Šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema kiču

Znam da se ne smije pisati kao da se nešto podrazumijeva, zato mi je teško objasniti, onima kojima se ne podrazumijeva, posebno ljudima koji žive van BiH, zašto je interesovanje za izložbu Sulejmana Meme Haljevca i prisustvo kantonalnog ministra kulture-sporno. Sulejman Memo Haljevac je akademski slikar- mogao bi biti jedan od protuargumenata. Akademija koja je Memi omogućila diplomu takođe bi mogla biti jedna od tema u podužoj analizi uzroka koji su dovele do posljedice zvane Memo, do opšte Memoizacije čiji je Memo najbolji reprezent. Osim što na svojim izložbama okuplja neobično mnogo ljudi i što ih posjećuje resorni ministar koji inače nije ljubitelj književnosti (dok mu kič slikarstvo očigledno paše), Memo u svemu ide prvi, nudi više, pa dok je naprimjer većini potrebna topla ili bilo kakva voda da bi se okupali, Memi je za tuširanje potrebno nešto drugo:
“Umjetnost je pokretač svijeta. Ja se hranim umjetnošću, ja kad otvorim frižider, živim sa umjetnošću. Kada idem da se istuširam, meni treba umjetnost da bih se istuširao”, kaže Memo za portal Klix.ba.
Memo se, svojevremeno, dokazao i na drugim frontovima. Pobjednik je reality show-a Farma i nekako mislim da je o Memi dovoljno i da je pametnom/oj dosta.

Od niza nagomilanih, Memo je najmanji problem. Nije problem ni broj ljudi koji je bio prisutan na njegovoj izložbi. I dalje to nije previše. I dalje to jedva da može biti dvadeset posto posjetitelja koride u Čevljanovićima, s tim što tu koridu nepravedno uzimamo kao primjer za poređenje. Od tih primalnih nagona potaknutih folkom, pečenjem i dekolteima, mnogo su opasniji oni koji misle da su ‘urbani’.
Ne bih ni o Meminim slikama, nisam školovana što bi se reklo. Ima toliko mladih i školovanih koji ne pišu o onima o kojima bi trebali pa zato ljudi i ne znaju u čemu je razlika između kiča i arta. Sve će to narod pozlatiti i tabloidizacija prekriti.

Ali o slikanju po ženama kao dijelu Meminog performansa mogu pisati. O toj podrazumijevajućoj eksploataciji ženskog tijela, o tome da se najčešće u takvom pristupu ne vidi ništa neprihvatljivo, o nepodnošljivom prihvatanju žene da bude štafelaj i platno za bilo kog memu, o pristajanju na podređenu poziciju, o ovoj muci koja zaista prijeti da uguši…
Ali sve ovo i dalje nije tema. Iako sam krenula od izbjegavanja podrazumijevanja, svako ko me zna jasno mu je da nisam ushićena Meminim i sličnim ‘stvaralaštima’ te da me isključivo zanimaju djela autora/ca priznatijih dalje od sarajevskih tržnih centara (što i nije problem samo po sebi, kada je Sarajevska filharmonija imala nastup u istom tržnom centru bio je to jedan od boljih i važijih kulturnih događaja u gradu).

memo

Pomešaj ove noći crnu i zlatnu, slikaj po meni kao po platnu ili tako nekako , foto Klix.ba

Mene zapravo, od imenovanja, zanima ministar kulture i sporta Samer Rešidat, izbor Demokratske fronte, partije kojoj je dovoljan broj razumnih ljude koje poznajem na posljednjim izborima ukazao povjerenje. Čovjek je turistički radnik, vlasnik agencije, vjerovatno i uspješan u odvođenju ekskurzija na međunarodne destinacije. Po vlastitom priznanju ne voli književnost. Na izložbi, a da nije Memina, prvi put je viđen po izboru na dužnost, posavjetovalo ga valjda pa došao. Smatra da umjetnici moraju nešto i da proizvode, a ne samo da troše pare. U pozorištima razmišljaju o uzgoju gljiva, toliko davno su renovirana pa su uslovi već idealni.

Najnovija mjera Rešidatovog ministarstva, objavljena odmah nakon pohoda na Memin event, podrazumijeva izmjene u tretmanu umjetnika kojima se iz budžeta Kantona Sarajevo uplaćuju doprinosi.
U najkraćem, ukoliko žele da zadrže status istaknutih samostalnih umjetnika, moraće da učestvuju u svim manifestacijama koje podržava Vlada Kantona Sarajevo.

”Istaknuti samostalni umjetnici, kako je navedeno u dopunama, imat će obavezu da dva puta u toku kalendarske godine, od toga jednom u vrijeme državnih praznika, i to bez naknade, daju svoj umjetnički doprinos kroz učešća u književnim manifestacijama, izložbama, koncertima, modnim revijama i drugim umjetničkim aktivnostima koje se organizuju uz podršku Vlade KS i Ministarstva kulture i sporta.”
Zamišljam provedbu novih mjera u budućnosti. Npr. Jusufa Hadžifejzovića pozovu na Bijenale u Veneciji (kao što je to bilo ove i niz prethodnih godina) i on kaže-a ne, hvala lijepo, moram da učestvujem u obilježavanju dana mjesne zajednice Hrid, zajedno sa KUD-om ‘Poskočica’ i pletiljama sa Širokače.

I možemo se ne znam koliko tješiti poskočicama i doskočicama, ali situacija je ozbiljna, da ne kažem zajebana.
Ovaj čovjek će sa onima koji su ga postavili biti još četiri godine na čelu ministarstva kulture. Sudeći po dosadašnjim potezima, raspoređivaće novac poreskih obveznika za manifestacije od značaja za haustor. Ne poznaje scenu, ne zna princip rada institucija, ne voli književnost, nema savjetnike ili ne sluša njihove savjete, od umjetnosti je vidio možda Dalijev muzej čija je posjeta dio programa na apsolventskim ekskurzijama koje preko Verone i Nice vode do Barselone. Nema obrazovanje ni iskustvo koje se u bilo kom segmentu dotaklo sa kulturom i umjetnošću.

Kamila

Ministar na prethodnom poslu

Četiri godine je puno. Onaj/a koji je sad upisao/la akademiju, završiće je u vrijeme isteka ministrovog mandata. I ako se po jutru dan poznaje, zateći će pustoš. Spakovati se i otići u tri lijepe, ali samo što dalje, jer kompletna memoizacija podsjeća na posljednji poziv putnicima da se ukrcaju na voz sa kartom u jednom pravcu.

I da li je sve dio neke ozbiljnije strategije? Posljedica namjere da sve bude ovako kako jeste? Sumnjam, nisu oni dorasli tome. Ovo je samo posljedica kontinuiranog javašluka, dosadašnjeg tretmana kulture koji omogućuje da joj turistički vodič bude ministar. Da iz safari košulja uskoči u odijelo, stavi kravatu i sa pogledom ispod obrva poruči-svi ćete vi meni pjevati u horu na Cicinom hanu.

Banka bez peglanja ili takav je sistem

Scena prva:
Službenica 1: Je li to gospođa Kristina?
Kristina: Jeste.
Službenica 1: Zovem vas zbog minusa na tekućem računu.
Kristina: Mislite zbog limita kog ste mi ukinuli bez obavijesti i pretvorili ga u minus?
Službenica 1: Da. To je do sistema.
Kristina: Pa šta sad hoćete? (ovo je skraćena verzija, ton je povišen, nabrajam sve, od staža koliko sam im klijent do besprijekorne kreditne istorije, njihovu neprofesionalnosti…)
Službenica 1: Možda možete vratiti limit.
Kristina: Šta znači možda? Želim da me tačno obavijestite kako!
Službenica 1: Ali to radi koleginica.
Kristina: Onda je nazovite i pitajte.
Službenica 1: To nije moj posao
Kristina: Pa možete uraditi i nešto na dobrovoljnoj bazi.
Službenica 1: (Zbunjena) Dobro, provjeriću, i javiću vam za sat.

Nakon manje od sata.

Scena druga:
Službenic 1: Je li to gospođa Kristina?
Kristina: Jeste.
Službenica 1: Razgovarale smo maloprije ako se sjećate.
Kristina: Ne bih to mogla zaboraviti.
Službenica 1: Ne možete dobiti ponovo limit.
Kristina: Pa šta mogu?
Službenica 1: Reprogram duga u vidu kredita.
Kristina: Kako to da uradim?
Službenica 1: Daću vam broj koleginice.

Scena treća:

Kristina: Zovem zbog ukinutog limita koji je pretvoren u minus i reprograma kog nudite.
Službenica 2: (standardna procedura, ime i prezime, datum rođenja…) Morate donijeti…(nabraja listu dokumenata…)
Kristina: I šta onda s njima?
Službenica 2: Dođete do najbliže poslovnice pa ćemo nešto pokušati.
Kristina: Nemam vremena za bilo kakve pokušaje.Recite mi šta tačno možete da uradite.
Službenica 2: Ali takav je sistem, ne mogu vam ništa sad reći.
Kristina: Možete li se malo ponašati kao ljudi (ton je povišen, nabrajam sve, od staža koliko sam im klijent do besprijekorne kreditne istorije, njihovu neprofesionalnosti…)
Službenica 2: Do sistema je.
Kristina: Onda recite sistemu da neću reprogram. Šta ćemo sad? Na koji način ćete me natjerati da vratim dug?
Službenica 2: To nije moj posao. To radi druga koleginica. Takav je sistem.

Pitanje umjesto naravoučenija: Jbt hoće li ikad ljudi u ovoj zemlji naučiti da uz gospođa ili gospodin ide prezime a ne ime?

Ako si bukva ili hrast

Ne znam da li je tačna informacija, ali imajući u vidu gdje živimo ne čudi me ništa, a riječ je o zabrani protesta odnosno mogućnosti njihovog održavanja na ako se ne varam tačno određenim mjestima, a sve to, nakon nedavnih protesta demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida pred zgradom Vlade Federacije BiH. Narod može da se buni a vlast će im odrediti gdje i kako…Ovo je stvarno zemlja mojih snova.
Uskoro moji prijatelji neće imati šta da karikiraju, kariatura je ovo što živimo.

troglavi1

Za ovo ljeto toplo vam preporučujem povoljnu turističku destinaciju

www.bukovina-i-hrastovina.com

Udaja

preuzeto sa www.dennydetalji.com

 

Sad kad sam se otarasila spamčina, nema nazad, mora se pisati. A jedva da pronalazim vremena da spavam bar malo duže već što je to činio Nikola Tesla, ako je vjerovati onome što za njegov brtzopotezni san govore. Nisam Nikola Tesla, a sve manje ličim i na samu sebe, a proći će,   to me tješi , jer sve što ima početak , ima i kraj. Valjda 🙂

I da se zna, ne udajem se ja. Već samo naglas razmišljam, o temi u mojoj narednoj emisiji. Kako sam onomad skupila 300 komentara tražeći ime i danas neregistrovanoj firmi, tako se nadam da ćete mi pomoći svojim komentarima i ovaj put.

Pitanje je jednostavno 😉
Da li je i u 21 vijeku udaja imperativ 😆
Da li nam se takva obrazac ponašanja servira u svemu što nas okružuje, od Kozma, ako ga ne daj bože čitamo, do serija u kojima i kada su žene dobro društveno pozicionirane, obrazovane i situirane, nisu što bi se reklo zaokružene, ako nemaju bolju polovinu. Imamo li pravo da udaja bude dio našeg izbora, a ne nužde i potrebe za sprečavanjem da komšiluk i šira rodbina priča kako nas niko nije htio?!
Zašto je slobodna žena u četrdesetim baba djevojka a slobodni muškarac u istim godinama najpoželjniji neženje?Zbog čega se uz uspješnu ženu naglašava da je , u slučaju da jeste, dobra supruga, divna majka i vrijedna domaćica, a kada se priča o uspješnom muškarcu nikome ni na pamet ne bi palo da kaže kako redovno usisava, vodi djecu u park ili baca smeće? 🙂
U zadnje vrijeme primjećujem čitajući kojekakve intervjue da se svakoj djevojci koja ima trideset ili malo više obavezno postavlja pitanje kad se planira udati.
Šta mislite koliko bi bilo brakova kada bi se samo vjenčali ljudi koji su zaljubljeni , ono baš zaljubljeni, kada brak ne bi bio ”dozvoljen” onima koji u njega ulaze samo zbog straha da ne ostanu sami?
Samo mi nemojte reći kako je besmisleno praviti emisiju na ovu temu, ponekad je besmisleno i živjeti, ali se mora ili bi barem trebalo 😉

Unaprijed zahvalna na odgovorima 🙂

Sex i grad

Sex i grad

Da ne pomislite kako su dva posljednja teksta nakon duže pause umjesto mene pisali neki drugi ljudi, evo malo sto posto mene 😆
Razmišljala sam o tome zbog čega sam ja gledala seriju ‘’Seks I grad’’ I zbog čega ću gledati film.
Nikakvo realno objašnjenje nisam mogla pronaći pa sam se nadala da ću ako krenem od opšteg polako doći do pojedinačnog, tj. sebe.
Nisam došla, ali nema veze.

Dvanaesti juni u Bosni I Hercegovini podrazumijevaće početak groznice zvane Seks I grad prilikom koje će, tokom kino distribucije, najsretnija gledateljka biti nagrađena parom Manolo Blanko cipela koje je, u istoimenoj seriji, pokušavajući popuniti emotivne rupe, kompluzivno kupovala glavna junakinja Keri Bredšo.
Već se može naslutiti sindrom pepeljugine zle sestre , odnosno sretne dobitnice koja će, zarad besprijekorno izrađenih cipela , pod uslovom da svakako budu original, biti spremna odsjeći prste ili ne daj bože petu, ako baš zagusti, jer malo je priča sa sretnim krajem, i malo je vjerovatno da će cipelica pristajati dobitnici kao Pepeljugi njena izgubljena srebrna.
No cipele, odnosno šalu na stranu.
Poslije prvog vikenda prikazivanja, film “Seks i grad” prevazišao je sva očekivanja i glamurozno debitovao na prvom mestu boks ofis liste, ostvarivši ukupnu zaradu od 55.7 miliona dolara.
Film je, takođe, zauzeo i prvo mesto među najboljim otvaranjima filmskih adaptacija TV serija, pobjedivši film “Nemoguća misija” koji je u prvom vikendu zaradio oko 45 miliona dolara.

Serija „Seks i grad” premijerno je emitovana 1998. na stanici “HBO” i trajala je šest sezona do finala 2004. Zaradila je 50 nominacija za nagradu Emi, a osvojila sedam. Bila je nominovana i za 24 Zlatna globusa, osvojivši osam.

Od ovih rekorda jedino može više čuditi samo postojanje serije a potom njena planetarna popularnost.
Ali u kolijevci industrije zabave, idejni tvorci jasno usmjereni ka ciljnoj grupi vjerovatno su u startu znali da imaju džek pot. Isto kao I autori Teletabisa, ma koliko se pitali šta je tu djeci interesantno, neko je znao da će najmlađoj publici I njihovim čulima itekako prijati.

Samo je u Americi moguće da se od jedne izuzetno prosječne pa I manje od toga žene, napraviti seks simbol.
Keri Bredšo, odnosno Sara Džesika Parker ne samo da nije zgodna, već je I najmanje zgodna djevojka u seriji.Junakinja koja je imala rijetko kad dvije sparene boje postala je ikona stila.
Ni jedna prosječna žena iz susjedstva ne bi sebi dozvolila dužinu nepofarbanog izrastka na kosi koji je , godinama brizljivo njegovala ova ”zavodnica”.
I samo u jednom takvom TV proizvodu jedna takva žena mogla je zainteresovati muškarca kakav je Zvjerka.Ali, u carstvu zabave nema mjesta takvim analizama.Brend je stvoren. U startu je bilo jasno da je samo nebo granica četvercu sa Menhetna, ženama koje su neobuzdane, nezavisne, uspješne, uz savršeno balansiranje društvenih obaveza, posla, braka, majčinstva, karijere…
Savršene žene sa ponekim sitnim, tipično ženskim manama I problemima.
Moguće, ali na filmskom platnu jedino.
One, takve kakve jesu, savršena su utjeha za milione onih koje ih gledaju, s kutlačom u jednoj I bebinom flašicom u drugoj ruci.
Postoje dvije utjehe od kojih je prva da i za domaćice u gledateljstvu nikada nije kasno, a druga, ako ne mogu biti one uspješne pravnice a u isto vrijeme podizati dijete kao samohrane majke, izlaziti s prijateljicama I biti u potrazi za novim dečkima, onda barem postoji Miranda koja sve to jeste.
Ako ne mogu biti dovoljno hrabre za vezu bez obaveze, tu je Samanta koja muškarce mijenja češće već Keri cipele…
Ako ne znaju pisati I nikada neće biti uspješne kolumnistice I ako nikad od njihovih napisanih kolumni neće biti objavlejna knjiga, odna je tu Keri.A gdje je Keri tu je I nagrada u vidu savršenog muškarca.Ako Keri, sa svim unaprijed opisanim karakteristikama može, mogu I one, jer barem nemaju neugledne bradavice, a i noge mi nisu tako krive.

U takvim okolnostima sasvim je za očekivati da će I do narednog vikenda na boks ofisima biti inkasirano još barem pedesetak miliona dolara.
Ako ništa drugo , film se ne bavi apokaliptičnim temama, nije obojen američkom ksenofobijom podgrijanom jedanaestog septembrom, nije loše upakovan sajns fikšn, mada su neke situacije realne jednako koliko i u Odiseji u svemiru.

Kritike, nakon svjetske premijere u Londonu, a potom I Američke, nisu ni malo pohvalne.
Nakon ambicioznog početka u kom se otvaraju neka životna pitanja poput onih koliko je prijatelju teško oprostiti izdaju ili bračnom drugu nevjeru, film se pretvara u bezrazložno dugo dvoiposatnu trakavicu, jedan je od najčešćih komentara kritičara.
Publika, odnosno fanovi, nisu razočarani. Tvrde da bi o filmu smjeli pisati isključivo fanovi serije.

Rijetke su žene koje kupuju dva para cipela mjesečno od po 500 dolara, koje pije najskuplje koktele, hrane se u restoranima I ne razmišlja kako će do prvog, a uz sve to zarađuju pišući.
Svijet u kom sve to postoji na velika platna stiže nam 12. juna.
Što je veći nesklad u našoj kući u odnosu na prilike junakinja iz serije toliko će biti veća posjeta domaćim kinima i veće obožavanje priče o najboljim, svemogućim prijateljicama sa Menhetna.

P.S.

Ako dobijem cipele vi ćete prvi saznati 😉

Podrška Andreju Nikolaidisu

andrej.jpg

Na osnovu odluke Višeg suda u Podgorici, novinar I književnik Andrej Nikolaidis, moraće zbog duševne boli reditelju Emiru Kusturici platiti 12 000 eura.
Žiro račun za prikupljanje sredstava otvoren je u Unicredit banci I njegov broj je
3386902539565748, a svrha doznake “POMOĆ ZA ANDREJA NIKOLAIDISA“.

Andrej Nikolaidis
Dželatov šegrt

Bilo je, kako se to danas kaže, vrijeme rata i sankcija. U okolnim državama gorjele su kuće, ovdje je na lomači patriotizma gorio zdrav razum. Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.

Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni – takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države.

Medijski marš Kakve su budale tada defilovale kroz televizijske studije! Kakve su budalaštine štampale novine! Gotovo svako ko je imao nešto glupo a patriotsko da kaže, dobio je priliku da to i učini na državnoj televiziji, u Politici ili Pobjedi. Jedna od najvećih medijskih zvijezda tog vremena bio je Emir Kusturica.

Pokušajte se prisjetiti: njegova zvijezda vrhunac dostiže u vrijeme najvećih zločina nad njegovim sunarodnicima, a blijedi sa završetkom rata u rodnoj mu Bosni. Kada je rat završen, kada su sa TV ekrana protjerani samozvani vojni analitičari, vračare i političari koji su presnažno povjerovali kako su “Krajina i Bosna naše”, iz medija je nestao i Emir Kusturica. Budući da su mu od prvoga, Sidranovog Sjećaš li se Doli Bel, filmovi bili svaki lošiji od prethodnog, te budući da više nikome nije trebao Bošnjak koji tvrdi kako su Srbi u pravu što zatiru islam u Bosni, Kusturica je bio manje atraktivan za medije.

Novi srpski nacionalizam, njegova renesansa zapravo, nedavno ga ponovo poteže kao moćno sredstvo za podizanje nacionalnog ponosa. I Kusturica je u Srbiji ponovo ono što je i bio – nešto poput patriotske vijagre. On je snimio film Život je čudo, koji govori o dobroti i plemenitosti Srba za vrijeme rata u Bosni, i sa njim otišao u Kan, da braći u Beograd donese “Zlatnu palmu”. Željko Joksimović otišao je u Tursku, da na Pjesmi Evrovizije sa plagijatom arapske pjesme zastupa vaskoliko srpstvo. Divac i Stojaković igrali su još jedan NBA plej of – nacija je bila u iščekivanju prve srpske titule u profesionalnoj košarci. Svi su prošli kao na Kosovu – junački su izgubili. “Srbija ponovo osvaja Evropu”, bio je naslov u Blicu kada su Kusturica i Joksimović ispraćeni i za njima prolivena voda. Po završetku svega, ista novina je na naslovnoj strani najavila razgovor sa Ukrajinkom koja je pobijedila u Turskoj. Ona je Željka, koji je pošao osvajati Evropu u Turskoj, pozvala da je posjeti u – Ukrajini.

Kršteno ime Novi Kusturičin propagandni film bio je temeljno ispljuvan i otposlan kući. Bez nagrade, naravno. Rat u Bosni više ne zanima zadrigli evropski džet-set. Oni su sada zabrinuti zbog Iraka. I imaju novog ljubimca – Majkl Mora, koji tako slatko pljuje po Americi koju oni tako otmjeno preziru.

Kusturica je u me uvremenu dao intervju za Le Figaro, u kojem je izložio svoj pogled na svijet. Intervju je dirljiv, jer otkriva čovjeka koji brani stavove u koje više ne vjeruje ni Slobodan Milošević, ukoliko je ikada i vjerovao.

“Ja sam pravoslavni hrišćanin”, kaže Emir. Ne precizira koje mu je kršteno ime – Panta, Miloje, Dobrilo… Njegova porodica je, tvrdi, izvorno pravoslavna. Što će reći da su mu se preci, kada su klanjali, Allahu molili kao pravoslavci. “Moj otac je ro en kao musliman, ali je prije svega bio Srbin”, kaže Emir. Ali Emir neće da bude musliman. Jer mu je porodica, negdje u dubini prošlosti, bila pravoslavna. Ako bi zakopao dublje, otkrio bi da je, još ranije, bio paganin. Na dnu iskopine porijekla otkrio bi, tvrdio je Darvin, majmuna.

Budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira, “pravoslavnim hrišćaninom”, bilo mu je lako da odabere “svoje” u ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da sa njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom kad god je mogao pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio da prizna da je porijeklom “pravoslavni hrišćanin”.

Sada je snimio film o ratu u Bosni. Zašto? “Da bih prekinuo predrasudu da se Srbi i muslimani mrze”, kaže Emir. Što je još želio? Njegovim riječima: “Da se ogradim od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog.” Film je, hoće nam reći Emir, revizionistički. Što će reći da relativizuje krivicu i zločine. Jer Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli. “U ovo naše vrijeme, moral je relativna stvar”, poentira Emir. Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je ro en, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih – to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili.

Magarac i pjesnik Emir rat u Bosni tumači sa pjesničkom slobodom. Jer on je, tvrdi, “pjesnik, buntovnik…”. Potom buntovnik u fraku, sa kubanskom cigaretom u ustima kaže da to ima i cijenu: “Sve sam više razočaran čovječanstvom.” Pa ipak, veli da je dovoljno glup da ostane idealista. Za idealistu, prilično je imućan. Družeći se sa idealistima iz vrha crnogorske vlasti, stekao je i nešto idealnih nekretnina u Crnoj Gori.

Voli životinje, posebno magarce. Za njega, magarac je “an eo čuvar”. On zna da mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima. U an ele ne vjeruje – “zna da postoje”. Smatra da nam je potrebna utopija, zato je protiv svijeta velikih korporacija. Antiglobalistička i antiamerička priča je nešto što Emir u intervjuu za francuske novine ne želi da preskoči. Doduše, tako nije mislio nekada. Otišao je u Holivud, u maticu korporacijskog svijeta, tražeći uspjeh. Snimio je grozan film. Propao je. Onda je shvatio da je antiglobalista. Kao i svaki pravi antiglobalista i borac protiv velikih korporacija, puši skupocjene kubanske cigare koje proizvode djeca čija je mjesečna plata manja od cijene nekoliko kapljica losiona za brijanje kojim Emir ujutro umije lice.

Emir Kusturica se dosljedno drži Andre Žida, koji je tvrdio da je naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata. Zavrijediti poštovanje dželata a prezir žrtve – eto definicije onoga što za života sebi ne bi smio dozvoliti niti jedan pravoslavni hrišćanin.

***

Ovo je bilo Andrejevo, ja sam svoje davno rekla.
Objaviti I na ovom mjestu Nikolaidisov tekst I broj žiro računa smatram svojom obavezom.
Cijenim ga kao jako talentovanog pisca, pristojnog I dragog čovjeka.

Jedini problem koji ja imam sa ‘’odbranom’’ je taj što osim scenarija ‘’kadija te tuži, kadija ti sudi’’ ovdje imamo I nove elemente koji pordrazumijevaju Emir te tuži, Emir te brani.

Elem, nema pogrešnijeg čovjeka za prvog u stubu odbrane do kantonalnog sarajevskog ministra kulture I sporta, glumca Emira Hadžihafizbegovića.

Prvi se sjetio, doduše tu je I novinar Šeki Radončić što inicijativu, svakako samu po sebi prihvatljivu, čini I podnošljivijom.

Barem je bez jednog Emira moglo.

Kako znati kada stati ?

valterky5.jpg

‘’Prije dve godine, kada je sve počelo, rekao sam da je krajnje vreme da mi Srbi ratujemo kao Amerikanci, da ne dozvolimo da se ratuje na našoj teritoriji, da se branimo na tuđoj teritoriji’’ , rekao je za Nin 1993. Velimir Bata Živojinović koji je prema podacima dostupnim na imbd ostvario 263 uloge.
Imao je status nacionalne zvijezde u vrijeme kad je pod tim podrazumijevan prostor od Vardara pa do Triglava.
Arhivirao je sve, od Zlatnih arena preko statusa božanstva u Kini do nagrada za životno djelo.
Hiljadu puta sam pomislila zašto se ljudi, poput Živojinovića, na početku rata nisu oglasili i pokušali uticati na razularenu gomilu.
Ne mislim da bi to bilo šta moglo promijeniti, ali se pitam kako im je savjest dozvoljavala da to ne učine?
Kako je mogao stati na stranu politike Slobodana Miloševića, zašto je bio član njegove partije, da li ga je bilo sramota, stidi li se kad je sam u svoja četiri zida, je li mu tijesno u njegovoj koži, pomisli li na publiku protiv koje je politika koju je podržavao vodila rat?
Za Našu borbu. Pet godina nakon prijedloga o načinu ratovanja, rekao je :

‘’Nema nijednog razloga zbog kojeg ne bih igrao u bilo kojoj bivsoj republici ukoliko me pozovu. Nema ni politickih, ni srpskih, ni ratnih, ni licnih razloga da ne radim svoj posao na prostorima na kojima sam radio. Mada sam zadovoljan onim sto sam uradio, jedino praznina koja mi je ostala jeste to sto nisam nikada radio sa Kusturicom koji je veliki reditelj i koga odlicno poznajem. Ali ima vremena! ‘’

Mislim, šta reći, a ne zaplakati !
Velimir Bata Živoinović sinoć je ušao u kuću Velikog Brata time dokazavši da je valjda potpuno sišao s uma ili je htio da to konačno postane jasno I onima koji su u to sumnjali !

Das ist Walter.
Das ist dno dna!

Kako znati kada stati?

Slobodna tema

palcek_palcica.jpg

Da već u sedmoj godini nisam prestala pisati pjesme mogla bih reći ”pamti te me po pjesmama mojim”, ovako, umjesto pjesama kojima nisam bila vična, što je najgore ni kao čitalac, mogla sam, kako je sve prije par nedelja krenulo, ostati upamćena po Blogu!

Lijepo kaže naš narod, ”svakog čuda tri dana dosta” pa tako i ovo moje nekako prođe, ko zna, taj će i shvatiti, a moji mili posjetioci bloga o meni svakako toliko znaju , jer bliski smo, a da se preko skajpa može šećer u kocki i sto grama kafe nositi, sigurno kese u vidu foldera iz ruku ne bismo ispuštali 😛

U zadnje vrijeme imam jako mnogo posla.
Neću reći da ga inače imam malo, ali me ovih dana baš steglo.
I sva sam nešto započeta a nisam dovršena.
Baš kao i moja knjiga, ali o Njoj nešto kasnije.

U ponedeljak su isključili struju, cap carap i nema je.
Platismo je i živi se pokidasmo od sekiracije i pitanja da li će nam je istog dana uključiti.
Već sam vidjela sebe kako igram remija uz petrolejku.
Struja došla isto veče, ali dođe sutra i utorak.
U utorak su isključili kablovsku.
Kažu, ne mogu je priključiti istog dana.
Kod mene, kao da je još uvijek rat.
Sjećam se da smo, kad bismo u ratu imali struje, gledali i slušali sve vijesti svih medija kako bi uopšte mogli i približno realnu sliku stvoriti o tome ko je koga napao i ko šta osvojio, čisto da se ne iznenadimo ako neke nepoznate, s lošom namjerom, u svojoj avliji zateknemo.

Tako ja i danas, ako ne pogledam šta iz svih regionalnih TV centara imaju stroge tete u lošim sakoima da kažu, ja se osjećam potpuno neinformisano.
Ajde što smo tu noć bili osuđeni na loš prijem zemaljskog signala TV kuća, već što onu staru dobru antenu samo još u WC šolji nismo tražili.
Ali svako zlo za neko dobro, tražeći antenu našla sam super zgodnu crnu kožnu torbu koju sam sakrila od same sebe jer me je podsjećala na neke loše dane.
Pošto ja ne volim nositi stvari iz loših dana, a imala sam ih više nego dobrih, onda su, pretpostavljate, moji ormari puni odjeće koju ne nosim.
Ima i jedna olakšavajuća okolnost, u većinu toga i ne mogu stati, opet smo kod onog svako zlo za jedno dobro 😆

I tako.
Jedan dan bez elektrifikacije.
Drugi dan bez kablovske.
ALI ! To nije sve !!! Što bi rekli u Teleshop ponudi.
Internet u moj život dolazi preko kablovske.
Izbaždarena sam tako da preko vikenda mogu bez interneta.
Tad čitam i jedem bakine štrudle. Kome bi internet pao na pamet ?
Ali radnim danom, bez odlaska na Blogodak i šetnje po vlastitom Blogrolu, e to već ide malo teže.

I tako ja očajna, igrajući se s računarom bez interneta, nađem jedan dokument.
Naslov Kiki story.
Obećava, zar ne ?
Utoliko više što sam Kiki ja.
A story je priča 😀
Znači, moja priča.
Kliknem i otvori se.
Ma kakva priča.
Roman!
Mislim, dobro, nije baš cijeli roman, nisam ga baš ni do pola dovela, ali ima ga,
taman toliko da shvatiš kako je od toga trebao nastati roman.
Ambiciozno? Pa, malo je reći !  Jer, kad neko, ko u životu, osim pisanja onih pjesama do sedme ,
nije napisao ni kratku priču, odluči pisati roman, a teoriju književnosti je položio uz pomoć nindža trikova, taj ili je beskrajno talentovan ili je budala ili o sebi ima jako visoko mišljenje.
Dobro, nije to baš bilo toliko strašno, barem ne u onoj mjeri u kojoj je strašno suočiti se sa stranicama vlastitih dnevnika.
K’o da je juče bilo kad sam u četvrtom preko cijele dvije strane napisala TRAGEDIJA, nakon toga bi svako normalan očekivao informaciju o tome kako je četa đaka ubijena u jednom danu, ali nije, kod mene, kad okreneš stranu nakon TRAGEDIJE ,
piše kako je Cicko zaljubljen u Cecu.
A kad mi je fudbalski gol pao na glavu, tačnije vrat, pa sam u desetoj zaradila početak spondiloze, to nisam opisala kao tragediju, nisam ga opisala nikako, pa sam se s teškom mukom kod fizijatra nekih petnaest
godina nakon toga morala prisjećati koja je to strašna povreda koja je trajno upisana na mojim vratnim pršljenovima i na snimku.

Nego, da se ja vratim toj svojoj pronađenoj pisaniji, iz koje sam, mnogo šta naučila, najprije da ne treba gladan pisati 😆

Brzim pogledom velikog hedoniste zaključila je da joj žito sa šlagom izgleda najinspirativnije, ali i zagrebačkim kremšitama nije bilo mane, pa je prema stolovima krenula sa velikim tanjirom u jednoj ruci kog je popunjavala tjestenina, suho meso, njoke, sos boje zemlje, ruska salata i parče hljeba, u drugoj je nosila zdjelicu sa žitom, a njom i tanjirom je nekako pridržavala kremšitu koja se nalazila na nešto manjem tanjiru u sredini.

Takođe sam shvatila da je potrebno znati o čemu pišeš.
U mom rječniku postoji krempita I šampita, šta je zagrebačka kremšita, da me ubijete ja vam ne bih sad znala reći. Da sam je ikad jela ili stvarno vidjela, znala bih sigurno. A zašto sam o njoj pisala, pojma nemam, valjda bila gladna, ponijelo me pa izmišljala.
A primijetili ste sos boje zemlje ??? Ko bi još sa prepunih švedskih stolova, kakvim ih već opisujem, uzeo sos boje zemlje ??? Od čega je napravljen, crnice ili humusa ??? Ili mu je samo boja bila takva a on bio od jagode i ukusan 😆

Druga lekcija odnosi se na to da ne treba pisati dok gledaš u radijator na kom se suši veš. Ako nikako ne možeš a da ne gledaš na veš, onda dragi čitatelju, piši ljeti, tad se veš suši vani 😉

Ona nije imala ni jedan komadić odjeće koji je spadao u kategoriju seksi, a pogotovo ne veš.Osnovni motivi koji su preovladavali tkaninom koja je pokrivala njeno dupe i međunožje bili su oslikani bubamarama, delfinima, medama i drugim pripadnicima životinjskog carstva.Nikada nije nosila čipkaste korsete već poderane muške majice koje su bile neodređene boje nastale kombinovanjem jedne zalutale crne čarape u bijeli veš za vrijeme otkuhavanja.

Što se tišče donjeg veša, Sara je tu bila na stranji Ane .
Uvije pamuk, nikada sintetika.
Uvijek bijelo, nikada crno.
Kod životinjske farme, suzdržana.

Ne pisati u trenutku besparice, prije ćeš ličiti na inkasanta već na literarnog stvaraoca 😉

Zajedno sa domaćicama i neobrazovanim ženama dolazila je po paketiće američkog smeća upakovanog tako da predstavlja dekorativnu kozmetiku. Kasnila je s uplatama faktura, kasnila je s predajama porudžbe, kasnila je sa podizanjem paketa, nije znala koliko treba uplatiti, nije znala koliko joj klijenti, tj.nekoliko osoba iz bližeg okruženja trebaju platiti.Nije znala ko joj je šta naručio, a ponajmanje je znala zašto joj to sve treba kad je zarada svakako minimalna, a trebalo joj je jedino zato što novac nije morala odmah uplatiti, a klijenti su njoj odmah plaćali pa je od tog novca mogla izmirivati prioritetne obaveze poput onih kad se plaća račun za struju u trenutku kad su već došli da je isključe, a onda kad je trebala platiti kozmetiku ponovo nije imala novca, pa je nije plaćala sve do momenta kad dobije pismenu opomenu uz upozorenje da će, ukoliko ne izmiri obaveze, snositi posljedice i prestati biti član uvažene firme…

I na kraju, ali ne manje važno, nije preporučljivo gledati TV drame poput onih Doktorka sa sela 😆

”Ništa”, zaneseno je nastavio profesor”otišao je onda kad je shvatio svu besmislenost života u toj selendri, onda kada je povalio svaku seljanku koja je barem na nešto ličila , onda kada je postojala ozbiljna opasnost da ga ožene bogatom seljankom koja je ostala u drugom stanju.Pobjegao je prije nego što je saznao šta će ova odlučiti da uradi s djetetom, a kako to obično biva , ubrzo se našao lokalni momak koji je oženio radi materijalnog bogatstva njenih roditelja.Dijete je zvanično bilo rođeno kao sedmanče i svi su u veselju dočekali sretni ishod rizičnog poroda.”

Žao mi je što nisam i neki svijetli primjer izdvojila, ali oni koji imaju nekog smisla začinjeni su tolikom količinom psovki da bi me bilo to na blog sramota okačiti.
Kako sam se mogla zamisliti jednog dana na promociji takve vlastite knjige, ne znam.
Isto kao što ne znam kakve su zagrebačke kremšnite i sos boje zemlje 😉

VELIKI BAL KOD SOTONE

PRVI PUT S KUSTURICOM NA JUTRENJE

 

KUSTENDORF LJETA GOSPODNJEG 2008.

Kad bih ovaj tekst pisala sutra, vjerovatno bi bolje izgledalo, ali ako ostavim da prenoći, onda će, znajući sebe, dobar dio ljutnje izvjetriti.
Zato, krećem odmah, da vas ne ostavim uskraćenim za kakvu pikanteriju koju su imali priliku doživjeti oni koji su bili dovoljno ludi da posjete privatni festival na privatnom posjedu Profesora, kako ga vole zvati ili Kuste, kako smo ga zvali, mi, kužni, iz Sarajeva , iz kog je otišao i koje je prekrižio.
Može on iz Sarajeva, ali Sarajevo iz njega nikada…
Kada mu je PR festivala rekao da dolazi novinarka Federalne televizije, nije bio oduševljen, naprotiv, rekao je : ” Odjebi to, ba. ”
Ni u Kanu me ne dočekuju raširenih ruku, pa idem tamo, analogno tome, zaputih se ja u Drvengrad, ako ništa , barem nije daleko.
A daleko je, vjerujte mi da jeste.
Daleko od svake logike, zdravog razuma, ljudskih svjetonazora.
Daleko od svake etike, taman onoliko koliko smo Emir i ja, iako često sjedeći za istim stolom, bili daleko jedno od drugog.
Zašto?
Najprije zbog toga što ja nemam problema s identitetom, hvala nebesima na tome, dok nisam upoznala Emira Nemanju Kusturicu Profesora i nekrunisanog mećavničkog cara, nisam ni znala koliko je važno da znaš ko si i šta si, da nemaš problema s tim, ni potrebu da to dokazuješ.
Ni na jednom mjestu na svijetu nisam vidjela toliko količinu podignutih po tri prista i po tri puta krštenja u svim potrebnim i bespotrebnim prilikama.
Maja Kusturica voli podići tri prsta kad joj recimo sin Stribor svira.
Stribor se voli tri puta prekrstiti kad je u restoranu, za stolom. Valjda molitva prije jela, šta li ?!
Emir, a boga mi i Nele, vole se prekrstiti na sceni, u vrijeme nastupa No smoking orkestra.
Dunju Kusturicu, ćerku Nemanje i Maje, ne smijem dušu griješiti, nisam vidjela da se krsti.
Ispade Dunja porodični antihrist.

Iskupilo se na Kustendorfu finog svijeta.
Sve ”osvedočeni prijatelji srpskog naroda”. Nikita Mihalkov, sjajan reditelj i beskrajno šarmatan čovjek, borac za srpska prava, koji kaže ” nije važno šta, već s kim”. Drugi osvedočeni prijatelj srpskog naroda bio je Petar Handke.
Čovek voli pa voli Srbe.

Filmski festival u režiji Emira Kusturice nalikuje njegovom filmu ”Podzemlje” . Utisku doprinose dva kina smještena u podrum, iznad kojih su restorani i sl. pa se zaista ima utisak da odozgo svima komanduje.
Ako se nekome ne da ići na projekcije studentskih filmova prikazivanih u glavnom takmičarskom programu, tu je Emir, da potjera narod u kino. Kad nema Emira (čitaj kad je u sauni u svojoj kući u Drvengradu ili u bazenu ili u teretani) onda supruga Maja tjera narod u kino.

Ovaj dokazani antiglobalista koji u svojim lokalima prodaje samo domaće sokove Biosfera, pa volj ti Kusta kupinu ili malinu, sa sve Kustinom glavom na etiketi, u tim istim lokalima nema Coca-Colu, jer on je antiglobalista, pa u skladu s tim u svojoj biblioteci ima najzajebaniju plazmu ( TV, ne Bambi 😛 ) prezire PC i ima Mekove računare, pa pored zdravih planinskih jabuka koje služi u poslastičarnici, na sve strane se mogu vidjeti Mekove jabučice.

U nezvaničnom razgovoru koji smo vodili uz točeno pivo (sreća pa se to uklapa u antiglobalistički koncept) otračao mi je svoje bivše sarajevske prijatelje, rekavši za neke takve gadarije koje rijetko kome mogu pod kožu.
Kada sam ga pitala za Čedomira Kolara, rekao mi je da je đubre. To isto mi je i Čeda rekao za njega. A ja više vjerujem Čedi. Jer nije antiglobalist, jer ima Oscara i jer je pored toga jedan od najskromnijih ljudi koje sam u životu srela. I jer je radio s Kusturicom, a ja to ni najvećem dušmaninu ne bi poželila i kada glumci mantraju o njegovoj energiji i ljepoti stvaranja s njim, ubijeđena sam da to rade iz straha 😀

Za Danisa Tanovića je rekao :” Nisam gledao film tog malog”.
Za Emira Hadžihafizbegovića, da će na njega, ako ga nastavi prozivati, krenuti sa svojom vojskom koju ima u Mećavniku. 😛

Trebam li dalje nabrajati 🙂

Vjerovatno ste svi čuli,čitali, vidjeli nešto o groblju loših filmova u Kustendorfu i sahrani filma ”Umri muški 4”.
Da bi sve bilo premorbidno potrudili su se nabavivši pravi kovčeg i zvoneći sa zvaonika prave crkve. Nekro party ala Kusta. Strašnooo.
Ukratko, moje iskustvo poznavanja duševnih bolesnika mi kaže da je Emir Kusturica u onome, što psihijatri nazivaju remisija, a to je otprilike proces oporavka nakon teške psihičke krize, poput akutne psihoze ili nervnog sloma, kad se bolesnik dobro osjeća, ali ne znači da je izliječen i niko ne zna kad se bolest može ponoviti. Dok pije lijekove, dobro je. Nadam se da ih Emir redovno uzima.

Kad zatvorim oči vidim Kusturicu.
Kad ih otvorim u glavi mi još uvijek tutnja njegova ili Striborova muzika (jedina dva CD-a koji se u restoranu ”Prokleta avlija” slušaju ) Iako je sve bilo inspirisano Andrićevim djelima, ne zna koliko je ispravno postupio kad je centralnom objektu dao ovakav naziv.

Emir Kusturica tvrdi da ljudi okupljeni oko Čedomira Jovanovića kontrolišu 90 % medija u Srbiji.
Ljudi okupljeni oko Kusturice , novinari iz Beograda , u vrijeme preliminarnih rezultata, tvrdili su mi kako bi glasali za Čedu.
Upitah jednu babu koja je najviše potencirala tu priču šta radi na Mećavniku, umjesto na glasačkom mjestu i kako joj se uopšte Kusturica sa sve Koštunicom uklapa u tu njenu pročeda priču.
Baba mi reče da svako ima pravo na mišljenje.
Jebi ga baba, ne razumemo se, očito.
Miki Manojlović je bio dva dana na Kustendorfu i otišao je da glasa.
Živi u Francuskoj i nije mu svejedno.
Bravo Miki.
Na Kustendorfu su poželjni Voja Koštunica, Matija Bećković ( koji kao i Maradona i recimo Felini ima svoju ulicu) poželjna je novinarka Kurira i novinar Glorije koji je stigao danas želeći Emira slikati u kuhinji valjda za rubriku Šta poznati jedu. Nije pristao što me čudi…
Vrlo su poželjni novinari Politike kojih je došlo komada dva, da šefa, pardon predsjednika upravnog odbora Politike, fino ispoštuju.
Tekstovi su im bili za ispovraćati se zbog nemanja minimum dostojanstva.

Elem, kod Kuste, svi su poželjni osim onih koji danas žive u Sarajevu.
Da bi kod Cara bio u vrh astala, trebaš izbjeći iz Sarajeva, ako nisi na početku rata, onda barem sad, nikad nije kasno.
Dobiti državljanstvo Srbije.
I glasati za Velju Ilića ili Tomu Nikolića.
Ja bih da ostanem nepoželjna ako ikako može.
Makar i sa jedinim neuspjehom u karijeri.
Naime, prvi put me je neko odbio za intervju.
Ali i s tim se živi.
Život je čudo 😉

Školski rad, analiza božićnih SMS-ova i Domaća zadaća, rad na zadatu temu : Božić u mom kraju uz bilješle iz tajnog dnevnika Kristine Lj.

svinja.gif

Kušalo je otišao negdje.
Inače stanuje u stanu iznad stana moje mame.
Zbog Kušala, notornog alkoholičara, čovjeka koga je žena zajedno sa petoro djece ostavila, meni svaki početak Božića više podsjeća na atmosferu pred proglašavanje opšte ratne opasnosti. Kad Kušalo saspe rafal, znači da je Isusov rođendan.

Svejedno i bez njega je bilo dovoljno živo.
Pravoslavni Božić, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji se slavi u cik zore , u zgradi je počeo već negdje oko četiri ujutro.
Nas je baba na noge junačke podigla ”tek” u sedam.
Deda joj je dva puta rekao ”ne seri”, mama ”ne lupetaj” a ja sam ćutala misleći na to kako najradosniji hrišćanski praznik provodimo u duhu mira, ”mirbožeći se” i pokatkad vrijeđajući.

Onda je krenula lavina SMS-ova.
Sreća pa se zna da za ovaj Božić nema Deda Mraza. Irvasi me nisu kakali ako ih ne proslijedim dalje, a prijatelji su u slavlju bili dostojanstveni.
Mama je od moje rodice , studentice prve godine fakulteta dobila poruku sljedećeg sadržaja :

” Badnjeg jutra, badnjak sijeci, k’o što su nam stari preci, pa zapucaj iz pušaka rad’ dušmana i Turaka, nek’ i prodane vide glave kako Srbi Božić slave”.

Analiza : U ovom krstaškom proglasu Turci nisu narod koji živi u Turskoj, već muslimani koji žive u Bosni i Hercegovini.
Prodane glave su zato jer su postali od Srba. Da nisu, sad bi, kao i mi , slavili Božić.
Ovako, umjesto toga, mogu samo slušati našu rafalnu paljbu i moliti Boga da ih metak promaši.
Znate onaj, po meni najbolji vic, kad zlatna ribica pita beogradskog džankija koje tri želje da joj ispuni.
Kaže on : ”Sve Ruse preseli u Ameriku”.
Ribica preseli i pita za drugu.
On: ”Sad sve iz Amerike preseli u Rusiju.”
Ribica pita za treću a on će :” Sad vrati Ruse iz Amerike ponovo u Rusiju.
Ribica smoreno pita zašto!?
On : ”Zeeezaaanjeee”.

U duhu zezanja bila je i božićna kupovina svinja.
Deda i komšija otišli su kupiti tri svinje.
Treća je bila za komšijinog brata.
Kad su se vratili ustanovljeno je da je treća svinja, za komšijinog brata, prije nego što su je depilirali i zaklali, bila crna. Odala je pokoja preostala crna dlačica.
Komšija je , sav ljut, nazvao mesara i optužio ga za božićnu sabotažu, naime, crno prase za Božić je baksuzluk.
Naravno da je komšija vratio prase i zamijenio ga za bijelo.
Zeeezaaanjeee.

TV, SAJBER i ONLINE VJERA

Na badnjak smo, da bismo bili bliži braći, na RTRS-u imali živi prenos liturgije iz Moskve.
Takođe na badnjak, Isidora Bjelica u svojoj maloumnoj emisiji koja se sad emituje na BN televiziji govorila je o hrvatskoj ratnoj propagandi nakon drugog svjetskoh rata i o tome kako Srbi nisu skloni propagandi pa čak ni Slobodanu Miloševiću ta rabota nije polazila za rukom.
U emisiji joj je gostovao i njen suprug.
Nije imala šešir i naočale.
Ozbiljnost situacije i teme podrazumijevala je drugačiji autfit.
Zahvaljujući programu Pink plusa otkrila sam stranicu www.brojanica.ch
”Ako su lagali mene i ja lažem vas”.

U dane Božića i prestolonaslednik princ Aleksandar Karađorđević se nešto uzjebao. Došlo mu, pa valjda, usljed blagdanskih dionizija i mamurluka sitnu knjigu piše i poručuje da se preispita uređenje Bosne i Hercegovine i valjda pozicija Srba…
Opet mi pade na pamet stari, ali dooobar vic.
Koja je razlika između A. Karađorđevića, Milana Panića i Rugove?
Jedino Rugova govori srpski jezik.

Za sve one koji su odlučili Božić provesti na Jahorini imali su priliku provesti ga i iznad Jahorine.
Žičara koja je prevozila 120 putnika na najmanje -10 zaustavila se na visini od deset metara i tako je, njišući se lagano , putnike zabavljala šest sati.
Žicu nisu osposobili, pritekla je gorska služba spašavanja i uz pomoć alpinističke opreme na najnepristupačnijem jahorinskom terenu evakuisala promrzle ljude.
Sutradan na dnevniku turista se obraća direktoru Ski centra Jahorina i kaže kako dolazi 30 godina na tu planinu i kako mu se ništa slično do sada nije desilo.
Direktor, ljut na zločeste turiste lijepo kaže :”baš me briga, niste trebali ni dolaziti! ”

Za kraj sam vam ostavila česnicu.
Iako svjesni mogućnosti izvora zaraze, mi i dalje, u česnicu stavljamo pare, naivno vjerujući da će ih se onaj, ko ih se na božićno jutro dočepa, imati cijele godine.
Stavili smo 5 KM, najveću kovanu novčanicu koju je proizvela Centralna banka Bosne i Hercegovine.
Česnicu sam prelomila uzduž i poprijeko.
Od para ni traga ni glasa.
Kad sam odustala od borbe, pare je našla baba.
Nije ni čudo.
Počela je da se kladi u sportskoj kladionici.
Na Božić 2009., Bože zdravlja, ako baba ubode iz keca u iks, bićemo bogati.


Kristina Lj.
Učenica Ia OŠ ”Gliša Janković”