Rodna perspektiva pandemije koronavirusa – posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne

Fotografija preuzeta sa: europeanmovement.eu

Prva dva mjeseca iskustva borbe sa pandemijom koronavirusa nam je pokazalo da su žene, bilo da je riječ o medicinskim radnicama, radnicama u uslužnim djelatnostima ili prosvjetnim radnicama koje nisu imale iskustva sa online nastavom, na „prvoj liniji odbrane“. Očigledno je da možemo govoriti o rodnim perspektivama pandemije, čime se u ovoj zemlji jedino bave pojedinci/ke i organizacije civilnog društva dok oni/e koji su na pozicijama odlučivanja koriste i ovu situaciju za ličnu korist, a mediji najčešće nisu odlazili dalje od brojanja zaraženih i neselektivnog cjelodnevnog ugošćavanja političara/ki u televizijskim programima. Kriza uzrokovana brzim širenjem virusa COVID-19 u svim je društvima ogolila iskustveno potvrđenu činjenicu da posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne, odnosno da proizvode specifične nepovoljne posljedice po žene.

Piše: Kristina Ljevak

O tome je u publikaciji „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“ koju je objavila Fondacija Friedrich Ebert Stiftung pisala prof. dr. Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Ženska lica krize

Baveći se rodnom perspektivom COVID-a autorica je analizirala kako pandemija doprinosi produbljivanju rodne nejednakosti u oblasti zdravlja, produktivnog i reproduktivnog rada, porodičnog nasilja nad ženama i učešća u tijelima odlučivanja na političkom nivou u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Profesorica Bašić napominje da krizna stanja imaju tendenciju ne samo kreiraju nove nego i intenziviraju, ojačaju ili pogoršaju manifestacije ranijih (nagomilanih) neadresiranih društvenih potreba i problema.
„Pokazuje se, i na globalnom i na lokalnom nivou, da trenutačna zdravstvena i društvena kriza izazvana pandemijom ima brojna ženska lica. U analizi koju spominjete pokušala sam ukazati na načine na koje ova izvanredna situacija uzrokovana pandemijom koronavirusa produbljuje i intenzivira (postojeće) rodne nejednakosti, doduše samo fragmentarno, u oblasti javnog i privatnog života. Naime, očigledno je da žene, u različitim društvenim ulogama i pozicijama koje obnašaju – kao zdravstvene radnice, kao prosvjetne ili socijalne radnice, kao radnice u uslužnim djelatnostima, kao majke itd. u iznimno rizičnim, nesigurnim okolnostima brinu za društvo, omogućavaju njegovo održanje, reprodukciju. S druge strane, ne može se reći da društvo uzvraća odgovarajućom brigom za te žene, vrednovanjem njihovog doprinosa, prepoznavanjem, priznavanjem i adresiranjem njihovih specifičnih potreba. Iako su kako kažem angažirane u profesijama koje su od krucijalne važnosti za kakvo-takvo normalno odvijanje života u nenormalnim okolnostima, iako su pogođene krizom na vrlo specifične načine, za donositelje odluka, za naše političke predstavnike i predstavnice ostale su nevidljive, njihove potrebe zanemarene. Primjerice, u potpunosti je izostala javne refleksija neprocjenjivog doprinosa prosvjetnih radnica (svjesno koristim ovaj termin isključivo u ženskom rodu jer žene-učiteljice, nastavnice dominiraju u osnovnoškolskom obrazovanju, i natpolovično su zastupljene u srednjoškolskom obrazovanju) nastavku redovnog obrazovanju i nastavnih aktivnosti putem online nastave, koja je do tog momenta bila velika nepoznanica kako za obrazovne radnice i radnike, tako i za đake/studente. U prva dva mjeseca pandemije nismo svjedočili niti jednoj inicijativi, prijedlogu ili mjeri koja bi npr. bila usmjerena prema konačnom vraćanju društvenog ugleda i digniteta ovoj za društvo vitalnoj profesiji“, kaže profesorica Bašić.

Zahvaljujući prepoznavanju pozicije žene tokom pandemijske krize Helsinški parlament građana Banja Luka odlučio je da pruža podršku telefonskog psihološkog savjetovanja. Dragana Dardić, izvršna direktorica ove organizacije govoreći o rodnim perspektivama pandemije govorila je i o zloupotrebama vanredne situacije.
„Generalno se krizne situacije, naročito u nedovoljno razvijenim demokratijama, mogu iskoristiti za različite zloupotrebe i zadovoljavanje interesa manjeg broja odabranih. Uostalom, afere sa nabavkom respiratora u Federaciji i zaštitne medicinske opreme u RS-u su to nedvosmisleno i pokazale. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da, neki na pozicijama moći koriste ovu situaciju za ličnu korist. I da, u medijima nema dovoljno istraživačkih i polemičkih emisija koje bi otvarale različite teme bitne ‘običnim’ građankama i građanima u vrijeme pandemije. Ljudi su, zapravo, sve više zbunjeni kako brojevima oboljelih, izliječenih, umrlih… tako i mjerama i zabranama koje se mijenjanju iz sedmice u sedmicu. Kriza je takođe pokazala da nemamo ni približno spremne odgovore na pitanja koja se recimo tiču pristupa zdravstvenim uslugama ženama sa invaliditetom ili rada Sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u vrijeme pandemije. Na samom početku krize Ženska mreža BiH je uputila dopis vladama oba entiteta pitajući ih šta konkretno misle preduzeti da sredstva zaštite dođu do najranjivijih kategorija žena, da ojačaju mjere zaštite u situacijama domaćeg nasilja i kakve ekonomske mjere će osigurati da ove kategorije ne budu izložene dodatnom siromaštvu i ekonomskom pritisku? Odgovorila je Vlada RS-a, kratko objasnivši da oni čine sve da ‘zaštite svakog građanina, bez obzira na pol, starosnu strukturu ili bilo koji drugi status’! Poslije toga su i sigurne kuće u RS-u tražile od Vlade da im dostavi tačno uputstvo za postupanje u vanrednoj situaciji. Nije mi poznato da su dobile odgovor. A šta reći o prosvjetnim radnicama koje su preko noći gurnuli pred kamere, bez ikakve pripreme i dovoljno kompetencija da vode ovakvu vrstu nastave, što je kod mnogih izazvalo frustracije i stres. Radnice u trgovinama su se, pak, isto tako našle u poziciji da se svakodnevno izlažu mogućnostima da budu zaražene, ali njima niko nije aplaudirao niti ih je pitao imaju li potrebnu opremu i da li je ta oprema adekvatna za višečasovni rad. U intervjuu za sajt HPG BL Mersiha Beširević je rekla da se lično, na terenu, uvjerila da su radnicama popucali kapilari u očima od tereta koji su prenosile na svojim rukama, da imaju glavobolje od otežnog disanja pod maskama i rane na rukama od sredstava za dezinfekciju. To je i bio jedan od razloga zbog kojih smo se odlučili da ovim grupama žena ponudimo besplatnu psihološku podršku, ako već ne možemo nešto drugo“, kaže Dragana Dardić.
Evelyn Regnery, predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog Parlamenta tokom travnja pozvala je države članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme krize COVID-19, a s obzirom na to da je broj slučajeva nasilja u nekim državama članicama porastao za čak jednu trećinu. Slične podatke imamo i na globalnoj razini. Mislim da će političari, kako kažeš, biti okupirani saniranjem posljedica ekonomske krize. Na žalost, borba protiv nasilja nad ženama nije nešto što političari mogu kapitalizirati u svojim političkim igrama i deklarativno podržavaju borbu onda kada im je to zgodan PR potez. No ozbiljna politička volja za suzbijanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama ne postoji ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj“, kaže Lana Bobić, feministička teologinja iz Hrvatske, aktivistica i suosnivačica brojnih inicijativa i između ostalog sagovornica HTV-ove emisije „Peti dan“.

Niz je razloga zbog kojih su prava žena tradicionalno na margini. Profesorica Bašić ukazuje na ponašanje na domaćoj političkoj sceni koja se od početka krize bavi sobom, „produciranjem raznorazni afera i skandala, a da su nekapacitirane, nespremne i nevoljne da se bave krizom i njezinim posljedicama“, smatra Bašić napominjući da je u pozadini izostanka angažmana posvećenog pravima žena posljedica omalovažavanja značaja i urgentnosti prava žena.

Prava žena ne treba ostaviti „za kasnije“

„Pogrešno se razumijeva – čak i unutar ženske populacije, da je fokus na ‘ženska pitanja’ u trenutačnoj situaciji svojevrsna distrakcija koja onemogućuje fokusiranje na ‘stvarne’ posljedice krize. I žene često pristaju na taj narativ po kojem ženska prava treba ostaviti za kasnije, za period kada vanredno stanje prođe. A ono što se zapravo stavlja na odgodu jesu njihovi životi, njihova dobrobit, njihova sigurnost. Na ovaj narativ ne treba pristajati, nego ga konstantno dovoditi u pitanje, i prokazivati kao lažni. Za sada je adekvatna i blagovremena reakcija vlasti na socio-ekonomske i druge posljedice pandemijske krize izostala. Ali to ne znači da treba odustati od zahtjeva da se kriznoj situaciji pristupi na rodno-osjetljiv način, kroz mjere koje uvode rodno-senzitivne javne usluge, boljem i efikasnijem pristupu mreži socijalne sigurnosti za porodice, povećanju plaća u sektorima brige, prepoznavanje i valorizacija neplaćenog, reproduktivnog rada, uključivanje žena u procese donošenja odluka, rodno-senzitivne politike razvoja, itd. I, da, nipošto ne bismo trebale generalizirati: nisu sve žene marginalizirane, postoje i one koje imaju moć da se istaknu ili ovu situaciju iskoriste za vlastitu promociju.
Međutim, ako je vjerovati prognozama koje predviđaju da su dalje pandemije ne samo izvjesne nego gotovo neizbježne, rodna jednakost ne može biti neko pitanje sa strane nego treba postati centralnim principom borbe protiv pandemije i njezinim posljedica, kroz prepoznavanje i redistribuciju opterećenja i tereta koji disproporcionalno pogađaju žene“, kaže Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“.


Prof. dr. Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“

Odnos religije prema pravima i sigurnosti žena u redovnim okolnostima takođe je jedno u nizu važnih pitanja čije se posljedice itekako mogu dodatno odraziti na pandemijske prilike. Lana Bobić i ranije je ukazivala na to da Rimokatolička crkva mora sigurnost žena staviti iznad nerazrješivosti braka.
Iz iskustva žena žrtava nasilja znamo da se nerijetko socijalne službe ponašaju slično vjerskim institucijama, nastojeći po svaku cijenu uvjeriti žrtvu nasilja da postoje veći problem nego što je ostajanje živjeti s nasilnikom. „Sinhronizovanost“ između vjerskog i sekularnog na štetu žena sugerišu da je prioritet „sačuvati porodicu“ ali svakako u heteronormativnom obliku i uobičajenoj „formaciji“.
„S obzirom na poruke koje slušamo iz Rimokatoličke crkve, ali i praksu Centara za socijalnu skrb, čini se da je prioritet zadržati obitelj u formi mama, tata i djeca, a ne sigurnost žrtava nasilja koje su u obitelji primarno žene. Ono što me posebno zabrinjava u praksi centara za socijalnu skrb, a čime se prečesto susrećemo zadnjih godina je inzistiranje Centara na suradnji i dogovoru oko skrbništva nad djecom između žrtava nasilja i nasilnika što nasilnici koriste da bi nastavili maltretirati žene. Žene koje zbog daljnjeg nasilja odbijaju suradnju proglašava se manipulatoricama koje djecu okreću protiv očeva. Tu dolazimo do kontroverznog koncepta tzv. otuđenja od roditelja. Uopće ne osporavam da postoje slučajevi konfliktnih razvoda u kojima djeca služe kao alat osvete partneru ili partnerici i to je nedopustivo. No spomenuto otuđenje od roditelja sve se više propituje kroz interdisciplinarnu analizu sudske prakse, prakse rada sa žrtvama nasilja i prevladavajućeg diskursa u obiteljskom pravu jer se pokazalo da se prečesto radi o alatu kojim najčešće očevi nasilnici ušutkavaju žene, ali i djecu žrtve nasilja. U siječnju 2020. je objavljena studija koja istražuje nastanak i razvoj ovog kontroverznog koncepta i ukazuje na zabrinjavajući obrazac korištenja tzv. otuđenja od roditelja u slučajevima obiteljskog nasilja nad ženama od strane očeva nasilnika. Studija govori o industriji koja okuplja eksperte, terapeute i pravnike koji zagovaraju oduzimanje djece „manipulativnim majkama“ i skrbništvo očevima, što ima devastirajuće posljedice za majke i djecu koje su žrtve nasilja. Mehanizam je poprilično perfidan, a predočit ću ga na vrlo pojednostavljenom, plastičnom primjeru. Žena žrtva nasilja želi samostalno skrbništvo nad djetetom s čime se slažu i djeca koja ne žele ocu koji je zlostavljao majku, a nerijetko i njih same. Majku se optužuje da je manipulativna i da truje djecu protiv oca, bez obzira na svjedočenje same djece te se dijagnosticira tzv. otuđenje od roditelja. Nasilje nad ženom i djecom pada u drugi plan i nasilnik zapravo postaje žrtva manipulativne žene koja je okrenula djecu protiv njega te se njegove šanse za puno skrbništvo, a onda i daljnje zlostavljanje žene i djece znatno povećavaju. Valjda ne trebam govoriti kakve posljedice na žene žrtve nasilja i njihovu djecu ostavlja ovaj perfidni mehanizam daljnjeg brutalnog sustavnog zlostavljanja žrtava nasilja. Posebno zabrinjava i što se ovaj perfidni mehanizam koristi i u slučajevima gdje su djeca bila žrtve nasilja, gdje ispada da djeca, pod utjecajem manipulativnih majki lažu o zlostavljanju koje je otac počinio nad njima. Zvuči kao horor film, ali je sve učestalija praksa, unatoč ozbiljnim kritikama znanstvene zajednice i stručnjakinja koje rade sa žrtvama nasilja“, objašnjava Lana Bobić.


Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica

Pitanje ljudskih prava žena van političke agende

Osim što su angažovane na nizu poslova koji podrazumijevaju prisustvo na prvoj liniji fronta tokom pandemije, žene su istovremeno zaposlene i u sektorima koji su i najviše pogođeni zabranom rada u vrijeme COVID-19. Bez sumnje će otpuštanje radnika/ca ili smanjenje plata najviše njih i pogoditi, a ekonomska nezavisnost jedan je od ključnih preduslova prevencije nasilja nad ženama. Ovaj problem, kao niz drugih, nisu tema naših političkih predstavnika/ca kada govore o ekonomskim posljedicama pandemije koronavirusa.
„Nažalost, ni ovo nije u potpunosti iznenađujuće. Našim političkim predstavnicima u FBiH trebalo je gotovo dva mjeseca da donesu taj famozni Korona zakon u cilju ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica pandemije. I uz to, prema brojnim kritikama koji se na tekst zakona došle iz stručnih ekonomskih krugova, sindikata, političkih stranaka u vlasti i opoziciji riječ je o zakonu koji je gotovo konsenzualno ocijenjen kao loš, naročito zato što se predviđenima zakonskim rješenjima dodatni slabi pozicija radništva.
A evo i paradoksa koji oslikava nivo nebrige i ravnodušnosti spram ranjivosti žena i njihovih potreba: u društvu u kojem u ne-kriznim vremenima svaka druga žena starija od 15 godina života u BiH bila izložena rodno zasnovanom nasilju, nadležne vlasti/institucije za sve ovo vrijeme dok traje epidemija ne razmišljaju o mogućnostima da se ova situacija pogorša u novim kriznim okolnostima niti o mogućim mjerama usmjerenim na suzbijanju ili prevenciji nasilja prema ženama.
Dozvolit ćete mi jednu malu, ali važnu digresiju koja može biti ilustrativna kada je riječ o odnosu javnih vlasti spram ‘ženskih pitanja’. Početkom aprila europska javnost obaviještena je o alarmantnom porastu nasilja nad ženama u zemljama EU u prvoj sedmici od uvođenja mjera socijalne izolacije. Organizacije civilnoga društva, s tim u vezi, uputile su zahtjev nadležnim institucijama da informiraju javnost o tome kakvo je stanju u oblasti zaštite žena od porodičnog nasilja u BiH u uvjetima ograničenja kretanja, socijalnog distanciranja itd. Nije mi poznato da je do danas bilo koji nivo vlasti (10 kantonalnih, dvije entitetske vlade i Vijeće ministara), bilo koje od 13 resornih ministarstava na kantonalnom i entitetskom nivou, ili bilo koja institucija rodne ravnopravnosti u ovoj zemlji nije našla za shodno da izvijesti bosanskohercegovačku javnost o tome da li je ili nije došlo do porasta porodičnog, odnosno partnerskog nasilja nad ženama, na koji način se osigurava njihovo pravo na zaštitu pod novim okolnostima i slično“, navodi profesorica Bašić.

„Pitanje ženskih ljudskih prava, uključujući i ženska radna prava, nikada nije ni bilo na političkoj agendi. Ne postoji ni razumijevanje niti želja da se ovim pitanjem ozbiljno i sistematski pozabave. Mjere za ublažavanje posljedica krize su skrojene po potrebama poslodavaca, a ne radnika i radnica. Preuzimanje vlade da uplati doprinose i poreze na martovske plate nije dovoljno da se zaustave otpuštanja radnica i radnika. Uostalom, rečeno je da će se to namiriti iz Fonda solidarnosti, bar u Republici Srpskoj, koji opet pune radnici/ce dobrovoljnim odricanjima od dijela svojih plata. S druge strane, ovih zvaničnim mjerama vlade mnogi nisu ni obuhvaćeni. Kada se vidjelo da ekonomske mjere neće biti dostatne, krenulo se sa popuštanjem restrikcija i otvaranjem prodavnica, zanatskih radnji, kafića i to baš kada je broj zaraženih krenuo da raste, što zapravo govori da se ovdje ne radi o potrebi da se zaštiti zdravlje ljudi, već krah privrede. I pri tome niko od ovih na vlasti ne gleda na žene, njihove potrebe i stepen ugroženosti ovim stanjem. Koliko je meni poznato jedino je Agencija za ravnopravnost polova BiH zatražila od nadležnih institucija da prilikom donošenja i realizacije mjera vode računa o efektima koje njihove aktivnosti imaju na stanje ravnopravnosti spolova i položaj žena i djevojčica u našem društvu“, kaže Dragana Dardić.


Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka
Fotografija preuzeta sa www.http://ba.n1info.com/

Nasilje nad ženom je posljedica strukturalnih nejednakosti

Profesorica Bašić dodaje da mi još uvijek nismo svjesni razmjera društvene katastrofe koja je pred nama i koja nam neminovno slijedi zbog na desetine hiljada izgubljenih radnih mjesta „i raširenih praksi degradacije, obezvrjeđivanja, i omalovažavanja radništva. Automatsko stvaranje ‘viška’ ljudi, nezaposlenih i bez šansi za uključivanje i integraciju u proizvodne tokove i radnu snagu, širenje zone nesigurnosti među onima koji ‘ostaju’ na poslu ukidanjem i/ili smanjivanjem osnovnih radničkih prava, stvorit će nove zone vulnerabilnosti. Čini mi se da će sve to neminovno rezultirati drugim talasom osiromašenja (prvi talas siromaštva posljedica društvene krize uslovljene ratom i tranzicijom), jer će pad zaposlenosti i navedene prakse obezvrjeđivanja radnika voditi značajnom pogoršanjem životnog standarda i mnoge gurnuti ispod ruba egzistencije. Istovremeno, porast nasilje nad ženama u porodici povezan je pogoršavanjem socioekonomske situacije u društvu. Pad kvalitete života, pogoršanje životnog standarda i nemogućnost da se izađe iz kruga deprivacije i siromaštva, i na prihvatljiv način brine o porodici podriva ključnu društvenu ulogu i dominantan rodni model (patrijarhalnog) muškarca – muškarca hranitelja. Dakle, opresija muškaraca od strane ekonomskog sistema i frustracija koju ona rađa jeste bitan faktor koji doprinosi muškom nasilju nad ženama, uključujući i interpersonalno nasilje.
U pozadini tjelesnog, psihičkog ili seksualnog nasilja nad ženom u porodici je gotovo uvijek strukturalno nasilje, nasilje koje izvire iz same organizacije društva, iz društvenoga tkiva, uključuje nevidljive i neopipljive prepreke za ostvarivanje osnovnih prava žena i prava na izbor. Nažalost, mi često – zbog toga što je jednostavnije uperiti prstom na konkretnog počinitelja i/ili konkretnu žrtvu – zanemarujemo činjenicu da je nasilje nad ženom općenito posljedica strukturalnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju u svim područjima života od zdravlja i obrazovanja, preko rada i zapošljavanja, do učešća u tijelima odlučivanja. Ranjivost u javnoj sferi, osobito na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu“, smatra profesorica Bašić koja s razlogom podcrtava zanemarenu vezu između nasilja nad ženama i nejednakosti na tržištu rada a koja je kompleksna i višedimenzionalna, a društvene nejednakosti istovremeno su i uzrok i posljedica ekonomskog zlostavljanja.
„Socio-ekonomske nejednakosti, naročito diskriminacija na tržištu rada, čine žene ranjivima na kontrolirajuća i uskraćujuća ponašanja njihovih zlostavljajućih partnera u pristupu financijskim resursima. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerojatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi. Krug se ovdje ne zatvara, nego se nejednakost perpetuira specifičnom interakcijom posljedica zlostavljanja (fizičkih, psiholoških, ekonomskih) i ženine (ne)mogućnosti da ostvaruje i očuva svoj radni kapacitet i profesionalnu karijeru. Istraživanja (psiholoških) posljedica nasilja nad ženama nedvojbenu ukazuju na neke konstante, poput osjećaja straha, stida, niskog samopoštovanja, depresivnosti koje su u negativnoj korelaciji sa radnom produktivnošću, profesionalnim razvojem i razvojem karijere, čak i u okolnostima kada bismo mogli isključiti manifestne i latentne nejednakosti inherentne tržištu rada.
Bilo bi dobro kada bismo mogli jednostavno zaključiti da ključ rješenja za problem ekonomskog nasilja nad ženama leži u ekonomskom osnaživanju žene. Nažalost, stvarnost žena sa iskustvom nasilja je kompleksnija. Ekonomska neovisnost, odnosno plaćeni rad ženi često nije dovoljna garancija za život van (partnerskog) nasilja. Posebno ne u uvjetima kada su za posao koji obavljaju potplaćene, kada vlastitim primanja i raspoloživim novčanim sredstvima ne mogu zadovoljiti ni temeljne životne potrebe (najčešće ne samo za sebe nego i za djecu) poput stana, novca, usluga brige o djeci ili prijevoza. Zlostavljanoj ženi u takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo nego ostati s nasilnikom, i nažalost to je ono što se u stvarnosti dešava,“ navodi Bašić dodajući da je ekonomska samodovoljnost nužna pretpostavka i ženske slobode i autonomije te da viši stepen ekonomske nezavisnosti povećava šanse žene da izađe iz nasilne veze, odnosno napusti nasilnika.
„Ekonomski nezavisne (i obrazovanije) žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje nasilju i stoga veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, za one skupine žena koje će u postpandemjskom dobu biti zahvaćane gubitkom ili smanjenjem prihoda, i prekarnošću ona će, bez značajnih podrške šire zajednice, ekonomska samodovoljnost će biti nedostižna. Dakle, nužna je promjena društvenog konteksta koji omogućuje kako interpersonalno nasilje nad ženama u porodičnoj sferi tako i sistemsko nasilje nad ženama, osobito u sferi rada. Nužna je promjena društva koje široko tolerira i podržava nasilje nad ženama, makar u naznakama kretanje ka društvu nulte-tolerancije na nasilje nad ženama“.

Balkanska i patrijarhalna interpretacija rodnih uloga nije nas zaobišla ni u vrijeme koronavirusa.
Bez obzira na to što svi pokazatelji govore o značaju žena tokom borbe sa virusom, što su na čelu niza regionalnih timova i institucija tokom pandemije žene, nerijetko će se njihov značaj dovoditi u pitanje a one same omalovažavati uz vječno propitivanje da li su dorasle zadacima koji se u slučaju angažmana muškaraca podrazumijevaju. Sigurno jedan od najradikalnijih primjera je onaj doktorice Darije Kisić Tepavčević, članice Kriznog štaba za suzbijanje COVID-19 u Srbiji, čije su se kompetencije pokušavale umanjiti zbog atraktivnog izgleda i koja je izravno omalovažavana u televizijskim emisijama jer su voditelji dovodili u pitanje njene sposobnosti zbog toga što je žena. Profesorica Sanela Bašić napominje da su kulturološke predrasude iznimno važne u razumijevanju načina na koji društvo oprirodnjuje i normalizira nasilje prema ženama.
„Naša patrijarhalna kulturi čija je suštinska karakteristika i danas dominacija muškaraca nad ženama bogata je brojnim i bogatim stereotipima koji naprimjer opravdavaju nasilničko ponašanje i prezir muškaraca prema ženi/mizogeniju, i ženu posmatraju kao svojinu (‘ženu i kapu lako je steći’) i da je treba prezirati i tući (‘ko se žene boji, gori je od nje’, ‘lajava žena, više puta bijena’, ‘ženu i zmiju udari u glavu’), te stereotipima o karakternim osobinama i izgledu žene – prema lijepoj ženi (‘lijepa žena, rijetko poštena’, ružna žena – dobar sluga’)

Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u suptilnijoj formi

S druge strane, rodne predrasude, stereotipi rodne diskriminacije u smislu pojednostavljenih ocjena npr. da su žene glupe ili lukave, negativni stavovi prema ženama općenito imaju duboke i trajuće korijene u povijesti ljudske civilizacije. Prije manje od stojeća, liječnici i znanstvenici smatrali su da su ženin intelekt, njezina sposobnost učenja i obrazovanja, njezina sposobnost rasuđivanja i javnog djelovanja biološki ograničene. Ovakvi mizogini, seksistični stavovi doprinosili su održanju kulture muške dominacije i podčinjenosti žena. Ove predrasude nisu iskorijenjene niti su nestale, postaje i danas samo što su postale suptilnije, kompleksnije. Danas su akti otvorenog, averzivnog seksizam rjeđi. Teško bismo danas pronašli nekoga ko bi mogao argumentirano osporiti tezu da žene mogu biti podjednako uspješne u korištenju ekonomskih i društvenih mogućnosti i resursa, ako im se da ‘muška privilegija’, odnosno omoguće jednake pogodnosti koje su na raspolaganju muškarcima.
Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u novoj, suptilnoj formi. Manje smo skloni staromodnih, tradicionalnim, konzervativnim predrasudama i uvjerenjima, ali opstaju ponašanja koja nisu konzistentna sa liberalnijim stavovima spram ženskih uloga, osobito u vezi uloge žene u porodici i (rodne) podjele rada u domaćinstvu, čak i za žene sa profesionalnom karijerom“, zaključuje Sanela Bašić autorica publikacije posvećene rodnoj perspektivi COVID-19. Naša sagovornica naglasila je i kako je nasilje nad ženom složen društveni fenomen koji pokriva širok spektar ponašanja eksploatacije, diskriminacije i dominacije koje podržava uspostavljeni socio-ekonomski poredak koji se ne može u potpunosti objasniti bez referiranja na seksističku prirodu društva. „Prethodno sam govorila o kulturi tolerancije na nasilje prema ženama. Ovakvi i slični rodni stereotipi, u konačnici rodne predrasude i seksizam jesu upravo u funkciji perpetuiranja te nasilničke kulture kroz umanjivanje značaja nasilja nad ženom kao društvenog problema, opravdanje i normalizaciju tog nasilja i negiranje odgovornosti društva“, dodaje profesorica Bašić.

Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu

„Stereotipi su u korijenu neravnopravnosti, diskriminacije žena pa i nasilja koje je oblik diskriminacije žena. Ona neumjesna pošalica ‘žena je za madraca, a ne za mudraca’ zapravo savršeno ilustrira problem seksističkih i šovinističkih predrasuda i odnosa prema ženama uopće. Mi možda mislimo da smo u 21. stoljeću to nadišli i nesvjesni smo koliko su takvi stavovi i predrasude ukorijenjeni u naše kulture i društva. Nego, kad smo kod mudraca, jeste li primijetili da imenica mislilac nema ženskog roda?
I u ovoj krizi brzo se pokazalo da se žene često nađu na prvoj crti kao one koje su puno zastupljenije u onim zanimanjima koja podrazumijevaju skrb i koja su slabije plaćena. Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu. Unatoč velikim pomacima kada je položaj žena u društvu u pitanju u zadnjih 100 godina, i dalje nam je normalno da žene preuzimaju puno veći dio brige o kućanstvu i djeci, a da rade kao medicinske sestre, čistačice, prodavačice. Bez obzira na to što žene češće studiraju medicinu i pokazuju bolje akademske rezultate pa i bez obzira na to što smo navikli na doktorice u ambulantama i bolnicama i dalje ćemo češće muškarca vizualizirati kao doktora, a ženu kao medicinsku sestru. I dalje puno više vjerujemo muškim nego ženskim autoritetima pa je tako moguće da se desi i ono što se desilo doktorici Dariji Kisić Tepavčević. Njen je krimen veći time što je ona uvjetno rečeno atraktivna. Jer žene na pozicijama autoriteta još donekle možemo probaviti ako su neugledne, uvjetno rečeno neatraktivne, ta što ostaje uvjetno rečeno neatraktivnoj ženi nego da bude pametna. Ali ako je žena na poziciji autoriteta, pametna i uvjetno rečeno lijepa, e taj krimen će joj društvo teško oprostiti. Načini na koji su se voditelji odnosili prema spomenutoj doktorici su razlog za suspenziju voditelja. Kada to bude praksa, onda će se početi iskorjenjivati i predrasude koje štete ženama i njihovom punom razvoju“, objašnjava Lana Bobić koja je u prethodnoj godini učestvovala u provedbi kampanje #pravdazadjevojčice u Hrvatskoj a čiji je slogan: ‘Ne boj se, nisi kriva’, a što su ključne riječi koje žene žrtve nasilja moraju znati. Činjenica je da je sistem uradio sve suprotno, dovodeći ženu u poziciju da se pravda ili osjeća odgovorno zbog nasilja koje je nad njom počinjeno.

Mizogina ideja da je žena uvijek kriva je duboko ukorijenjena

„Iza kampanje #pravdazadjevojčice i slogana ‘ne boj se’ i ‘nisi kriva’ stoji potreba da ženama baš s obzirom na sustavno nasilje koje proživljavaju damo do znanja da nisu krive i da nisu same. Osim toga, ključno nam je bilo osvještavanje šire javnosti o problemu, o činjenici da se mi kao društvo ne pitamo zašto je on silovao nego što je ona obukla i je li pila. O činjenici da žrtve nasilja nemaju povjerenja u sustav koji ih često izlaže sekundarnoj viktimizaciji gdje je ugled optuženog za nasilje prečesto veći prioritet od sigurnosti žena. Sve kreće osvještavanjem, jer kako ćemo raditi na problemu ako problema nismo svjesni. A mi uopće nismo svjesni koliko je mizogina ideja da je žena uvijek na neki način kriva duboko ukorijenjena. Mi stoljećima, da ne kažem tisućljećima slušamo izrazito mizogina tumačenja antropologije žene i njenih rodnih uloga. Da se poslužim religijskim arhetipovima, žena može biti ili Eva, grešna bludnica koja muškarca navodi na grijeh ili Marija, majka, djevica, svetica. Mi još uvijek nismo zbiljski osvijestili da su žene, kao i muškarci ljudska bića s najrazličitijim potencijalima i kapacitetima kako za emocionalno, tako i za racionalno, kako za ono dobro, tako i za ono loše. Ne postoje dva modela žene, postoji ih onoliko koliko žena ima. Cherish Kramarae pogađa ‘u sridu’ kada kaže da je feminizam radikalna ideja da je žena čovjek“, zaključuje Lana Bobić dodajući da kad uspijemo shvatiti „radikalnu ideju“ da je žena čovjek te kad uspijemo razgraditi sve predrasude utkane u naše svijesti, kulture, društva, sustave bi ćemo na dobrom putu ostvarivanja pravednijeg sistema i društva ravnopravnosti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Reproduktivno i mentalno zdravlje žena tokom pandemije koronavirusa


Fotografija preuzeta sa www.libela.org

Fond Ujedinjenih nacija za stanovništvo (UNFPA) upozorio je da bi mjere socijalne izolacije, uvedene zbog pandemije koronavirusa širom svijeta, kao jednu od posljedica mogle imati i oko sedam miliona neplaniranih trudnoća. Organizacije civilnog društva diljem Evrope (među kojima je i Sarajevski otvoreni centar) uputile su zajedničku izjavu vladama u kojoj traže da osiguraju siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće na zahtjev u vrijeme pandemije koronavirusa. Tokom vanrednih mjera u zdravstvenim ustanovama medicinske usluge mogle su dobiti trudnice, onkološke pacijentice i hitni slučajevi.
Ova tema, kao i brojne druge nisu bile u središtu pažnje tokom cjelodnevnog medijskog izvještavanja posvećenog pandemiji COVID -19. O trudnicama i porodiljama imali/e smo priliku slušati i čitati najčešće u kontekstu zaraze i smrti, o reproduktivnom zdravlju žena i njegovoj ugroženosti ne, osim kada bi reagovale organizacije civilnog društva, posebno one sa međunarodnim predznakom.

Piše: Kristina Ljevak

Osim što nam je iz ličnih razloga važan sistem zaštite u Bosni i Hercegovini, moramo na umu imati i širi plan te zloupotrebu vanredne situacije u zemljama u kojima bi vlast nametnula zakone kojima bi oduzela već ograničeno pravo abortusa i pravo seksualnog obrazovanja kao što su Poljska i Slovačka, a o čemu govori Delila Hasanbegović, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.
„U zemljama poput Grčke su aktivne kampanje u javnom prostoru koje pozivaju na zabranu abortusa.
Nažalost, informacije o pružanju zdravstvenih usluga za BiH nemamo jer je teško doći do rukovodstava zdravstvenih ustanova u vrijeme kada je prioritet tretiranje COVID-19. Teško je i u ‘redovnim’ okolnostima, kada smo radili istraživanja o dostupnosti prekida trudnoće, bilo doći do takvih, potpunih i pouzdanih informacija. Ono što se može pretpostaviti je da su i dalje najugroženije žene koje žive u mjestima udaljenim od centralnog doma zdravlja/bolnice/ordinacije, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom (obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta), nezaposlene žene (koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje), Romkinje, maloljetnice i sl. Nemamo dostupnu statistiku o broju i vrstama prekida trudnoće ni u redovnim okolnostima. U ovo vrijeme kada mnoge žene i obitelji gube poslove i primanja, nemoguće je doći do kontracepcije koja je skupa i ograničena, do abortusa na zahtjev – usluge koja se skupo plaća, medikamentoznog abortusa koji je također izuzetno ograničen, negdje i nedostupan… U uvjetima ugrožene egzistencije, jasno je da je i pristup prekidu trudnoće skoro nemoguć“, objašnjava Hasanbegović, referirajući se i na zastupljenost tema reproduktivnog zdravlja i drugih koje nisu bliske kapitalističkoj logici u domaćim medijima.
„Meni mediji svakim danom postaju sve neshvatljiviji. Porazno je kako ne vide svoju ulogu dalje od društva spektakla i senzacije. Naravno, čast izuzecima, ali i kada se posvete analitički nekoj temi poput ove, to prođe nezapaženo. Ne zanima ih prekid trudnoće, nasilje u porodici koje raste (žrtve su posebno ranjive sada jer je kretanje ograničeno i jer gube ekonomsku stabilnost), prava i životi LGBTI osoba, radnica/ka u trgovinama, uslužnim djelatnostima, porodilje, porodice i djeca kojima se oduzimaju mizerne novčane pomoći, životi Roma/kinja koji su inače na marginama, život i (ne)prilike osoba s invaliditetom… To nam je dokaz da su i mediji odavno u raljama kapitalističke logike, tj. prodaju ono što donosi gledanost/slušanost.“

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri zdravstvena sistema

Svodeći svoj rad na prijem hitnih slučajeva medicinske ustanove su postupile savjesno u okviru suzbijanja pandemije koronavirusa, ali i takav pristup otvara pitanje kakvu svijest o važnosti seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava imamo u društvu i kakav je generalno nivo brige u ovoj oblasti, kako napominje Tanja Mandić Đokić, sociologinja i aktivistica, autorica publikacije o pristupu zdravstvenoj zaštiti žena koju je svojevremeno objavila Fondacije Cure.

„Upravo to utiče na činjenicu da se mnoga zdravstvena stanja iz oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, uključujući i prekid trudnoće ne smatraju ‘hitnim stanjem’. Za prekid trudnoće je upravo to apsurd, s obzirom na to da je riječ o zdravstvenoj intervenciji koja je vremenski zavisna i ne može biti odgođena. Nemam podatke iz prakse koji govore kako je pristup ovoj vrsti zdravstvenih usluga funkcionisao (vjerujem da će biti istraživanja i analiza na ovu temu u budućnosti), možemo samo pretpostaviti da je bilo različitih pristupa i iskustava s obzirom na to da u BiH postoje najmanje tri zdravstvena sistema. Ono što im je zajedničko je da su oslabljeni, da ni uslovima redovnog funkcionisanja nisu mogli da se podiče pristupačnom i efikasnom uslugom za sve kategorije stanovništava (posebno vulnerabilne kategorije) i sasvim je očekivano da nisu mogli da odgovore na problem na koji upozorava UNFPA“, objašnjava Mandić Đokić napominjući da je pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, odluka žena i muškaraca o seksualnom životu, njegovoj sigurnosti, odlukama o potomstvu u našem društvu i dalje tabu.

„Tokom pandemije u Sarajevu su nastavile sa radom većine privatnih klinika i ordinacija tako da su u tim ustanovama pacijentice mogle dobiti navedene usluge ako su bile afebrilne i epidemiološki uredne anamneze. Koliko mi je poznato da se na Ginekološkoj klinici u Sarajevu također tokom pandemije radili hitne ginekološke intervencije i prekidi trudnoće medicinske opravdanosti“, objašnjava ginekolog, dr. sci. Emir Magmutbegović koji radi u Zavodu za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva kantona Sarajevo te vodi savjetodavnu web stranicu eGinekolog.
Na pitanje koliko je rizično da žene čekaju na pregled ukoliko je na Papa testu uočljiva neka promjena, dijagnosticirana naprimjer pred pandemiju, naš sagovornik navodi da se neko vrijeme može sačekati. „Mislim da bilo kakva promjena na Papa testu može čekati na intervenciju mjesec dana, izuzev možda karcinoma koji krvari ali to stanje je iznimno rijetko“, kaže doktor Magmutbegović.

Pored fizičkog zdravlja žena, tokom pandemije i mimo nje, važno je govoriti o mentalnom, posebno u vrijeme trudnoće u kulturi u kojoj se podrazumijeva da je majčinstvo istovremeno i najveća radost što nije slučaj ako se dogodi trudnička ili postporođajna depresija, a u vrijeme izolacije i straha od zaraze i rizici za psihičku nestabilnost su veći.
Provodeći kampanju „Nevidljivi problemi o kojima ne govorimo” Centar za psihoterapiju „U povjerenju” nastoji širu javnost senzibilizirati za mentalne teškoće i poremećaje karakteristične za period trudnoće i nakon njega. Zbog društvenih očekivanja i pogrešnih uvjerenja da je trudnoća i majčinstvo nešto što podrazumijeva isključivo i samo prijatna i pozitivna osjećanja, žene koje ne dožive takvo iskustvo razvijaju lošu sliku o sebi i misle da nisu dobre ni kao žene, a ni kao majke, objašnjava Milijana Niškanović, psihologinja i psihoterapeutkinja Centra za psihoterapiju „U povjerenju“.
„O psihologiji majčinstva se malo govori te se onda i malo zna. Trudnoća i period nakon poroda je period koji predstavlja najznačajniju promjenu u životu žene te kao takav neminovno sa sobom nosi i prijatna i neprijatna osjećanja. Svaka promjena pa i ona željena zahtjeva prilagođavanje, a svako prilagođavanje iziskuje dodatni napor koji prate i neprijatna osjećanja i stanja: strahovi, burne reakcije, preispitivanja i dileme. Važno je da se i žene a i šira javnost upoznaju sa karakteristikama ovog perioda – žene da bi se bolje pripremile i prilagodile na promjene, a zajednica imala razumijevanje i pružila podršku. Ovo je važno pogotovo u situacijama u kojima emotivne poteškoće sa kojim se određene žene suočavaju u značajnoj mjeri otežavaju njihovo svakodnevno funkcionisanje, poput depresije i anksioznosti. Upravo zbog očekivanja da trudnoća predstavlja blaženo stanje, te da period dolaska bebe treba da bude ispunjen radošću i srećom, otežava ženama da prihvate da im je teško i da im treba stručna pomoć i podrška. U većini slučajeva i kada se usude da to verbalizuju najčešće se susretnu sa komentarima da ne bi trebale tako da se osjećaju, da to nije ništa i da će proći. Što samo umanjuje svaku dalju šansu za traženje i dobijanje pomoći a time i prevazilaženja poteškoća“, smatra Niškanović.

Vanredne okolnosti izoštravaju loše stanje koje inače živimo

Sve što u redovnim okolnostima nije učinjeno kako treba, u vanrednim je poprimilo šire posljedice.
Bez sumnje bi generalno, a posebno u vrijeme pandemije kronavirusa i smanjene mogućnosti kretanja bilo manje posljedica po zdravlje žene i neželjenih trudnoća da kontracepcijska sredstva nisu isključivo dostupna na komercijalni način, da je riješen prekid trudnoće medikamentima ili da imamo dostupnu vakcinu protiv HPV-a ako ne govorimo samo o prekidima neželjene trudnoće nego reproduktivnom zdravlju žena općenito.
„Vanredne okolnosti su ogledalo koje izoštrava loše stanje koje inače živimo, i dodatno ga intenzivira, tj. otežava. Nesumnjivo bi reproduktivno zdravlje žena bilo kvalitetnije da je kontracepcija dostupnija i besplatna, tj. pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem jednako na cijelom teritoriju BiH. Prekid trudnoće medikamentima je naučno dokazano efektivan i siguran, fleksibilniji način koji bi, upravo u okolnostima smanjene mogućnosti kretanja, pomogao mnogim ženama i porodicama. Vakcina protiv HPV-a, koja nije na esencijalnoj listi lijekova u BiH niti je uključena u program obvezne imunizacije, može toliko učiniti na prevenciji i kontroli bolesti, posebno je značajna ženama koje se u situaciji koronavirusa bore s tim problemom. To su samo neki od primjera, a ima ih mnogo u sferi reproduktivnog zdravlja i prava koja su nedostupna“, kaže Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra.
Da su sve slabe tačke osnovnih sistema koje treba da garantuje jedna država svojim građanima/kama (a među njima su svakako zdravstveni i obrazovni sistem) u vrijeme ovakvih kriza dodatno naglašene, slaže se i Tanja Mandić Đokić.
„Ovo je vrijeme za preispitivanje svih zemalja o njihovoj opredijeljenosti da se ulaganja u zdravstvo svedu na minimum i da se sve što ne donosi očigledan i brz profit podredi eliminisanju. To je neoliberalna kapitalistička doktrina čije vrijednosti će, nakon ove pandemije, vjerujem doći pod lupu. Ne možemo ne ulagati u nauku, zdravstvo, javno zdravlje jer nije profitabilno i to tako funkcioniše (na klimavim nogama) kada je sve ‘pod kontrolom’, a onda se dogodi nepredviđena pandemija i mi nemamo odgovor. Naravno da ne možemo ni graditi zdravstvene sisteme kao da je vanredno stanje, ali neku vrstu rezerve moramo imati“, objašnjava Mandić Đokić.
„Ja sam dobio informaciju koja nije provjerena a odnosi se na to da je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo u saradnji sa nekom međunarodnom organizacijom prije pandemije imalo namjeru da pokrene kampanju promocije vakcinacije protiv HPV. Imunizacija bi uveliko pomogla prevenciji HPV-a, ali s obzirom na iskustvo koje su imale susjedne zemlje to je dugotrajan, mukotrpan i skup proces. Kako kod nas još nije ni počeo mislim da će još dosta vremena proći dok imunizacija zaživi u BiH. Do tada ćemo biti oslonjeni što se tiče prevencija na Papa test ili eventualno HPV tipizaciju“, kaže ginekolog Mahmutbegović.

Vraćajući se ponovo mentalnom zdravlju žena a u prvom redu trudnica, treba napomenuti okolnosti koje nisu bile idealne ni ranije kada je psihološka podrška bila dostupnija, jer ne postoji intenzivna navika obraćanja za pomoć, tako da je ona još manje prisutna u okolnostima kada su usluge psihološkog savjetovanja ograničene ili nedostupne.
„Cijela situacija vezana za koronavirus je samo dodatno otežala situaciju trudnica, intenzivirala brige, strahove i doživljaj bespomoćnosti. Međutim treba istaći da su i različiti vidovi pomoći i podrške koji su se intenzivnije nudili u ovom periodu ponukale mnoge da potraže pomoć, što je dobra strana cijele priče“, objašnjava psihologinja Centra „U povjerenju“ Milijana Niškanović koju smo pitali i koje su preporuke za trudnice koje iz različitih razloga ipak ne mogu pristupiti online platformama ili drugim kanalima za psihološku podršku.
„Ono što je važno u ovom periodu je da koliko god mogu vode računa o sebi: redovno se hrane, spavaju i odmaraju, jer su redovan san, odmor i zdrava ishrana osnova i fizičkog i psihičkog zdravlja, strukturišu svoju svakodnevicu, odnosno imaju ustaljeni raspored svakodnevnih aktivnosti kako bi osigurale sebi predvidljivost i time smanjile napetost, da održavaju kontakte online putem sa osobama sa kojima im je prijatno i od kojih mogu da dobiju razumijevanje i podršku te da ograniče izloženost medijskim sadržajima i informišu se putem provjerenih izvora. Takođe ih pozivam da na našoj web stranici carpediembl.org potraže priručnike koji se odnose na zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u ovom periodu, a koje smo pripremili i za njih i za bliske članove porodice“, napominje Niškanović.

Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje su uvijek više vjersko i političko a ne medicinsko pitanje

Vraćajući se reproduktivnom zdravlju žena i pravima važno je napomenuti da je jedan od niza problema prisutnih u BiH i taj što se ono najčešće doživljava isključivo kao medicinsko a ne političko pitanje.
Delila Hasanbegović ističe kako je riječ o taktici politike „koja donosi sve bitne odluke i strategije reproduktivnog zdravlja, usmjerene na medikalizaciju osnovnih prava i potreba, a ta pretjerana medikalizacija od uobičajenih pojava i stanja kreira poremećaje. To vidimo kroz primjere transrodnosti, interspolnosti, pobačaja, poroda itd. Ljudska prava se ograničavaju pozivajući se na struku, na potrebu da je doktoru sve ‘potaman’, da se dovede procedura do kraja, a život, tijelo, odluke osobe se stavljaju u drugi plan. Mislim da je očigledan primjer ovoga koncept porođaja koji se isuviše medikalizira, izuzimajući potrebe i želje žene kao osobe koja donosi taj život na svijet. Dosta se o ovome govori u Hrvatskoj kako znanstveno, tako i kroz javno prenošenje iskustava porođaja iz klinika i bolnica“, navodi Hasanbegović.
„Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje, a posebno kontrola rađanja je, kroz istoriju uvijek bilo više vjersko i političko nego medicinsko pitanje. I još uvijek je, naravno, na negativan način. Međutim, kada su reproduktivna prava u pitanju, nekako smo se licemjerno ‘sakrili’ iza medicine. Šta god to znači, kao da medicina nije dio društvenog sistema. Pa upravo ova pandemija govori o tome da medicina i te kako može da utiče na političke odluke. Po istom principu, medicina bi mogla da bude saveznik u zalaganju za reproduktivno zdravlje i prava, polazeći, ako ništa drugo, od opšte definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je ‘zdravlje stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i onesposobljenosti.’ Nemogućnost pristupa kontracepcijskim sredstvima (za sve građane i građanke), nemogućnost prekida trudnoće na različite sigurne načine, pristupa preventivnim pregledima, diskriminacija, stigmatizacija prilikom pružanja medicinskih usluga nam se nekako ne uklapaju u ovaj koncept. To nije slabost medicine, već političkih odluka koje utiču na medicinu. Savremena nauka i razvoj tehnologije moraju biti naši saveznici u osiguravanju poštovanja ljudskih prava, na svim poljima“, navodi Tanja Mandić Đokić.

Ako je za utjehu, iako nemamo precizne podatke, napomenuću da u Bosni i Hercegovini za razliku od Hrvatske nemamo intenzivnu praksu pozivanja na prigovor savjesti ljekara u slučaju vršenja prekida trudnoće.
Priziv savjesti, kako navodi Delila Hasanbegović, posebno je „zanimljiv“ u pravnom segmentu.
„Kako ‘pomiriti’ obvezu pružanja usluge i pravo na slobodu religije i uvjerenja (koje je upitno za medicinske stručnjake koji su se obvezali učiniti najbolje za pacijenta). Nije nam poznato da li ima takvih situacija u Bosni i Hercegovini, rekla bih da ima, ali nisu još došli do javnosti. Postoje kampanje i udruženja u Hercegovini i Banjaluci koja su anti-choice orijentirana. U bh. javnom diskursu još uvijek nije prisutna rasprava intenzivna kao u susjednoj Hrvatskoj, i nadam se da do pokušaja ograničenja tako ovdje neće doći (koliko god to mogli očekivati). Zanimljivo je da se medicinski radnici ne pozivaju na priziv savjesti kada medicinske usluge pružaju počiniteljima krivičnih djela, pa ni onih najtežih, ali to čine kada su u pitanju seksualna i reproduktivna prava žena. Licemjerno, neprofesionalno i porazno“, zaključuje Hasanbegović.

Kada govorimo o reproduktivnom, mentalnom i svakom drugom zdravlju žena, u vrijeme pandemije koronavirusa i mimo njega, moramo imati na umu okolnosti koje su postojale prije vanredne situacije i činjenicu da svaka promjena uobičajene životne dinamike vodi ka usložnjavanju neriješenih problema. A to je, ako govorimo o ženama, dostupnost kontracepcije, imunizacije, liječničke njege… svih žena, neovisno o tome gdje žive, kakve su im finansijske prilike i koliko su im dostupne informacije jer zdravlje žena ne smije da bude privilegija onih koje sebi mogu osigurati privatnu zdravstvenu njegu nego obaveza koja će u svim segmentima biti dostupna u sistemu javnog zdravstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije koronavirusa i pogrešna vjera u opravdanost vlastite podređenje pozicije

Fotografija preuzeta sa www.femisfera.com

Pandemija koronavirusa potvrdila nam je kako najčešće neriješeni problemi u redovnim okolnostima na „dodatnu naplatu“ dolaze u vanrednim situacijama. Da je mehanizam zaštite žena žrtava nasilja bolje funkcionisao, da žene žrtve nasilja nisu isključivo usmjerene na sigurne kuće, a sigurne kuće nerijetko „same na sebe“, vjerovatno ne bismo bilježili/e porast broja neriješenog nasilja nad ženama kakav se desio od početka pandemije koronavirusa. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije usamljen primjer i riječ je o svjetskom trendu, ali i o drugačijim mjerama zaštite nego što je to kod nas slučaj.

Piše: Kristina Ljevak

I dok su nas u trivijalizaciji stvarnosti zatrpavali informacijama na koji način struktuirati dan, ofarbati ogradu, ispeći kolač ili napraviti kućni manikir, neke žene nisu uopšte znale da li će dočekati novi dan. Bile su sa nasilnikom u izolaciji, bez mogućnosti komunikacije van zajedničkog doma, bez načina da nekoga informišu o vlastitoj situaciji. A nasilnici su postali dodatno agresivni jer su im sadržaji poput kafane ili kladionice bili onemogućeni…
Iz Fondacije lokalne demokratije unutar koje djeluje i sigurna kuća kažu kako je i ovoga puta institucionalna podrška sigurnim kućama izostala.
„Fondacija lokalne demokratije je upućivala niz dopisa Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo u namjeri da zajednički iznađemo rješenje koje bi bilo najadekvatnije za smještaj žena tokom pandemije, poštujući sve mjere prevencije i čuvanja zdravlja uposlenika, žena i djece koje su već na smještaju. Mi kao nevladina organizacija nemamo kapacitete da sami podnesemo troškove izmijenjenog rada, te nam je podrška neophodna što sistemska i nadležnih institucija tako i donatora. Imali smo sastanke sa Gender centrom i Agencijom za ravnopravnost spolova kao i sa donatorskim međunarodnim organizacijama i započeli smo aktivnosti na realizaciji mjera kako bismo prilagodili rad“, kaže Dželila Mulić-Čorbo psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije.

Pogoršanje postojećeg nasilja tokom pandemije COVID-19

U tuzlanskoj Sigurnoj kući Vive žene rad tokom pandemije koronavirusa prilagodile su osiguravajući dodatne telefonske linije za pružanje podrške žrtvama nasilja ali i svim građanima/kama kojima je potrebna psihološka podrška. Takođe su omogućile psihoterapijsku pomoć putem mobilnih aplikacija.
„Prijem u Sigurnu kuću smo ograničile tako da žrtva treba imati potvrdu da je negativna na koronavirus, te u tom smislu u suradnji sa Ministarstvom zdravstva osigurali hitno testiranje žrtava isključivo na zahtjev Vive žene. Za klijentice koje su smještene u Sigurnoj kući prije proglašenja pandemije je ograničeno kretanje i zabranjene su posjete i kontakti sa članovima porodice i drugim osobama“, rekla je Danijela Kaloči, socijalna pedagoginja iz tuzlanske Sigurne kuće Vive žene.
U susjednoj Srbiji, zvanične statistike ukazuju na smanjenje broja nasilja nad ženama tokom pandemije koronavirusa, dok iskustva iz prakse ukazuju na sasvim suprotne podatke.
„Broj poziva upućenih Autonomnom ženskom centru posle prve dve nedelje u kojima je zabeležen pad, u druge dve nedelje vanrednog stanja raste. Tokom prvih mesec dana vanrednog stanja Autonomni ženski centar je pružio 430 usluga“, kaže Mirjana Mitić iz ove organizacije. Riječ je o savjetodavnim telefonskim uslugama i online konsultacijama sa ženama žrtvama nasilja.
„Ovi podaci pokazuju da se u ovih mesec dana javilo tri puta više žena nego u uobičajenim okolnostima, pri čemu dodatno treba imati u vidu da je, zbog organizacije posla, SOS telefon dostupan samo u prepodnevnoj smeni“, dodaje Mitić.

Sigurnim kućama se tokom pandemije koronavirusa najčešće javljaju žene zbog pogoršanja postojećeg nasilja.
„Žrtve navode da su nasilnici češće u kući, jedan dio njih ne može da radi povremene poslove koje su ranije obavljali, neki su dobili otkaz a većini njih je onemogućeno da idu u kladionice, kafane ili da se okupljaju radi konzumiranja alkohola. Također ekonomska neizvjesnost, dodatni nedostatak novca ili strah od koronavirusa mogu biti veliki riziko faktor za pojačavanje nasilnog ponašanja. Zbog svega navedenog agresivnost i ljutnja se pojačavaju, i bude usmjerene najčešće prema ženi i djeci. Ženama se prebacuje odgovornost da ne doprinose finansijski, da se ne brinu o kući, prijeti im se ‘izbacivanjem’ iz kuće, ili im je zabranjen kontakt sa srodnicima, kontakti putem telefona, te im je onemogućeno da prijave nasilje. Veliki je rizik i za porodice koje nemaju istoriju nasilja, jer krizne situacije mijenjaju ljudsko ponašanje i niko nije pripremljen na krizu, te se zbog straha, panike, neizvjesnosti, različitih vanjskih ‘pritisaka’ i obaveza, nasilje može pojaviti i u porodicama, gdje se ranije nije dešavalo“, objašnjava Danijela Kaloči iz Vive žene.

U Fondaciji lokalne demokratije u aprilu je zabilježeno tri puta više SOS poziva za prijavljivanje nasilja nego što je to bio slučaj u martu, što je podatak koji nažalost osoblje ne iznenađuje. Onih zvaničnih, o broju slučaja prijavljenog nasilja MUP-u nemaju. Nerijetko se dešava da putem njihove telefonske linije nasilje prijavljuju komšije, nakon čega osoblje FLD kontaktira nadležne institucije sa zahtjevom izlaska na teren.
„Pozivi odnose na teškoće i disfunkcionalne partnerske odnose od ranije gdje su za vrijeme pandemije COVID 19 eskalirali odnosi i doveli do nasilja koje ranije nije bilo prisutno, bar ne u takvom obliku. Također se javljaju žene kojima je potrebna psihološka podrška i razumijevanje svih teškoća kroz koje prolaze sada i jako im je važno da znaju da nisu same i da imaju s nekim da razgovaraju o onome što proživljavaju bez obzira na to da li žele ili ne žele prijaviti nasilje. Mnogo se radi na razumijevanju partnerskih odnosa, nasilja, dajemo upute na koji način se žene mogu zaštiti dok traje pandemija, kome da se jave, ohrabrujemo ih da nas mogu uvijek pozvati jer naš SOS telefon radi 24/7. Također smo sada imali online predavanja na našoj FB stranici, gdje pokušavamo i na taj način da dopremo do ljudi i ohrabrimo ih da nas pozovu. Ako znamo da nas je bar jedna osoba slušala a da je svjedok ili sumnju da neko u ovom trenutku trpi nasilje, i da je upoznata kome da se obrati ili kako da potraži pomoć i to prenese osobi, mi smo već uradili nešto za tu osobu“, navodi Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Iz beogradskog Autonomnog ženskog centra objašnjavaju kako su u prvih mjesec dana pandemije žene najčešće prijavljivale psihičko nasilje uz sve prisutnije ekonomsko nasilje, posebno u vidu nedavanja izdržavanja.
„Prijavljenih slučajeva fizičkog nasilja je bilo najmanje, iako njihov broj svakodnevno raste. Ovo ne znači da žene ne preživljavaju fizičko nasilje tokom trajanja vanrednog stanja, naprotiv, govori o tome da žene koje žive sa nasilnim partnerima/članovima porodice nisu u mogućnosti ili su u strahu da nasilje prijave tokom trajanja policijskog časa. One koje su prijavile nadležnim institucijama, smatraju da nisu dobile adekvatnu zaštitu jer su nasilnici bili samo usmeno upozoreni.

Vanredna situacija kao saveznik nasilničkom ponašanju

„Celokupna situacija sa vanrednim stanjem i zabranom kretanja dovela je do toga da nasilnici, koji su i inače koristili strategije izolacije i kontrole partnerki, sada imaju olakšane uslove da te mehanizme pojačaju i učvrste. Zabrana kretanja zapravo je podrazumevala i zabranu kontakata, što je dosta uticalo na manjak podrške žrtvama nasilja u sopstvenoj okolini. Dodatni stresori koji su uticali na stepen nasilja u porodici jesu gubitak posla i ekonomska neizvesnost za mnoge porodice, kao psihološke teskobe koje nastaju iz straha od bolesti, nemogućnosti napuštanja domaćinstva i slično. Ono što je sigurno jeste da su žrtve nasilja sada u odnosu na nasilnika u zavisnijoj finansijskoj situaciji nego pre virusne pandemije.
Veliki broj poziva i na SOS telefon za psihosocijalnu podršku i na telefon besplatne pravne podrške ticao se problema nastalih u vezi sa viđanjem dece sa drugim roditeljem tokom vanrednog stanja, pa čak i zadržavanja dece od strane drugog roditelja protivno sudskoj odluci. Kako nisu postojala jasna uputstva, odnosno kako su ženama saopštavani potpuno suprotni stavovi različitih institucija vezanih za poštovanje modela viđanja tokom vanrednog stanja, Autonomni ženski centar se obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ali problem vezan za viđanje dece i dalje nije razrešen.
Zabeleženi su slučajevi kažnjavanja žena koje su se uputile u institucije da prijave nasilje novčanim kaznama za kršenje mera zabrane kretanja tokom policijkog časa.
Jedan broj žena koji nam se obratio naveo je da su prijavile nasilje od supružnika/partnera koji imaju više od 65 godina, ali da su od strane policije izricane samo mere upozorenja i da im je rečeno kako ne mogu izricati hitne mere zbog vanrednog stanja. Isto je bio slučaj žene koja je prijavila kršenje hitnih mera, što je razlog za podnošenje prekršajne prijave i izricanje zatvorske kazne, kojoj je od strane policije rečeno da prijava neće biti podneta zbog vanredne situacije. U retkim slučajevima kada je policija i izricala hitne mere najčešće je izricala hitnu meru zabrane prilaska i kontaktiranja ali ne i hitnu meru iseljenja počinioca nasilja“, objašnjava Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra.

Jedno od neprimjerenih pitanja koje se često postavlja glasi zašto žene ostaju u nasilnim odnosima. Moguće je da će to biti i pogrešan argument za nerješavanje njihovog statusa tokom pandemije koronavirusa, da će se naći oni koji su na pozicijama odlučivanja i koji će postavljati pitanje zašto nasilne odnose nisu prekinule prije vanrednih okolnosti.
Dželila Mulić-Čorbo objašnjava kako je mnogo predrasuda koje dovode do pogrešnih zaključaka, mnogo je razloga zašto žene ostaju dugo u nasilnom odnosu zbog čega i jeste nasilje u porodici tako kompleksan problem.
„Ako znamo da je porodica najvrjednije mjesto koje jedna osoba može da ima i ako znamo da bi to trebalo da bude najsigurnije mjesto za život, i desi se da je suprotno, prvo što doživite je šok i nevjericu, pokušavate da se uvjerite da je to samo incident i da se više neće ponoviti, a to ne bude tako i nikad nije samo jednom. Postoji krug nasilja koji je karakterističan za sve nasilne partnerske odnose, gdje počinje sa podizanjem tenzije i konflikta, pa eskalacije i završava sa izvinjavanjem i obećanjem da se više nikada neće ponoviti. Mi smo skloni da vjerujemo mnogo puta da će to zaista tako i biti. A ne bude, i žene se ustvari najčešće odlučuju da prijave izađu iz kruga nasilja kada se uplaše za svoj život i/ili život svoje djece“, kaže Dželila Mulić-Čorbo.
I iz Vive žene takođe navode da je ostajanje u nasilnim odnosima najbolje objašnjeno kroz takozvani „Začarani krug nasilja“ a što podrazumijeva faze od rastuće napetosti do nasilnog događaja, žaljenja i izvinjavanja, odnosno „medenog mjeseca“.

Nasilno ponašanje nikada ne počinje prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja

„Dio nasilnika u ovoj fazi pokazuje zgražanje i kajanje zbog svog postupka. Često svoje ponašanje opravdavaju nervozom zbog posla, pićem, ponašanjem djece i slično. Spremni su se zakleti da se to nikada više neće ponoviti.
Žene u ovoj fazi iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvinjenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Uvjerene su da će se nasilnik zaista promijeniti jer konačno radi i govori ono što je žena oduvijek htjela. Ova faza je samo privremena i iskustvo govori da obično vrlo brzo dolazi ponovo do prve faze, ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć i za žrtvu i za nasilnika“, napominje Danijela Kaloči iz Vive žene.
Za razumijevanje ostajanja u nasilnim odnosima iz Autonomnog ženskog centra takođe navode obrasce nasilnog ponašanja koji nikada ne počinju prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja nego se u početku kako navode koriste mehanizmi kojima se negativno utiče na žrtvino samopouzdanje i samopoštovanje.
„Prvi znaci nasilja najčešće su različiti vidovi ispoljavanja ljubomore i sa njom povezane kontrole i izolacije, s tim da to u početku često deluje kao da je u pitanju briga – ta haljina ti ne stoji kako treba, ta prijateljica ti radi iza leđa, bolje je da slušaš mene jer ja te volim, javi mi se čim stigneš kući da ne bih brinuo i slično. Ovo su primeri koje žene često navode da su se dešavali u počecima veze, ali ih u tom momentu nisu doživljavale kao nasilje. Međutim, u značajnom broju slučajeva nasilnici se ne zadržavaju na ovome, već koriste i nove mehanizme koji kasnije eskaliraju u fizičko i druge oblike nasilja.
Moramo uzeti u obzir da većina žena koja nam se obrati govori da ne zna šta se tačno desilo, da njihov partner nije bio nasilan od početka, da im nije jasno kako su se našle u nasilnom odnosu i navode mnoge razloge koje su sada otežavajuće kako bi taj odnos prestao. Žene koje preživljavaju nasilje navode da je to najčešće skup razloga zbog kojih ostaju u nasilnim odnosima. Najčešće čujemo da su to: ekonomska zavisnost od počinioca nasilja (stambeno pitanje), zajednička deca (neke veruju da za decu nije dobro da odrastaju bez oba roditelja, neke misle da ne mogu samostalno vršiti starateljstvo nad decom iz ekonomskih razloga), odsustvo podrške porodice ili osoba od poverenja, nada da će biti bolje (da će se izvršilac nasilja promeniti, da će biti onaj ,,stari“…) Važno je napomenuti da mnoge žene ne napuštaju nasilnika iz straha za sosptvenu bezbednost i bezbednost dece, a sve statistike pokazuju da je najveći rizik od eskalacije nasilja i povređivanja žrtve u trenutku kada žena pokuša da napusti partnera i prijavi nasilje“, objašnjava Mirjana Mitić.

Dželila Mulić-Čorbo podsjeća da je naša sredina tradicionalna i patrijarhalna koja njeguje porodične odnose po svaku cijenu, ali sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama zbog čega i same žene vjeruju da je njihova pozicija u kući s razlogom podređena. Jedan od razloga ostanka u nasilnim odnosima je i veliko nepovjerenje u institucije zaštite.
„Da biste uopšte nekome prijavili i rekli za početak šta proživljavate preduslov je da imate povjerenje u tu osobu ili instituciju da će vam pomoći. Često je za ovih 20 godina ta podrška izostajala. A žene koje su preživjele nasilje u porodici osjećaju veliki stid i sram zbog toga, i često preuzimaju odgovornost za nasilno ponašanje partera na sebe, a osobe koje se stide onoga što doživljavaju trude se da to sakriju da ne bi dobile osudu okoline kojoj i jesu izložene u većini slučajeva a to je implicitno ili eksplicitno često izrečeno – sama je kriva jer je glupa, što nije otišla od njega, ne odlazi se tako lako iz porodičnih odnosa, čak ni iz onih gdje nije prisutno nasilje a posebno iz onih gdje jeste. Također je strah dominantno osjećanje, jer najveći broj femicida se događa kada žena napusti nasilnika ili kad najavi da će napustiti. U isto vrijeme, žene žrtve nasilja žive vrlo izolovan i kontroliran život jer su nasilnici organizirali takav život, često su odvojene od članova porodice, zabranjeno im je da se druže i imaju prijatelje, a ako su izložene u kontunitetu fizičkom nasilju, i same počnu da izbjegavaju druge ljude i javna mjesta. Često im je zabranjeno da rade, ili su potpuno ekonomski ovisne o partnerima, sa izostankom podrške od porodice, a samostalan život na taj način postaje zastrašujuće mjesto, još jedno strašno mjesto. I na kraju, kada skupe hrabrosti i odluče se da prijave nasilje, sudski procesi dugo traju, i često završavaju uvjetnim kaznama za počinioce i ta poruka koju mi kao društvo i sistem zaštite šaljemo jeste ustvari potpuno suprotna i sve je drugo samo nije zaštita“, zaključuje Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Isti razlozi, nepovjerenje u institucije i neefikasnost institucija prisutni su i u Srbiji.

„Odgovor institucija u našoj državi je još uvek neadekvatan ili spor, sudski postupci se odugovlače godinama, reakcije policije i centara za socijalni rad često nisu u skladu s protokolima vezanim za postupanje u slučajevima nasilja. Zato se bespomoćnost koju žene osećaju samo uvećava neuspešnim pokušajima aktiviranjem institucija, mnoge čak i ne kreću u postupke i prijave jer ne veruju da će im biti pružena adekvatna podrška. Ovim ne želimo da pošaljemo poruku ženama da trpe nasilje već da je važno da se pre prijave nasilja napravi dobra strategija ili plan napuštanja nasilnika. Ne možemo i ne smemo pristupati problemu nasilja jednodimenzionalno i smatrati da se svi problemi završavaju ukoliko žena fizički napust izvršioca nasilja. Nasilje je višedimenzionalni problem koji utiče na sve aspekte žrtvinog života te ga tako i treba rešavati“, objašnjava Mirjana Mitić iz autonomnog ženskog centra.
Pored navedenog, a što podrazumijeva ponašanje žena u skladu sa patrijarhalnim očekivanjima te ekonomske ovisnosti i straha, iz Vive žene navode i niz drugih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima među kojima je i „spasiteljski sidrom“. „Ako ostane s njim može ga ‘spasiti’ i pomoći mu da se promijeni, on ne može živjeti bez nje, ubit će se i slično“, objašnjavaju iz Vive žene dodajući da je među razlozima poricanje (pokušaj da se vjeruje kako to nije loš brak), ljubav, dužnost, krivnja, sram i poniženje koje podrazumijeva potrebu da niko ne sazna, niska razina samopoštovanja, rodne uloge koje uključuju vjeru da su „muškarci takvi“ i odgovornost, što je možda jedan od po žrtvu od najopasnijih razloga jer zbog nje žrtva smatra kako joj je dužnost riješiti sve probleme i „spasiti vezu“.

Sa i bez koronavirusa, važno je znati da niko ne posjeduje moći spašavanja veze jer jedna osoba ne čini odnos. On je dvosmjerna relacija. Bez zajedničke želje da on opstane ništa se ne može postići. A tamo gdje postoji bilo koji oblik nasilja, nema ni razloga za pokušaje opstanka odnosa. Za prepoznavanje pogrešnih obrazaca koji se žrtve nekada i godinama drže najbolje je konsultovati psihoterapeute/kinje, a novac ne može biti izgovor za nečinjenje jer postoje usluge bez naknade u javnim ustanovama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. I dok se ne izgradi povjerenje u institucije a počinioci nasilja budu efikasno kažnjavani, uvijek postoje sigurne kuće kao zaista sigurna mjesta i garancija za distancu između žrtve i nasilnika.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ajna Jusić: Moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece

Ajna Jusić sa mamom Sabinom na fotografiji Sakhera Almonema koji je autor izložbe “Breaking Free” posvećene djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama

Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.
Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.
Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.
Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.
Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila.

Ovo su riječi Ajne Jusić, psihologinje, aktivistice, osnivačice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ koje izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“. U filmu turskog reditelja i scenariste Muhammeda Ibrahima Sismana pratimo potragu Ajne Jusić za Safom, biološkom majkom Lejle Damon, koja je, kao i Ajna rođena zbog rata. Nakon što je preživjela silovanje u Foči i rodila Lejlu, Safa ju je dala na usvajanje.
Lejla danas živi u Velikoj Britaniji sa usvojiteljima koji su se zatekli u ratnoj Bosni i Hercegovini u trenutku njenog rođenja.
Potreba da jedna djevojka pomogne drugoj jer ih povezuje isti traumatični kontekst dolaska na svijet približava nam živote žena žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja i djece rođene zbog rata.
O djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama Ajna Jusić imala je priliku govoriti i pred predstavnicima/ama UN-a u New Yorku 25. novembra 2019. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Zahvaljujući tome konačno su se i bh. predstavnici/e vlasti i institucija zainteresovali za poziciju žena žrtava i djece rođene zbog rata.
Nedavno je britanska agencija Shape History Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.
Svi uspjesi njenog aktivizma itekako su važni kao dio ohrabrenja za sve žrtve i djecu rođenu zbog rata, ali one najveće prepreke i uspjehe Ajna je savladala i prije izlaska na međunarodne pozornice, zahvaljujući vlastitoj nesvakidašnjoj snazi i jednakoj snazi njene majke te podršci očuha koja nikada nije izostajala.

Piše: Kristina Ljevak

Proces prihvatanja istine o okolnostima u kojima ste rođeni i odluka za aktivističkim djelovanjem su potpuno različite stvari i svaka zahtijeva posebnu snagu. Je li onaj osjećaj pravdoljubivosti iz djetinjstva bio presudan za aktivistički angažman i kako je sazrijevala odluka za javnim istupom što je bez sumnje pomoglo brojnim majkama i djeci koja neće imati snage, a za šta ih ne treba kriviti, da progovore, pa čak ni pred ljudima iz najbližeg okruženja?

Biti cijeli život drugačiji i jednostavno tretiran drugačije ostavlja prostora za puno pitanja. U mom slučaju, ostavljen je prostor i za traženje odgovora koje sam našla u svojoj petnaestoj godini. Tada sam shvatila koliko je sve to nefer što smo mama i ja preživljavale jer niti je ona kriva niti sam ja. I tad sam samo poželjela da ovaj svijet postane bolje mjesto za moju mamu i sve žene koje su isto preživjele, pa tek onda za djecu. Baš tad, u meni je sav „dječiji nemir“ i dječija borbenost proradila i tu negdje se pretvorila u ogromnu snagu koju danas, uz podršku mame i očuha ulažem u aktivizam. Uvijek mi je važno reći da svog očuha nazivam očuhom kako bi javnost bolje shvatila cijelu priču, ali taj čovjek je moj anđeo čuvar i moj jedan jedini otac, tata, moja hrabrost. Od samom početka borbe nadala sam se i još uvijek se nadam da će druge majke i druga djeca crpiti snagu iz mog aktivizma, iz mog djela i da moje riječi dopiru do njih, one riječi s kojima naglašavam da nisu sami i da nije sramota to što su doživjeli i preživjeli. I da su za mene ponosni, da su za mene porodica.

MOJ GLAS JE MOJA TERAPIJA

Vjerujem da svakodnevno dobijate potvrde važnosti vlastite spremnosti da govorite o djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama, a one potvrde koje dopiru do šire javnosti su situacije poput vašeg govora u UN-u ili skorašnjeg uvrštavanje među sedam žena globalnih liderica. Kako vam je iz perspektive UN-ove govornice izgledao period od prije nešto više od deset godina, kada ste nakon spoznaje o vlastitom rođenju prolazili kroz veliku identitetsku krizu čemu je prethodilo vršnjačko zlostavljanje i stalno postavljanje pitanja o imenu oca?

Tog momenta kad sam ušla u salu u UN-u rekla sam sama sebi – Ajna budi hrabra i snažna, za svoju majku, za sve svoje majke, za sve svoje sestre, za svu svoju braću. Pošalji vašu zajedničku poruku. Govor koji sam tamo imala, bio je poprilično „moj govor“, moj život, ali poenta i probleme koje sam istakla, to su problemi svih žena preživjelih i djece rođene zbog rata. Kad sam završila svoj govor, kad sam podigla glavu i vidjela da su svi ljudi ustali, bila sam šokirana. Ali u tom trenutku sam jednostavno pomislila – ovaj svijet može biti bolji i ja ću dati sve od sebe da bude. Dok je trajao aplauz, sjećam se da me je pozdravljala direktorica UN Women, dotakle me po ramenu, tad sam pomislila – nikad više ni jedna osoba ne treba da preživi ono što smo mama i ja preživjele, ali nikad, nikad, nikad! U autu, na putu prema aerodromu plakala sam kao godina, od sreće, od tuge, od muke, od želje, od svega ali tad sam znala da to pitanje na šalteru „ime oca“ je toliko minorno u odnosu na to koliko je važno što prekidamo lanac šutnje. Moj glas je moja terapija i to odgovorno tvrdim.

TREBALO JE OTIĆI NA DRUGI KONTINENT DA BI NAS SHVATILI OZBILJNO

O tome koliko je pogrešno insistiranje isključivo na imenu oca u našoj administraciji svjedoče brojni primjeri, a sigurno je najradikalniji onaj koji se tiče djece rođene zbog rata. Vaše udruženje „Zaboravljena djeca rata“ ovom problemu kao i nizu drugih posvećuje neophodnu pažnju. Može li se sada govoriti o izvjesnosti promjene ove diskriminirajuće kategorije koja djecu rođenu zbog rata ali i neke druge osobe svaki put dovodi u stanje retraumatizacije?

Mislim da može. Sve je to bilo u procesu rješavanja međutim, kao i druge naše aktivnosti, sve je stalo s obzirom na pandemiju koronavirusa. Nakon New Yorka politička scena u BiH je zaista shvatila da je potrebno raditi sa našim Udruženjem, i upravo povratak iz NY nam je donio i prvi sastanak u Državnom parlamentu BiH sa gospodinom Sašom Magazinovićem. Znači pomak se desio. Nakon toga, niz sastanaka sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, te ombudsmankom za ljudska prava Jasminkom Džumhur. Znači, trebalo je otići na drugi kontinent da bi nas se shvatilo ozbiljno, ali nije problem. Mogu ja ići svaki mjesec ako će to značiti korak naprijed u procesu ostvarivanja prava djece rođene zbog rata, i svakako ako će doprinijeti smanjenju diskriminacija i uvažavanje imena moje majke na mojim dokumentima. Da nje nije bilo ja danas ne bih mogla ništa uraditi. Davno sam rekla, da nije moje majke ja danas ne bih znala boje razlikovati, ne bih znala šta je dodir, pogled, kako je to voziti biciklo, ne bih završila fakultet, itd. Tako da, itekako je njeno ime na mojoj diplomi važno.

Ajna Jusić sa fotografijom mame Sabine sa izložbe “Breaking Free” autora Sakhera Almonema

U društvu kakvo je naše, žene žrtve ratnog seksualnog nasilja stalno su izložene retraumatizaciji, od odbacivanja najbližeg okruženja do ponovnog procesa prolaženja kroz traumu tokom sudskih procesa u zemlji u kojoj ni zakoni nisu ujednačeni a odnos prema žrtvama nerijetko ponižavajući. O tome dovoljno govori i činjenica da je tek nedavno od počinioca seksualnog nasilja u ratu naplaćena prva novčana naknada. Nakon najtraumatičnijeg iskustva koje žena može doživjeti i izostanka sistematske podrške, barem psihoterapijska podrška ne bi smjela izostati. Na koji način je ona pružana vašoj majci i na koji način ste je vi dobijali od onog trenutka kada ste saznali da ste dijete rođeno zbog rata?

Moja majka je tokom rata dobijala podršku od strane osoblja Sigurne kuće Medica Zenica. Nakon izlaska iz Medice, nastavila je tamo dobijati podršku dok se nije bolje osjećala. Što se tiče moje psihoterapijske podrške, moja majka mi je obezbijedila višegodišnju terapiju u Zenici uz pomoć moje tadašnje Medicinske škole i moje razrednice. Poslije toga, i dan danas, i ja i mama samostalno si obezbjeđujemo podršku na različite načine. Mama je korisnica i usluga Sigurne kuće Vive Žene ali i drugih stručnjaka koje smo obezbijedile. Tako da je suštinski, parola snađi se. Najbitniji procesi i za mene i za mamu jesu procesi prihvatanja i izgradnja zdravih mehanizama kako bismo se adekvatno nosile sa ovako teškom traumom. Pored nas, i moj tata je dobio pomoć jer naravno i njega se direktno tiču naše priče.

ZA PSIHOTERAPIJU NIKADA NIJE KASNO

Vjerovatno se neka djeca ohrabrena vašim djelovanjem ili njihove majke, tek sada javljaju sa istim iskustvom, a možda sve prethodne godine nisu imali nikakvu psihološku podršku. Mi govorimo djeca, a s obzirom na činjenicu da je od završetka rata prošlo skoro 25 godina, jasno je da su to sada odrasli ljudi. Je li prekasno sada djelovati, odnosno započeti proces psihoterapijskog rada?

Za psihoterapiju nikad nije kasno i upravo je rad našeg Udruženja to i pokazao. Uvijek je vrijeme za rad na sebi, za osnaživanje sebe i za pružanje međusobne podrške. Šutiti cijeli život ništa dobro ne donosi, ali raditi na preživljenoj traumi bilo kada je vrlo poželjna stvar. Mi kroz svoj rad stalno naglašavamo važnost psihoterapije i ohrabrujemo majke i djecu da nam se jave kako bismo im pomogli u procesu pronalaska adekvatne psihoterapijske podrške.

Koliko je za vas bilo retraumatizirajuće iskustvo snimanja dokumentarnog filma „Nevidljivo dijete“ i potraga za Lejlinom majkom Safom te susret sa drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu?

Mnogo teško, ali stvarno mnogo. Kroz taj period sam preživjela i svoju, ali i njihovu traumu. Sreća, majka je sve vrijeme bila sa mnom pa smo se zajedno nosile kroz taj proces. Ali, s obzirom da smo znale zašto to radimo, baš u tome je ležala naša snaga da nastavimo. Ako mene pitate, ponovo bih prošla isto ako će to donijeti nova saznanja i nove podrške za naše majke i djecu.

Moglo se lako dogoditi da Lejla nikada ne sazna ništa o okolnostima u kojima je rođena a pritom da živi u neuporedivo uređenijem društvu nego što je naše. Zanima me šta kao psihološkinja i kao dijete rođeno zbog rata mislite o tome da li je teže živjeti uz istinu ma kakva ona bila ili u prividu spokojnog neznanja, postoje li uopšte pravila ili je sve različito od osobe do osobe?

I kao psihologinja i kao dijete rođeno zbog rata kratko i sigurno ću reći – da svako ima pravo da zna svoje porijeklo, ma kakvo ono bilo. Na svakoj osobi je poslije saznanja da donese odluku na koji način će to prihvatiti. Ja sam 15 godina živjele bez istine i bilo je toliko teško da ne želim ni da mislim o tome. Jednostavno, tokom tih 15 godina znate da nešto nije uredu, da fale tu neke puzlice da slika bude kompletna ali vi ih ne znate. Dok nisam saznala istinu, u svojoj glavi sam kreirala najmanje 10 mogućnosti u kojima sam sebi objašnjavala šta je to moglo biti sa mojim tatom, noći kao dijete sam provodila pitajući se šta nije okej sa mnom jer svaka osoba osjeća da je drugačija ili kao Lejla, ona je osjećala da odrasta daleko od svoje istine samo je čekala dan da je sazna. I Lejla i ja smo zamislile svaku moguću priču ali ni jedna od nas nije pomislila da su naše majke preživjele ratno silovanje. I jeste nam objema bilo užasno teško, ali evo danas ćemo obje isto reći – važno je, prevažno da znam ko sam. Ovo su slučajevi Lejle i mene, kao i naših prijatelja u Udruženju, ali ko zna, možda negdje postoji dijete koje zna svoje porijeklo i nije sretno jer ga je saznalo – i ova verzija priče je uredu, u takvim okolnostima držim stav da se ni to ne može osuditi. Ne možemo osuditi ni moju mamu što me zadržala, ali ni Lejlinu mamu što je dala na usvajanje. Poslije takve traume, svaka odluka je ispravna jer niko ko to nije preživio ne može znati kakav je osjećaj pogledati dijete, a u isto vrijeme znati kako je nastalo i zašto je rođeno.

SNAGU MOJE MAJKE NE ZNAM NITI ĆU IKADA ZNATI OBJASNITI

Na osnovu iskustva koja imate u komunikaciji sa žrtvama i rada u Udruženju, može li se dati odgovor na pitanje kako žene žrtve nastave sa životom. Moja prijateljica koja je prisustvovala sudskim svjedočenjima žena žrtava misli kako nikada ne bi mogla nastaviti živjeti. A vas je majka naučila da ne postoje kompletno loši narodi nego pojedinci. Kako objasniti takvu snagu?

Svaka žena (osoba) preživjela ima svoje načine preživljavanja. Za neke žene motivacija je u osuđivanju zločinca, za neke je odlazak što dalje, za neke žene je aktivan rad, aktivizam. Za moju majku ja sam bila motivacija, moj fakultet, moj sretan život. A ona kao takva divna majka znala je da mržnja može samo loše da mi donese, da može učiniti da postanem mračna, ogorčena osoba, ali ona je izabrala taj put da bi moj život učinila svjetlijim i ja sam zauvijek zahvalna. I njenu snagu ne znam niti ću ikada znati objasniti.

Koliko god je zbog stigmatizacije bilo teško majkama koje su zadržale svoju djecu rođenu zbog rata, vjerujem da nimalo lakše nije bilo ženama koje su se odrekla starateljstva nad djecom. Jeste li o tome razgovarali sa majkama koje su imale takvo iskustvo, osim Safe za koju vidimo u filmu koliko joj je važno da je biološka kćerka koju nikada nije vidjela ne osuđuje.

Nisam. Safa je jedina žena s kojom sam direktno sjela i porazgovarala. Za druge žene znam, komuniciram sa njihovom djecom ali s njima direktno na tu temu nisam jer ne želim da prodirem u traumu. Biram smjer komunikacije u kojim razgovaramo o njihovom osnaživanju i svemu što im može pomoći. A što se djece tiče, nekoliko mojih prijatelja koji su u istoj situaciji kao Lejla, opraštaju svojim majkama i pružaju im veliko razumijevanje za takvu odluku.

Često imamo potvrde da ovdje ne postoji sistem ali da postoje pojedinci i pojedinke koji vlastitim doprinosom spašavaju ovo društvo. Jedan od njih je, čini mi se, vaš srednjoškolski direktor, čovjek kojem ste se prvom povjerili nakon što je bilo očigledno da prolazite kroz specifičan period sa posljedicama po učenje i vladanje, a nakon što ste otkrili kako je došlo do začeća. Koliko je bio važan taj razgovor, osjećaj da se možete povjeriti i možete li uopšte zamisliti kako bi sve izgledalo da je umjesto tog čovjeka bila neka druga, hladna i nezainteresovana osoba?

Vjerujte mi, ne želim ni da zamislim drugačiju reakciju. Reakcija tog čovjeka me vratila na ispravnu putanju. U tom periodu, još tad u pubertetu, kao poprilično tužno dijete prolazile su mi razne misli kroz glavu i sve su to bile jaaaaako loše ideje, i sreća da se desio upravo taj razgovor i da nisam ni jednu lošu ideju realizovala. U tom trenutku zamislite samo dijete u pubertetu koje je saznalo istinu, zaredalo jedinice iz svakog predmeta, izostanaka taman dovoljno da se izbaci iz škole i đačkog doma. Na sve to pritisak kako će majka reagovati na tolike probleme, plus pritisak što ne znam kako da joj kažem šta sam saznala… Količina razumijevanja koju sam od njega dobila, bila je tačno dozirana onoliko koliko je trebalo da se dozovem i krenem pravim putem. Hvala mu sad, i zauvijek.

Jedan od Vaših ključnih problema bio je strah da ćete majku iznova podsjećati na traumu koju je preživjela, da ste joj teret i da bi joj bilo bolje bez vas. Na koji način ste prevazišli taj strah i koliko je vaša i spremnost vaše majke da se zajednički bavite traumom bila ljekovita?

Naša spremnost da zajedno nosimo to breme je bila ključna, i danas jeste uz podršku maminog muža, mog oca. Zajednička borba je ključ dobrog nošenja sa traumom. Sve svoje strahove sam prevazišla uz pomoć psihologinje koja je radila sa mnom, a ponekad sa mojom majkom i sa mnom, pa smo nakon nekog vremena prelazili na porodične tretmane. Stručna i porodična podrška za mene je bila ključ mog prevazilaženja straha i izgradnja moje snage za ovo što danas jesam.

Ajna Jusić pred izložbu “Breaking Free”

ZAKON MORA PREPOZNATI DJECU ROĐENU ZBOG RATA

Djeca rođena zbog rata ni na koji način nisu prepoznata u ovom nesretnom sistemu. Vaše majke nisu imale nikakve olakšice tokom vaših školovanja naprimjer. Dio toga je posljedica ćutanja na koje su zbog diskriminacije žene žrtve bile primorane. Kako tumačite toliku neosjetljivost države pa čak i kad je Bosna i Hercegovina u pitanju? Da li sada u nekim segmentima prepoznajete potrebu da se barem djelimično ispravi ta greška?

Greške u vezi našeg školovanja su prošle, sad država može omogućiti pomoć djeci za prekvalifikaciju s obzirom na to da je većina djece rođene zbog rata u našem Udruženju završilo samo srednju školu zbog nedostatka finansijskih sredstava da upišu fakultete. Moja mama je dizala kredite za moje školovanje pa smo vraćali godinama, baš nedavno smo sve isplatili što smo uložili s obzirom i na kamate i period na koji smo otplaćivali kredit. A neosjetljivost države u prvom redu mora hitno da se mijenja u smjeru zakonskom prepoznavanja kategorije djece rođene zbog rata. Hitno!

Da je žena kriva za silovanje dio je uvjerenja u patrijarhalnoj kulturi, a normalizacija silovanja djeluje kao dio nacionalnog folklora. Zato je i moguće da se desi da neko ko je politički predstavnik analogiju za neki politički problem pronalazi u nesposobnosti žena da se odupru silovanju. Mislim na nedavni slučaj Arapovićevog komentara na Facebooku koji jeste izazvao i neke dobre reakcije i aktuelizirao važan problem, ali s druge strane nam ponovo stavio do znanja u kakvom mraku živimo. Rekli ste da ste spremni život posvetiti aktivnostima vezanim za djecu rođenu zbog rata. Koliko, po vama, imamo razloga za optimizam i vjeru da ćemo u dogledno vrijeme živjeti u društvu koje će razumjeti poziciju žrtve, poštovati njenu traumu i činiti sve da ne doprinosi procesu retraumatizacije?

Vjeru moramo imati, moram biti optimistična. Svojim radom ja ću pružati i sebi, i svojim majkama i članovima udruženja, i društvu, svaki dan ću pružati bar po jedan razlog da se borimo. Nikad nećemo saznati da li će doći vrijeme za razumijevanja naših majki, njihovih trauma ako svojim radom ne gradimo društvo i sistem da bi upravo to vrijeme doživjeli. Ja u to vjerujem i za to se borim. Ali davno sam rekla, sama ne mogu. Trebam podršku društva, podršku medija, kako bih na kraju dobila i podršku države u ovoj borbi. I rekla sam i uvijek ću ponoviti isto – moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece.

Mislim da je jako važno još jednom na kraju spomenuti i vašeg očuha koji je zapravo po svemu vaš otac. Važno je spomenuti njegovu ulogu u vašem i majčinom životu, a sve skupa u patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ste nekada razgovarali o njegovom izboru, dosljednosti i podršci ili je njemu ono što čini nešto što se podrazumijeva?

Moj otac je oličenje ljudske dobrote. On je naš anđeo čuvar i od samog početka je znao naše priče i uvijek je govorio da nikad nismo same. I da kad cijelo društvu upire prstom u nas, da će on stati pored nas i pokazati društvu koliko vrijedimo. I on to i dan danas radi. Njegovo postojanje je dokaz na koji način treba prihvatiti i pružiti razumijevanje ovakvim traumama. Primjer za cijelo društvu, ne samo u BiH već za cijeli svijet. Ponosna što ga mogu nazvati svojim tatom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Marija Ratković: Zdravlje ne smije da bude luksuz onih koje se posebno posvećeno brinu o sebi već pitanje društvenog standarda

Prije tri godine Marija Ratković je saznala da ima rak. Nešto ranije željela je otići kod prijateljice u Dominikansku republiku na „zimsko“ ljetovanje. Nakon dijagnoze imala je istu želju, ali ne i odobrenje ljekara da to učini. Imala je i neopisivi osjećaj krivice zbog svakog pojedenog slatkiša, hrane s aditivima, pomfrita, nesigurnog seksa i nesvjesnog povređivanja bližnjih.
Po dijagnosticiranju karcinoma, svjesna da je depresivnim ljudima teže da se izliječe, skupila je novca što je imala i otišla kod psihoanalitičarke. Pored mogućnosti da ispriča i isplače sve pred profesionalnom osobom, plakala je i kod kuće i na kauču prijateljica, nekada nad mogućnošću vlastite smrti, nekada zbog vlastite nerođene djece. Marija je imala karcinom grlića materice.
Dobila ga je u trideset i četvrtoj godini. Do tada je živjela onako kako to čini većina ljudi iz njene generacije.
Sa završenim studijem arhitekture i pred sam doktorat iz studija teorije umjetnosti i medija, radila je povremene i prekovremene poslove, kao teoretičarka kulture i kolumnistica.

Piše: Kristina Ljevak
Foto: Darko Pavlović

Malo je situacija u kojima se žena u balkanskom društvu neće osjećati krivom, pa ne iznenađuje što neće biti pošteđena osjećaja krivice onda kada je i njeno reproduktivno zdravlje u pitanju.
S raznoraznim, nerijetko neučinkovitim kampanjama o važnosti preventivnih pregleda, ne može se baš svaki problem premostiti, ali to mnogima daje za pravo da se iščuđavaju što je proteklo mnogo vremena između dva ginekološka pregleda, najčešće onog na kojem je sve bilo uredu i onog na kojem je dijagnosticirana neka promjena. U prekarijatu vrijeme brže prolazi, a svakako ga je teže planirati.
Zato je najveća pobjeda za Mariju bila da kaže – da, ja sam ta žena.

Zdravlje žena nije privatno pitanje nego vrijednost društva

„Ja sam ta neodgovorna žena koja nije odlazila na preglede, imam trideset godina, ceo radni staž mi je prošaran privremenim i povremenim, neplaćenim prekovremenim poslovima, neoverenom zdravstvenom knjižicom, urušeno mi je poverenje u Dom zdravlja, bez obzira na to što mislim da imam dovoljno znanja, nije mi se dalo da idem na pregled ako nemam simptome, odlagala sam redovne kontrole, imam hroničan nedostatak novca, ne verujem lekarima, nije mi zdravlje prioritet – evo to nisu druge, neke tamo žene, to sam ja.
Dijagnoza je bila potvrda da nisam bolja ni pametnija ni srećnija od drugih i bez obzira iz koje društvene grupe dolazimo, mi žene većinu problema delimo, samo su oni naravno sve ozbiljniji što je materijalna situacija lošija. Preuzimanje odgovornosti za svoje zdravlje je intimna odluka svake od nas – ali čak i da žena greši, mi zajednički moramo da rešimo ove probleme koje sam nabrojala jer verujem da je zdravlje žena vrednost društva i to nije privatno pitanje. Zdravlje ne sme da bude luksuz onih koje se posebno posvećeno brinu o sebi već pitanje društvenog standarda. Društvo je odgovorno za to što pored teškog rada ne stižemo da brinemo o sebi i živimo dostojanstveno.“
Marija je imala sreće jer uz savremenu nerve-sparing operaciju kojom je karcinom otklonjen, nisu oštećene ni seksualna ni funkcija bešike, dok u uobičajenoj praksi posljedice po zdravlje žena i posebno seksualni život nakon odstranjivanja karcinoma još uvek nisu tema o kojoj se razgovara.

Moja sagovornica se potrudila da dobije sve neophodne informacije prije intervencije i početka liječenja.
Između njenog nastupa prema ljekarima u potrazi za informacijama i žene koja dolazi iz drugačijeg konteksta razlika je „u tri minute“ kako Marija kaže.

Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih

„Na lekarski konzilijum na kome mi je saopštena odluka o nastavku lečenja došla sam spremna, edukovana sa desetak pitanja o nedoumicama, za koje sam želela odgovore da bih ispravno odlučila. Uključila sam telefon da snimam kako ne bih zaboravila ili pogrešno razumela. Sve ukupno trajalo je šest minuta. Posle mene ušla je jedna žena sa sela. Izašla je posle tri minuta. Kada ju je muž pitao šta su lekari rekli – ona je zbunjeno rekla ‘ne znam’.
Nismo mi jednake – ali su naše ustanove toliko prebukirane – da ne ostaje vremena da se lekari posvete ni jednoj od nas, čak ni onoliko koliko moraju. Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih – ljudi se svađaju u čekaonicama, svađaju se sa medicinskim osobljem, jedni druge krivimo a propuštamo da vidimo koliko smo svi zajedno u istim problemima – niko na nema za cilj prepune čekaonice – to je neka vrsta vanrednog stanja u kome smo od devedesetih. Sa Laboratorijom za eksperimetalnu psihologiju radili smo zato dva paralelna istraživanja – jedno o iskustvima žena unutar zdravstvenog sistema i drugo o opterećenju zdravstvenih radnica i radnika – nemoguće je odvojiti te dve strane sistema, moramo da učimo iz njih kako bismo mogli da smislimo rešenje.
Najteže je onima koje nemaju sreće da dođu do dijagnoze, one umiru kao i pre 100 godina, negde daleko od očiju javnosti bez svesti o tome da je rak moguće lečiti i izlečiti. U 2020. godini – rak grlića materice je bolest siromašnih zemalja, čak 90% svih slučajeva dolaze iz zemalja u razvoju – koje još uvek nemaju funkcionalne programe redovnih pregleda (skrining) i HPV imunizacije. Zato moramo da implementiramo rešenja koja su pre svega humana, koja dolaze do svih žena, i rešavaju probleme čak i pre nego što se postanu opasnost za život, onda kada je to lako i pristupačno.“

Kod nas su tabui kao babuške, ispod svakog se krije jedan novi. Pored toga što će karcinom grlića materice biti tabu, jednako je, ako ne i više, tabuizirana seksualnost tokom i nakon liječenja. O tome se ne razgovara sa ginekolozima.

Naše društvo gaji kasapski odnos prema ženama

„Žene prosto ne razgovaraju sa ginekolozima o seksu, posebno ne o zadovoljstvu u toku seksa. Prestup je da se govori o seksu posle operacije, jer smatra se da je dovoljno za ženu da je živa. Kod nas ne postoje stručnjaci koji se bave pitanjima seksualne funkcije ili disfunkcije kod žene. Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam saznala da se tek uz savremene operacije čuvaju nervi vagine i bešike. U operaciji koja postoji od 19. veka – tek pre dvadeset godina neko je počeo da se bavi pitanjem očuvanja ovih nerava. Ali to ne čudi jer je do pre 10 godina postojala naučna zabluda da uklanjanje materice poboljšava seksualni život žene, bez obzira na to što se pri radikalnoj histerektomiji presecaju autonomni nervi koji vode do bešike i vagine. Ovakav zaključak nastao je jer su žene u stanju da godinama trpe grčeve ili bolove koji potiču od različitih ginekoloških tegoba, i da je već nestanak tih bolova posle operacije značio poboljšanje. Tek su neurolozi koji se posebno bave ženskim orgazmom u drugoj dekadi 21. veka otkrili da većina žena retko i doživljava vaginalni orgazam, pa odsustvo ove vrste neurološkog odgovora ne primećuje kao disfunkciju. Znači ne samo da žene ne govore o seksu i ne poznaju svoje telo, već za ogroman broj žena seks predstavlja stalni izvor bola.
Mene je začudilo da se u samo jednoj bolnici u Beogradu godišnje obavi oko 1000 histerektomija – hirurškog odstranjivanja materice koje sa sobom nosi mnogobrojne komplikacije. Ali u zemlji koja seks posmatra kao reproduktivnu funkciju, a žene često nemaju pristup kontracepciji – za mnoge žene koje već imaju decu je odstranjivanje materice neka vrsta spasa, pre svega od neželjenih trudnoća i brojnih nekad i opasnih ilegalnih abortusa, a zatim i od bolova i krvarenja koji potiču od mioma ili drugih patoloških stanja i na kraju to je efikasan sistem radikalnog lečenja brojnih predkanceroznih stanja koja se ponavljaju budući da se uobičajeno praktikuje nezaštićen seks, a telo ne stvara prirodni imunitet na seksulano prenosive infekcije.
Posle turneje po zdravstvenim ustanovama i svih saznanja iz literature – mogu reći da je naše društvo gaji apsolutno varvarski ili preciznije kasapski odnos prema ženama. Neophodno je da puno godina radimo na bazičnoj edukaciji žena – o svom telu i o mogućnostima zaštite, kako ih ne bismo dočekivali na nož, u bukvalnom i prenesenom značenju.“

Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.

Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi

O majčinstvu kao nečemu što se podrazumijeva (ali samo onda kada država ne mora da promijeni nijedan zakon i učini bilo šta što bi išlo u korist majki koje to ne mogu postati spontanim začećem) se govori u redovnim okolnostima. Ide se „u juriš“ na natalitet, podsjeća na opasnost od „bijele kuge“, naše materice postaju teme za skupštinskim govornicama. Zanimljivo je da je u ovom korona vremenu briga o trudnicama i porodiljama na posljednjem mjestu (ako je i tamo) svih javnih nastupa naših regionalnih državnih predstavnika/ca. O porodiljama i trudnicama čujemo samo onda kad su zaražene ili izliječene od virusa. Ako smo i imale nekih iluzija, vrijeme pandemije koronavirusa ih je spalilo. Nikome reproduktivna prava nisu važna. Ni trudnice ni porodilje, a posebno abortus niko ne spominje, kao da su korona i policijski sat zaustavili neke uobičajene životne procese. „Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi“, kaže Marija.

„To što se država bavi sopstvenom populacionom politikom, ne možemo smatrati brigom za majku a posebno ne brigom za ženu. Često čujem bajke o našim babama koje su se navodno porađale bešumno u svoja četiri zida ili na njivi i mislim da društvo uporno okreće glavu od svih pitanja od značaja za žene – od nas se očekuje da nenametljivo isporučujemo zdravu decu, a sve ostalo nikog ne zanima. Ali ženski pogled na tu bajkovitu istoriju je umnogome drugačiji – u vreme tih baba o kojima se priča žene su se udavale već s 12 i 13 godina, nisu imale pristup lečenju ni kontracepciji, bile su u potpunosti finansijski zavisne i ograničenog kretanja, nisu imale vlast nad svojim telom, a ako tome dodamo i silovanja, jasno je da su bili mnogo češći ilegalni abortusi čak i čedomorstva, ali i bez toga smrtnost dece je bila ogromna, pa se rađalo više dece kako bi bar neki od njih preživeli, vladala je neka vrsta surove prirodne selekcije, prosečni životni vek žena je pre Drugog svetskog rata bio tek nešto više od četrdeset godina i za mene je nepodnošljiva svaka romantizacija tog perioda. E sad zamisli – mi smo tek dve ili tri generacije od tog stanja i razumljivo je da se potrebe žena – bilo da su to želje za besplatnim sanitarnim produktima, konsenzualnim seksom, nenasilnim odnosima, bezbolnim porođajem, porodiljskim odsustvom ili kvalitetom života bilo da ono podrazumeva odsustvo bola neometano uriniranje ili zadovoljstvo u seksu gledaju kao hirovi ili luksuz. Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.“

Marija Ratković je osnivačica Centra za biopolitičku edukaciju čiji se rad bazira na kulturalnim, političkim, pravnim, filozofskim, moralnim i etičkim aspektima ljudskih praksi čija je jedna od prvih aktivnosti stvaranje svijesti da HPV vakcina treba da bude dostupna i uključena u zdravstveno osiguranje svih mladih. Pored toga, u njenom rodnom gradu Šapcu koji nema sličnosti sa ostatkom Srbije, imenovana je za pomoćnicu gradonačelnika za mlade, te je zahvaljujući njenoj inicijativi 4. marta 2020. Grad Šabac na skupštinskom odboru donio jednoglasnu odluku o finansiranju nabavke vakcine protiv HPV-a. Riječ je o prvom i za sada jedinom gradu u Srbiji sa ovakvom praksom. U Bosni i Hercegovini takva praksa ne postoji.

Život dostojan čovjeka niti je skup niti je nedostižan

„Taj put možemo da gledamo kao neku poetsku katarzu, ali mogu da budem iskrena i kažem da je to putovanje popločano krvlju, suzama i nepojmljivim bolom ne samo mene već ogromnog broja žena i svih koji ih vole. I zato to ne mogu da slavim kao uspeh. Od pilot projekta imunizacije protiv HPV u Srbiji, prošlo je četiri godine i za to vreme je od raka obolelo još oko 6000 žena, a od premalignih promena – takozvanih ‘ranica’ još mnogostruko više i svako poznaje neku od njih. I sigurna sam da je to uticalo na jednoglasno donošenje odluke – apsolutno svi odbornici svih političkih opcija ujedinjeno su stali na stranu prevencije i to me ispunjava nadom.
Šabac je po mnogo čemu poseban – a ta posebnost se ogleda u tome da 20 godina postoji kontinuitet demokratije, zajedničko dogovaranje, podela funkcija, savetodavna tela, izrada i razvoj strategija u mnogim oblastima i to daje rezultate. Savet za zdravlje prepoznao važnost moje inicijative – koju sam predstavila kao nezavisna istraživačica, još mnogo pre nego što sam došla na poziciju pomoćnice gradonačelnika. I to je model kako može i kako treba da funkcioniše donošenje odluka – da ličnosti, grupe ili udruženja građana predlažu inicijative, da savetodavna tela daju mišljenje, a da onda stručnjaci pišu, vlast donosi odluke skupštinskom većinom. Ta odluka se doživljava kao moja zato što je kruna aktivizma kojim se bavim godinama – ali ona ne bi bila moguća da nije u skladu sa zakonima, da nije prepoznata od strane celokupne stručne javnosti i da lokalna vlast nije imala sluha da čuje za šta se narod bori, šta struka misli i da pokaže jasnu političku volju za brzim rešenjem problema. Kažem volja a mislim na finansiranje – jer jedna vlast pokazuje šta joj je stvarno bitno na način na koji deluje odnosno način na koji opredeljuje novac. Kao i u svemu ostalom važi pravilo ‘follow the money’ ako vidimo na šta se i kako troši novac – videćemo i koje su osnovne vrednosti, nema tu laži.
Gradske politike Šapca se jako razlikuju od ostatka Srbije, pre svega jer je to skup javnih dokumenata u kojima je postavljen osnov delovanja – u oblasti poslovanja, održivog razvoja, upravljanja gradom i borbe protiv korupcije, kulture i sporta, socijalne i dečije zaštite, ekologije. Šabac se aktivno bavi stvarnim problemima ljudi – bilo da je to lečenje dece od teških bolesti, zagađenje, odbrana od poplava, blato na seoskim ulicama, čekanje na šalteru ili nasilje nad LGBT osobama. Budućnost u kojoj nema liste čekanja za vrtiće, sva deca znaju da plivaju i imaju topao obrok u školi, sve škole imaju fiskulturne sale, zajednički radimo na osnaživanju žena i devojčica, LGBT zajednica je prepoznata kao ranjiva društvena grupa, mladi imaju pomoć pri zapošljavanju, niko nije bez doma, parovi mogu besplatno na vantelesnu oplodnju sve dok ne dobiju dete, gradski prevoz je ekološki – jeste realna i ostvariva u Šapcu, a može biti ostvarena i svuda u Srbiji i u regionu.
Život dostojan čoveka niti je skup niti je nedostižan – i to je pokazala skorašnja zdravstvena kriza. Šabac je skroman i ekonomičan grad, a opet odmah je obrazovan krizni štab i donete su ključne odluke. Od prvog dana su obrazovane volonterske grupe, podeljene su rezerve sanitetskog materijala prema prioritetima, uključili su se privrednici, oformljena je i opremljena privremena bolnica, podeljene su maske svim stanovnicima, besplatna su sredstva za dezinfekciju i u selu i u gradu, sanitarno su bezbedni svi objekti koji rade i stanovništvo se pridržava mera zaštite i svi učestvuju i doprinose kako znaju i umeju. To je moguće jer su ljudi solidarni onda kad imaju poverenja, a to poverenje je izgrađeno godinama poštenog i ekonomičnog upravljanja i dokazane brige za svakog od nas. Šapcu nisu potrebna obećanja i kampanje, a koliko smo ispred ostatka zemlje vidi se iz aviona.“

Željela sam da moje iskustvo bude korisno

Svi različito reagujemo na traumu. Neko govori o iskustvu bolesti tek da bi govorio/la, neko ćuti i potiskuje, neko, poput Marije Ratković, čini sve kako bi na temelju vlastitog iskustva učinio/la što više da drugi/e ne prolaze kroz isto. Marija je snimila i dokumentarni film „Jedna i po žena svaki dan“ u kojem iz perspektive ličnog iskustva razgovara sa različitim stručnjacima/kinjama o karcinomu, preventivi i liječenju, te razgovarajući s prijateljicom u filmu kaže kako joj pet godina, koliko je potrebno da bi se potvrdilo izlječenje, djeluje kao pitanje na razgovoru za posao – gdje se vidite za pet godina.
Iako nije prošlo toliko, Marija je učinila kao da je prošlo već tri puta pet godina.

Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča…

„Ponekad kažem kako je moj bol toliko veliki da ga može ublažiti samo ako celu zemlju izlečim. I kad to kažem uopšte se ne šalim, jer sam u toku lečenja i oporavka od traume, tačnije ponovnog dolaska na svet – ovog puta kao žena bez materice, videla na najneposredniji način koliko je stvarnost u kojoj živimo okrutna i loša. Terapeutkinja mi je rekla da se ta osobina zove rezilijentnost – sposobnost da od nečega što je odvratno stvorimo nešto dobro.
Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča koji kaže ponesi vodu i toalet papir, nemoj jesti banane, nemoj se plašiti kad ti vežu noge ili nemoj da te blam kad sereš sa otvorenim vratima, moći ćeš ponovo da imaš seks, živi zdravo, teško je ali ti si jaka. Želela sam da moje iskustvo bude korisno, kao iskustva koja sam čula i koja su mi značila i to deljenje je moja zahvalnost onima koji su bili tu za mene.“

Kada vidimo rezultate vratićemo povjerenje u institucije

„Svi ljekari su dobri ali je najbolji onaj kojem vjeruješ“, kaže u dokumentarnom filmu „Jedna i po žena svaki dan“ Marija Ratković. Na pitanje kako prepoznati takvog u okolnostima u kojima je kako sama kaže zdravlje klasna privilegija, Marija nema jednostavan odgovor jer ga je i nemoguće dati.

„U Srbiji su ljudi bolesni i uplašeni, zbunjeni su konfuznim informacijama na internetu i po inerciji idu kod lekara ali urušeno im je poverenje u sistem čak i u medicinu ili nisu ubeđeni da će im lekar pomoći, pa onda lutaju, gube vreme i novac na nadrilekarstvo, a sve vreme oni u stvari žele da im neko posveti pažnju, i probudi nadu. Sa druge strane lekari su prezauzeti, malo plaćeni i umorni, opravdano se osećaju ugroženim i potvrđuju narušeni autoritet profesije distancom, nepotrebnim mistifikacijama, izbegavanjem odgovora, nesvesni odgovornosti koju s pacijentima dele. Ali ne treba zaboraviti da je naš sistem nastao na humanim osnovama, da svako u Srbiji ima zdravstveno osiguranje, i to je dobra osnova da se prevaziđu klasne barijere – ali potrebno je mnogo rada kako bi se pametnim upravljanjem medicinske ustanove dovele do nivoa održivog funkcionisanja. I kada budemo imali funkcionalan sistem – neće biti bitno koji nas lekar leči – kada vidimo rezultate vratićemo poverenje u institucije i sve njihove zaposlene čak i ako im ne znamo ime. Za sada bitno je da postoji solidarnost između nas i zdravstvenih radnika, teško je reći kome je teže.“


Želim društvene promjene, a ne depolitizovanu intimnu ispovijest

U opštem teroru pozitivnog mišljenja, podrazumijeva se da će i ljudi oboljeli od karcinoma biti vedri, čili, pozitivni i tako „rastjerati“ maligne stanice. Takvim očekivanjima pogoduju i poneki nastupi javnih ličnosti koje govore o bolesti. Možemo samo zamisliti koliko se nakon takvih nastupa jadno osjećaju oni/e koji/e se nemaju snage počešljati a ne prkositi bolesti osmijehom i euforijom. Naslovi u medijima je ono što Mariji danas najteže pada.

„Pretpostavlja se da svaka osoba želi da ‘ispriča svoju priču’ a ta priča u novinama uglavnom ima fraze ‘izborila najvažniju bitku’ ili ‘opaka bolest’ ili nešto u tom stilu. A zapravo ljudima uopšte ne treba da pričaju svoju priču, posebno ne na taj način – to treba novinarima i novinama koje žele toplu ljudsku priču, herojstvo i puno klikova. I u tom procesu ljudi koji su preživeli neku traumu bivaju instrumentalizovani – od njih se pravi cirkus, banalizuju se emocije i izlažu se stresu bez ikakve mere dok se u stvarnosti njihov položaj ne čini boljim niti se podiže svest o značaju prevencije, niti se gradi solidarnost i saosećanje. I onda nije ni čudo što se mnogi povlače i zatvaraju u sebe.
Pominjala si film koji sam snimila – snimala sam ga volonterski i oduševljeno želeći da promenim perspektivu, osvetlim sve probleme sistema i načinim promenu. Čini mi se da je bilo teže dok smo radili film nego za vreme bolesti – jer sam prošla kroz poniženje i retraumatizaciju. Kada sam se žalila na sve to – dobila sam zabranu da snimam. Nakon toga sam prestala da radim i to je jedan veliki poraz. Jednostavno, moja odluka je da ne dozvolim da pitanja, naslovi, slike i beskrupulozna trka za klikovima nanose bol preživelima i njihovim porodicama – koja god da je trauma u pitanju. Želim da moja priča bude sagledana kroz prizmu potrebne društvene promene, a ne kao depolitizovana intimna ispovest.
U svemu, najteže mi je padao gubitak dostojanstva. Osim medija, histerije pozitivnog razmišljanja postoji i taj teror zdravlja – ljudi su u stanju da gaze preko drugih pod izgovorom borbe sa bolešću. Primetila sam jedan poseban fenomen a to je nasilje nad bolesnima. Ono što bi trebalo da bude osnaživanje i bodrenje – postalo je omalovažavanje, odlučivanje u tuđe ime, emotivne ucene, prisila i to se posebno vidi kod dece, žena ili starih. Samo jednim parčetom papira sa dijagnozom, oduzeto mi je pravo da mislim, odlučujem i pitam se. Neverovatno, ali ljudi su nekad čak otvoreno preda mnom govorili o meni u trećem licu ‘neće da sluša’, ‘ti joj reci’, ili slične rečenice koje se često čuju. Ma koliko se trudili ljudi ne mogu da prevaziđu svoj strah i paniku i da razumeju koliko je dostojanstvo važno. Nikoga ne možemo na silu ili krišom da izlečimo.
A tu je i diskriminacija. Pre bolesti, dobrovoljno sam davala krv, a kada sam nedavno otišla da to uradim – odbili su me i rekli su mi da sam trajno izbrisana sa liste davaoca. To je isto kao da verujete da je rak zarazna bolest iako nigde ne postoji ni jedan dokaz da je jedna osoba drugoj osobi prenela rak putem krvi. I sve dok postoje slične uredbe ili pravila koje nedvosmisleno govore o tome da su ljudi koji su imali rak manje vredni – tako će ih doživljavati i društvo. To nije nikakva moja intimna impresija već omalovažavanje upisano unutar institucija.“

Za svoj angažman Marija Ratković dobila je između ostalih i Godišnju nagradu za doprinos ljudskim pravima usput primjećujući kako se dobijaju nagrade boreći se za poštivanje već postojećih zakona.
Artikulisanost, vidljivost i učinkovitost njenog angažmana koji bez sumnje iscrpljuje daje nadu ne samo osobama koje boluju od karcinoma nego svima koji/e žele živjeti u pravednijem, osjetljivijem i solidarnijem društvu, u kojem adekvatni uslovi liječenja bilo koje bolesti neće biti privilegija nego obaveza.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Lejla Huremović: Život je težak svakako, ali ti je lakše kada znaš da si ti ok sama sa sobom

Lično aktivističko angažovanje na promociji prava LGBTI osoba nikada nisam posmatrala kao čin posebne hrabrosti, pa ni onda kada sam zbog toga imala posljedica, u prvom redu zato što nisam osoba istospolne seksualne orijentacije i što zbog te činjenice moja pozicija nikada ne može biti ni blizu one u kojoj su LGBTI osobe, a koje su u javnosti istovremeno prisutne i kao aktivisti/ce ali i oni/e čija je istospolna seksualna orijentacija javnosti takođe poznata.
Na aktivističkom planu koji uključuje i coming out dodatno je teško biti lezbejka, jer je osoba u tom slučaju diskriminisana najmanje po dva osnova, zbog toga što je lezbejka i zato što je žena.
Poznajući probleme sa kojima se LGBTI osobe u bosanskohercegovačkom društvu susreću na dnevnom nivou, oduvijek sam se divila Lejli Huremović. Pratila sam njen rad u Sarajevskom otvorenom centru, kao što su to mogli i drugi/e, ali i znala privatne stavove i beskompromisnu ličnu spremnost za prvu bosanskohercegovačku povorku ponosa, mnogo ranije nego što se ona zaista i dogodila.
Nije red vagati aktivističke zasluge, ali ako je nekome bilo mjesto na pozornici završnice prve bh. povorke ponosa u Sarajevu, onda je to Lejla Huremović. I snaga Lejlinog govora koju su okupljeni/e imali priliku čuti, to je potvrdila.
Zbog toga mi je bilo važno da Lejla ispriča barem dio vlastitog puta, danas kada je iza nje angažman u svojstvu članice Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa i sve ostale aktivističke godine i akcije koje su prethodile „posljednjem prvom prideu“ u zemljama bivše Jugoslavije.

Piše: Kristina Ljevak

„Imam samo 32 godine, a osjećam se kao da imam 50, koliko sam se umorila od aktivizma. Zadnjih 15 godina ja prolazim hiljadu i jednu borbu sa društvom, sama sa sobom, sa porodicom, sa institucijama, sa zapravo svim što postoji da bih uopšte mogla živjeti svoj život“, kaže na početku našeg razgovora Lejla Huremović, LGBT aktivistica i najvidljivija LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, o iskustvima nakon do sada pređenog puta, od ratnih izbjegličkih dana u Kladnju u kojem je odrasla, do samoprihvatanja zaključno sa ličnim i zajedničkim trijumfom tokom prve bh. povorke ponosa čija je završnica na Trgu Bosne i Hercegovine između ostalog podrazumijevala i Lejlin veličanstven govor.
„Trebalo je najprije pješke ‘preći’ Bjelašnicu pa se onda početi baviti aktivizmom“, način je na koji Lejla objašnjava početak svog aktivističkog puta kojem je prethodio pomenuti proces lične spoznaje o vlastitoj seksualnosti i nažalost često neizbježni proces autohomofobije o kojoj se rijetko i malo govori.
Istospolna seksualna orijentacija nikoga ne obavezuje da se istovremeno bori za prava LGBTI osoba. Borba za bolje i pravednije društvo dio je Lejline prirode i biografije, još od najranijeg uzrasta i prvih spoznaja o društvenim nejednakostima.

Aktivista/ica se rađa

„Mislim da je bavljenje aktivizmom nešto što je u nama. Ja sam se i u tom Kladnju bavila aktivizmom, kroz osnovnu i srednju školu stalno sam se borila. Nedavno sam se, zbog toga što se puno bavim Gestaltom pa sam stalno u prošlosti, sjetila jedne situacije u četvrtom osnovne. U Kladnju je bilo jako puno izbjeglica i ja sam bila jedna od njih. U Kladanj sam došla iz Vlasenice. Bilo nas je jako mnogo u tri odjeljenja, moralo se formirati i četvrto odjeljenje u koje su rasporedili većinu nas izbjeglica i djecu sa sela u kojima nema područnih škola. Jako sam se naljutila zbog toga što moram ići u četvrto odjeljenje, jer sam vidjela kako su dolazili roditelji mojih drugarica iz A odjeljenja i govorili kako njih ne mogu poslati u to novoformirano. Meni je to bila nepravda. I ja sam bila odlična, super učenica, nisam pravila nikakve probleme… Shvatila sam da je jedini razlog taj što sam izbjeglica. Imala sam deset godina i došla kod moje mame govoreći kako je to nepravda. Na kraju mi je drago što sam bila u tom D odjeljenju ali sam se sjetila kako sam od najranijeg doba prepoznavala nepravdu koju nisam mogla prešutjeti. I to zaista jeste u čovjeku.“
Lejla Huremović kroz osnovno i srednje školovanje, uz duboku svijest o postojanju različitih oblika društvenih nepravdi, bila je uključena i u različite sekcije koje su uključivale neki oblik aktivizma, ali je LGBTI aktivizam onda bio daleko. Kako kaže, tada još uvijek nije prošla procese kroz koje je trebala proći uz spomenutu autohomofobiju koja je itekako bila prisutna tokom srednje škole.
„Jako mi je bilo teško prihvatiti da jesam lezbejka, pogotovo u toj maloj sredini u kojoj apsolutno nisam imala stvarnu podršku. Tek sam se po dolasku na fakultet počela družiti sa LGBT osobama. Imala sam želju da se aktivnije bavim LGBT pravima ali nisam znala kako. Udruženje ‘Q’ koje je tada postojalo bilo je prilično zatvoreno. Takva su barem moja iskustva. Nakon toga sam spletom okolnosti upoznala Sašu Gavrića koji je bio otvoren da se na početku igramo aktivizma (smijeh), što je otvaralo hiljadu novih vrata za bavljenje aktivizmom.“

Lejla Huremović sa članicama prve Bh. povorke ponosa na povorci/foto: Martina Salov

Njeni prvi aktivistički koraci bili su više, kako Lejla kaže, tapkanje u mjestu nego koračanje. U prvom redu zato što ju je bilo strah outovanja. Nije bila outovana u vlastitoj porodici, što je po njenom mišljenju s razlogom najveći problem ako se LGBT osobe bave LGBT aktivizmom.
„Može se naravno baviti, i ja sam se bavila godinama, ali s pozicije neoutovanja porodici, jako je teško. Takva pozicija podrazumijeva jako mnogo i dodatnog stresa i dodatnog straha uz pitanje kad će se to nešto otkriti.
Kako god da je prošlo moje outovanje mami, a nije loše, ali i sve da je bilo negativno, ja bih se osjećala kao da sam skinula planinu sa svojih ramena jer sam se nakon toga mogla otvoreno baviti aktivizmom.
To je bilo negdje 2015. godine, prije pet godina, nije to davno bilo, a nakon toga sam postala mnogo vidljivija, ključni razlog je bio taj coming out mami. Nakon toga je bilo lakše otvorenije i više srcem se baviti aktivizmom“.

Kada govorimo o coming autu kao jednom od najvažnijih procesa u okviru borbe za prava LGBTI osoba, mi najčešće, s razlogom, ne bismo li motivisali druge, govorimo o pozitivnim iskustvima LGBTI osoba tokom outovanja. Zapravo je riječ o najosjetljivijoj temi vezanoj za život LGBTI osoba. Nakon najvažnijeg outovanja, onog u porodici, dolazi cijeli niz novih iskustava koja možda ne podrazumijevaju najvažnije osobe kao što je majka, ali itekako podrazumijevaju neugodnost ako reakcija nije primjerena.

Coming out i strah od odbacivanja

„Iz ove perspektive rekla bih da sam imala poprilično sreće, ali gledajući Lejlu sa osamnaest godina, prije bih rekla da mi se srušio svijet.
Moje prvo outovanje je bilo užasno i baš strašno, nakon čega sam se potpuno zatvorila u sebe, godinu i više se nisam nikome outovala niti sam sebi smjela priznati da sam lezbejka zbog reakcije meni tada najbližih osoba, mojih prijateljica, za koje sam smatrala da mi trebaju dati podršku. One su me odbacile. Bilo je to u vrijeme srednje škole, imala sam 17 ili 18 godina. Bilo je to grozno iskustvo i stvorilo mi je strah od sljedećeg outovanja. Nakon toga sam se povukla i samostalno prolazila proces samoprihvatanja. I mislim da je zapravo najvažnije proći taj proces, kad ti prihvatiš sebe onakvog kakav jesi, ma kakvo iskustvo imao/la kasnije, lakše ti je. Život je težak svakako, ali ti je lakše kada znaš da si ti ok sama sa sobom. Nakon toga mi je bilo nevažno kako će shvatiti drugi, jer sam se rukovodila time da ako me neko voli, činiće to svakako. Realno tako je i bilo.“

Da će nas neko voljeti svakako nije teško izgovoriti, ali je do izgovorenog teško doći, slaže se i Lejla kako je tih nekoliko riječ rezultat procesa od godinu i više, vrlo mukotrpnog u kojem se isključivo oslanjala na čitanje. U to vrijeme, a riječ je o početku dvijehiljaditih godina, Internet u današnjem obliku nije postojao. Postojali su forumi, ali i oni su bili jako zatvoreni. Društvene mreže danas, koliko god doprinose širenju govora mržnje, itekako su olakšale svakodnevicu LGBTI osoba, za razliku od nekadašnje nemogućnosti dolaska do literature u eri dial up konekcije.
„Trajalo je dok bi se jedna stranica otvarala uz strah da li će mama ući u sobu i vidjeti šta otvaram. Tada sam i upoznala svoju prvu curu pa mi je ona jako mnogo pomogla da se ja otvorim. Bila je malo starija od mene, procese kroz koje sam prolazila, ona je prošla ranije. Znala je na kom mjestu se nalazim. Pored toga i ona je iz malog grada, jako me je razumjela i bila je podrška. S njom je bilo lakše doći do faze da sebe prihvatim. Ali to su godine prolaženja različitih procesa, cijela moja srednja škola. Što za tinejdžerku i adolescentkinju nije nimalo jednostavno, to je vrijeme kada se trebaš zaljubljivati i uživati u tome a ne proklinjati sebe zato što voliš isti spol.“
„Ljubav je jača od svega“, Lejlin je odgovor na pitanje kako je uopšte došlo do prve veze, uz svu autohomofobiju, nemanje podrške bližnjih i nepostojanje Internet platformi za lakše upoznavanje osoba istospolne seksualne orijentacije. Uz činjenicu da je Lejla, po vlastitom priznanju, konstantno imala osjećaj straha uz glasno poricanje da voli žene, stvarajući kod sebe izgovor da je ta djevojka izuzetak. „Eto slučajno se ona meni svidjela, tako sam sebi objašnjavala. Sve je pratio konstantni strah. Ona je živjela u malom mjestu pored Tuzle. Ja u srednjoj školi mami lažem da idem na debatu, a zapravo idem da s njom provedem nekoliko dana.
A sve je pratio strah zbog kog nismo mogle uživati u zaljubljenosti. Nije to samo strah hoće li ti mama saznati. Sredine u kojima smo mi odrastale su religiozne. Ja sam takođe imala konflikt oko boga, ‘prokleće’ me bog, ja pravim neki grijeh, baš sam imala problema dok sebi te stvari nisam posložila. Ali to je realnost našeg života u Bosni i Hercegovini, religija je u svemu, cijelu osnovnu i srednju školu ti govore – to ne smiješ, to je grijeh, što se odnosi generalno na seksualnost, ne samo na istospolnu…“

Ljubav u doba SMS poruka

Do susreta sa prvom djevojkom u Lejlinom slučaju došlo je posredno. Na debati u Neumu upoznala je vršnjakinju iz Konjica. „Nijedna od nas nije progovorila o tome da nam se sviđaju žene. Ostale smo u kontaktu, jednom prilikom sam joj poslala sms i pitala – šta ima novo kod tebe, ima li momaka, ima li cura? To su vjerovatno bile riječi koje su se morale izgovoriti. Ona je tada već bila u istopolnim vezama, a u to vrijeme je bilo nekako jako mnogo solidarnosti. Ona mi je rekla da će mi dati broj telefona djevojke koja je meni bliže, jer daleko je Konjic, čisto da se možemo čuti.“
Lejla je danas u procesu edukacije za Gestalt psihoterapeuticu. Edukacija u prve dvije godine podrazumijeva lični psihoterapijski proces kao ključni preduslov za buduće bavljenje psihoterapijom. Ti procesi uključuju stalne povratke u prošlost koji istovremeno pružaju uvid u težinu puta koji je pređen, što ne znači da je i danas lako živjeti outovanje na svakodnevnom nivou.
Lejla misli da je lakše kad nisi outovan, ali je sretnije kad jesi, jer je puno više dobrog, posebno podrške, koju coming out donese.
„Da, mnogi će nas odbiti, ali će biti i mnogo onih koji će nam pružiti istinsku podršku. Presretna sam što oko sebe imam krug ljudi koji su moja porodica, moja podrška, bez kojih ja bukvalno ne bih bila ovdje gdje jesam. I sve mi je to donijela istina o meni, samo zbog toga što nisam htjela da krijem dio svog života i dio sebe.“

I prije formalnog coming outa, Lejlin aktivistički angažman mogao je ostaviti prostora za pitanja porodice o seksualnoj orijentaciji. A porodice su najčešće te koje poriču, koje ne vide i onda kada je očigledno, ponekad i ne čuju kada im se glasno izgovori.
„I dan danas se to nije promijenilo (smijeh). To je najčešća reakcija koju dobijamo od naših roditelja, braće i sestara. I dalje izbjegavanje i poricanje naših postojanja. Ja bih to tako nazvala. I to je strašno. Meni je to ignorisanje, kako ja starim, gore nego da me je neko odbio skroz, jer nikada ne znaš na čemu si u ovoj poziciji, da li te podržavaju ili samo mole boga da nikada ne kažeš ništa naglas ili će nastojati da se samo jednom godišnje viđate jer im je muka da te vide takvu. Ne znaš nikada na čemu si. Meni je to strašno. Pogotovo mi je tako u posljednjih pet godina, nakon outovanja, jer sam valjda ja očekivala puno više. Ali to su naše bosanskohercegovačke porodice u kojima je sve prećutno, prećutno te vole i nikada ti to ne kažu, to je naš mentalitet. Isto je tako je i sa outovanjem. Ja sam uvjerena da je moja mama ponosna na mene, ali to ona nikada neće izjaviti. Jer nije na to naučena. Sada se gestaltovski možemo vraćati u prošlost i zaključiti da ona možda to nije dobila u svojoj porodici kao dijete, ni otvorenu ljubav i podršku i onda se iz generacije u generaciju prenosi takav odgoj i to je teško mijenjati. I bolno je. Posebno je bolno mlađim ljudima koji dožive ignorisanje, još je teže ako žive još uvijek sa porodicom što im stvara dodatni pritisak, a da ne govorim o tome šta se dešava ako su doživjeli negativnu reakciju na outovanje pa ih porodice uslovljavaju ili vrše nasilje nad njima.“

Osnovni strah od coming outa je strah od odbacivanja, ne od nasilja, kaže mi Lejla, i to je jedna od najtužnijih činjenica koja prati živote LGBTI osoba i koja nas obavezuje da svako u okviru vlastitih kapaciteta učini što više, da bi prihvatanje smijenilo odbacivanje, da bi se živjelo bez straha.
„Nas vremenom, zahvaljujući vlastitom krugu prijatelja, prestaje biti strah odbijanja društva, jer imamo svoj mikrosvijet, ali porodica je najveći problem. Znam LGBT ljude koji su u vrlo zdravim odnosima sa svojim partnernima/cama, žive sretno, ali će uvijek nositi bol zato što su ih roditelji odbacili. To je strašno i nešto što se ne može ispraviti nego se s tim mora živjeti.“

Teret ličnog iskustva u istospolnim vezama

Formirati kvalitetne istospolne veze s teretom iskustva koje svaka LGBTI osoba ima veliki je problem o kojem se malo govori.
„Gotovo uvijek dvije osobe u vezi nisu na istoj poziciji, najčešće je jedna outovana druga nije. Ma koliko ljubavi i razumijevanja postojalo, postoje i pritisci. I tu pucaju veze. Znam ih mnogo takvih, neke su trajale po deset godina i završile su se zato što nisu prešle tu crtu autentičnog, svakodnevnog života. I to stvarno zna stvoriti pritisak. Strejt ljudi ne razmišljaju o tome hoće li nakon pola godine početi živjeti zajedno čisto iz ekonomskih razloga. Dvije žene ili dva muškarca imaju strah od toga šta će ako je stan jednosoban, kako objasniti roditeljima da spavaju u istoj sobi i krevetu sa ‘prijateljem’ ili ‘prijateljicom’. U vlastitom okruženju imam primjere veza koje su bile prelijepe, trajale po šest ili sedam godina, ali nisu živjeli zajedno zbog straha šta će reći roditelji. Pa su to riješili/e tako što im je na kraju bilo svejedno šta će reći ili su iznajmili/e stan sa dvije sobe, da kad dođu roditelji izgleda kao da dvije osobe koje su u vezi spavaju odvojeno. To je strašno.“

Autorica teksta Kristina Ljevak i Lejla Huremović nakon prve Bh. povorke ponosa/foto: privatni album

Kao osviještena aktivistica i feministica, Lejla Huremović neće osuđivati druge, niti s drugima odmjeravati vlastitu snagu i hrabrost. Samo će reći kako nisu svi toliko privilegovani/e da budu outovani/e na jednakom nivou na kojem je ona.
Ni pet mjeseci kasnije, ne zna da opiše kako se osjećala u trenutku dok je govorila na završnici prve bh. povorke ponosa.
„Naprimjer nisam planirala da na početku svog govora izgovorim ponos, ali sam znala da to moram reći jer sam se baš ponosno osjećala, na sebe, cijeli Organizacioni odbor i svih tri hiljade ljudi koji su bili tu plus oni/e koji nisu mogli/e doći. Bila sam ponosna na to što smo uspjeli/e uprkos svim prijetnjama i preprekama da pokrenemo masu u Bosni i Hercegovini. Mi živimo u društvu koje je nažalost pasivno i letargično i gdje se ne izlazi na proteste i onda kada nisu proglašeni događajima visokog rizika.
Mi smo organizovali/e protest na kojem je moglo nekome nešto da se desi, a opet su ljudi došli. Kako ne biti ponosna na to?“.

Za prvu povorku ponosa nada je dovoljna

Tokom zvaničnih pet mjeseci pripreme povorke ponosa, Lejla je odlučila da se ne kreće sama, ne ide na javna mjesta, ne koristi javni prevoz. Nije to bila posljedica straha, nego odluka da se prevenira svaka neugodnost koja bi joj mogla oduzeti energiju neophodnu za pripremu važnog događaja.
Prvi samostalni izlazak iz kuće podrazumijevao je susret sa nepoznatoj starijom gospođom koja joj je prišla i rekla – svaka čast. I naredni susreti takvi su bili.
„Sad se vozim i gradskim prevozom, nisam nijedno loše iskustvo imala. Kad bi me ljudi prepoznali samo bi prilazili i čestitali. Što nije iskustvo koje su imali/e drugi/e aktivisti/ce u regiji. Vjerovatno zbog toga što je naša povorka organizovana 2019. godine, a ne 2009. i što se zadnjih deset godina jako mnogo radilo na promociji LGBT prava. Ali povorka sama po sebi imala je toliku jačinu da pošalje pozitivnu poruku. Jer ona energija koja se stvorila između tri hiljade ljudi jeste bila pozitivna za cijelu BiH.“

Da se povorka nije dogodila, nakon što je najavljena, život LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini ne bi bio moguć, kaže s razlogom Lejla. Bilo bi teže nego u vrijeme prvog Sarajevo Queer Festivala.
„Prva povorka ne može promijeniti mnogo toga, ali nakon njega je najvažnija energija koju nose LGBT osobe. Ja sam dobila mnoštvo poruka od meni nepoznatih LGBT osoba iz cijele Bosne i Hercegovine, iz malih gradova, kojima je ovo bilo značajno i dalo nadu da mogu da budu LGBT osobe u BiH. Samo nadu jer ona je dovoljna za prvu povorku.“
Ta nada dovoljna je kompenzacija za obim obaveza, intenzitet pritisaka i prijetnji, za radne dane i noći koji su povorci prethodili i za odgovornost koju je organizacija podrazumijevala. Uz finalnu satisfakciju, postojali su prijatelji i prijateljice, snažna mreža podrške koji su Lejli bili/e dostupni u svaka doba, dokazujući ko zna koji put da u Bosni i Hercegovini najčešće ne postoji sistem ili na njega ne treba računati, ali postoje pojedinci i pojedinke koji/e nam olakšavaju život, jednako koliko nam Lejli primjer potvrđuje da lična sloboda ima cijenu ali i da donosi obilje zadovoljstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Trijumf slobode i solidarnosti na prvoj bh. povorci ponosa u Sarajevu

Piše: Kristina Ljevak
Autorica fotografija: Martina Salov

Ne bi bilo većeg zadovoljstva za one koji se pozivaju na tradicionalne vrijednosti da je kojim slučajem Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa imala ponešto od vizuelnog identiteta fotografija sa prideova u zemljama gdje tradicija održavanja podrazumijeva 50 godina i odakle se iskoriste fotografije da bi se u pojedinim domaćim medijima prava LGBTI osoba svela na seksualizaciju a ne na borbu za jednakopravnost svih građana i građanki jedne zemlje, neovisno o njihovoj seksualnoj i drugim orijentacijama.
Umjesto muškarca u lateksu, optočenih lancima, tog nedjeljnog osmog septembarskog jutra na ulice Sarajeva izašli/e su oni/e koji se bore i za radnička prava i za čuvanje javnih površina od dodatnog procesa korporativne urbanizacije i svih oblika opresije pod izgovorom dobročinstva u vidu partnerstva između „privatnog i javnog“. Bio je to u prvom redu antifašistički skup onih koji/e u borbi za prava svojih prijatelja/ica, braće, sestri, komšija i kolega/ica LGBTI osoba vide i borbu za sve oblike obespravljenosti i potrebu za život u civilizovanim uslovima.

Na pravoj strani istorije

Masovnost odziva, a bilo je oko tri hiljade ljudi, što je za često uspavano Sarajevo impresivna brojka, možemo zahvaliti i „antipovorknim“ aktivnostima, kontrapovorci organizovanoj dan ranije, gdje su zagovarači/ce tradicionalnih vrijednosti marširali za porodicu. Dan poslije, 8. septembra, na ulice Sarajeva izašle su kompletne porodice, bilo je i beba što se ne radi za prvu povorku, ali razum u Sarajevu kada se probudi inat naprosto ne funkcioniše. Skup od tri hiljade ljudi nisu činile naravno samo Sarajke i Sarajlije ili građani i građanke Bosne i Hercegovine. Među učesnicima/ama povorke bili su ljudi iz cijele regije i svijeta, oni koji su bili saveznici u dugom aktivističkom putu i koji su iskustvima iz vlastitih okruženja godinama pomagali domaćim aktivistima/icama, da bi se na kraju prva povorka u Sarajevu pretvorila u trijumf slobode, u šarenu kolonu ispunjenu smijehom i zagrljajima, euforijom i spoznajom da se zajedno, među istomišljenicima, na pravoj strani istorije. Trijumfu slobode prethodio je dug put, nevladino djelovanje najprije zahvaljujući Udruženju „Q“ a potom Sarajevskom Otvorenom Centru kog je osnovao i na čijem je čelu godinama bio Saša Gavrić, trenutno angažovan u OSCE misiji u Makedoniji. Zahvaljujući kontinuiranoj i dobro osmišljenoj politici vođenja borbe za prava LGBTI osoba, u Sarajevu smo imali prvu povorku ponosa koja nije imala ništa od problema koji prve povorke prate.

„Sarajevska povorka je rezultat 15 godina aktivističkog rada različitih pojedinaca i grupa okupljenih prvo oko Udruženja Q, a onda oko Sarajevskog otvorenog centra. Nekad smo djelovali stihijski, nekad vrlo planski, ali uvijek sa ciljem da razvijamo sekularno, feminističko društvo ravnopravnosti, društvo u kojem etničko-religijska matrica ne smije biti jedina javna forma identifikacije. Država se nikad nije sama od sebe bavila pravima i životima LGBTI osoba nego samo onda kada ih je aktivizam na to natjerao.
To je i ova povorka pokazala. Na bh. aktivizmu je da državu natjera da u narednom periodu pokrene proces pravnog priznavanja naših brakova i porodica. Isto važi i za prava trans i interspolnih osoba“, rekao je Saša Gavrić.

Svaka povorka ponosa je politički čin, prva bosanskohercegovačka povorka i ujedno posljednja u Evropi, bila je politički čin par ekselans i bilo je to jasno od 1. aprila kada je najavljeno njeno održavanje. Naime, članovi i članice Organizacionog odbora bili su aktivisti i aktivistice iz cijele Bosne i Hercegovine. Od Prijedora i Banja Luke preko Tuzle, Mostara i Sarajeva, a znamo koliko je bilo koji oblik saradnje između „zvaničnog“ Prijedora i „zvaničnog“ Sarajeva teško postići. Kompletna kampanja, vrijeme pozicioniranja, vrijeme koje je dato da se svi odgovorni pripreme za događaj „visokog rizika“ školski je primjer dobro organizovanog i vođenog projekta, onih koji su posljednjih deset godina proveli u aktivizmu i koji su odlično upoznati sa svim mehanizmima otpora ali i sa mogućnostima da se odgovorno realizuje ono za šta se do 7. septembra tvrdilo da je nemoguće. Prvu bosanskohercegovačku povorku obezbjeđivalo je hiljadu policajaca i policajki, neki su u tom činu vidjeli nepotrebnu militarizaciju povorke, a ko je imao iskustva napada na dva LGBTI događaja u Sarajevu, prvom Sarajevo Queer Festivalu i Festivalu queer filma Merlinka nije imao problem sa brojem policijskih snaga, tim prije što ni u jednom trenutku nije djelovalo kao da su učesnici i policija „na suprotnim stranama“. Bilo je podosta toga u tom nedjeljnom jutru za sarajevske i ukupne bosanskohercegovačke prilike nesvakidašnjeg i neočekivanog, suprotnog svemu onome što se moglo čuti i vidjeti dan ranije, na povorci za porodicu i tradiciju, gdje su transparenti podrazumijevali izjednačavanje žene sa bravom, kojoj je muškarac naravno ključ.

Povorka, simbol otpora nazadnim politikama

„O povorci u Sarajevu se godinama praktično razmišljalo i romantično maštalo, ali da se nije skupila – volonterski i entuzijastično – grupa odvažnih ljudi, koji su bili spremni da se uhvate u koštac sa homofobijom u svim njenim podivljalim oblicima, BiH bi još uvijek bila zemlja bez povorke. Od početka je bilo jasno da je Bh. povorka ponosa mnogo više od potrebe da LGBTIQ ljudi poruče da su tu, da su ravnopravni dio društva. Povorka je postala mjesto prijepora, lakmus papir, simbol otpora nazadnim politikama. Povorka je pokazala kako to izgleda kada nema ideoloških maskiranja i normaliziranja radikalno desnih svjetonazora uvijanjem u prihvatljive floskule, kada nema relativizacije. Rijetko kada u životu je neka situacija ILI – ILI. Učimo se da ne budemo isključivi, da situacije sagledavamo iz različitih uglova, da razumijemo oponente, da se preispitujemo. Povorka je na artikuslisan i veseo način pokazala ko su ljudi, a ko ključevi i brave“, smatra feministica Jasmina Čaušević.

Kod organizovanja događaja kakva je povorka ponosa sve je važno, počevši od toga kojom gradskom dionicom se prolazi. Šarena kolona krenula je iz središta grada, od Vječne vatre, da bi svoje putovanje završila pred Parlamentom Bosne i Hercegovine, nekadašnjom Skupštinom BiH, na onom istom mjestu gdje su 1992. građani i građanke Sarajeva vjerovali da mogu svojim prisustvom spriječiti tenkove koji su se već bili poredali na brdima iznad grada. Zato su za većinu učesnika i učesnica savremenika tog doba povorka i solidarnost imala istu dimenziju kao i zajedništvo i vjera u mogućnost mira u Sarajevu 1992.

Povorka, čin solidarnosti sa svim diskriminisanim

„Sa Sarajevom je često tako, da ima posebne, dodatne probleme i osobenosti za razliku od mnogih drugih gradova, pa je tako bilo i sada, te su povorku ponosa za svoju priliku da dignu glas vidjeli ne samo pripadnici i pripadnice LGBTIQ+ populacije već svi oni kojima je dosta nacionalističkog i religijskog terora koji se ovdje živi i normalizuje već četvrt vijeka, a da je borba ionako zajednička podcrtali su i sami fantastični organizatori Povorke, u govoru naglasivši da osjećaju odgovornost, dužnost i solidarnost da govore i o radnicama i radnicima, Romkinjama i Romima, osobama sa invaliditetom, demobilisanim borcima, migrantima i izbjeglicama i svima koji su u našem društvu marginalizovani i diskriminisani. A takvih je zaista mnogo. U tome sam našla i najveći razlog za radost tog prekrasnog dana: lijepo je bilo vidjeti da je makar tri hiljade ljudi u BiH jasno da nam je borba za bolje društvo ista, zajednička. Mali nam je ovaj bubble, ali ga ipak ima“, objašnjava Tamara Zablocki, novinarka i aktivistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je na povorku stigla iz Slovenije u kojoj danas živi.

Najemotivniji trenutak povorke bili su svakako završni govori članice i člana Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa Lejle Huremović i Branka Ćulibrka te nastup umjetnika Damira Imamovića.
„Da nema nasilja, da ne postoji mržnja, da naši životi nisu ugroženi, ja danas ne bih bila ovdje, i ne bih morala, zajedno s vama, da ističem našu seksualnu orijentaciju i rodni identitet, već bih se mogla posvetiti drugim problemima kojih, nažalost, u ovoj državi ima i previše a koji su i naša svakodnevica. Zato povorka ponosa i zato skretanje pažnje na nas i na naše potrebe. Jer želimo da gradimo društvo nenasilja, solidarnosti, podrške i zajedništva, gdje niko neće morati skrivati ljubav i ograničavati svoj život na četiri zida. Gdje se niko neće bojati da prijavi nasilje koje trpi ili kojem svjedoči“, rekla je između ostalog Lejla Huremović na platou ispred Parlamenta, prije nego što je Damir Imamović zapjevao i zasvirao „Neka ljubi ko god koga hoće“. Bila je to očekivana numera, nezvanična himna bosanskohercegovačkog LGBTI aktivizma, kao što je i „Ay Carmela“ koju su učesnici i učesnice pjevale tokom šetnje.
Ono što je bilo neočekivano je izvedba „Bella ciao“ i atmosfera u kojoj tri hiljade ljudi sa jednim od najboljih muzičara koje je Balkan iznjedrio pjeva ono što je simbol ljevice i antifašizma.
Potpisnici ovih redova, odmah nakon nastupa, Damir Imamović je rekao kako mu je na pola pjesme „srce moglo pući“. Moglo je i učesnicima i učesnicama, ali kuca i dalje, u nadi da je prva bh. povorka ponosa samo početak progresa koji će se bosanskohercegovačkom društvu konačno desiti, da je prva stanica na putu tolerancije, uvažavanja i nastavka antifašističkih tekovina na kojima je ova država i nastala.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Sloboda prati hrabre, Merlinka u Sarajevu osmi put

Osmog septembra bio je među ljudima koji su kontrolisali dolazak posjetitelja/ica na prvu bosanskohercegovačku povorku ponosa. Nakon petnaest minuta od otvaranja kapije, tim koji se nalazio na ulazu shvatio je da su da su sve narukvice za ulazak podijeljene, što je značilo da je u prvih petnaest minuta na povorku stiglo preko 500 ljudi, koliko je prema procjenama bilo očekivano. U saradnji sa policijom i obezbjeđenjem postignut je dogovor da se ostatku učesnika/ca dozvoli ulazak zahvaljujući ličnoj odgovornosti organizatora/ica te im je umjesto narukvice ostao pečat kao znak da su prošli kontrolu ulaska na događaj.
Nakon što je tri hiljade ljudi prošlo kroz sarajevsku Kulovića ulicu da bi formiralo povorku, Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa je u 12 sati i četiri minute otrčao na čelo kolone i tek tada shvatio koliko mnogo ljudi učestvuje u povorci. O svemu tome mi je pričao nakon projekcije dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na nedavno završenom Međunarodnom festivalu queer filma Merlinka u Sarajevu, a koji dokumentuje pripreme za prvu bh. povorku ponosa. Osim što je dragocjeno svjedočenje o najvažnijem aktivističkom činu, ovaj film je pomogao i njegovim ključnim protagonistima/cama da se prisjete detalja iz najintenzivnijeg razdoblja u ličnoj i aktivističkoj biografiji.

Film kao životna rekapitulacija

„Trenutak u kojem se penjemo na stepenice ispred Skupštine, kada se ja okrećem i vidim masu ljudi koja je sa nama, u meni je izazvao ogromnu anksioznost, ali i ogromnu sreću što je značaj naše borbe prepoznao tako veliki broj ljudi koji su se tog dana solidarisali sa nama. Sjećam se kako sam Lejli rekao da je sreća što imam govor na papiru, inače nisam siguran da bih mogao progovoriti. Čak je i kamera zabilježila da sam prilazeći mikrofonu rekao: „Ala šta vas je, baš ste mi nabili tremu!“ Za mene je gledanje filma bila jedna velika rekapitulacija mog života tokom prošle godine koji je zaista bio turbulentan. Film mi je i dao mnogo uvida za procesuiranje ogromne količine stresa i odgovornosti koje sam individualno, ali i kao dio Organizacionog odbora nosio, da bismo na kraju imali onako dobro organizovan, najznačajniji aktivistički događaj u 2019. godini“ kaže Branko Ćulibrk, član Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa i jedan od ključnih protagonista dokumentarnog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.

Velike stvari tek slijede

Mnogo prije povorke i ovogodišnje Merlinke koja je na neki način bila kao dio produženog aktivističkog slavlja, desila se, u ovo vrijeme prije šest godina, nesvakidašnja volja da se uprkos napadu na učesnike/ce Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu narednog dana festival nastavi. Bio je to jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih aktivističkih trenutaka. Uz zvuke „Ay Carmele“ na sceni Kriteriona kao da je postignut dogovor koji nije ni izgovoren ni potpisan, ali koji je podrazumijevao prećutnu suglasnost o neodustajanju – dogovor o zajedničkoj odluci da vidljivost LGBTIQ osoba neće biti dovođenja u pitanje uprkos okolnostima u kojima je i gledanje filmova koji nisu po mjeri heteropatrijarhalne većine upitno. Takvu vrstu dosljednosti i kontinuiteta, nesvojstvenu ovdašnjem mentalitetu, uvijek treba podcrtati, a sve skupa je vodilo organizovanju posljednje prve povorke u zemljama bivše Jugoslavije i apsolutnom aktivističkom trijumfu.
Masha Durkalić, feministica i aktivistica, profesionalno angažovana u oblasti medija i komunikacija, smatra da je uspjeh povorke spoj različitih faktora i činjenice da je za nju došlo vrijeme.
“I u situaciji u kojoj se čini da nekako sve zemlje napreduju više od nas, povorka je bila primjer sjajne organizacije koju je proveo Organizacioni odbor, jer je njihova predanost kreiranju najboljeg mogućeg prvog prajda pokazala da je moguće napraviti sjajan događaj čija je simbolička vrijednost ogromna. Drago mi je što je LGBTI zajednica istrajala u svojim planovima, i podržavam svaki naredni korak koji će osigurati atmosferu slobode za LGBTI osobe u ovoj zemlji. Sigurna sam da velike stvari tek slijede”, kaže Masha.
Nakon odgledanog filma „Šetamo za ljubav, Bebo“ koji je prikazan na ovogodišnjoj Merlinki održanoj od 6. do 8. februara u Sarajevu, a koji prati pripreme za održavanje prve bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini i koji potpisuje Berina Džemailović, pitala sam se kako bismo reagovali/e da nam je tada u Kriterionu, nakon napada, neko rekao – ne brinite, biće sve ok, za šest godina ćete na Merlinki gledati film o prvom natprosječno uspješnom bosanskohercegovačkom prideu.

Povorka, događaj koji se cijeli život čekao

Da li bismo svi vjerovali/e u takvu mogućnost? Da li je bilo mnogo onih koji/e do posljednjeg dana pred prvu bh. povorku mislili/e da je nemoguće? Jeste, bilo ih je i biće, ali je povorka i niz drugih aktivističkih iskoraka rezultat onih koji/e su vjerovali/e i koji i danas vjeruju. Zbog toga je, između ostalog, bilo neizmjerno važno da se dokumentuje proces nastanka prve bh. povorke ponosa, da izbliza vidimo Organizacioni odbor, da dva puta Lejlu Huremović čujemo kako je povorka trenutak koji smo čekali/e cijeli život, da otkrijemo dio onoga što se nalazilo iza toliko važnog trijumfa slobode i da, ako do sada nismo, shvatimo koliki i kakav je bio put pred tom nevelikom grupom ljudi koji su napravili čudo.
„Uživala sam u cjelokupnom procesu i jako sam sretna da sam mogla dokumentovati cijeli taj period organizacije Povorke ponosa. Iako su snimanja trajala od aprila do septembra, i često bila jako duga, na različitim lokacijama i zahtijevala putovanja, proces montaže je možda bio najzahtjevniji. To je bio momenat kada sam pregledavala desetine sati materijala, i pokušavala odlučiti šta uraditi sa tim materijalom. Stvarno jesam osjećala veliku odgovornost, s obzirom na to da sam imala povjerenje svih osoba koje su učestvovale u organizaciji i koje sam snimala. Sada kada razmišljam o tome, teško mi je bilo što većina snimljenog materijala nije završila u finalnom rezu, a bilo je zaista sjajnih i važnih momenata. Možda u drugoj polovini godine, stignem napraviti i tu dužu verziju“, kaže Berina Džemailović, producentica i autorica filma „Šetamo za ljubav, Bebo“.
Za nas u publici, a riječ je uglavnom o učesnicima/cama prve bh. povorke ponosa, bilo je dragocjeno da se horski, uz odobravanje, nasmijemo na komentar u filmu kako je datum, 8. septembar, izabran zbog astroloških pogodnosti – zato što tog dana nijedna planeta nije bila retrogradna i da kolektivno zaplačemo tokom posljednjih kadrova, uz scene povorke koje prati Damira Imamovića izvedba pjesme „Bella Ciao“, odnosno autentičan audio zapis sa same povorke. Te kolektivne suze mogli/e bismo posmatrati kao neku vrstu zakašnjele posttraumatske reakcije nakon svih aktivističkih borbi ili kao dio prirodne reakcije na ono što je, kako Branko Ćulibrk definiše, normalna ljudska reakcija uzrokovana saosjećanjem i razumijevanjem posljedica nasilja. „Nasilja, nepravde, marginalizacije koje mi gejevi, lezbejke, biseksulane, trans, interspolne i queer osobe svakodnevno živimo zbog svojih seksualnih identiteta i snažnog otpora koji pružamo protiv sistema u kojem živimo ne pristajući na društvenu stigmu, diskriminaciju, nepravdu i nejednakost. Mislim da je identifikacija sa ovim vrijednostima iole razumnom čovjeku vrlo bliska i nemoguće je ignorisati. Iskreno, da je izostala takva reakcija, mislim da bih se ja prvi zapitao da li smo mi kao društvo vrijedni bilo kakve društvene borbe za bolji položaj svih nas u ovom društvu i koliko sam ja kao pojedinac potreban ovom društvu. Ovako svi mi znamo da smo ipak na pravoj strani istorije i da su malim koracima promjene na bolje moguće“, smatra Ćulibrk.

Neke pobjede se slave suzama

„Drago mi je da je iskustvo gledanja ovog filma ljudima pomoglo da ‘presaberu’ utiske i emocije, da pogledaju sve sa sigurne distance od nekoliko mjeseci nakon završetka povorke. Mislim da niko od nas u tom periodu prije povorke nije mogao/la sagledati stvari posve objektivno. U slučaju ovog filma, ja nisam ni imala namjeru, niti mislim da bi to bilo moguće, razdvojiti sebe kao autoricu i sebe kao aktivisticu. Mislim da je bilo jako važno da proces dokumentuje osoba koja je situirana u tom kontekstu, koja se mogla kretati u tim prostorima i nije stvarala disrupcije svojim prisustvom. Mislim da je važno da to nije bila neka osoba koja nije upoznata sa kontekstom i koja bi mehanički ušla u cijeli proces. Ja nemam namjeru da tvrdim da je rezultat tog rada neki objektivni izvještaj o događanjima koje sam ja kao samo snimala, nego da je to produkt moje percepcije koja je na koncu utjecala na rez i finalni izgled filma“, odgovor je autorice filma Berine Džemailović na komentar o kolektivnim suzama na kraju filmske projekcije i važnosti sabiranju utisaka i emocija nakon važne etape aktivističkog puta kojoj je prethodilo niz traumatičnih događaja, počevši od prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine zbog čega je do povorke ponosa Masha Durkalić i dalje imala strah.
“Imala sam velike nedoumice oko prisustvovanja prvoj Bh. povorci ponosa, jer sam patila od tog PTSP-a vezanog za prvi Queer Sarajevo Festival. U narednih deset godina se pedalj po pedalj osvajao prostor slobode za LGBTI osobe, u čemu sam i sama učestvovala – i privatno i profesionalno. Naravno, i pobjede se često slave suzama, i na kraju mi je drago što mogu reći da sam prisustvovala i da sam doživjela taj trijumfalni momenat. Radi takvih stvari vrijedi plakati stalno – od sreće, naravno (smijeh) “, objašnjava Masha.

Film „Šetamo za ljubav, Bebo“ autorice Berine Džemailović zasigurno je najdragocjeniji dokument koji nam ostaje nakon prve, po svemu antologijske povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, u prvom redu zahvaljujući činjenici da je od priprema do realizacije povorke imala pristup mjestima i dogovorima koji nisu bili dostupni ostatku javnosti. Ovakvi dokumentarci važni su konzervatori sjećanja na velike pobjede, na put koji im je prethodio, na snagu onih koje/e nikada nisu gubili vjeru u mogućnost uspješne organizacije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa i koji su ličnu snagu, angažman i integritet beskompromisno utkali/e u njene temelje. Uz sve navedeno, važno je i što je film kao ključne protagoniste/ice imao toliko šarmantne osobe kakvi su Lejla Huremović i Branko Ćulibrk, što doprinosi stvaranju naklonosti publike. Na početku se nije znalo da će upravo njih dvoje, koji su i govorili na završnici povorke, biti i ključni akteri dokumentarne filmske priče.
„Na početku je plan bio da snimamo još članova/ica Organizacionog odbora. Moram da kažem da je to bio jako ambiciozan plan, s obzirom na to da sam krenula u cijeli proces bez ikakvog budžeta i bez stalnog tima koji bi sa mnom radio na produkciji. Također, to je za sve bio jako stresan i emotivan period, pa su se neki planovi za snimanja izjalovili, neke sam uspjela snimiti, ali onda je bilo jako teško sve to ubaciti u 45 min. što je otprilike trajanje filma na koje sam ciljala. Onda sam u montaži morala napraviti odluku da se fokusiram na Lejlu i Branka. Ali, ne, to nije bio plan otpočetka, mislim da sam i ja tek u augustu saznala da će njih dvoje držati govore“, objašnjava Berina koju njen sagovornik iz filma Branko Ćulibrk dugo poznaje zbog čega je sretan da je upravo ona radila ovakvu vrstu filma, prateći cjelokupnu pripremu Organizacionog odbora za prvu bh. povorku ponosa.

„Berina je željela da prikaže složenost i slojevitost samog procesa organizacije jednog takvog aktivističkog događaja i mislim da se to jasno vidi iz ovog filma i to me mnogo raduje. Meni je zbog našeg ličnog odnosa bilo lakše da se opustim i prepustim snimanju, jer sam imao ogromno povjerenje i sigurnost u nju i znao sam da sigurno neće biti bilo kakve potencijalne zloupotrebe ili populizma, što je nama u ovoj fazi borbe vrlo značajno. Meni su naša snimanja ponekad bila i svojevrsna terapija, osjećao sam da je to prostor u kojem mogu da se otvorim, istražim misli i emocije i zatvorim proces, a to nisam siguran da bih mogao da uradim sa nekim koga ne poznajem tako dobro“, kaže Branko Ćulibrk o iskustvu rada sa Berinom Džemailović kojoj je lični motiv za snimanje filma osim dokumentovanja nastanka povorke bio i potreba da bude dio cijele priče oko povorke.
„Pored toga, željela sam da testiram svoje granice, osobne i profesionalne, i da na kraju imamo dokumentarni film kojim ćemo zabilježiti ovaj važni momenat za LGBTIQ pokret u BiH. Imala sam neke planove na početku oko toga kako bi sve trebalo da izgleda, ali kao što sam rekla, bilo je puno promjena, i morala sam biti fleksibilna. Očekivanja su samo bila da na kraju imamo film koji potencijalno možemo pokazati publici na velikom platnu, i koji će biti koristan nekim budućim generacijama. Sve u svemu, ja sam prezadovoljna“, objašnjava na kraju autorica filma.

Solidarnost na putu ka pravednijem društvu

Nakon projekcije filma na festivalu Merlinka upriličen je razgovor kojim je moderirala moja sagovornica Masha Durkalić. Jedna od učesnica diskusije bila je i Mesiha Beširević, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji je pružio podršku organizovanju prve bh. povorke ponosa. Ovakvi iskoraci i radnička solidarnost sa drugim obespravljenim u bosanskohercegovačkom društvu razlog su za vjeru kako je povorka pokrenula potpuno drugačije procese u Bosni i Hercegovini.
„Podrška Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH prvoj Bh. povorci ponosa jedna fenomenalna i inspirativna stvar. Ja vidim neke pomake ka toj nadi, koja je nama prijeko potrebna, ne samo kada je u pitanju stanje LGBTI prava, nego i mnogo drugih stvari koje zajedno tvore društvene okolnosti. Svima nama bi jako bilo korisno više solidarnosti, zato je primjer ove podrške sjajan i pokazuje da je moguće podržati bez zadrške ono što podršku zaslužuje. Povorka je označila jednu veliku pobjedu, i samim tim i kreirala situaciju u kojoj sada više nema povlačenja i nema pristajanja na manje. Od sada, i nadalje, LGBTI prava će se osvajati na brojne druge načine i neće biti pristajanja na kompromise. Povorka je po meni bila glavni događaj 2019. godine, a to šta je ta povorka zapravo simbolički napravila mislim da ćemo otkrivati tek u narednim godinama. Na kraju krajeva, mi se moramo nadati da će budućnost donijeti više solidarnosti, jer ta nas nada pokreće i čini da svakog dana radimo što više na kreiranju što boljeg društva za sve nas“, zaključuje Masha Durkalić.
Prva bh. povorka ponosa doprinijela je većoj solidarnosti i većem interesovanju za LGBTI teme različitih osoba, van onog uskog kruga istomišljenika/ca koji se obično sreću na svim aktivističkim događajima.
Potvrđuje to i činjenica da film „Šetamo za ljubav, Bebo“ neće biti jedini koji se bavi ovim događajem, ali je jedini koji donosi zapise o atmosferi priprema Organizacionog odbora za povorku.

Za sve one koji/e nisu bili/e u prilici pogledati film „Šetamo za ljubav, Bebo“ ili to žele ponovo učiniti, film će ponovo biti prikazan u petak, 28. februara u 19:00 sati u prostorijama Sarajevskog otvorenog centra. Nakon projekcije biće upriličen razgovor sa članovima/icama Organizacionog odbora prve bh. povorke ponosa, a za sve van Sarajeva koji žele prisustvovati događaju, smještaj i putni troškovi biće refundirani. Potrebno se obratiti mailom na adresu: amina.imamovic@soc.ba

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.