Zločin i patrijarhat

fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba
fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba

Ne želim ni zamisliti kako je izgledao trenutak u kojem su Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović, roditelji tragično preminulog Mahira Rakovca, odlučili da sa javnosti, kojoj generalno nedostaje empatije, podijele saznanja nakon Mahirovog ukopa o nasilju koje je prethodilo Mahirovom suicidu.
Sve i da su bile drugačije okolnosti, a ne one koje su im donijele potvrdu o društvu mržnje i nasilja, sumnjam da ne bi bili svjesni nus pojava koje će njihov istup i njihova borba podrazumijevati. Tim njihova odluka koja postaje univerzalna borba za prava sve djece na dostojanstveno odrastanje nadilazi ličnu borbu za istinu i pravdu. Alisin i Dubravkov vapaj bio je poziv za organizovani način prevencije nasilja, poziv za preispitivanje cjelokupnog školskog sistema, kako uvezenog, tako i domaćeg. Poziv da konačno institucije počnu raditi svoj posao.
Najčešće ih nisu čuli. Taj patrijarhalni glib u koji smo do guše uronili ne dozvoljava nam ni da vidimo ni da čujemo. Ili je uz najveću tragediju koju je doživjela, Alisina tragedija još u jednom, u činjenici da nije jadna, da je u bolu dostojanstvena, a u nastupima artikulisana. Ako postoji ikakva sreća u ovoj užasnoj nesreći, ona je upravo u činjenici da su na čelu borbe za svu našu djecu dvoje ljudi koji besprijekorno mogu verbalizovati vlastite stavove. Ali s druge strane, kad pogledamo taj zamuckujući politički vrh, medijske djelatnike/ce koji sriču, nije li sve skupa potvrda da nam ljudi poput Alise i Dubravka i ne trebaju.

Žena, sporedna uloga

Po heteropatrijarhalnim kriterijima za ženu je najbolje da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti kakav god da jeste te izrodi djece onoliko koliko joj ih bog ili allah podari. Drugačije izbore društvo ne prihvata, ako ne direktno onda po internet forumima osporava, računajući na zaslužnu kaznu ”na onom svijetu” za žene koje vole žene, za one koje su odlučile da se ne udaju iako vole muškarce, i za one ”grešnice” među najvećim koje su odlučile da nemaju djecu.
Nije društvo pretjerano sentimentalno ni kad se iskorači iz tog zakovanog modela-prvog i jedinog do kraja života braka.
Valjda nema kulture kao što je naša koja je smislila toliko pogrdnih naziva za ženu koja je razvedena. Najčešće je ”raspuštenica”. Status raspuštenice gubi se onda kada žena stupi u drugi brak. Ali tad se ona nije udala već se ”preudala”.
Grijeh raspuštenice udajom nije amnestiran, jer se ona, ponavljam, nije udala, već ”preudala”.
Kao da su lični emotivni izbori džemperi. Pa obučeš jedan ako hoćeš da ti je toplo. A sa dva se već pretopliš.
Onog trenutka kad javnost od Dubravka Lovrenovića saznaje za monstruozno zlostavljanje koje je prethodilo Mahirovoj smrti, zlonamjerni dio javnost Mahirovu majku percipira kao ženu koja se ”preudala” iako naravno ne posjeduje podatke o periodu koji je prošao između dva braka, o mogućim razlozima razvoda…
U tom trenutku, iako smo formalno u 21. vijeku, mi stižemo civilizacijski na prapočetak, tamo kod biblijskog grijeha zahvaljujući kojem sa žena, evo do danas, nikako da spadne teret krivice, s tim što se u međuvremenu Evina jedna jabuka pretvorila u cijelu krošnju. Možda je nekad negdje odnos prema ženi evoluirao, ali kod nas se još uvijek kreće u okvirima koje je opisala epska pjesma. U njoj je žena sporedni lik, s neširokim dijapazonom osobina koji je svode na dvije kategorije, skrušenu i prihvatljivu ili prenaglašeno emocionalnu, čitaj- neprihvatljivu.
Alisa je, prema onome što joj je društvo namijenilo, nakon tragedije eventualno mogla otići da joj saliju stravu.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih dio javnosti ne želi čuti o onome što Alisa i Dubravko govore, zanemarujući činjenicu da je upravo njima najteže o tome govoriti.
Stvorili smo društvo u kojem je najveća uvreda nekome reći da je gej. Društvo u kojem se svaki razgovor o pravu na istospolnu seksualnu orijentaciju doživljava kao atak na porodicu kao ”osnovnu ćeliju društva” i kompletan heteropatrijarhalni sistem.
Sada bi nam, ako već nije ranije, trebalo biti jasno da bez prevencije homofobije nema prevencije nasilja. Kako u homofobičnom društvu koje smo tako pažljivo ciglu po ciglu gradili, očekivati toleranciju u bilo kojem segmentu?
Informacija da tamo gdje je najveća uvreda biti peder postoje oni koji uživaju u seksualnom zlostavljanju istospolne osobe sigurno nije nešto što će heteropatrijarhalna većina željeti saslušati. I tu im ne ”pomaže” činjenica da je riječ o zlostavljanju. Jer u onome u čemu ne uživa žrtva, ne znači da ne uživa zlostavljač.
Drugi razlog je suicid, doživljen u našoj pretpotopnoj zajednici najčešće kao porodična krivica, o kojoj se ćuti a članovi porodice žive sa trajnom stigmom. Zbog toga što se o njemu ne govori ne otvara se ni pitanje tretmana mentalnog zdravlja bez obzira o kom uzrastu da je riječ.
Ćuteći trajno hranimo sistem koji neće učiniti ništa, niti iko postaviti pitanje da li u institucijama javnog zdravlja imamo dovoljno psihijatara i psihologa. Ili u obrazovanim dovoljno senzibilizirane pedagoge i psihologe.

Dramaturgija po mjeri medija

Majčin ”status”, priča o seksualnom zlostavljanju i suicid kao tema o kojoj se javno govori kao da nisu ”publici” bili dovoljni. Nedostajalo je još nešto za dio javnosti kojem je mimo tragedije i istrage bilo važnije da proviri kroz ključaonicu Mahirovog porodičnog doma.
U igrokazu kojeg su kreirali mediji pojavio se biološki otac, neki kontra deux ex masina, ali po patrijarhalnoj mjeri. Čovjek koji se u jednom trenutku u nevjerici pita-kako je Alisa mogla o tome govoriti, potvrđuje sve prethodno napisano.
Trebalo je ćutati.
A kad već ćutnje nije bilo, onda će novi junak, nakon dvadeset dana vlastite ćutnje, na medijsku scenu iznijeti detalje o ostavljenoj serdžadi za molitvu, što implicira da je Alisa, uz sve što joj se zamjera, još i bezbožnica ili jednostavno žena koja se zarad nove ljubavi odrekla vjere.
Svemu tome kao potvrda treba poslužiti ta ostavljena serdžada. Svako ko je imao prekid veze, a posebno razvod, znaće da se u nekad zajedničkom prostoru ostavljaju i veće dragocjenosti. Jer je u jednom trenutku samo važno da se ode. Vjera se valjda u srcu nosi.
Dalje ćemo u tom monologu saznati da je Alisa bila previše posvećena nauci.
I onda nam više ništa neće trebati.
Iskonstruisaćemo svoju sliku zahvaljujući kojoj će nam biti lakše prihvatit da smo dio svijeta u kojem se zločini ne sankcionišu i u kojem vlastitim nečinjenjem doprinosimo stradanju nekog novog Mahira.
Sve dok na nas ili našeg Mahira ne dođe red. Tada će biti kasno. Kasno da budemo ljudi ili što je još važnije u Alisinom ”grijehu”, žene. Na koji način ćemo štititi pravo na vlastito obrazovanje, nošenje ili ostavljanje serdžade, ako ćutimo u trenutku kada su to ključni argumenti za njenu diskreditaciju.
Nijedna ženska nevladina organizacija nije se oglasila povodom ad hominem napada na ovu ženu.
Primjećuje to i Alisa u odgovoru na dobru medijsku analizu kolege Amera Tikveše.
Nije jer Alisa, kao što napisah na početku, ne odgovara socijalnom modelu jadnosti. Njena pojavnost iziskuje empatiju, ne sažaljenje. Ona bi nam u nekim drugim okolnostima mogla biti samo konkurencija. A mi konkurenciju ne prihvatamo. I zato će nam solidarnost kao jedan od osnovnih feminističkih principa biti vječni kamen spoticanja i ispit na kojem uvijek iznova padamo.
Umjesto solidarnosti lakše nam je da stvaramo hipoteze, postavljamo stvari na način šta bi bilo da je drugačije bilo. Kao da se to i Alisa ne pita.
Samo ne zaboravite, Mahir nije stradao zato što se preselio iz Tuzle u Sarajevo, već zato što smo u ovoj gladijatorskoj borbi sa tranzicijom i poraćem, živeći u društvu podijeljenom na siromašne i duboko traumatizirane i bogate, nerijetko devijantne, izgubili sebe i prestali biti ljudi.

Šta je to u ljudskom biću što ga tjera prema kiču

Znam da se ne smije pisati kao da se nešto podrazumijeva, zato mi je teško objasniti, onima kojima se ne podrazumijeva, posebno ljudima koji žive van BiH, zašto je interesovanje za izložbu Sulejmana Meme Haljevca i prisustvo kantonalnog ministra kulture-sporno. Sulejman Memo Haljevac je akademski slikar- mogao bi biti jedan od protuargumenata. Akademija koja je Memi omogućila diplomu takođe bi mogla biti jedna od tema u podužoj analizi uzroka koji su dovele do posljedice zvane Memo, do opšte Memoizacije čiji je Memo najbolji reprezent. Osim što na svojim izložbama okuplja neobično mnogo ljudi i što ih posjećuje resorni ministar koji inače nije ljubitelj književnosti (dok mu kič slikarstvo očigledno paše), Memo u svemu ide prvi, nudi više, pa dok je naprimjer većini potrebna topla ili bilo kakva voda da bi se okupali, Memi je za tuširanje potrebno nešto drugo:
“Umjetnost je pokretač svijeta. Ja se hranim umjetnošću, ja kad otvorim frižider, živim sa umjetnošću. Kada idem da se istuširam, meni treba umjetnost da bih se istuširao”, kaže Memo za portal Klix.ba.
Memo se, svojevremeno, dokazao i na drugim frontovima. Pobjednik je reality show-a Farma i nekako mislim da je o Memi dovoljno i da je pametnom/oj dosta.

Od niza nagomilanih, Memo je najmanji problem. Nije problem ni broj ljudi koji je bio prisutan na njegovoj izložbi. I dalje to nije previše. I dalje to jedva da može biti dvadeset posto posjetitelja koride u Čevljanovićima, s tim što tu koridu nepravedno uzimamo kao primjer za poređenje. Od tih primalnih nagona potaknutih folkom, pečenjem i dekolteima, mnogo su opasniji oni koji misle da su ‘urbani’.
Ne bih ni o Meminim slikama, nisam školovana što bi se reklo. Ima toliko mladih i školovanih koji ne pišu o onima o kojima bi trebali pa zato ljudi i ne znaju u čemu je razlika između kiča i arta. Sve će to narod pozlatiti i tabloidizacija prekriti.

Ali o slikanju po ženama kao dijelu Meminog performansa mogu pisati. O toj podrazumijevajućoj eksploataciji ženskog tijela, o tome da se najčešće u takvom pristupu ne vidi ništa neprihvatljivo, o nepodnošljivom prihvatanju žene da bude štafelaj i platno za bilo kog memu, o pristajanju na podređenu poziciju, o ovoj muci koja zaista prijeti da uguši…
Ali sve ovo i dalje nije tema. Iako sam krenula od izbjegavanja podrazumijevanja, svako ko me zna jasno mu je da nisam ushićena Meminim i sličnim ‘stvaralaštima’ te da me isključivo zanimaju djela autora/ca priznatijih dalje od sarajevskih tržnih centara (što i nije problem samo po sebi, kada je Sarajevska filharmonija imala nastup u istom tržnom centru bio je to jedan od boljih i važijih kulturnih događaja u gradu).

memo

Pomešaj ove noći crnu i zlatnu, slikaj po meni kao po platnu ili tako nekako , foto Klix.ba

Mene zapravo, od imenovanja, zanima ministar kulture i sporta Samer Rešidat, izbor Demokratske fronte, partije kojoj je dovoljan broj razumnih ljude koje poznajem na posljednjim izborima ukazao povjerenje. Čovjek je turistički radnik, vlasnik agencije, vjerovatno i uspješan u odvođenju ekskurzija na međunarodne destinacije. Po vlastitom priznanju ne voli književnost. Na izložbi, a da nije Memina, prvi put je viđen po izboru na dužnost, posavjetovalo ga valjda pa došao. Smatra da umjetnici moraju nešto i da proizvode, a ne samo da troše pare. U pozorištima razmišljaju o uzgoju gljiva, toliko davno su renovirana pa su uslovi već idealni.

Najnovija mjera Rešidatovog ministarstva, objavljena odmah nakon pohoda na Memin event, podrazumijeva izmjene u tretmanu umjetnika kojima se iz budžeta Kantona Sarajevo uplaćuju doprinosi.
U najkraćem, ukoliko žele da zadrže status istaknutih samostalnih umjetnika, moraće da učestvuju u svim manifestacijama koje podržava Vlada Kantona Sarajevo.

”Istaknuti samostalni umjetnici, kako je navedeno u dopunama, imat će obavezu da dva puta u toku kalendarske godine, od toga jednom u vrijeme državnih praznika, i to bez naknade, daju svoj umjetnički doprinos kroz učešća u književnim manifestacijama, izložbama, koncertima, modnim revijama i drugim umjetničkim aktivnostima koje se organizuju uz podršku Vlade KS i Ministarstva kulture i sporta.”
Zamišljam provedbu novih mjera u budućnosti. Npr. Jusufa Hadžifejzovića pozovu na Bijenale u Veneciji (kao što je to bilo ove i niz prethodnih godina) i on kaže-a ne, hvala lijepo, moram da učestvujem u obilježavanju dana mjesne zajednice Hrid, zajedno sa KUD-om ‘Poskočica’ i pletiljama sa Širokače.

I možemo se ne znam koliko tješiti poskočicama i doskočicama, ali situacija je ozbiljna, da ne kažem zajebana.
Ovaj čovjek će sa onima koji su ga postavili biti još četiri godine na čelu ministarstva kulture. Sudeći po dosadašnjim potezima, raspoređivaće novac poreskih obveznika za manifestacije od značaja za haustor. Ne poznaje scenu, ne zna princip rada institucija, ne voli književnost, nema savjetnike ili ne sluša njihove savjete, od umjetnosti je vidio možda Dalijev muzej čija je posjeta dio programa na apsolventskim ekskurzijama koje preko Verone i Nice vode do Barselone. Nema obrazovanje ni iskustvo koje se u bilo kom segmentu dotaklo sa kulturom i umjetnošću.

Kamila

Ministar na prethodnom poslu

Četiri godine je puno. Onaj/a koji je sad upisao/la akademiju, završiće je u vrijeme isteka ministrovog mandata. I ako se po jutru dan poznaje, zateći će pustoš. Spakovati se i otići u tri lijepe, ali samo što dalje, jer kompletna memoizacija podsjeća na posljednji poziv putnicima da se ukrcaju na voz sa kartom u jednom pravcu.

I da li je sve dio neke ozbiljnije strategije? Posljedica namjere da sve bude ovako kako jeste? Sumnjam, nisu oni dorasli tome. Ovo je samo posljedica kontinuiranog javašluka, dosadašnjeg tretmana kulture koji omogućuje da joj turistički vodič bude ministar. Da iz safari košulja uskoči u odijelo, stavi kravatu i sa pogledom ispod obrva poruči-svi ćete vi meni pjevati u horu na Cicinom hanu.

Banka bez peglanja ili takav je sistem

Scena prva:
Službenica 1: Je li to gospođa Kristina?
Kristina: Jeste.
Službenica 1: Zovem vas zbog minusa na tekućem računu.
Kristina: Mislite zbog limita kog ste mi ukinuli bez obavijesti i pretvorili ga u minus?
Službenica 1: Da. To je do sistema.
Kristina: Pa šta sad hoćete? (ovo je skraćena verzija, ton je povišen, nabrajam sve, od staža koliko sam im klijent do besprijekorne kreditne istorije, njihovu neprofesionalnosti…)
Službenica 1: Možda možete vratiti limit.
Kristina: Šta znači možda? Želim da me tačno obavijestite kako!
Službenica 1: Ali to radi koleginica.
Kristina: Onda je nazovite i pitajte.
Službenica 1: To nije moj posao
Kristina: Pa možete uraditi i nešto na dobrovoljnoj bazi.
Službenica 1: (Zbunjena) Dobro, provjeriću, i javiću vam za sat.

Nakon manje od sata.

Scena druga:
Službenic 1: Je li to gospođa Kristina?
Kristina: Jeste.
Službenica 1: Razgovarale smo maloprije ako se sjećate.
Kristina: Ne bih to mogla zaboraviti.
Službenica 1: Ne možete dobiti ponovo limit.
Kristina: Pa šta mogu?
Službenica 1: Reprogram duga u vidu kredita.
Kristina: Kako to da uradim?
Službenica 1: Daću vam broj koleginice.

Scena treća:

Kristina: Zovem zbog ukinutog limita koji je pretvoren u minus i reprograma kog nudite.
Službenica 2: (standardna procedura, ime i prezime, datum rođenja…) Morate donijeti…(nabraja listu dokumenata…)
Kristina: I šta onda s njima?
Službenica 2: Dođete do najbliže poslovnice pa ćemo nešto pokušati.
Kristina: Nemam vremena za bilo kakve pokušaje.Recite mi šta tačno možete da uradite.
Službenica 2: Ali takav je sistem, ne mogu vam ništa sad reći.
Kristina: Možete li se malo ponašati kao ljudi (ton je povišen, nabrajam sve, od staža koliko sam im klijent do besprijekorne kreditne istorije, njihovu neprofesionalnosti…)
Službenica 2: Do sistema je.
Kristina: Onda recite sistemu da neću reprogram. Šta ćemo sad? Na koji način ćete me natjerati da vratim dug?
Službenica 2: To nije moj posao. To radi druga koleginica. Takav je sistem.

Pitanje umjesto naravoučenija: Jbt hoće li ikad ljudi u ovoj zemlji naučiti da uz gospođa ili gospodin ide prezime a ne ime?

Merlinka u Sarajevu

MerlinkaOdlazak na otvaranje prvog Queer Sarajevo festivala, na Akademiju likovnih umjetnosti u septembru 2008., za mene je bila obaveza i dio građanske odgovornosti.
Svjesna atmosfere koju su kreirali određeni mediji i političari/ke dajući vjetar u jedra nasilnicima iz reda vjerskih i navijačkih skupina, očekivala sam ono što me je pred ALU zateklo. Navijački urlici uz pozive na ubijanje s jedne strane Obale, a ispred Akademije dugobradi propovjednici života po njihovim standardima. U samoj galeriji ALU draga lica i osjećaj kratkotrajne nadmoći nad provincijalizacijom, fašizmom, napadima koji su kreirani a ne spontano ‘organizovani’, nad besmislom filozofije nema veze sa mnom -znači ne tiče me se.
Kamera koju sam nosila kako bih snimila otvaranje bila je očigledno štit zahvaljujući kom sam bezbolno stigla kući.
Znamo šta je bilo poslije. Nasilje i prekid festivala. Policija je bila oko ALU ali ne i nekoliko metara dalje, a napadačima nije bilo teško učesnike/ce pratiti do adresa prebivališta.
Sutradan sam zahvaljujući povjerenju organizatora/ca u učestvovala u internom razgovoru uz prisustvo povrijeđenih od kojih su neki/e bili gosti iz inostranstva. Bilo me je sramota a činjenica da nismo ekskluzivni u toj vrsti ispoljavanja nasilja nije ublažila osjećaj stida.
Jedino što sam mogla učiniti tada je obećati sebi da ću učiniti sve u okviru vlastitih mogućnosti da se slično u Sarajevu više nikada ne ponovi.

Stalni pritisci, prijetnje i različiti oblici zlostavljanja učinili su da jedna od dvije najviše eksponirane osobe iz organizacionog tima prvog Queer Sarajevo festivala odustane i ode iz zemlje.
Druga je danas ponovo pretrpjela nasilje.
Njih dvije su kao i većina aktivistkinja diskriminirane najmanje po dva osnova, zato što su žene i zato što se zalažu za LGBT prava.

Godinu prije mračne 2008. osnovan je Sarajevski otvoreni centar a njegova vidljivost veže se za 2010. godinu. Sjećam se dana kada su Saša i tada mali tim djelovali iz privatnog stana i znam kako sve izgleda danas. Koliko su uradili/e na promociji LGBT prava, producirali istraživanja, organizovali radionica, promijenili postojećih negativnih praksi, animirali različite predstavnike/ce državnih institiucija, ohrabrili LGBT osobe u BiH.
Najviše me radovalo kada su putem umjetnosti promovisali LGBT prava.
Prošlogodišnje otvaranje sarajevske Merlinke, javni razgovor sa Jasmilom Žbanić i Želimirom Žilnikom, projekcija filma Merlinka, konfete i osmijeh na licima…djelovalo je kao ispisivanje svijetlih stranica borbe za ljudska prava u našoj palanci.

Juče je otvorena druga sarajevska Merlinka.
Danas je u 15 sati, u okviru festivala počela diskusija na temu transeksualnosti u Art kinu Kriterion, mestu u kom smo se zadnje dvije godine okupljali, družili, gledali, slušali, pričali, predstavljali, promovisali…
Nakon subotnjeg ručka, umjesto da odaberem popodnevni san ili nešto iz kablovske lakozabavne ponude, otišla sam na konferenciju. Još uvijek je to za mene stvar odgovornosti i građanske obaveze.
A svakako je bila i prilika čuti kako razmišljaju učesnici/e koje ranije nisam imala priliku sresti te nakon formalnog djela popiti kafu sa dragim ljudima i upoznati nove, sve jednako hrabre i odlučne u namjeri da žive po vlastitoj mjeri a ne aršinima po kojima bi heteropatrijarhalna sredina da kreira svijet.
Obradovalo me kad sam vidjela kako izgleda Goca, transeksualna osoba o kojoj je snimljen odličan film, koja je do juče hodala u odjeći za muškarce iz straha, pokupljene kose u rep ispod kape, danas je u Sarajevu bila puštene njegovane duge crne kose, dotjerana na visokim potpeticama, mislim i jedina besprijekorno obučena među nama koji između ostalog i ne cijenimo mogućnost da se obučemo kako želimo, bez straha od toga kako će neko drugi reagovati.

Konferencija je trajala pet minuta. Maskirani napadači učinili su da se ponovo strah vrati u Sarajevo.
Po načinu na koji je ‘akcija’ izvedena stiče se dojam da su instrukcije nalogodavaca bile vrlo precizne.
Po tome kako se osjećam dok tri sata pokušavam napisati nešto suvislo mogu samo naslutiti kako se osjećaju ljudi za čiju smrt se napadači i njihovi nalogodavci zalažu.

Prije dvadesetak dana sam u razgovoru sa dvoje prijatelja iz SOC-a tvrdoglavo tvrdila da medijska eksponiranost SOC tima i njihovih aktivnosti mora biti veća.
Danas sam vidjela šta se desi kad sve tv kuće objave da je Merlinka u Sarajevu otvorena.
I ne znam šta da kažem osim da im danas i svaki naredni dan treba pružiti podršku, ohrabriti ih da nastave.
Sjajno je što su projekcije otkazane samo danas i što se sutra festival nastavlja, ali i da nije tako, NIKO nema pravo da sudi. To je samo SOC-ova odluka i samo oni imaju pravo da je donesu.
Niko iz udobnosti svojih fotelja, angažovan nad tastaturom, ne smije da u ovoj situaciji pokušava biti pametniji od onih koji rizikuju vlastiti život da bi sutra svima bilo bolje.

Šta je bilo sa policijom, pitaće se mnogi.
Događaj je bio najavljen, policija pozvana, došli su tek onda kad su ponovo obavješteni, ovaj put o napadu.
Čak i da ih nisu organizatori/ce obavjestili, njihova je dužnost da obezbjeđuju događaj koji se na žalost ocjenjuje kao onaj od visokog rizika.

Nakon napada, besmislenog uviđaja i odlaska povrijeđenih na pregled, sjedila sam u Kriterionu i razmišljala o svim fizičkim napadima na moje prijatelje/ce diljem bivše domovine, o strahu sa kojim žive cijeli život, o borbi koja je svakodnevna a daje tek male rezultate i podrazumijeva maraton da bi neka sljedeća generacija živjela slobodno.
Posmatrala sam jednog dečka nakon pretrpljenog šoka, njegov strah na licu i tugu u očima i pitala se kako neko ko živi sa strahom može na bilo kom polju biti produktivan, šta mu je motiv da ujutro kad se probudi i ustane iz kreveta, koji je smisao življenja u okruženju u kom se nasilje ne osuđuje, ne sankcioniše već motiviše iz različitih centara moći.

Na odlasku iz Kriterionu, dva metra od njega (za one van Sarajeva riječ je o centru grada) iz turobnih misli trgnuli su me ‘veseli’ zvuci. U restoranu Doma sindikata igralo se kolo, taj svebalkanski vid primitivnog opuštanja među narodima koji se ne bi pobunili kad bi im zajednička himna bila ‘Mali mrav’. Očigledno je heteroseksualna većina proslavljala sklapanje nečijeg braka, te svete dužnosti namijenjene očuvanju porodice, osnovne ćelije društva, rađanju djece heteroseksualnih parova, od kojih će, vjeruju to dok igraju, svi biti nasljednici/e heteroseksualnog društvenog poretka.
I ne bih ja imala ništa protiv kola da me ne bi pogrešno shvatili, ne bih da ne znam da je kolo tek pauza između dva turbo- folk srceparajuća hita koji i jesu kreirani među onima kojima će mržnja biti osnovna emocija. Vjerovatno i sad đipajuj. Starom svatu je već kravata zavezana na glavi, mlada je izula štikle i obula ravne papuče, kumi se nabacuje pijani kum, stari neženja. I nikome ništa ne smeta. Ni glasna muzika, ni primitivnost, ni licemjerje, ni krhkost današnjih brakova. Svi moramo da se radujemo kada dvoje odluče da su zajedno dok ih smrt ne rastavi, ili barem dok neko od njih dovje ne nađe nekog boljeg.

Slično kao danas sam se osjećala u Sava centru u Beogradu pred premijeru Jasmiline Grbavice kad me je samu, dok sam čekala kolege, grupa žena, pripadnica Srpske radikalne stranke ispitivala da li sam Kristina iz Sarajeva ili Srpskog Sarajeva, da li sam Kristina Srpkinja ili Hrvatica.
Tada je bio najavljen dolazak 200 pripadnika Srpske radikalne stranke. U Sava centar je došlo dvije hiljade gledatelja filma. Kako je 2000 više od 200 tako ni nereda na svu sreću nije bilo, već ovacije i naklon publike predvođene pokojnim Srđom Popovićem i intelektualnom i umjetničkom elitom Beograda.

Sutra u 16h u Art kinu Kriterion se nastavlja festival.
Ukoliko želite dati doprinos dođite, razularenu masu samo masa može uplašiti i zaustavljeni.
Ako vam je svejedno ne morate da dođete. Samo nemojte, tako vam demokratije i fejzbuka da podržavate, apelujete i iznosite svoje cijenjeno mišljenje na društvenim mrežama u udobnosti i zaštićenosti vlastitih domova.

Za ponavljače ili čudesne zgode jedne svečane suknje

Onomad sam sebi obećala da više nikada neću biti debela.
Sjećam se kao da je bilo juče kako sam se u hotelu Crna Gora spremala za svečani večernji izlazak i kako sam jedva obukla svečanu suknju (tada je bila stara ”tek” par godina) i kako sam sebi rekla da je kranje vrijeme ili ući u veći konfekcijski broj ili izvaditi glavu iz tanjira. Posljedice svjedoče da sam izabrala ovo drugo.
Mnogo godina poslije i opet Crna Gora. Spermam se za svečanu promociju filmskog magazina za koji sam pisala. Ponovo ista svečana suknja, sad već stara deceniju. Pomalo tužna što mi finansijske prilike ne variraju koliko i težina , utješila sam se spoznajom da barem mogu obući šta god želim.
Dvije godine poslije, svečana suknja, sada dvanaestogodišnjakinja (uskoro će na malu maturu) ponovo ima problema sa zakopčavanjem, odnosno njena vlasnica sa vlastitom težinom.
Kako se dogodilo ne može sa sigurnošću definisati.
Nije bilo hranjenja tuge niti kontinuirane zlovolje kojoj je privremeni lijek velika porcija tjestenine u ponoć sa četiri vrste sira.
Desilo se jer se nije pazilo. Papalo se a nije se kretalo. Počelo se kuhati jer se započeo život u dvoje. Otkrilo se da se zna kuhati. Pa se demonstrirale novostečene vještine svako malo, na zadovoljstvo oboje prisutnih za stolom.
Saučesnik nosi hlače, da ima vječnu svečanu suknju i on bi je jedva zakopčavao. Da život piše romane a u mom slučaju komedije potvrđuje i činjenica da je saučesnik vlasnik slastičarne. Jedino gore od toga bilo bi da se bivši kockar počne zabavljati sa vlasnikom kockarnice pa da svakodnevno bude pred dilemom veća, manja ili da p’olovi.
Da nije bilo Tanje alarm za uzbunu zazvonio bi tek onda kada bih iz svečane suknje uskočila u suknju ”na gumu” , da nema Tanje još uvijek bih se držala stare Zukine mantre da je Alah propisao svakome broj koraka koji treba preći, a da oni koji trče žure da ih što prije potroše…

Postoje ljudi koje od pokušaja do uspjeha dijeli samo odluka.
Postoje i oni, poput mene, majstori izgovora, koji će naći tri stotine opravdanja prije nego što se uhvate onoga što nije njihova šolja čaja (kad smo kod čaja, počela sam piti zeleni, do juče misleći kako je to najružnije piće i neuspješan pokušaj pretvaranja korova u namirnicu).
Istina, imala sam i neke opravdane razloge.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice koja je uvijek bila kapiten, mene nikad niko ne bi izabrao u ekipu kad bismo igrali između dvije vatre.
Kada smo u četvrtom osnovne organizovali turnir u ženskom fudbalu meni je (zbog društvenog statusa a ne zbog vještina) pripala uloga golmana, valjda su mislile da je to najbezbolnije. Možda po utakmicu i jeste bilo, ali ja sam nakon vratarske zadaće cijelu noć probdjela zbog neopisive migrene.
Nekad u to doba, muvajući se na igralištu, stativa mi je mogla doći glave, oborila sam gol na vrat i zaradila spondilozu, otkrivenu mnogo kasnije, kad je ljekar zabrinut nad snimkom konstatovao da je riječ o teškoj povredi stečenoj u djetinstvu. Trebalo mi je dugo da se sjetim koja je od mnogobrojnih.
Imala sam 12 godina i 180 cm visine kada je jedan rukometni trener odlučio da me pozove u svoj tim. Imala sam visinu vrhunskog sportiste i koordinaciju pokreta petogodišnjakinje. Kad mi ne bi bila muka od trčanja, onda bi me pogodila lopta u glavu pa bih imala vrtoglavicu. Sportska karijera okončana je vodenim kozicama. Nakon jednomjesečne izolacije tvrdila sam kako sam mnogo propustila i da nema smisla nastavljati sa treningom. Nije imalo smisla ni počinjati ako ćemo iskreno.
Mene nisu ni na folklor primili (tamo sam htjela isključivo iz prenaglašene potrebe za socijalizacijom) a za obilježavanje dana škole i pripremu koreografije na Balaševićevu Računajte na nas, na mene već nakon prvog kruga eliminacija nisu mogli računati. Sa suzama sam napustila fiskulturnu salu.
U četvrtom gimnazije jedva sam dobila dvojku kao zaključnu ocjenu iz fizičkog, nakon što me je prijateljica uz tešku muku naučila odbojkaški servis. Gredi i kozliću nikada nisam ni prišla.

Ubi me prebrza traka ili I pad je let

Motivisana Tanjinim tekstovima shvatila sam da je dosta izgovora i da traume iz mladosti nisu opravdanje za tromost u starosti.
Krenula sam. Na fitnes. Osjećala sam se kao Radovan III zbog članstva u biblioteci.
Mladi ljudi koji žele izgledati još bolje iako su iz moje perspektive savršeni, oni malo stariji koji se žele osloboditi viška kilograma, preglasna loša muzika, traka i ja. Lagala bih ako kažem da mi bilo šta tamo pričinjava zadovoljstvo, a kad se nešto radi uz otpor onda posljedice ne izostaju.
Jutros sam pala, sa trake za trčanje i prolila litar vode po njoj i oko nje.Ispao mi je zatvarač sa boce, umjesto da zaustavim mašinu ja sam pokušala da ga trčkarajući podignem. Ostalo je istorija i predmet uveseljavanja prisutnih koji će se moći nasmijati svaki put kad se sjete mog jutrošnjeg performansa. Obje noge sam povrijedila. Imala sam otekine veličine Tomovih kad ga nasamari Džeri. Još sam tako bolna brisala vodu jer me je bila sramota pozvati nekoga od uposlenih, plašeći se da će me kao onomad sa folklora, izbaciti iz teretane.
Mama mi je rekla da trčim pored Miljacke, možda će mi to više prijati, a ja se već vidim kako me ronioci, gorska služba, eko pokret i mladi gorani vade iz rijeke.
Ipak, otići ću i sutra tamo, jer bi tako učinila moja vitkija ja ( što je opet Tanjina preporuka sljedbenicima) otići ću u nadi da će zaista u tom pravcu, jednog jutra, preko mosta Ars Aevi, pa kroz Vilsonovo, koračati vitka i manje smiješna ja, u vječnoj, uspješno zakopčanoj svečanoj suknji.

Pričaćemo kad se vidimo uživo

Tač.ka u Zvonu

Otvarati izložbu dan poslije dolaska Angeline Jolie u Sarajevo i premijere filma ”U zemlji krvi i meda” pred mnogobrojnom sarajevskom publikom, odluka je jednaka samoubistvu, s tim što nije planirana, što je izložba dogovorena mnogo ranije već što smo znali kad će Anđa u naše krajeve, a i da smo imali tačan datum njenog dolaska ne bismo sto posto mogli računati na izvijesnos realizacije premijere. U ovoj zemlji nikada ne znaš koji će se vjerski lider pobuniti ili neka ugrožena skupina, nikada ne znaš ko će preko noći vaskrsnuti u filmskog kritičara ili ko će se pozvati na stradanje u minulom ratu, koje nikakve veze sa umjetnosti (pa makar ona bila loša) nema.
U ovom slučaju sve je, za Angelinu i premijeru, dobro prošlo. Čak je i poglavar Islamske vjerske zajednice dao zeleno svjetlo. Svi smo odahnuli. Lijepu Anđu dodatno je krasio nakit izrađen kao replika onog koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, muzeju pred zatvaranjem. Umjesto što je po 369-ti put mnogobrojnim novinarima pod etiketom ekskluzivnog intervjua odgovarala na isti način na ista pitanja, bilo bi bolje da su je domaćini odveli u neku instituciju poput Zemaljskog muzeja, jer bi možda u tom slučaju vlasti BiH primijetili instituciju kulture koja propada (ili bi sve ličilo na obrnuti vic o Peri Ložaču i Papi, možda bi Sredoje Nović pitao-pored koje je ono zgrade Angelina).

Kad smo ispratili Angelinu i Brada, ja sam odahnula. Iz blještavila mejnstrima mogla sam se otisnuti u udobne vode alternativne umjetnosti.
Trebalo je dočekati umjetnike koji će doći dan nakon spektakla.
Za pravu umjetnost i pravo druženje tajming nije važan, uz uzdah olakšanja zaključila sam mnogo sati poslije, dugog petnaestog februarskog dana…

Prijedor je jedan od najnesretnijih bosanskohercegovačkih poratnih toponima.
Čovjek mora biti izuzetno dobronamjeran pa se pored zloglasnih logora zainteresovati i za neke druge stvari u njemu. Umjetnost npr. A Prijedor je svojevrsan rasadnik vizuelnih umjetnika , biti dobar umjetnik iz Prijedora nije ništa neobično, jednako kako je i uobičajeno da sve ono dobro i vrijedno ne dolazi isključivo iz glavnih gradova naših malih nesretnih država nastalih raspadom jedne velike i ozbiljne.

U Prijedoru je nastala grupa Tač.ka.Kada otvorite njihovu web stranicu mogu vam se učiniti kao pretenciozni, nespremni na razumljiviju komunikaciju sa konzumentima, ali ne treba biti površan, to je još jedna lekcija kojoj vas mogu naučiti iz Tač.ke.

Dogovor za njihovu izložbu u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” , postavljenu u kafe-galeriji ”Zvono”, nastao je kao posljedica njihove kritike institucionalne umjetnosti i nagrade ”Zvono” u organizaciji SCCA koja jeste u određenoj vezi sa ovim nabrojanim Zvonima ali je u najdirektinoj sa Likovnom grupom ”Zvono”, odnosno po njoj je dobila naziv.

Umjesto da se rasprava na relaciji Zvono-Tačka odvija na društvenim mrežama, Saša Bukvić, član likovne grupe Zvono i organizator umjetničkih programa u galeriji ”Zvono” pozvao je umjetnike iz Prijedora da dođu i kažu šta imaju.
Oni su odgovorili ”Pričaćemo kad se vidimo uživo”, što je bio naziv izložbe i što su učinili.

Da su nas rukovodili neki drugi kriteriji, a ne umjetnički, da imamo finansijera kojem ćemo umjesto čistog arta servirati priču o pomirenju između dva entiteta, grada i naroda, onda bismo bez sumnje mogli organizovati događaj iz kog ćemo svi materijalno profitirati.
Ovako smo imali jednu drugu vrstu profita. Ličnu satisfakciju uz osjećaj da radimo pravu stvar dok uživo pričamo.

Umjesto u limuzinu, smestili su se u kombi u pet ujutro i krenuli za Sarajevo, Nemanja Čađo i Dajan Špirić, dvojica od ukupno četiri člana grupe Tač.ka.
Onaj ko barem malo poznaje domaće prilike uz preko 100 cm snijega, ne treba mu napominjati da avantura dolaska u Sarajevo podsjeća na onu iz filma ”Ko to tamo peva”.
Sa autobuske stanice odmah su ”odvedeni” na postavku izložbe, uz ohrabrivanje domaćina da će se tada hladni i prazni prostor, kad se izložba postavi, svjetla prilagode a publika dođe, pretvoriti iz bundeve u kočiju.
I bi tako.

Izložba ”Pričaćemo kad se vidimo uživo” zamišljena je kao višemedijski esej uz pomenutu kritiku institucionalne umjetnosti i projekciju izuzetnog video rada Igora Sovilja.
Uz očekivanje razgovora koji se može pretvoriti u žučnu raspravu umjetnici su na vrata toaleta postavili papire na koje se može napisati sve što ostane neizgovoreno tokom večeri.
A toga nije bilo.

Iako je nemoguće zamisliti galeriju kao mjesto konstruktivnog dijaloga u kom ravnopravno i argumentovano razgovaraju svi prisutnih, u duhu ranije pomenute čarolije, razgovor se desio.
I trajao.

Samo šteta što sem jedne medijske kuće nikoga nije bilo da to i zabilježi.
Umorili su se ljudi iz Zemlje krvi i meda od premijere istog naslova, umorili od potjere za selebritijima i ne treba im zamjeriti.
Samo je šteta što su propustili priliku da vide kao se matematički precizno u jednom prostoru i u jednom trenutku suština odvaja od nebitnog.


Sretan mi rodjendan

Ne volim praznike. Ni državne, ni porodične, ni konzumerističke. Ponajmanje volim vlastite rođendane. Kad sam imala godina manje a iluzija više, iz nekog neobjašnjivog razloga sam vjerovala kako će se baš na rođendan desiti ono što želim, kako će želja koju sam nosila u džepu od rođendana do rođendana baš na rođendan biti realizovana. Kada nije ni za osamnaesti, nisam prestala vjerovati ali sam rođendane prestala slaviti. I nemam namjeru pisati o tome, suviše je patetično i za mene. Riječ je o jednom običnom pozivu, o potrebi da se neko sjeti tog datuma. A nemamo izgleda svi isti odnos prema datumima.Prema životu još manje.

Da ne postoje univerzalne generacijske karakteristike, ne bi postojao ni kineski horoskop. Da nas ne određuje između ostalog i godina rođenja ne bismo nikada čuli kako je nekome izginulo pola generacije, ili je na liječenju od alkohola ili su gotovo svi uspješni. Češće ovo prvo dvoje…
Razmišljajući o tome kako iz moje generacije niko nije postigao neki svemirski uspjeh nisam pronašla nikakvu utjehu za sebe. Naprotiv. Dođoh do teorije zavjere i generacijskog tapkanja u mjestu i malih pomaka, zanemarljivih i za nas same, za čovječanstvo pogotovo.
Pa nama drugačije nije bilo ni namijenjeno.
Sa Titom smo se mimoišli, na svijet prispjeli u vrijeme odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Od predratnog blagostanja zapamtili smo čokolade iz uvoza u vrijeme Ante Markovića i prve neonske reklame u zemlji socijalnih jednakosti i neizbježne uniformisanosti.
Na prvu ekskurziju u četvrtom osnovne nismo otišli zbog izvijesnosti rata u Hrvatskoj.
Na onu u osmom niko nije ni pomislio da može otići zbog rata koji je stigao i u našu avliju.
Malu maturu oko koje je sad koliko primjećujem napravljen popriličan cirkus proslavila sam u ručno sašivenoj haljini uz svjetlo petrolejske lampe. Za feniranje nije bilo struje pa na sreću jedina fotografija sa tog hepeninga pokazuje kako ljudska kosa može neodoljivo na žbun da podsjeća.
Na onoj velikoj maturi, u postdejtonskoj Bosni, frizura je bila najmanje bitna. Trebale su se do proslave ispraviti sve jedinice koje su se naredale usljed postdejtonskih promjena gradova, škola, stanova i onoga što se stanom samo nazivalo.
Od studiranja samo pamtim studentske ekskurzije ( za to sam već sama kriva).
Vaspitana u duhu onoga da je važan ”stalni” posao i da ti ”ide” staž počela sam raditi dovoljno rano da sam već spremna za prijevremenu penziju.
”A moglo je bolje…”

Sjećam se da sam po maminom povratku sa posla oblačila njen sako i suknju do koljena (par puta prevrnuta u struku dostizala bi moju željenu dužinu) , obuvala cipele sa niskom petom računajući kako ću ja jednog dana obavezno nositi štikle, uzimala njenu torbu i defilovala kroz kuću, pričajuči sama sa sobom, umišljajuči kako sa jednog poslovnog sastanka idem na drugi pa se nakon toga nalazim sa prijateljicama na večeri (Sex i grad u najavi).
Kad nisam bila kostimirana krojila sam planove za budućnost. Vrt, u njemu zasađene maline (niko mi od generacije neće povjerovati, kao što ni danas ne vjeruju kad kažem da sam u depresiji) u vrtu pas, pored psa dvoje djece ( dječak i djevojčica, blizanci ako je ikako moguće) , na betoniranom dijelu dvorišta friško opran neki terenac i pored njega manji auto, poput sadašnjeg novog Mini Morisa, da imam za pijace, naravno.
I muža sam bila zamislila, evo sad bih ga mogla nacrtati da crtati znam.
Karijera bi mi se naravno razvijala paralelno i jednako uspješno kao i djeca i pas i maline zasađene u mom dvorištu na periferiji velikog grada kakav bi Sarajevo sigurno bio da ga nismo razgrađivali.
Vremenom su se planovi prekrajali.

Terenca sam zamijenila strahom od vožnje.
Psa strahom od vezivanja.
Za djecu nikad nije kasno, a i starosna granica se pomijera, sve je drugačije pa i onaj nesretni biološki sat manje glasno kucka što vrijeme više odmiče a medicina napreduje pa toj dječijoj projekciji nisam vremenom tražila nikakvu supstituciju.
Muža nisam našla, sve više mi se čini da je onaj sa idealnog travnjaka iz djetinstva već našao svoju ženu 🙂 .
I sve to i nekako, ali mi nikako nije jasno kako barem ne skrojih onaj idealni kostim, sa suknjom do koljena i žaketicom uz odgovarajuću torbu i cipele iste nijanse, sa visokim potpeticama naravno.
Kako i dalje svijetom hodim u ravnim cipelama skitarama vjerujući kako će već nešto iskrsnuti.
I zašto me, pored svih strahova koji su me stigli, barem nije zaobišao ovaj od tridesete.

Kada se podvuče crta i vrati na početak priče, valjda su jedino bitni oni koji rođendane ne zaboravljaju. Za koje znaš u koja doba i na koji način će se javiti.
I ne želim da čujem kako su tridesete nove dvadesete.
Ne mogu ja još jednom sve ovo od početka. 😉

Dvadeset kila viška ili Hranjenje tuge

Napraviti grešku, ispraviti je a ne otkriti kako je do nje došlo po meni je isto što nastaviti griješiti.
Zato se ja već danima pitam kako je i kada došlo do moje transformacije koju sam ovih dana označila kao predimenzioniranost. Kako preko noći čovjek može iz jednog konfekcijskog broja uskočiti u veći a da odmah nešto glede toga ne poduzme ? Kad umjesto nabavke većeg ogledala potpuno prestanemo da gledamo u njega ? Zašto ne poslušamo dobronamjeran savjet prijatelja da jedan obrok zamijenimo jogurtom već im, umjesto argumentovanog odgovora ponudimo tužnu priču u kojoj je hrana jedini čovjekov saveznik.
Počelo je prije sedam godina, iz ove perspektive mi se čini da sem drugačijih posljedica, bijeg u drogu i bijeg u frižider nemaju neke pretjerane razlike. Oboje je ovisnost koja deformiše čovjeka, u svakom smislu. Dio toga leži i u tradiciji koja je podrazumijevala ”dok se jede do tada se i zdravo”, mudre riječi bake Jele dio su matrice mog odrastanja. Kad je i baka Jela rekla da prepolovim porciju zazvonilo je i posljednje zvono za uzbunu, ali kasno, barem sam tada tako mislila.
Jedino je bilo važno olakšati onaj praktični dio koji debljina podrazumijeva. Naći odgovarajuću odjeću za debeljucu visine iznad prosjeka, kombinacija zlo i naopako i stalni rat sa modnom industrijom za koju najčešće oni konfekcijskog broja iznad 44 ne postoje.
U mom slučaju, sa debljinom sam se najprije pomirila ja, čini mi se da ju je vremenom prihvatilo i najbliže okruženje ili su jednostavno shvatili da budali ne vrijedi govoriti.Kada se to tako složi, čovjeku nekako nije ni teško zaboraviti da je debeo.Ali u zemlji koja nije Engleska već Bosanska, postoje oni kojima neće biti problem da vas podsjete.
-A, je li to tebe nije bilo zbog bebe?
Pitala je pekarka u pekari koju sam dugo zaobilazila iz prostog razloga što je pekara i što tamo i PVC kesa koju izbjegavam nošena u ruci može da ugoji.
-Za vas veći komad štrudle, ipak nema smisla da na trudnici štedim.
Govorila je pekarka u pekari u koju nisam često svraćala ali sam dolazila onda kad baš nisam mogla da odolim dok sam izbjegavala prvu pekaru.
-Aaaa, pa čestitam, prinova na putu.
Rekla je žena u liftu.
-Gospođo, mogu misliti kako je vama na ovoj vrućini, koji je mjesec, hoće li brzo?
Pitao je brižni taksista dok me je vozio na nekih sarajevskih plus sto jednog ljeta dok sam ja bila ubijeđena da mi haljina odabrana za tropsku vrelinu uprkos debljini odlično stoji.

Nepristojni polusvijet, tješila sam sebe, ljudi koje niko nije obavijestio da se sa nepoznatim ne razgovara, posebno ne o njihovom stomaku. I svaki put bih nekako uspjela utješiti sebe.

Bilo je i pristojnih, ustajali su u tramvaju da ustupe mjesto trudnici.

Jednom smo snimali u pozorištu najave za emisiju u pozorišnim kostimima. Dvije zgodne kolegice, kolega i ja. Nas tri dobile smo haljine iste veličine, njih dvije jedva su ušle u njih, namrgođena garderoberka nije reagovala na moju konstataciju da je nemoguće da su im svi kostimi tog broja i da dođavola u Operi nisu foto modeli.Nije me ni pogledala, a ja sam demonstrativno otišla u mušku garderobu. Izabrala frak u koji sam sa lakoćom uskočila. Cilindar na glavi došao je kao ona žuta u Lesnini i označio konačni trijumf nad stereotipima njegovanim u ženskom kostimskom odjelu.
Snimanje je trajalo cijeli dan. Izmučena, po prvi put shvatila sam kako je glumcima teško. Jedva sam otišla do garderobe, a iz nje još teže izašla. Na podstavi kostima pisalo je ima vlasnika. Ponosni vlasnik bio je zasigurno jedan od najdebljih glumaca u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta. Nisam ni tada odlučila smršati. Imala sam samo novu anegtotu vezanu za prekomjernu težinu.
Samo jednom sam bila čvrsto odlučila, kad me je od odlaska u cirkus dijelilo sedam kilograma, ali ni tada nisam u odluci istrajala.
I da ne dužim…
Prošla je skoro godina od nekih velikih odluka, od načina života koji podrazumijeva popunjavanje praznina u duši hranom. Od dolazaka kući nakon napornog dana kada se obilna porcija svega kaloričnog čini kao najbolji izbor za zaboravljanje dana, a čokolada od 300 grama savršenim desertom.
Nisam bila na dijeti, samo sam odlučila. Prija mi kad drugi primjete ali mi je teško da im objasnim ako zatraže savjet. Ne znam hoće li me ozbiljno shvatiti da sam od života bježala u hranu i da je sad jedina razlika u tome što živim. Počnite živiti i nećete biti debeli, zvuči šašavo ali mene leđa više ne bole, jeste iz reklame za Kosmodisk ali i iz stvarnosti, jer ma kako mislili da ”dok se jede do tada se i zdravo” naša leđa, otečene noge, rad srca i sve drugo tako ne misle.Da nisam iskrena koliko jesam mogla sam napraviti deal sa nekom firmom koja proizvodi sredstva za mršavljenje i reći kako je to njihova zasluga.
Iako nisam zaradila, meni se mnogo više dopada ovaj deal sa životom i samom sobom.

Ponovo sam u starom konfekcijskom broju, u omiljenoj prodavnici po prvi put isprobavam haljine koje ranije nisam smjela ni dodirnuti. I ne kupujem ih, dovoljno mi je što u njih mogu stati. I znam da oni koji me vole, voljeće me i sa dvadeset manje i sa dvadeset više. Ali ovo je bio lijep način da dokažem kako i ja sebe volim. Pa za Novu godinu u haljini s mature, ako i to odlučim moguće je za sedam dana. Pogrešne odluke ostale su u onih sedam godina s početka.

Ako si bukva ili hrast

Ne znam da li je tačna informacija, ali imajući u vidu gdje živimo ne čudi me ništa, a riječ je o zabrani protesta odnosno mogućnosti njihovog održavanja na ako se ne varam tačno određenim mjestima, a sve to, nakon nedavnih protesta demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida pred zgradom Vlade Federacije BiH. Narod može da se buni a vlast će im odrediti gdje i kako…Ovo je stvarno zemlja mojih snova.
Uskoro moji prijatelji neće imati šta da karikiraju, kariatura je ovo što živimo.

troglavi1

Za ovo ljeto toplo vam preporučujem povoljnu turističku destinaciju

www.bukovina-i-hrastovina.com

Venecija u slikama

Kad malo bolje pogledam, nije Venecija već ja u Veneciji, ali šta ima veze, ovo je svakako sasvim nepotreban post koji svjedoči o tome šta se zgodi kad se nekome ko nije navikao na to, dosada dogodi .

img_0829
Bila sam u Veneciji, povodom otvaranja 53. Bijenala savremene umjenosti, milošću Ars Aevia u čijoj organizaciji su barke Brace Dimitrijevića postavljenje i humanošću grada Venecije koji je finansirao troškove našeg konačišta i transporta.

img_0830
I čekala Joko Ono koja je trebala primiti nagradu za životno djelo, ali na pogrešnom mestu, ne ona, već ja. Na crvenom tepihu za koji sam pretpostavila da je njoj namijenjen, pojavio se predsjednik Italije. I onda sam krenula za njim, računjući da zna put .
img_0833
I pokušala snimiti Jokicu, dok su se muške kolege trdicionalno gurale.
img_0841

I pokušla naći srodnu dušu 🙂

_20090621_1497336940

I shvatila da odakle god da dolazimo, slično tražimo 🙂

cikooo

img_0885

I popila čašu vina, i ponijela čašu kući. Bolje i to već plastičnu gondolu.