Upadaj, idemo nigdje! Dzimi Dzimi i mali brat!

Taksisti obično sve znaju, to im je u prirodi posla i opislu ličnosti.
Najčešće ne znaju gdje je adresa na koju vas trebaju voziti, ali to je manje bitno.
Barem za ovu priču!
Jedan takav, kad mu juče rekoh da me vozi do Muzeja atentata, a riječ je
o nekadašnjem Muzeju Mlade Bosne i Gavrila Principa, imao je inspiraciju i niz asocijacija
na događaj iz prošlost, tvrdeći kako da nije bilo Gavrila, tj. da nije upucao prestolonasljednika,
on, tj. taksista danas ne bi vozio taksi !!!

Bila sam na jednoj srpskoj slavi, one obično služe da bi se ustanovilo ko je počeo rat, istina je da su na tim slavama u Republici Srpskoj jedini posjetitelji Srbi i da nije teško doći do konsenzusa, ali neka, nema veze, da se podvuče i prisjeti!
Na toj slavi jedna od gošći malo se odmakla od zadate teme i sva usplahirena pričala o tome kako joj jedno dijete ide u Španiju, a drugo u Grčku, kao da će u najmanju ruku osvajati neki zajeban planinski vrh.

Mada sam tada duboko vjerovala da ću ići u Japan, nisam o tome cijenjenom skupu ništa govorila, da ne pokvarim ženi ushićenje zbog putovanja njene djece.
Ni sama nisam bila ushićena zbog vlastitog putovanja u Grčku jer mi je u odnosu na Japan sve izgledalo nekako sitno…

Početkom ovog mjeseca M2 obrazac, kopija radne knjižice,lične karte i pasoša, dvije fotografije na kojima po pravilu izgledaš kao kreten,
pozivno pismo,potvrda o vlastitim primanjima sa sve pantljičarom od spiska mojih kreditnih zaduženja i ja krenuli smo u Grčku ambasadu. Ja potpuno spremna na sva poniženja koja podrazumijeva ponizan zahtjev državljanke Bosne i Hercegovine
za vizu neke Evropske zemlje.Potpuno spremna za odgovore na sva besmislena pitanja!

Službenik ambasade gleda u mene, pa u slike koje sam mu donijela, pa u sliku u pasošu.
Pa sve tako po nekoliko puta.
Jasno je i meni da na tim slikama izgledam kao tri različite osobe te molim sve Grčke
bogove da mi to ne bude otežavajući momenat u ispunjavanju moje želje za vizom.
Službenik se konačno oglasio i riješio misteriju.
Prepoznao me je.
Zbog emisije koju sam na televiziji nekada vodila a na koju je zaboravila i moja najuža rodbina,
ali zbog koje sam u tom trenutku bila blizu i bogovima Grčke, samoj Grčkoj
a što je najvažnije i službeniku ambasade.

Viza je odmah odobrena.Televizija je čudo!Za par dana trebala sam doći po nju.

Mada sam znala da je ona ulaznica za jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu u tom trenutku,ali nekako sam se radovala.Najdosadnije,jer je bila riječ o dodjeli Evropske pozorišne nagrade.
Jer u vrijeme prošlogodišnje dodjele u Torinu pet dana nisam imala sa kim popiti kafu.
Jer su se svi horski pričali jedino i isključivo o pozorištu,
kao da je riječ o takmičenju mladih oratora a ne skupu pozorišnih znalalaca sa podužim stažom.
Jer je jedini interesantan događaj bila vijest o smrti Slobodana Miloševića.
Kasnije je Ivan Medenica pisao kako je Jovan Ćirilov otišao do Harolda Pintera ”po reakciju” ja se ne sjećam da je iko mogao doći do Pintera, ali nema veze.
Tog postarijeg čičicu, tada friškog nobelovca posmatrali smo sa poveće distance i slušali javni intervju.
Kasnije smo gledali jednu veoma dosadnu predstavu po njegovom tekstu.
Ne sjećam se kakve su bile reakcije mudrih glava nakon nje, ali se sjećam da su zamijerali Koršunovasu na uprizorenju ”Majstora i Margarite”.Kao, to nikome do sada nije pošlo za rukom, pa neće ni njemu…
Ako se ja pitam, to je bila jedna od boljih predstava koje sam u životu gledala.

Saznala sam da ne idem u Japan.
Još nije bilo vrijeme da se ode po vizu kada sam saznala da u Grčku neću ići.
Razlog, nema ni jedne bosanskohercegovačke predstave…
🙂 Kao da je riječ o smotri folklornog stvaralaštva, pa ako ne ide KUD iz mog sela, ne idem ni ja.

Putem privatnih veza do službenika Grčke ambasade stigla je vijest da ja ne idem.
Putem privatnih veza mi je poručio da se, kad stignem u ambasadu ”pravim” da idem 😉 jer je proces poništavanja vize dugotrajan i bolan, vjerovatno jednako koliko i moja spoznaja da ne idem.

I tako sam jednog kišnog sarajevskog dana uzela vizu za nigdje.

Bila je izdata na dvadeset dana .

Mogla sam u vlastitoj režiji otići bilo gdje.

Na bilo koje mjesto na koje bih po vlastitoj priči od samo prije mjesec dana otišla da nam,kao, za svaku bjelosvjetsku selendru ne treba viza.
Nisam otišla nigdje.
U istom mjesecu, a baš me je krenulo, dobila sam i vizu za Francusku.
Vizu na godinu dana!
Kada istekne vrijeme prijateljskog službenog posjeta Francuskoj,
moja mogućnost jednogodišnje šetnje po Evropi biće neiskorištena.

I tu se nekako vraćamo taksisti s početka priče.

Bio bi on nešto drugo da nije bilo Gavrila jednako koliko bih ja bila svjetski putnik.
Sa Gavrilom i bez njega bili bismo tu gdje jesmo.
Kao što bi i da je čak njegov pucanj bio u prazno, opet sve bilo kako jeste.
I zato, popija Fantu , ostani bambuća.Mjehurići šapuću, život te zove 🙂

Objavio

Kristina

Vez i pletenje! Širok asortiman robe i usluga :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.