Gaće raspar

Malo noćno tipkanje nakon dana u kom sam bez saglasnosti sa samom sobom postala vlasnik light plavog sakoa kome ne znam namjenu a ni jednu osobu kojoj bi ga mogla pokloniti i kojoj bi nekim čudom dobro stajao…
ga-ce.jpg

Niže ne može!
Ovo i Ono
Do Džaba
Sve su to nazivi prodavnica odjeće koje se nalaze u Sarajevu.
No krenimo redom!

Ratne 1993. imala sam 13 godina i na države i njihove predsjednike gledala kroz sliku Tita i države koja se malo prije toga raspala.
Živjela sam u Republici Srpskoj.
Bio je rat i sva odjeća koja se mogla kupiti dolazila je švercerskim kanalima iz Novog Pazara i Subotice.Svi su imali bordo farmerke i kopiju All Stars patika po cijeni od 5 DM.U dvije boje.Po želji.Crna i bordo!Onda su jednom donijeli i neke košulje sa pužićima( kopija dezeniranog kašmir platna) .I onda su svi od 7 do 77 bili u bordo hlačama, patikama i tim nesretnim košuljama.Imala sam malo godina, a opet dovoljno da znam kako odijelo ne čini čovjeka ali mnogo govori o njemu i kako je neophodno raditi na svom stilu, pa makar i onda kada ti to onemogućuju objektivne okolnostima poput rata i njemu sličnih nepogoda.
Kako je svaki drugi modni odabir iziskivao mnogo više novca već što je bilo potrebno izdvojiti za ratni Subotica dres kod, tako sam i ja razmišljala o načinu legalnog dolaska do novca i unaprijed se radovala uspješnom postavljanju temelja svog stila.
Vjerujući da je svali predsjednik dobar, tada ne znajući da je taj moj ujedno i ratni zločinac, odlučila sam mu napisati pismo, pa kud puklo da puklo.Naravno, nisam bila pohlepna i tražila keš, već lijepo nabrojala šta mi sve treba, pa da se za nabavku pobrinu njegovi ljudi.
Neka me sad pregazi tramvaj ako lažem, ali ja sam od Radovana Karadžića tražila bodi boje kajsije sa bijelim tufnama, sa patent zatvaračem, a da se na onoj njegovoj puljkici nalazi srce.Tražila sam i narandžaste farmerke i original bijele starke…
Tada me je toliko mučilo pitanje šta obući da mi je danas to potpuno svejedno.Mogu i gola, baš me briga, ja sam sve svoje komplekse izliječila i preživjela što nisam imala bodi boje kajsije a ni novaca za poštansku markicu da predsjedniku pošaljem pismo 🙂

Da sam nekada kasnije naletila na takav bodi kupila bih deset komada.Prije par dana sam sa prijateljicom koja ne živi u Sarajevu bila u jednoj od naših popularnih Niže ne može prodavnica i ona je sa zaprepašćenjem posmatrala gomilu džab džabe odjeće, govoreći gdje bi nam bio kraj da smo tako nešto imali u ratu 🙂
Smeće Novog svjetskog poretka

Zanima me da li postoji još neko mjesto na ovom svijetu gdje možete prodati nekom par cipela u kom su cipele različite nijanse a nekada i boje.Najnesretnija je ona varijanta u kojoj je boja ista ali brojevi različiti, pa je super ako je jedna papuča taman, a druga malo klapće za vama,koga briga za sve to dok ne košta više od 5 KM.
Naletila sam na odličan kupaći, košta takođe 5 KM, odmah sam tražila u čemu je kvaka, vidim korpice su jednakih dimenzija, ali nedostaje donji dio 😉
Sitne felere smo odavno apsolvirali.
Kupujemo u tim prodavnicama nemilice jer ne košta više od 5 KM.
Svugdje u svijetu skladištenje neprodate robe iz Zara, H&M i njima slišnih prodavnica košta mnogo više već transport do Bosne i prodaja obezglavljenom narodu.
Najčešće se odjevni predmeti niske cijene ne mogu probati ni kasnije reklamirati, pa onda vremenom vlastiti dom pretvarate u isto ono skladište koje je jako skupo za svakog racionalnog kapitalistu.
Kupujem, priznajem i ono što mi ne stoji a boga mi i ono što ne mogu obući, čuvam to za dane kad dovedem liniju u red.Kupila sam jednom tako haljinu u prodavnici u kojoj se stvari doslovno prodaju na kilo pa ti lijepo platiš 200 grama haljine, još zaustiš da dodaš-bez kosti!
Kupila sam i sakrila od same sebe.Haljina je balska, još i mala.Tješim se da će kad smršam u modi i dalje biti retro, a pitam se je li balska haljina retro i može li balska haljina biti bilo šta drugo osim balska haljina i kao takva neprihvatljiva za svaku drugu priliku osim balsku.
Kupila sam jednom i cipele, sa štiklom visine 12 cm, gledam ih,a šta bih drugo, kad bih se na ulici pojavila u njima narušila bih ravnotežu u prirodi.
I sve se nekako tješim da je dobro, jako dobro i biće dobro sve dok ne ostanem bez prstiju na lijevoj nozi nakon neuspješnog pokušaja da stopalo uguram u broj 40, jer mi ona desna broja 41 baš odgovara.

Nekad sam pisala pismo predsjedniku, danas živim svoj mirni potrošački život! U zemlji sa najnepovoljnijim kreditima na svijetu i ponosno hodam u najnovijim Zarinim modelima! Koga briga što su iz kolekcije proljeće/ljeto 2004.Mi novije ni bolje nemamo!
I sve mi je nekako lako osim tereta koji osjećam zbog toga što ne mogu reći-e da mi je onda (1993.) bila ova pamet 🙂

Objavio

Kristina

Vez i pletenje! Širok asortiman robe i usluga :)

16 misli o “Gaće raspar”

  1. Sad ti nas naravno pališ da se prodavnice zovu Niže ne može i Džaba?!

    S tim tvojimratnim iskustvima uvek me ostaviš u nedoumici: meni se jako smeje od tvog stila a užasava me tvoje iskustvo. Lepo čovek ne može da se ismeje čista srca, a da ne oseti neki stid.

    Ipak, rečenica

    Kupila sam jednom i cipele, sa štiklom visine 12 cm, gledam ih,a šta bih drugo, kad bih se na ulici pojavila u njima narušila bih ravnotežu u prirodi.

    me je razvalila. Što bi rekli, LOLčina! Naučila sam i da se to pravi ovako 😆 (valjda će da mi uspe).

    Inače, da je moguće da imamo ovu pamet u neko drugo, bilo koje drugo vreme, život bi u potpunosti bio lišen sećanja i to bi bio nenadoknadiv gubitak. Da ti je ova pamet, ti ne bi Radovanu Karadžiću slala pismo, već lepo ratobornu Karlu del Ponte, pa bi za taj ulov dobila tonu bodija boje kajsije s belim tufnama.

  2. Eee, draga moja Kiki, kad to čitam i smijem se i bude mi nekako tužno. Jednako mi je tako tužno kada pogledam sve te silne kineske, singapurske i štatijaznam kakve “dućane” po svom gradu. A pored njih nobl fensi-šmensi šminkeraj, benetoni i slična sranja. A sve to šiva tamo neko dijete iz trećeg svijeta. I mi iz dana u dan sve više postajemo neki treći svijet, no kao da i ne primjećujemo ili ne marimo.

  3. Pošalji sako meni sve dobro stoji 🙂

    Ja koješta navučem na sebe i ne gledam na boje…u stvari mi nikad nije bilo jasno kad neko kaže da se neke boje ne slažu..kod obleke meni to sve isto.
    I nemam nekog stila u tim stvarima ali sam sigurna da mi baš taj stil dobro paše 😉

  4. Tanja moja, radnja se zaista zove Niže ne može i Ovo i ono.
    Ovo i ono zato što se u njoj prodaje i namještaj i odjeća, kad ubace sanitarije biće-Znaš, ovo, ono… 🙂
    Dragocjeno je to ratno iskustvo, nije da nije, biti dio naroda čiji su ”najbolji sinovi”vezali francuske pilote za bandere je rijetka privilegija.I onda dođeš u prijateljsku Francusku i tražiš od njihovih policajaca pomoć i pitaju te odakle si i ti kažeš iz Sarajeva a oni kažu : ”Aaaaa, Pale ! 🙂
    MM, između Kineza i Benetona sam prije par dana vidjela tablu na kojoj stoji SAMOSTALNA ZANATSKA RADNJA,PLISIRANJE SUKNJI 🙂 I pitala sam se ko danas u niže ne može vremenu još nosi suknje na plisiranje.
    Kamara, računaj da imaš novi sako, samo je broj 44 🙂
    A imaš i sabrata u ideji da nema nespojivih boja.
    Ljepota je u oku posmatrača 🙂

  5. E da ne bi Tatjane, nikad ne bih ovoliko smeha odjeknulo kroz ova četr zida!!! 🙂
    “Sitne felere smo odavno apsolvirali.”
    A ovo ću s dozvolom ponekad da citiram!

  6. E, a i ja sam još jednom pročitala, pred spavanje, da se još malo nasmijuljam. Mene i dalje obara s nogu rušenje ravnoteže u prirodi tvojom visinom 😛

  7. Imam jedan tirkizni koji sam mislila da uparim sa narandžastim pantalonama. Dok nisam to probala pred ogledalom. Kinezi su zakon. 🙂

  8. Etotako, slobodno citiraj, zadovoljstvo je moje 🙂
    Spes, dodaj toj kombinaciji bodi boje kajsije sa bijelim tufnama, nema greške,vjeruj mi 🙂 Ja ga nikada nisam vidjela , ali kao da ga nosim cijeli život 🙂
    Tanja, toliko si ti mene zasmijavala pa mi je milo da sam i ja mrvicu tebe.

  9. Sjecam se tog pisma kao da je bilo juce…
    Ti, ja, kuma i Sandra L. (bog da joj dusu prosti)…
    A sta je s helankama u svim bojama???
    Kamera nam nije trebala, ti si to sve zabiljezila u svojoj glavi!
    Bijese to jedan lijep period nasih zivota….
    …pa kad podjemo negdje a ne znamo gdje cemo! Pa u kom pravcu auto prvo stane, tu i idemo!
    Pisi malo o tome ljubice…

  10. @Ljubice, hiljadu puta mi ti dogadjaji iz Sandrinog potkrovlja padnu na pamet i hiljadu puta se pitam kako je moguće da smo na kraju tako različite ispale i da li je moglo biti drugačije da smo ostale zajedno.
    A situacije u kojima nismo znale jesmo li pošle ili došle su građa za budući roman 😛

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.