pasivnost zamijene proaktivnim postupanjem u čijem su središtu potrebe, interesi i prava žrtava – rizik bi bio značajno umanjen, a posljedice nasilja neuporedivo blaže. Mnogo se govori o zaštiti porodice i u to ime se žmuri na činjenicu da mnoge žene i djeca u porodičnom kontekstu trpe najgore oblike zlostavljanja i torture. To je nedopustivo.

U istom tekstu napisali ste kako ni „nova vlada u najavi ne obećava progres, sudeći po broju žena koje (ne)učestvuju u pregovorima?
Koliko uopšte možemo očekivati od žena u politici koje su, uz vrlo rijetke iznimke, isključivo zagovarateljica politika njihovih muških stranačkih lidera, a te politike najčešće ne podrazumijevaju nikakav prosperitet žena?

Borba za političko učešće žena uvijek nosi sa sobom tu dilemu – da li će političarke imati senzibiliteta i snage da unaprjeđuju ambijent i prilike za druge žene. I u pravu ste, često su žene te koje svoj imidž u muškom svijetu grade tako što podržavaju negativne kulturne obrasce koji štete ženama ili slijepo slijede svoje partijske lidere. Međutim, što je više žena u politici, veća je šansa da će se među njima naći i one koje su spremne i osnažene da iskorače iz partijskih okvira i da zagovaraju prava žena. Moje iskustvo saradnje sa političarkama pokazuje da je dovoljno da se nađe par odlučnih žena na mjestima odlučivanja da se nametnu teme koje su do tada bile nezamislive. Kada smo 2013. zagovarale kvote za političko učešće žena, neki poslanici su se smijali i tvrdili da su kvote neustavne. Danas su kvote nešto što se podrazumijeva i stvar su opšteg konsenzusa među parlamentarcima u Crnoj Gori. Važno je da žene sarađuju i uzajamno se osnažuju, posebno političarke i žene iz civilnog sektora. Mislim da sve više uviđamo da nemamo drugih opcija, ako hoćemo da napredujemo.

Fascinantan je bio nivo isključenosti žena iz procesa pregovora tokom formiranja aktuelne vlade u Crnoj Gori i okupljanje muških donosilaca odluka pod skutima vjerskih velikodostojnika.
Plaši li vas repatrijarhalizacija društva kojoj svakodnevno svjedočimo i kad primjeri nisu tako „ilustrativni“ kao pomenuti?

Zapravo bi bilo neobično da su se partijski lideri pomjerili sa svojih zacementiranih pozicija i ustupili stolice ženama, među kojima ima onih koje bi pružile bolju viziju političke i društvene reforme, koja nam je prijeko potrebna. Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini.

Centar za ženska prava organizuje i Malu školu kršenja patrijarhata i trenutno su u toku prijave za upis treće generacije.
Osim što je genijalan naziv i misija, kako ste zadovoljni odzivom i generalno promjenama koje se na tom planu u Crnoj Gori događaju? Da li su predstavnice generacija koje dolaze spremnije da se uhvate u koštac sa izazovima kršenja patrijarhata, da li nam to upravo prijavljivanje seksualnog zlostavljanja u regiji i potvrđuje?

„Mala škola kršenja patrijarhata“ je nastala upravo iz potrebe da odgovorimo na potpuni nedostatak obrazovnih sadržaja koji nude makar bazična znanja iz oblasti političkih, ekonomskih i socijalnih prava žena. U Crnoj Gori, naime, ne postoje ženske studije, iako se naše prijateljice iz NVO „Anima“ godinama bore za njihovo uspostavljanje na Univerzitetu Crne Gore.
Počele smo skromno, sa vrlo bazičnim predavanjima o istoriji ženskog pokreta na našim prostorima, nasilju nad ženama, seksualnoj objektifikaciji žena, ali nas je iznenadilo veliko interesovanje, pa smo odlučile da nastavimo i proširimo program „Male škole“. Upravo se završio proces prijavljivanja za njeno treće izdanje i već vidimo da broj prijava značajno premašuje broj slobodnih mjesta. To nas veoma raduje jer ukazuje na jednu novu energiju koju donose mlađe generacije koje imaju interesovanje i želju da se bave ovim temama i kojima, osim mogućnosti koje pružaju društvene mreže, očigledno treba i odgovarajuća „živa“ platforma da se udružuju i sreću. Iako mi, sada već starije generacije aktivistkinja, volimo ulične proteste i akcije, mislim da ne smijemo podcijeniti nove oblike aktivizma preko društvenih mreža, koji prevazilazi granice regiona i povezuje se u jedan neformalni pokret koji je razotkrio slučajeve seksualnog zlostavljanja i ohrabrio mnoge žene da javno progovore. I u Crnoj Gori imamo nekoliko vrlo uspješnih aktivističkih profila, poput Vala, Ljeposava koji kroz humor demistifikuje konzervativne norme i aktuelizuje važne teme poput seksualnog nasilja, a tu je i Kritički koji se bavi problemom osvetničke pornografije, diskrimincije u oblasti rada i sl. Mislim da znanje i iskustvo starijih generacija treba staviti na raspolaganje mlađim, prihvatajući i podržavajući njihov način borbe, kako bi se obezbijedio međugeneracijski transfer znanja i sačuvala „institucionalna memorija“ i kontinuitet ženskog pokreta. Nadamo se da tome doprinosimo i kroz našu „Malu školu kršenja patrijarhata“.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Večeras će, na Međunarodni dan ljudskih prava, u sarajevskom Concept baru Evergreen 1969 biti otvorena izložba ilustracija autorice Vanje Lazić pod nazivom Kako častimo žene?
Izložba je posvećena propitivanju dodjeljivanja životinjskih epiteta ženama u našem jeziku.
Koristeći humor i sarkastične prikaze životinja autorica se kroz ove ilustracije suprotstavlja rodnim stereotipima želeći doprinijeti boljem razumijevanju socio-kulturalnih utjecaja na stavove, vrijednosti i ponašanje muškaraca i žena u kontekstu rodnih uloga, rodne ravnopravnosti, te utjecaja rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju.
Dizajnerica i ilustratorica Vanja Lazić za Sitan vez govori o trenutku u kojem je osvijestila način nazivanja žene koji_e smo normalizirali, o emancipatorskoj ulozi humora te umjetnosti kao društvenom korektivu.

Piše: Kristina Ljevak

Uvrede i seksizam koji se manifestuje kroz oslovljavanje žena nazivima životinja (čudi me da ovo nije uvedeno kao stilska figura) se zabrinjavajuće mnogo normaliziralo u našoj kulturi i govoru pa me upravo zbog normalizacije zanima koji je to bio trenutak kad si osvijestila problem do te mjere da si poželjela da ga i vizualno predstaviš?

Ideja je došla tako što sam negdje u bespućima interneta pročitala komentar da je neka javna ličnost „Bila dobra riba a sad grohnula“ pa sam se zapitala kakve su dobre a kakve loše ribe? I zašto baš ribe? I zašto žene tako oslovljavamo? Tako je nastala prva ilustracija u ovoj seriji „Dobra riba“. Nakon što sam ju objavila, dobila sam doslovno more komentara i poruka sa prijedlozima za sljedeću. Tu sam negdje dobila i potvrdu da to nije samo moja impresija, da žene zaista često dobijaju ovakve „komplimente“ koji im nisu nimalo prijatni i da postoji prostor da ih na ovaj način osvijestimo i u budućnosti se možda odupremo porivu da žene ovako komentarišemo, ponižavamo i vrijeđamo.

Zahvaljujući tvojim ilustracijama vidimo koliko je zanimljiv put od jezika do vizuelnog.
Izgovoreno postiže efekat namjere s kojom je izgovoreno, za razliku od nacrtanog gdje vidimo lijepe životinjice od kojih ne znamo da li je ljepša guska, ćurka ili krava.
Je li upravo stvaranje drugačijeg smisla prilikom djelovanja u drugom mediju bio povod za nastanak ovog ciklusa?

Apsolutno. Nikako nisam željela raditi karikaturne prikaze žena, smatram da ih ima i previše u javnom prostoru i većina ih je mizogina i uvrjedljiva, pa sam se odlučila da pokušam dati drugo lice i drugačiji smisao ovim uvredama, gotovo ih banalizovati, preokrenuti i preuzeti njihovo značenje.

Izložba će biti otvorena večeras, na Međunarodni dan ljudskih prava.
Koliko po tebi generalno umjetnošću možemo kreirati društvene promjene i ukazati na kršenje ljudskih prava, prvenstveno na ljudska prava žena?

Kada govorimo o kršenju ljudskih prava, a pogotovo ljudskih prava žena, u većini slučajeva se radi o odnosima moći i kontrole. Ja smatram da umjetnost može biti jako dobar alat koji nam omogućava drugačiji pogled na te odnose moći. Umjetnost, u bilo kojoj formi , nam daje prostor i priliku da bolje sagledamo i razumijemo svoju poziciju, propitamo ju i na kraju mijenjamo. Ovakva angažovana umjetnost onda dobija jednu potpuno novu dimenziju, odmiče od pukog prikaza i refleksije struktura moći, poziva ljude da aktivno učestvuju i kreiraju promjenu.

Ovom izložbom između ostalog želiš ukazati na uticaj rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju. Koliko smo daleko od toga da se odmaknemo od uobičajenih rodnih normi u našem društvu, koliko imamo osnova za optimizam da će jednog dana, ako ne uskoro, u ovom društvu biti bolje i ženama ugodnije?

Tu nažalost nisam neki veliki optimista, često mi se čini da su pomaci u tom polju mizerno mali i da do stvarnih promjena dolazi strahovito sporo. Porazno mi je da pored svih do sada izdatih brošura, priručnika, realiziranih treninga, konferencija i kampanja još uvijek živimo u izuzetno nasilnom, patrijarhalnom društvu u kojem se nasilje minimizira i opravdava svakodnevno.

U tekstu povodom izložbe Jasmina Čaušević piše kako je emancipacija u humoru. Koliko zaista možemo kroz humor djelovati emancipatorno i koliko je bitno ovakve teme putem humora predstaviti kao društveno važne, a ne putem konferencije na primjer?

Drugarici Jasmini dugujem jedno ogromno hvala, ne samo za ovaj tekst povodom izložbe već i za mentorstvo, savjete i dugogodišnju podršku. Ja vjerujem da možemo djelovati emancipatorno kroz humor, prvenstveno jer humor privlači pažnju, traži reakciju a to je danas u eri socijalnih mreža i mora informacija kojima smo svakodnevno bombardovani jako težak zadatak – isprovocirati reakciju. Pri tome ne smatram da je jedno bolje ili ispravnije od drugog, trebaju nam i konferencije i knjige i humor i crteži. Svako dostupno oružje, sve dok smo u toj borbi iskrene i zaista želimo doprinijeti promjenama a ne samo ispuniti projektnu aktivnost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Fotografija preuzeta sa: https://www.studentskizivot.com/

Ekonomska neovisnost žena jedan je od ključnih preduslova za njihovo donošenje odluka. Ona je i jedan od preduslova za prevenciju rodno uslovljenog nasilja, odnosno za mogućnost bržeg napuštanja porodičnog ili partnerskog odnosa u kojem se događa nasilje.
Istraživanja pokazuju da će nesrazmjerno više žene biti pogođene siromaštvom nego muškarci.
Situacija na ovom planu dodatno se pogoršala uslijed pandemije koronavirusa.
A u Bosni i Hercegovini se pogoršava i sa pandemijom i bez nje.
Postojeća situaciji na tržištu rada ne nudi previše razloga za optimizam onih koje privode kraju vlastito školovanje.

Piše: Kristina Ljevak

Zato me je zanimalo kako o svojoj profesionalnoj budućnosti razmišljaju mlade žene, one koje su danas na petoj godini studija, u zemlji u kojoj za pristojan posao nije presudna kvalifikacija i tamo gdje entitetski premijer ljude koji rade kao freelanceri zove satelitima.
Na ovu temu razgovarala sam sa studenticama pete godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, svjesno izabravši fakultet čije upisivanje nerijetko brine i roditelje upisanih.
Ali naše nade i snovi ne smiju biti uslovljeni dinamikom tržišta rada. I ne možemo svi da budemo informatički stručnjaci i stručnjakinje ili medicinski tehničari_ke koji će svoju finansijsku sreću naći pod suncem u Njemačkoj.
Osim finansijskih uslova rada u našoj zemlji koji ne nude pretjerano prostora za nadu, nacionalizam kojim je obojena predstavlja dodatni strah za profesionalnu budućnost s obzirom na to da se direktno prelama preko niza oblasti, obrazovanja ponajviše.

„Studiram na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na to da su u pitanju humanističke nauke, koje su danas više nego podcijenjene kako u BiH tako i šire, nisam optimistična kada je u pitanju moje zaposlenje po završetku studija. Druga stvar koja utječe na moju perspektivu jeste nastavnički smjer koji pohađam budući da je obrazovni sistem u BiH zapostavljen, korumpiran i nacionalistički usmjeren. Ne mogu da se zamislim u takvom radnom okruženju. Osim ovoga, generalni uvid u stopu (ne)zaposlenosti ne daje baš dovoljno nade u zaposlenje u struci.
Ipak, uvijek postoji određen procenat optimizma da ću se uspjeti zaposliti u obrazovnoj ili nekoj drugoj instituciji u svojoj zemlji jer želim vjerovati da je njen oporavak moguć samo ako ga njegovi stanovnici dovoljno žele“, vjeruje Nermana Arnautović.

Stranačka podobnost kao uslov profesionalnog prosperiteta jedan je od ključnih razloga za brigu. Jednako kao i mogućnost da se određeni poslovi obavljaju bez profesionalnih kvalifikacija, dok ljudi koji ih imaju sjede nezaposleni. Ovo su neke od ključnih briga Nejre Bučuk, studentice pete godine Bosanskog jezika i književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Često nepodržavajuća atmosfera tokom studija dio je onoga što navodi.

„Studiranje na našem fakultetu, našem odsjeku i po našem ‘bolonjskom’ sistemu je mač sa dvije oštrice za svakog entuzijastu, onog koji upisuje s ljubavlju i željom da bude ono zbog čega je i upisao Ustanovu. U Ustanovu sam kročila puna samopouzdanja, s voljom, željom, ljubavlju i maštom da ću biti ono o čemu sam sanjala (nekad). Nadala sam se da ću svoje interesovanje i vidike proširiti, da ću biti jedna od onih koji će biti profesionalci u ovom poslu. Sve sam osim svog posla naučila… Sad izlazim bezvoljna, s narušenim samopouzdanjem da pred masom govorim zbog straha, ismijavanja i svega što te prati dok izlažeš ili usmeno odgovaraš pred Uvaženim(a). Neki ljudi dobro prođu jer su flegme i laskavci.
Za pronalazak posla nakon školovanja u meni još jedva tinja optimizam. Problem je što u našoj struci posao lektora može raditi i neko s drugog fakulteta, sa srednjom školom i sl. Zašto se školujem onda? Posao nastavnika često obavljaju ljudi koji ne vole rad s djecom niti su zainteresirani za predmet, ali uredno su i stranački poduprti. Koji je onda smisao obrazovanja“, pita se naša sagovornica.

Ekonomska nezavisnost žena preduslov je za ravnopravnost polova. Godinama u Bosni i Hercegovini na tržištu rada ima više muškaraca nego žena i ta stopa je među najnižim u regiji.
Žena sigurno ne nedostaje na šalterima biroa kao mjestu straha iz budućnosti o kojem govori naša sagovornica koja je zamolila da ne bude potpisana i koja završetak studija vidi kao mogućnost dugog, neželjenog odmora.

„Nakon pet godina neprospavanih noći konačno će se čovjek moći odmoriti, a kakva je situacija u državi, odmorit će se za života. Jedini napor koji ga čeka bit će javljanje na biro svaka dva-tri mjeseca, a jedina briga, gora od mogućnosti otkaza, ako je čovjek, nekom srećom, zaposlen, bit će briga za zdravstvenim. Molim više nebeske sile samo da teta na birou za zapošljavanje ne preuzme ulogu imaginarnog šefa s imaginarnog posla i ne bude blentava pa da i na tom ‘biroovskom poslu’ poželim da trajno nezaposlenje. Kako je glupo od Tetke Anđe što je baš sad morala otić u penziju a zbog nje sam završila fakultet…“

Nacionalizam, stranačka podobnost, nepostojanje kriterija prilikom zapošljavanja, strah od teta na šalterima biroa za nezaposlene neke su od ključnih briga mladih žena koje su još uvijek u Bosni i Hercegovini i koje budući uspješan završetak petogodišnjeg studija humanističkih nauka ne vide kao preduslov za vlastitu finansijsku sigurnost.

Uz želju da se njihovi strahovi ne ostvare i da pronađu poslove u skladu sa vlastitim afinitetima i referencama, ostaje i nada da će upravo njihova generacija biti ta koja će konačno izbrisati nejednakost između visine naknade koju za iste poslove ostvaruju muškarci i žene.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.