Reproduktivno i mentalno zdravlje žena tokom pandemije koronavirusa


Fotografija preuzeta sa www.libela.org

Fond Ujedinjenih nacija za stanovništvo (UNFPA) upozorio je da bi mjere socijalne izolacije, uvedene zbog pandemije koronavirusa širom svijeta, kao jednu od posljedica mogle imati i oko sedam miliona neplaniranih trudnoća. Organizacije civilnog društva diljem Evrope (među kojima je i Sarajevski otvoreni centar) uputile su zajedničku izjavu vladama u kojoj traže da osiguraju siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće na zahtjev u vrijeme pandemije koronavirusa. Tokom vanrednih mjera u zdravstvenim ustanovama medicinske usluge mogle su dobiti trudnice, onkološke pacijentice i hitni slučajevi.
Ova tema, kao i brojne druge nisu bile u središtu pažnje tokom cjelodnevnog medijskog izvještavanja posvećenog pandemiji COVID -19. O trudnicama i porodiljama imali/e smo priliku slušati i čitati najčešće u kontekstu zaraze i smrti, o reproduktivnom zdravlju žena i njegovoj ugroženosti ne, osim kada bi reagovale organizacije civilnog društva, posebno one sa međunarodnim predznakom.

Piše: Kristina Ljevak

Osim što nam je iz ličnih razloga važan sistem zaštite u Bosni i Hercegovini, moramo na umu imati i širi plan te zloupotrebu vanredne situacije u zemljama u kojima bi vlast nametnula zakone kojima bi oduzela već ograničeno pravo abortusa i pravo seksualnog obrazovanja kao što su Poljska i Slovačka, a o čemu govori Delila Hasanbegović, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.
„U zemljama poput Grčke su aktivne kampanje u javnom prostoru koje pozivaju na zabranu abortusa.
Nažalost, informacije o pružanju zdravstvenih usluga za BiH nemamo jer je teško doći do rukovodstava zdravstvenih ustanova u vrijeme kada je prioritet tretiranje COVID-19. Teško je i u ‘redovnim’ okolnostima, kada smo radili istraživanja o dostupnosti prekida trudnoće, bilo doći do takvih, potpunih i pouzdanih informacija. Ono što se može pretpostaviti je da su i dalje najugroženije žene koje žive u mjestima udaljenim od centralnog doma zdravlja/bolnice/ordinacije, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom (obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta), nezaposlene žene (koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje), Romkinje, maloljetnice i sl. Nemamo dostupnu statistiku o broju i vrstama prekida trudnoće ni u redovnim okolnostima. U ovo vrijeme kada mnoge žene i obitelji gube poslove i primanja, nemoguće je doći do kontracepcije koja je skupa i ograničena, do abortusa na zahtjev – usluge koja se skupo plaća, medikamentoznog abortusa koji je također izuzetno ograničen, negdje i nedostupan… U uvjetima ugrožene egzistencije, jasno je da je i pristup prekidu trudnoće skoro nemoguć“, objašnjava Hasanbegović, referirajući se i na zastupljenost tema reproduktivnog zdravlja i drugih koje nisu bliske kapitalističkoj logici u domaćim medijima.
„Meni mediji svakim danom postaju sve neshvatljiviji. Porazno je kako ne vide svoju ulogu dalje od društva spektakla i senzacije. Naravno, čast izuzecima, ali i kada se posvete analitički nekoj temi poput ove, to prođe nezapaženo. Ne zanima ih prekid trudnoće, nasilje u porodici koje raste (žrtve su posebno ranjive sada jer je kretanje ograničeno i jer gube ekonomsku stabilnost), prava i životi LGBTI osoba, radnica/ka u trgovinama, uslužnim djelatnostima, porodilje, porodice i djeca kojima se oduzimaju mizerne novčane pomoći, životi Roma/kinja koji su inače na marginama, život i (ne)prilike osoba s invaliditetom… To nam je dokaz da su i mediji odavno u raljama kapitalističke logike, tj. prodaju ono što donosi gledanost/slušanost.“

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri zdravstvena sistema

Svodeći svoj rad na prijem hitnih slučajeva medicinske ustanove su postupile savjesno u okviru suzbijanja pandemije koronavirusa, ali i takav pristup otvara pitanje kakvu svijest o važnosti seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava imamo u društvu i kakav je generalno nivo brige u ovoj oblasti, kako napominje Tanja Mandić Đokić, sociologinja i aktivistica, autorica publikacije o pristupu zdravstvenoj zaštiti žena koju je svojevremeno objavila Fondacije Cure.

„Upravo to utiče na činjenicu da se mnoga zdravstvena stanja iz oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, uključujući i prekid trudnoće ne smatraju ‘hitnim stanjem’. Za prekid trudnoće je upravo to apsurd, s obzirom na to da je riječ o zdravstvenoj intervenciji koja je vremenski zavisna i ne može biti odgođena. Nemam podatke iz prakse koji govore kako je pristup ovoj vrsti zdravstvenih usluga funkcionisao (vjerujem da će biti istraživanja i analiza na ovu temu u budućnosti), možemo samo pretpostaviti da je bilo različitih pristupa i iskustava s obzirom na to da u BiH postoje najmanje tri zdravstvena sistema. Ono što im je zajedničko je da su oslabljeni, da ni uslovima redovnog funkcionisanja nisu mogli da se podiče pristupačnom i efikasnom uslugom za sve kategorije stanovništava (posebno vulnerabilne kategorije) i sasvim je očekivano da nisu mogli da odgovore na problem na koji upozorava UNFPA“, objašnjava Mandić Đokić napominjući da je pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, odluka žena i muškaraca o seksualnom životu, njegovoj sigurnosti, odlukama o potomstvu u našem društvu i dalje tabu.

„Tokom pandemije u Sarajevu su nastavile sa radom većine privatnih klinika i ordinacija tako da su u tim ustanovama pacijentice mogle dobiti navedene usluge ako su bile afebrilne i epidemiološki uredne anamneze. Koliko mi je poznato da se na Ginekološkoj klinici u Sarajevu također tokom pandemije radili hitne ginekološke intervencije i prekidi trudnoće medicinske opravdanosti“, objašnjava ginekolog, dr. sci. Emir Magmutbegović koji radi u Zavodu za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva kantona Sarajevo te vodi savjetodavnu web stranicu eGinekolog.
Na pitanje koliko je rizično da žene čekaju na pregled ukoliko je na Papa testu uočljiva neka promjena, dijagnosticirana naprimjer pred pandemiju, naš sagovornik navodi da se neko vrijeme može sačekati. „Mislim da bilo kakva promjena na Papa testu može čekati na intervenciju mjesec dana, izuzev možda karcinoma koji krvari ali to stanje je iznimno rijetko“, kaže doktor Magmutbegović.

Pored fizičkog zdravlja žena, tokom pandemije i mimo nje, važno je govoriti o mentalnom, posebno u vrijeme trudnoće u kulturi u kojoj se podrazumijeva da je majčinstvo istovremeno i najveća radost što nije slučaj ako se dogodi trudnička ili postporođajna depresija, a u vrijeme izolacije i straha od zaraze i rizici za psihičku nestabilnost su veći.
Provodeći kampanju „Nevidljivi problemi o kojima ne govorimo” Centar za psihoterapiju „U povjerenju” nastoji širu javnost senzibilizirati za mentalne teškoće i poremećaje karakteristične za period trudnoće i nakon njega. Zbog društvenih očekivanja i pogrešnih uvjerenja da je trudnoća i majčinstvo nešto što podrazumijeva isključivo i samo prijatna i pozitivna osjećanja, žene koje ne dožive takvo iskustvo razvijaju lošu sliku o sebi i misle da nisu dobre ni kao žene, a ni kao majke, objašnjava Milijana Niškanović, psihologinja i psihoterapeutkinja Centra za psihoterapiju „U povjerenju“.
„O psihologiji majčinstva se malo govori te se onda i malo zna. Trudnoća i period nakon poroda je period koji predstavlja najznačajniju promjenu u životu žene te kao takav neminovno sa sobom nosi i prijatna i neprijatna osjećanja. Svaka promjena pa i ona željena zahtjeva prilagođavanje, a svako prilagođavanje iziskuje dodatni napor koji prate i neprijatna osjećanja i stanja: strahovi, burne reakcije, preispitivanja i dileme. Važno je da se i žene a i šira javnost upoznaju sa karakteristikama ovog perioda – žene da bi se bolje pripremile i prilagodile na promjene, a zajednica imala razumijevanje i pružila podršku. Ovo je važno pogotovo u situacijama u kojima emotivne poteškoće sa kojim se određene žene suočavaju u značajnoj mjeri otežavaju njihovo svakodnevno funkcionisanje, poput depresije i anksioznosti. Upravo zbog očekivanja da trudnoća predstavlja blaženo stanje, te da period dolaska bebe treba da bude ispunjen radošću i srećom, otežava ženama da prihvate da im je teško i da im treba stručna pomoć i podrška. U većini slučajeva i kada se usude da to verbalizuju najčešće se susretnu sa komentarima da ne bi trebale tako da se osjećaju, da to nije ništa i da će proći. Što samo umanjuje svaku dalju šansu za traženje i dobijanje pomoći a time i prevazilaženja poteškoća“, smatra Niškanović.

Vanredne okolnosti izoštravaju loše stanje koje inače živimo

Sve što u redovnim okolnostima nije učinjeno kako treba, u vanrednim je poprimilo šire posljedice.
Bez sumnje bi generalno, a posebno u vrijeme pandemije kronavirusa i smanjene mogućnosti kretanja bilo manje posljedica po zdravlje žene i neželjenih trudnoća da kontracepcijska sredstva nisu isključivo dostupna na komercijalni način, da je riješen prekid trudnoće medikamentima ili da imamo dostupnu vakcinu protiv HPV-a ako ne govorimo samo o prekidima neželjene trudnoće nego reproduktivnom zdravlju žena općenito.
„Vanredne okolnosti su ogledalo koje izoštrava loše stanje koje inače živimo, i dodatno ga intenzivira, tj. otežava. Nesumnjivo bi reproduktivno zdravlje žena bilo kvalitetnije da je kontracepcija dostupnija i besplatna, tj. pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem jednako na cijelom teritoriju BiH. Prekid trudnoće medikamentima je naučno dokazano efektivan i siguran, fleksibilniji način koji bi, upravo u okolnostima smanjene mogućnosti kretanja, pomogao mnogim ženama i porodicama. Vakcina protiv HPV-a, koja nije na esencijalnoj listi lijekova u BiH niti je uključena u program obvezne imunizacije, može toliko učiniti na prevenciji i kontroli bolesti, posebno je značajna ženama koje se u situaciji koronavirusa bore s tim problemom. To su samo neki od primjera, a ima ih mnogo u sferi reproduktivnog zdravlja i prava koja su nedostupna“, kaže Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra.
Da su sve slabe tačke osnovnih sistema koje treba da garantuje jedna država svojim građanima/kama (a među njima su svakako zdravstveni i obrazovni sistem) u vrijeme ovakvih kriza dodatno naglašene, slaže se i Tanja Mandić Đokić.
„Ovo je vrijeme za preispitivanje svih zemalja o njihovoj opredijeljenosti da se ulaganja u zdravstvo svedu na minimum i da se sve što ne donosi očigledan i brz profit podredi eliminisanju. To je neoliberalna kapitalistička doktrina čije vrijednosti će, nakon ove pandemije, vjerujem doći pod lupu. Ne možemo ne ulagati u nauku, zdravstvo, javno zdravlje jer nije profitabilno i to tako funkcioniše (na klimavim nogama) kada je sve ‘pod kontrolom’, a onda se dogodi nepredviđena pandemija i mi nemamo odgovor. Naravno da ne možemo ni graditi zdravstvene sisteme kao da je vanredno stanje, ali neku vrstu rezerve moramo imati“, objašnjava Mandić Đokić.
„Ja sam dobio informaciju koja nije provjerena a odnosi se na to da je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo u saradnji sa nekom međunarodnom organizacijom prije pandemije imalo namjeru da pokrene kampanju promocije vakcinacije protiv HPV. Imunizacija bi uveliko pomogla prevenciji HPV-a, ali s obzirom na iskustvo koje su imale susjedne zemlje to je dugotrajan, mukotrpan i skup proces. Kako kod nas još nije ni počeo mislim da će još dosta vremena proći dok imunizacija zaživi u BiH. Do tada ćemo biti oslonjeni što se tiče prevencija na Papa test ili eventualno HPV tipizaciju“, kaže ginekolog Mahmutbegović.

Vraćajući se ponovo mentalnom zdravlju žena a u prvom redu trudnica, treba napomenuti okolnosti koje nisu bile idealne ni ranije kada je psihološka podrška bila dostupnija, jer ne postoji intenzivna navika obraćanja za pomoć, tako da je ona još manje prisutna u okolnostima kada su usluge psihološkog savjetovanja ograničene ili nedostupne.
„Cijela situacija vezana za koronavirus je samo dodatno otežala situaciju trudnica, intenzivirala brige, strahove i doživljaj bespomoćnosti. Međutim treba istaći da su i različiti vidovi pomoći i podrške koji su se intenzivnije nudili u ovom periodu ponukale mnoge da potraže pomoć, što je dobra strana cijele priče“, objašnjava psihologinja Centra „U povjerenju“ Milijana Niškanović koju smo pitali i koje su preporuke za trudnice koje iz različitih razloga ipak ne mogu pristupiti online platformama ili drugim kanalima za psihološku podršku.
„Ono što je važno u ovom periodu je da koliko god mogu vode računa o sebi: redovno se hrane, spavaju i odmaraju, jer su redovan san, odmor i zdrava ishrana osnova i fizičkog i psihičkog zdravlja, strukturišu svoju svakodnevicu, odnosno imaju ustaljeni raspored svakodnevnih aktivnosti kako bi osigurale sebi predvidljivost i time smanjile napetost, da održavaju kontakte online putem sa osobama sa kojima im je prijatno i od kojih mogu da dobiju razumijevanje i podršku te da ograniče izloženost medijskim sadržajima i informišu se putem provjerenih izvora. Takođe ih pozivam da na našoj web stranici carpediembl.org potraže priručnike koji se odnose na zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u ovom periodu, a koje smo pripremili i za njih i za bliske članove porodice“, napominje Niškanović.

Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje su uvijek više vjersko i političko a ne medicinsko pitanje

Vraćajući se reproduktivnom zdravlju žena i pravima važno je napomenuti da je jedan od niza problema prisutnih u BiH i taj što se ono najčešće doživljava isključivo kao medicinsko a ne političko pitanje.
Delila Hasanbegović ističe kako je riječ o taktici politike „koja donosi sve bitne odluke i strategije reproduktivnog zdravlja, usmjerene na medikalizaciju osnovnih prava i potreba, a ta pretjerana medikalizacija od uobičajenih pojava i stanja kreira poremećaje. To vidimo kroz primjere transrodnosti, interspolnosti, pobačaja, poroda itd. Ljudska prava se ograničavaju pozivajući se na struku, na potrebu da je doktoru sve ‘potaman’, da se dovede procedura do kraja, a život, tijelo, odluke osobe se stavljaju u drugi plan. Mislim da je očigledan primjer ovoga koncept porođaja koji se isuviše medikalizira, izuzimajući potrebe i želje žene kao osobe koja donosi taj život na svijet. Dosta se o ovome govori u Hrvatskoj kako znanstveno, tako i kroz javno prenošenje iskustava porođaja iz klinika i bolnica“, navodi Hasanbegović.
„Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje, a posebno kontrola rađanja je, kroz istoriju uvijek bilo više vjersko i političko nego medicinsko pitanje. I još uvijek je, naravno, na negativan način. Međutim, kada su reproduktivna prava u pitanju, nekako smo se licemjerno ‘sakrili’ iza medicine. Šta god to znači, kao da medicina nije dio društvenog sistema. Pa upravo ova pandemija govori o tome da medicina i te kako može da utiče na političke odluke. Po istom principu, medicina bi mogla da bude saveznik u zalaganju za reproduktivno zdravlje i prava, polazeći, ako ništa drugo, od opšte definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je ‘zdravlje stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i onesposobljenosti.’ Nemogućnost pristupa kontracepcijskim sredstvima (za sve građane i građanke), nemogućnost prekida trudnoće na različite sigurne načine, pristupa preventivnim pregledima, diskriminacija, stigmatizacija prilikom pružanja medicinskih usluga nam se nekako ne uklapaju u ovaj koncept. To nije slabost medicine, već političkih odluka koje utiču na medicinu. Savremena nauka i razvoj tehnologije moraju biti naši saveznici u osiguravanju poštovanja ljudskih prava, na svim poljima“, navodi Tanja Mandić Đokić.

Ako je za utjehu, iako nemamo precizne podatke, napomenuću da u Bosni i Hercegovini za razliku od Hrvatske nemamo intenzivnu praksu pozivanja na prigovor savjesti ljekara u slučaju vršenja prekida trudnoće.
Priziv savjesti, kako navodi Delila Hasanbegović, posebno je „zanimljiv“ u pravnom segmentu.
„Kako ‘pomiriti’ obvezu pružanja usluge i pravo na slobodu religije i uvjerenja (koje je upitno za medicinske stručnjake koji su se obvezali učiniti najbolje za pacijenta). Nije nam poznato da li ima takvih situacija u Bosni i Hercegovini, rekla bih da ima, ali nisu još došli do javnosti. Postoje kampanje i udruženja u Hercegovini i Banjaluci koja su anti-choice orijentirana. U bh. javnom diskursu još uvijek nije prisutna rasprava intenzivna kao u susjednoj Hrvatskoj, i nadam se da do pokušaja ograničenja tako ovdje neće doći (koliko god to mogli očekivati). Zanimljivo je da se medicinski radnici ne pozivaju na priziv savjesti kada medicinske usluge pružaju počiniteljima krivičnih djela, pa ni onih najtežih, ali to čine kada su u pitanju seksualna i reproduktivna prava žena. Licemjerno, neprofesionalno i porazno“, zaključuje Hasanbegović.

Kada govorimo o reproduktivnom, mentalnom i svakom drugom zdravlju žena, u vrijeme pandemije koronavirusa i mimo njega, moramo imati na umu okolnosti koje su postojale prije vanredne situacije i činjenicu da svaka promjena uobičajene životne dinamike vodi ka usložnjavanju neriješenih problema. A to je, ako govorimo o ženama, dostupnost kontracepcije, imunizacije, liječničke njege… svih žena, neovisno o tome gdje žive, kakve su im finansijske prilike i koliko su im dostupne informacije jer zdravlje žena ne smije da bude privilegija onih koje sebi mogu osigurati privatnu zdravstvenu njegu nego obaveza koja će u svim segmentima biti dostupna u sistemu javnog zdravstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.