I sad sam tu, na pola puta…

picture-060

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna 🙂

U ovih po’ godine granica između stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patološki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada nešto želiš 🙂

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali više djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez više djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svođenju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovođenje u red svega onoga što je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuđena na propast u startu što su događaji koji su uslijedili samo potvrdili 🙂

Krajem januara ove godine išla sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne štampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obrušila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućništvo, svemu tome nešto je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa rođenom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakašnjenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaprošena”. Nadam se samo da neće pokušati s kašnjenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

Najviše na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene 😉

Objavio

Kristina

Vez i pletenje!
Širok asortiman robe i usluga :)

15 misli o “I sad sam tu, na pola puta…”

  1. Jebote stara ti na pola puta pa neko ovo nemože na pola Autoputa nabacat 😉

    Ljubim te, dođi mi, naćemo nekog za malo koštane srži i čašku piva!

  2. ….
    ostadoh bez reci…
    Pakuj kofere i putuj za Frankfurt, ‘ocu da ti vidim taj optimisticni osmeh uzivo uz nemacko pivo 😉

  3. Kamarice, prethodni post u kom stoji kako je biti dio blogerske zajednice vaznije vec biti dio familije bio je inspirisan gostovanjem kod tebe.
    Ponovicemo druzenje sto prije, mada unaprijed znam da neće biti jedno pivo 🙂

  4. E, bože, a ja slučajno navratila kod tebe da opet vidim onaj grozni stari post. Ok, delove ove tvoje priče znam jer ti spadam u nove prijatelje (valjda) ali molim te, pozdravi mamu! Meni je to super! samo nam još reci da li je rekla DA. 🙂

  5. Tanjuška moja draga, ti i tvoja porodica mi niste samo novi predragi prijatelji već nadam se budući usvojitelji 😀
    Ako se mama uda, ispunjavaću sve preduslove 😆
    Nije se još izjasnila. Deda je kupio novo odijelo, za svadbu rođakovog sina, kako je krenulo izgleda da će mu se višestruko isplatiti.Sreća pa mi familija nije na internetu ineče bi me se odrekli!

  6. Jesi li razmišljala o eksuzivnoj prodaji životnog scenarija nekoj filmskoj kući?

    Ili o tome da napraviš slučajno zaboravljeni dnevnik pod tepihom…koji će ti unuci jednog dana pronaći igrajući se žmurke (ili mame i tate).

    Razmišljam čak u koji žanr bih te stavila…osim omiljenog…

    Nego, ako si na hercegovačke tetke, sigurno su nam koštane srži kompatibilne :))

  7. Malo je ljudi na ovom svijetu koji sa toliko iskrenosti zacinjene onim najboljim inteligentnim sarkazom moze opisati tako nesvakidasnje, usudila bih se reci i donekle tragicne dogadjaje u svom zivotu. Takve ljude ja nazivam Pobjednicima Zivota jer nema situacije od koje ne mogu napraviti ono najbolje i hrliti dalje u zagrljaj zivotu sa osmijehom na licu. Takvi ljudi su posebni, tesko ih je pronaci ali kad se jednom pronadju veoma lako i zauvjek se zavole. Nastavi na svom putu posebnosti i budi svjetionik i opomena Prosjecnima draga moja Kristina!

  8. Eh, generacijo moja…
    Ima nešto zeznuto u genetskom kodu iz te lude 80., sigurna sam. Ja još nisam uspela da svoje nedaće napišem na tako pozitivan način, al’ kad to budem uspela, makar u svojoj glavi, biće valjda i to još koji korak napred.

    Nego, setih se nečega : “Porodicu ne možemo birati, al’ fala Bogu, berem prijetelje možemo” 🙂

  9. Tanjuška, ovaj ”najprozvaniji” dio ne bi okom trepnuo ni za krupnije stvari 🙂 Još će mi ako jednog dana tražiti novčanu nadoknadu za inspiraciju koju mi je nudio tokom odrastanja 😀

  10. etotako ,

    da bude kao u Mostovima okruga Medison 😉 Samo mi još uz ovu porodičnu nedostaje i takva ljubavna priča pa da budem kompletan luđak.
    A kompatibilne smo mi svakako, ne sumnjam 😉

  11. Aurora Borealis,

    generacijo moja, bila je to prelomna godina za naše narode i narodnosti, umro je najveći sin, drug Tito, još smo i dobro prošle 😆

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*