Rodna perspektiva pandemije koronavirusa – posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne

Fotografija preuzeta sa: europeanmovement.eu

Prva dva mjeseca iskustva borbe sa pandemijom koronavirusa nam je pokazalo da su žene, bilo da je riječ o medicinskim radnicama, radnicama u uslužnim djelatnostima ili prosvjetnim radnicama koje nisu imale iskustva sa online nastavom, na „prvoj liniji odbrane“. Očigledno je da možemo govoriti o rodnim perspektivama pandemije, čime se u ovoj zemlji jedino bave pojedinci/ke i organizacije civilnog društva dok oni/e koji su na pozicijama odlučivanja koriste i ovu situaciju za ličnu korist, a mediji najčešće nisu odlazili dalje od brojanja zaraženih i neselektivnog cjelodnevnog ugošćavanja političara/ki u televizijskim programima. Kriza uzrokovana brzim širenjem virusa COVID-19 u svim je društvima ogolila iskustveno potvrđenu činjenicu da posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne, odnosno da proizvode specifične nepovoljne posljedice po žene.

Piše: Kristina Ljevak

O tome je u publikaciji „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“ koju je objavila Fondacija Friedrich Ebert Stiftung pisala prof. dr. Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Ženska lica krize

Baveći se rodnom perspektivom COVID-a autorica je analizirala kako pandemija doprinosi produbljivanju rodne nejednakosti u oblasti zdravlja, produktivnog i reproduktivnog rada, porodičnog nasilja nad ženama i učešća u tijelima odlučivanja na političkom nivou u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Profesorica Bašić napominje da krizna stanja imaju tendenciju ne samo kreiraju nove nego i intenziviraju, ojačaju ili pogoršaju manifestacije ranijih (nagomilanih) neadresiranih društvenih potreba i problema.
„Pokazuje se, i na globalnom i na lokalnom nivou, da trenutačna zdravstvena i društvena kriza izazvana pandemijom ima brojna ženska lica. U analizi koju spominjete pokušala sam ukazati na načine na koje ova izvanredna situacija uzrokovana pandemijom koronavirusa produbljuje i intenzivira (postojeće) rodne nejednakosti, doduše samo fragmentarno, u oblasti javnog i privatnog života. Naime, očigledno je da žene, u različitim društvenim ulogama i pozicijama koje obnašaju – kao zdravstvene radnice, kao prosvjetne ili socijalne radnice, kao radnice u uslužnim djelatnostima, kao majke itd. u iznimno rizičnim, nesigurnim okolnostima brinu za društvo, omogućavaju njegovo održanje, reprodukciju. S druge strane, ne može se reći da društvo uzvraća odgovarajućom brigom za te žene, vrednovanjem njihovog doprinosa, prepoznavanjem, priznavanjem i adresiranjem njihovih specifičnih potreba. Iako su kako kažem angažirane u profesijama koje su od krucijalne važnosti za kakvo-takvo normalno odvijanje života u nenormalnim okolnostima, iako su pogođene krizom na vrlo specifične načine, za donositelje odluka, za naše političke predstavnike i predstavnice ostale su nevidljive, njihove potrebe zanemarene. Primjerice, u potpunosti je izostala javne refleksija neprocjenjivog doprinosa prosvjetnih radnica (svjesno koristim ovaj termin isključivo u ženskom rodu jer žene-učiteljice, nastavnice dominiraju u osnovnoškolskom obrazovanju, i natpolovično su zastupljene u srednjoškolskom obrazovanju) nastavku redovnog obrazovanju i nastavnih aktivnosti putem online nastave, koja je do tog momenta bila velika nepoznanica kako za obrazovne radnice i radnike, tako i za đake/studente. U prva dva mjeseca pandemije nismo svjedočili niti jednoj inicijativi, prijedlogu ili mjeri koja bi npr. bila usmjerena prema konačnom vraćanju društvenog ugleda i digniteta ovoj za društvo vitalnoj profesiji“, kaže profesorica Bašić.

Zahvaljujući prepoznavanju pozicije žene tokom pandemijske krize Helsinški parlament građana Banja Luka odlučio je da pruža podršku telefonskog psihološkog savjetovanja. Dragana Dardić, izvršna direktorica ove organizacije govoreći o rodnim perspektivama pandemije govorila je i o zloupotrebama vanredne situacije.
„Generalno se krizne situacije, naročito u nedovoljno razvijenim demokratijama, mogu iskoristiti za različite zloupotrebe i zadovoljavanje interesa manjeg broja odabranih. Uostalom, afere sa nabavkom respiratora u Federaciji i zaštitne medicinske opreme u RS-u su to nedvosmisleno i pokazale. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da, neki na pozicijama moći koriste ovu situaciju za ličnu korist. I da, u medijima nema dovoljno istraživačkih i polemičkih emisija koje bi otvarale različite teme bitne ‘običnim’ građankama i građanima u vrijeme pandemije. Ljudi su, zapravo, sve više zbunjeni kako brojevima oboljelih, izliječenih, umrlih… tako i mjerama i zabranama koje se mijenjanju iz sedmice u sedmicu. Kriza je takođe pokazala da nemamo ni približno spremne odgovore na pitanja koja se recimo tiču pristupa zdravstvenim uslugama ženama sa invaliditetom ili rada Sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u vrijeme pandemije. Na samom početku krize Ženska mreža BiH je uputila dopis vladama oba entiteta pitajući ih šta konkretno misle preduzeti da sredstva zaštite dođu do najranjivijih kategorija žena, da ojačaju mjere zaštite u situacijama domaćeg nasilja i kakve ekonomske mjere će osigurati da ove kategorije ne budu izložene dodatnom siromaštvu i ekonomskom pritisku? Odgovorila je Vlada RS-a, kratko objasnivši da oni čine sve da ‘zaštite svakog građanina, bez obzira na pol, starosnu strukturu ili bilo koji drugi status’! Poslije toga su i sigurne kuće u RS-u tražile od Vlade da im dostavi tačno uputstvo za postupanje u vanrednoj situaciji. Nije mi poznato da su dobile odgovor. A šta reći o prosvjetnim radnicama koje su preko noći gurnuli pred kamere, bez ikakve pripreme i dovoljno kompetencija da vode ovakvu vrstu nastave, što je kod mnogih izazvalo frustracije i stres. Radnice u trgovinama su se, pak, isto tako našle u poziciji da se svakodnevno izlažu mogućnostima da budu zaražene, ali njima niko nije aplaudirao niti ih je pitao imaju li potrebnu opremu i da li je ta oprema adekvatna za višečasovni rad. U intervjuu za sajt HPG BL Mersiha Beširević je rekla da se lično, na terenu, uvjerila da su radnicama popucali kapilari u očima od tereta koji su prenosile na svojim rukama, da imaju glavobolje od otežnog disanja pod maskama i rane na rukama od sredstava za dezinfekciju. To je i bio jedan od razloga zbog kojih smo se odlučili da ovim grupama žena ponudimo besplatnu psihološku podršku, ako već ne možemo nešto drugo“, kaže Dragana Dardić.
Evelyn Regnery, predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog Parlamenta tokom travnja pozvala je države članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme krize COVID-19, a s obzirom na to da je broj slučajeva nasilja u nekim državama članicama porastao za čak jednu trećinu. Slične podatke imamo i na globalnoj razini. Mislim da će političari, kako kažeš, biti okupirani saniranjem posljedica ekonomske krize. Na žalost, borba protiv nasilja nad ženama nije nešto što političari mogu kapitalizirati u svojim političkim igrama i deklarativno podržavaju borbu onda kada im je to zgodan PR potez. No ozbiljna politička volja za suzbijanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama ne postoji ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj“, kaže Lana Bobić, feministička teologinja iz Hrvatske, aktivistica i suosnivačica brojnih inicijativa i između ostalog sagovornica HTV-ove emisije „Peti dan“.

Niz je razloga zbog kojih su prava žena tradicionalno na margini. Profesorica Bašić ukazuje na ponašanje na domaćoj političkoj sceni koja se od početka krize bavi sobom, „produciranjem raznorazni afera i skandala, a da su nekapacitirane, nespremne i nevoljne da se bave krizom i njezinim posljedicama“, smatra Bašić napominjući da je u pozadini izostanka angažmana posvećenog pravima žena posljedica omalovažavanja značaja i urgentnosti prava žena.

Prava žena ne treba ostaviti „za kasnije“

„Pogrešno se razumijeva – čak i unutar ženske populacije, da je fokus na ‘ženska pitanja’ u trenutačnoj situaciji svojevrsna distrakcija koja onemogućuje fokusiranje na ‘stvarne’ posljedice krize. I žene često pristaju na taj narativ po kojem ženska prava treba ostaviti za kasnije, za period kada vanredno stanje prođe. A ono što se zapravo stavlja na odgodu jesu njihovi životi, njihova dobrobit, njihova sigurnost. Na ovaj narativ ne treba pristajati, nego ga konstantno dovoditi u pitanje, i prokazivati kao lažni. Za sada je adekvatna i blagovremena reakcija vlasti na socio-ekonomske i druge posljedice pandemijske krize izostala. Ali to ne znači da treba odustati od zahtjeva da se kriznoj situaciji pristupi na rodno-osjetljiv način, kroz mjere koje uvode rodno-senzitivne javne usluge, boljem i efikasnijem pristupu mreži socijalne sigurnosti za porodice, povećanju plaća u sektorima brige, prepoznavanje i valorizacija neplaćenog, reproduktivnog rada, uključivanje žena u procese donošenja odluka, rodno-senzitivne politike razvoja, itd. I, da, nipošto ne bismo trebale generalizirati: nisu sve žene marginalizirane, postoje i one koje imaju moć da se istaknu ili ovu situaciju iskoriste za vlastitu promociju.
Međutim, ako je vjerovati prognozama koje predviđaju da su dalje pandemije ne samo izvjesne nego gotovo neizbježne, rodna jednakost ne može biti neko pitanje sa strane nego treba postati centralnim principom borbe protiv pandemije i njezinim posljedica, kroz prepoznavanje i redistribuciju opterećenja i tereta koji disproporcionalno pogađaju žene“, kaže Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“.


Prof. dr. Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“

Odnos religije prema pravima i sigurnosti žena u redovnim okolnostima takođe je jedno u nizu važnih pitanja čije se posljedice itekako mogu dodatno odraziti na pandemijske prilike. Lana Bobić i ranije je ukazivala na to da Rimokatolička crkva mora sigurnost žena staviti iznad nerazrješivosti braka.
Iz iskustva žena žrtava nasilja znamo da se nerijetko socijalne službe ponašaju slično vjerskim institucijama, nastojeći po svaku cijenu uvjeriti žrtvu nasilja da postoje veći problem nego što je ostajanje živjeti s nasilnikom. „Sinhronizovanost“ između vjerskog i sekularnog na štetu žena sugerišu da je prioritet „sačuvati porodicu“ ali svakako u heteronormativnom obliku i uobičajenoj „formaciji“.
„S obzirom na poruke koje slušamo iz Rimokatoličke crkve, ali i praksu Centara za socijalnu skrb, čini se da je prioritet zadržati obitelj u formi mama, tata i djeca, a ne sigurnost žrtava nasilja koje su u obitelji primarno žene. Ono što me posebno zabrinjava u praksi centara za socijalnu skrb, a čime se prečesto susrećemo zadnjih godina je inzistiranje Centara na suradnji i dogovoru oko skrbništva nad djecom između žrtava nasilja i nasilnika što nasilnici koriste da bi nastavili maltretirati žene. Žene koje zbog daljnjeg nasilja odbijaju suradnju proglašava se manipulatoricama koje djecu okreću protiv očeva. Tu dolazimo do kontroverznog koncepta tzv. otuđenja od roditelja. Uopće ne osporavam da postoje slučajevi konfliktnih razvoda u kojima djeca služe kao alat osvete partneru ili partnerici i to je nedopustivo. No spomenuto otuđenje od roditelja sve se više propituje kroz interdisciplinarnu analizu sudske prakse, prakse rada sa žrtvama nasilja i prevladavajućeg diskursa u obiteljskom pravu jer se pokazalo da se prečesto radi o alatu kojim najčešće očevi nasilnici ušutkavaju žene, ali i djecu žrtve nasilja. U siječnju 2020. je objavljena studija koja istražuje nastanak i razvoj ovog kontroverznog koncepta i ukazuje na zabrinjavajući obrazac korištenja tzv. otuđenja od roditelja u slučajevima obiteljskog nasilja nad ženama od strane očeva nasilnika. Studija govori o industriji koja okuplja eksperte, terapeute i pravnike koji zagovaraju oduzimanje djece „manipulativnim majkama“ i skrbništvo očevima, što ima devastirajuće posljedice za majke i djecu koje su žrtve nasilja. Mehanizam je poprilično perfidan, a predočit ću ga na vrlo pojednostavljenom, plastičnom primjeru. Žena žrtva nasilja želi samostalno skrbništvo nad djetetom s čime se slažu i djeca koja ne žele ocu koji je zlostavljao majku, a nerijetko i njih same. Majku se optužuje da je manipulativna i da truje djecu protiv oca, bez obzira na svjedočenje same djece te se dijagnosticira tzv. otuđenje od roditelja. Nasilje nad ženom i djecom pada u drugi plan i nasilnik zapravo postaje žrtva manipulativne žene koja je okrenula djecu protiv njega te se njegove šanse za puno skrbništvo, a onda i daljnje zlostavljanje žene i djece znatno povećavaju. Valjda ne trebam govoriti kakve posljedice na žene žrtve nasilja i njihovu djecu ostavlja ovaj perfidni mehanizam daljnjeg brutalnog sustavnog zlostavljanja žrtava nasilja. Posebno zabrinjava i što se ovaj perfidni mehanizam koristi i u slučajevima gdje su djeca bila žrtve nasilja, gdje ispada da djeca, pod utjecajem manipulativnih majki lažu o zlostavljanju koje je otac počinio nad njima. Zvuči kao horor film, ali je sve učestalija praksa, unatoč ozbiljnim kritikama znanstvene zajednice i stručnjakinja koje rade sa žrtvama nasilja“, objašnjava Lana Bobić.


Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica

Pitanje ljudskih prava žena van političke agende

Osim što su angažovane na nizu poslova koji podrazumijevaju prisustvo na prvoj liniji fronta tokom pandemije, žene su istovremeno zaposlene i u sektorima koji su i najviše pogođeni zabranom rada u vrijeme COVID-19. Bez sumnje će otpuštanje radnika/ca ili smanjenje plata najviše njih i pogoditi, a ekonomska nezavisnost jedan je od ključnih preduslova prevencije nasilja nad ženama. Ovaj problem, kao niz drugih, nisu tema naših političkih predstavnika/ca kada govore o ekonomskim posljedicama pandemije koronavirusa.
„Nažalost, ni ovo nije u potpunosti iznenađujuće. Našim političkim predstavnicima u FBiH trebalo je gotovo dva mjeseca da donesu taj famozni Korona zakon u cilju ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica pandemije. I uz to, prema brojnim kritikama koji se na tekst zakona došle iz stručnih ekonomskih krugova, sindikata, političkih stranaka u vlasti i opoziciji riječ je o zakonu koji je gotovo konsenzualno ocijenjen kao loš, naročito zato što se predviđenima zakonskim rješenjima dodatni slabi pozicija radništva.
A evo i paradoksa koji oslikava nivo nebrige i ravnodušnosti spram ranjivosti žena i njihovih potreba: u društvu u kojem u ne-kriznim vremenima svaka druga žena starija od 15 godina života u BiH bila izložena rodno zasnovanom nasilju, nadležne vlasti/institucije za sve ovo vrijeme dok traje epidemija ne razmišljaju o mogućnostima da se ova situacija pogorša u novim kriznim okolnostima niti o mogućim mjerama usmjerenim na suzbijanju ili prevenciji nasilja prema ženama.
Dozvolit ćete mi jednu malu, ali važnu digresiju koja može biti ilustrativna kada je riječ o odnosu javnih vlasti spram ‘ženskih pitanja’. Početkom aprila europska javnost obaviještena je o alarmantnom porastu nasilja nad ženama u zemljama EU u prvoj sedmici od uvođenja mjera socijalne izolacije. Organizacije civilnoga društva, s tim u vezi, uputile su zahtjev nadležnim institucijama da informiraju javnost o tome kakvo je stanju u oblasti zaštite žena od porodičnog nasilja u BiH u uvjetima ograničenja kretanja, socijalnog distanciranja itd. Nije mi poznato da je do danas bilo koji nivo vlasti (10 kantonalnih, dvije entitetske vlade i Vijeće ministara), bilo koje od 13 resornih ministarstava na kantonalnom i entitetskom nivou, ili bilo koja institucija rodne ravnopravnosti u ovoj zemlji nije našla za shodno da izvijesti bosanskohercegovačku javnost o tome da li je ili nije došlo do porasta porodičnog, odnosno partnerskog nasilja nad ženama, na koji način se osigurava njihovo pravo na zaštitu pod novim okolnostima i slično“, navodi profesorica Bašić.

„Pitanje ženskih ljudskih prava, uključujući i ženska radna prava, nikada nije ni bilo na političkoj agendi. Ne postoji ni razumijevanje niti želja da se ovim pitanjem ozbiljno i sistematski pozabave. Mjere za ublažavanje posljedica krize su skrojene po potrebama poslodavaca, a ne radnika i radnica. Preuzimanje vlade da uplati doprinose i poreze na martovske plate nije dovoljno da se zaustave otpuštanja radnica i radnika. Uostalom, rečeno je da će se to namiriti iz Fonda solidarnosti, bar u Republici Srpskoj, koji opet pune radnici/ce dobrovoljnim odricanjima od dijela svojih plata. S druge strane, ovih zvaničnim mjerama vlade mnogi nisu ni obuhvaćeni. Kada se vidjelo da ekonomske mjere neće biti dostatne, krenulo se sa popuštanjem restrikcija i otvaranjem prodavnica, zanatskih radnji, kafića i to baš kada je broj zaraženih krenuo da raste, što zapravo govori da se ovdje ne radi o potrebi da se zaštiti zdravlje ljudi, već krah privrede. I pri tome niko od ovih na vlasti ne gleda na žene, njihove potrebe i stepen ugroženosti ovim stanjem. Koliko je meni poznato jedino je Agencija za ravnopravnost polova BiH zatražila od nadležnih institucija da prilikom donošenja i realizacije mjera vode računa o efektima koje njihove aktivnosti imaju na stanje ravnopravnosti spolova i položaj žena i djevojčica u našem društvu“, kaže Dragana Dardić.


Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka
Fotografija preuzeta sa www.http://ba.n1info.com/

Nasilje nad ženom je posljedica strukturalnih nejednakosti

Profesorica Bašić dodaje da mi još uvijek nismo svjesni razmjera društvene katastrofe koja je pred nama i koja nam neminovno slijedi zbog na desetine hiljada izgubljenih radnih mjesta „i raširenih praksi degradacije, obezvrjeđivanja, i omalovažavanja radništva. Automatsko stvaranje ‘viška’ ljudi, nezaposlenih i bez šansi za uključivanje i integraciju u proizvodne tokove i radnu snagu, širenje zone nesigurnosti među onima koji ‘ostaju’ na poslu ukidanjem i/ili smanjivanjem osnovnih radničkih prava, stvorit će nove zone vulnerabilnosti. Čini mi se da će sve to neminovno rezultirati drugim talasom osiromašenja (prvi talas siromaštva posljedica društvene krize uslovljene ratom i tranzicijom), jer će pad zaposlenosti i navedene prakse obezvrjeđivanja radnika voditi značajnom pogoršanjem životnog standarda i mnoge gurnuti ispod ruba egzistencije. Istovremeno, porast nasilje nad ženama u porodici povezan je pogoršavanjem socioekonomske situacije u društvu. Pad kvalitete života, pogoršanje životnog standarda i nemogućnost da se izađe iz kruga deprivacije i siromaštva, i na prihvatljiv način brine o porodici podriva ključnu društvenu ulogu i dominantan rodni model (patrijarhalnog) muškarca – muškarca hranitelja. Dakle, opresija muškaraca od strane ekonomskog sistema i frustracija koju ona rađa jeste bitan faktor koji doprinosi muškom nasilju nad ženama, uključujući i interpersonalno nasilje.
U pozadini tjelesnog, psihičkog ili seksualnog nasilja nad ženom u porodici je gotovo uvijek strukturalno nasilje, nasilje koje izvire iz same organizacije društva, iz društvenoga tkiva, uključuje nevidljive i neopipljive prepreke za ostvarivanje osnovnih prava žena i prava na izbor. Nažalost, mi često – zbog toga što je jednostavnije uperiti prstom na konkretnog počinitelja i/ili konkretnu žrtvu – zanemarujemo činjenicu da je nasilje nad ženom općenito posljedica strukturalnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju u svim područjima života od zdravlja i obrazovanja, preko rada i zapošljavanja, do učešća u tijelima odlučivanja. Ranjivost u javnoj sferi, osobito na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu“, smatra profesorica Bašić koja s razlogom podcrtava zanemarenu vezu između nasilja nad ženama i nejednakosti na tržištu rada a koja je kompleksna i višedimenzionalna, a društvene nejednakosti istovremeno su i uzrok i posljedica ekonomskog zlostavljanja.
„Socio-ekonomske nejednakosti, naročito diskriminacija na tržištu rada, čine žene ranjivima na kontrolirajuća i uskraćujuća ponašanja njihovih zlostavljajućih partnera u pristupu financijskim resursima. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerojatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi. Krug se ovdje ne zatvara, nego se nejednakost perpetuira specifičnom interakcijom posljedica zlostavljanja (fizičkih, psiholoških, ekonomskih) i ženine (ne)mogućnosti da ostvaruje i očuva svoj radni kapacitet i profesionalnu karijeru. Istraživanja (psiholoških) posljedica nasilja nad ženama nedvojbenu ukazuju na neke konstante, poput osjećaja straha, stida, niskog samopoštovanja, depresivnosti koje su u negativnoj korelaciji sa radnom produktivnošću, profesionalnim razvojem i razvojem karijere, čak i u okolnostima kada bismo mogli isključiti manifestne i latentne nejednakosti inherentne tržištu rada.
Bilo bi dobro kada bismo mogli jednostavno zaključiti da ključ rješenja za problem ekonomskog nasilja nad ženama leži u ekonomskom osnaživanju žene. Nažalost, stvarnost žena sa iskustvom nasilja je kompleksnija. Ekonomska neovisnost, odnosno plaćeni rad ženi često nije dovoljna garancija za život van (partnerskog) nasilja. Posebno ne u uvjetima kada su za posao koji obavljaju potplaćene, kada vlastitim primanja i raspoloživim novčanim sredstvima ne mogu zadovoljiti ni temeljne životne potrebe (najčešće ne samo za sebe nego i za djecu) poput stana, novca, usluga brige o djeci ili prijevoza. Zlostavljanoj ženi u takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo nego ostati s nasilnikom, i nažalost to je ono što se u stvarnosti dešava,“ navodi Bašić dodajući da je ekonomska samodovoljnost nužna pretpostavka i ženske slobode i autonomije te da viši stepen ekonomske nezavisnosti povećava šanse žene da izađe iz nasilne veze, odnosno napusti nasilnika.
„Ekonomski nezavisne (i obrazovanije) žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje nasilju i stoga veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, za one skupine žena koje će u postpandemjskom dobu biti zahvaćane gubitkom ili smanjenjem prihoda, i prekarnošću ona će, bez značajnih podrške šire zajednice, ekonomska samodovoljnost će biti nedostižna. Dakle, nužna je promjena društvenog konteksta koji omogućuje kako interpersonalno nasilje nad ženama u porodičnoj sferi tako i sistemsko nasilje nad ženama, osobito u sferi rada. Nužna je promjena društva koje široko tolerira i podržava nasilje nad ženama, makar u naznakama kretanje ka društvu nulte-tolerancije na nasilje nad ženama“.

Balkanska i patrijarhalna interpretacija rodnih uloga nije nas zaobišla ni u vrijeme koronavirusa.
Bez obzira na to što svi pokazatelji govore o značaju žena tokom borbe sa virusom, što su na čelu niza regionalnih timova i institucija tokom pandemije žene, nerijetko će se njihov značaj dovoditi u pitanje a one same omalovažavati uz vječno propitivanje da li su dorasle zadacima koji se u slučaju angažmana muškaraca podrazumijevaju. Sigurno jedan od najradikalnijih primjera je onaj doktorice Darije Kisić Tepavčević, članice Kriznog štaba za suzbijanje COVID-19 u Srbiji, čije su se kompetencije pokušavale umanjiti zbog atraktivnog izgleda i koja je izravno omalovažavana u televizijskim emisijama jer su voditelji dovodili u pitanje njene sposobnosti zbog toga što je žena. Profesorica Sanela Bašić napominje da su kulturološke predrasude iznimno važne u razumijevanju načina na koji društvo oprirodnjuje i normalizira nasilje prema ženama.
„Naša patrijarhalna kulturi čija je suštinska karakteristika i danas dominacija muškaraca nad ženama bogata je brojnim i bogatim stereotipima koji naprimjer opravdavaju nasilničko ponašanje i prezir muškaraca prema ženi/mizogeniju, i ženu posmatraju kao svojinu (‘ženu i kapu lako je steći’) i da je treba prezirati i tući (‘ko se žene boji, gori je od nje’, ‘lajava žena, više puta bijena’, ‘ženu i zmiju udari u glavu’), te stereotipima o karakternim osobinama i izgledu žene – prema lijepoj ženi (‘lijepa žena, rijetko poštena’, ružna žena – dobar sluga’)

Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u suptilnijoj formi

S druge strane, rodne predrasude, stereotipi rodne diskriminacije u smislu pojednostavljenih ocjena npr. da su žene glupe ili lukave, negativni stavovi prema ženama općenito imaju duboke i trajuće korijene u povijesti ljudske civilizacije. Prije manje od stojeća, liječnici i znanstvenici smatrali su da su ženin intelekt, njezina sposobnost učenja i obrazovanja, njezina sposobnost rasuđivanja i javnog djelovanja biološki ograničene. Ovakvi mizogini, seksistični stavovi doprinosili su održanju kulture muške dominacije i podčinjenosti žena. Ove predrasude nisu iskorijenjene niti su nestale, postaje i danas samo što su postale suptilnije, kompleksnije. Danas su akti otvorenog, averzivnog seksizam rjeđi. Teško bismo danas pronašli nekoga ko bi mogao argumentirano osporiti tezu da žene mogu biti podjednako uspješne u korištenju ekonomskih i društvenih mogućnosti i resursa, ako im se da ‘muška privilegija’, odnosno omoguće jednake pogodnosti koje su na raspolaganju muškarcima.
Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u novoj, suptilnoj formi. Manje smo skloni staromodnih, tradicionalnim, konzervativnim predrasudama i uvjerenjima, ali opstaju ponašanja koja nisu konzistentna sa liberalnijim stavovima spram ženskih uloga, osobito u vezi uloge žene u porodici i (rodne) podjele rada u domaćinstvu, čak i za žene sa profesionalnom karijerom“, zaključuje Sanela Bašić autorica publikacije posvećene rodnoj perspektivi COVID-19. Naša sagovornica naglasila je i kako je nasilje nad ženom složen društveni fenomen koji pokriva širok spektar ponašanja eksploatacije, diskriminacije i dominacije koje podržava uspostavljeni socio-ekonomski poredak koji se ne može u potpunosti objasniti bez referiranja na seksističku prirodu društva. „Prethodno sam govorila o kulturi tolerancije na nasilje prema ženama. Ovakvi i slični rodni stereotipi, u konačnici rodne predrasude i seksizam jesu upravo u funkciji perpetuiranja te nasilničke kulture kroz umanjivanje značaja nasilja nad ženom kao društvenog problema, opravdanje i normalizaciju tog nasilja i negiranje odgovornosti društva“, dodaje profesorica Bašić.

Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu

„Stereotipi su u korijenu neravnopravnosti, diskriminacije žena pa i nasilja koje je oblik diskriminacije žena. Ona neumjesna pošalica ‘žena je za madraca, a ne za mudraca’ zapravo savršeno ilustrira problem seksističkih i šovinističkih predrasuda i odnosa prema ženama uopće. Mi možda mislimo da smo u 21. stoljeću to nadišli i nesvjesni smo koliko su takvi stavovi i predrasude ukorijenjeni u naše kulture i društva. Nego, kad smo kod mudraca, jeste li primijetili da imenica mislilac nema ženskog roda?
I u ovoj krizi brzo se pokazalo da se žene često nađu na prvoj crti kao one koje su puno zastupljenije u onim zanimanjima koja podrazumijevaju skrb i koja su slabije plaćena. Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu. Unatoč velikim pomacima kada je položaj žena u društvu u pitanju u zadnjih 100 godina, i dalje nam je normalno da žene preuzimaju puno veći dio brige o kućanstvu i djeci, a da rade kao medicinske sestre, čistačice, prodavačice. Bez obzira na to što žene češće studiraju medicinu i pokazuju bolje akademske rezultate pa i bez obzira na to što smo navikli na doktorice u ambulantama i bolnicama i dalje ćemo češće muškarca vizualizirati kao doktora, a ženu kao medicinsku sestru. I dalje puno više vjerujemo muškim nego ženskim autoritetima pa je tako moguće da se desi i ono što se desilo doktorici Dariji Kisić Tepavčević. Njen je krimen veći time što je ona uvjetno rečeno atraktivna. Jer žene na pozicijama autoriteta još donekle možemo probaviti ako su neugledne, uvjetno rečeno neatraktivne, ta što ostaje uvjetno rečeno neatraktivnoj ženi nego da bude pametna. Ali ako je žena na poziciji autoriteta, pametna i uvjetno rečeno lijepa, e taj krimen će joj društvo teško oprostiti. Načini na koji su se voditelji odnosili prema spomenutoj doktorici su razlog za suspenziju voditelja. Kada to bude praksa, onda će se početi iskorjenjivati i predrasude koje štete ženama i njihovom punom razvoju“, objašnjava Lana Bobić koja je u prethodnoj godini učestvovala u provedbi kampanje #pravdazadjevojčice u Hrvatskoj a čiji je slogan: ‘Ne boj se, nisi kriva’, a što su ključne riječi koje žene žrtve nasilja moraju znati. Činjenica je da je sistem uradio sve suprotno, dovodeći ženu u poziciju da se pravda ili osjeća odgovorno zbog nasilja koje je nad njom počinjeno.

Mizogina ideja da je žena uvijek kriva je duboko ukorijenjena

„Iza kampanje #pravdazadjevojčice i slogana ‘ne boj se’ i ‘nisi kriva’ stoji potreba da ženama baš s obzirom na sustavno nasilje koje proživljavaju damo do znanja da nisu krive i da nisu same. Osim toga, ključno nam je bilo osvještavanje šire javnosti o problemu, o činjenici da se mi kao društvo ne pitamo zašto je on silovao nego što je ona obukla i je li pila. O činjenici da žrtve nasilja nemaju povjerenja u sustav koji ih često izlaže sekundarnoj viktimizaciji gdje je ugled optuženog za nasilje prečesto veći prioritet od sigurnosti žena. Sve kreće osvještavanjem, jer kako ćemo raditi na problemu ako problema nismo svjesni. A mi uopće nismo svjesni koliko je mizogina ideja da je žena uvijek na neki način kriva duboko ukorijenjena. Mi stoljećima, da ne kažem tisućljećima slušamo izrazito mizogina tumačenja antropologije žene i njenih rodnih uloga. Da se poslužim religijskim arhetipovima, žena može biti ili Eva, grešna bludnica koja muškarca navodi na grijeh ili Marija, majka, djevica, svetica. Mi još uvijek nismo zbiljski osvijestili da su žene, kao i muškarci ljudska bića s najrazličitijim potencijalima i kapacitetima kako za emocionalno, tako i za racionalno, kako za ono dobro, tako i za ono loše. Ne postoje dva modela žene, postoji ih onoliko koliko žena ima. Cherish Kramarae pogađa ‘u sridu’ kada kaže da je feminizam radikalna ideja da je žena čovjek“, zaključuje Lana Bobić dodajući da kad uspijemo shvatiti „radikalnu ideju“ da je žena čovjek te kad uspijemo razgraditi sve predrasude utkane u naše svijesti, kulture, društva, sustave bi ćemo na dobrom putu ostvarivanja pravednijeg sistema i društva ravnopravnosti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.