Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije
Posted on September 24, 2008 - Filed Under Ljudi koje volim, Uncategorized |
Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.
I onda se pitaš:
Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!
Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.
Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.
A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.
Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.
‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.
Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.
Comments
5 Responses to “Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije”
Leave a Reply
Od nocas cutim…sve mi je jasno i nista nije.
Neka pociva u miru, mislim da ga je tek sad nasla.
…
Ljudi se plaše osoba kao što je ona. Tu količinu iskrenosti i talenta retko ko može podneti. Bila je divna…
Huh… eto sa kašnjenjem čujem ovu vesti i baš me je rastužila…
najzalosnije je sto je odbacio njen narod…
ona je jedna od retkih iz te njene generacije koja je dozivela 40 i neku..
ta generacija beogradske dece je izbrisana…
nazalost… na prste se mogu nabrojati poznati iz tog vremena… heroin ih je ubio… pa i nju..
eh kakva tragedija…
*Kada bi nas narod prestao da mrzi i odbacuje heroinske zavisnike, i poceo da im pomaze i pruza podrsku da se svi iscupsju iz kandzi tog zla,
ovakvih tragicnih slucajeva bi bilo mnogo manje…