KANSKA GOLGOTA

S ”one”strane crvenog tepiha

Bio je januar i 2002. godina i 40 stepeni temperatura u kabini šlepera kog sam ustopala u Foči , a koji je putovao ka Podgorici i čiji vozač nije znao podesiti klima uređaj.
Stajali smo četiri sata na granici jer je prevoznik bio sumnjiv carinicima,mnogo više već auto mafija koja je tih godina krstarira bosanskim i crnogorskim drumovima.
Onda kada je temperatura postala nepodnošljiva a moji živci na ivici izašla sam iz kabine i pred crnogorskim carinicima na najružnijem graničnom prelazu na svijetu napravila mini performans koristeći argumente koje obično novinari koriste u takvim situacijama.
Rekla sam im da me kolege već čekaju na TVCG i da će oni biti prva vijest na CG dnevniku, ali i na BBC-u jer me i oni čekaju.
Istina koju ću kasnije otkriti glasi da me čeka desetak žena i jedan muškarac koji je prvog dana treninga pobjegao glavom bez obzira.
Istina je da sam narednih pet dana proklinjala vlastitu lakomislenost i neobuzdanu želju za putovanjima pa makar i u tri lijepe…
A ovo je bilo i gore od toga.
Poziv koji je stigao putem faxa u moju redakciju vukao se danima, sve dok ga ja nisam sčepala i odjurila na BBC trening u ralje neumoljive Marijan Hens.Jedini uspjeh je bio što me je Marijan na kraju zagrlila i poljubila ,a ostalim učesnicama, Crnogorkama, pružila svoju hladnu britansku ruku.
Pet provedenih dana bez želje mojih trening drugarica za druženjem, pet dana u hotelskoj sobi popločanoj ljepkom za miševe, pet dana u gradu u kom do tada nisam imala ni jednog poznanika, pet dana u tri lijepe…
Tad sam obećala sebi da ću sljedeći put prije odlaska bilo gdje razmisliti postoji li i jedan opravdan razlog za moje polijetanje.
Čim sam to sebi obećala, za pet minuta sam stekla crnogorske prijatelje, ušla sam u kafić i jednostavno se upoznala sa ljudima koji su sjedili za prvim stolom.
Pomislila po ko zna koji put kako je život lijep i kako treba neobuzdano jurcati.
Danas u meni nema tog entuzijazma.
Danas ne vjerujem da bih mogla prići nepoznatim ljudima da ih zamolim za cigaretu a pogotovo ne za petodnevno druženje.
Iz ove perspektive sva moja putovanja po balkanskim gudurama mi se čine idealnim, čak i kada sam skoro pa pobjegla od kuće na Romaniju, u selo Babine, nedaleko od Pjenovca.
Ili sa Ivanom u martu 1997. bila tri dana u Beogradu na ulici, čisto onako, došlo nam…
Ova današnja , kanska priča, počela je kao utješna nagrada, nakon što nisam otišla na dva planirana putovanja, poslali su me u Kan.
Postoje stvari za koje mislim da je moguće da se samo meni dese i one za koje mislim da je nemoguće da se meni dese.
Kan 2007. bio je nekako između.

Danas, nakon što sam se vratila ,pitam se koja je smisao tog festivala, mislim sav taj glamur, cirkus…Zvijezde su tu da bi se skrivale od novinara, novinari su tu da bi trčali za zvijezdama koje se od njih skrivaju.Nisam srela tri čovjeka koji su tu zbog filmova ni tri koji su se sa sve peškirima razbaškarili na plaži i okrenuli osunčano dupe Zlatnoj palmi.
Da, Pitt i žena mu izgledaju jednako lijepo kao i na TV-u.Ona je premršava, moja baba bi rekla samo što se ne prekine, ali sve drugo je ok.
Pokušavam u ovom trenutku izmamiti još neku uspomenu na Kan, ali ne ide, pogotovo ne nakon montaže emisije o tom cirkusu.
Radije bih pisala o babama i Babinama .
Toliko poznatih ljudi na jednom mjestu da više ne možeš upratiti koja je zvijezda došla a koja prošla te koja tek treba doći.
Jedno veče dok sam blejala u izlog Dior radnje , doslovno mi se od rame očešao Pedro Almodovar i nikada toga ne bih bila svjesna da raspomamnjena gomila oko mene nije počela vrištati.Već sam pomislila da sam i u Kanu postala popularna pošto mi je u Sarajevu u vrijeme mog odsustva popularnost iznenadno porasla. Neki je skot najtiražnijem dnevnom listu javio da sam opljačkana, pa dok su mi se rodbina i prijatelji od straha ”ispresjecali” oni drugi su likovali.
Ni sama ne znam koliko sam puta po povratku morala odgovarati na pitanja lafo brižnih kolega.
E, kako sam uspješno na tu avanturu kliknula delete, evo sad ću se pokušati sjetiti posljednjeg dana mog boravka, dana premijernog prikazivanja Kusturičinog filma ”Zavet”.
Novinarske projekcije su ujutru u pola devet i nakon dvosatnog spavanja s pomješanim emocijama krenula sam ka filmskoj palati znajući da sve i da pokušam nema šanse da kad kažem odakle sam dobijem intervju od njega, prije će to učiniti za TV Požega ili Leskovac i jedino ga u tome može spriječiti samo nepostojanje tih televizijskih kuća.
Nakon prvih trideset minuta prikazivanja ja sam tonula u slatki omamljujući san,da se razumijemo ne bi mi se to nikada desilo pa sve i da gledam bubašvabe na platnu da nisam bila umorna k’o konj i hronično neispavana.
Budila sam se svako onoliko koliko su trube što ih je Stribor uglazbio jače zatrubile.
A ono što mi je san dozvolio da vidim nije mi se dopalo.
Pogotovo imajući u vidu činjenicu da Emir tamo zaista ima status polubožanstva i da se svjestan toga jako dobro zajebava još tvrdeći da pravi biološke filmove.

Danas, kada se pokušavam sjetiti Kana pitam se je li taj moj san ipak bio malo pomiješan sa zavišću.
Ne zbog toga što pravi filmove kakve hoće i što ga ne zanima kako će oni izgledati i što je kao novopečeni hrišćanin od crkve u filmu napravio mjesto za ispaljivanje raketa (i ja bih isto, ali ja svoju religiju nisam birala, da jesam, u onu izabranu ne bih smjestila minobacač) i ne zbog toga što je kasnije novinarka Politike objavila intervju u kom je orgazmirala nakon svakog njegovog odgovora na njeno inventivno pitanje u stilu : Je l’ da vi uvijek pravite isti film?
Ma ne, samo se pravi , sto bi rekao Đavo iz Andjela.
Ništa mi to ne smeta , svakom svačije što bi opet rekla moja baba, zavist vjerovatno potiče od toga što je mnogo teže o Sarajevu srati iz samog Sarajeva već sa Mokre Gore uz pokroviteljstvo ministra za kapitalne investicije.
Do nedavno je za njega mogla važiti ona ”ne slušaj šta umjetnici govore već gledaj njihovo djelo” danas kada su mu riječi ubjedljivije od djela pitam se je li pukao jednako koliko i njegov novi junak Maradona ili se samo pravi…
Kako sam od Podgorice stigla do Kusturice ???
Možda zato što se rimuje ili zato što pišem sve ovo kao da me neko motkom tjera.
Učili su nas da ne potiskujemo loše emocije već da se s njima suočimo.
Izvezah i ja priču o kanskoj golgoti.
Puškin je pisao dugačka pisma onda kad nije imao vremena za kratka.
Za moj kraći post trebalo je više dara već što ga ja trenutno posjedujem, vremena i strpljenja, ali sam se barem suočila sa traumom.
Nastaviće se…

Objavio

Kristina

Vez i pletenje! Širok asortiman robe i usluga :)

9 misli o “KANSKA GOLGOTA”

  1. ::::Postoje stvari za koje mislim da je moguće da se samo meni dese i one za koje mislim da je nemoguće da se meni dese.::::

    :))) Draga, s kakvim nestrpljenjem sam čekala tvoj kanski putopis. Čekanje se isplatilo.

    Postoje stvari koje se ne dešavaju svakome. Jednostavno. Kao što sam neki dan pročitala vesticu da je na nekom eksprimentu dokazano da postoje talični ljudi koji su taličniji od ostalih. 🙂

    Moj muž se povređuje samo na levoj strani.

    Ovo tvoje putešestvije će tek dobiti svoju vrednost. Kada budeš bila sposobna da mu se nasmeješ i usvojiš bez rezerve, sa svim događajima koji će tada imati emoitivnu vrednost.

    Nisam nikad bila u Kanu. Doduše, ni u Francuskoj. Ne znam kako se to desilo, ali eto.Valjda zato što postoje države u koje nikada neću otići. Već ovde sam u stanju da ti zavidim 🙂

  2. Draga moja, sad kad si se ti oglasila lakse mi je nastaviti dalje 🙂
    Smijala sam se ja i tada, pogotovo kad su nam iz naše ambasade javili da ćemo morati doći u Pariz po putni list da bi se uopšte mogle vratiti u Sarajevo.A ja nikada nisam bila u Parizu i mislim, evo prilike 🙂
    Dok ja razmišljam o gradu svjetlosti i o tome kako ću do tamo stopom jer nemam ni centa, kućepazitelj zvoni na vrata i donosi pasoše.Kasnije, na susjednom balkonu, kod nagluve babe, pošteni lopovi bacili su i ostatak naših dokumenata.
    Po mojoj Šerlok rekonstrukciji krađa je obavljena preko penjanja na balkon i ulaska kroz ”klizna” vrata na balkonu.
    Stan je na trećem spratu i računam da su počinioci zlodjela bili u dobroj fizičkoj kondiciji.
    Pomogla im je i gluva baba, jer nije čula kad su prebirali po našoj imovini na njenom balkonu.
    Pomogao im je i moj san pravednika, mogli su i mene iznijeti da nemam sto kila 🙂
    Najvažnije je da nisu odnijeli kameru…
    Prije dvadeset godina sam prvi put uživo vidjela prave pravcijate klošare, oni koji žive na plaži, a kad malo zahladni vjerovatno se smjeste u kartonske kutije 🙂
    Vidjela sam ih u Kanu prilikom turističkog obilaska svega što se nalazi na potezu Sarajevo-Barselona.
    U Andori, u toaletu tržnog centra u kom sam po prvi put vidjela voće koje će kasnije kod nas doć tek za vakta Ante Markovića a neko ni tada, vidjela sam i dva zlatna prstena ostavljena na umivaoniku.
    Mama mi je objasnila kako je to zapad i kako su ljudi civilizovani i kako niko neće uzeti te prstenove i kako će se vlasnik kasnije vratiti po njih.
    Cijeli život sam se rukovodila tim ”andorskim primjerom” i nikada nisam uzela nešto tuđe.
    Vjerovatno ovi moj lopovi nisu niakda bili u Andori 😉
    Nego, ne kažeš ništa za Kustu, D. me je naružio usmeno kad je vidjeo, kaže zamjeriće mi drugi, ko sam ja da o Kusti sudim 🙂

  3. Ja sam Nemanju Kusturicu potpuno apstrahovala. On je za mene potpuno irelevantna fizička pojava. Nisam u stanju ni da se nerviram, onda znaš.

    ali, on je dovoljno učinio na sebi da svako ko ima vremena treba da ga pljune. Makar i rekreativno. Što se mene tiče, nedostojan je i moje pljuvačke.

  4. Je l` planiraš dolazak u NS od 3. do 8. jula, na Filmski festival Srbije?

    Neće biti ni Breda ni Anđeline, ali ko zna, možda bude zanimljivo?

    Ne propagiram (iako su moji bliski prijatelji uključeni u organizaciju), nego onako, dobro je utiske čuti od nekoga ko poznaje druge filmske festivale. Ja nikada nisam bila ni na jednom, osim na pretužnoj Novosadskoj areni (mislim da ni setna ironija Gorana Markovića ne bi uspela da poetizuje taj užas od događaja, ali stvarno).

  5. Pa draga Aleksandra, bas mi je drago da si mi dosla u goste.
    Ja, zbog ljubavi prema Novom Sadu, tačnije zbog par osoba koje tamo žive :)sam odmah poslala mail festivalskoj direkciji s pitanjem na koji način se mogu akreditovati.
    Oni su bili ljubazni i odmah odgovorili što mi je nekako dobar znak.
    Potrudiću se i baš bih voljela da dođem i voljela bih da sve to skupa bude kako treba, jer to Vojvodina zaslužuje.
    Ja upravo volim takve festivale i sve to može biti mnogo dobro ali do momenta kad nekome ne padne na pamet da to ujedno bude i glamurozno, ali neće, barem ne prvih pet godina.
    Prošle godine sam bila u Prizrenu na Dokufestu i ostala u čudu kad sam vidjela kako može funkcionisati festival na agregat…

  6. A ja ti uopšte nisam u toku sa tim. Nisam uspela ni da zauzmem stav. osim navijački. Neka se sve lepo događa u Novom Sadu. volim to.

  7. Moje prvo putovanje nakon rata u inostranstvo bilo je u Minhen.Okolnosti su bile takve da sam ja od Minhena vidjela H&M, C&A, Beneton, Zaru i još neke objekte snadbjevene još nekom robom još neke modne marke 🙂
    Vratila sam se potpuno očajna i nakon deset dana sam dobila poziv za odlazak u Berlin,što je stiglo kao dar s neba.
    Tako isto nakon ove kanske golgote doživljavam i Novi Sad. 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.