Trijumf slobode i solidarnosti na prvoj bh. povorci ponosa u Sarajevu

Piše: Kristina Ljevak
Autorica fotografija: Martina Salov

Ne bi bilo većeg zadovoljstva za one koji se pozivaju na tradicionalne vrijednosti da je kojim slučajem Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa imala ponešto od vizuelnog identiteta fotografija sa prideova u zemljama gdje tradicija održavanja podrazumijeva 50 godina i odakle se iskoriste fotografije da bi se u pojedinim domaćim medijima prava LGBTI osoba svela na seksualizaciju a ne na borbu za jednakopravnost svih građana i građanki jedne zemlje, neovisno o njihovoj seksualnoj i drugim orijentacijama.
Umjesto muškarca u lateksu, optočenih lancima, tog nedjeljnog osmog septembarskog jutra na ulice Sarajeva izašli/e su oni/e koji se bore i za radnička prava i za čuvanje javnih površina od dodatnog procesa korporativne urbanizacije i svih oblika opresije pod izgovorom dobročinstva u vidu partnerstva između „privatnog i javnog“. Bio je to u prvom redu antifašistički skup onih koji/e u borbi za prava svojih prijatelja/ica, braće, sestri, komšija i kolega/ica LGBTI osoba vide i borbu za sve oblike obespravljenosti i potrebu za život u civilizovanim uslovima.

Na pravoj strani istorije

Masovnost odziva, a bilo je oko tri hiljade ljudi, što je za često uspavano Sarajevo impresivna brojka, možemo zahvaliti i „antipovorknim“ aktivnostima, kontrapovorci organizovanoj dan ranije, gdje su zagovarači/ce tradicionalnih vrijednosti marširali za porodicu. Dan poslije, 8. septembra, na ulice Sarajeva izašle su kompletne porodice, bilo je i beba što se ne radi za prvu povorku, ali razum u Sarajevu kada se probudi inat naprosto ne funkcioniše. Skup od tri hiljade ljudi nisu činile naravno samo Sarajke i Sarajlije ili građani i građanke Bosne i Hercegovine. Među učesnicima/ama povorke bili su ljudi iz cijele regije i svijeta, oni koji su bili saveznici u dugom aktivističkom putu i koji su iskustvima iz vlastitih okruženja godinama pomagali domaćim aktivistima/icama, da bi se na kraju prva povorka u Sarajevu pretvorila u trijumf slobode, u šarenu kolonu ispunjenu smijehom i zagrljajima, euforijom i spoznajom da se zajedno, među istomišljenicima, na pravoj strani istorije. Trijumfu slobode prethodio je dug put, nevladino djelovanje najprije zahvaljujući Udruženju „Q“ a potom Sarajevskom Otvorenom Centru kog je osnovao i na čijem je čelu godinama bio Saša Gavrić, trenutno angažovan u OSCE misiji u Makedoniji. Zahvaljujući kontinuiranoj i dobro osmišljenoj politici vođenja borbe za prava LGBTI osoba, u Sarajevu smo imali prvu povorku ponosa koja nije imala ništa od problema koji prve povorke prate.

„Sarajevska povorka je rezultat 15 godina aktivističkog rada različitih pojedinaca i grupa okupljenih prvo oko Udruženja Q, a onda oko Sarajevskog otvorenog centra. Nekad smo djelovali stihijski, nekad vrlo planski, ali uvijek sa ciljem da razvijamo sekularno, feminističko društvo ravnopravnosti, društvo u kojem etničko-religijska matrica ne smije biti jedina javna forma identifikacije. Država se nikad nije sama od sebe bavila pravima i životima LGBTI osoba nego samo onda kada ih je aktivizam na to natjerao.
To je i ova povorka pokazala. Na bh. aktivizmu je da državu natjera da u narednom periodu pokrene proces pravnog priznavanja naših brakova i porodica. Isto važi i za prava trans i interspolnih osoba“, rekao je Saša Gavrić.

Svaka povorka ponosa je politički čin, prva bosanskohercegovačka povorka i ujedno posljednja u Evropi, bila je politički čin par ekselans i bilo je to jasno od 1. aprila kada je najavljeno njeno održavanje. Naime, članovi i članice Organizacionog odbora bili su aktivisti i aktivistice iz cijele Bosne i Hercegovine. Od Prijedora i Banja Luke preko Tuzle, Mostara i Sarajeva, a znamo koliko je bilo koji oblik saradnje između „zvaničnog“ Prijedora i „zvaničnog“ Sarajeva teško postići. Kompletna kampanja, vrijeme pozicioniranja, vrijeme koje je dato da se svi odgovorni pripreme za događaj „visokog rizika“ školski je primjer dobro organizovanog i vođenog projekta, onih koji su posljednjih deset godina proveli u aktivizmu i koji su odlično upoznati sa svim mehanizmima otpora ali i sa mogućnostima da se odgovorno realizuje ono za šta se do 7. septembra tvrdilo da je nemoguće. Prvu bosanskohercegovačku povorku obezbjeđivalo je hiljadu policajaca i policajki, neki su u tom činu vidjeli nepotrebnu militarizaciju povorke, a ko je imao iskustva napada na dva LGBTI događaja u Sarajevu, prvom Sarajevo Queer Festivalu i Festivalu queer filma Merlinka nije imao problem sa brojem policijskih snaga, tim prije što ni u jednom trenutku nije djelovalo kao da su učesnici i policija „na suprotnim stranama“. Bilo je podosta toga u tom nedjeljnom jutru za sarajevske i ukupne bosanskohercegovačke prilike nesvakidašnjeg i neočekivanog, suprotnog svemu onome što se moglo čuti i vidjeti dan ranije, na povorci za porodicu i tradiciju, gdje su transparenti podrazumijevali izjednačavanje žene sa bravom, kojoj je muškarac naravno ključ.

Povorka, simbol otpora nazadnim politikama

„O povorci u Sarajevu se godinama praktično razmišljalo i romantično maštalo, ali da se nije skupila – volonterski i entuzijastično – grupa odvažnih ljudi, koji su bili spremni da se uhvate u koštac sa homofobijom u svim njenim podivljalim oblicima, BiH bi još uvijek bila zemlja bez povorke. Od početka je bilo jasno da je Bh. povorka ponosa mnogo više od potrebe da LGBTIQ ljudi poruče da su tu, da su ravnopravni dio društva. Povorka je postala mjesto prijepora, lakmus papir, simbol otpora nazadnim politikama. Povorka je pokazala kako to izgleda kada nema ideoloških maskiranja i normaliziranja radikalno desnih svjetonazora uvijanjem u prihvatljive floskule, kada nema relativizacije. Rijetko kada u životu je neka situacija ILI – ILI. Učimo se da ne budemo isključivi, da situacije sagledavamo iz različitih uglova, da razumijemo oponente, da se preispitujemo. Povorka je na artikuslisan i veseo način pokazala ko su ljudi, a ko ključevi i brave“, smatra Jasmina Čaušević, feministička teoretičarka i LGBTI aktivistica.

Kod organizovanja događaja kakva je povorka ponosa sve je važno, počevši od toga kojom gradskom dionicom se prolazi. Šarena kolona krenula je iz središta grada, od Vječne vatre, da bi svoje putovanje završila pred Parlamentom Bosne i Hercegovine, nekadašnjom Skupštinom BiH, na onom istom mjestu gdje su 1992. građani i građanke Sarajeva vjerovali da mogu svojim prisustvom spriječiti tenkove koji su se već bili poredali na brdima iznad grada. Zato su za većinu učesnika i učesnica savremenika tog doba povorka i solidarnost imala istu dimenziju kao i zajedništvo i vjera u mogućnost mira u Sarajevu 1992.

Povorka, čin solidarnosti sa svim diskriminisanim

„Sa Sarajevom je često tako, da ima posebne, dodatne probleme i osobenosti za razliku od mnogih drugih gradova, pa je tako bilo i sada, te su povorku ponosa za svoju priliku da dignu glas vidjeli ne samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ populacije već svi oni kojima je dosta nacionalističkog i religijskog terora koji se ovdje živi i normalizuje već četvrt vijeka, a da je borba ionako zajednička podcrtali su i sami fantastični organizatori Povorke, u govoru naglasivši da osjećaju odgovornost, dužnost i solidarnost da govore i o radnicama i radnicima, Romkinjama i Romima, osobama sa invaliditetom, demobilisanim borcima, migrantima i izbjeglicama i svima koji su u našem društvu marginalizovani i diskriminisani. A takvih je zaista mnogo. U tome sam našla i najveći razlog za radost tog prekrasnog dana: lijepo je bilo vidjeti da je makar tri hiljade ljudi u BiH jasno da nam je borba za bolje društvo ista, zajednička. Mali nam je ovaj bubble, ali ga ipak ima“, objašnjava Tamara Zablocki, novinarka i aktivistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je na povorku stigla iz Slovenije u kojoj danas živi.

Najemotivniji trenutak povorke bili su svakako završni govori članice i člana Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa Lejle Huremović i Branka Ćulibrka te nastup umjetnika Damira Imamovića.
„Da nema nasilja, da ne postoji mržnja, da naši životi nisu ugroženi, ja danas ne bih bila ovdje, i ne bih morala, zajedno s vama, da ističem našu seksualnu orijentaciju i rodni identitet, već bih se mogla posvetiti drugim problemima kojih, nažalost, u ovoj državi ima i previše a koji su i naša svakodnevica. Zato povorka ponosa i zato skretanje pažnje na nas i na naše potrebe. Jer želimo da gradimo društvo nenasilja, solidarnosti, podrške i zajedništva, gdje niko neće morati skrivati ljubav i ograničavati svoj život na četiri zida. Gdje se niko neće bojati da prijavi nasilje koje trpi ili kojem svjedoči“, rekla je između ostalog Lejla Huremović na platou ispred Parlamenta, prije nego što je Damir Imamović zapjevao i zasvirao „Neka ljubi ko god koga hoće“. Bila je to očekivana numera, nezvanična himna bosanskohercegovačkog LGBTI aktivizma, kao što je i „Ay Carmela“ koju su učesnici i učesnice pjevale tokom šetnje.
Ono što je bilo neočekivano je izvedba „Bella ciao“ i atmosfera u kojoj tri hiljade ljudi sa jednim od najboljih muzičara koje je Balkan iznjedrio pjeva ono što je simbol ljevice i antifašizma.
Potpisnici ovih redova, odmah nakon nastupa, Damir Imamović je rekao kako mu je na pola pjesme „srce moglo pući“. Moglo je i učesnicima i učesnicama, ali kuca i dalje, u nadi da je prva bh. povorka ponosa samo početak progresa koji će se bosanskohercegovačkom društvu konačno desiti, da je prva stanica na putu tolerancije, uvažavanja i nastavka antifašističkih tekovina na kojima je ova država i nastala.

Sloboda prati hrabre, Merlinka u Sarajevu osmi put

Osmog septembra bio je među ljudima koji su kontrolisali dolazak posjetitelja/ica na prvu bosanskohercegovačku povorku ponosa. Nakon petnaest minuta od otvaranja kapije, tim koji se nalazio na ulazu shvatio je da su da su sve narukvice za ulazak podijeljene, što je značilo da je u prvih petnaest minuta na povorku stiglo preko 500 ljudi, koliko je prema procjenama bilo očekivano. U saradnji sa policijom i obezbjeđenjem postignut je dogovor da se ostatku učesnika/ca dozvoli ulazak zahvaljujući ličnoj odgovornosti organizatora/ica te im je umjesto narukvice ostao pečat kao znak da su prošli kontrolu ulaska na događaj.
Nakon što je tri hiljade ljudi prošlo kroz sarajevsku Kulovića ulicu da bi formiralo povorku, Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa je u 12 sati i četiri minute otrčao na čelo kolone i tek tada shvatio koliko mnogo ljudi učestvuje u povorci. O svemu tome mi je pričao nakon projekcije dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na nedavno završenom Međunarodnom festivalu queer filma Merlinka u Sarajevu, a koji dokumentuje pripreme za prvu bh. povorku ponosa. Osim što je dragocjeno svjedočenje o najvažnijem aktivističkom činu, ovaj film je pomogao i njegovim ključnim protagonistima/cama da se prisjete detalja iz najintenzivnijeg razdoblja u ličnoj i aktivističkoj biografiji.

Film kao životna rekapitulacija

„Trenutak u kojem se penjemo na stepenice ispred Skupštine, kada se ja okrećem i vidim masu ljudi koja je sa nama, u meni je izazvao ogromnu anksioznost, ali i ogromnu sreću što je značaj naše borbe prepoznao tako veliki broj ljudi koji su se tog dana solidarisali sa nama. Sjećam se kako sam Lejli rekao da je sreća što imam govor na papiru, inače nisam siguran da bih mogao progovoriti. Čak je i kamera zabilježila da sam prilazeći mikrofonu rekao: „Ala šta vas je, baš ste mi nabili tremu!“ Za mene je gledanje filma bila jedna velika rekapitulacija mog života tokom prošle godine koji je zaista bio turbulentan. Film mi je i dao mnogo uvida za procesuiranje ogromne količine stresa i odgovornosti koje sam individualno, ali i kao dio Organizacionog odbora nosio, da bismo na kraju imali onako dobro organizovan, najznačajniji aktivistički događaj u 2019. godini“ kaže Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa i jedan od ključnih protagonista dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.

Velike stvari tek slijede

Mnogo prije povorke i ovogodišnje Merlinke koja je na neki način bila kao dio produženog aktivističkog slavlja, desila se, u ovo vrijeme prije šest godina, nesvakidašnja volja da se uprkos napadu na učesnike/ce Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu narednog dana festival nastavi. Bio je to jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih aktivističkih trenutaka. Uz zvuke „Ay Carmele“ na sceni Kriteriona kao da je postignut dogovor koji nije ni izgovoren ni potpisan, ali koji je podrazumijevao prećutnu suglasnost o neodustajanju – dogovor o zajedničkoj odluci da vidljivost LGBTIQ osoba neće biti dovođenja u pitanje uprkos okolnostima u kojima je i gledanje filmova koji nisu po mjeri heteropatrijarhalne većine upitno. Takvu vrstu dosljednosti i kontinuiteta, nesvojstvenu ovdašnjem mentalitetu, uvijek treba podcrtati, a sve skupa je vodilo organizovanju posljednje prve povorke u zemljama bivše Jugoslavije i apsolutnom aktivističkom trijumfu.
Masha Durkalić, feministica i aktivistica, profesionalno angažovana u oblasti medija i komunikacija, smatra da je uspjeh povorke spoj različitih faktora i činjenice da je za nju došlo vrijeme.
“I u situaciji u kojoj se čini da nekako sve zemlje napreduju više od nas, povorka je bila primjer sjajne organizacije koju je proveo Organizacioni odbor, jer je njihova predanost kreiranju najboljeg mogućeg prvog prajda pokazala da je moguće napraviti sjajan događaj čija je simbolička vrijednost ogromna. Drago mi je što je LGBTI zajednica istrajala u svojim planovima, i podržavam svaki naredni korak koji će osigurati atmosferu slobode za LGBTI osobe u ovoj zemlji. Sigurna sam da velike stvari tek slijede”, kaže Masha.
Nakon odgledanog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na ovogodišnjoj Merlinki održanoj od 6. do 8. februara u Sarajevu, a koji prati pripreme za održavanje prve bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini i koji potpisuje Berina Džemailović, pitala sam se kako bismo reagovali/e da nam je tada u Kriterionu, nakon napada, neko rekao – ne brinite, biće sve ok, za šest godina ćete na Merlinki gledati film o prvom natprosječno uspješnom bosanskohercegovačkom prideu.

Povorka, događaj koji se cijeli život čekao

Da li bismo svi vjerovali/e u takvu mogućnost? Da li je bilo mnogo onih koji/e do posljednjeg dana pred prvu bh. povorku mislili/e da je nemoguće? Jeste, bilo ih je i biće, ali je povorka i niz drugih aktivističkih iskoraka rezultat onih koji/e su vjerovali/e i koji i danas vjeruju. Zbog toga je, između ostalog, bilo neizmjerno važno da se dokumentuje proces nastanka prve bh. povorke ponosa, da izbliza vidimo Organizacioni odbor, da dva puta Lejlu Huremović čujemo kako je povorka trenutak koji smo čekali/e cijeli život, da otkrijemo dio onoga što se nalazilo iza toliko važnog trijumfa slobode i da, ako do sada nismo, shvatimo koliki i kakav je bio put pred tom nevelikom grupom ljudi koji su napravili čudo.
„Uživala sam u cjelokupnom procesu i jako sam sretna da sam mogla dokumentovati cijeli taj period organizacije Povorke ponosa. Iako su snimanja trajala od aprila do septembra, i često bila jako duga, na različitim lokacijama i zahtijevala putovanja, proces montaže je možda bio najzahtjevniji. To je bio momenat kada sam pregledavala desetine sati materijala, i pokušavala odlučiti šta uraditi sa tim materijalom. Stvarno jesam osjećala veliku odgovornost, s obzirom na to da sam imala povjerenje svih osoba koje su učestvovale u organizaciji i koje sam snimala. Sada kada razmišljam o tome, teško mi je bilo što većina snimljenog materijala nije završila u finalnom rezu, a bilo je zaista sjajnih i važnih momenata. Možda u drugoj polovini godine, stignem napraviti i tu dužu verziju“, kaže Berina Džemailović, producentica i autorica filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.
Za nas u publici, a riječ je uglavnom o učesnicima/cama prve bh. povorke ponosa, bilo je dragocjeno da se horski, uz odobravanje, nasmijemo na komentar u filmu kako je datum, 8. septembar, izabran zbog astroloških pogodnosti – zato što tog dana nijedna planeta nije bila retrogradna i da kolektivno zaplačemo tokom posljednjih kadrova, uz scene povorke koje prati Damira Imamovića izvedba pjesme „Bella Ciao“, odnosno autentičan audio zapis sa same povorke. Te kolektivne suze mogli/e bismo posmatrati kao neku vrstu zakašnjele posttraumatske reakcije nakon svih aktivističkih borbi ili kao dio prirodne reakcije na ono što je, kako Branko Ćulibrk definiše, normalna ljudska reakcija uzrokovana saosjećanjem i razumijevanjem posljedica nasilja. „Nasilja, nepravde, marginalizacije koje mi gejevi, lezbejke, biseksulane, trans, interspolne i queer osobe svakodnevno živimo zbog svojih seksualnih identiteta i snažnog otpora koji pružamo protiv sistema u kojem živimo ne pristajući na društvenu stigmu, diskriminaciju, nepravdu i nejednakost. Mislim da je identifikacija sa ovim vrijednostima iole razumnom čovjeku vrlo bliska i nemoguće je ignorisati. Iskreno, da je izostala takva reakcija, mislim da bih se ja prvi zapitao da li smo mi kao društvo vrijedni bilo kakve društvene borbe za bolji položaj svih nas u ovom društvu i koliko sam ja kao pojedinac potreban ovom društvu. Ovako svi mi znamo da smo ipak na pravoj strani istorije i da su malim koracima promjene na bolje moguće“, smatra Ćulibrk.

Neke pobjede se slave suzama

„Drago mi je da je iskustvo gledanja ovog filma ljudima pomoglo da ‘presaberu’ utiske i emocije, da pogledaju sve sa sigurne distance od nekoliko mjeseci nakon završetka povorke. Mislim da niko od nas u tom periodu prije povorke nije mogao/la sagledati stvari posve objektivno. U slučaju ovog filma, ja nisam ni imala namjeru, niti mislim da bi to bilo moguće, razdvojiti sebe kao autoricu i sebe kao aktivisticu. Mislim da je bilo jako važno da proces dokumentuje osoba koja je situirana u tom kontekstu, koja se mogla kretati u tim prostorima i nije stvarala disrupcije svojim prisustvom. Mislim da je važno da to nije bila neka osoba koja nije upoznata sa kontekstom i koja bi mehanički ušla u cijeli proces. Ja nemam namjeru da tvrdim da je rezultat tog rada neki objektivni izvještaj o događanjima koje sam ja kao samo snimala, nego da je to produkt moje percepcije koja je na koncu utjecala na rez i finalni izgled filma“, odgovor je autorice filma Berine Džemailović na komentar o kolektivnim suzama na kraju filmske projekcije i važnosti sabiranju utisaka i emocija nakon važne etape aktivističkog puta kojoj je prethodilo niz traumatičnih događaja, počevši od prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine zbog čega je do povorke ponosa Masha Durkalić i dalje imala strah.
“Imala sam velike nedoumice oko prisustvovanja prvoj Bh. povorci ponosa, jer sam patila od tog PTSP-a vezanog za prvi Queer Sarajevo Festival. U narednih deset godina se pedalj po pedalj osvajao prostor slobode za LGBTI osobe, u čemu sam i sama učestvovala – i privatno i profesionalno. Naravno, i pobjede se često slave suzama, i na kraju mi je drago što mogu reći da sam prisustvovala i da sam doživjela taj trijumfalni momenat. Radi takvih stvari vrijedi plakati stalno – od sreće, naravno (smijeh) “, objašnjava Masha.

Film „Šetamo za ljubav, Bebo“ autorice Berine Džemailović zasigurno je najdragocjeniji dokument koji nam ostaje nakon prve, po svemu antologijske povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, u prvom redu zahvaljujući činjenici da je od priprema do realizacije povorke imala pristup mjestima i dogovorima koji nisu bili dostupni ostatku javnosti. Ovakvi dokumentarci važni su konzervatori sjećanja na velike pobjede, na put koji im je prethodio, na snagu onih koje/e nikada nisu gubili vjeru u mogućnost uspješne organizacije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa i koji su ličnu snagu, angažman i integritet beskompromisno utkali/e u njene temelje. Uz sve navedeno, važno je i što je film kao ključne protagoniste/ice imao toliko šarmantne osobe kakvi su Lejla Huremović i Branko Ćulibrk, što doprinosi stvaranju naklonosti publike. Na početku se nije znalo da će upravo njih dvoje, koji su i govorili na završnici povorke, biti i ključni akteri dokumentarne filmske priče.
„Na početku je plan bio da snimamo još članova/ica Organizacionog odbora. Moram da kažem da je to bio jako ambiciozan plan, s obzirom na to da sam krenula u cijeli proces bez ikakvog budžeta i bez stalnog tima koji bi sa mnom radio na produkciji. Također, to je za sve bio jako stresan i emotivan period, pa su se neki planovi za snimanja izjalovili, neke sam uspjela snimiti, ali onda je bilo jako teško sve to ubaciti u 45 min. što je otprilike trajanje filma na koje sam ciljala. Onda sam u montaži morala napraviti odluku da se fokusiram na Lejlu i Branka. Ali, ne, to nije bio plan otpočetka, mislim da sam i ja tek u augustu saznala da će njih dvoje držati govore“, objašnjava Berina koju njen sagovornik iz filma Branko Ćulibrk dugo poznaje zbog čega je sretan da je upravo ona radila ovakvu vrstu filma, prateći cjelokupnu pripremu Organizacionog odbora za prvu bh. povorku ponosa.

„Berina je željela da prikaže složenost i slojevitost samog procesa organizacije jednog takvog aktivističkog događaja i mislim da se to jasno vidi iz ovog filma i to me mnogo raduje. Meni je zbog našeg ličnog odnosa bilo lakše da se opustim i prepustim snimanju, jer sam imao ogromno povjerenje i sigurnost u nju i znao sam da sigurno neće biti bilo kakve potencijalne zloupotrebe ili populizma, što je nama u ovoj fazi borbe vrlo značajno. Meni su naša snimanja ponekad bila i svojevrsna terapija, osjećao sam da je to prostor u kojem mogu da se otvorim, istražim misli i emocije i zatvorim proces, a to nisam siguran da bih mogao da uradim sa nekim koga ne poznajem tako dobro“, kaže Branko Ćulibrk o iskustvu rada sa Berinom Džemailović kojoj je lični motiv za snimanje filma osim dokumentovanja nastanka povorke bio i potreba da bude dio cijele priče oko povorke.
„Pored toga, željela sam da testiram svoje granice, osobne i profesionalne, i da na kraju imamo dokumentarni film kojim ćemo zabilježiti ovaj važni momenat za LGBTIQ pokret u BiH. Imala sam neke planove na početku oko toga kako bi sve trebalo da izgleda, ali kao što sam rekla, bilo je puno promjena, i morala sam biti fleksibilna. Očekivanja su samo bila da na kraju imamo film koji potencijalno možemo pokazati publici na velikom platnu, i koji će biti koristan nekim budućim generacijama. Sve u svemu, ja sam prezadovoljna“, objašnjava na kraju autorica filma.

Solidarnost na putu ka pravednijem društvu

Nakon projekcije filma na festivalu Merlinka upriličen je razgovor kojim je moderirala moja sagovornica Masha Durkalić. Jedna od učesnica diskusije bila je i Mesiha Beširević, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji je pružio podršku organizovanju prve bh. povorke ponosa. Ovakvi iskoraci i radnička solidarnost sa drugim obespravljenim u bosanskohercegovačkom društvu razlog su za vjeru kako je povorka pokrenula potpuno drugačije procese u Bosni i Hercegovini.
„Podrška Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH prvoj Bh. povorci ponosa jedna fenomenalna i inspirativna stvar. Ja vidim neke pomake ka toj nadi, koja je nama prijeko potrebna, ne samo kada je u pitanju stanje LGBTI prava, nego i mnogo drugih stvari koje zajedno tvore društvene okolnosti. Svima nama bi jako bilo korisno više solidarnosti, zato je primjer ove podrške sjajan i pokazuje da je moguće podržati bez zadrške ono što podršku zaslužuje. Povorka je označila jednu veliku pobjedu, i samim tim i kreirala situaciju u kojoj sada više nema povlačenja i nema pristajanja na manje. Od sada, i nadalje, LGBTI prava će se osvajati na brojne druge načine i neće biti pristajanja na kompromise. Povorka je po meni bila glavni događaj 2019. godine, a to šta je ta povorka zapravo simbolički napravila mislim da ćemo otkrivati tek u narednim godinama. Na kraju krajeva, mi se moramo nadati da će budućnost donijeti više solidarnosti, jer ta nas nada pokreće i čini da svakog dana radimo što više na kreiranju što boljeg društva za sve nas“, zaključuje Masha Durkalić.
Prva bh. povorka ponosa doprinijela je većoj solidarnosti i većem interesovanju za LGBTI teme različitih osoba, van onog uskog kruga istomišljenika/ca koji se obično sreću na svim aktivističkim događajima.
Potvrđuje to i činjenica da film „Šetamo za ljubav, Bebo“ neće biti jedini koji se bavi ovim događajem, ali je jedini koji donosi zapise o atmosferi priprema Organizacionog odbora za povorku.

Za sve one koji/e nisu bili/e u prilici pogledati film „Šetamo za ljubav, Bebo“ ili to žele ponovo učiniti, film će ponovo biti prikazan u petak, 28. februara u 19:00 sati u prostorijama Sarajevskog otvorenog centra. Nakon projekcije biće upriličen razgovor sa članovima/icama Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa, a za sve van Sarajeva koji žele prisustvovati događaju, smještaj i putni troškovi biće refundirani. Potrebno se obratiti mailom na adresu: amina.imamovic@soc.ba

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Bog na nebu, povorka na zemlji

U vikendu za nama održan je treći Blasfem u banjalučkom Basocu. Riječ je o feminističkom festivalu umjetnosti, aktivizma, družbe i službe koji je usput odličan i neophodan, i na kojem je tokom panela “Pravda i tijelo” jedna od drugarica nakon iskustva bolesti rekla kako je za nju odlazak iz Bosne i Hercegovine bio ljekovit. Nema tužnijeg ni tačnijeg opisa aktuelnih migracija koje ne podrazumijevaju odlazak pred puščanom cijevi negdje na kraj svijeta, gdje će se razvijati nostalgija i glorificirati predratni život. Danas se bježi od mira, ovakvog kakvim smo ga stvorili i u kojem situirani, obrazovani i uspješni odlaze, da ne bi oboljeli ili zato što su već oboljeli. Za nas koji/e ostajemo naći će se neka kolektivna dijagnoza, već je imamo, samo joj je potrebno dati ime.

Posljednji u nizu povoda za razmatranje neophodnosti dijagnosticiranja bolesti nas koji ostajemo je poziv za “preispitivanje potrebe organizovanja povorke ponosa u Sarajevu” te pozivanje na “tradicionalne vrijednosti i vjerska osjećanja”.

Ne znam da li se pod tradicionalnim vrijednostima podrazumijeva kulturna baština naprimjer, sa etno muzikom i drugim oblicima umjetnosti, ili se misli na heteronormativnu porodicu kao osnovnu ćeliju društva u kojoj će žena nerijetko biti žrtva nasilja, a djeca po potrebi i netretiranim roditeljskim bolestima smrtno stradati od roditeljskih ruku. Stradaju i žene, da se razumijemo, ali na njih se ne poziva kada se poredak čuva od učesnika/ca povorke ponosa, spominju se djeca koja se moraju skloniti od povorke, možda u domove za nezbrinutu djecu, samo ne znam ima li tamo dovoljno mjesta, jer velika je heteronormativna skrb pa “ponekad” isključi planiranje porodice.
Ne znam šta se mislim pod vjerskim osjećanjima, jer znam nemali broj LGBTI osoba koji/e su vjernici i vjernice. Bog očigledno ne pravi selekciju kad mu se obraćaju oni/e koji/e u njega vjeruju. Za selekciju i selektivnu pravdu zaduženi su oni na zemlji.

Bogovi su nam, sve i da postoje, svakako daleko. Zato je bolje poslužiti se ovozemaljskim primjerima. Svaka javna manifestacija u suštini je parada heteroseksualnosti. Takav je i veliki i sigurno za pozitivan imidž grada neophodni nastup DJ Solomuna u glavnoj gradskoj prometnici. Deset hiljada duša uživalo je u muzičkom događaju, a posebnu euforiju izazvala je činjenica da je sve proteklo bez incidenata. Na povorci ponosa koja će se održati 8. septembra 2019. godine u Sarajevu, biće nažalost neuporedivo manje ljudi. U čemu je razlika između obezbjeđivanja hiljadu od deset hiljada učesnika/ca nekog događaja? Da li je mene neko pitao da li je elektronska muzika i zatvaranje saobraćaja u duhu sa mojim poimanjem tradicionalnih vrijednosti i da li bih radije ispred Vječne vatre slušala duhovnu muziku sa sve hodžama i popovima kao dirigentima? Nije i neće me pitati, niti treba, ali se pitam ja koga tačno i zbog čega ugrožava mirna šetnja deprivilegovanih, nasilju i brojnim oblicima poniženja izloženih osoba i kako te osobe mogu dodatno ugroziti “ionako uzavrelu političku situaciju Bosni i Hercegovini”. Na koji način povorka ponosa može doprinijeti tom vrenju baš me zanima i šta politika inače radi da olakša život svojih poreznih obveznika i obveznica sa LGBTI predznakom? Zbog čega Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine ne uvede uz glasački listić zaokruživanje seksualne orijentacije, pa da se svaki glas koji je određenoj partiji dat od LGBTI osobe proglasi nevažećim? Zašto LGBTI osobe imaju sve obaveze kao drugi građani i građanke, ali ne i ista prava? Pa čak ni mogućnost da na javnim manifestacijama paradiraju, prave selfije, kače storije, nego svoju radost i druženje u ritmu muzike za ples čuvaju iza svojih vrata, kako ne bi kvarili/e ritam većine, dok se javno zabavlja.

Tužno je što je scenarij uvijek poznat. Najprije (a desilo se to nakon 1. aprila i objavljivanja datuma održavanja Prve bh. povorke ponosa) izlete sa najvećim budalaštinama stranačka pješadija. Oni/e koje svakako niko za ozbiljno ne uzima ni u vlastitim partijskim redovima. Krenu napadi ali i podrška, što je sreća u nesreći svakog linča. Onda se, kada prođe vrijeme, strasti stišaju, u ovom slučaju to se poklopilo sa sezonom godišnjih odmora, ljetovanja na atraktivnim destinacijama i ljetnim manifestacijama… Pred samo finale oglase se oni/e koji su nas željeli uvjeriti u vlastitu progresivnost i dobronamjernost, s namjerom da nas zaštite od samih sebe.

Dok ulazimo u završnicu jednog od najintenzivnijih aktivističkih perioda, voljela bih svoje drugarice i drugove iz Organizacionog odbora Prve bh. povorke ponosa i sve one koji/e su ih podržavali, podsjetiti na sve što su uradili/e i što treba poslužiti kao primjer u vođenju bilo koje kampanje. Kada naši politički lideri/ce uspiju na volonterskoj osnovi okupiti predstavnike/ce cijele Bosne i Hercegovine, kao što je to slučaj sa povorkom ponosa, neka se jave. Do tada mogu podosta naučiti o ljubavi, solidarnosti, principijelnosti i neodustajanju od onoga u šta se vjeruje.

Vlastiti aktivistički angažman dovoljno me je koštao, ali znam da bi cijena bila sigurno veća da sam osoba istospolne seksualne orijentacije a ne samo “homoseksualna aktivistica”. Zato ću, uz dodatnih hiljadu i jedan razlog biti sa svojim drugaricama i drugovima 8. septembra u Sarajevu. Vidimo se!

Baš nam lijepo stoje suze


Fotografija pronađena po bespućima interneta savršeno odgovara atmosferi u kojoj dočekujemo 2019.

Nema tužnijeg gradskog prizora od sarajevskog kad se snijeg krajem decembra povuče, ostanu smog i smušene poluukrašene ulice, nalik predratnoj gospođi kojoj je od nekadašnjeg imetka ostao samo okovratnik od nerca.
Ne, ne prizivam adventsku atmosferu kakva je u prvom susjedstvu, niti uslova a ni razloga za to nemamo, ali nema ni potrebe za ponekim olinjalim lampionom, ni prividom da se javno ispraća stara i dočekuje Nova godina.
Počesto sve nalikuje kakvom nevještom reality programu, jer kako drugačije objasniti da na olimpijskim planinama gostuju pjevačke ocvale zvijezde upokojene Jugoslavije ili zimsku sezonu na Jahorini otvara jedna od najproblematičnijih pojava koju je turbo folk žanr i glib devedesetih iznjedrio.
I cijeli taj otužni pokušaj spektakla možda i ne bi bio toliko iritantan da se istovremeno u Banja Luci ne hapse i premlaćuju oni/e koji/e se bore za istinu i dokazivanje krivice o ubistvu dječaka, slično sarajevskom slučaju i borbi za pravdu, a čiji protesti nisu dovoljno bučni da bi poremetili vlast koja nam je obezbijedila da zapjevamo o „sarajevskoj furci“ ispred Vječne vatre, dok se kazaljke sklapaju u ponoć.
Najvidljiviji primjeri otpora dešavaju se kada mlada osoba izgubi život. Ni tada u mjeri i obimu kakve minule tragedije zaslužuju. Ono parcijalno gubljenje života, uzimanje krvi nam na slamku dok podržavamo pantljičaru od administrativnog sistema koji smo izgradili, se ne računa.
Godina 2018. jedna je od najgorih koje pamtim. Godina u kojoj su otišli Predrag i Daša, ranije sam rekla, zaista nije trebala da postoji. A odlazili su i drugi/e. Ili je nekako preživjeli, sa bolestima, traumama, klupkom dijagnoza, zatočenici spoznaje o bolesti preko noći bi postajali zatočenici/e video igrice koju je za razbibrigu onkološkim pacijentima/cama obezbijedio sistem javnog zdravstva.
Od porodičnog ljekara do klinike, pa nazad. Od jedne uputnice do druge. A specijaliste/ice nigdje. „Dok je vijeka biće i lijeka“ govorila je moja pokojna baka, misleći valjda da je svakome suđeno koliko će živjeti. Time se očigledno rukovode čelnici/e zdravstva.
A koliko god nam bilo loše, uvijek računaju da volimo zapjevati. Naše mentalitetske slabosti ili vrline, zavisi kako ih posmatramo, na najbolji su način iskoristili protiv nas. Za „kap veselja“, jednu noć iza koje će nas dočekati 1. januar s jednakim nemirom kakvo je bilo jutro 30. decembra, u stanju smo zaboraviti na sve ono zbog čega ama baš nikakvog povoda nemamo za slavlje.
I zato je otkazivanje novogodišnjeg koncerta u Banja Luci, kao i prednovogodišnjeg, jedna od najvećih pobjeda koju je obespravljeni bosanskohercegovački narod izvojevao. Žrtva porodice Dragičević i ljudi koji su ih podržavali jeste bila velika, ali tako se valjda radi kad se nema više šta izgubiti. Samo još da to postane jasno i onima koji/e još uvijek imaju šta da izgube.
Uticati na otkazivanje novogodišnjeg lakozabavnog „spektakla“ i nastavka njegovanja privida kako je sve dobro u ovom od najljepših svjetova, zaista je banjalučki najveći postdejtonski uspjeh. Tišina koja će noćas Trgom Krajine da se čuje umjesto „tijela vretena“ najjača je poruka koju je naciji željnoj zaborava moguće poslati.
I važno je da se jednako glasno nastave zalagati za tu tišinu, da se vlasti ne dosjete kako u svetom januaru imaju još povoda za feštu, još prilika da se iz budžetskih kesa obilato honorarišu pjevači.
I važno je da na tu tišinu Sarajevo i drugi gradovi ne odgovore isključivo novogodišnjim popevkama, u hipokrizijskom podržavajućem transu, dok se s pivom dvolitrom nazdravlja uz stihove „zbog nje su me zvali papak“.
Papci smo i magarci veliki. Uši nam više ne mogu u prostoriju stati. Trebaće nam za njih zaista trgovi. Možda ćemo jedino s magarećim ušima moći zakloniti besmisao na koji smo pristali i beznađe koje živimo.

Za nasilje je kriv nasilnik

Fotografija je preuzeta sa: www.volonterski-centar-ri.org

U Sarajevu je na današnji dan prije tri godine dječak Mahi Rakovac izvršio je samoubistvo. Nikada nije dokazano da je Mahir bio žrtva vršnjačkog nasilja i da je suicid posljedica torture koju je prošao u školi. Dokazi koji su bili dostupni tužilaštvu i ljudima bliskim Mahirovoj porodici, tužilaštvu nisu bili dovoljni. Kada sam posljednji put na smrtnoj postelji vidjela Mahirovu majku, pokojnu Alisu Mahmutović, rekla mi je kako je sud utvrdio da Mahir nije bio žrtva porodičnog nasilja. Umjesto da se dokaže vršnjačko nasilje, logičan put u ukupnoj atmosferi verbalnog zlostavljanja Mahirovih roditelja bio je pokušaj dokazivanja problema u porodici. Nije ih bilo, a od formalne potvrde sada nikakve koristi nema, mrtvi su i Mahirova majka Alisa Mahmutović i otac Dubravko Lovrenović.

Nedavno je u Beogradu manekenka i voditeljica Marija Ćurčić izvršila samoubistvo. Nisam čitala tekstove povodom te tragedije znajući da u njima neću pronaći ništa o prevenciji suicida i o mentalnom zdravlju općenito, s razlogom pretpostavljajući da nas medijski djelatnici/e neće poštedjeti detalja tragičnog čina, ne razmišljajući o porodici preminule djevojke niti o profesionalnoj etici. Kada sam vidjela poziv njene majke koji je postavila na Facebooku a posvećen kreiranju kampanje podizanja svijest o važnosti mentalnog zdravlja ukucala sam ime preminule djevojke na pretraživaču i otvorila dva teksta, u nadi da se onaj drugi razlikuje od prethodnog. Nije se razlikovao. Dobili smo detalje suicida, a kasnije su prenošeni Facebook statusi dečka preminule djevojke. Da mi je mučnina nije spriječila dalju pretragu, vjerovatno bih našla i statuse prijatelja/ica, bliže i dalje rodbine uz već objavljene brojne Marijine fotografije na kojima „ništa nije ukazivalo da će se jednog dana suicid desiti“. Da, ljudima obično piše na čelu da li i kad planiraju da se ubiju.

Juče je u Bihaću otac ubio troje vlastite djece pa je potom sebi oduzeo život. Uz informacije o tragediji saopšteno je i kako je porodicu prije 20 dana napustila majka. Bilo je to dovoljno da se razularena internet zajednica složi oko linča majke, s naknadnim sugestijama da je počinilac zločina trebao ubiti nju, a ne djecu i sebe. O nužnom pružanju psihološke podrške majci sada te o očuvanju mentalnog zdravlja zagovarači drugačijeg rasporeda zločina nisu se očitovali.

U Bosni i Hercegovini se godinama stvara (posebno u većem entitetu) vještačka nestašica litijuma, ključnog lijeka kod nekih od ozbiljnih psihičkih poremećaja. Svojevremeno sam u potrazi za informacijom zbog čega je to tako stigla i do Agencije za lijekove (tada sam saznala da postoji) i odgovor nisam dobila, kao ni od resornih ministarstava naših cijenjenih 13 vlada.
Usluge neuropsihijatara u privatnim ordinacijama i poliklinikama iznose od 80 do 100 KM (po seansi koja bi trebala trajati 45 minuta ali nije zagarantovano da neće trajati i kraće). Ako niste osigurani/e i nemate novac, čak i sa punom sviješću o važnosti mentalnog zdravlja i pogubnosti samodoziranja lijekova, bićete prinuđeni/e da u apotekama koje izdaju lijekove bez recepta proberete nešto po vlastitom nahođenju. I onda će se mediji baviti tim apotekama i količini lijekova izdatih bez recepta, ali ne i cijelim sistemom podrške koji je zakazao i doveo ljude u poziciju da se ponašaju poput ovisnika o narkoticima.

Ako svemu tome dodamo uvjerenje kako se depresija izjednačava sa lijenošću, nesposobnošću pozitivnog razmišljanja i pretpostavkom da je to „sve u glavi“, onda smo još i dobri/e kakvi bismo mogli biti, posebno uz iskustvo traume koju rat podrazumijeva. Cijelom ovom paketu treba dodati ekonomsku nesigurnost, prekarijat i nezaposlenost, življenje života koji i kad nije na rubu egzistencije podrazumijeva da je dojučerašnje potrebe postaju današnji luksuzi.

A prije i poslije svega se nalazi ono šta će narod reći, nisam lud/luda da potražim profesionalnu pomoć, nema ničega što ponovljeno salijevanje strave neće otkloniti.
Ne znam da li se nešto promijenilo u aktuelnoj praksi, ali nas su od malih nogu učili/e da se kod školskog pedagoga ide po kazni, a ne po pomoć. Tamo su odlazili loši đaci. Zašto bi neko otišao dobrovoljno i poželio se da ima problem, ako će tim činom biti trajno stigmatiziran? Vjerovatno se isti obrazac primjenjuje i kasnije kada odluke donosimo samostalno i ne strahujemo od vršnjačkog odbacivanja.

Briga o mentalnom zdravlju nije na listi prioriteta unutar sistema zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini. O njemu se govori na prigodne datume, najčešće kada ponestane drugih tema da se popune posljednje minute centralnih informativnih emisija. Zdravlje općenito nije tema, psihosomatski poremećaji i uzroci ovolikog broja oboljelih od karcinoma. Karcinom i tretman onkoloških pacijenata/ica je tema još manje. A njima, ako prežive, nakon svega što prođu u domaćoj zdravstvenoj torturi, takođe treba stručna neuropsihijatrijska pomoć.

Veza u prethodnim primjerima između tragedija u Sarajevu, Beogradu i Bihaću nije samo suicid. Zajedničko im je i odnos prema ženi. Nije se sudilo počiniteljima vršnjačkog nasilja nad dječakom Mahirom, niti onima koji su nasilje ignorisali. Sudilo se majci koja se usudila odabrati život koji ne podrazumijeva ostajanje u prethodnom braku po svaku cijenu. Jer „porodica se mora sačuvati“. To kada govore, niko se ne pita treba li porodica podrazumijevati i još nešto osim forme.
Dok iznose detalje Marijinog suicida i nagađaju o motivima, ne bi li kako došli do dodatnih klikova, mediji koji pišu o tome ne pretpostavljaju da je očigledno depresija razlog koji je djevojku doveo do odluke, niti otvaraju pitanje da li je možda zbog svog nebalkanskog porijekla u djetinjstvu bila izložena maltretiranju vršnjaka. Nagađam, ne mora značiti da je tako bilo, ali kad već i oni nagađaju, mogli bi to učiniti u pravcu podizanja svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i sprečavanju uzroka koji dovode do psihičkih poremećaja.
Posljednji tragični bihaćki slučaj, u kojem je optužena majka zbog odlaska, a za koji će se kasnije ispostaviti da je posljedica pokušaja da zaradom u inostranstvu prehrani djecu (a sve i da nije) zaokružuje ovu sliku užasa koji živimo i u kojem na vrijeme nije pružena pomoć čovjeku koji je počinio monstruozni zločin. Za nasilje je kriv nasilnik, u ovom i svakom drugom primjeru, ali to i dalje ne amnestira sistem koji nije učinio ništa na prevenciji.

Danas sam čula priču o ženi koja je deset godina bila žrtva nasilja u braku. Bračni partner je primjenjivao sve oblike nasilja poznate u praksi. Odluku da se razvede donijela je nakon što je jedva izbjegla ubistvo. I nakon što je napustila život s nasilnikom preispitivala je odluku i analizirala vlastitu krivicu, jer nasilje je trpjela iz uvjerenja kako se brak mora sačuvati po svaku cijenu. Da je ostala, cijena bi možda bila i život, ali šta je još jedno prinošenje žrtve u slavu patrijarhatu. I da, nasilnik je potekao iz porodice koja se čuvala po svaku cijenu, pa je fizičko nasilje uz koje je stasao bio obrazac koji je kasnije uspješno slijedio.

Ako se pitate šta možemo učiniti iz pozicija vlastite nemoći u oba slučaja, i kad je riječ o podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i o poziciji žene u balkanskom društvu, možemo za početak osobi koja nam se požali da se loše osjeća ponuditi da je saslušamo ili ako posjedujemo informaciju negdje uputimo, ali da to ne bude ni tarot majstorica ni saljevačica strave. Možemo da joj ne kažemo da je „sve u glavi“, da joj ne pružimo kakav self help priručnik i da je odvratimo od gledanja You Tube instrukcija kako se vibriranjem ili sličnim metodama samoproklamovanih učiteljica života osloboditi napetosti.
Lični angažman makar na Facebook profilu može biti od koristi prilikom ukazivanja na obilje primjera mizoginije u našem društvu, ili za početak da barem ne učestvujemo u javnom linču žena, bilo da su optužene za ono za šta nisu krive ili je u pitanju benigniji povod, kao što su okolnosti u kojima se žena „provalila“. Video zapisi sa „ženskim provalama“ postaju viralni zato što je to očekivano ponašanje žene. I prati ga komentar – vidi glupače. Nema razloga ni opravdanja da u tome učestvujemo.

Nana i nena u raljama života

Pješačenje između moje i kuće od A. trajalo je oko dva i po sata. Vjerovatno bih postigla kraće vrijeme da je, gluho bilo, duži bio rat. Znam da su među današnjim trkačima, maratoncima i hodačima raznih vrsta nekadašnji vojnici i da mojim izgovorima mjesta nema, ali ostavljam sebi pravo vjerovati kako sam se u te skoro četiri godine nahodala za pet života i kako mi treba još malo da odmorim, da bih se u duhu zdravih životnih navika rekreativno pokrenula. Naime, ja kad pješačim duže od 15 minuta, samo čekam kad će granata pasti.

Na današnji dan prije 23 godine u američkoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Na našoj porodičnoj ratnoj koti, onda kada je bilo struje, putem zemaljskih predajnika „hvatali“ smo programe Televizije Bosne i Hercegovine, Srne, HRT-a i RTS-a. Vratila sam se od A., moji su bili kod nekoga u gostima, bilo je i struje i na sva četiri kanala govorio je Bil Klinton. Mislila sam da se televizor pokvario. Za mir ne mogu reći ni da sam ga dočekala „skromno, u krugu porodice.“

Danas je i Svjetski dan televizije, juče je bio Međunarodni dan djeteta. Jedan s drugim možda na prvi pogled nemaju nikakve veze, zajedno s Dejtonom još manje.
Prije četiri godine ovaj televizijski praznik obilježila sam tako što sam svojevoljno napustila televiziju za koju sam vjerovala da će biti moje preduzeće do penzije. Sloboda koju živim danas i koja košta, vjerovatno je dio duga prema djetinjstvu kojeg nije bilo.

Zahvaljujući ratu i dejtonskom miru, iz školica (ne Kortesarovih i obrazovnih, nego onih na ulici s kredom) sam uletjela u salonke, a u ruci mi se umjesto kamenčića našla poslovna torba. Zbog toga mi se i danas dok potpisujem ugovor o djelu čini kao da se igram odraslih. Kao da sam obukla maminu odjeću nakon njenog povratka s posla pa defilujem po kući, uz punu svijest da naše poslovne biografije nikada neće izgledati kao biografije naših mama. Ili tata ako ste vi imali više sreće s tatama. CV onih koji/e su rođeni/e između sedamdesetih i osamdesete najčešće podsjećaju na Žikine šarenice.

Životi obrazovanih predstavnika/ca moje generacije se odvijaju između očekivanja odobrenja projekata, pravdanja grantova, rada na poslovima za koje su prekvalifikovani/e. Mir nam je donio mogućnost da sa završenim prestižnim svjetskim akademijama za grafički dizajn radimo na koordinacijskim poslovima u sektoru razvoja poljoprivrede. Ne karikiram. Znam osobu. I nemam ništa protiv poljoprivrede. Ali stručnjake/inje za tu oblast naći ćete u nekom desetom sektoru. Ovdje je sve kao iz vica o beogradskom heroinskom ovisniku koji je ulovio zlatnu ribicu pa je realizacija njegovih želja izgledale tako što je ribica Ruse prebacila u Ameriku, potom Amerikance u Rusiju, a onda opet vratila sve na početnu poziciju. Kad ga je pitala zašto, rekao je – zezaaanjeee.

O tome kako preživljavamo, svakodnevno razgovaram s prijateljicama. Najčešće preko različitih prozorčića na našim internet nalozima. Neke od njih su daleko, odustavši od balkanskih iluzija, otišle su živjeti svoje američke i evropske snove. S preostalim komuniciram putem interneta zbog toga što najčešće nemamo vremena. Pa onda pauze u proizvodnji tekstova ili kakvih srodnih djelatnosti koristimo da prokomentarišemo društvenu realnost, postavljajući jedna drugoj pitanje kako da naprimjer podnesemo disproporciju između imanja i znanja. Kako zažmiriti na jedno oko dok prolaziš pored poslovne zgrade nekih od najvećih uhljeba u državi, a ne možeš je zaobići jer si krenula na liječničke pretrage koje plaćaš, jer živiš slobodu koja košta.

I onda se, nakon nalaza, nađe vremena za živi susret s prijateljicom. Da vidimo u kojem ritmu nam antitijela i insulin plešu. Preferiraju li kao i mi old school repertoar ili su više u duhu novog doba, u nekom tehno ritmu. J. i ja imamo zajedničkog prijatelja, a on ima prijateljice koje se zovu Nana i Nena. Kaže J.: „Nas dvije smo nana i nena.“ I ona se smijemo. I jedemo tost s osam vrsta žitarica. Iako ne bismo smjele nijednu.

Toliko je dugačak spisak onoga što ne smijem da jedem da sve izgleda kao scena iz „Kuduza“ kad malac ne može upamtiti komšijine boljke pa odlučuje da će babi reći kako je susjed preminuo.
Sveske s receptima za kolače koje su ispisivale naše bake ostaće relikvije. Ne samo zbog sentimenta. Moja generacija ne razmjenjuje recepte za torte. Mi razgovaramo o zamjenama za hljeb, kolače, pastu… Mi živimo zamjene. I razgovaramo o zaključcima nakon psihoterapijskih seansi. Nedavno je Z. bila na grupnoj psihoterapiji na kojoj im je terapeutkinja rekla da donesu fotografije iz vremena kad su bili/e mali/e. Shvatih da ima nekog vraga u tome, te odlučih da posegnem za nešto odraslijim, postdejtonskim fotografijama.

Osim što bih poradila na frizuri, da se vratim u 21.11.1995. sigurno bih izgasila TV prijemnik i nastavila onu hodnju dužine dva i po sata, samo trkom, kao Forest Gamp, bez cilja, ali što dalje. Nisam tada, kao ni danas, imala neke velike planove, ali da me je neko pitao kako se vidim za 23 godine, sigurno bih rekla kao osobu koja vrijeme provodi na međunarodnim letovima, a ne u želji da se kao insan najede krompira pa makar u Sarajevu.

Priroda i društvo

Grožnjan, godinu nakon nastanka teksta, tj. mirenje s Grožnjanom. Saša Bukvić i ja.
Foto: Stefan Larson

Dva je ujutro. U Grožnjanu pada kiša. Jutros, kad sam se prvi put ovdje probudila, nisam imala predstavu gdje sam. Škure su bile navučene. Da me nije alarm probudio, pomislila bih kako sam na nekom odmoru.
Nakon dvadesetak sekundi sjetih se da sam došla u Ljetnu školu umjetnosti i aktivizma u organizaciji Fonda za druge. Koliko juče sam bila najmlađa na ovakvim skupovima. Zamišljala trenutke kako ću jednom, tokom predstavljanja, moći o sebi svašta reći, mahati biografijom kao lepezom. A iako starija, ništa pametnija nisam. Prvi put sam u životu prespavala polazak na avion. Probudila sam se u trenutku kad je letjelica s mojim praznim mjestom bila visoko iznad Butmira. Tamara Zablocki mi kaže kako se statistički to svima u životu jednom desi, mada se ona sama do moje nezgode pitala kako je to moguće. Pitala sam se i ja. Sad vidim da je sve moguće. Posebno sa mnom. I statistički sam najveći vitez od nereda kojeg poznajem. Tu noć pred polazak imali smo književno veče Maje Gal Štromar u Zvonu. Maja je bila gošća rezidencijalnog PEN-ovog i TRADUKI-jevog programa u Sarajevu. Razgovor je vodio Ahmed Burić, a na gitari je Majine stihove pratio Mitja Simič. Bilo je neobično lijepo. Znala sam i prije polaska u Zvono da, gdje su Bure i gitara, nema kući dolaska „zavida“ i sjetila se mudrog savjeta Davora Sučića Sule kako za dobru noć u kafani vrijedi žrtvovati i naredni dan. Žrtvovah ja i let. I sva šteta neka u tome bude.
Među najboljim pozorišnim replikama koje sam u životu čula bila je ona „siromah plaća dva puta“, koju izgovara junakinja „Tetoviranih duša“ nakon neuspjele a jeftinije estetske korekcije nosa. Razmišljala sam o tome dok sam drumskim putem išla ka Zagrebu, tješeći se kako je uz autobusku internetsku konekciju mnogo lakše podnositi sedmosatnu vožnju.
Budali je i zujanje komarca muzika.
A bilo je opet i prave muzike. Prenoćila sam u Zagrebu, gdje nam je dvadesetjednogodišnji sin moje prijateljice Zrinke do tri ujutro svirao pjesme Beatlesa, druga prijateljica glumica ga vokalno pratila, dok je u pauzama između numera prijatelj gej pričao o muškarcu koji je vogueovski primjerak poželjnog i za kojim je otišao njegov dugogodišnji partner.
Zrinka, majka pretalentovanog mladog muzičara, rijetki je primjer ljudske vrste koja oplemenjuje sve što dotakne i s kojom svaki susret bude podsjetnik da je zapravo jedino važno u životu imati ljude s kojima barem na još jednu noć, zbog koje vrijedi žrtvovati još jedan dan, možeš mentalno pobjeći iz paučine svakodnevice. I uz takve ljude lakše je i kad siromah dva puta mora platiti.
U Grožnjanu, kroz otvoreni prozor u kući Akademije dramskih umjetnosti, u kojoj smo smješteni, uz zvuk kiše dopire i nagovještaj ozbiljnog početka jeseni. Džaba što je u omiljenoj Istri, jesen je za one koji je ne vole jednako neugodna i u Sarajevu i u nekim ljepšim svjetovima.
Vjerovala sam u ovu godinu, koja je počela na Pacific Beachu. Dajem joj šansu i sada, a po svoj prilici, nikako se ona i ja ne razumijemo. Gledam ove mlade ljude s kojima ovdje drugujem. Većina me persira. Dobro, znala sam da će i to jednoga dana doći, ali baš mi se čini da je brzo. Pitam se hoće li i njima tako brzo proletjeti i hoće li im entuzijazam koji danas imaju jednoga dana samo biti simpatična uspomena. Da li će, kada budu u „mojim godinama“, osjetiti plodove vlastite aktivističke mladosti ili samo osjećati umor i ponekad nesposobnost da se sjete gdje su se probudili? Tokom ovog boravka u Istri posjetili smo i Pulu. Tamo sam prije deset godina upoznala Ljubišu Samardžića. Poslije mi je autobusom Topola transa slao DVD koji mi je trebao za montiranje emisije. Dok sam pošiljku čekala na stanici, smatrala sam da je to najveća potvrda uspjeha do koje mlada osoba može doseći. Ljubiša ti nešto šalje, hej…
Sad, deset godina kasnije, dopisujem se s Dubravkom Ugrešić, nije loše na svako deset godina približiti se idolima iz mladosti.
Sinoć su javili da je Ljubiša preminuo. Ko god ju je imao, kako to obično biva, stavio je na Facebook vlastitu fotografiju s njim.
Mi se nismo slikali, kao što se obično s poznatima ne slikam, ali pamtim. Uvijek i isključivo ljude, odnosno društvo. A Ljubiša je bio ljudina. S prirodom nikad nisam najbolje stajala i, što se mene tiče, dan, za grožnjanski s razglednica čarobni ambijent, bio bi mi dovoljan. Ali povraci iz prirode u društvo uvijek nose radost, posebno kad znam da me u Sarajevu čekaju otvaranje izložbe Saše Bukvića u Zvonu i još jedno labavo obećanje sebi dato kako je ovo posljednji put da na daljinu radim Urban magazin.

Napisano u Grožnjanu početkom septembra 2017.

Nacrtaj srce, klikni enter, lagano u treću, život može biti lijep

Fotografija preuzeta sa: www.palife.co.uk

Dio privilegija mojih poslova i života (a ima li života van posla?) podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s nekim od vrhunskih profesionalaca/ki.
Profesionalci na pitanja kad će, hoće li, mogu li i žele li odgovaraju sa stiže, može, kad treba, biće, ne brini. Ne podsjećaš ih i ne cimaš svako malo, kada završe i urade najbolje što mogu, a ti im se zahvališ, neki od njih ti kažu: Nemoj da opterećujemo komunikaciju zahvaljivanjem.
Oni/e vrhunski/e u svom poslu, sigurni u sebe, rasterećeni sujete, ne skaču ti po živcima, ne oduzimaju vrijeme suvišnim pitanjima, ne puštaju te da čekaš duže već što treba kako bi vlastitom radu dali težinu.

Ti ljudi dio su radosti života, posebno onda kada život podrazumijeva lenjinovske radne obaveze. Oni/e su dio srećnih trenutaka proslavljanja uspješne realizacije velikih obaveza.
Ne počinju rečenice sa ja, pitaju kako si ti, nasmiju te kad si na rubu očaja i kažu: Nemoj se brinuti, biće dobro, uvijek na kraju bude dobro ili se barem završi.
Ljudi koji iza sebe imaju rezultate tolerantniji su na greške drugih. Ne oštre sablje na nenamjerni propust. Ne skidaju glave nakon prve, a nekada ni druge i treće greške. Znaju da se snaga gospodara ne odlikuje u odluci da podaniku skrati glavu već produži život.

Svako cmok i nacrtano srce u prozorčiću mesingera koje dobijete od nadređenih o vama više govori već nalickane reference CV-a.
I kada ste u prilici da procjenjujete rad drugih i kad ste zadovoljni učinjenim, nacrtajte to srce i kliknite enter – neće ruka otpasti, a s druge strane, proizvešćete radost i zahvalnost od koje svaka potencijalno kancerogena ćelija u vašem organizmu nestaje.

Da ne biste pomislili kako je ovaj tekst najava za moju buduću karijeru motivacijske govorkinje na socijalnim mrežama, reći ću vam da uz sva ta ljudska čuda i profesionalne susrete koji se trajno upisuju u sjećanje postoje i neopjevane budale koje me nisu zaobišle. Jer na svakom balu vila i vilenjaka pojaviće se neka zla vještica ili vještac. Jer to je dio ljudske prirode i života. Tako valjda mora biti.

I kad vam skoči pritisak, kad mislite da rukom možete opipati tumor koji vam od njih raste na mozgu, udahnite, pustite omiljenu pjesmu, upalite mirišljavi štapić, naručite najveću šnitu torte ili otvorite pivo i samo pomislite kako je tek njima sa samima sobom. Kakav je to hudi život unutar kojeg registruješ samo loše. Ili učitaš loše čak i kad ne postoji.
Bježite od ljudi koji nisu okruženi ljudima. Bježite koliko vas noge nose. I nemojte se varati da nije do njih i da su svi oni koji su nekada oko njih postojali bili loši pa ih naprosto više nema. Nemojte imati iluziju da vi baš toj osobi možete biti dobar saveznik/ca i nova pokretačka snaga. Od njihove buke nećete čuti ni one koji pitaju za vaše zdravlje, šalju vam linkove recepata za imunitet ili sami naprave biljnu mješavinu znajući da nemate vremena otići ni do dragstora, a posebno ne do biljne apoteke.

Nemojte investirati u loše odnose. Investirajte u vlastito sjećanje koje će ispuniti oni ljudi čija mrva dobra može formirati istu takvu lavinu.
Investirajte u vlastito znanje i vještine kako biste u ovom surovom kapitalističkom svijetu ponekad imali/e luksuz vlastitih profesionalnih izbora i ne radili za one i s onima od kojih vam se krivi kičma i vrti želudac. Sve i da je 95 procenata nepotizma prilikom zapošljavanja ili dobijanja novih prilika, računajte na onih preostalih pet koje ne mogu popuniti amidžići i tetičine i koji čekaju na vas.

I na kraju ove poruke koja podsjeća na one cirkularne koje je deda s Galapagosa ostavio svom unuku reći ću vam da prije nego što se slikate u Dubaiju ili kakvoj drugoj dalekoj destinaciji pa požurite da to postavite na Facebook, odete, ako ste iz Bosne i Hercegovine, a i ako niste, u Mostar, Jajce, Stolac, Banju Luku… Ako imate auto, lagano u treću, ako ne, nije ni svaki autobus rđav, pa kroz naše pitome predjele… Jeste da ih čine kuće bez fasada i kade u dvorištima, ali i naseljavaju sjajni ljudi. Tamo ćete sresti usamljene pjesnike, početnice u malom poduzetništvu, raspjevane glumce, entuzijastične profesorice, umorne ali nasmijane konobare… Upoznajući geografiju zavičaja formirate i geografiju duše. I svaki put kad ponovo dođete u to isto mjesto dočekaće vas sjećanja na trenutke i ljude koji postoje kako bi vas podsjetili da i vaša sreća i vaša tuga nisu samo vaša stvar.

10. maj 2017. Sarajevo

Zločin i patrijarhat

fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba
fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba

Ne želim ni zamisliti kako je izgledao trenutak u kojem su Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović, roditelji tragično preminulog Mahira Rakovca, odlučili da sa javnosti, kojoj generalno nedostaje empatije, podijele saznanja nakon Mahirovog ukopa o nasilju koje je prethodilo Mahirovom suicidu.
Sve i da su bile drugačije okolnosti, a ne one koje su im donijele potvrdu o društvu mržnje i nasilja, sumnjam da ne bi bili svjesni nus pojava koje će njihov istup i njihova borba podrazumijevati. Tim njihova odluka koja postaje univerzalna borba za prava sve djece na dostojanstveno odrastanje nadilazi ličnu borbu za istinu i pravdu. Alisin i Dubravkov vapaj bio je poziv za organizovani način prevencije nasilja, poziv za preispitivanje cjelokupnog školskog sistema, kako uvezenog, tako i domaćeg. Poziv da konačno institucije počnu raditi svoj posao.
Najčešće ih nisu čuli. Taj patrijarhalni glib u koji smo do guše uronili ne dozvoljava nam ni da vidimo ni da čujemo. Ili je uz najveću tragediju koju je doživjela, Alisina tragedija još u jednom, u činjenici da nije jadna, da je u bolu dostojanstvena, a u nastupima artikulisana. Ako postoji ikakva sreća u ovoj užasnoj nesreći, ona je upravo u činjenici da su na čelu borbe za svu našu djecu dvoje ljudi koji besprijekorno mogu verbalizovati vlastite stavove. Ali s druge strane, kad pogledamo taj zamuckujući politički vrh, medijske djelatnike/ce koji sriču, nije li sve skupa potvrda da nam ljudi poput Alise i Dubravka i ne trebaju.

Žena, sporedna uloga

Po heteropatrijarhalnim kriterijima za ženu je najbolje da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti kakav god da jeste te izrodi djece onoliko koliko joj ih bog ili allah podari. Drugačije izbore društvo ne prihvata, ako ne direktno onda po internet forumima osporava, računajući na zaslužnu kaznu ”na onom svijetu” za žene koje vole žene, za one koje su odlučile da se ne udaju iako vole muškarce, i za one ”grešnice” među najvećim koje su odlučile da nemaju djecu.
Nije društvo pretjerano sentimentalno ni kad se iskorači iz tog zakovanog modela-prvog i jedinog do kraja života braka.
Valjda nema kulture kao što je naša koja je smislila toliko pogrdnih naziva za ženu koja je razvedena. Najčešće je ”raspuštenica”. Status raspuštenice gubi se onda kada žena stupi u drugi brak. Ali tad se ona nije udala već se ”preudala”.
Grijeh raspuštenice udajom nije amnestiran, jer se ona, ponavljam, nije udala, već ”preudala”.
Kao da su lični emotivni izbori džemperi. Pa obučeš jedan ako hoćeš da ti je toplo. A sa dva se već pretopliš.
Onog trenutka kad javnost od Dubravka Lovrenovića saznaje za monstruozno zlostavljanje koje je prethodilo Mahirovoj smrti, zlonamjerni dio javnost Mahirovu majku percipira kao ženu koja se ”preudala” iako naravno ne posjeduje podatke o periodu koji je prošao između dva braka, o mogućim razlozima razvoda…
U tom trenutku, iako smo formalno u 21. vijeku, mi stižemo civilizacijski na prapočetak, tamo kod biblijskog grijeha zahvaljujući kojem sa žena, evo do danas, nikako da spadne teret krivice, s tim što se u međuvremenu Evina jedna jabuka pretvorila u cijelu krošnju. Možda je nekad negdje odnos prema ženi evoluirao, ali kod nas se još uvijek kreće u okvirima koje je opisala epska pjesma. U njoj je žena sporedni lik, s neširokim dijapazonom osobina koji je svode na dvije kategorije, skrušenu i prihvatljivu ili prenaglašeno emocionalnu, čitaj- neprihvatljivu.
Alisa je, prema onome što joj je društvo namijenilo, nakon tragedije eventualno mogla otići da joj saliju stravu.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih dio javnosti ne želi čuti o onome što Alisa i Dubravko govore, zanemarujući činjenicu da je upravo njima najteže o tome govoriti.
Stvorili smo društvo u kojem je najveća uvreda nekome reći da je gej. Društvo u kojem se svaki razgovor o pravu na istospolnu seksualnu orijentaciju doživljava kao atak na porodicu kao ”osnovnu ćeliju društva” i kompletan heteropatrijarhalni sistem.
Sada bi nam, ako već nije ranije, trebalo biti jasno da bez prevencije homofobije nema prevencije nasilja. Kako u homofobičnom društvu koje smo tako pažljivo ciglu po ciglu gradili, očekivati toleranciju u bilo kojem segmentu?
Informacija da tamo gdje je najveća uvreda biti peder postoje oni koji uživaju u seksualnom zlostavljanju istospolne osobe sigurno nije nešto što će heteropatrijarhalna većina željeti saslušati. I tu im ne ”pomaže” činjenica da je riječ o zlostavljanju. Jer u onome u čemu ne uživa žrtva, ne znači da ne uživa zlostavljač.
Drugi razlog je suicid, doživljen u našoj pretpotopnoj zajednici najčešće kao porodična krivica, o kojoj se ćuti a članovi porodice žive sa trajnom stigmom. Zbog toga što se o njemu ne govori ne otvara se ni pitanje tretmana mentalnog zdravlja bez obzira o kom uzrastu da je riječ.
Ćuteći trajno hranimo sistem koji neće učiniti ništa, niti iko postaviti pitanje da li u institucijama javnog zdravlja imamo dovoljno psihijatara i psihologa. Ili u obrazovanim dovoljno senzibilizirane pedagoge i psihologe.

Dramaturgija po mjeri medija

Majčin ”status”, priča o seksualnom zlostavljanju i suicid kao tema o kojoj se javno govori kao da nisu ”publici” bili dovoljni. Nedostajalo je još nešto za dio javnosti kojem je mimo tragedije i istrage bilo važnije da proviri kroz ključaonicu Mahirovog porodičnog doma.
U igrokazu kojeg su kreirali mediji pojavio se biološki otac, neki kontra deux ex masina, ali po patrijarhalnoj mjeri. Čovjek koji se u jednom trenutku u nevjerici pita-kako je Alisa mogla o tome govoriti, potvrđuje sve prethodno napisano.
Trebalo je ćutati.
A kad već ćutnje nije bilo, onda će novi junak, nakon dvadeset dana vlastite ćutnje, na medijsku scenu iznijeti detalje o ostavljenoj serdžadi za molitvu, što implicira da je Alisa, uz sve što joj se zamjera, još i bezbožnica ili jednostavno žena koja se zarad nove ljubavi odrekla vjere.
Svemu tome kao potvrda treba poslužiti ta ostavljena serdžada. Svako ko je imao prekid veze, a posebno razvod, znaće da se u nekad zajedničkom prostoru ostavljaju i veće dragocjenosti. Jer je u jednom trenutku samo važno da se ode. Vjera se valjda u srcu nosi.
Dalje ćemo u tom monologu saznati da je Alisa bila previše posvećena nauci.
I onda nam više ništa neće trebati.
Iskonstruisaćemo svoju sliku zahvaljujući kojoj će nam biti lakše prihvatit da smo dio svijeta u kojem se zločini ne sankcionišu i u kojem vlastitim nečinjenjem doprinosimo stradanju nekog novog Mahira.
Sve dok na nas ili našeg Mahira ne dođe red. Tada će biti kasno. Kasno da budemo ljudi ili što je još važnije u Alisinom ”grijehu”, žene. Na koji način ćemo štititi pravo na vlastito obrazovanje, nošenje ili ostavljanje serdžade, ako ćutimo u trenutku kada su to ključni argumenti za njenu diskreditaciju.
Nijedna ženska nevladina organizacija nije se oglasila povodom ad hominem napada na ovu ženu.
Primjećuje to i Alisa u odgovoru na dobru medijsku analizu kolege Amera Tikveše.
Nije jer Alisa, kao što napisah na početku, ne odgovara socijalnom modelu jadnosti. Njena pojavnost iziskuje empatiju, ne sažaljenje. Ona bi nam u nekim drugim okolnostima mogla biti samo konkurencija. A mi konkurenciju ne prihvatamo. I zato će nam solidarnost kao jedan od osnovnih feminističkih principa biti vječni kamen spoticanja i ispit na kojem uvijek iznova padamo.
Umjesto solidarnosti lakše nam je da stvaramo hipoteze, postavljamo stvari na način šta bi bilo da je drugačije bilo. Kao da se to i Alisa ne pita.
Samo ne zaboravite, Mahir nije stradao zato što se preselio iz Tuzle u Sarajevo, već zato što smo u ovoj gladijatorskoj borbi sa tranzicijom i poraćem, živeći u društvu podijeljenom na siromašne i duboko traumatizirane i bogate, nerijetko devijantne, izgubili sebe i prestali biti ljudi.

Šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema kiču

Znam da se ne smije pisati kao da se nešto podrazumijeva, zato mi je teško objasniti, onima kojima se ne podrazumijeva, posebno ljudima koji žive van BiH, zašto je interesovanje za izložbu Sulejmana Meme Haljevca i prisustvo kantonalnog ministra kulture-sporno. Sulejman Memo Haljevac je akademski slikar- mogao bi biti jedan od protuargumenata. Akademija koja je Memi omogućila diplomu takođe bi mogla biti jedna od tema u podužoj analizi uzroka koji su dovele do posljedice zvane Memo, do opšte Memoizacije čiji je Memo najbolji reprezent. Osim što na svojim izložbama okuplja neobično mnogo ljudi i što ih posjećuje resorni ministar koji inače nije ljubitelj književnosti (dok mu kič slikarstvo očigledno paše), Memo u svemu ide prvi, nudi više, pa dok je naprimjer većini potrebna topla ili bilo kakva voda da bi se okupali, Memi je za tuširanje potrebno nešto drugo:
“Umjetnost je pokretač svijeta. Ja se hranim umjetnošću, ja kad otvorim frižider, živim sa umjetnošću. Kada idem da se istuširam, meni treba umjetnost da bih se istuširao”, kaže Memo za portal Klix.ba.
Memo se, svojevremeno, dokazao i na drugim frontovima. Pobjednik je reality show-a Farma i nekako mislim da je o Memi dovoljno i da je pametnom/oj dosta.

Od niza nagomilanih, Memo je najmanji problem. Nije problem ni broj ljudi koji je bio prisutan na njegovoj izložbi. I dalje to nije previše. I dalje to jedva da može biti dvadeset posto posjetitelja koride u Čevljanovićima, s tim što tu koridu nepravedno uzimamo kao primjer za poređenje. Od tih primalnih nagona potaknutih folkom, pečenjem i dekolteima, mnogo su opasniji oni koji misle da su ‘urbani’.
Ne bih ni o Meminim slikama, nisam školovana što bi se reklo. Ima toliko mladih i školovanih koji ne pišu o onima o kojima bi trebali pa zato ljudi i ne znaju u čemu je razlika između kiča i arta. Sve će to narod pozlatiti i tabloidizacija prekriti.

Ali o slikanju po ženama kao dijelu Meminog performansa mogu pisati. O toj podrazumijevajućoj eksploataciji ženskog tijela, o tome da se najčešće u takvom pristupu ne vidi ništa neprihvatljivo, o nepodnošljivom prihvatanju žene da bude štafelaj i platno za bilo kog memu, o pristajanju na podređenu poziciju, o ovoj muci koja zaista prijeti da uguši…
Ali sve ovo i dalje nije tema. Iako sam krenula od izbjegavanja podrazumijevanja, svako ko me zna jasno mu je da nisam ushićena Meminim i sličnim ‘stvaralaštima’ te da me isključivo zanimaju djela autora/ca priznatijih dalje od sarajevskih tržnih centara (što i nije problem samo po sebi, kada je Sarajevska filharmonija imala nastup u istom tržnom centru bio je to jedan od boljih i važijih kulturnih događaja u gradu).

memo

Pomešaj ove noći crnu i zlatnu, slikaj po meni kao po platnu ili tako nekako , foto Klix.ba

Mene zapravo, od imenovanja, zanima ministar kulture i sporta Samer Rešidat, izbor Demokratske fronte, partije kojoj je dovoljan broj razumnih ljude koje poznajem na posljednjim izborima ukazao povjerenje. Čovjek je turistički radnik, vlasnik agencije, vjerovatno i uspješan u odvođenju ekskurzija na međunarodne destinacije. Po vlastitom priznanju ne voli književnost. Na izložbi, a da nije Memina, prvi put je viđen po izboru na dužnost, posavjetovalo ga valjda pa došao. Smatra da umjetnici moraju nešto i da proizvode, a ne samo da troše pare. U pozorištima razmišljaju o uzgoju gljiva, toliko davno su renovirana pa su uslovi već idealni.

Najnovija mjera Rešidatovog ministarstva, objavljena odmah nakon pohoda na Memin event, podrazumijeva izmjene u tretmanu umjetnika kojima se iz budžeta Kantona Sarajevo uplaćuju doprinosi.
U najkraćem, ukoliko žele da zadrže status istaknutih samostalnih umjetnika, moraće da učestvuju u svim manifestacijama koje podržava Vlada Kantona Sarajevo.

”Istaknuti samostalni umjetnici, kako je navedeno u dopunama, imat će obavezu da dva puta u toku kalendarske godine, od toga jednom u vrijeme državnih praznika, i to bez naknade, daju svoj umjetnički doprinos kroz učešća u književnim manifestacijama, izložbama, koncertima, modnim revijama i drugim umjetničkim aktivnostima koje se organizuju uz podršku Vlade KS i Ministarstva kulture i sporta.”
Zamišljam provedbu novih mjera u budućnosti. Npr. Jusufa Hadžifejzovića pozovu na Bijenale u Veneciji (kao što je to bilo ove i niz prethodnih godina) i on kaže-a ne, hvala lijepo, moram da učestvujem u obilježavanju dana mjesne zajednice Hrid, zajedno sa KUD-om ‘Poskočica’ i pletiljama sa Širokače.

I možemo se ne znam koliko tješiti poskočicama i doskočicama, ali situacija je ozbiljna, da ne kažem zajebana.
Ovaj čovjek će sa onima koji su ga postavili biti još četiri godine na čelu ministarstva kulture. Sudeći po dosadašnjim potezima, raspoređivaće novac poreskih obveznika za manifestacije od značaja za haustor. Ne poznaje scenu, ne zna princip rada institucija, ne voli književnost, nema savjetnike ili ne sluša njihove savjete, od umjetnosti je vidio možda Dalijev muzej čija je posjeta dio programa na apsolventskim ekskurzijama koje preko Verone i Nice vode do Barselone. Nema obrazovanje ni iskustvo koje se u bilo kom segmentu dotaklo sa kulturom i umjetnošću.

Kamila

Ministar na prethodnom poslu

Četiri godine je puno. Onaj/a koji je sad upisao/la akademiju, završiće je u vrijeme isteka ministrovog mandata. I ako se po jutru dan poznaje, zateći će pustoš. Spakovati se i otići u tri lijepe, ali samo što dalje, jer kompletna memoizacija podsjeća na posljednji poziv putnicima da se ukrcaju na voz sa kartom u jednom pravcu.

I da li je sve dio neke ozbiljnije strategije? Posljedica namjere da sve bude ovako kako jeste? Sumnjam, nisu oni dorasli tome. Ovo je samo posljedica kontinuiranog javašluka, dosadašnjeg tretmana kulture koji omogućuje da joj turistički vodič bude ministar. Da iz safari košulja uskoči u odijelo, stavi kravatu i sa pogledom ispod obrva poruči-svi ćete vi meni pjevati u horu na Cicinom hanu.