Život
Posted on June 7, 2008 - Filed Under Razno |
U društvenoj balkanskoj hijerarhiji baba djevojke su najlošije pozicionirane i o tome nema mnogo priče.
Pričaju je one same, kako su imale mnogo udvarača, ali eto, izbirač naiđe na otirač…
Kako su zarad karijere žrtvovale brak i materinstvo, a rijetke će priznati da nisu imale ‘’sreće” ili da se nikada nije pojavio idealni onakav kakvim su ga zamišljale.
Baba djevojke su ili vječne djevojke, na doživotnoj dijeti, u uskim hlačama , sa brižljivo odabranim kremama s kolagenom, sa preparatima protiv strija, celulita, ovoga, onoga…Ili su odlučile biti što sličnije svojim kolegama, oblače se poput njih, trude se biti uspješnije na poslu od njih, na izgled ne obraćaju pažnju i umjesto uskih farmerica nose tri spandeks odijela, za prva tri dana u sedmici, pa sve u krug.
Razvedene žene imaju olakašavajuću okolnost. Ako iz braka izađu emotivno uništene, poljuljanog samopouzdanja, fizički zlostavljane i sl. integracija u društvo nije ni malo laka, ali olakšavajuća okolnost je ona u kojoj će komšije, radne kolege i rodbina reći-baš je briga, ima dijete.Jer razvedene žene iz braka jedino nasljeđuju djecu, neredovno plaćanje alimentacije i društveni poluprezir.
Na ljude koji iz objektivnih razloga nisu mogli nastaviti reproduktivni lanac obično se gleda sa sažaljenjem, potiho se prepričava kako su sretan par, oboje uspješni, intelektualci, imaju dobar standard, ali eto, nemaju djecu.
Muškarci u takvim parovima, na Balkanu, uvijek imaju alternativu, pronaći mlađu djevojku kojoj će poslužiti kao kompenzacija za oca koji ju je ostavio u ranom djetinstvu.
Takve žene, žene bez djece, osuđene su na vječno slušanje radnih kolegica o tome kako je beba kakila i piškila, je li bilo tvrdo ili meko, kako je pajkila i kako je podrignula nakon papice.Pate li je grčići i je li nikao prvi zbuić.
Takve žene najčešće su idealne tetke, strine i baba tetke.Nerealizovano materinstvo kompenzuju kroz kupovinu poklona svojim sestrićima i bratićima, umjesto vlastite, tuđu vode na more.Djeca iz takvog rodbinskog ustrojstva uvijek imaju više slika sa magaretom i tetkom na moru već sa vlastitim roditeljima. Takva tetka se prije ili kasnije svakako pretvori u magare.Jednog dana, kad bratići odrastu ona će u nihovim očima biti samo čangrizava baba koju će časprije smjestiti u starački dom a njen imovinski karton iskoristiti za vlastito planiranje i proširenje porodice.
Parovi koji su sami odlučili da nemaju djece jer su bili realni prema sebi, jer su zaključili da neće biti dobri roditelji, jer im se nikad nije probudio materinski i očinski instikt, oni su van svake kategorije.
O njima se ne govori, na njih se beči, njima se iščuđava ali su i pošteđeni priča o tuđoj djeci i vodanja tuđe djece. Oni su doživljeni kao djecomrsci i kao takvi trajno društveno prekriženi.
Svi ti koji toliko vole djecu i koji komentarišu one koji djecu nemaju, neće biti ni malo blagonakloni kada žena, samo uz nužno učešće muškarca, odluči imati i sama odgajati dijete. Dijete koje će nositi njeno prezime i kojem će u rubrici u rodnom listu- ime oca, stajati prazna linija.
One su sebične, jer logično, dijete su rodile sebi. Sebične su i zato što djetetu u amanet ostavljaju trajni beleg nepostojanja oca, kao da na svakom mjestu na ovom svijetu postoji neka radarska kontrola za utvrđivanje ko je i od kakve familije i kao da će se do kraja djetetovog života, pa i onda kada samo postane otac ili djed, govoriti kako on eto oca nije imao…
Kada oni koji vole djecu i žele da ih svako ima čuju za mogućnost usvajanja djece od strane homoseksualnih parova, odmah padaju u nesvijest. Jer poznato je, dijete će mnogo srećnije rasti i izrasti u zdravu osobu ako ga ko vola u kupusu biju heteroseksualni roditelji već blagonakloni homoseksualci.
Istina je i da će djetetu biti mnogo lijepo u domu za nezbrinutu djecu ako su na svijet došli nakon neplaniranog i brzog seksa pa kasnije ostavljeni u korpi na pločniku.
Lijepo je i onoj djeci koja su odrasla uz jednog roditelja a onaj drugi je odlepršao negdje po svijetu, redajući isto tako djecu o kojoj će najčešće brinuti majke.
Iako je prekrasno imati dijete iako ga neki parovi žele, ne usuđuju se usvojiti ga.
Jer, šta ako dijete više bude ličilo na svoje izopačene roditelje koji su ga ostavili a ne nekim čudom na njih, prekrasne posvojitelje. Zato, parovi i kad se odluče, djecu najčešće biraju na osnovu boje očiju i kose…
Ovo moje redanje stereotipa nije ništa drugo do redanje stereotipa i nisam otkrila toplu vodu, ali sam morala napisati uvod za priču koja slijedi.Priča je ”logično” mnogo kraća od uvoda.
Danas sam sjedila u parku u centru grada u kom se najčešće okupljaju penzioneri i u kom igraju šah.
Na klupi pored moje sjedili su starija gospođa i gospodin.
Bez namjere da prisluškujem, čula sam kad mu je počela svoju životnu priču.
Mlada je ostala bez muža koji je preminuo.
Svega se odrekla kako bi sinove ”izvela na pravi put”.
Nakon što su izašli na pravi put, sinovi su se odrekli nje.
Priča slična milionima drugih.
Ali posljednja bakina rečenica glasila je :” Ja sam još uvijek dovoljno mlada, a toliko usamljena”.
Koliko čovjek mora biti usamljen da to naglas izgovori neznancu?
Je li čovjek više sam kad je skroz sam ili kad je sam pored svojih sinova, unuka i snaha?
Comments
11 Responses to “Život”
Leave a Reply
Tesko je tu biti pametan. No posmatrajuci neke primere iz moje okoline, dolazim do zakljucka da svi dobijamo upravo ono sto smo trazili.
Mislim, sranja se desavaju i covek pogresi. I nesrece se cesto eto desavaju tako, same od sebe. Ali opet, samo mi sami biramo kako cemo iz toga izaci.
Covek moze ostati sam “slucajno”, ali to da ostane sam vec je na neki nacin njegova odluka i to nema nikakve veze ni sa sinovima, ni unucima, ni snajama.
Tj. nema tu razlike kako si sam. Sve ti to dodje na isto. A pusti ti baku, to joj samo zvaka da savata deku
Na pitanje koje si poslednje postavila, što se mene tiče, na neki način si odgovorila u stereotipnom uvodu.
Život nas navodi na različite puteve, sada možda ovo zvuči patetično, ali i ovako mlada sam nažalost imala priliku to da vidim. Ono što nam se nekada činilo neverovatnim i bilo nam je Ffffffuuuj ili sažaljujuće, e, odjednom mi igrom nesrećnog slučaja postajemo deo toga i setimo se kako smo glupi i površni bili kada smo razmišljali kao mnogi, dakle stereotipno i kada smo mi sami na one koji su bii u situaciji u kojoj smo sada mi gledali krivim pogledom.
Elem, udaljila sam se malo, ali moja poenta je da smo usamljeni onda kada podpadnemo pod stereotipe. Kada nas ta bujica zahvati, a ne nudi nam nikakvu pomoć, niti pruža ruku stvarnog razumevanja i prijateljstva. Lako je sa strane zaključivati i lepiti etikete i ostavljati nekog usamljenog. Teško je biti čovek i približiti se čoveku. To nije kadar svako da uradi.
Ali, kao što Marica reče, ukoliko se dovoljno potrudimo, možemo da pocepamo te stereotipe oko sebe. Na kraju krajeva, nismo li često i okruženi osrednošću, pa se opet nekako iščupamo i uzdignemo iznad toga. Ali ljude unište emocije i nagoni i onda idu za onim Pa, to moooraaaa takoooo, Ipak sam jaaaaa njiiiimaaaaa maaaaaajkaaa (u slučaju bakice), a o samosažaljenju da ne pričam…
A sve ima svoje granice i naša sreća nam je na kraju krajeva najbitnija i mi smo ti koji treba da je izgradimo.
Marice,
slažem se da na kraju dobijemo svi ono što zaslužujemo i da je možda baka samo htjela da se približi deki
ali eto, iz nekog razloga sam cijeli dan razmišljala o tome i na kraju, nevjerovatnom brzinom nakuckala ovaj post.Poslije mi je bilo lakše.
Pored činjenice da dosta toga sami biramo mislim da ljudi mogu malo uticati na to koliko će se njihova djeca brinuti o njima kad oni ostare.
Valjda sam u nekoj presentimentalnoj fazi, neću više ići u parkove
Milice,
”Teško je biti čovek i približiti se čoveku. To nije kadar svako da uradi.”
Baš si ovo lijepo rekla, ja to stalno pokušavam i nekad mi se čini da od silnog truda uprskam tamo gdje bih najmanje trebala.
Pitam se od čega su satkani ljudi koji su preko leševa u stanju pregaziti zbog nekog svog cilja, a ja se, kao sumanuta preispitujem nakon svakog svog postupka za koji nisam sigurna koliko je bio ispravan…
Covek moze da bude usamljen i kad nije sam, i obratno. Sve si ti to lepo i pametno napisala, samo meni pada nesto smesno na pamet. Zamisli da mu je bakica na kraju rekla: “Moje srce radi bum bum kada sedim pored tako dobrog frajera kao sto ste Vi.”
spidloris ,
da , to je najgora vrsta usamljenosti, ali o njoj drugi najčešće ništa ne znaju pa se ne uklapa u listu društvenih anomalija
Možda sam ja ipak trebala sačekati razvoj događaja na klupi, možda je to juče bio početak jednog divnog prijateljstva
Ma jooj, naravno da ima svakakvih slučajeva.
)
Al ipak mislim da babe laprdaju previše. To serendanje o odricanju i kak je ona nekog izvela negdje… i zašto bi taj sinovljev “pravi put” uopće bio pravi.
Možda je i u 30oj tako sjedala po parkovima kraj prvog na koje naiđe, dok se muž ladio u raki, i izvađala djecu po kojekakvim putovima za koje je ona mislila da su “pravi putevi” i od sinova napravila emocionalne bogalje, mrzitelje muškaraca kojima sad u inat zabijaju pejn in di es ;)dobro sad pretjerujem ;)( Eto još jednog stereotipa
( u tom slučaju jedini “pravi put” je onaj što dalje od takve majke ;).
Zmisli da se ljepo skrasiš i i živiš svoj život i dolaziš svojima u posjetu a oni seru po komšiluku kak si ih ostavila same i odrekla ih se. Pa za popizdit!
U čovjekovoj prirodi je tako i starci si dozvoljavaju previše, po meni je to čista objest na koju se ne treba previše obazirati. To što sami nemogu sebi nać zanimaciju nisu kriva djeca ni okolina. Potrebno je vrlo rano dobiti uvjerenje da si rodio nekog kojemu si sve na svijetu ne zato što te on treba nego zato što ti je zahvalan jer si baš njega rodio.
I onda penziju trošiš na sebe presretan jer je tvoje dijete tamo negdje blizu ili daleko, svejedno, presretno i ne jebe te 5%.
Draga moja Kamarice,
mudro zboriš. I u svom stilu
Ustvari, ja sam samo htjela reći da je život prekratak, da ne treba robovati predrasudama i da treba živjeti jer na kraju ćeš svakako ostati sam bez obzira da li tebe neko ostavio ili si bio takav da je neminovno bilo ostaviti te
Malo sam promašila temu i otišla daleko od prvobitne namjere i stigla do patetiku.
Samo mi jos treba da sretnem bakicu u gradu i da me ona lupi kišobranom po glavi i kaže- šta ti pišeš o meni po internetu
Neeeee (dugo silazni akcent)
new age babe nazovu direktora
hahahah, ludačo, i meni je palo na pamet
Ostadoh malko zakucana u mestu sa tvojim poslednjim pasusom… Ne znam zašto…
I setih se nečeg što sam davno čula: “Teško je biti sam. Još teže je biti pored nekog a i dalje biti sam.” … Ne znam ni zašto sam se ovoga setila. . .
P.S. Welcome back, draga. . .