Lejla Huremović: Život je težak svakako, ali ti je lakše kada znaš da si ti ok sama sa sobom

Lično aktivističko angažovanje na promociji prava LGBTI osoba nikada nisam posmatrala kao čin posebne hrabrosti, pa ni onda kada sam zbog toga imala posljedica, u prvom redu zato što nisam osoba istospolne seksualne orijentacije i što zbog te činjenice moja pozicija nikada ne može biti ni blizu one u kojoj su LGBTI osobe, a koje su u javnosti istovremeno prisutne i kao aktivisti/ce ali i oni/e čija je istospolna seksualna orijentacija javnosti takođe poznata.
Na aktivističkom planu koji uključuje i coming out dodatno je teško biti lezbejka, jer je osoba u tom slučaju diskriminisana najmanje po dva osnova, zbog toga što je lezbejka i zato što je žena.
Poznajući probleme sa kojima se LGBTI osobe u bosanskohercegovačkom društvu susreću na dnevnom nivou, oduvijek sam se divila Lejli Huremović. Pratila sam njen rad u Sarajevskom otvorenom centru, kao što su to mogli i drugi/e, ali i znala privatne stavove i beskompromisnu ličnu spremnost za prvu bosanskohercegovačku povorku ponosa, mnogo ranije nego što se ona zaista i dogodila.
Nije red vagati aktivističke zasluge, ali ako je nekome bilo mjesto na pozornici završnice prve bh. povorke ponosa u Sarajevu, onda je to Lejla Huremović. I snaga Lejlinog govora koju su okupljeni/e imali priliku čuti, to je potvrdila.
Zbog toga mi je bilo važno da Lejla ispriča barem dio vlastitog puta, danas kada je iza nje angažman u svojstvu članice Organizacionog odbora prve Bh. povorke ponosa i sve ostale aktivističke godine i akcije koje su prethodile „posljednjem prvom prideu“ u zemljama bivše Jugoslavije.

Piše: Kristina Ljevak

„Imam samo 32 godine, a osjećam se kao da imam 50, koliko sam se umorila od aktivizma. Zadnjih 15 godina ja prolazim hiljadu i jednu borbu sa društvom, sama sa sobom, sa porodicom, sa institucijama, sa zapravo svim što postoji da bih uopšte mogla živjeti svoj život“, kaže na početku našeg razgovora Lejla Huremović, LGBT aktivistica i najvidljivija LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, o iskustvima nakon do sada pređenog puta, od ratnih izbjegličkih dana u Kladnju u kojem je odrasla, do samoprihvatanja zaključno sa ličnim i zajedničkim trijumfom tokom prve bh. povorke ponosa čija je završnica na Trgu Bosne i Hercegovine između ostalog podrazumijevala i Lejlin veličanstven govor.
„Trebalo je najprije pješke ‘preći’ Bjelašnicu pa se onda početi baviti aktivizmom“, način je na koji Lejla objašnjava početak svog aktivističkog puta kojem je prethodio pomenuti proces lične spoznaje o vlastitoj seksualnosti i nažalost često neizbježni proces autohomofobije o kojoj se rijetko i malo govori.
Istospolna seksualna orijentacija nikoga ne obavezuje da se istovremeno bori za prava LGBTI osoba. Borba za bolje i pravednije društvo dio je Lejline prirode i biografije, još od najranijeg uzrasta i prvih spoznaja o društvenim nejednakostima.

Aktivista/ica se rađa

„Mislim da je bavljenje aktivizmom nešto što je u nama. Ja sam se i u tom Kladnju bavila aktivizmom, kroz osnovnu i srednju školu stalno sam se borila. Nedavno sam se, zbog toga što se puno bavim Gestaltom pa sam stalno u prošlosti, sjetila jedne situacije u četvrtom osnovne. U Kladnju je bilo jako puno izbjeglica i ja sam bila jedna od njih. U Kladanj sam došla iz Vlasenice. Bilo nas je jako mnogo u tri odjeljenja, moralo se formirati i četvrto odjeljenje u koje su rasporedili većinu nas izbjeglica i djecu sa sela u kojima nema područnih škola. Jako sam se naljutila zbog toga što moram ići u četvrto odjeljenje, jer sam vidjela kako su dolazili roditelji mojih drugarica iz A odjeljenja i govorili kako njih ne mogu poslati u to novoformirano. Meni je to bila nepravda. I ja sam bila odlična, super učenica, nisam pravila nikakve probleme… Shvatila sam da je jedini razlog taj što sam izbjeglica. Imala sam deset godina i došla kod moje mame govoreći kako je to nepravda. Na kraju mi je drago što sam bila u tom D odjeljenju ali sam se sjetila kako sam od najranijeg doba prepoznavala nepravdu koju nisam mogla prešutjeti. I to zaista jeste u čovjeku.“
Lejla Huremović kroz osnovno i srednje školovanje, uz duboku svijest o postojanju različitih oblika društvenih nepravdi, bila je uključena i u različite sekcije koje su uključivale neki oblik aktivizma, ali je LGBTI aktivizam onda bio daleko. Kako kaže, tada još uvijek nije prošla procese kroz koje je trebala proći uz spomenutu autohomofobiju koja je itekako bila prisutna tokom srednje škole.
„Jako mi je bilo teško prihvatiti da jesam lezbejka, pogotovo u toj maloj sredini u kojoj apsolutno nisam imala stvarnu podršku. Tek sam se po dolasku na fakultet počela družiti sa LGBT osobama. Imala sam želju da se aktivnije bavim LGBT pravima ali nisam znala kako. Udruženje ‘Q’ koje je tada postojalo bilo je prilično zatvoreno. Takva su barem moja iskustva. Nakon toga sam spletom okolnosti upoznala Sašu Gavrića koji je bio otvoren da se na početku igramo aktivizma (smijeh), što je otvaralo hiljadu novih vrata za bavljenje aktivizmom.“

Lejla Huremović sa članicama prve Bh. povorke ponosa na povorci/foto: Martina Salov

Njeni prvi aktivistički koraci bili su više, kako Lejla kaže, tapkanje u mjestu nego koračanje. U prvom redu zato što ju je bilo strah outovanja. Nije bila outovana u vlastitoj porodici, što je po njenom mišljenju s razlogom najveći problem ako se LGBT osobe bave LGBT aktivizmom.
„Može se naravno baviti, i ja sam se bavila godinama, ali s pozicije neoutovanja porodici, jako je teško. Takva pozicija podrazumijeva jako mnogo i dodatnog stresa i dodatnog straha uz pitanje kad će se to nešto otkriti.
Kako god da je prošlo moje outovanje mami, a nije loše, ali i sve da je bilo negativno, ja bih se osjećala kao da sam skinula planinu sa svojih ramena jer sam se nakon toga mogla otvoreno baviti aktivizmom.
To je bilo negdje 2015. godine, prije pet godina, nije to davno bilo, a nakon toga sam postala mnogo vidljivija, ključni razlog je bio taj coming out mami. Nakon toga je bilo lakše otvorenije i više srcem se baviti aktivizmom“.

Kada govorimo o coming autu kao jednom od najvažnijih procesa u okviru borbe za prava LGBTI osoba, mi najčešće, s razlogom, ne bismo li motivisali druge, govorimo o pozitivnim iskustvima LGBTI osoba tokom outovanja. Zapravo je riječ o najosjetljivijoj temi vezanoj za život LGBTI osoba. Nakon najvažnijeg outovanja, onog u porodici, dolazi cijeli niz novih iskustava koja možda ne podrazumijevaju najvažnije osobe kao što je majka, ali itekako podrazumijevaju neugodnost ako reakcija nije primjerena.

Coming out i strah od odbacivanja

„Iz ove perspektive rekla bih da sam imala poprilično sreće, ali gledajući Lejlu sa osamnaest godina, prije bih rekla da mi se srušio svijet.
Moje prvo outovanje je bilo užasno i baš strašno, nakon čega sam se potpuno zatvorila u sebe, godinu i više se nisam nikome outovala niti sam sebi smjela priznati da sam lezbejka zbog reakcije meni tada najbližih osoba, mojih prijateljica, za koje sam smatrala da mi trebaju dati podršku. One su me odbacile. Bilo je to u vrijeme srednje škole, imala sam 17 ili 18 godina. Bilo je to grozno iskustvo i stvorilo mi je strah od sljedećeg outovanja. Nakon toga sam se povukla i samostalno prolazila proces samoprihvatanja. I mislim da je zapravo najvažnije proći taj proces, kad ti prihvatiš sebe onakvog kakav jesi, ma kakvo iskustvo imao/la kasnije, lakše ti je. Život je težak svakako, ali ti je lakše kada znaš da si ti ok sama sa sobom. Nakon toga mi je bilo nevažno kako će shvatiti drugi, jer sam se rukovodila time da ako me neko voli, činiće to svakako. Realno tako je i bilo.“

Da će nas neko voljeti svakako nije teško izgovoriti, ali je do izgovorenog teško doći, slaže se i Lejla kako je tih nekoliko riječ rezultat procesa od godinu i više, vrlo mukotrpnog u kojem se isključivo oslanjala na čitanje. U to vrijeme, a riječ je o početku dvijehiljaditih godina, Internet u današnjem obliku nije postojao. Postojali su forumi, ali i oni su bili jako zatvoreni. Društvene mreže danas, koliko god doprinose širenju govora mržnje, itekako su olakšale svakodnevicu LGBTI osoba, za razliku od nekadašnje nemogućnosti dolaska do literature u eri dial up konekcije.
„Trajalo je dok bi se jedna stranica otvarala uz strah da li će mama ući u sobu i vidjeti šta otvaram. Tada sam i upoznala svoju prvu curu pa mi je ona jako mnogo pomogla da se ja otvorim. Bila je malo starija od mene, procese kroz koje sam prolazila, ona je prošla ranije. Znala je na kom mjestu se nalazim. Pored toga i ona je iz malog grada, jako me je razumjela i bila je podrška. S njom je bilo lakše doći do faze da sebe prihvatim. Ali to su godine prolaženja različitih procesa, cijela moja srednja škola. Što za tinejdžerku i adolescentkinju nije nimalo jednostavno, to je vrijeme kada se trebaš zaljubljivati i uživati u tome a ne proklinjati sebe zato što voliš isti spol.“
„Ljubav je jača od svega“, Lejlin je odgovor na pitanje kako je uopšte došlo do prve veze, uz svu autohomofobiju, nemanje podrške bližnjih i nepostojanje Internet platformi za lakše upoznavanje osoba istospolne seksualne orijentacije. Uz činjenicu da je Lejla, po vlastitom priznanju, konstantno imala osjećaj straha uz glasno poricanje da voli žene, stvarajući kod sebe izgovor da je ta djevojka izuzetak. „Eto slučajno se ona meni svidjela, tako sam sebi objašnjavala. Sve je pratio konstantni strah. Ona je živjela u malom mjestu pored Tuzle. Ja u srednjoj školi mami lažem da idem na debatu, a zapravo idem da s njom provedem nekoliko dana.
A sve je pratio strah zbog kog nismo mogle uživati u zaljubljenosti. Nije to samo strah hoće li ti mama saznati. Sredine u kojima smo mi odrastale su religiozne. Ja sam takođe imala konflikt oko boga, ‘prokleće’ me bog, ja pravim neki grijeh, baš sam imala problema dok sebi te stvari nisam posložila. Ali to je realnost našeg života u Bosni i Hercegovini, religija je u svemu, cijelu osnovnu i srednju školu ti govore – to ne smiješ, to je grijeh, što se odnosi generalno na seksualnost, ne samo na istospolnu…“

Ljubav u doba SMS poruka

Do susreta sa prvom djevojkom u Lejlinom slučaju došlo je posredno. Na debati u Neumu upoznala je vršnjakinju iz Konjica. „Nijedna od nas nije progovorila o tome da nam se sviđaju žene. Ostale smo u kontaktu, jednom prilikom sam joj poslala sms i pitala – šta ima novo kod tebe, ima li momaka, ima li cura? To su vjerovatno bile riječi koje su se morale izgovoriti. Ona je tada već bila u istopolnim vezama, a u to vrijeme je bilo nekako jako mnogo solidarnosti. Ona mi je rekla da će mi dati broj telefona djevojke koja je meni bliže, jer daleko je Konjic, čisto da se možemo čuti.“
Lejla je danas u procesu edukacije za Gestalt psihoterapeuticu. Edukacija u prve dvije godine podrazumijeva lični psihoterapijski proces kao ključni preduslov za buduće bavljenje psihoterapijom. Ti procesi uključuju stalne povratke u prošlost koji istovremeno pružaju uvid u težinu puta koji je pređen, što ne znači da je i danas lako živjeti outovanje na svakodnevnom nivou.
Lejla misli da je lakše kad nisi outovan, ali je sretnije kad jesi, jer je puno više dobrog, posebno podrške, koju coming out donese.
„Da, mnogi će nas odbiti, ali će biti i mnogo onih koji će nam pružiti istinsku podršku. Presretna sam što oko sebe imam krug ljudi koji su moja porodica, moja podrška, bez kojih ja bukvalno ne bih bila ovdje gdje jesam. I sve mi je to donijela istina o meni, samo zbog toga što nisam htjela da krijem dio svog života i dio sebe.“

I prije formalnog coming outa, Lejlin aktivistički angažman mogao je ostaviti prostora za pitanja porodice o seksualnoj orijentaciji. A porodice su najčešće te koje poriču, koje ne vide i onda kada je očigledno, ponekad i ne čuju kada im se glasno izgovori.
„I dan danas se to nije promijenilo (smijeh). To je najčešća reakcija koju dobijamo od naših roditelja, braće i sestara. I dalje izbjegavanje i poricanje naših postojanja. Ja bih to tako nazvala. I to je strašno. Meni je to ignorisanje, kako ja starim, gore nego da me je neko odbio skroz, jer nikada ne znaš na čemu si u ovoj poziciji, da li te podržavaju ili samo mole boga da nikada ne kažeš ništa naglas ili će nastojati da se samo jednom godišnje viđate jer im je muka da te vide takvu. Ne znaš nikada na čemu si. Meni je to strašno. Pogotovo mi je tako u posljednjih pet godina, nakon outovanja, jer sam valjda ja očekivala puno više. Ali to su naše bosanskohercegovačke porodice u kojima je sve prećutno, prećutno te vole i nikada ti to ne kažu, to je naš mentalitet. Isto je tako je i sa outovanjem. Ja sam uvjerena da je moja mama ponosna na mene, ali to ona nikada neće izjaviti. Jer nije na to naučena. Sada se gestaltovski možemo vraćati u prošlost i zaključiti da ona možda to nije dobila u svojoj porodici kao dijete, ni otvorenu ljubav i podršku i onda se iz generacije u generaciju prenosi takav odgoj i to je teško mijenjati. I bolno je. Posebno je bolno mlađim ljudima koji dožive ignorisanje, još je teže ako žive još uvijek sa porodicom što im stvara dodatni pritisak, a da ne govorim o tome šta se dešava ako su doživjeli negativnu reakciju na outovanje pa ih porodice uslovljavaju ili vrše nasilje nad njima.“

Osnovni strah od coming outa je strah od odbacivanja, ne od nasilja, kaže mi Lejla, i to je jedna od najtužnijih činjenica koja prati živote LGBTI osoba i koja nas obavezuje da svako u okviru vlastitih kapaciteta učini što više, da bi prihvatanje smijenilo odbacivanje, da bi se živjelo bez straha.
„Nas vremenom, zahvaljujući vlastitom krugu prijatelja, prestaje biti strah odbijanja društva, jer imamo svoj mikrosvijet, ali porodica je najveći problem. Znam LGBT ljude koji su u vrlo zdravim odnosima sa svojim partnernima/cama, žive sretno, ali će uvijek nositi bol zato što su ih roditelji odbacili. To je strašno i nešto što se ne može ispraviti nego se s tim mora živjeti.“

Teret ličnog iskustva u istospolnim vezama

Formirati kvalitetne istospolne veze s teretom iskustva koje svaka LGBTI osoba ima veliki je problem o kojem se malo govori.
„Gotovo uvijek dvije osobe u vezi nisu na istoj poziciji, najčešće je jedna outovana druga nije. Ma koliko ljubavi i razumijevanja postojalo, postoje i pritisci. I tu pucaju veze. Znam ih mnogo takvih, neke su trajale po deset godina i završile su se zato što nisu prešle tu crtu autentičnog, svakodnevnog života. I to stvarno zna stvoriti pritisak. Strejt ljudi ne razmišljaju o tome hoće li nakon pola godine početi živjeti zajedno čisto iz ekonomskih razloga. Dvije žene ili dva muškarca imaju strah od toga šta će ako je stan jednosoban, kako objasniti roditeljima da spavaju u istoj sobi i krevetu sa ‘prijateljem’ ili ‘prijateljicom’. U vlastitom okruženju imam primjere veza koje su bile prelijepe, trajale po šest ili sedam godina, ali nisu živjeli zajedno zbog straha šta će reći roditelji. Pa su to riješili/e tako što im je na kraju bilo svejedno šta će reći ili su iznajmili/e stan sa dvije sobe, da kad dođu roditelji izgleda kao da dvije osobe koje su u vezi spavaju odvojeno. To je strašno.“

Autorica teksta Kristina Ljevak i Lejla Huremović nakon prve Bh. povorke ponosa/foto: privatni album

Kao osviještena aktivistica i feministica, Lejla Huremović neće osuđivati druge, niti s drugima odmjeravati vlastitu snagu i hrabrost. Samo će reći kako nisu svi toliko privilegovani/e da budu outovani/e na jednakom nivou na kojem je ona.
Ni pet mjeseci kasnije, ne zna da opiše kako se osjećala u trenutku dok je govorila na završnici prve bh. povorke ponosa.
„Naprimjer nisam planirala da na početku svog govora izgovorim ponos, ali sam znala da to moram reći jer sam se baš ponosno osjećala, na sebe, cijeli Organizacioni odbor i svih tri hiljade ljudi koji su bili tu plus oni/e koji nisu mogli/e doći. Bila sam ponosna na to što smo uspjeli/e uprkos svim prijetnjama i preprekama da pokrenemo masu u Bosni i Hercegovini. Mi živimo u društvu koje je nažalost pasivno i letargično i gdje se ne izlazi na proteste i onda kada nisu proglašeni događajima visokog rizika.
Mi smo organizovali/e protest na kojem je moglo nekome nešto da se desi, a opet su ljudi došli. Kako ne biti ponosna na to?“.

Za prvu povorku ponosa nada je dovoljna

Tokom zvaničnih pet mjeseci pripreme povorke ponosa, Lejla je odlučila da se ne kreće sama, ne ide na javna mjesta, ne koristi javni prevoz. Nije to bila posljedica straha, nego odluka da se prevenira svaka neugodnost koja bi joj mogla oduzeti energiju neophodnu za pripremu važnog događaja.
Prvi samostalni izlazak iz kuće podrazumijevao je susret sa nepoznatoj starijom gospođom koja joj je prišla i rekla – svaka čast. I naredni susreti takvi su bili.
„Sad se vozim i gradskim prevozom, nisam nijedno loše iskustvo imala. Kad bi me ljudi prepoznali samo bi prilazili i čestitali. Što nije iskustvo koje su imali/e drugi/e aktivisti/ce u regiji. Vjerovatno zbog toga što je naša povorka organizovana 2019. godine, a ne 2009. i što se zadnjih deset godina jako mnogo radilo na promociji LGBT prava. Ali povorka sama po sebi imala je toliku jačinu da pošalje pozitivnu poruku. Jer ona energija koja se stvorila između tri hiljade ljudi jeste bila pozitivna za cijelu BiH.“

Da se povorka nije dogodila, nakon što je najavljena, život LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini ne bi bio moguć, kaže s razlogom Lejla. Bilo bi teže nego u vrijeme prvog Sarajevo Queer Festivala.
„Prva povorka ne može promijeniti mnogo toga, ali nakon njega je najvažnija energija koju nose LGBT osobe. Ja sam dobila mnoštvo poruka od meni nepoznatih LGBT osoba iz cijele Bosne i Hercegovine, iz malih gradova, kojima je ovo bilo značajno i dalo nadu da mogu da budu LGBT osobe u BiH. Samo nadu jer ona je dovoljna za prvu povorku.“
Ta nada dovoljna je kompenzacija za obim obaveza, intenzitet pritisaka i prijetnji, za radne dane i noći koji su povorci prethodili i za odgovornost koju je organizacija podrazumijevala. Uz finalnu satisfakciju, postojali su prijatelji i prijateljice, snažna mreža podrške koji su Lejli bili/e dostupni u svaka doba, dokazujući ko zna koji put da u Bosni i Hercegovini najčešće ne postoji sistem ili na njega ne treba računati, ali postoje pojedinci i pojedinke koji/e nam olakšavaju život, jednako koliko nam Lejli primjer potvrđuje da lična sloboda ima cijenu ali i da donosi obilje zadovoljstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.