Priroda i društvo

Grožnjan, godinu nakon nastanka teksta, tj. mirenje s Grožnjanom. Saša Bukvić i ja.
Foto: Stefan Larson

Dva je ujutro. U Grožnjanu pada kiša. Jutros, kad sam se prvi put ovdje probudila, nisam imala predstavu gdje sam. Škure su bile navučene. Da me nije alarm probudio, pomislila bih kako sam na nekom odmoru.
Nakon dvadesetak sekundi sjetih se da sam došla u Ljetnu školu umjetnosti i aktivizma u organizaciji Fonda za druge. Koliko juče sam bila najmlađa na ovakvim skupovima. Zamišljala trenutke kako ću jednom, tokom predstavljanja, moći o sebi svašta reći, mahati biografijom kao lepezom. A iako starija, ništa pametnija nisam. Prvi put sam u životu prespavala polazak na avion. Probudila sam se u trenutku kad je letjelica s mojim praznim mjestom bila visoko iznad Butmira. Tamara Zablocki mi kaže kako se statistički to svima u životu jednom desi, mada se ona sama do moje nezgode pitala kako je to moguće. Pitala sam se i ja. Sad vidim da je sve moguće. Posebno sa mnom. I statistički sam najveći vitez od nereda kojeg poznajem. Tu noć pred polazak imali smo književno veče Maje Gal Štromar u Zvonu. Maja je bila gošća rezidencijalnog PEN-ovog i TRADUKI-jevog programa u Sarajevu. Razgovor je vodio Ahmed Burić, a na gitari je Majine stihove pratio Mitja Simič. Bilo je neobično lijepo. Znala sam i prije polaska u Zvono da, gdje su Bure i gitara, nema kući dolaska „zavida“ i sjetila se mudrog savjeta Davora Sučića Sule kako za dobru noć u kafani vrijedi žrtvovati i naredni dan. Žrtvovah ja i let. I sva šteta neka u tome bude.
Među najboljim pozorišnim replikama koje sam u životu čula bila je ona „siromah plaća dva puta“, koju izgovara junakinja „Tetoviranih duša“ nakon neuspjele a jeftinije estetske korekcije nosa. Razmišljala sam o tome dok sam drumskim putem išla ka Zagrebu, tješeći se kako je uz autobusku internetsku konekciju mnogo lakše podnositi sedmosatnu vožnju.
Budali je i zujanje komarca muzika.
A bilo je opet i prave muzike. Prenoćila sam u Zagrebu, gdje nam je dvadesetjednogodišnji sin moje prijateljice Zrinke do tri ujutro svirao pjesme Beatlesa, druga prijateljica glumica ga vokalno pratila, dok je u pauzama između numera prijatelj gej pričao o muškarcu koji je vogueovski primjerak poželjnog i za kojim je otišao njegov dugogodišnji partner.
Zrinka, majka pretalentovanog mladog muzičara, rijetki je primjer ljudske vrste koja oplemenjuje sve što dotakne i s kojom svaki susret bude podsjetnik da je zapravo jedino važno u životu imati ljude s kojima barem na još jednu noć, zbog koje vrijedi žrtvovati još jedan dan, možeš mentalno pobjeći iz paučine svakodnevice. I uz takve ljude lakše je i kad siromah dva puta mora platiti.
U Grožnjanu, kroz otvoreni prozor u kući Akademije dramskih umjetnosti, u kojoj smo smješteni, uz zvuk kiše dopire i nagovještaj ozbiljnog početka jeseni. Džaba što je u omiljenoj Istri, jesen je za one koji je ne vole jednako neugodna i u Sarajevu i u nekim ljepšim svjetovima.
Vjerovala sam u ovu godinu, koja je počela na Pacific Beachu. Dajem joj šansu i sada, a po svoj prilici, nikako se ona i ja ne razumijemo. Gledam ove mlade ljude s kojima ovdje drugujem. Većina me persira. Dobro, znala sam da će i to jednoga dana doći, ali baš mi se čini da je brzo. Pitam se hoće li i njima tako brzo proletjeti i hoće li im entuzijazam koji danas imaju jednoga dana samo biti simpatična uspomena. Da li će, kada budu u „mojim godinama“, osjetiti plodove vlastite aktivističke mladosti ili samo osjećati umor i ponekad nesposobnost da se sjete gdje su se probudili? Tokom ovog boravka u Istri posjetili smo i Pulu. Tamo sam prije deset godina upoznala Ljubišu Samardžića. Poslije mi je autobusom Topola transa slao DVD koji mi je trebao za montiranje emisije. Dok sam pošiljku čekala na stanici, smatrala sam da je to najveća potvrda uspjeha do koje mlada osoba može doseći. Ljubiša ti nešto šalje, hej…
Sad, deset godina kasnije, dopisujem se s Dubravkom Ugrešić, nije loše na svako deset godina približiti se idolima iz mladosti.
Sinoć su javili da je Ljubiša preminuo. Ko god ju je imao, kako to obično biva, stavio je na Facebook vlastitu fotografiju s njim.
Mi se nismo slikali, kao što se obično s poznatima ne slikam, ali pamtim. Uvijek i isključivo ljude, odnosno društvo. A Ljubiša je bio ljudina. S prirodom nikad nisam najbolje stajala i, što se mene tiče, dan, za grožnjanski s razglednica čarobni ambijent, bio bi mi dovoljan. Ali povraci iz prirode u društvo uvijek nose radost, posebno kad znam da me u Sarajevu čekaju otvaranje izložbe Saše Bukvića u Zvonu i još jedno labavo obećanje sebi dato kako je ovo posljednji put da na daljinu radim Urban magazin.

Napisano u Grožnjanu početkom septembra 2017.

Objavio

Kristina

Vez i pletenje! Širok asortiman robe i usluga :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*