Prvih deset godina EDUS-a: Ostvarivanje punog potencijala djeteta kao temeljna mislija

Temeljeći vlastite aktivnosti isključivo na potrebama djeteta i uz namjeru da svako dijete razvije svoj puni potencijal nastalo je Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju EDUS (Edukacija za sve).
Krajem prošle godine EDUS je obilježio deset godina postojanja. Zabilježili su brojne uspjehe, stekli povjerenje velikog broja zadovoljne djece i roditelja radeći najčešće bez adekvatne institucionalne podrške. EDUS-ovi najznačajniji rezultati vezani su za programe rane intervencije i rad s djecom od 18 mjeseci do tri godine što je u dotadašnjoj bh. praksi izostajalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Edus je decembru proslavio punih 10 godina postojanja i rada sa djecom, kako sa poteškoćama u razvoju, tako i sa djecom koja se razvijaju tipično. Iako je adekvatna institucionalna podrška izostala i EDUS ne realizira svoj program pri javnim ustanovama, i dalje na sve načine pokušavamo uz partnere ponuditi potrebnu podršku i edukaciju mališanima i njihovim porodicama. Kako proteklih mjeseci, tako i tokom zimskog raspusta, sad u januaru, a i nakon toga planirane su MAMS radionice za djecu sa poteškoćama u razvoju, STEAM inkluzivene radionice, program rane intervencije, te funkcionalna edukacija za roditelje“, kaže Elmedina Grobović, EDUS-ova projekt menadžerica.

Tokom pandemije koronavirusa, pa i u prva dva i po mjeseca karantina, EDUS je uz sve izazove pronašao adekvatan model edukacije i komunikacije s decom i roditeljima i onda kada ona nije bila direktna.
„EDUS mališani nisu odmarali tijekom pandemije, vrijedno su i kontinuirano pratili EDUS online zabavno – edukativne aktivnosti za rad kod kuće. Kroz projekat koji smo pokrenuli „Učionica u kutiji – Sretni i sigurni kod kuće“ organizovane su virtualne edukacije, te učionice u kutiji za djecu s poteškoćama u razvoju uzrasta od dvije do osam godina. Svakodnevno su se slali materijali i edukativni video linkovi za 234 mališana širom Bosne i Hercegovin. Pored zabavno – kreativnih aktivnosti organizirane su i za online konsultacije sa roditeljima. Riječ je bila o 1:1 online konsultacijama sa edukatorima. Roditelji su imali priliku da diskutiraju o svemu što rade tijekom tjedna, postave pitanja, riješe nedoumice i dobiju savjete kako da bolje i uspješnije primijene neke od prikazanih taktika u lekcijama i aktivnostima“, objašnjava naša sagovornica.

Uglavnom znamo da je za djecu iz autističnog spektra a što su najčešći korisnici EDUS-a važno da ne mijenjaju svoju rutinu, a pandemijski uslovi promijenili su svima način života. Zanimalo nas je kako se na njih odrazila potpuna promjena dnevne dinamike i kako uopšte djeci iz autističnog spektra približiti opasnosti koje postojanje koronavirusa podrazumijeva.

„Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najvažnija da kažemo i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka. Djeca iz autističnog spektra ne vole da mijenjaju rutine i to često zna biti frustrirajući okidač pri promjenama te iste rutine. To nikako ne znači da ne trebamo mijenjati rutine, pogotovo ako se radi o mijenjanju rutina koje su funkcionalne i svrsishodne.

Kako je svako dijete drugačije, roditelji će najbolje znati kako na najbolji mogući način naglasiti djetetu/ci da je važno da odgovorno postupamo prema zdravlju i samima sebi. Ovisno o uzrastu djeteta potrebno je prilagoditi aktivnosti njihovim interesima“, smatra projektna menadžerica organizacije koja je odmah po okončanju izolacije nastavila sa edukacijom i radionicama u manjim grupama.
„Kako EDUS, a ni mališani koji su uključeni u naš program nisu pravili pauze u radu nije bilo prostora za regresiju. Proces prilagodbe nije bio zahtjevan jer nismo imali osjećaj da se dosta toga promijenilo, osim što smo se prilagodili sigurnosnim mjerama i u svakom trenutku pazili na preporučene mjere zaštite od koronavirusa. Ipak prilagodba je utoliko otežana, jer smo morali prilagoditi broj djece prostoru“, zaključuje na kraju Elmedina Grobović.

Važno je napomenuti da EDUS uvijek nastoji radi sistematski, ne educirajući samo dijete nego i one koji su važni u njihovom okruženju, od roditelja do stručnjaka/inja koji dolaze u dodir s djetetom.
Kao eksperimentalni program s djecom ne podliježe postojećim normativima nego iziskuje veći broj sati rada. Bez obzira na izazove i dalje istrajavaju u misiji ostvarivanja punog potencijala svakog djeteta a broj ljudi koji im se javljaju najveća je potvrda kvaliteta rada ovog Udruženja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jan Bolić, pisac: U općem pesimizmu, ljudi bi i pesimizam trebali prihvatiti

Krajem prošle godine, u izdanju Beletre, dvadesetpetogodišnji riječki autor Jan Bolić objavio je svoju četvrtu knjigu. Riječ je o naslovu “Život koji želiš živjeti” i koja je inspirisana iskustvom velike traume nakon koje je s još više radosti prigrlio život.
Spinalna mišićna atrofija tip 2 dijagnoza je zbog koje Jan Bolić nijedan dio tijela ne može pokrenuti samostalno. Njegove knjige i drugi tekstovi nastaju zahvaljujući tipkanju jednim prstom.
“Da nisam prihvatio svoju bolest i sve što mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih ništa mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?”, kaže Jan kojeg je mama naučila živjeti kao da bolesti nema.

Jan i ja smo nekoliko godina prijatelji na Facebooku, u te godine smjestili su se i neki dani za koje sam mislila da ih je bolje prespavati, sve dok ne vidim neki od njegovih statusa iz repertoara “Život je lijep”. Tada bih obično imala grizodušje zbog nemanja zahvalnosti.
O tome kako je postići i drugim životnim vrijednostima govorio je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

NAKON PRONALASKA UNUTARNJEG MIRA NIŠTA VIŠE NIJE POTREBNO ČOVJEKU

U svojoj novoj knjizi „Život koji želiš živjeti“ pisao si o trenucima u kojima si shvatio koliko je život krhak a riječ je o situaciji kada si bio u komi na intenzivnoj njezi.
Vjeruješ da kada to shvatimo počnemo drugačije doživljavati život, cijeniti stvari oko sebe, pa vjeruješ i da će godina za nama imati jednak efekt. Možemo li ipak biti toliko optimistični i vjerovati da ljudi mogu usvojiti lekcije i kada nisu direktno pogođeni COVID-om, potresom ili nekom neizlječivom bolešću koja ih onemogućava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti?

Iskreno, vjerujem da kada čovjek doživi tako nešto u vlastitom životu, počne drukčije gledati život i sve ono što ga čini. Iako situacija s pandemijom ne utječe izravno na svakog i zbog toga mislim da je ipak manji utjecaj na čovjeka, nego kada ga se tiče izravno.
Ali da, kada se izravno dogodi čovjeku mislim da to jako utječe na njega. I svatko može usvojiti lekcije nakon takvih događaja, no uvijek ostaje pitanje, hoće li?
Mene je promijenilo, a razgovarao sam s još nekim ljudima koji su doživjeli slične stvari, npr. komu, nesreću itd, i na kraju shvatio nešto što sam i sam pronašao nakon svega! Mir. Unutarnji mir. Tada više ništa nije potrebno čovjeku.

Jedna od cjelina u tvojoj knjizi podrazumijeva prihvatanje – prihvatanje svega što naš život podrazumijeva a što je preduslov za stvaranje boljeg. Ti jesi apsolutno pozvan da pišeš i govoriš o tome, ali kako druge u opšem pesimizmu u to uvjeriti? Kako iz tvoje životne perspektive koja podrazumijeva neophodnost stalne pomoći drugih, u tvom slučaju tvoje mama i bake, izgleda ljudska nespremnost na prihvatanje? Naprimjer čovjeka koji živi bez ikakvih formalnih poteškoća i koji ne može dobro da pronađe u svakodnevici za razliku od tebe koji to uspijevaš bez obzira na prepreke koje ta svakodnevica nosi?

Sve počinje od prihvaćanja! Ljudi u općem pesimizmu, bi trebali i taj pesimizam prihvatiti i zapitati se što im on dobroga donosi. Bez obzira na to što se sve događa oko nas, sami odlučujemo hoćemo li biti takvi. Prihvaćanjem svih stvari oko nas i u nama, oslobađamo se granica za duhovni rast. Zašto? Jer postajemo svjesni da ne možemo na sve, stvari koje se događaju, utjecati! Ali možemo utjecati na to kako ćemo mi reagirati na njih.
Da nisam prihvatio svoju bolest i sve što mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih ništa mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?
Često ljudi nisu zahvalni i ne vide koliko zaista imaju. Usredotočeni su na stvari koje nemaju i gube vrijeme da te stvari pridobe, a najvjerojatnije ih neće nikad dobiti.

Tvoja knjiga je namijenjena svima kojima u određenom trenutku ponestane inspiracije i motivacije, koji ne vide motiva za zahvalnost koja je nužna na našem životnom putu. Kako tebi polazi za rukom da uvijek pronađeš i razloge i snagu za zahvalnost i kako to prenijeti na druge ljudi koji pod povodom za zahvalnost ne vide sitne životne radosti?

Zahvalan sam na svakom novom danu kojeg doživim. Iskreno, do sada sam uvijek imao snage i razloge biti zahvalan, jer uostalom što mi nedostaje. Ništa, imam osobe koje su mi važne u životu, dobro su, ja sam dobro, zar mi je potrebno više?
Dišem, smijem se, pišem, radim ono što me čini istinski sretnim… Ne trebam više, jako sam zahvalan na tome.
To je ono što sam prije spomenuo, ljudi su usredotočeni na ono što nemaju, pa zbog toga im ta zahvalnost ne donosi toliko mira, sreće i motivacije i spokojstva.
Jedna jako važna stvar koju bih podijelio, a to je da svi mi imamo nekakve prepreke i teškoće, možda i uvjerenja, ali to nije razlog da se odustane. Samo je bitno kako ćemo na te životne prepreke i poteškoće gledati.
Zato sam pisao u novoj knjizi stvarne trenutke iz mojeg života, kako bih pokazao i kako bih ohrabrio druge ljude na taj život koji vrijedi. Jer život nije samo obično preživljavanje, život se živi, živi ga se u sadašnjem trenutku potpuno svjesno!
Knjiga „Život koji želiš živjeti“ trebala bi ljude potaknuti i pokazati im kako da počnu zaista živjeti ispunjen, sretan život i kako slijediti svoj put!

Ko su tvoji prvi čitatelji/ice prije nego što knjiga bude objavljena, da li su to mama i baka kao dio redovne podrške u svim segmentima ili ipak konsultuješ i neke van najužeg porodičnog okruženja?

Ono što napišem uglavnom prvo čita mama, ali ne uvijek. Volim čuti mišljenje pa onda objaviti. No, ona pročita fragmente i ne sve!
A ponekad objavim odmah na Večernjaku ili društvenim mrežama pa su moji pratitelji prvi koji čitaju! Jako sam im zahvalan jer su mi oni ogromna podrška u radu i životu. Sve je više pratitelja i veoma mi je drago što imam njihovo povjerenje!

Osim nove knjige jedna od važnih novosti u tvom životu je i mogućnost primanja novog lijeka koji je u Evropi još uvijek u fazi kliničkog ispitivanja. Tome je prethodila duga borba da se uopše omogući njegovo primanje osobama starijim od osamnaest godina.

Znači ovo je prvi lijek koji pijem za bolest. Risdiplam i u obliku sirupa je. A lijek koji je prvi odobren u Hrvatskoj je Spinraza i on se primjenjuje impliciranjem lijeka izravno u leđnu moždinu. Taj postupak je dosta otežan i bolan, a kasnije i zadaje neke nuspojave. Obzirom na položaj mojeg tijela vjerojatno ga ne bih mogao ni primiti. No, lijek ovaj koji uzimam Risdiplam, je bolji jer je to sirup koji uzimam svaki dan kroz usta. Lijek me neće izliječiti, ali će mi zaustaviti bolest i neke mišićne na tijelu koji još nisu oštećeni ojačati ili povratiti. A to je jako puno! Moram podijeliti s vama, osjetim i pomak, jači mi je vrat, lijeva ruka i noga. To nije puno, ali ipak osjetim.

MAMA ME JE NAUČILA ŽIVJETI BEZ BOLESTI IAKO BOLEST IMAM

Kako je u Hrvatskoj regulisana finansijska skrb države za osobe koje su ovisne o brizi drugih?

Financijska skrb države za osobe s invaliditetom je loša. Moja mama na sreću još može raditi, jer je nona sa mnom dok mama radi, ali da ne može raditi, dobivala bi od države 4000 kn kao roditelj njegovatelj, a to je jako malo. Dobivam i ja invalidninu, ali ja to zovem sirotinja.

Upravo dok pišem pitanja za tebe ti si putem Facebooka ponudio pomoć u vidu dopisivanja i razgovora sa svim ljudima koji se ne osjećaju dobro zbog potresa, jer vjeruješ da si u boljoj poziciji samim tim što je Rijeka bila pošteđena stradanja koja su se dogodila u drugim dijelovima Hrvatske.
Uz sav pozitivan stav koji imaš prema životu ipak moram pitati kako baš toliko snage pronalaziš za sve što činiš?

Ponekad imam ja svoje loše dane, ali to je život. No, to ne znači da moram biti ogorčen, ljut i frustriran na sebe i cijeli svijet. To nije život! Život je prekrasan i on pruža puno prekrasnih stvari koje mi ne smijemo propustiti. Mnogi ljudi to propuštaju.
Nikad nisam zagovarao da ako se sad nasmijete i mislite na lijepu plažu da će svi vaši problemi nestati. Neće, to ne ide tako! U životu se treba boriti, suočiti s izazovima, ali treba znati i vidjeti prave vrijednosti koje nas čine bogatima! I to treba njegovati jer samo to ostaje!
Snagu za sve mi daju trenutci koje proživljavam sa osobama koje su mi važne. Snagu mi daje sve ono što čini moj život! Živim sad i u ovom trenutku!

U novoj knjizi si pisao i o iskustvu tvoje mame kojoj su, kad ti je bila jedna godina a bolest dijagnosticirana, prilikom obraćanja jednoj udruzi savjetovali da te ostavi u ustanovi, jer je „jako mlada i život je pred njom“. Mama to naravno nikada nije učinila.
Razgovarate li danas o tome, o svim situacijama sa kojima se nosila dok si ti bio još uvijek mali, koliko joj je bilo potrebno snage da prevaziđe poteškoće koje je nesređeno, u njenom slučaju postratno društvo, postavljalo?

Pričamo povremeno, sada sve manje o prošlosti jer je to prošlo. Inače moja mama je jako pozitivna i ona me, kada sam bio mali, uvijek nosila svugdje sa sobom. Zato mislim da me tako naučila da budem otvoren i da se nikada ne osjećam manje vrijedno zbog bolesti koju imam. Normalno da je to sve bilo teško prolaziti i sada je ponekad, pa i u budućnosti će vjerojatno biti, ali kažem, to je život. Naučila me živjeti bez bolesti iako imam bolest. Danas živim bez ikakvih frustracija ili nezadovoljstva jer je bolest toliko mizerna kao da je nemam.

NE ODUSTAJEM, SLIJEDIM SVOJ PUT

Kako izgleda vaša dnevna organizacija? Kakav je tvoj jedan prosječan dan?

Naš dan izgleda normalno, naravno, radim sve što i drugi. Samo što ja ne mogu samostalno pomaknuti ni jedan dio tijela, za sve mi treba pomoć. Zato je uvijek netko sa mnom, odnosno mama ili nona. Treba mi pomoć za apsolutno sve. Samo što mi više vremena treba za sve, jer imam i više potreba, ali sve je normalno. Izlazimo van, supermarkete, kafiće, knjižare i sve drugo. Obavezno idem na promocije svojih kolega…
Uživam u kavi i čitam knjige. Pišem!
Pišem jednim prstom kojeg mogu pomaknuti i s njim tipkam po zaslonu pametnog telefona iPhonea, i tako nastaju moja djela. I sve što pišem!

Kako je protekao period tvog školovanja, posebno u osnovnoj školi, kad pretpostavljam nisi bio blizu svjetonazora koje danas njeguješ a znamo da vršnjačko okruženje u tom uzrastu ne znači uvijek i prijateljsko okruženje.

Uvijek sam bio drukčiji, ali ne mislim na fizički izgled nego mentalno, mislim da sam bio zreliji. To bih jedino mogao pripisati mojoj životnoj situaciji u kojoj se nalazim.
Oduvijek sam jako otvoren i prilagodljiv zato sam zaista proveo lijepo vrijeme u školi. Imao sam predivnu učiteljicu koja nije radila razliku među nama i moji školski prijatelji su jako pazili na mene. Zaista prekrasno. Dan danas sam ostao s nekima više s nekima manje u kontaktu i to su danas divni ljudi. Siguran sam i da će oni uvijek znati priskočiti u pomoć nekoj osobi s invaliditetom i znat će kako se odnositi prema njima. Tako da ih smatraju samo ljudima, jer svi smo mi ljudi jednaki!

Pored svi briga koje imaju ljudi koji ulaze u svijet književnosti ti si imao i dodatnu poteškoću koja je podrazumijevala mogućnost pisanja sa samo jednim prstom.
I pored tog limitirajućeg faktora iza tebe su četiri objavljene knjige. Koliko je u svakom smislu pa i fizički bilo zahtjevno ostvariti svoje snove koji su bili neodvojivi od književnosti?

Kako sam prije spomenuo da, ja pišem jednim prstom, tako nastaju moje knjige. Udarajući po zaslonu, noću, uporno, potpuno predano, svako slovo i svaku emociju predajem papiru.
Moj san je pisati knjige i kroz njih progovarati, ukazivati na nejednakost, na sve što me smeta u društvu, zabavljati, pa inspirirati i motivirati ljude!
Želja za pisanjem, za napisati još jedno slovo, još jednu rečenicu, još jednu knjigu jača je od bilo kakve prepreke! Ne pišem samo knjige nego sve ostalo što čini moj rad, na društvenim mrežama ili ostalom angažmanu, ne može me zaustaviti niti jedna planina!
Kad nešto zamislim, dat ću sve od sebe da to i ostvarim. Uporan sam jako i to me gura! Ne odustajem! Slijedim svoj put!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Školovanje djece i mladih po prilagođenom programu tokom pandemije koronavirusa: Specijalizirana edukacija i rehabilitacija moraju se realizovati u direktnom kontaktu

Ilustracija preuzeta sa www.mobilnost.hr

Pandemija koronavirusa nametnula je posebne izazove realizovanju nastavnog procesa u svim nivoima obrazovanja. Dodatno zahtjevna bila je realizacija nastave na daljinu za učenike/ce sa određenim poteškoćama, kao što su polaznici/e Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima i u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“. Osim što sprovode nastavu po prilagođenom programu, ove dvije obrazovne ustanove imaju i internate za korisnike/ce koji žive van Sarajeva (Mjedenica ima i vrtić) a što je podrazumijevao privremeno obustavljanje internatskih usluga i povratak djece u svoje domove te obavezu nenaviknutih roditelja da svakodnevno s njima savladavaju gradivo.
O školovanju djece s poteškoćama tokom pandemije COVID-a govore direktor/ca Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i Zavoda „Mjedenica“.

Piše: Kristina Ljevak

„Učenici Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu dolaze iz cijele BiH. Na samom početku kada je proglašeno vanredno stanje, veliki broj učenika iz drugih kantona i entiteta RS je bio u našem internatu. Prvi zadatak je bio na najbezbjedniji način sve učenike poslati kućama, pa smo tek nakon toga mogli razmišljati o početku online nastave. Do početka mjeseca aprila smo se reorganizovali i sa učenicima počeli raditi putem Vibera, maila i telefonskih poziva. U toku mjeseca aprila smo dobili pristup platformi (Office 365) za online nastavu. Problem je nastao kada su svi učenici trebali da pristupe platformi, jer pored učenika koji imaju samo probleme s vidom, naš Centar obrazuje i učenike sa kombinovanim teškoćama uz oštećenje vida. Ipak smo do kraja nastavne godine radili kombinovani online pristup putem raznih metoda i aplikacija kako bi svi učenici dobili potrebno znanje“, objašnjava Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.

Prema odluci koju je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo dostavilo 11. marta 2020. godine u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ,,Mjedenica” prekinut je redovan proces u osnovnoj školi ustanove. „Obustavljen je dolazak korisnika u radionice za radnu okupaciju, a rad u vrtiću i produženom boravku organiziran je u skladu sa općim mjerama prevencije prema uputama Kriznog štaba, dok je 44 korisnika internata Zavoda vraćeno kućama budući da dolaze iz drugih kantona. Naredbom od 16.03.2020. godine je obustavljen rad vrtića i produženog boravka. Zavod ‘Mjedenica’, nije imao platformu, i još uvijek je nema budući da smo uputili zahtjev ministarstvu za njeno uspostavljanje“, kaže Mirsada Čakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ”Mjedenica”.

OGRANIČENJA ONLINE NASTAVE

Vijeće roditelja Kantona Sarajevo i Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu obezbijedili su svim učenicima/ama opremu za online nastavu, ali ona nije bila adekvatna za dugoročno korištenje. Ali kako je već rečeno, tipični oblik edukacije nije jedini koji se realizuje u Centru, specijalizirani oblik nastave i rehabilitacija nisu mogući na daljinu.
„Sve je to funkcionisalo do druge polovine maja kada je dotrajala i stara informatička oprema počela otkazivati, ali smo uspjeli nastavnu godinu privesti kraju i svi učenici su uspješno završili školsku godinu.
Problem se javlja na polju rehabilitacijskih i specijaliziranih programa koji se moraju realizovati u direktnom kontaktu sa slijepim i slabovidnim osobama (obuka orijentacije i kretanje sa bijelim štapom, programirano vježbanje vida, vizuelne procjene, senzorna integracija, obuka Brajevog pisma, informatička obuka…). Nemoguće je ove programe realizovati putem online metoda. Bez ovih vještina naši učenici gube veliki broj kompetencija i sposobnosti u svom svakodnevnom privatnom ali i profesionalnom životu“, objašnjava direktor Centra.

Umjesto pohađanja vrtića, mališani koji su bili korisnici/e ovih usluga u Zavodu „Mjedenica“ radili su kući sa svojim roditeljima/kama po programu koji su im dostavljali odgajatelji/ce.
„Zahvaljujući spremnosti, stručnosti i profesionalnosti odgajatelja vrtića, djeca su svakodnevno bila uključena u rad kroz individualne edukativne programe koji su prosljeđivan roditeljima online putem. Na isti način realizovao se i savjetodavni rad sa roditeljima, a u cilju što bolje realizacije tih aktivnosti u kućnim uslovima“, govori direktorica Čakal dodajući da su za roditelje organizovane dodatne upute i instruktivno-savjetodavni rad s namjerom prevazilaženja izazova tokom rada u kućnom okruženju u cilju korekcije određenih oblika ponašanja.

„Sve stručne službe Zavoda uključene su kao podrška djeci, roditeljima, nastavnicima u online formi. Posebna pažnja je posvećena djeci koja su do početka online nastave bila uključena u psihološki tretman, ali i onoj djeci koja su bila pod rizikom za pojavu neprihvatljivih oblika ponašanja u kućnim uslovima, kao i njihovim roditeljima“, navodi naša sagovornica.
I neophodni logopedski tretmani za štićenike/ce Zavoda „Mjedenica“ realizovani su putem Vibera.

Od septembra aktuelne školske godine krenuli su sa kombinovanom nastavom u trajanju časa od 30 minuta za učenike/ce čiji su roditelji odabrali pogađanje nastave, dok je za one koji nisu bili spremni za povratak djece u škole u COVID uslovima nastavljena da se realizuje nastava na daljinu.
Vrata internata su bila ponovo otvorena i u njemu je od septembra boravilo 15 učenika/ca.

„Od početka septembra sa redovnim radom krenuo je i vrtić Sunce u Mjedenici, kao i radionice za radnu okupaciju. U navedenom period najveću snagu smo crpili iz sopstvenih ljudskih i tehničkih resursa“, zaključuje Mirsada Čakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“.

CENTAR MORA BITI DOSTUPAN SVIM SLIJEPIM I SLABOVIDNIM

I u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu nastava se od septembra odvija po kombinovanom modelu. Do sredine oktobra Centar nije imao suglasnost resornog kantonalnog ministarstva za početak rada internata pa je jedan dio učenika/ca bio prinuđen da ostane kući.

Važno je napomenuti da je ovaj Centar jedina škola ovakve vrste u cijeloj Bosni i Hercegovini i da različite vrste izazova nosi rad na daljinu sa slijepim i slabovidnim učenicima/ama a različite sa onima koji/e imaju kombinovane poteškoće.
„Ministarstvo obrazovanja KS je u orgnizovalo webinare za edukaciju nastavnika za rad na različitim platformama. To se pokazalo korisno za rad sa učenicima koji pored oštećenja vida nemaju drugih pratećih problema, ali učenici s kombinovanim teškoćama uz sljepoću i slabovidnost su praktično imali malu ili nikakvu mogućnost pristupa platformi. Za ove učenike nastavnici Centra su pronalazili različite metode komunikacije i realizacije nastavnog plana i programa. S obzirom da je Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu jedina specijalizirana ustanova za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i omladine u našoj zemlji, teško je očekivati da neko može dati neki savjet ili ponuditi instant rješenje ovog problema i novonastale situacije. Prirodnije je očekivati da Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu sa svojom 73 godine dugom tradicijom ponudi najbolja rješenja i da smjernice za rad kako ministarstvima obrazovanja na svim nivoima u BiH, tako i kolegama koji rade u redovnim školama, a koji i svojim razredima imaju slijepe i slabovidne učenike, a svakako da smo otvoreni da pružimo podršku i roditeljima slijepe i slabovidne djece u našoj zemlji, kao i slijepim i slabovidnim osobama svih uzrasnih kategorija“, zaključuje Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i na kraju dodaje ono što je posebno važno znati.
„Mi u Centru smatramo da jedna javna ustanova kao što je Centar mora biti na raspolaganju svim slijepim i slabovidnim osobama bez obzira u kojem dijelu naše zemlje se oni školuju, obrazuju, rade ili žive. Mi moramo biti njihov servis.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Stereotipi kao saveznici rodno motivisanog ubistva (femicida) u Bosni i Hercegovini i porodica (partnerski odnos) kao mjesto nesigurnosti za ženu

Fotografija preuzeta sa: https://www.europeandatajournalism.eu/

U 2019. godini u Bosni i Hercegovini ubijeno je 12 žena. Riječ je o femicidu koji u pravosuđu Bosne i Hercegovine kao takav nije definisan ni na jednom nivou. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Femicid se najčešće dešava onda kada ubica, dotadašnji zlostavljač, ima osjećaj da gubi kontrolu nad žrtvom. Samo na primjeru pisanja o posljednjem femicidu u Sarajevu, kada je muž ženu usmrtio čekićem, možemo da vidimo sve neprimjerenosti u načinu izvještavanja o femicidu koji se za početak tako ne imenuje. Jedan od naslova povodom ovog slučaja glasio je – bračna svađa u Sarajevu završila kobno.
Svađe među bilo kim, ako nisu posljedica kontinuiranog zlostavljanja, najčešće ne završavaju ubistvom, pa čak ni među predstavnicima najmračnijeg podzemlja. U tekstovima naravno nije izostavljen komšiluk koji je „u nevjerici prihvatio vijest o ubistvu“. Iz informacije u dnu teksta saznajemo da je žena trpjela višegodišnje nasilje. Iste komšije tvrde da je žena bila divna.
Većina problema koja prate prevenciju femicida na ovim primjerima su objedinjena. Za početak je važno da se femicid imenuje, da se nasilje ne doživljava kao privatna sfera sa uvijek prisutnim „komšijama u nevjerici“ i da mediji konačno o femicidu počnu izvještavati mimo crnih hronika te da jasno odvojimo svađu od nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

PREDUSLOV ZA NASILJE JE NEJEDNAKOMJERNO RASPOREĐENA MOĆ

„Razlike između svađe i nasilja su ogromne. Svađu ili sukob mišljenja, konflikt, nesporazum doživljavamo svi u većini svojih odnosa, gotovo svakodnevno, a nasilje, srećom, ne. Svađa ili konflikt podrazumijeva jednak ili fluidan odnos moći među akterima, tako da pri svađi ne dolazi do zloupotrebe moći i odgovornost za rješavanje spora je na svim upletenim stranama. Za razliku od toga, preduslov za nasilje je nejednakomjerno raspoređena moć, dominacija jednog i podređenost drugog subjekta, zbog čega je odgovornost za sprečavanje nasilja na onome koji ima više moći – dakle, nasilniku, a posredovanje je nužno – zato svi, to su ove komšije koje spominješ, imamo i zakonsku obavezu prijaviti nasilje za koje imamo saznanja da se dešava, a institucije odgovornost da nasilje kazne i spriječe njegovo ponavljanje.
Nasilje prema ženama u partnerskim odnosima je vodeći uzrok nasilnih smrti žena u svijetu i počiva na nejednakim odnosima moći žena i muškaraca u društvu i zajednici, na stereotipnim rodnim ulogama i rodnoj diskriminaciji, na seksističkim i mizoginim uvjerenjima. Zbog toga je toliko nesrazmjerno prisutnije nasilje muškaraca prema ženama, a ne obrnuto; zbog toga su nasilnici u partnerskom odnosu vrlo često ljudi koji nikad nisu i ne bi napali neku treću osobu već ih, štaviše, okolina poznaje kao pristojne članove društva; zbog toga nasilje u vezi najčešće eskalira onda kada žena postaje podređenija partneru – kad ostane bez posla i bez novca, kad zatrudni, kad počnu živjeti skupa, kad nasilnik uspije u svojoj namjeri da je izoluje od porodice i prijatelja, odnosno odvoji od njene mreže podrške.
Femicid je najradikalniji oblik nasilja nad ženama do kojeg dovodi nasilnikov osjećaj nadmoći i vlasništva nad ženom, hipertrofiran do te mjere da on smatra da ima pravo i da je ubije, a budući da se nikad ne dešava iz čista mira, u trenutku ‘pomračenja uma’ inače finog čovjeka, već je rezultat nejednakog odnosa moći i konačni čin dugogodišnjeg trpljenja rodno zasnovanog nasilja, femicid nije ‘obično ubistvo’ i treba ga imenovati kako spada. To je osnov za praćenje njegove rasprostranjenosti i adekvatne prevencije. Premda je za naš društveni kontekst najvažnije da prepoznamo femicid kao najradikalniji oblik nasilja prema ženama u partnerskim odnosima budući da su počinioci gotovo uvijek partneri ili bivši partneri, vjerovatno bi za razumijevanje femicida kao posljedice neravnopravnosti žena u društvu pomoglo ako spomenem da su oblici femicida i ubistva ‘iz časti’ ili ubistva tzv. ‘vještica’.
Mediji, dakako, snose veliku odgovornost za svoje izvještavanje o nasilju prema ženama i o femicidu, ali moram priznati da vrlo rijetko vidim da su te odgovornosti i svjesni. Zapravo, gotovo nikada. No, kao što bi rekla vlasnica jednog vrlo čitanog bh. portala, upitana za odgovornost medija za smeće koje objavljuju: ‘Mediji imaju samo odgovornost da prežive.’ E sve dok mediji imaju samo odgovornost da prežive – čitaj, da na osnovu broja klikova dobiju reklame koje će vlasnicima donijeti zaradu, a po vječitim ugovorima o djelu angažovanim članovima i članicama redakcije nekakvu smiješnu crkavicu – teško da ćemo vidjeti odgovorno izvještavanje o nasilju. Tretiranje femicida kao iznenadnog, šokantnog, neobjašnjivog incidenta iz privatne sfere, krvavi detalji, romantizacija femicida dovođenjem u vezu zločina s ‘ljubavlju’ i ‘ljubomorom’, razgovori s potpuno nerelevantnim sagovornicima – komšijama i navođenje njihovih potpuno nerelevantnih izjava, nesposobnost da femicid umjesto u širi kontekst rodne neravnopravnosti, kao i da ga dovedu u vezu s dugogodišnjim preživljavanjem nasilja, propuštanje prilike da se čitateljke i čitaoce informiše o tome kamo se obratiti po pomoć ako doživljavaju nasilje ili imaju saznanje o nasilju u svojoj okolini, a nerijetko i implicitno okrivljavanje žrtve za ubistvo navođenjem detalja iz njenog privatnog života – sve to donosi više klikova od odgovornog izvještavanja o nasilju koje bi podrazumijevalo stručne sagovornike i odustajanje od senzacionalističkog pristupa, te je stoga standard izvještavanja bh. medija o nasilju prema ženama, pa i njegovom najradikalnijem obliku, femicidu“, objašnjava Tamara Zablocki, savjetnica u programu SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ljubljani.

ŽENA NIKADA NIJE KRIVA ZA POČINJENO NASILJE, SAMO JE NASILNIK KRIV I ODGOVORAN

„Muž ubio suprugu. Bivši momak pretukao i izmasakrirao djevojku. Silovane. Godinama fizički zlostavljane. Ubijene djevojčice, djevojke i žene. Kolege i prijatelji znali da je bilo problema, ali nisu ni slutili da će doći do toga. Porodica šutjela. Mediji o tome pisali, policija provela istragu, počinilac u zatvoru. Ili pušten da se brani sa slobode“, primjeri su medijskog izvještavanja koje navodi Vedrana Frašto iz Fondacije CURE, primjećujući pomak koji se tiče prisustva teme nasilja u javnoj sferi, ali je pitanje na koji način je nasilje predstavljeno. „Mediji trebaju da pokreću teme o nasilju nad ženama kao društvenom problemu, a ne samo da izvještavaju o tome u kratkim vijestima onda kada dobiju informacije. Svaki tekst bi trebao biti profesionalno napisan, bez senzacionalističkih dijelova u kojem se pravda počinjeno ubistvo (žena ga je napustila, pa ju je zaklao; bio je pijan, pa ju je prebio i sl.) i da ne postoji prebacivanje krivice na ženu i predstavljanje žene kao nemoralne, pa je na kraju i ‘dobila šta je zaslužila’. Finalna poruka treba biti jasna – žena nikad nije kriva za počinjeno nasilje, samo je nasilnik kriv i odgovoran“, kaže Frašto.

Nikolina Grbić Pavlović, inspektorica za specijalističku obuku u MUP-u Republike Srpske i autorica aktuelne analize „Nasilje u porodici u doba pandemije“ podsjeća na definisanje samog termina femicid koji se ne koristi u našoj krivičnopravnoj teroiji i praksi.
„Termin femicid je prvi put definisan od strane Ujedinjenih nacija kao ubistvo žene od strane muškarca koje je motivisano mržnjom, prezirom, zadovoljstvom ili osjećajem vlasništva nad ženom, a kasnije i kao ubijanje žene od strane muškaraca jer je žena. Femicid definisan na ovakav način može da obuhvata širok spektar nasilnih radnji kao što su ubistvo, seksualno ubistvo, ubistvo seksualne radnice, žensko čedomorstvo i drugo. Nijedna od zemalja Evropske Unije u svojim krivičnim zakonima ne poznaje krivično djelo femicida, kao ni termin femicid. Ista stvar je i sa zemljama bivše SFRJ. Ono što je evidentno jeste da je u svim krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine predviđen kvalifikovani oblik krivičnog djela nasilja u porodici i teže kažnjavanje učinilaca ovog djela ukoliko se radnjama nasilja u porodici prouzrokuje smrt člana porodice. Ovakva odredba se primjenjuje nezavisno od pola žrtve. Sam termin femicid bi se više trebao propagirati u domenu ostalih vrsta krivičnih djela, ne samo kod krivičnog djela nasilje u porodici. Kvalifikovani oblici u ovim slučajevima bi se trebali propisivati i kod drugih krivičnih djela ukoliko su počinjeni prema ženama, a zbog motiva koji se definišu navedenom definicijom femicida (smrt žene zato što je žena)“, objašnjava Grbić Pavlović.

Način tretiranja žena u medijskom / javnom prostoru najčešće daje pokriće vjerovanju da je žena „sama kriva“ za ono što preživljava ili na kraju ne preživi unutar partnerske zajednice. Pitanje je čemu se možemo nadati ako stalno nipodaštavamo rezultate žena iz svih oblasti (pandemija koronavirusa je između ostalog pokazala da ćemo ih i u nauci posmatrati kroz to kako su se počešljale), a da ne govorim o ženama u umjetnosti i srodnim oblastima čije će rezultate minimizirati svaki osrednji muškarac na bilo kojoj pozicijici moći. Tamara Zablocki između ostalog navodi neprimjeren stereotipni medijski sadržaj kojeg njegovi kreatori vjerovatno doživljavaju duhovitim, a jednako je duhovito koliko je to i izjava mladog aktuelnog banjalučkog gradonačelnika koji „ako je zauzet, nije oduzet“.
„Bh. i regionalni mediji – s iznimkom rijetkih manjinskih portala s margine pokrenutih baš sa zadatkom da ukazuju na strukturnu diskriminaciju, neravnopravne odnose moći u društvu i njihove tragične posljedice, te još rjeđih poštenih sedmičnika koji temi pristupaju ozbiljno i opširno – ustrajavaju na betoniranju stereotipnih rodnih uloga i čine sve da održe status quo. Baš nekidan sam na jednom dosta čitanom bh. portalu naletjela na ‘reportažu’ punu šege šale i pošalice o nekom krajiškom ‘dedi’ koji je u svoj vakat živio sa četiri žene i to tako da su one spavale u jednoj sobi dok se ne bi oglasilo zvonce nad vratima njegove spavaće sobe kojim bi gospodin ‘naručivao’ svaku od njih u svoj krevet. Kroz smijeh se navodi još i kako je bio ‘zafrkan do kraja’, što je, naravno, eufemizam za nasilnika koji je ‘volio udariti’. Dakle, poligamija, zakonom zabranjena i u ‘dedino’ vrijeme, te držanje žena kao seksualnog roblja u našim se medijima ljeta gospodnjeg 2020. predstavlja kao simpatična, topla ljudska priča koja treba razgaliti srca čitalaca i čitateljki. Hajde da odem i korak dalje i kažem da svi mediji koji svojim pisanijama žene i dalje pokušavaju strpati u binarnu opoziciju ‘smjerna i nježna odgajateljica’/’seksi razuzdana ljubavnica’, a u slučaju femicida, na temelju izgleda, profesionalne uspješnosti i seksualne prošlosti žrtve, nerijetko i u produženu binarnu opoziciju ‘savršena žrtva’/’sama je zaslužila’, istovremeno u svakodnevnom radu im odričući – da se malo našalim – imanje duše, odnosno zanemarujući sve druge aspekte žena kao društvenih i političkih subjekata i njihov neravnopravan položaj u društvu – doprinose nasilju prema ženama. Nadati se, svakako, možemo i hoćemo: da će sve više i više novinarki – jer novinarstvo je, s izuzetnom šefovskih i vlasničkih pozicija, ‘ženska’ profesija, vjerovatno zato što je novinarski rad podcijenjen i izuzetno malo plaćen – osvijestiti važnost odgovornog izvještavanja i time ne samo osvijetliti kompleksnost problema nasilja prema ženama već i svakodnevno doprinositi većoj vidljivosti dosega žena u najrazličitijim sferama ljudskog djelovanja, a time i razbijanju stereotipnih rodnih uloga i rodne neravnopravnosti“, kaže Tamara Zablocki.

STEREOTIPE JE VAŽNO ELIMINISATI U CJELOKUPNOM SOCIJALNOM SISTEMU

Jedan od način da se zamagli rodno motivisano ubistvo u medijima je predstavljanje počinilaca kao disfunkcionalnih osoba, alkoholičara ili neke treće vrste nesretnika, iako sve analize pokazuju da počinioci prije femicida nisu imali krivičnu istoriju. Jedan od najgorih oblika amnestiranja počinilaca ubistva je predstavljanje krivičnog čina kao posljedice neprihvatanja „kraja ljubavi“. Pa ona ispada da zločin nije motivisan osjećajem muške nadmoći nad ženom nego je posljedica prestanka ljubavi s njene strane. Prije pet godina u Srbiji je bivši partner ubio ženu, a naslovi u novinama su bili sljedeći: „Nije mogao da prežali raskid“, „Nisam mogao da je gledam s drugim“, „Strast povlači oroz“… Ovaj posljednji je i najbizarniji a zajedno tvore upozorenje o opasnom stavljanju ljubomore u prvi plan i pomijeranju odgovornosti ubice u drugi te stvaranju empatije prema ubici.
„Ubistvo partnera, kao ekstremni vid partnerskog nasilja je naročito težak istraživački problem. Generalno je pravilo da se viktimizacija žene ubistvom najčešće događa od strane njenog bivšeg ili sadašnjeg intimnog partnera, iz čega se može zaključiti da je intimni partnerski odnos daleko rizičniji za žene nego za muškarce. Vrlo interesantno pitanje bi bilo i da li bi se ubistva žene od strane njihovih partnera uopšte i dogodila da učinioci nisu bili uvjereni da će njihov postupak naići bar na razumijevanje, da ne kažemo baš na odobravanje okruženja. ‘Ljubav muškarca’ i ‘žrtva žene’ su poetski ekvivalenti idealnih tradicionalnih rodnih tipova. Muškarac koji ‘voli’ i žena koja ne prihvata takvu ‘ljubav’ su ustaljeni stereotipi kada je u pitanju generalno nasilje u partnerskim odnosima. Stereotipe je jako važno eliminisati u cjelokupnom socijalnom sistemu. To je sigurno proces koji traje dugo i za čiju realizaciju je potrebno mnogo više akcija iz svih sfera društva. Tradicionalna shvatanja vrlo često budu izgubljena u kontekstu promjena. S toga ovakvi medijski istupi i nisu čudni. Međutim, za državu, tj. za pravilnu primjenu prava najvažnija je činjenica da je život čovjeka neprikosnoven i da je zaštita života svakog pojedinca najvažniji zadatak cijelog društva“, smatra Nikolina Grbić Pavlović.

„Mediji kroz medijsko izvještavanje često opravdavaju činove ubistva, tako što navedu u svojim medijskim izvještajima objašnjenje za nasilnika i počinjeno ubistvo. Mediji ne žele preuzeti odgovornost za stvaranje i kreiranje društvenog mišljenja gdje je dovoljno napisati da je nasilnik bio ‘ljubomoran’ i time opravdati čin ubistva. Naslovi teksta poput gore navedenih govore o tome kako se koristi stereotipi i podsvjesno stavlja fokus na žrtvu nasilja izjavom ‘suprugu koja ga je napustila’, jer da ga nije napustila vjerovatno je ne bi ubio. Također, stavlja se i odgovornost na ženi za nasilje koje počinjeno. Npr. Oslobođenje, 05.04.2007. godine u rubrici Crna hronika (str. 25) pod naslovom ‘Zadavio nevjenčanu suprugu i prijavio se policiji’. U samom naslovi se pojavljuje dodatna senzacija jer se fokus stavlja na nevjenčanu suprugu. U podnaslovu piše: ‘Tvrdi da je bio pijan i da se nije mogao kontrolisati’, u kojem se navodi opravdanje čina ubistva. Mediji koriste priliku da na slučajevima femicida privuku pažnju čitatelja tako što pišu na senzacionalistički način i tako osiguravaju gledanost / čitanost što u konačnici dovodi do zarade“, navodi Vedrana Frašto.

ĐURA ĆE TI OPROSTITI ŠTO TE TUKAO

„Prije nekoliko godina je sud u Hrvatskoj u slučaju femicida počinjenog u alkoholiziranom stanju alkoholiziranost ocijenio kao otežavajuću, a ne kao olakšavajuću okolnost – kako je to obično bio slučaj u ranijim sudskim epilozima, navodeći da je optuženi pio DA BI sebi olakšao počinjenje femicida i osigurao alibi za svoje nedjelo. Mislim da je to jako dobra poruka. Alkohol nije uzrok, ni opravdanje nasilja nad ženama, kao što to nisu ni siromaštvo, proživljeno teško djetinjstvo ili ljubomora, ali sve navedeno može poslužiti kao dobar izgovor počiniocima nasilja. Naslovi koje navodiš malo ili malo više bacaju i na mudre riječi Ilije Čvorovića: ‘Đura će ti oprostiti što te tukao!’ Naravno da mediji ne bi trebali navoditi publiku da suosjeća s ubicom, no, od medija ‘odgovornih isključivo za vlastito preživljavanje’ i medija doslovno suodgovornih za činjenicu da je nasilje nad ženama društveni problem s kojim je borba ovako dugotrajna i mukotrpna, ne čudi pretjerano ni svrstavanje na stranu zločinca“, zaključuje Zablocki.

U analizi Nikoline Grbić Pavlović o nasilju u porodici tokom pandemije COVID-a vidimo potvrdu značajnog broja porasta nasilja na šta se od početka pandemije upozoravalo. Autorica navodi primjer Bugarske koja ima jednu od najnižih stopa prijavljivanja nasilja nad ženama i djecom u Evropskoj uniji a gdje je zabilježeno da je sedam žena izgubilo život zbog nasilja koje je izvršio njihov partner ili član porodice otkad su uspostavljene mjere zatvaranja zbog virusa. Jedan od problema kod dokazivanja femicida koji se takvim, podsejtićemo, ne imenuje, je taj što nasilje nije ranije prijavljivano. Ovo je jedna u nizu potvrda da je porodica često nesigurno mjesto za ženu.
„S obzirom na to da je veoma ustaljena pretpostavka u mnogim naučnim istraživanjima koja se odnose na ubistvo žena u intimnim partnerskim odnosima da se kao motiv za ubistva žena najčešće prepoznaje poriv za kontrolom žene i ljubomora, vrlo je evidentno da se i prije ovakvih incidentnih događaja dešavaju i druge vrste nasilja nad ženama dok partnerski odnos traje. Ono što je takođe evidentno u većini zemalja jeste da se vrlo rijetko prijavljuju ‘blaži’ primjeri ekonomskog, psihološkog, seksualnog ili fizičkog nasilja. Najčešće žene žrtve nasilja u partnerskim odnosima se ne odlučuju da prijave neki od ovih oblika nasilja iz mnogih razloga. Na taj način ulaze u ‘začarani krug’ nasilja koji ima ima svoje faze. Primjeri u kojima su žene prijavile prvo nasilje, prvi šamar, udarac i slično, pokazuju da se takve veze najčešće odmah i okončavaju i nemaju teže posljedice. Međutim, ukoliko je nasilje dugotrajnijeg karaktera ono vremenom postaje sve češće, teže i brutalnije. U Bosni i Hercegovini još uvijek se ne prijavljuje svako nasilje, ali je evidentno da je sve veći broj žena upoznat sa mogućnošću i potrebom da se svako nasilje prijavi i adekvatno procesuira. U tom smislu pred Bosnom i Hercegovinom je i dalje veliki zadatak, a to je da se što više medijski eksponira ova negativna društvena pojava, da se obuči što veći broj kadrova za adekvatno reagovanje u slučajevima nasilja u svim sferama djelovanja (policija, medicinski radnici, predstavnici centara za socijalni rad, novinari). Budući da su zlostavljači uvijek prisutni, mjere izolacije svakako doprinose težem prijavljivanju nasilja od strane same žrtve. Kampanje koje bi trebale predvoditi vlade mogu pomoći podizanju svijesti ljudi o nasilju u porodici, kako uočiti nasilje u porodici i kako dobiti pomoć. Svakako je da u situacijama kakva je pandemija koronavirusa potrebno uložiti još veće napore u zaštiti žena i djece kroz različite akcije cjelokupnog društva“, zaključuje Grbić Pavlović.

„U Bosni i Hercegovini ne postoje ujedinjeni statistički podaci o ubistvima, a pogotovu ne postoje podaci o femicidu kao posebnom aspektu društvenog problema. Dokument do kojeg je Fondacija CURE došla, a koji spominje nasilje u porodici i upotrebu vatrenog oružja je istraživanje ‘Rod i malokalibarsko i lako oružje u Jugoistočnoj Evropi’“, objašnjava Vadrana Frašto iz Fondacije CURE. Ova organizacija godinama je pokušavala prikupiti podatke o ubistvima žena kontaktirajući policijska tijela na različitim nivoima vlasti, a na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva kaže kako dobijanje odgovora zavisi od upornosti osobe koja ih traži i senzibiliziranosti onih koji ih daju. „Naravno, u zavisnosti koju instituciju pitate, negdje, u nekom kantonu ćete odmah dobiti odgovore o femicidu, jer ubistva žena unose u sistem“, dodaje. Alternativni model dolaska do podataka o broju ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je putem prikupljanja press clipinga što i rade u ovoj organizaciji.
Za početak, put ka prevenciji femicida, iako ga tako ne imenujemo, mogao bi podrazumijevati formiranje jedinstvene baze podataka o ženama koje su ubijene zbog toga što su žene, te raditi na permanentnoj edukaciji medija i javnosti o nasilju u porodici i partnerskim odnosima koje nije privatna stvar a javna sramota.

Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone:

1265 za Federaciju BiH

1264 za Republiku Srpsku

Začarani krug nasilja moguće je prekinuti i živjeti ispunjen život.
O tome govore Sanja i Milijana.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Hraniteljstvo i deinstitucionalizacija u FBiH: Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku

Ilustracija preuzeta sa https://www.nytimes.com/

Stvoriti porodično okruženje ili ono najsličnije porodici obaveza je svih koji djeluju u sistemu zaštite djeteta.
Institucionalno zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dalje je najčešći način skrbi o djeci u Bosni i Hercegovini i zemljama regije.
Usvajanje, iako zahtjevniji i dugotrajniji proces, radije biraju nego hraniteljstvo koje se preporučuje kao najpoželjniji oblik vaninstitucionalnog zbrinjavanja djece, onda kada povratak u biološku porodicu nije moguć.
Proces deinstitucionalizacije davno je započet u BiH ali se odvija sporo. Institucionalni boravak djece u dobi od rođenja do treće godine bilo bi nužno potpuno zabraniti smatra Anisija Radenković, direktorica Hope and Homes for Children BiH.

Piše: Kristina Ljevak

VEZA KOJU STVARA U PRVE TRI GODINE OSNOVA SU RAZVOJA DJETETA

„Nauka, a i iskustvo u zadnjih osamdesetak godina su pokazali da odrastanje djeteta u domovima za djecu ne pruža djetetu sve mogućnosti kako bi u potpunosti razvio svoje potencijale. Dokazano je da je dijete dugotrajnijim boravkom u domu podložno raznim rizicima i dolazi do usporavanja i zaostajanja u razvoju – intelektualnom, emocionalnom, socijalnom. Veza koju dijete razvija sa svojim skrbnikom, a to je najčešće majka, u prve tri godine života su neprocjenjivi i osnova su cjelokupnog socijalnog razvoja djeteta, osnova za sve njegove odnose i veze u budućem životu. Stoga bi trebalo potpuno zabraniti smještaj beba od rođenja do treće godine u domovima. Ovo upućuje na to da je neophodna transformacija domova i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica. I naša zemlje, mislim oba entiteta i distrikt Brčko, su krenuli u tom pravcu, ne samo prihvatajući konvenciju o pravima djeteta već i ostale strateške dokumente na kojima su razvijene strategije transformacija ustanova u našoj zemlji“, objašnjava Radenković.
U FBiH je od marta 2018. na snazi Zakon o hraniteljstvu koji se, za razliku od nekih drugih zakona iz oblasti socijalne zaštite ne razlikuje od kantona do kantona, a njime je regulisan razvoj hraniteljstva i u onim kantonima u kojima to do 2018. nije bio slučaj. Jednake procedure identifikacije i ujednačena metoda odabira i edukacije hranitelja, kao i jedinstven sistem praćenja rada hranitelja bez sumnje su doprinijeli unapređenju zaštite djece bez roditeljskog staranja u FBiH. Zakon nije samo uredio oblast hraniteljstva nego je uticao na smještaj većeg broja djece u hraniteljskim porodicama.
Iako nije rađena detaljna zvanična analiza, direktorica Hope and Homes for Children BiH navod kako svi koji rade u zaštiti djece i porodice primjećuju u posljednje tri godine veći broj djece zbrinut u hraniteljske porodice. Hraniteljstvo uprkos zakonskim pomacima nije ravnopravno zastupljeno na cijeloj teritoriji BiH i prisutnije je u većim, urbanim sredinama. Pored Zakona o hraniteljstvu u Kantonu Sarajevo otišlo se korak dalje formiranjem Službe za hraniteljstvo u okviru JU Kantonalni centar za socijalni rad.
Služba djeluje svega godinu dana i bilježi značajne rezultate koje prepoznaju i drugi u sistemu zaštite djeteta.
„Broj smještaja djece u hraniteljsku porodicu u 2020. godini bio je za 300% veći od broja smještaja u prethodnoj godini. U 2020. godini 33 djece je smješteno u hraniteljske porodice, od čega je za šestero djece preveniran smještaj u ustanovu socijalne zaštite. Prvi put smo u praksi u prethodnoj godini zadovoljili potrebu obezbjeđenja hitnog hraniteljstva za jedno dijete, te potrebu za smještajem u hraniteljske porodice tri odrasle osobe od čega je jedna smještena na specijalizirano hraniteljstvo.
Trenutno na smještaju u hraniteljskim porodicama imamo 79 hranjenika, od čega je 76 djece, i troje odraslih, a za petero djece, koja se nalaze na smještaju u KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja, pokrenuta je procedura odabira hraniteljskih porodica. Za djecu za koju su pokrenuti postupci deinstitucionalizacije očekujemo da ubrzo budu izmješteni iz Doma u hraniteljske porodice“, objašnjava Enes Šabić, šef Službe za hraniteljstvo.

Dragana Savić se jedanaest godina nalazi u hraniteljskoj porodici u koju je smještena nakon smrti oca i višegodišnje bolesti majke. U hraniteljskoj porodici završila je osnovnu i srednju školu te upisala fakultet. Danas je završna godina Fakulteta političkih nauka, odsjek za Socijalni rad. Proces adaptacije na hranitelje ostao joj je u najljepšem sjećanju.
„Moj proces adaptacije prošao je odlično. Još od prvog dana mog ulaska u hraniteljsku porodicu svi su me lijepo dočekali, lijepo me prihvatili i dali sve od sebe da se ja lijepo prilagodim i osjećam ugodno. Pomagali su mi oko školskih obaveza kako bi savladala gradivo i oko svih drugih aspekata. Smatram da je za dijete u hraniteljskoj porodici mnogo bitno da se osjeća prihvaćeno i sigurno, a ja zaista jesam. Moja hraniteljska porodica imala je i prethodna hraniteljska iskustva sa drugom djecom i oni dijele moje mišljenje da je ovdje najljepše, zaista svi smo se uvijek lijepo slagali i prihvatali jedni druge, vladala je uvijek jedna lijepa i prijatna atmosfera“, priča Dragana Savić.
Na žalost uvijek postoje djeca čije potrebe ne mogu zadovoljiti hraniteljske porodice, već im je potreban institucionalni smještaj, odnosno smještaj u domove, navodi Anisija Radenković te dodaje da pored objektivnih razloga postoje i oni za koje nema opravdanja.

PODRŠKA BIOLOŠKIM PORODICAMA JE PRIORITET

„I poslije 25 godina unapređenja ljudskih kapaciteta u području socijalne zaštite postoje kolegice i kolege, a u čijoj je nadležnosti zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, koji se radije odlučuju da djecu zbrinjavaju u domovima, a ne u hraniteljskim porodicama. Sistem domskog smještaja ima dugogodišnju tradiciju, ne samo kod nas već i u zemljama okruženja. Situacija se mijenja, jeste sporo, ali ipak mijenja. Vjerujem da će i revizija Zakona o hraniteljstvu, koja je upravo u toku, poboljšati navedeni zakon, odnosno dovesti do toga da se još veći broj djece bez roditeljskog staranja zbrinjava u hraniteljstvo nego što je to danas.“
Po zahtjevu Službe za hraniteljstvo upućenom nadležnom Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike u 2020. godini su realizirane dvije edukacije hranitelja. Po završenoj edukaciji 15 hraniteljskih porodica u Kantonu Sarajevo dobilo je status hranitelja, objašnjavaju iz Službe za hraniteljstvo koja je u protekloj godini uspostavila intenzivniju saradnju sa drugim centrima za socijalni rad u FBiH zahvaljujući čemu su djeca smještena u hraniteljske porodice u različitim dijelovima Federacije BiH. „Služba je i aktivno uključena u transformaciju KJU Doma za djecu bez roditeljskog staranja”, objašnjava direktor Službe Enes Šabić.

S ciljem maksimalne zaštite djece u hraniteljskim porodicama, novi Zakon predviđa kontinuiranu edukaciju hranitelja. U skladu sa zakonom o hraniteljstvu u FBiH organizacija i sprovođenje edukacije hranitelja je obaveza Ministarstva rada i socijalne politike FBiH, a podrška ministarstvu su Hope and Homes for Children BiH, UNICEF i SOS Dječija sela BiH. Edukacija ima dva segmenta, osnovni i dodatni, osnovi je obavezan za sve one koji žele biti hranitelji dok dodatna edukacija može podrazumijevati teme kao što su trauma, komunikacija ili samopouzdanje.

U Situacionoj analizi UNICEF-a za 2020. stoji kako je nekoliko domova za djecu počelo proces transformacije koji prati i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica koji treba da budu zamjena za dugotrajnu institucionalnu brigu te da su za nastavak transformacije domova za djecu potrebna veća ulaganja i snažnija opredijeljenost.
Direktorica Hope and Homes for Children BiH objašnjava kako transformacija ne znači puko zatvaranje ustanove.
“Prije svega podrazumijeva podršku biološkim porodicama kako ne bi došlo do izdvajanja djece iz porodica, zatim razvoj procesa usvojenja djece, zbrinjavanje djece u hraniteljstvo, otvaranje usluge materinskog doma – podrška majkama sa bebama koje nisu u mogućnosti i stanju da bez pomoći jedno vrijeme brinu o svojoj djeci. Zatim tu su dnevni centri za djecu koja su pod rizikom od razdvajanja u kojima dijete, a i porodica dobiju podršku nekoliko sati dnevno barem jedan dan ili više dana u sedmici, a i dalje zajedno žive roditelji i djeca. Tu su mobilni timovi, usluga produžene ruke centara za socijalni rad koji odlazeći na teren pružaju podršku porodicama i djeci pod rizikom od razdvajanja u njihovim kućama, okruženju u kojem se i djeca i porodice osjećaju najsigurnije. Svjesni smo činjenice da će uvijek biti djece bez roditeljskog staranja koji će u kraćem ili dužem periodu trebati domsko zbrinjavanje, ali ne trebaju veliki, zastarjeli domovi već mali porodični domovi kapaciteta do 12 djece, gdje je veći broj uposlenika kako bi se za tu djeci stvorili uslovi života koji su najsličniji porodičnom okruženju. Ovo su samo od nekih usluga koje su nastale u lokalnim sredinama gdje se dešava transformacija domova za djecu. Proces transformacije ustanova zahtijeva vrijeme, to je činjenica, ali kod nas to traje i predugo. Tako na primjer transformacija doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli traje još od 2012. godine, u Sarajevu od 2014. i još uvijek nije završena. Ponavljam, taj proces traži vrijeme, ali se ne slažem da je stvarno potrebno toliko puno godina.

POSVEĆENOST I OPREDIJELJENOST KAO PREDUSLOV ZA DEINSTITUCIONALIZACIJU

Hope and Homes for Children je svjedokom da se proces transformacije doma može završiti u prosjeku za dvije i po godine. Tih primjera imamo u Rumunjskoj, Bugarskoj, Ruandi. Nije problem u financijama, jer budžeti za domove postoje, samo ta sredstva treba preusmjeriti na drugačiji način, odnosno u nove usluge. Postoje tzv. tranzicijski troškovi no oni nisu prepreka za nesprovođenje transformacije domova. Za te troškove postoje fondovi EU, i drugim izvori. Hope and Homes for Children je jedan od partnera koji vrlo često preuzima, ako ne sve tranzicijske troškove onda veliki dio. Moje iskustvo je pokazalo da je od presudnog značaja opredijeljenost i posvećenost nadležnih u socijalnoj zaštiti, entitetskoj i kantonalnoj, u procesu transformacije domova. Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku“, smatra naša sagovornica.
Spomenuta na početku češća opredjeljenost za usvajanje a ne hraniteljstvo posljedica je toga što je usvojeno dijete „pravno“ zauvijek dijete porodice koja ga je usvojila, objašnjava Radenković, mada se danas u korist hraniteljstva trend mijenja.
„Značajno je veći broj djece bez roditeljskog staranja kojima je hraniteljstvo optimalan i u njegovom najboljem interesu nego je broj djece za koje je usvojenje najbolji oblik brige“, kaže Anisija Radenković.
Dragana Savić vjeruje da niša ne bi postigla da uz nju nije bila njena hraniteljska porodica te da bi svijet bio puno bolje mjesto da se više ljudi odlučuje da postanu hranitelji.

KAD POMOGNETE JEDNOM DJETETU KAO DA STE POMOGLI CIJELOM SVIJETU

„Hraniteljstvo je zaista nešto posebno. Kada bi i drugi ljudi koji mogu pomogli nekome svijet bi bio puno bolje mjesto za život. Ja ništa ne bih postigla da mi nije pomogla moja hraniteljska porodica, kada nekoga spasite i pomognete mu je nešto neprocjenjivo. Savjetujem svima da pomognu nekome ukoliko su u mogućnosti jer je to nešto posebno i pamti se cijeli život, a samim tim i učinit ćete da neko postane koristan član našeg društva. Mnogo je važno da se govori o hraniteljstvu kako bi se omogućilo da što više djece ne raste u instituciji, važno je da dijete raste u porodici jer je porodica prvenstveno osnov za normalan rast i razvoj svakog bića. U porodici moguće je posvetiti se pojedincu i njegovim potrebama i željama dok u instituciji mnogo je djece i mnogo odgajatelja koji po mom mišljenju nemaju vremena pristupiti samo jednom djetetu i posvetiti mu se. U porodici dijete zna čije je i kome pripada. Kada pomognete jednom djetetu kao da ste pomogli cijelom svijetu, cvijet kad se zaljeva i procvjeta“, objašnjava Dragana Savić.

Krajem prošle godine povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, organizacije Hope and Homes for Children, Fondacija Krila nade, Lost Sparrows (USA) i Agencija Success organizovali su 1. Međunarodnu konferenciju o hraniteljstvu u BiH pod nazivom „NADA“. Konferencija je pokazala da su pozitivni pomaci prisutni u svim zemljama regije kada je riječ o povećanju broja djece smještene u hraniteljske porodice, ali su i izazovi u cjelokupnom procesu reforme slični.
„Činjenica je da je broj djece u hraniteljstvu u Hrvatskoj i Srbiji veći u odnosu na broj djece smještene u domovima što nije slučaj u našoj zemlji, ali isto tako proces transformacije pojedinih domova u BiH je dosegao veći nivo nego što je to slučaj sa domom u Crnoj Gori. Umrežavanje i snaga hranitelja u Srbiji i Hrvatskoj su daleko izraženiji nego je to slučaj u BiH. Zakonski okvir u BiH je detaljniji i sveobuhvatniji nego je slučaj u nekim od zemalja koje su bile učesnice ove konferencije“, navodi na kraju Anisija Radenković, suorganizatorica konferencije i zaključuje kako zemlje regije mogu mnogo jedna od druge naučiti kada je o procesu deinstitucionalizacije riječ, ali je pred svima mnogo posla. Jedan od osnovnih zadataka onih koji su uključeni u sistem brige o djeci bez roditeljskog staranja je da ne dozvole njihovo odrastanje u institucijama ako im je moguće stvoriti porodično okruženje ili ono koje je najsličnije porodičnom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jovana Barbu, aktivistica i novinarka: Zahvaljujući mojim roditeljima ponosno mogu reći – ja sam Ciganka

Za Jovanu Barbu sam saznala zahvaljujući dokumentarcu Bolje budućnosti u kojem su predstavljene pozitivne priče o ženama Romkinjama u Bosni i Hercegovini, uglavnom mlađe generacije, za koje je danas jasno da im ništa neće moći biti prepreka na planu lične afirmacije. Iako žive u društvu u kojem su Romkinje najmanje po dva osnova diskriminisane – zato što su Romkinje i zato što su žene, Jovana i djevojke poput nje svoju energiju neće trošiti na prepreke.
Jovana Barbu živi u Bijeljini gdje je kao mala djevojčica s porodicom došla iz Beograda. Jednog dana će biti advokatica posvećena pravima Roma i Romkinja. Do tada studira na Pravnom fakultetu, redovno pobjeđuje sa svojim besjedama na Višnjićevim danima, igra i pjeva promovišući vlastitu i upoznajući druge kulture u SKUD Semberija, bavi se novinarstvom i aktivizmom. Na pitanje kako da je predstavim uz osmijeh govori – kao novinarku, voditeljicu ili jednostavno Gipsy.

Piše: Kristina Ljevak

Kada se piše ili govori o uspješnim Romima i Romkinjama, najčešće se spominje kako „razbijaju predrasude“. Da li takva kvalifikacija pomalo iritira, jer nisu Romi i Romkinje krivi za predrasude koje društvo prema njima ima. Da li bi bilo bolje da se uspjeh sam po sebi vrednuje, a ne kao način „razbijanja predrasuda“?

Odmah na početku teško pitanje (smijeh). Smatram da se svaki uspeh treba jednako vrednovati. Bez obzira bili mi crni ili beli, Romi ili Jevreji, Srbi ili Muslimani… Ako se dovoljno trudimo i borimo za sebe svakako da ćemo se istaći. Ja ljude i razumem kada napišu ili kažu da „razbijam predrasude”. Činjenica je da na žalost svi znamo kako Romi žive, ali to ne treba biti vodilja i glavna predrasuda.
Verujete mi, iza svakog ćoška se kriju talentovani Romi i Romkinje. Samo možda nisu još imali priliku da to pokažu.

ROM ZNAČI ČOVEK

Ono što bi nekome drugome možda proizvelo frustraciju, u tvom slučaju pretvoreno je u kreaciju i uspjeh. Naime, nakon pitanja u školi koja su glasila – imaš li šta da jedeš, imaš li šta da obučeš… došla si kući i napisala besjedu „Rom znači čovjek“ sa kojom si učestvovala 2015. godine na Višnjićevim danima čime započinje serija tvojih pobjedničkih učešća na ovoj manifestaciji. Koliki je izazov razočarenje pretvoriti u riječi i koliki je kasnije osjećaj zadovoljstva kada se kroz stvaralaštvo, usput i nagrađeno, procesuiraju neka neugodna iskustva?

Jako sam tvrdoglava osoba, ne dam na sebe, baš takva pitanja su me dovela do revolta. Revolta prema državi i društvu u kojem živim. Neki izlaz sam morala da nađem, a pronašla sam ga u papiru i olovci. Svu ljutnju, revolt i nezadovoljstvo sam pretočila u reči i rečenice. Tako i nastaje beseda „Rom znači čovek”. Naslov je već sve rekao. Ni malo nije bilo lako govoriti pomenutu besedu. Ali sam skupila snage i rekla sve što mi je na srcu. Zaista nisam očekivala nikakvu povratnu reakciju niti nagradu. Samo sam želela da me čuju. Upravo ova beseda bila je prekretnica u mom životu i borbi sa predrasudama.

Verujete mi, iza svakog ćoška se kriju talentovani Romi i Romkinje. Samo možda nisu još imali priliku da to pokažu.

Imam dojam da je za tvoje samopouzdanje i s razlogom ponosno izgovaranje – ja sam Ciganka, bilo presudno vaspitanje i uloga koju su roditelji u njemu odigrali, insistirajući između ostalog na obrazovanju, tvom i obrazovanju tvog brata i sestre. Koliko je takva vrsta podrške bila važna u osjetljivim godinama odrastanja?

Uvek napominjem da nije bilo njihovog vaspitanja i podrške ne bih bila ovo što sam danas. Sigurna sam da svaki roditelj za svoje dete želi samo najbolje, pa tako i moji za nas troje. Uvek su nam govorili da se ljudi dele samo na dobre i loše. I da ništa na svetu nije nemoguće ako dovoljno želimo. Naučili su me da budem svoja. Da radim ono što želim i što me čini srećnom. Da ne moram da budem po „kroju“ društva. Baš zato sam im zahvalna na svemu. Baš zato mogu ponosno reći – ja sam Ciganka.

Koliko je bila opterećujuća situacija u kojoj si stalno trebala da dokazuješ da si jednaka među onima koji su te bez ikakvog razloga doživljavali drugačijom?

POZITIVNA GIPSY DEVOJKA

Dok sam bila dete, bolela me je činjenica što svaki put moram da objašnjavam ko sam i šta sam. Želela sam da nadglasam većinu i dokažem im da sam ista kao i svi oni. Već u pubertetu sam shvatila da nije loše biti drugačiji. Da nije loše ustvari biti svoj i biti ponosan na ono što jesi. Kao što rekoh beseda je bila prekretnica u odrastanju i predrasudama. Ljudi su me prihvatili ovakvu kakva jesam. Pozitivnu, sitnu Gipsy devojku.

Iz tvojih rezultata i javnih nastupa jasno je da je lični uspjeh uvijek bio neupitan i očigledno je u životu sve lakše kada se ima cilj u koji se ne sumnja. Jesu li još uvijek prisutna želje vezane za advokatsku profesiju u budućnosti i pomoć romskoj populaciji u ostvarivanju njihovih prava?

Upravo tako. Kada imaš zacrtan cilj u glavi sve je lakše. I dalje stojim pri tome da završim Pravni fakultet i pomognem Romima u svojoj zajednici. Nije lako raditi s nama. Toga sam veoma svesna, ali taj osećaj kada nekome pomognete, a on vam uzvrati iskrenim osmehom ne može ništa zameniti.

Kroz igru i pesmu shvatite ko je kakav. Svaki narod je drugačiji.

LJUTNJA NA „TRADICIJU“

Koliko te kao sadašnju studenticu i buduću pravnicu ljuti zamjena teza u domaćem pravosuđu kada se naprimjer kaznena djela kao što brak s maloljetnom djevojkom pravdaju „tradicijom“ u romskim zajednicama? Kako po tvojoj procjeni u budućnosti poboljšati poziciju u prvom redu romskih djevojčica, omogućiti im školovanje, potom zapošljavanje i ne dozvoliti da prerano stupaju u brak koji nije njihov izbor nego nužnost?

Tradicija… Tradicija… Koliko sam kivna na ovu reč. Živimo u 21. veku gde su granice već pomerene. Upravo iz ovih razloga želim da se bavim advokaturom. Zar nije bolje održati edukacije sa romskim devojčicama? Poslati ih na redovno školovanje? Pružiti im priliku za bolji život.

Deset godina si članica SKUD-a Semberija u kojem se baviš pjevanjem i igranjem, najčešće romskih igara. Koliko ti je važna promocija romske kulture putem plesa i pjesme, posebno u gradu u kojem ne postoji isključivo romski klub posvećen romskoj tradiciji?

SKUD Semberija me je naučio šta je scena, scenski pokret i nastup. Naučio me je da funkcionišem u većoj grupi ljudi zvanoj porodica. Tako me je i naučio očuvanju tradicije i kulture raznih naroda. Kroz igru i pesmu shvatite ko je kakav. Svaki narod je drugačiji. Ali ono što mi je najviše drago jeste što kad se zaigraju Vranjske ili Romske igre i publika je na nogama, a igrači „lete“ po sceni.

Svojevremeno si bila predstavnica BiH na konferenciji mladih u Ženevi. Kakve uspomene nosiš iz tog iskustva?

Konfenernica mladih u Ženevi je zbog pandemije koronavirusa održana online. Kada sam primila poziv u kojem mi je rečeno da sam predstvanik BiH na konferenciji, ostala sam u šoku. Ali sam zahvalna ljudima iz UNESCO-a koju su prepoznali potencijal i baš mene izabrali. Na konferenciji je bio po jedan predstavnik iz svake zemlje i upoznala sam puno kvalitetnih osoba.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Milijana Krsmanović, od gubitka vida i nasilja u porodici do života srećne žene

U februaru će biti punih šest godina otkako Milijana Krsmanović iz Bijeljine može reći da je sretno razvedena. Razvodu je prethodilo nasilje u porodici, a nasilju funkcionalan bračni život sve do Milijaninog gubitka vida nakon rođenja trećeg djeteta. Naime, iako je rođena bez ikakvih poteškoća s vidom, 2012. godine dijagnosticirana joj je retinopatija pigmentoza nakon trećeg porođaja koja dovodi do potpunog gubitka vida.
Iskustvo kroz koje je prošla uvjerilo ju je da se žena, nakon što se razboli, doživljava kao niže biće ili škart kako su nju znali kvalificirati u najbližem okruženju.
Milijanina priča potvrda je nevjerovatne snage da se uprkos svim otežavajućim okolnostima izbori za vlastiti bolji život. Put koji je prošla, pored gubitka vida i zlostavljanja u braku, uključivao je i tumor na dojci što je bila posljedica nagomilanog stresa ali i odluku da se posveti promjeni profesije koju može obavljati s invaliditetom a što joj je promijenilo život.
Bez izvježbanih fraza iz literature o samopomoći i sa treninga o samopouzdanju, Milijana Krsmanović nastupa samouvjereno, prenoseći na druge vjeru u mogućnost promjene na bolje i onda kada na trenutak pomislimo da je život završen.
Osim priče o sretnom ishodu jednog mučnog perioda obilježenog zlostavljanjem, Milijana Krsmanović nam priča iznimno važnu i potpuno neprisutnu priču o odnosu prema ženi sa stečenim invaliditetom.

INVALIDITET I NEPLAĆENI KUĆNI RAD

Piše: Kristina Ljevak

„Kada se muškarcu dogodi invaliditet, žena uvijek ostaje uz njega. A muškarac uz ženu neće. Ja sam privatno istraživala i konsultovala udruženja osoba sa invaliditetom da bih saznala kako to funkcioniše. Vjerujte mi, jako mali procent žena sa invaliditetom je ostao u braku. Mi još uvijek nismo sazreli kao društvo da prihvatimo ženu sa invaliditetom. Komunicirajući sa ženama koje su imale isto ili slučno iskustvo saznala sam da i ako su ostale u braku onda trpe fizičko i psihičko nasilje. Uplašene su da prijave nasilje jer se boje šta će kasnije biti s njima, jer najčešće su bez podrške svojih roditelja, braće i sestara.
I onda se bira da se trpi umjesto razvoda i samostalnog života“, objašnjava naša sagovornica čiji su problemi u braku počeli kada nije mogla obavljati sve poslove koje je radila do problema s vidom. A podugačak je to spisak neplaćenog kućnog i rada u polju ili kako Milijana kaže: „Cijela kuća i zemlja bile su na mojoj grbači. Bila sam zadužena za sve poslove u domaćinstvu. Živjeli smo u prigradskom naselju ali su sve aktivnosti bile kao da je život na selu. Imanje besplatne radne snage odgovaralo je mom mužu.
Kad više nisam mogla cijepati drva ili danonoćno okopavati baštu, nastali su problemi uz komentare ‘da nisam ni za šta’. Na početku sam to uz stid prihvatala. Pored tog postojao je front s njegovim roditeljima. Nismo živjeli zajedno ali jesmo jako blizu. I oni su stalno prigovarali kako ću ‘ja takva nešto raditi’ i dolazilo je do sukoba. Pored toga imate troje djece kojima trebate biti nasmijana majka bez obzira na sve što se dešavalo.“
Početak gubljenja vida pratile su naravno i česte ljekarske konsultacije, pregledi i pretrage koji su iziskivali troškove, a troškovi novi krug suprugovog prigovaranja. Popravka auta ili zamjena stolarije na kući činila mu se kao mnogo bolja investicija nego liječnički pregled supruge.
Dinamika nasilja u prvoj fazi uključivala je faze bijesa te faze kajanja koje su čak imale i segmente podrške, da bi već sljedeći krug bijesa mogao izazvati ručak „koji nije pod konac“ ili pita koja nije kao nekada. Banalnosti kojima se pridavao svakodnevni značaj s razlogom su bile ponižavajuće za Milijanu.
„Bez obzira na probleme i gubitak vida dala sam sve od sebe da ostanem dosljedna supruga, da nikome ništa ne nedostaje“, sjeća se Milijana koja je vlastiti zdravstveni problem koji mijenja kompletan dotadašnji život doslovno morala ostaviti po strani u nastojanjima da opstane njen brak. Znajući da joj, kako kaže, četiri zida neće pomoći, nastojala je da se što više kreće i komunicira, konsultujući različita udruženja koja okupljaju osobe s poteškoćama s vidom ili udruženja žena s invaliditetom. Društvo ljudi sa srodnim iskustvima joj je prijalo, ali je prvi Milijanin izlazak uz kuće s bijelim štapom bio „poražavajući“ za njenog supruga.

„SRAMOTA“ BIJELOG ŠTAPA

„Govorio je – jao kako te nije sramota, sad svi vide da ti ne vidiš. Onda sam odlazila sa sklopljenim štapom, a dolazeći do mjesta od kojeg se više ne bi vidjela moja kuća, rasklapala sam ga. Do jednog dana kada me je njegova tetka vidjela u gradu na semaforu, rekla njegovoj majci, nakon čega sam ja opet bila sramota za njih.
Nakon toga sam izbjegavala porodična okupljanja, svadbe, krštenja, rođendane… znajući da tako njima odgovara. Osjećala sam se jako neprijatno u društvu mog supruga ako smo sa još nekim ljudima van kuće. Da ja njega ‘ne bih obrukala’, da ne bih nešto prosula ili zbog gubitka vida uradila bilo šta čega bi se on postidio. I onda sam uvijek govorila da me boli glava ili sam prehlađena, lažući i sebe i druge“, priča Milijana čija je izolovanost očekivano loše na nju uticala, ali su posljedice na svu sreću primijetili njeni roditelji i tetka. Tetka je i pronašla informacije o sarajevskom Centru za slijepu i slabovidnu omladinu u Neđarićima. Na njen nagovor Milijana je donijela jednu od najvažnijih odluka, upisujući vanredno školu u Sarajevu. Zahvaljujući školi za slijepe i slabovidne spoznala je koliko bogat i dinamičan može biti život ljudi sa ovom vrstom invaliditeta, za razliku od onoga što je Milijana mislila, a to je da ljudi s gubitkom vida sjede u kući, prepušteni tuđoj njezi i pomoći.
„Do tada nisam imala priliku da vidim nekoga slijepog da nešto radi. Kad sam upoznala profesoricu Senu, kad sam upoznala ljude koji su puni života i elana i rade u toj školi, rekla sam – ja želim takav život. Ako već moram da živim u mraku hoću ovo što je ostalo da proživim što kvalitetnije.
Školovanje je iziskivalo novac, moj suprug je rekao – ja taj novac nemam i ne pada mi na pamet da ga bacam na školu. Tada je moja tetka rekla da će mi pomoći koliko bude mogla. I tako sam krenula.
U februaru 2015. godine sam dobila diplomu fizioterapeuta. Tada sam već prošla fazu napuštanja kuće i fizičkog napada na mene zbog kog sam i otišla od kuće. Sada već više od dvije godine radim u bijeljinskoj bolnici i presrećna sam.“
Prije Milijaninog odlaska od kuće a tokom školovanja, dešavao se još jedan oblik maltretiranja zbog njenih izostanaka tokom instruktivne nastave i polaganja ispita kada bi boravila u internatskom dijelu Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Odlaske zbog škole muž je dovodio u pitanje, aludirajući na druge neškolske razloge izbivanja. Iste sumnje je izazivalo i Milijanino provođenje vremena uz Internet zahvaljujući govornom softveru gdje se informisala o svojoj bolesti i ljudima koji imaju isto iskustvo.
Ali tu nije bio kraj. Nakon velikih poplava 2014. godine koje su zahvatile i područje Bijeljine i nakon što je njenog tada osmogodišnjeg sina udarilo auto a što je jedva preživjeo, uz sav prethodno nagomilani stres, Milijana je dobila tumor na dojci, tačnije na limfnom čvoru žlijezde.
Nakon operacije Milijana je primijetila nove promjene ponašanja kod supruga. Histerija koja se do tada ispoljavala prema njoj prenesena je i na djecu, bio je stalno nervozan. Nakon nekoliko mjeseci pitala ga je šta se dešava.

FIZIČKO NASILJE, PODRŠKA LARE I DANI SREĆNE ŽENE

„Samo pitanja izazvalo je bijes, ali je u jednom trenutku priznao da se zaljubio i da više ne planira živjeti sa mnom. Od svih šokova koji su se dešavali mislim da mi je to bio najveći. I on se spakovao i otišao. Svakodnevno smo ga viđali jer je bio kod roditelja koji su blizu nas, a gospođa u koju je tada bio zaljubljen nije tada bila tu nego u Njemačkoj. U tom beznađu svakodnevno je dolazio i počeo praviti probleme. U kuću je ulazio poput kauboja koji ulazi u kafanu. Bacao je stvari po kući, histerisao… Jedno jutro, nakon što sam ja prethodnu noć vodila dijete u hitnu zbog visoke temperature, došao je s namjerom da ih negdje vodi na šta ja nisam htjela pristati. Izašao je iz kuće i pozvao policiju. Bila sam zatečena kad je došao interventni vod od osam policajaca. On je prijavio mene da sam fizički zlostavljala djecu a da on kao otac nije mogao da ih spasi. Očekivao je da će ta policija mene privesti. Nastavio da me vrijeđa nakon čega je njemu policajac rekao da napusti kuću. On je nastavio svakodnevno da dolazi i pravi probleme. Jednog dana se pojavio s majkom na vratima uz objašnjenje da su došli da vide djecu, ali sam osjetila da tu još nešto ima. Zamolila sam njegovu majku da dođe sutradan jer bih da razgovaram sa mužem. Ona je rekla – nemaš ti više šta s njim razgovarati, od sada ćeš razgovarati sa mnom.
Tek tada sam počela osjećati strah koji do tada nisam, iskreno nisam ni mislila da je moguće u 21. vijeku da me napadnu.
Očekivala sam neki verbalni napad, ali fizički ne. Rekla mi je da napustim kuću nakon čega sam ja rekla da mogu izaći sa djecom. Tu je krenula prepirka, ja sam se okrenula prema djeci da se spreme da izađemo, i samo sam se našla na podu osjetivši jak bol u potkoljenici a što je bila posljedica šutiranja. Prilikom pada sam povrijedila desnu ruku i sljepoočnicu. Pokrila sam glavu i bila bukvalno šutirana do ulaznih vrata nakon čega sam rekla kćerki da pozove policiju.
Policija je došla i napisala zapisnik a ja sam tog dana izašla iz kuće i otišla u Udruženje Lara gdje me je Mirzeta Tomjanović primila, previla rane i prihvatila kao rod rođeni s idejom da me smjesti u Sigurnu kuću iako je Sigurna kuća tada bila prebukirana. Pitala me je imam li ikoga živog, rekla sam da imam oca i majku, na šta je rekla da ne bi bilo loše da im se javim. Javila sam se, otac je rekao da odmah dolazimo kod njih djeca i ja, nakon čega sam otišla u Dvorove kod moje porodice gdje smo proveli pet godina.
Nakon što sam završila školu, pripravnički i praksu sam završila u Banji Dvorovi, položila državni ispit i krenula u borbu za posao koji sam dobila 2018. u bolnici gdje radim na ortopediji kao fizijatrijska sestra i fizioterapeut. Radim s nepokretnim ljudima. Taj rad je veoma iscrpljujući a meni čini veliko zadovoljstvo.
Ja sad zaista mogu da kažem, šest godina poslije toga, da sam zaista srećna žena“, objašnjava Milijana Krsmanović koja je uspjela realizovati stambeni kredit i kupiti stan u centru Bijeljine. Uz skromnu platu kućni budžet nadopunjuje honorarnim fizioterapeutskim poslom.
Do zaposlenja, a nakon napuštanja bračnog života, Milijana i njena djeca živjeli su od skromne roditeljske podrške ali i zahvaljujuči podrškama udruženja, poput projekta Udruženja Lara kad je dobila plastenik te uzgajala povrće, tj. bavila se organskom proizvodnjom.

MARATONSKA BRAKORAZVODNA PARNICA I „OBJEKTIVNOST“ CENTRA ZA SOCIJALNI RAD

U brakorazvodnoj parnici koja je trajala 17 mjeseci ključna namjera Milijaninog sada bivšeg supruga bila je da izbjegne plaćanje alimentacije a način za to je vidio u uzimanju samo jednog djeteta pa da onda niko nikome ne plaća alimentaciju. Tvrdio je i da Milijana, kao osoba bez vida, nije psihički sposobna da se brine o djeci. Pridobio je i Centar za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad mu je bio jako naklonjen, mada mi tada nije bilo jasno kako, ali se sada stvari kristališu i mogu doći do nekih odgovora. Čak mi je jednom socijalna radnica Milka Maksimović rekla kako razmatraju da li sam ja sposobna da budem staratelj svojoj djeci jer ne vidim.
Da sam alkoholičarka, narkomanka i prostitutka rekla bih ok, nisam dobar primjer svojoj djeci. Ali to što ja ne vidim a sama tokom brakorazvodne parnice brinem o djeci, to nije razlog da ne nastavim brigu o njima. Osim toga što ne vidim, nijednu mi zamjerku nisu mogli naći kao roditelju.
Tada sam sasvim slučajno dobila poziv iz UN-a ispred primjene ženevske konvencija o pravima osoba s invaliditetom. I ja sam se direktno žalila njima na Centar za socijalni rad. I to sam digla na veći nivo angažujući ombudsmena za zaštitu invalida, angažujući organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom da se što prije izborim za svoja prava i prava svoje djece. Naravno, sud je odbio zahtjev da se djeca razdvajaju, odredili su alimentaciju od 200 KM jer je on tvrdio da je nezaposlen. Uplaćuje 100 KM u razmaku od tri mjeseca jer ga je neko dobro nasavjetovao. On ako ne plati alimentaciju šest mjeseci ja imam pravo da podignem krivičnu prijavu protiv njega. Da ja ne bih došla do krivične prijave on svaka tri mjeseca uplaćuje 100 KM smatrajući da je to sasvim dovoljno za djecu.
Sa djecom se ne viđa, od 2017. nije vidio djecu. Nakon posljednjeg susreta tužio je djecu da ga oslobode alimentacije što je prvi slučaj da je otac tužio djecu na Osnovnom sudu u Bijeljini. Ne viđaju se djeca ni sa njegovim roditeljima, mi smo bukvalno nestali iz njihovih života.“

VAŽNOST PSIHOTERAPIJSKE PODRŠKE

Dok je prolazila kroz proces privikavanja na invaliditet i maltretiranje kao posljedicu muževljevog neprihvatanja invaliditeta, Milijana nije imala nikakvu psihoterapijsku podršku. Kad je došlo do razvoda potražila je pomoć, opet u Udruženju Lara gdje je svakog utorka i četvrtka imala razgovore s Larinom psihoterapeutkinjom.
„Kada bih je sad srela bilo bi me sramota pogledati je, šta sam sve napričala i koliko sam suza prolila pred tom ženom pričajući detalje iz našeg života, ali mislim da je ona bila taj ključ uspjeha u tim danima, da ja to što prije prevaziđem.
Onda su me kontaktirali iz Helsinškog parlamenta građana iz Banja Luke u jednom projektu žive biblioteke, gdje sam bila živa knjiga, obilazeći cijelu Bosnu i Hercegovinu s njima, pričajući svoju životnu priču. I kroz to pričanje pronašla sam hiljadu rješenja za svoje probleme i bilo mi je lakše.
I danas dan smatram da se svaki problem može riješiti, samo ga ne treba kriti. Treba pričati o tome, nekada će neko saslušati, dati komentar i savjet, nakon čega možemo samostalno naći rješenje.“
Odluka da javno govori što nije tipičan izbor o iskustvu nasilja u porodici posljedica je spoznaje da sve što se dogodilo nije njena nego sramota zlostavljača.
„Način da se postide zbog onoga što su učinili je da osjete osudu drugih. Jer je jako bitno šta će narod reći. Kad već hoće narod da kaže, neka makar kaže onako kako je bilo“, poručuje Milijana koja je između ostalog ponosna i na prijateljstva koja je izgradila tokom šestogodišnjeg nezavisnog života, iako je u bračnom okruženju stalno slušala o tome „kako prijatelji ne postoje“. Kvalitet njenog života danas neusporediv je sa onim u periodu braka.
„Ja sam mislila da je samim razvodom kraj života za mene, međutim ja sam shvatila da sam ja uspjela, ja nikada ne bih mogla uspjeti da sam ostala tamo. Mislim da je za moje zlotvora najveća kazna moj osmijeh. Možda je to što ne vidim i sreća, da ne vidim njihova lica na ulici. Mogu u svakom momentu proći pored meni a da ne znam da su to oni. Vjerovatno im nije prijatno kad me vide punu života, elana, sređenu, nasmijanu, uvijek u nečijem društvu”, zaključuje Milijana Krsmanović svoju netipičnu životnu priču koja je bila ispunjena i zlostavljanjem i bolešću ali i čvrstom odlukom da ništa od toga ne bude prepreka na putu ličnog uspjeha i zadovoljstva koje danas živi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Bisera Hodžić, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa: Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno

Bisera Hodžić članica je Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i vrlo je sretna da kroz lični aktivistički angažman u potpuno nezavisnoj organizaciji može dati vlastiti doprinos ostvarivanju ljudskih prava i sloboda LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.
Biserin coming out dogodio se još u vrijeme dok je bila prvi razred srednje škole u rodnom Jajcu i pratilo ga je roditeljsko prihvatanje u duhu onoga kako su roditelji Biseru i vaspitali a što je podrazumijevalo otvorenost, iskrenost i međusobno uvažavanje. Vlastitu seksualnost s razlogom nikada nije smatrala ničim senzacionalnim, a vjeruje da je mržnja kojoj svakodnevno svjedočimo samo posljedica nedostatka edukacije.

Piše: Kristina Ljevak

Pripadaš novoj generaciji bosanskohercegovačkih LGBTI aktivista/ica koja će, nadam se, imati mnogo više uspjeha nego što smo ga postigli/e mi u zadnjih deset godina. Ipak svi znamo u kakvim se okolnostima djelovalo i kako je bio dug i težak put od prvog Sarajevo Queer Festivala do Prve Bh. povorke ponosa.
Šta ti i tvoji vršnjaci i vršnjakinje prepoznajete kao važno i vrijedno u prethodnom aktivističkom putu i borbi za jednakopravnost LGBTI osoba?

Sve generacije prije nas koje su počele i nastavile s borbom za jednakost otvorile su put ka napretku i prihvatanju. Mislim da je nama danas mnogo lakše zahvaljujući tim ljudima. Svi oni koji su ugroženi postali su vidljivi zajedno sa svim problemima s kojima se susreću. Oni koji nisu ugoženi ne znaju šta se dešava onima koji jesu, ti ljudi jednostavno žive u svijetu u kojem takve stvari ne postoje i sasvim je razumljivo zašto im je teško shvatiti kako to nekome može biti uskraćeno bilo koje osnovno ljudsko pravo. Nažalost i dalje postoje oni koji pitaju “A šta to vama nije dozvoljeno?”, ali je definitivno formirana jasnija slika o životima diskriminisanih. Isto tako, vlastima je ukazana potreba za promjenom zakona i zaštiti ugroženih. U pitanju je fizičko i psihičko nasilje o kojem se vrlo malo pričalo dok na scenu nisu došli ljudi koji su počeli javno govoriti o svemu tome. Ja sam im veoma zahvalna. Smatram da je u ona vremena bila potrebna mnogo veća količina hrabrosti da se izađe u javnost s takvom pričom, jer naš narod ne voli ništa “drugačije” od onoga što svakodnevno viđaju i slušaju. Zato je cijeli taj proces bio mukotrpan, a i dalje je, samo što je nama sada na neki način put prohodniji od onog kakav je bio na počeku. Svaki početak je težak, ali kada se uporedi situacija kakva je bila prije i kakva je sada zaista sam ponosna na sve one koji su učestvovali u borbama za slobodu i koji i dalje učestvuju.

Koliko je za tebe i ljude iz tvoje generacije bilo značajno u onoj mjeri uspješno održavanje Prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu?

Drago mi je što su mladi ljudi prepoznali važnost održavanja povorke. Kada je zvanično najavljena Prva Bh. Povorka ponosa svi oni koji me poznaju javljali su se online i na ulici i komentarisali najavu. Nisam čula niti jedan negativan komentar, naprotiv, ljudi su oduševljavali smatrajući da je bilo krajnje vrijeme da se povorka desi i u našoj državi. Hvalili su aktiviste i aktivistkinje koji/e su se odvažili na jedan, nama, veliki korak. Međutim, većinom su svi bili zabrinuti za sigurnost smatrajući da će se naći neka “budala” koja će napasti nekoga. Sve do dana održavanja povorke bila je prisutna zabrinutost, naročito za one koji su planirali doći na povorku. “Šta ako nas neko napadne na putu do Titove?”, “Šta ako nas neko bude pratio do kuće?”, “Šta ako neko baci bombu na nas?”… Bilo je tu milion pitanja i na njih obično niko nije imao odgovor i niko sa sigurnošću nije mogao reći “To se neće desiti, nije naš narod toliko agresivan koliko mislimo”, jer se jednostavno ne osjećamo sigurno ovdje. Najzad, kad je povorka završila svi mi bili smo ponosni na nas, na policiju i na sve građane i građanke koji su pridonijeli da povorka prođe u najboljem redu. Vjerujem da je bilo onih koji su željeli da naruše mir protesta, ali ipak nisu uspjeli. Veliku ulogu odigrala je policija sa svojim profesionalnim pristupom i hvala im na tome.
Ali ipak se nadam da sljedeća povorka koja bude na ulici neće zahtijevati mjere zaštite u onolikoj mjeri. Prva povorka je na neki način uspjela umanjiti paranoju i strah od napada s obzirom na način na koji je održana. Također, uspješnost održavanja Prve Bh. povorke ponosa uspjela je promijeniti mnoga mišljenja, dati uvid u to “šta se dešava na povorci” i dati vjetar u leđa svim mladim ljudima koji žele slobodu i promjenu. Smatralo se da je povorku nemoguće održati u našoj državi, no ipak se desila. Tako se mogu desiti i sve ostale “nemoguće” stvari ako se zaista radi na njima.

Ti si i zvanično dio Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, učestvovala si u pripremama druge koja je zbog pandemijskih neprilika bila održana u manjem obimu. Koliko ti je bitno da budeš lično angažovana u konkretnim aktivnostima kao što je pomenuti angažman u Organizacionom odboru? I koliko je za lično učešće dodatno motivirajuća činjenica da je Organizacioni odbor potpuno neovisna, autonomna organizacija?

Nažalost, veoma mali broj ljudi želi da se bavi aktivizmom i vjerovatno su predrasude jedan od najvećih razloga. Često sam znala čuti komentare kako aktivisti i aktivistkinje “samo uzimaju novac od države i ne rade ništa” ili “aktivisti mlate praznu slamu” i slično. Međutim, kada se čovjek krene baviti ovakvim stvarima zaista postaneš svjestan/a koliko je ono što javnost vidi samo vrh ledenog brijega. Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno i oduzima puno vremena i energije. Ono o čemu niko ne priča i za šta se vrlo rijetko zna je upravo to da je Organizacioni odbor neovisna i autonomna organizacija i da ovakav aktivizam zahtjeva konstantnu, svakodnevnu borbu i pregovaranja s državnim institucijama i samim građanima i građankama. Potrebno je prikupljati novac (koji uglavnom rijetki doniraju) kojim će se platiti svi materijali koji se koriste prilikom održavanja povorke ponosa. Ako neko misli da novac za ove stvari daje država to je apsolutna izmišljotina. U svim normalnim državama država je ta koja finansira javne skupove, međutim to kod nas nije slučaj. Naša država nije dala ni marku, nego smo čak mi morali državi da platimo. I definitivno moram da napomenem da svi članovi/ice Organizacionog odbora rade potpuno volonterski, bez ikakve novčane naknade. Međutim, naša naknada se broji u zadovoljstvu i ponosu na postignuto. Važno mi je biti dio Organizacionog odbora jer tako mogu da pravim direktne promjene koje se tiču sviju nas. Ipak je Organizacioni odbor nakon održavanja Prve povorke postao najvidljiviji oblik aktivizma u BiH i doseže do šire javnosti, pa čak i izvan granica države. Prije svega, baviti se aktivizmom kroz Organizacioni odbor za mene je lična satisfakcija i ispunjenje mojih ličnih želja i ciljeva, ali to podrazumijeva i sve one koji/e su uskraćeni za osnovna ljudska prava, jer moje lične želje i ciljevi tiču se sviju nas koji smo konstantno potlačeni u vlastitoj državi.
Ono što je bez sumnje demotivirajuće je život i projekcija budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Nedavno sam s Ivanom Zidarevićem koji je prvi sklopio životno partnerstvo u Hrvatskoj razgovarala o njegovom angažmanu na izmjenama hrvatskih zakona.
Teško mi je da nešto tako trenutno zamislim u bosanskohercegovačkim uslovima jer ne znam od čega bi se krenulo kada govorimo o pravima LGBTI osoba iako stalno na nizu primjera (neovisno o LGBTI temama) slušamo kako „imamo dobre zakone koji se ne primjenjuju“.
Koliko smo po tebi daleko od zakona o životnom partnerstvu istospolnih parova u BiH?

Prije svega, po mom mišljenju, korijen homofobije u našoj državi je u državnim institucijama. Kada bi se zakon poštovao i kada bi se svaki oblik mržnje propisno sankcionisao i kažnjavao toga bi definitivno bilo manje. Isto tako, kada bismo imali lidere koji ne promovišu mržnju bilo bi mnogo manje građana i građanki koji to isto rade. U državi nažalost imamo vrlo mali procenat informatičke i informacijske pismenosti, a taj nedostatak se vrlo lako koristi da bi se upravljalo širim narodnim masama. Nije ovo nikakva teorija zavjere, nego činjenica. Jedna informacijski nepismena osoba jednostavno ne zna prepoznati najobičniju lažnu vijest, a da ne pričamo o kojekakvim “naučnim istraživanjima” i slično, dok većina ima pristup internetu gdje se mogu pročitati razne gluposti i izmišljotine. U tom slučaju ako predsjedavajući u državi javno kaže da se “Povorka neće desiti u njegovom gradu”, kako onda od takvog naroda koji vjeruje u apsolutno sve što vidi u medijima očekivati razumnu reakciju osim da podrže istog tog kojeg su izabrali. Sve ovo tiče se i tog zakona o životnom partnerstvu. Mislim da to do sad niko nije ozbiljno shvatio i da uvijek ima “većih problema”. Ovdje uvijek ima većih problema jer živimo u državi u kakvoj živimo, ali problem diskriminacije ne bi se smio deklarisati kao “manje važan”. No, kao što rekoh, lidere to jednostavno ne zanima, vladaju državom u kojoj su građani i građanke skloni mržnji i očigledno je lakše ići linijom manjeg otpora. Nikome se ne da suočiti s javnom osudom od naroda ukoliko bi se izjavilo “Sve osobe će imati jednaka ljudska prava”. Većina bi na prvu osudili isto, ali kada bi se zaista donio zakon koji uključuje sviju na jednak način, nikoga ko osuđuje to više ne bi zanimalo. Sve u našoj državi je letargično i zato kad se desi nešto kao što je na primjer formirana grupa koja radi na izradi zakona o životnom partnerstvu, onda je svima logično da je to “naredio neko sa zapada”, jer očigledno kod nas uvijek mora biti neko izvana ko je “naredio” da se nešto uradi, inače niko ništa ne radi. Što naravno nije slučaj, ali mislim da izjave tog tipa dovoljno govore o našem društvu. Izrada tog istog zakona je jako usporena i mora se insistirati da se proces ubrza, a ovim tempom ja ne smijem ni pomisliti koliko će to trajati. Što se prije završi, prije će se i konzumirati ti zakoni koji su “dobri ali se ne primjenjuju”.

Nedavno smo imali/e priliku vidjeti izložbu u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra posvećenu coming out iskustvima koja nam je, kao i niz drugih ranijih događaja potvrdila da je to nerijetko traumatično iskustvo za osobu koja se outuje.
Tvoj primjer je na svu sreću potpuno drugačiji. Čime objašnjavaš za naše okolnosti netipičnu reakciju roditelja kada si se, opet „za naše prilike“ vrlo rano outovala?

Ja zaista nemam neko posebno objašnjenje osim da su moji roditelji oduvijek podržavali moju sestru i mene kroz cijeli naš životni put. Jedino što im je bilo bitno je da budem dobar čovjek, da ne mrzim, da ne lažem i da uvijek budem svoja.
Moja mama je uvijek prezirala laži i kad sam kao dijete lagala za neku glupost ona bi uvijek ponavljala –što god da je u pitanju, i da je najgore na svijetu, uvijek mi reci istinu i za sve postoji rješenje. Još kao maloj uspjela mi je zapečatiti u mozgu da jednostavno nema potrebe da izmišljam i skrivam bilo šta. Tako je za mene sasvim logično bilo da im odmah kažem da imam djevojku. Možda s tim ima veze i to što oni nikad nisu bili od onih ljudi koje zanima “šta će drugi reći”. Uvijek su živjeli svoj život onako kako su htjeli i bilo im je bitno da i mi radimo isto. Oni su se nakon mog outanja susretali s raznim komentarima i pitanjima, ali su se jako dobro nosili s tim i nisu pridavali pažnju tim ljudima, zato im je vjerovatno brzo i dosadilo da komentarišu. Vole me i žele da budem sretna i to im je najbitnije. Jako mi je teško kad vidim roditelje koji govore djeci da moraju biti “ovakvi ili onakvi” i koji kažu – nemoj to raditi, šta će komšija reći. Mnogo me to ljuti jer iz svoje perspektive ne mogu da shvatim kako mogu reći da žele da im dijete bude sretno, a brane mu da bude ono što jeste. Takvi slučajevi dali su mi motivaciju da se krenem baviti aktivizmom i da u svakoj prilici svakodnevno razgovaram s ljudima o tome i potrudim se edukovati ih. Nekad uspijem izvući poentu s nekim, a nekad shvatim da neki ljudi jednostavno ne vide dalje od svog nosa.

Mi smo puni predrasuda pa ćemo nerijetko veće gradove doživljavati kao tolerantnije što uopšte ne mora da bude, a često i nije slučaj. Tvoja seksualna orijentacija bila je vidljiva u malom gradu kao što je Jajce na šta je, uz rijetke iznimke, okruženje dobro reagovalo. Ima li to možda neke veze s jakom omladinskom aktivističkom scenom koja se pobunila protiv nacionalne segregacije ili se jednostavno tako „samo od sebe“ dogodilo?

Ta pobuna desila se godinama nakon što sam se ja outala. Kad sam ja završavala osnovnu školu, koja je bila podijeljena na dvije škole pod jednim krovom, tad se još uvijek djeca iz odvojenih škola nisu zajedno družila, jednostavno su svi bili odvojeni na odmorima i nastavnici nisu dopuštali da pređemo na “njihovu stranu hodnika”. Onda sam krenula u srednju školu gdje smo svi išli zajedno u razred i prvi dan svako je sjedio s nekim ko mu je od ranije poznat. Sjećam se da nas je tadašnja razrednica sviju premjestila da sjedimo s nekim koga ne znamo. Tad nisam obraćala pažnju na to, ali sad vidim njenu poentu. Izmiješala je sviju iz odvojenih škola da sjede zajedno, jer je vjerovatno primijetila kako je i dalje slaba komunikacija između onih koji su došli iz odvojenih škola. Naravno, od početka i nadalje smo se svi sa svima družili i nije bilo nacionalizma među učenicima. Uskoro sam se i outala, bila sam prvi srednje. Nisam razmišljala o reakcijama i posljedicama. Sve se nekako spontano desilo i ne mogu da kažem šta je tačno utjecalo na to. Sjećam se da je svima ta “vijest” bila zanimljiva na početku i prilazili su mi da me pitaju da li je to istina i slično, i moje roditelje su ispitivali kao što sam već spomenula, ali meni niko nije rekao ništa ružno. Možda je to bilo jer sam ja bila sasvim otvorena po tom pitanju i nije me vrijeđalo kad me neko upita – ti stvarno imaš curu?, ili neka čak provokativna pitanja, nego sam jednostavno odgovarala na sve kao da je bilo u pitanju – šta si doručkovala jutros?. Nikad svoju seksualnost nisam smatrala nečim senzacionalnim, kao što i nije i tako sam se ponašala. Onda su možda i drugi vidjeli da to ustvari nije ništa zanimljivo i da jednostavno nemaju materijala da prave senzaciju od toga. Možda je u pitanju bilo i to da je to “samo faza”, pa se nisu previše obazirali. Ali u svakom slučaju, štogod da je bilo u pitanju mladi su puno bolje reagovali od starijih. Mladi su puno razumniji, više su edukovani i primijetila sam da im se jednostavno ne da mrziti. Ima izuzetaka, ali mislim da je većinom svima već “na vrh glave” ta mržnja i žele samo da žive u miru. Dok stariji većinom imaju gnusne komentare i bježe od svojih problema baveći se tuđim životima, kao što to obično biva.

Mnogi ljudi kada ostvare vlastite privilegije nemaju potrebu da se bore za bolju poziciju deprivilegovanih. Poznajem neke kojima aktivizam ne pada na pamet jer su outovani najbližima, žive u istospolnim zajednicama, u radnim sredinama se zna ali i ne spominje da su LGBTI osobe… Šta je tebi, koja si mogla isto tako, bio ključni motiv za javni angažman i borbu za prava LGBTI osoba?

Moj angažman u Organizacionom odboru je bio veliki korak za mene. Da budem iskrena nikad me prije nije zanimao aktivizam u ovom obliku. Bavila sam se aktivizmom kroz komunikaciju s ljudima, ali nikad kroz organizacije. Mislim da je bilo puno stvari koje su se desile i koje sam vidjela pa su me motivisale da se priključim Organizacionom odboru. Jedna od njih je vijest da će se održati Prva Bh. Povorka ponosa, a druga je samo održavanje povorke. Sjećam se da sam taj dan rekla rodici – ja ću sljedeće godine biti jedna od onih koji organizuju ovo. Kada sam vidjela koliko ljudi želi promjenu i slobodu htjela sam biti uključena u samu borbu s institucijama. Isto tako, čula sam i vidjela mnogo potresnih priča i slučajeva i baš zato što sam ja tako “privilegovana” htjela sam da doprinesem boljem statusu sviju nas. Nije ništa posebno i “ključno” bilo motivirajuće, sve je to nekako skup svih emocija i doživljaja koji su se manifestovali kroz želju za javnim angažmanom. Neovisna organizacija koja se bavi isključivo ovim pitanjima i problemima bila je pun pogodak za mene, jer kad sam vidjela da to postoji shvatila sam da svoj “ulični i svakodnevni aktivizam” kroz to mogu da unaprijedim i nadogradim.

Vrlo si ponosna, kako i treba, na svoj identitet. Mnogi ljudi zbog odbacivanja, strahova, mučnih iskustava iz perioda odrastanja, moraju da „potroše“ godine i prođu različita psihoterapijska iskustva, da bi došli do toga gdje si ti danas. Hoće li mlađima u startu biti lakše zato što stasavaju u eri brže komunikacije (mislim na digitalnu, fizička će nam očigledno biti oduzeta) ili predrasude i diskriminacija nemaju veze sa tehnološkim progresom te i dalje neće biti univerzalnog prihvatanja nego će svaka LGBTI priča biti sretna ili nesretna na svoj način?

Imam mlađu sestru pa od nje dobijam informacije o prihvaćenosti od strane njene generacije. Do sada, koliko sam ja mogla da primijetim, tehnološki napredak nije imao veliki utjecaj na viđenje i prihvatanje LGBT osoba.
U segmentu lakšeg pristupa informacijama jeste pomoglo, ali ono što najviše kroji mišljenja je, po meni je odgoj. Ako se nekome cijeli život govori da je nešto “bolest”, teško će se toj osobi objasniti da ta informacija nije istinita i da su roditelji ustvari sve vrijeme lagali. Dobro u svemu tome je što mlađe generacije brže uče i mogu da se edukuju van okvira porodice i škole. Ali ipak mislim da će tehnološki napredak na takve stvari imati većeg utjecaja tek kada generacije koje su odrasle uz takve uređaje budu roditelji i kad njihova djeca budu imala svoju djecu. Mislim da tehnologija puno progresivnije napreduje od ljudske svijesti. Najteže je naučiti nečemu one koji ne žele da uče, a takvi su najčešće oni koji ne znaju koristiti tehnologiju, odnosno koji nisu informacijski pismeni, jer je tehnologija maksimalno pojednostavljena da bi je svi mogli koristiti bez problema, ali postoje oni koji jednostavno ne žele da vjeruju u ono što je očito i što svojim očima vide. No bez obzira na sve to primjetan je utjecaj tehnologije koja kroz pristup informacijama daje jasniju sliku i vidljivost onima koji je prije nisu imali. Vjerujem da će vremenom i s ovakvim napretkom situacija definitivno biti samo još bolja. Kolektivna svijest se mijenja polako i potrebno je strpljenje i konstantan progres i rad, ali bitno je da se mijenja. Imam veoma pozitivno mišljenje i očekivanja od budućnosti kad vidim koliko su mladi u suštini tolerantniji. Definitivno ima mjesta za to da jednog dana neće više biti onih koji će reći – ti si bolestan. Na kraju krajeva, mržnja je samo nedostatak edukacije, a napretkom tehnologije sve je lakše steći znanje o bilo čemu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jovan Džoli Ulićević i Ari Kajtezović: Razočaravajuće je kad se borimo unutar svojih redova, ali baš to desnica i hoće

Ari Kajtezović, Ryan Daniel Žujo, Vanja Cipurković, Jovan Džoli Ulićević i Indi i Rory na prošlogodišnjem prvom Balkanskom Trans Inter Maršu, foto: Aleksandar Crnogorac

Mini seriju tekstova o trans-isključivom radikalnom feminizmu i posljedicama koje TERF retorika i djelovanje ima na trans osobe završavamo razgovorom sa članovima/cama Trans Mreže Balkan. Za Sitan vez govore Jovan Džoli Ulićević i Ari Kajtezović te skreću pažnju na umrežavanje desnice, poziciju trans osoba koja danas nalikuje onoj koju su žene imale od pamtivijeka, te o izbjegavanju komfora u korist više svijesti o zajedničkoj borbi.

Piše: Kristina Ljevak

TERF na prostor Jugoistočne Evrope dolazi iz Velike Britanije i SAD-a i s jedne strane ne čudi da smo bili plodno tlo, dok s druge strane, na prvu, djeluje malo nelogično. Bilo bi očekivanije da dođe do raslojavanja tamo gdje su određena prava LGBTI osoba zagarantovana. Kako se nama desila transfobija koju generiraju „radikalne feministice“ među narodima koji ne tolerišu ni feminizam, a posebno ne prava LGBTI osoba, najčešće među toliko neinformisanom populacijom koja sva ova početna slova u skraćenici najčešće smješta u jedan termin – „pederi“. Ili je upravo opisana atmosfera idealna za TERF djelovanje?

Džoli: Isključujući stavovi prema trans osobama se javljaju svuda i dio su globalne desnice i njenih politika. Samim tim, da, iako TERF pokret ima uporište u Velikoj Britaniji i SAD-u, definitivno vidimo sve više narativa u svim zemljama.

Ari: Da, dosta takvih narativa ima i primjerice u Centralnoj i Južnoj Americi.

Džoli: I oni jednako osporavaju prava cisrodnih žena i trans žena.

Ari: A i svih trans, kvir, i interspolnih osoba.

Džoli: Sve mi se čini da je ovo dio „zavadi pa vladaj“ taktike, a s druge strane, održavanja statusa quo onih koji jesu fakat u pozicijama moći, pa samim tim i svaljuju odgovornost na najmarginalizovanije skupine da prilagode svoj narativ da bude pitak. Feminizam nije niti sada niti ikada bio jedna homogena cjelina, kao ni trans pokret ili bilo koji drugi pokret. Desnica se svuda umrežava, pa i u feminizmu, nažalost.
Dodatno, ono što vidimo sad da se radi trans osobama, radilo se ženama od pamtivijeka, i baš zato je važno konstantno pozivati na odgovornost, solidarnost.

Ari: Da, to vidimo kako na desnici tako i unutar feminističkih, LGB i ljevičarskih krugova, i to se radilo i dalje se radi svim ženama i LGBTIQ osobama kroz historiju – bar u nekim društvima, posebice zapadnjačkim. I da, slažem se s Džolijem, ključno je da se uključimo u zajedničku, intersekcionalnu feminističku borbu koja će u svojoj srži imati sve nas marginalizovane po spolnoj i rodnoj osnovi.

Džoli: Mi danas vidimo i u dijelu feminističkog pokreta narative karakteristične za desnicu. Demokratija i pravo slobode govora se zloupotrebljavaju kako bi se opravdala relativizacija postojanja trans osoba koje same po sebi, svojim postojanjem propituju koncepte kao što su pol, rod, seksualnost itd. Feminizam i feministički prostori treba da su upravo ti koji otvaraju teško osvojene prostore za ovakva propitivanja, i za kreiranje nekih novih narativa koji će nam svima pomoći da se borimo protiv rastuće desnice i jačanja patrijarhata.

Da stvari nisu nimalo benigne i da se ne završavaju na akademskim ili raspravama na društvenim mrežama potvrđuje drastičan porast nasilja iz mržnje prema trans osobama u Velikoj Britaniji naprimjer. Tu je i dovođenje u pitanje pružanja ginekoloških i njima sličnih medicinskih usluga trans ženama. Kako je dovođenje nečijeg opstanka u pitanje uopšte pokušano da se pravda pravom cis žena da samo one „budu žene“?

Ari: Dobro pitanje, s tim da se ne radi samo o trans ženama već svim trans osobama – npr. spominje se kako su sve osobe koje imaju menstruaciju žene, a postoje i trans muškarci i kvir/rodno varijantne osobe s menstruacijom koje nisu ni žene ni muškarci. Svodeći nas na žene, kao što svođenje trans žena na muškarce, ima direktne posljedice u našim životima, od toga da se manje zna o nama, o našim tijelima, iskustvima, potrebama, do toga da ne možemo ostvariti osnovna prava poput onog na potrebnu zdravstvenu skrb, nad nama se vrši nasilje i diskriminacija, pa nekad i ubojstva. Naravno, neće jedan komentar promijeniti tretman trans osoba u društvu, ali se sve te isključivosti nagomilaju i doprinose sistemskoj opresiji trans ljudi.

Džoli: Definitivno mislim da je povezano sa jačanjem desnih struja, na način da sve što dovodi u pitanje status quo percipira se i predstavlja prijetnjom. Predstavljeni smo kao prijetnja tradicionalnoj porodici, kao i postojanju muškaraca i žena.

Ari: A i jasnim granicama između toga šta je žena a šta muškarac – iako te granice zapravo nikad nisu tako jasno ni postojale, i neka društva to i historijski prepoznaju.

Džoli: Danas nam desnica, te svi koji joj pripadaju, rade ono što je patrijarhat radio i radi ženama hiljadama godina – pokušavaju nas definisati, patologizovati, secirati pod maskom kritičkog mišljenja, slobode govora i demokratije. Mislim da danas isti taj feministički dio pokreta koji ovo radi trans osobama, ne bi dozvolio da im muškarci to (ponovo) rade.

Ari: A protiv toga se u feminizmu i borimo, ili bi se bar trebale/i boriti – ne samo kad se radi o normativnim ženskim tijelima, i iskustvima i pravima cis žena, već i svih nenormativnih, kvir, trans, interspolnih tijela, prava, i iskustava.

Džoli: Pa zar nije poenta feminizma da možemo same/i sebe da određujemo, da prevazilazimo norme, rušimo ih, stvaramo nove narative, a ne samo jedan narativ, te samim tim udaramo po patrijarhatu sa svih strana? Feminizam je za sve nas.

Ari: Da, feminizam pripada svima nama koje patrijarhat ugnjetava.

Džoli: I TERF priča nije ništa što se sad rodilo. Ne zaboravimo da u feminizmu nije bilo mjesta za crne i žene tamne boje kože jako dugo, za žene iz radničke klase, za lezbejke i biseksualne žene. Ta isključivost stalno uzima novi oblik i ne smijemo ni na trenutak pomisliti da je cijeli feministički pokret isključiv. Na kraju krajeva, ja sam mišljenja da i među onima koje nas isključuju ima prostora da se ovi stavovi promijene. A na kraju krajeva, ne moramo svi/e biti na istoj strani, toga nema ni u trans pokretu. Svaki pokret je heterogen i kao takve trebamo i shvatiti pokrete. Da, razočaravajuće je kad se borimo unutar svojih redova, ali baš to desnica i hoće. Zato su nam nužna savezništva, i čak bih se usudio reći – saučesništva – koja podrazumijevaju manje komfora, a više svijesti o zajedničkoj borbi.

Foto: Aleksandar Crnogorac

Koliko je TERF opasniji od uslovno rečeno obične homofobije koja podrazumijeva mržnju prema svemu, od gejeva do trans osoba? Ova kako sam je nazvala obična homofobija najčešće nije prikrivena te odmah znamo sa čim/kim imamo posla i nije teorijski potkovana pa ne može manipulirati činjenicama i obmanjivati javnost kao što to nerijetko trans-isključive radikalne feministkinje čine.

Džoli: Jako ste dobro to prepoznali. Da, moja prva misao dok sam čitao određene objave u posljednjih nekoliko godina, a koje su dolazile upravo od feministkinja koje pokušavaju „kritički pristupiti trans pitanju“, a u stvari pokušavaju relativizovati naša postojanja, je upravo bila da se na izuzetno perfidan način manipuliše s činjenicama i izgovorenim riječima. I to su tehnike koje vidim u TERF pokretu, ali i desnici uopšte širom svijeta. Uzmimo za primjer izjavu trans aktivistkinje Sonje Sajzor, u jednom postu je napisala da „sve TERF politike treba politi sonom kiselinom“. Ova izjava je toliko puta izvrtana, i to na uvijek isti način – feministkinje su pričale da je Sonja pozvala da one budu posute sonom kisjelinom, time se predstavljajući kao žrtve. A u stvari, Sonja je pokazala revolt prema određenim pojavama, što su radile i cis žene u odnosu na patrijarhat, pa su pozivale na ukidanje, spaljivanje, rušenje patrijarhata itd. Tada su muškarci spinovali to kao da žene pozivaju na istrebljenje muškaraca. Vidimo li poveznicu?

Ari: Da, slično kao što imam prijateljicu koja je na to što ima naljepnicu „smrt fašizmu, sloboda narodu“ dobila komentar da se neki ljudi osjećaju kao da im se prijeti smrću. Ako kažemo smrt fašizmu ne mislimo da želimo ubiti fašiste, već želimo iskorijeniti opasnu i netrpeljivu ideologiju koja direktno ugrožava živote svih „nepoželjnih“. Slično i s patrijarhatom, ili sa trans-isključivim radikalnim feminizmom. Iskorjenjivanje te mržnje, te isključivosti, ne znači da iko želi smrt bilo kojoj osobi, već samo želimo srušiti norme i sisteme koji nas ugnjetavaju.

Džoli: Spinovanje o kojem pričamo je samo jedan od razloga zašto su ovi narativi opasni, jer dolaze upravo od samih žena, a ko bolje govori o ženama od žena? Tako se naši pokreti pokazuju kao fragmentirani i oslabljeni. I kako onda da predstavljamo prijetnju patrijarhatu i desnici? Desnica će uvijek izabrati da sarađuje s onima koji/e se bore protiv onih koji prijete održanju statusa quo. To čak ima i ime – pink washing.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta mi uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica?

Džoli: Ankica jeste odlično prepoznala da se dešava umrežavanje, i to je evidentno iz onog pisma podrške Centru za ženske studije. Opet ću referirati na desnicu – razni desničarski pokreti se umrežavaju širom svijeta. Procjenjuje se prije svega da LGBTI pokreti dobijaju čak tri puta manje finansijskih sredstava širom svijeta od pokreta koji se zovu „anti-rodnim pokretima“. Naravno da se dešava umrežavanje, i to se vidi i u oštrom skretanju u desno u većini zemalja. To nam takođe pokazuje kako se lako gube postignuta prava i koliko je demokratija krhka i dalje. Mislim da ne treba ulaziti u direktan sukob s desnicom, jer je to cilj desnice, da u javnom sukobu spinuje i prikaže sebe kao žrtvu. Mislim da je važno procijeniti đe i kad ima prostora za dijalog, a đe i kad ne. Kad ima, razgovarati direktno, kad nema, pojačati naše napore u zagovaranju za inkluzivnu intersekcionalnu rodnu ravnopravnost. I nama trebaju savezništva i umrežavanja i to više nego ikad. Kao što nam je intersekcionalnost i solidarnost potrebnija nego ikad, a vjerujem da to nijesu novi koncepti našem regionu, samo treba da se ožive. Ne mislim da postoji jedan način da se spriječi regres i sanira šteta koju prave ovakvi pokreti, ali mislim da raznolikost feminističkog pokreta može da odgovori ovim izazovima. Potrebno je manje elitizma, a više razgovora. Ipak nas ima na raznim pozicijama moći, s raznim formalnim i neformalnim znanjima. Ajmo prepoznat to i naći snagu u sebi. Znamo odlično da je imamo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Još jedan pogled na trans-isključivi radikalni feminizam: Konzervatizam koji nam on nudi možemo pronaći u crkvi, za njega nam nisu potrebni feminizam i ljevica

(Foto: Lara Varat/Faktiv) Noćni marš 2020.

Nemalo je onih koji/e nisu preozbiljno doživljavali/e aktivnosti trans-isključivih radikalnih feministkinja na srpskoj sceni. I zbog toga je, između ostalog, važno što je detekriranje „preljevanja“ TERF-a na Hrvatsku scenu izazvalo niz veoma artikulisanih reakcija feminističkih i LGBTIQ+ organizacija ali i pojedinaca i pojedinki koji/e ne žele učestvovati u legitimiranju ideje da su žene samo one osobe koje menstruiraju. Za razliku od „obične homofobije“ kako je ovih dana nazivam, a možda bismo joj mogli/e dati i ime „civilna“, TERF je opasniji jer nerijetko vlada rodnom i queer teorijom te drugim znanjima i vještinama koja zloupotrebljavaju s ciljem manipulacije. Zbog toga je moguće da se među podržavateljima/icama TERF aktivnosti u Srbiji pojave potpisnice među kojima su osobe s višedecenijskim stažom „na pravoj strani istorije“.
Za razliku od napabirčenog znanja kojim se brane neke od prepoznatih zagovarateljica trans-isključivosti koje će naprimjer reći „longitudinalna odgovornost“ (toliko lomljenja jezika da se ne kaže ništa), književnica i feministkinja Asja Bakić u tekstu TERF: radikalna desnica u feminističkom ruhu svima dovoljno razumljivo objašnjava zbog čega je važno da se svi angažiramo i podržimo transrodne osobe javno.
O tome za Sitan vez govore antropološkinja Čarna Brković i sociološkinja Marija Radoman, pokušavajući nam približiti konzervatizam koji donosi retrogradna trans-isključiva radikalna feministička struja i objasniti njegove posljedice.

Piše: Kristina Ljevak

Trans-isključivi radikalni feminizam (TERF) „na naše prostore“ dolazi iz Velike Britanije i SAD-a. Po nekoj prostoj logici stvari bilo bi očekivano da svoje ostrašćene pristalice dobija tamo gdje su određena prava manjinskih grupa već izborena, nego na nesretnom Balkanu gdje se još uvijek borimo za elementarne slobode. Navikli/e smo da kod nas svakako nema pravila, a crnogorska antropološkinja Čarna Brković podsjeća da ne postoji opšta ljestvica društvenog progresa te da nažalost nije svaki feminizam nužno progresivan.
„’Žensko pitanje’ i ženska emancipacija su imali značajno drugačiju istoriju u socijalističkoj Jugoslaviji nego u zemljama liberalnog kapitalizma u zapadnoj Evropi i SAD-u, te, nažalost, nisu išli ruku pod ruku s LGBT emancipacijom. S druge strane, jako je važno da se sjetimo da nije svaki feminizam nužno progresivan, ma kako to paradoksalno isprva zvučalo. Na primjer, neoliberalni feminizam ignoriše načine na koje se rodna diskriminacija prepliće s vektorima moći rase i klase, te stvari uglavnom svodi na pitanje ličnog izbora i individualne odgovornosti. Na ovaj tip feminizma smo danas manje-više navikli, iako je on zapravo beskonačno surov u svojoj nezainteresovanosti za živote žena koje nisu rođene u relativnoj udobnosti bijele srednje klase.
Dalje, danas širom zapadne Evrope jača jedna vrsta desničarskog, reakcionarnog feminizma, koji zahtjeve za ženskim oslobođenjem i ženskim pravima spaja sa ksenofobijom, antiimigrantskim i antiislamističkim pozicijama i sentimentima. Sociološkinja Sara Faris je nazvala ovo ‘femonacionalizmom’. Ova vrsta veze između feminizma i nacionalizma je zasnovana na rasističkoj pretpostavci da je (zapadna) Evropa mjesto potpune rodne ravnopravnosti koju imigranti ‘prljaju’, te da ‘njih’ zato treba spriječiti da dođu ‘ovdje’ (odnosno da ‘nas’ treba spriječiti da dođemo ‘tamo’ – ne treba smetnuti s uma da ljudi iz bivše Jugoslavije imaju ambivalentnu poziciju u ovom narativu).
Pitanje je, svakako, da li ovakve reakcionarne stavove zvati feminizmom ili ne. Ja ih zovem feminizmom, jer se i transfobični ili nacionalistički argumenti artikulišu u ime ‘žena’ i ‘ženskih prava’, iako pod time podrazumijevaju usko definisanog subjekta. Mislim da je korisnije razmišljati o tome kako argumente u ime žena i ženskih prava artikulisati na otvoren i progresivan način, nego pokušavati da zadržimo ideološku čistotu pojma ‘feminizam’.

TRANSFOBIJA SE NIJE DOGODILA PREKO NOĆI

Ukratko, da bi bio progresivan, feminizam mora uzeti u obzir mnogostrukost vektora kroz koje moć operiše, odnosno mora biti intersekcionalan – osjetljiv na načine na koje se rod prepliće sa rasom, klasom, seksualnošću, državljanstvom, ili geopolitikom, oblikujući ženske živote na različite komplikovane načine“, kaže Čarna Brković.
Marija Radoman, sociološkinja iz Srbije, smatra zanimljivom interpretaciju koja se odnosi na niz nelogičnosti i činjenicu da je došlo do raslojavanja na teritoriji gdje nije kako treba zaživio ni feminizam ni LGBTI prava.
„S jedne strane se slažem, da je sve nelogično, i zar nas sve ne tlači patrijarhat i kako se dogodilo da dođe do nasilja i to prema jednoj od najviše marginalizovanih grupa u okviru LGBTIQ zajednice. Trenutno, problem je što su trans osobe na meti mržnje iz redova ‘svojih’, onih koji bi trebalo da su politički saveznici/ce, pored toga što trpe nasilje od većinske populacije. Mislim da je jedan dio odgovora vezan za taj internacionalni kontekst koji spominješ, jer neke marksističke organizacije u Srbiji, koje su dominantno TERF su svakako bile pod uticajem svoje ‘centrale’ iz Velike Britanije. Isto tako su neke feministkinje pokupile jednu potpuno rigidnu verziju radikalnog feminizma uobličenu u Deklaraciji iz 2019. godine, a koja umesto rodnog identiteta propagira postojanje samo pola. Tu se otvorio prostor za ideje o opasnom Drugom, a nije slučajno da se napadaju trans osobe koje imaju najmanje društvene moći u okviru kvir kulture, posmatrajući stvari iz perspektive mogućnosti zaposlenja, pristupa zdravstvenoj zaštiti, uslova stanovanja i svakodnevnog života uopšte. Ovaj diskurs ima sve elemente desničarske argumentacije, pa ga zato i nazivam desničarskom retorikom, bez obzira na kojoj strani ideološkog spektra se javlja.
Druga stvar je da se transfobija nije dogodila baš preko noći. Tu je sad zanimljivo posmatrati kako se reagovalo na pojavu TERF/a u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj talas u Srbiji počinje od 2018. godine, s transfobijom iz organizacije Marks21, i određenih radikalno feminističkih krugova. Za razliku od situacije u Hrvatskoj, u Srbiji su mnogi na lijevoj i kvir sceni omanuli u procjeni toga da će se transfobija razbuktati i u kojim sve pravcima, a mnogi još uvijek ćute o tome. Mislim da su negdje i poučeni našim iskustvom, ljudi u regionu shvatili, da treba reagovati odmah i reagovati burno – ovdje pre svega mislim na društvene mreže, revolt protiv TERF stava i saopštenja podrške trans osobama iz različitih feminističkih i kvir organizacija.
I treća stvar je, da levica i feministički pokret su takođe dio šireg društva, nisu imuni na rigidnost i konzervativizam, tako da ne možemo očekivati da će i u tim krugovima da dominira neka egalitarna kvir kultura. S te strane mi nije čudno da su se pojavili pojedinci i pojedinke koji zagovaraju isključivanje trans i rodno-varijantnih osoba. Kada je već usvojen taj stav da je transrodnost navodna opasnost za žene i političko organizovanje, onda se otišlo dalje u propagiranje i patologizaciju ove manjinske grupe. Mislim da TERF struja ne shvata da trans i interseks osobe neće nestati zato što oni tvrde da je biološka realnost pola jedino što postoji“, objašnjava Marija Radoman.

Marija Radoman

Upravo iz pomenutih iskustava Srbije o kojima je govorila Marija Radoman, važno je ne ignorisati ono što trans-isključivi radikalni feminizam propagira, da nam se sutra ne bi dogodio značajniji prodor TERF pristalica u institucije koje bi po definiciji trebale uvažavati prava svih osoba i boriti se za njihove slobode. I ma koliko se nekima iz različitih privilegovanih pozicija problem ne činio pretjerano važnim, ne smijemo zaboraviti kakav efekat ima na trans osobe, a u prvom redu trans žene, koliko može da izazove traumu ili retraumatizaciju nakon svih iskustava koje su trans žene u heteronormativnim balkanskim društvima i mimo TERF pojavljivanja imale. Kako je moguće da se nečiji opstanak dovodi u pitanje (trans žena) pokušajem da se isključivo uvažava pravo cis žena da samo one „budu žene“ jedna je od najvećih u nizu nelogičnosti.

TERF NE NUDI ODGOVOR NA OSNOVU ČEGA TRANS ŽENE NISU ŽENE

„Čini mi se da problem leži u uvjerenju pristalica anti-trans feminizma da bolje znaju šta znači biti trans nego same trans osobe, odnosno u njihovom odbijanju da čuju šta trans osobe govore, te da preispitaju sopstveno biologističko i esencijalističko razumijevanje pola. Uopšteno govoreći, transfobične feministkinje smatraju da su trans muškarci žrtve patrijarhata, odnosno suštinski mizogine lezbejke koje odbijaju da se suoče same sa sobom, a trans žene osobe koje, iz svoje ‘muške privilegije’, uzurpiraju teško izborene sigurne ženske prostore i prava. Ovo su sve naravno besmislice, koje imaju vrlo opasne materijalne posljedice po ljudske živote, kao što ste i sami rekli. Tvrdoglavo namećući svoje viđenje svijeta kao jedino ispravno, TERF odbija da čuje šta trans ljudi govore, te im odriče sposobnost da sami znaju šta njima treba“, kaže Čarna Brković.
I Marija Radoman slaže se s realnim posljedicama po život trans ljudi koje izaziva djelovanje TERF pokreta i sukoba koji se odvija između trans-isključivih radikalnih feministica, trans osoba i pojedinaca/ki i organizacija koje zagovaraju prava trans osoba, dodajući da su dovoljne i rasprave na društvenim mrežama koje su ogroman psihološki stres za trans i rodno-varijantne osobe, „dok je bezbednost nekih trans aktivistkinja i aktivista ugrožena, otkrivanjem njihovih ličnih podataka i podsticanjem strahova. A pitanje koje postavljaš je još jedna u nizu nelogičnosti koja karakteriše TERF. Ono što je pomalo smiješno u ovoj ideologiji, a opet tipično za desničarske diskurse koji su često kontradiktorni – što nije jasno da li je žena svodiva na materijalne aspekte svog tijela ili se žena nikako ne smije svoditi na matericu, vaginu ili reproduktivne funkcije. Jer to su muke TERF pozicije, nikako da se dogovore na osnovu čega trans žene nisu žene, jer ako nisu žene na osnovu svog pola po rođenju (kako nas ubjeđuju pojedini levičari/ke i radikalne feministkinje zloupotrebljavajući tezu o materijalizmu), zar to onda nije isti argument biološkog esencijalizma koji patrijarhat koristi protiv žena kada ih objektivizuje i svodi na njihovo tijelo!
I onda kada trans osobe ili saveznici/e pokušaju da problematizuju ovu zaostalu ideju esencijalizma, TERF odgovaraju samoviktimizacijom, manipulišući ulogom žrtve – čest argument koji čujemo je da se ženama oduzima sloboda govora, da se ućutkuju feministkinje koje misle kritički, itd. Kao prvo, sloboda govora ne podrazumijeva slobodu da se omalovažava i poriče pravo Drugom na postojanje. Zatim, ne radi se tu o tome da se nešto kritikuje, jer zna se koja je razlika između konstruktivne i prijateljske kritike spram trans pokreta a šta je patologizacija i govor mržnje. I same trans osobe su kritične spram nekih tendencija u okviru trans aktivizma, to nije sporno.
Meni su zanimljivi i bizarni argumenti o agresivnim muškarcima predatorima koje mijenjaju pol da bi silovali druge žene ili se infiltrirali u samo ženske prostore. Po tome vidite koliko je argumentacija TERF-a štetna jer reprodukuje rodne stereotipe i ne uzima u obzir realna iskustva i probleme trans osoba. Ja ne dijelim tu vrstu desničarske paranoje, i ne vidim kako neko ko se određuje kao žena (bez obzira kog je pola po rođenju), ili kako žena koja ne menstruira, može da ugrozi moj identitet i političko djelovanje?
Mislim da je jako bitno reći da je tvrdnja da trans žene ugrožavaju na neki način identitet cis žena takođe jedna ideološka konstrukcija koja nema veze s realnim životom. Zato što kada razmislite o tome, zaista ne postoje realne opasnosti za žene od strane trans žena više nego od bilo koje cis žene u samo ženskim prostorima (recimo često se ne problematizuje nasilje u lezbejskim vezama i to da žene mogu itekako da zauzmu poziciju agresivnog maskuliniteta i da budu nasilne). Čini mi se da je TERF struja postavila to kao neupitno, tu binarnu podelu, na samo ženske i muške prostore, ukidajući promišljanje toga, koje su sve to potrebe žena i ljudi u pokretu, šta mi svi kao različite pojedinke i pojedinci želimo“, govori Radoman.

Iskustvo nas je naučilo kako da se nosimo ili to barem pokušavamo s uobičajenom homofobijom. Jedna od „prednosti“ je što ju je lako prepoznati i što same homofobne osobe homofobiju ne skrivaju. Nerijetko ne posjeduju teorijska znanja, rod i spol su im apstrakcija, i nemaju kapacitete kojima bi manipulisali javnošću. Sve suprotno podrazumijeva trans-radikalni feminizam koji zahvaljujući napabirčenom teorijskom znanju vješto prikriva vlastitu mržnju prema trans ženama. Zbog toga je moguće da među podržateljima/icama stavova trans-radikalnih feministica osvanu potpisi nekih od žena koje su decenijama bile „na pravoj strani istorije“. TERF je, kako kaže Čarna Brković, opasan između ostalog i zbog toga što je nova pojava u regionu.

ŽIVIMO U TRENUTKU IDEOLOŠKIH ČUDOVIŠTA

„U pismima podrške koja ovih dana cirkulišu feminističkim prostorima regiona, čini mi se da su neki ljudi relativno brzopleto podržali transfobične stavove, jer nisu razmislili o tome koliko su takvi stavovi isključivi i dehumanizujući prema trans osobama – što ih ni u kom slučaju ne oslobađa odgovornosti. Takođe, smatram da su jačanje TERF pozicija, femonacionalizam, transfobija na ljevici, i slične kombinacije progresivnih i desničarskih argumenata odraz jedne široke ideološke konfuzije koja je postala očigledna na Zapadu / Globalnom Sjeveru u toku protekle decenije. Italijanski filozof Gramši piše da je smjena društvenih ideologija proces, te da postoji trenutak krize u okviru tog procesa u kome ‘staro umire, novo još nije rođeno; u ovom interregnumu javlja se mnoštvo morbidnih simptoma’, ili kako je to poetičnije već prevedeno ‘stari svijet umire, novi pokušava da se rodi, sada je vrijeme čudovišta’. Mi živimo upravo u takvom trenutku morbidnih simptoma i ideoloških čudovišta u kome je jasno da se istorija nije završila, iako je nekim političkim teoretičarima tako možda izgledalo nakon što je socijalizam pao. Sadašnji oblik liberalnog kapitalizma je na izdisaju, ali ne znamo kada će novo biti rođeno, niti kakav će oblik imati, odnosno kakva će biti njegova ideologija. Važno je da se sjetimo da to kako će ovo novo izgledati velikim dijelom zavisi i od nas. Sadašnji momenat je pun opasnosti, ali i mogućnosti. Upravo je zato važno da pažljivo slušamo jedni druge, te da aktivno i zajednički radimo na stvaranju novog svijeta u kome ima mjesta za sve, odnosno da izgradimo političko-ekonomske strukture koje će podržati dostojanstven i udoban život svih nas“, objašnjava Brković.

Čarna Brković

Marija Radoman dodaje da se tokom aktuelnih dešavanja koje je generiralo imenovanje izvršne direktorice Centra za ženske studije u Zagrebu politički korektno nasilje moglo iščitavati u skoro svim TERF izjavama.
„Jer se TERF struje predstavljaju kao tolerantne i inkluzivne za transrodne osobe, a u isto vreme ulaze u saveze sa transfobičnim organizacijama i pojedincima/kama. TERF prepoznaš po tome što neko izjavi da nije transfobičan/na, a zatim misdženderuje trans osobu – pojedine feministkinje koje se decenijama bore za rodno senzitivan jezik, sada koriste jezik s namjerom da nekoga oslove u pogrešnom rodu, kako bi se ta osoba ponizila. Kroz jezik, na sličan način na koji se naturalizuje nevidljivost ženskog iskustva, potčinjenost žena ili neravnopravna podjela kućnog rada, sada se naturalizuje postojanje samo dva pola u društvu. To je jedna vrsta nasilja i mislim da se mora preuzeti politička odgovornost za tu vrstu ponašanja. I mislim da je dobro što su se te osobe na neki način sada autovale sa svojom transfobijom, pa konačno nema skrivanja iza lajkova i tzv. neutralnih i umjerenih stavova.
U tom smislu TERF jeste opasan i možda opasniji od tradicionalnih neprijatelja na desnici, jer se lažno predstavlja kao feminizam, troši nepotrebno energiju ljudi i blokira razvoj progresivnih lijevih i feminističkih politika. Zapravo, TERF promoviše politiku najreakcionarnijih društvenih sila, i ne donosi nam ništa afirmativno“, smatra Radoman.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica jedno je od ključnih pitanja. Prvi korak je, kako kaže Čarna Brković, slušati trans osobe i njihove potrebe te iskoristiti postojeće regionalne feminističke mreže za pružanje podrške trans osobama.

Sonja Sajzor je u vašem razgovoru sjajno objasnila da, kad god se neka trans osoba usudi da progovori o egzistencijalnim problemima s kojima se suočava, a koji su svi oblikovani transfobijom – uključujući siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene njege, nalaženje i zadržavanje posla i tako redom – ‘na nju se obruši cunami maltretiranja’. Državne i javne institucije su upravo mjesta koja mogu i treba da ponude zaštitu od ove vrste problema. Kao što je Sajzor rekla, razgovor treba preusmjeravati s potpuno promašenog pitanja o autentičnosti ženskog iskustva trans osoba na to kako riješiti životne probleme s kojima se trans osobe suočavaju, a koji su strukturno uslovljeni. (Moram spomenuti ovdje i sljepilo još jednog ideološkog čudovišta koje je promolilo glavu na regionalnoj sceni – transfobične ljevice. Uzevši u obzir silinu ekonomske eksploatacije trans osoba, oni bi zapravo trebalo da budu u fokusu ljevičarskih borbi.)

BITI ŽENA DEFINITIVNO NIJE ODREĐENO SAMO BIOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA

Bojan Bilić, koji sa Iwom Nord i Aleksom Milanović upravo priprema zbornik socioloških radova o trans životima, aktivizmu i kulturi na prostorima bivše Jugoslavije, nedavno je rekao kako trenutno jača cirkulacija mržnje između TERF i ostalih feministkinja, što jeste tačno i što je opasno. Ali mržnja, kao ni ljubav, nije nužno recipročan afekat. Pored mržnje, mogućnosti djelovanja su oblikovane i pragmatizmom, indiferentnošću i slučajnošću. Drugim riječima, mislim da je važno da iskoristimo postojeće regionalne feminističke mreže da jasno i nedvosmisleno politički djelujemo, to jest da pružimo podršku i solidarnost trans osobama, da reagujemo uvijek kada su trans osobe diskriminisane TERF narativima, te da treba da nastavimo da objašnjavamo zašto su TERF argumenti dehumanizujući svima koji to još nisu čuli – ali da istovremeno treba da kultivišemo teorijsku nezainteresovanost za dublje promišljanje te pozicije“, zaključuje Čarna Brković.
Marija Radoman slaže se s konstatacijom da je TERF struja malobrojna i slaba, ali i „dovoljno dugo tu da napravi štetu“. Nastavak borbe vidi u pravcu još veće inkluzije trans osoba makar i kroz dalje polarizacije i podjele u feminističkom pokretu.
„Prava trans i interseks osoba su dio šire feminističke i LGBTIQ borbe i mislim da će to od sada da se samo pojača. Ono što je tužno u cijeloj priči jeste što su neke od TERF zastupnica osnivačice nekih ženskih i lezbejskih incijativa i na čelu organizacija poput Autonomnog ženskog centra ili Žena u crnom ali one same sebe isključuju, jer mislim da progresivni dio levice i feminizma neće podržati tu konzervativnu poziciju.
Takođe, meni je lično važno što su transrodne osobe dio pokreta jer od njih dobijamo drugačiju vrstu iskustva. Trans aktivizam nas uči da je rod istorijski i socijalno promenljiva kategorija i OK je da se suočimo s novim značenjima i da ih integrišemo u naše svakodnevne borbe. Biti žena definitivno nije određeno samo biološkim karakteristikama, kako nas ubjeđuje terf ekipa, niti je to nasleđe feminizma od drugog talasa do danas. Ali da naše identiteti nisu rodno fiksirani, pa to već znamo u okviru kvir zajednica, to nije ništa novo jer lezbejke, gejevi i biseksualne osobe eksperimentišu s konceptom drag-a, s femininim i maskulinim ulogama i kako ih društvo vidi. Tako da negirati rodne varijacije i negirati da i same trans osobe imaju različite potrebe i iskustva tj. da nisu neka homogena grupa, znači negirati naša tijela i seksualnost. Transrodni politički subjekt transformiše koncept binarne opozicije heteroseksualno/homoseksualno, muško/žensko i samim tim politički subjekt ne može biti više baziran na takvoj opoziciji, jer je to konzervativan pogled i ne odgovora realnim potrebama ljudi.

Džudit Batler navodi kako treba da se borimo za proširenje političkih sloboda u vezi s rodom, za život bez straha i diskriminacije. Ali izgleda da pojedini levičari i radikalne feministkinje trenutno rade upravo suprotno tim slobodama proglašavajući biološki esencijalizam za ‘materijalizam’ i kao presudan za naše živote. Tu količinu konzervativizma koje nam nude ove struje možemo naći i u crkvi, za to nam ne treba ni feminizam ni levica.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.