Zločin i patrijarhat

fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba
fotografija preuzeta sa www.rtvslon.ba

Ne želim ni zamisliti kako je izgledao trenutak u kojem su Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović, roditelji tragično preminulog Mahira Rakovca, odlučili da sa javnosti, kojoj generalno nedostaje empatije, podijele saznanja nakon Mahirovog ukopa o nasilju koje je prethodilo Mahirovom suicidu.
Sve i da su bile drugačije okolnosti, a ne one koje su im donijele potvrdu o društvu mržnje i nasilja, sumnjam da ne bi bili svjesni nus pojava koje će njihov istup i njihova borba podrazumijevati. Tim njihova odluka koja postaje univerzalna borba za prava sve djece na dostojanstveno odrastanje nadilazi ličnu borbu za istinu i pravdu. Alisin i Dubravkov vapaj bio je poziv za organizovani način prevencije nasilja, poziv za preispitivanje cjelokupnog školskog sistema, kako uvezenog, tako i domaćeg. Poziv da konačno institucije počnu raditi svoj posao.
Najčešće ih nisu čuli. Taj patrijarhalni glib u koji smo do guše uronili ne dozvoljava nam ni da vidimo ni da čujemo. Ili je uz najveću tragediju koju je doživjela, Alisina tragedija još u jednom, u činjenici da nije jadna, da je u bolu dostojanstvena, a u nastupima artikulisana. Ako postoji ikakva sreća u ovoj užasnoj nesreći, ona je upravo u činjenici da su na čelu borbe za svu našu djecu dvoje ljudi koji besprijekorno mogu verbalizovati vlastite stavove. Ali s druge strane, kad pogledamo taj zamuckujući politički vrh, medijske djelatnike/ce koji sriču, nije li sve skupa potvrda da nam ljudi poput Alise i Dubravka i ne trebaju.

Žena, sporedna uloga

Po heteropatrijarhalnim kriterijima za ženu je najbolje da se uda čim prije, u tom braku ostane do smrti kakav god da jeste te izrodi djece onoliko koliko joj ih bog ili allah podari. Drugačije izbore društvo ne prihvata, ako ne direktno onda po internet forumima osporava, računajući na zaslužnu kaznu ”na onom svijetu” za žene koje vole žene, za one koje su odlučile da se ne udaju iako vole muškarce, i za one ”grešnice” među najvećim koje su odlučile da nemaju djecu.
Nije društvo pretjerano sentimentalno ni kad se iskorači iz tog zakovanog modela-prvog i jedinog do kraja života braka.
Valjda nema kulture kao što je naša koja je smislila toliko pogrdnih naziva za ženu koja je razvedena. Najčešće je ”raspuštenica”. Status raspuštenice gubi se onda kada žena stupi u drugi brak. Ali tad se ona nije udala već se ”preudala”.
Grijeh raspuštenice udajom nije amnestiran, jer se ona, ponavljam, nije udala, već ”preudala”.
Kao da su lični emotivni izbori džemperi. Pa obučeš jedan ako hoćeš da ti je toplo. A sa dva se već pretopliš.
Onog trenutka kad javnost od Dubravka Lovrenovića saznaje za monstruozno zlostavljanje koje je prethodilo Mahirovoj smrti, zlonamjerni dio javnost Mahirovu majku percipira kao ženu koja se ”preudala” iako naravno ne posjeduje podatke o periodu koji je prošao između dva braka, o mogućim razlozima razvoda…
U tom trenutku, iako smo formalno u 21. vijeku, mi stižemo civilizacijski na prapočetak, tamo kod biblijskog grijeha zahvaljujući kojem sa žena, evo do danas, nikako da spadne teret krivice, s tim što se u međuvremenu Evina jedna jabuka pretvorila u cijelu krošnju. Možda je nekad negdje odnos prema ženi evoluirao, ali kod nas se još uvijek kreće u okvirima koje je opisala epska pjesma. U njoj je žena sporedni lik, s neširokim dijapazonom osobina koji je svode na dvije kategorije, skrušenu i prihvatljivu ili prenaglašeno emocionalnu, čitaj- neprihvatljivu.
Alisa je, prema onome što joj je društvo namijenilo, nakon tragedije eventualno mogla otići da joj saliju stravu.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih dio javnosti ne želi čuti o onome što Alisa i Dubravko govore, zanemarujući činjenicu da je upravo njima najteže o tome govoriti.
Stvorili smo društvo u kojem je najveća uvreda nekome reći da je gej. Društvo u kojem se svaki razgovor o pravu na istospolnu seksualnu orijentaciju doživljava kao atak na porodicu kao ”osnovnu ćeliju društva” i kompletan heteropatrijarhalni sistem.
Sada bi nam, ako već nije ranije, trebalo biti jasno da bez prevencije homofobije nema prevencije nasilja. Kako u homofobičnom društvu koje smo tako pažljivo ciglu po ciglu gradili, očekivati toleranciju u bilo kojem segmentu?
Informacija da tamo gdje je najveća uvreda biti peder postoje oni koji uživaju u seksualnom zlostavljanju istospolne osobe sigurno nije nešto što će heteropatrijarhalna većina željeti saslušati. I tu im ne ”pomaže” činjenica da je riječ o zlostavljanju. Jer u onome u čemu ne uživa žrtva, ne znači da ne uživa zlostavljač.
Drugi razlog je suicid, doživljen u našoj pretpotopnoj zajednici najčešće kao porodična krivica, o kojoj se ćuti a članovi porodice žive sa trajnom stigmom. Zbog toga što se o njemu ne govori ne otvara se ni pitanje tretmana mentalnog zdravlja bez obzira o kom uzrastu da je riječ.
Ćuteći trajno hranimo sistem koji neće učiniti ništa, niti iko postaviti pitanje da li u institucijama javnog zdravlja imamo dovoljno psihijatara i psihologa. Ili u obrazovanim dovoljno senzibilizirane pedagoge i psihologe.

Dramaturgija po mjeri medija

Majčin ”status”, priča o seksualnom zlostavljanju i suicid kao tema o kojoj se javno govori kao da nisu ”publici” bili dovoljni. Nedostajalo je još nešto za dio javnosti kojem je mimo tragedije i istrage bilo važnije da proviri kroz ključaonicu Mahirovog porodičnog doma.
U igrokazu kojeg su kreirali mediji pojavio se biološki otac, neki kontra deux ex masina, ali po patrijarhalnoj mjeri. Čovjek koji se u jednom trenutku u nevjerici pita-kako je Alisa mogla o tome govoriti, potvrđuje sve prethodno napisano.
Trebalo je ćutati.
A kad već ćutnje nije bilo, onda će novi junak, nakon dvadeset dana vlastite ćutnje, na medijsku scenu iznijeti detalje o ostavljenoj serdžadi za molitvu, što implicira da je Alisa, uz sve što joj se zamjera, još i bezbožnica ili jednostavno žena koja se zarad nove ljubavi odrekla vjere.
Svemu tome kao potvrda treba poslužiti ta ostavljena serdžada. Svako ko je imao prekid veze, a posebno razvod, znaće da se u nekad zajedničkom prostoru ostavljaju i veće dragocjenosti. Jer je u jednom trenutku samo važno da se ode. Vjera se valjda u srcu nosi.
Dalje ćemo u tom monologu saznati da je Alisa bila previše posvećena nauci.
I onda nam više ništa neće trebati.
Iskonstruisaćemo svoju sliku zahvaljujući kojoj će nam biti lakše prihvatit da smo dio svijeta u kojem se zločini ne sankcionišu i u kojem vlastitim nečinjenjem doprinosimo stradanju nekog novog Mahira.
Sve dok na nas ili našeg Mahira ne dođe red. Tada će biti kasno. Kasno da budemo ljudi ili što je još važnije u Alisinom ”grijehu”, žene. Na koji način ćemo štititi pravo na vlastito obrazovanje, nošenje ili ostavljanje serdžade, ako ćutimo u trenutku kada su to ključni argumenti za njenu diskreditaciju.
Nijedna ženska nevladina organizacija nije se oglasila povodom ad hominem napada na ovu ženu.
Primjećuje to i Alisa u odgovoru na dobru medijsku analizu kolege Amera Tikveše.
Nije jer Alisa, kao što napisah na početku, ne odgovara socijalnom modelu jadnosti. Njena pojavnost iziskuje empatiju, ne sažaljenje. Ona bi nam u nekim drugim okolnostima mogla biti samo konkurencija. A mi konkurenciju ne prihvatamo. I zato će nam solidarnost kao jedan od osnovnih feminističkih principa biti vječni kamen spoticanja i ispit na kojem uvijek iznova padamo.
Umjesto solidarnosti lakše nam je da stvaramo hipoteze, postavljamo stvari na način šta bi bilo da je drugačije bilo. Kao da se to i Alisa ne pita.
Samo ne zaboravite, Mahir nije stradao zato što se preselio iz Tuzle u Sarajevo, već zato što smo u ovoj gladijatorskoj borbi sa tranzicijom i poraćem, živeći u društvu podijeljenom na siromašne i duboko traumatizirane i bogate, nerijetko devijantne, izgubili sebe i prestali biti ljudi.

Pričaćemo kad se vidimo uživo

Tač.ka u Zvonu

Otvarati izložbu dan poslije dolaska Angeline Jolie u Sarajevo i premijere filma ”U zemlji krvi i meda” pred mnogobrojnom sarajevskom publikom, odluka je jednaka samoubistvu, s tim što nije planirana, što je izložba dogovorena mnogo ranije već što smo znali kad će Anđa u naše krajeve, a i da smo imali tačan datum njenog dolaska ne bismo sto posto mogli računati na izvijesnos realizacije premijere. U ovoj zemlji nikada ne znaš koji će se vjerski lider pobuniti ili neka ugrožena skupina, nikada ne znaš ko će preko noći vaskrsnuti u filmskog kritičara ili ko će se pozvati na stradanje u minulom ratu, koje nikakve veze sa umjetnosti (pa makar ona bila loša) nema.
U ovom slučaju sve je, za Angelinu i premijeru, dobro prošlo. Čak je i poglavar Islamske vjerske zajednice dao zeleno svjetlo. Svi smo odahnuli. Lijepu Anđu dodatno je krasio nakit izrađen kao replika onog koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, muzeju pred zatvaranjem. Umjesto što je po 369-ti put mnogobrojnim novinarima pod etiketom ekskluzivnog intervjua odgovarala na isti način na ista pitanja, bilo bi bolje da su je domaćini odveli u neku instituciju poput Zemaljskog muzeja, jer bi možda u tom slučaju vlasti BiH primijetili instituciju kulture koja propada (ili bi sve ličilo na obrnuti vic o Peri Ložaču i Papi, možda bi Sredoje Nović pitao-pored koje je ono zgrade Angelina).

Kad smo ispratili Angelinu i Brada, ja sam odahnula. Iz blještavila mejnstrima mogla sam se otisnuti u udobne vode alternativne umjetnosti.
Trebalo je dočekati umjetnike koji će doći dan nakon spektakla.
Za pravu umjetnost i pravo druženje tajming nije važan, uz uzdah olakšanja zaključila sam mnogo sati poslije, dugog petnaestog februarskog dana…

Prijedor je jedan od najnesretnijih bosanskohercegovačkih poratnih toponima.
Čovjek mora biti izuzetno dobronamjeran pa se pored zloglasnih logora zainteresovati i za neke druge stvari u njemu. Umjetnost npr. A Prijedor je svojevrsan rasadnik vizuelnih umjetnika , biti dobar umjetnik iz Prijedora nije ništa neobično, jednako kako je i uobičajeno da sve ono dobro i vrijedno ne dolazi isključivo iz glavnih gradova naših malih nesretnih država nastalih raspadom jedne velike i ozbiljne.

U Prijedoru je nastala grupa Tač.ka.Kada otvorite njihovu web stranicu mogu vam se učiniti kao pretenciozni, nespremni na razumljiviju komunikaciju sa konzumentima, ali ne treba biti površan, to je još jedna lekcija kojoj vas mogu naučiti iz Tač.ke.

Dogovor za njihovu izložbu u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” , postavljenu u kafe-galeriji ”Zvono”, nastao je kao posljedica njihove kritike institucionalne umjetnosti i nagrade ”Zvono” u organizaciji SCCA koja jeste u određenoj vezi sa ovim nabrojanim Zvonima ali je u najdirektinoj sa Likovnom grupom ”Zvono”, odnosno po njoj je dobila naziv.

Umjesto da se rasprava na relaciji Zvono-Tačka odvija na društvenim mrežama, Saša Bukvić, član likovne grupe Zvono i organizator umjetničkih programa u galeriji ”Zvono” pozvao je umjetnike iz Prijedora da dođu i kažu šta imaju.
Oni su odgovorili ”Pričaćemo kad se vidimo uživo”, što je bio naziv izložbe i što su učinili.

Da su nas rukovodili neki drugi kriteriji, a ne umjetnički, da imamo finansijera kojem ćemo umjesto čistog arta servirati priču o pomirenju između dva entiteta, grada i naroda, onda bismo bez sumnje mogli organizovati događaj iz kog ćemo svi materijalno profitirati.
Ovako smo imali jednu drugu vrstu profita. Ličnu satisfakciju uz osjećaj da radimo pravu stvar dok uživo pričamo.

Umjesto u limuzinu, smestili su se u kombi u pet ujutro i krenuli za Sarajevo, Nemanja Čađo i Dajan Špirić, dvojica od ukupno četiri člana grupe Tač.ka.
Onaj ko barem malo poznaje domaće prilike uz preko 100 cm snijega, ne treba mu napominjati da avantura dolaska u Sarajevo podsjeća na onu iz filma ”Ko to tamo peva”.
Sa autobuske stanice odmah su ”odvedeni” na postavku izložbe, uz ohrabrivanje domaćina da će se tada hladni i prazni prostor, kad se izložba postavi, svjetla prilagode a publika dođe, pretvoriti iz bundeve u kočiju.
I bi tako.

Izložba ”Pričaćemo kad se vidimo uživo” zamišljena je kao višemedijski esej uz pomenutu kritiku institucionalne umjetnosti i projekciju izuzetnog video rada Igora Sovilja.
Uz očekivanje razgovora koji se može pretvoriti u žučnu raspravu umjetnici su na vrata toaleta postavili papire na koje se može napisati sve što ostane neizgovoreno tokom večeri.
A toga nije bilo.

Iako je nemoguće zamisliti galeriju kao mjesto konstruktivnog dijaloga u kom ravnopravno i argumentovano razgovaraju svi prisutnih, u duhu ranije pomenute čarolije, razgovor se desio.
I trajao.

Samo šteta što sem jedne medijske kuće nikoga nije bilo da to i zabilježi.
Umorili su se ljudi iz Zemlje krvi i meda od premijere istog naslova, umorili od potjere za selebritijima i ne treba im zamjeriti.
Samo je šteta što su propustili priliku da vide kao se matematički precizno u jednom prostoru i u jednom trenutku suština odvaja od nebitnog.


Dvadeset kila viška ili Hranjenje tuge

Napraviti grešku, ispraviti je a ne otkriti kako je do nje došlo po meni je isto što nastaviti griješiti.
Zato se ja već danima pitam kako je i kada došlo do moje transformacije koju sam ovih dana označila kao predimenzioniranost. Kako preko noći čovjek može iz jednog konfekcijskog broja uskočiti u veći a da odmah nešto glede toga ne poduzme ? Kad umjesto nabavke većeg ogledala potpuno prestanemo da gledamo u njega ? Zašto ne poslušamo dobronamjeran savjet prijatelja da jedan obrok zamijenimo jogurtom već im, umjesto argumentovanog odgovora ponudimo tužnu priču u kojoj je hrana jedini čovjekov saveznik.
Počelo je prije sedam godina, iz ove perspektive mi se čini da sem drugačijih posljedica, bijeg u drogu i bijeg u frižider nemaju neke pretjerane razlike. Oboje je ovisnost koja deformiše čovjeka, u svakom smislu. Dio toga leži i u tradiciji koja je podrazumijevala ”dok se jede do tada se i zdravo”, mudre riječi bake Jele dio su matrice mog odrastanja. Kad je i baka Jela rekla da prepolovim porciju zazvonilo je i posljednje zvono za uzbunu, ali kasno, barem sam tada tako mislila.
Jedino je bilo važno olakšati onaj praktični dio koji debljina podrazumijeva. Naći odgovarajuću odjeću za debeljucu visine iznad prosjeka, kombinacija zlo i naopako i stalni rat sa modnom industrijom za koju najčešće oni konfekcijskog broja iznad 44 ne postoje.
U mom slučaju, sa debljinom sam se najprije pomirila ja, čini mi se da ju je vremenom prihvatilo i najbliže okruženje ili su jednostavno shvatili da budali ne vrijedi govoriti.Kada se to tako složi, čovjeku nekako nije ni teško zaboraviti da je debeo.Ali u zemlji koja nije Engleska već Bosanska, postoje oni kojima neće biti problem da vas podsjete.
-A, je li to tebe nije bilo zbog bebe?
Pitala je pekarka u pekari koju sam dugo zaobilazila iz prostog razloga što je pekara i što tamo i PVC kesa koju izbjegavam nošena u ruci može da ugoji.
-Za vas veći komad štrudle, ipak nema smisla da na trudnici štedim.
Govorila je pekarka u pekari u koju nisam često svraćala ali sam dolazila onda kad baš nisam mogla da odolim dok sam izbjegavala prvu pekaru.
-Aaaa, pa čestitam, prinova na putu.
Rekla je žena u liftu.
-Gospođo, mogu misliti kako je vama na ovoj vrućini, koji je mjesec, hoće li brzo?
Pitao je brižni taksista dok me je vozio na nekih sarajevskih plus sto jednog ljeta dok sam ja bila ubijeđena da mi haljina odabrana za tropsku vrelinu uprkos debljini odlično stoji.

Nepristojni polusvijet, tješila sam sebe, ljudi koje niko nije obavijestio da se sa nepoznatim ne razgovara, posebno ne o njihovom stomaku. I svaki put bih nekako uspjela utješiti sebe.

Bilo je i pristojnih, ustajali su u tramvaju da ustupe mjesto trudnici.

Jednom smo snimali u pozorištu najave za emisiju u pozorišnim kostimima. Dvije zgodne kolegice, kolega i ja. Nas tri dobile smo haljine iste veličine, njih dvije jedva su ušle u njih, namrgođena garderoberka nije reagovala na moju konstataciju da je nemoguće da su im svi kostimi tog broja i da dođavola u Operi nisu foto modeli.Nije me ni pogledala, a ja sam demonstrativno otišla u mušku garderobu. Izabrala frak u koji sam sa lakoćom uskočila. Cilindar na glavi došao je kao ona žuta u Lesnini i označio konačni trijumf nad stereotipima njegovanim u ženskom kostimskom odjelu.
Snimanje je trajalo cijeli dan. Izmučena, po prvi put shvatila sam kako je glumcima teško. Jedva sam otišla do garderobe, a iz nje još teže izašla. Na podstavi kostima pisalo je ima vlasnika. Ponosni vlasnik bio je zasigurno jedan od najdebljih glumaca u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta. Nisam ni tada odlučila smršati. Imala sam samo novu anegtotu vezanu za prekomjernu težinu.
Samo jednom sam bila čvrsto odlučila, kad me je od odlaska u cirkus dijelilo sedam kilograma, ali ni tada nisam u odluci istrajala.
I da ne dužim…
Prošla je skoro godina od nekih velikih odluka, od načina života koji podrazumijeva popunjavanje praznina u duši hranom. Od dolazaka kući nakon napornog dana kada se obilna porcija svega kaloričnog čini kao najbolji izbor za zaboravljanje dana, a čokolada od 300 grama savršenim desertom.
Nisam bila na dijeti, samo sam odlučila. Prija mi kad drugi primjete ali mi je teško da im objasnim ako zatraže savjet. Ne znam hoće li me ozbiljno shvatiti da sam od života bježala u hranu i da je sad jedina razlika u tome što živim. Počnite živiti i nećete biti debeli, zvuči šašavo ali mene leđa više ne bole, jeste iz reklame za Kosmodisk ali i iz stvarnosti, jer ma kako mislili da ”dok se jede do tada se i zdravo” naša leđa, otečene noge, rad srca i sve drugo tako ne misle.Da nisam iskrena koliko jesam mogla sam napraviti deal sa nekom firmom koja proizvodi sredstva za mršavljenje i reći kako je to njihova zasluga.
Iako nisam zaradila, meni se mnogo više dopada ovaj deal sa životom i samom sobom.

Ponovo sam u starom konfekcijskom broju, u omiljenoj prodavnici po prvi put isprobavam haljine koje ranije nisam smjela ni dodirnuti. I ne kupujem ih, dovoljno mi je što u njih mogu stati. I znam da oni koji me vole, voljeće me i sa dvadeset manje i sa dvadeset više. Ali ovo je bio lijep način da dokažem kako i ja sebe volim. Pa za Novu godinu u haljini s mature, ako i to odlučim moguće je za sedam dana. Pogrešne odluke ostale su u onih sedam godina s početka.

Venecija u slikama

Kad malo bolje pogledam, nije Venecija već ja u Veneciji, ali šta ima veze, ovo je svakako sasvim nepotreban post koji svjedoči o tome šta se zgodi kad se nekome ko nije navikao na to, dosada dogodi .

img_0829
Bila sam u Veneciji, povodom otvaranja 53. Bijenala savremene umjenosti, milošću Ars Aevia u čijoj organizaciji su barke Brace Dimitrijevića postavljenje i humanošću grada Venecije koji je finansirao troškove našeg konačišta i transporta.

img_0830
I čekala Joko Ono koja je trebala primiti nagradu za životno djelo, ali na pogrešnom mestu, ne ona, već ja. Na crvenom tepihu za koji sam pretpostavila da je njoj namijenjen, pojavio se predsjednik Italije. I onda sam krenula za njim, računjući da zna put .
img_0833
I pokušala snimiti Jokicu, dok su se muške kolege trdicionalno gurale.
img_0841

I pokušla naći srodnu dušu 🙂

_20090621_1497336940

I shvatila da odakle god da dolazimo, slično tražimo 🙂

cikooo

img_0885

I popila čašu vina, i ponijela čašu kući. Bolje i to već plastičnu gondolu.

Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Bez riječi

Uvijek mi je zanimljivo čitati postove posvećene riječima putem kojih je, ukucavši ih na pretraživač, putnik bez namjere , došao do nekog bloga.
Već sam u više navrata pominjala kako do mene najčešće dođu oni koji traže pi*ku ( što sam fina, stavljam zvjezdicu) ali ima i ljudi i sa drugačijim interesovanjima.

Slijede pitanja i moji odgovori .

Ovaj mi je favorit:

Kako da dobijem bebu ?

Do polaska u školu te uče da je donose rode, u školi te nauče da to nije istina, iskustvo ti potvrdi ono čemu te je škola učila, a život odredi kada će to biti.
Kako ?
Pojma nemam!
Za početak, opusti se i uživaj 😛

Kako najlakše smršati ?

Zini da ti kažem 😆 Da znam kako , bila bih prva koja bi svijetu to obzananila.

Kako vratiti voljenu osobu ?

Ova/ovaj je sigurno bio u potrazi za nekim web crnomagijskim savjetima 😛
Kako, nikako, ako te voli, vratiće se sama !

Stabilizator za kolače

Može mi biti jasno da to neko traži ali mi nikako nije jasno kako je našao mene !!!
I dovraga, šat je stabilizator za kolače??? Nije da se pravim, kao ja ne znam kuhati, pravim najbolje kolače na svijetu, ali očigledno nestabilne! 😀

Slike velikih pi*ki

Ovaj se sigurno naljutio kad je našao sitan vez, ovdje nema ni male 😆

Analiza lika Marica, Sumnjivo lice

Ovom, jasno je, treba lektira.
I ako vam nekada bas bude jako dosadno, pogledajte na netu prikaze tih lektira, joj 😀

Crvene i bijele pločice u kupatilu

Pojma nemam, obrati se etotako

Gnojna bubuljica ispod jezika

razumijem da je gadno, ali ne znam lijek 🙁

Programer za vez
Vezem, ali još nisam počela programirati !

I na kraju Kristina Ljevak Kusturica

Ljevak forever 😆

Dobro došao predsjedniče

saksofonista.jpg

 


Njihovo prijateljstvo trajalo je preko četrdeset godina.

Obje gospođe poticale su iz uglednih sarajevskih porodica.

Obje je krasio rafinirani ukus i osjećaj za lijepe manire.

Malo su i pretjerivale pa su i nakon četrdeset godina intenzivnog druženja bile na persi, ali ”stara” škola, šta se tu može.

Jednog lijepog dana gospođa X krenula je u uobičajenu sedmičnu posjetu gospođi Y.

Dok je silazila niz Logavinu primijetila je da ljudi na ulici nema. Zbunjena je bila i na pijaci Markale gdje je kupila cvijeće za gospođu Y, ni tamo, osmim prodavačice u cvjećari , nikoga nije bilo. Ista slika je dočekala pored Vječne vatre, u Titovoj ulici.

Zbunjeno je čekala na semaforu.

Tišinu su prekinuli zvuci rotacionih svjetala na automobilima koji su išli ispred crne limuzine.

Gospođa X je bila i dalje na semaforu sa buketom cvijeća u rukama kada se crna limuzina zaustavila pored nje.

Iz limuzine je izašao visok, sjedokos muškarac, pružio joj ruku, poljubio je dva puta i uzeo joj cvijeće.

Bio je to dan posjete američkog predsjednika Bila Clintona Bosni i Hercegovini.

I prvi dan kad je gospođa X kasnila prilikom posjete gospođi Y.

I prvi put da joj nije odnijela cvijeće.

*** Istinita priča 😀

Lako, lakše, najlakše i najbolje

laka.jpg

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.