A sad malo ja :)
Posted on March 2, 2008 - Filed Under totally personal
U posljednje vrijeme kad neka ”javna ličnost” u Sarajevu počne pisati Blog to se saopštava haman k’o da je pokrenula privatnu TV stanicu.
Pa sam malo apdejtovala profil, mislim da sam jedino preskočila matični broj, da se ako neko ne zna ko sam i to zna 
i da se zna da nemam Blog od juče
Pa ako sam nekom simpatična ili sam mu trn u oku i ne može da me smisli, neka barem sto posto bude načisto s tim ko sam !
Kako znati kada stati ?
Posted on March 2, 2008 - Filed Under Svakodnevna jadikovka
‘’Prije dve godine, kada je sve počelo, rekao sam da je krajnje vreme da mi Srbi ratujemo kao Amerikanci, da ne dozvolimo da se ratuje na našoj teritoriji, da se branimo na tuđoj teritoriji’’ , rekao je za Nin 1993. Velimir Bata Živojinović koji je prema podacima dostupnim na imbd ostvario 263 uloge.
Imao je status nacionalne zvijezde u vrijeme kad je pod tim podrazumijevan prostor od Vardara pa do Triglava.
Arhivirao je sve, od Zlatnih arena preko statusa božanstva u Kini do nagrada za životno djelo.
Hiljadu puta sam pomislila zašto se ljudi, poput Živojinovića, na početku rata nisu oglasili i pokušali uticati na razularenu gomilu.
Ne mislim da bi to bilo šta moglo promijeniti, ali se pitam kako im je savjest dozvoljavala da to ne učine?
Kako je mogao stati na stranu politike Slobodana Miloševića, zašto je bio član njegove partije, da li ga je bilo sramota, stidi li se kad je sam u svoja četiri zida, je li mu tijesno u njegovoj koži, pomisli li na publiku protiv koje je politika koju je podržavao vodila rat?
Za Našu borbu. Pet godina nakon prijedloga o načinu ratovanja, rekao je :
‘’Nema nijednog razloga zbog kojeg ne bih igrao u bilo kojoj bivsoj republici ukoliko me pozovu. Nema ni politickih, ni srpskih, ni ratnih, ni licnih razloga da ne radim svoj posao na prostorima na kojima sam radio. Mada sam zadovoljan onim sto sam uradio, jedino praznina koja mi je ostala jeste to sto nisam nikada radio sa Kusturicom koji je veliki reditelj i koga odlicno poznajem. Ali ima vremena! ‘’
Mislim, šta reći, a ne zaplakati !
Velimir Bata Živoinović sinoć je ušao u kuću Velikog Brata time dokazavši da je valjda potpuno sišao s uma ili je htio da to konačno postane jasno I onima koji su u to sumnjali !
Das ist Walter.
Das ist dno dna!
Kako znati kada stati?
Budala i paparati uvijek će biti !
Posted on February 27, 2008 - Filed Under totally personal
Zapamtite ovu fotografiju.
Predmet o kom ću vam pripovjedati nije baš tako izgledao ali jeste slično i imao je, ako se ne varam, istu namjenu.
Fotografiju, originalnu, birvaktilnog osigurača, nisam uspjela pronaći, ali poslužiće i ova, nema veze.
No krenimo redom.
Večeras sam bila u pozorištu, kojim povodom, i to ću kasnije.
I priznajem, jutros , kad sam na sebe navukla prvo što sam dohvatila, nisam previše razmišljala da li se, u odjevni predmet, uvukao neki, koji nisam planirala odjenuti.
I tako stojim ja ispred pozorišta, čekam svog omiljenog glumaca Nebojšu Glogovca , stojim i dobronamjernim vjerovatno izgledam kao hostesa a onim zlobnim moj položaj u odnosu na glavnu cestu može i sugerisati nešto drugo 
Na sebi imam crnu haljinu i pepito mantil, mantil je posebno bitan jer sam ga kupila na stopostotnom sniženju, mislim, mantil je bitan za mene, za pvu priču je potpuno nebitan.
Imam i naušnice, baš neke povelike i kosu svezanu u rep.
Lijepo sam se opisala, nema šta 
U jednom trenutku, osjetila sam da mi se nešto od vrata spušta niz leđa, nepravilnog i čvrstog oblika. Pomislim naušnica je pala i skotrljala se niz leđa. Pipnem jedno uho,naušnica je tu, pipnem i drugo, takođe, pošto treće nemam, zaključim da naušnica nije.
Ništa strašno, sigurno je gumica koja svakako nije neka normalna i diskretna već ima mede, kuce , zeke, kockice i slično.
Dohvatim svoju ne baš očešljanu kosu i nakon obimnog istraživanja zaključim da je gumica tamo gdje sam je jutros i stavila.
Skriveni predmet već je došao do štrampli i ja sam bila već na pola puta do zaključka da mi je neko nešto namjerno ubacio u haljinu, onda sam se sjetila da nisam u prvom osnovne već ispred pozorišta pa sam se zavukla iza prvog ćoška i napipala gumicu koja je nekada davno ostala zaboravljena u odajama mojih skuta i bila je u obliku meda.
Trebam li napominjati da sam tokom cijele predstave desnom stranom guze sjedila na medama
Ali nije to ništa, mogo gore je bilo kad mi je iz bermuda nogavica štrampli ”od juče” virila.
Došla sam tako s repom na posao.
I rep niko ne bi vidio da ja nisam bila radoznala.
Nešto me je žuljalo a i malo je virilo.
Ja malo povučem kao madžioničar i čudo se desi. Dva metra grilona počne da izlazi
Rekoh sebi, biće dobro, samo da se golub ili zec na kraju ne pojave!
Ali to nije sve.
Imala sam pet godina i taman zalječivala rane nastale nakon prolijevanja vrele vode po mojoj lijevoj šapi.
Prizdravih ja, stadoh na noge junačke, ponosne petogodišnje vlasnice , kad se tetka Beba stvori na vratima.
Pita, Tina, hoćemo li ići po Milanku?
Bila je subota i Milanka je imala folklor, to je značilo da ćemo lagano šetnom prema Milankonoj školi folklora, prošetati s Milankom u povratku, desetogodišnjakinjom, starijom rodicom zahvaljujući kojoj sam naučila oba pisma, jednačine i nejednačine i ponešto naučila crtatati. Prošetati s Milankom bila je privilegija koja se ne odbija.
Tako ja u strahu da će tetka bez mene otići, obuh čizmu u kojoj se sasvim jasno nazirao onaj gorepomenuti osigurač, znate ono bijelo od keramike, i stoički počeh podnositi bol.
Ne treba napominjati da smo svakih pet minuta pravile pauzu i da je tetka mislila da me i dalje boli noga zbog ozljeda prouzrokovanih vrelom vodom.
Na kraju tog našeg puž maratona, tetka, vidno iznervirana,reče: ”Pa dobro Tina, zar te više nije prestala boliti ta noga koju si
opekla ?”
A Tina skrušeno reče:
”Jeste tetka, ali u čizmi imam struju ”
P.S.
Šta je bilo u pozorištu pisaću vam sutra.
Nemojte samo pomisliti kako sam iz nehata ponijela u torbi trafo stanicu.
Slobodna tema
Posted on February 22, 2008 - Filed Under Školski rad
Da već u sedmoj godini nisam prestala pisati pjesme mogla bih reći ”pamti te me po pjesmama mojim”, ovako, umjesto pjesama kojima nisam bila vična, što je najgore ni kao čitalac, mogla sam, kako je sve prije par nedelja krenulo, ostati upamćena po Blogu!
Lijepo kaže naš narod, ‘’svakog čuda tri dana dosta” pa tako i ovo moje nekako prođe, ko zna, taj će i shvatiti, a moji mili posjetioci bloga o meni svakako toliko znaju , jer bliski smo, a da se preko skajpa može šećer u kocki i sto grama kafe nositi, sigurno kese u vidu foldera iz ruku ne bismo ispuštali
U zadnje vrijeme imam jako mnogo posla.
Neću reći da ga inače imam malo, ali me ovih dana baš steglo.
I sva sam nešto započeta a nisam dovršena.
Baš kao i moja knjiga, ali o Njoj nešto kasnije.
U ponedeljak su isključili struju, cap carap i nema je.
Platismo je i živi se pokidasmo od sekiracije i pitanja da li će nam je istog dana uključiti.
Već sam vidjela sebe kako igram remija uz petrolejku.
Struja došla isto veče, ali dođe sutra i utorak.
U utorak su isključili kablovsku.
Kažu, ne mogu je priključiti istog dana.
Kod mene, kao da je još uvijek rat.
Sjećam se da smo, kad bismo u ratu imali struje, gledali i slušali sve vijesti svih medija kako bi uopšte mogli i približno realnu sliku stvoriti o tome ko je koga napao i ko šta osvojio, čisto da se ne iznenadimo ako neke nepoznate, s lošom namjerom, u svojoj avliji zateknemo.
Tako ja i danas, ako ne pogledam šta iz svih regionalnih TV centara imaju stroge tete u lošim sakoima da kažu, ja se osjećam potpuno neinformisano.
Ajde što smo tu noć bili osuđeni na loš prijem zemaljskog signala TV kuća, već što onu staru dobru antenu samo još u WC šolji nismo tražili.
Ali svako zlo za neko dobro, tražeći antenu našla sam super zgodnu crnu kožnu torbu koju sam sakrila od same sebe jer me je podsjećala na neke loše dane.
Pošto ja ne volim nositi stvari iz loših dana, a imala sam ih više nego dobrih, onda su, pretpostavljate, moji ormari puni odjeće koju ne nosim.
Ima i jedna olakšavajuća okolnost, u većinu toga i ne mogu stati, opet smo kod onog svako zlo za jedno dobro
I tako.
Jedan dan bez elektrifikacije.
Drugi dan bez kablovske.
ALI ! To nije sve !!! Što bi rekli u Teleshop ponudi.
Internet u moj život dolazi preko kablovske.
Izbaždarena sam tako da preko vikenda mogu bez interneta.
Tad čitam i jedem bakine štrudle. Kome bi internet pao na pamet ?
Ali radnim danom, bez odlaska na Blogodak i šetnje po vlastitom Blogrolu, e to već ide malo teže.
I tako ja očajna, igrajući se s računarom bez interneta, nađem jedan dokument.
Naslov Kiki story.
Obećava, zar ne ?
Utoliko više što sam Kiki ja.
A story je priča
Znači, moja priča.
Kliknem i otvori se.
Ma kakva priča.
Roman!
Mislim, dobro, nije baš cijeli roman, nisam ga baš ni do pola dovela, ali ima ga,
taman toliko da shvatiš kako je od toga trebao nastati roman.
Ambiciozno? Pa, malo je reći ! Jer, kad neko, ko u životu, osim pisanja onih pjesama do sedme ,
nije napisao ni kratku priču, odluči pisati roman, a teoriju književnosti je položio uz pomoć nindža trikova, taj ili je beskrajno talentovan ili je budala ili o sebi ima jako visoko mišljenje.
Dobro, nije to baš bilo toliko strašno, barem ne u onoj mjeri u kojoj je strašno suočiti se sa stranicama vlastitih dnevnika.
K’o da je juče bilo kad sam u četvrtom preko cijele dvije strane napisala TRAGEDIJA, nakon toga bi svako normalan očekivao informaciju o tome kako je četa đaka ubijena u jednom danu, ali nije, kod mene, kad okreneš stranu nakon TRAGEDIJE ,
piše kako je Cicko zaljubljen u Cecu.
A kad mi je fudbalski gol pao na glavu, tačnije vrat, pa sam u desetoj zaradila početak spondiloze, to nisam opisala kao tragediju, nisam ga opisala nikako, pa sam se s teškom mukom kod fizijatra nekih petnaest
godina nakon toga morala prisjećati koja je to strašna povreda koja je trajno upisana na mojim vratnim pršljenovima i na snimku.
Nego, da se ja vratim toj svojoj pronađenoj pisaniji, iz koje sam, mnogo šta naučila, najprije da ne treba gladan pisati
Brzim pogledom velikog hedoniste zaključila je da joj žito sa šlagom izgleda najinspirativnije, ali i zagrebačkim kremšitama nije bilo mane, pa je prema stolovima krenula sa velikim tanjirom u jednoj ruci kog je popunjavala tjestenina, suho meso, njoke, sos boje zemlje, ruska salata i parče hljeba, u drugoj je nosila zdjelicu sa žitom, a njom i tanjirom je nekako pridržavala kremšitu koja se nalazila na nešto manjem tanjiru u sredini.
Takođe sam shvatila da je potrebno znati o čemu pišeš.
U mom rječniku postoji krempita I šampita, šta je zagrebačka kremšita, da me ubijete ja vam ne bih sad znala reći. Da sam je ikad jela ili stvarno vidjela, znala bih sigurno. A zašto sam o njoj pisala, pojma nemam, valjda bila gladna, ponijelo me pa izmišljala.
A primijetili ste sos boje zemlje ??? Ko bi još sa prepunih švedskih stolova, kakvim ih već opisujem, uzeo sos boje zemlje ??? Od čega je napravljen, crnice ili humusa ??? Ili mu je samo boja bila takva a on bio od jagode i ukusan
Druga lekcija odnosi se na to da ne treba pisati dok gledaš u radijator na kom se suši veš. Ako nikako ne možeš a da ne gledaš na veš, onda dragi čitatelju, piši ljeti, tad se veš suši vani 
Ona nije imala ni jedan komadić odjeće koji je spadao u kategoriju seksi, a pogotovo ne veš.Osnovni motivi koji su preovladavali tkaninom koja je pokrivala njeno dupe i međunožje bili su oslikani bubamarama, delfinima, medama i drugim pripadnicima životinjskog carstva.Nikada nije nosila čipkaste korsete već poderane muške majice koje su bile neodređene boje nastale kombinovanjem jedne zalutale crne čarape u bijeli veš za vrijeme otkuhavanja.
Što se tišče donjeg veša, Sara je tu bila na stranji Ane .
Uvije pamuk, nikada sintetika.
Uvijek bijelo, nikada crno.
Kod životinjske farme, suzdržana.
Ne pisati u trenutku besparice, prije ćeš ličiti na inkasanta već na literarnog stvaraoca
Zajedno sa domaćicama i neobrazovanim ženama dolazila je po paketiće američkog smeća upakovanog tako da predstavlja dekorativnu kozmetiku. Kasnila je s uplatama faktura, kasnila je s predajama porudžbe, kasnila je sa podizanjem paketa, nije znala koliko treba uplatiti, nije znala koliko joj klijenti, tj.nekoliko osoba iz bližeg okruženja trebaju platiti.Nije znala ko joj je šta naručio, a ponajmanje je znala zašto joj to sve treba kad je zarada svakako minimalna, a trebalo joj je jedino zato što novac nije morala odmah uplatiti, a klijenti su njoj odmah plaćali pa je od tog novca mogla izmirivati prioritetne obaveze poput onih kad se plaća račun za struju u trenutku kad su već došli da je isključe, a onda kad je trebala platiti kozmetiku ponovo nije imala novca, pa je nije plaćala sve do momenta kad dobije pismenu opomenu uz upozorenje da će, ukoliko ne izmiri obaveze, snositi posljedice i prestati biti član uvažene firme…
I na kraju, ali ne manje važno, nije preporučljivo gledati TV drame poput onih Doktorka sa sela
”Ništa”, zaneseno je nastavio profesor”otišao je onda kad je shvatio svu besmislenost života u toj selendri, onda kada je povalio svaku seljanku koja je barem na nešto ličila , onda kada je postojala ozbiljna opasnost da ga ožene bogatom seljankom koja je ostala u drugom stanju.Pobjegao je prije nego što je saznao šta će ova odlučiti da uradi s djetetom, a kako to obično biva , ubrzo se našao lokalni momak koji je oženio radi materijalnog bogatstva njenih roditelja.Dijete je zvanično bilo rođeno kao sedmanče i svi su u veselju dočekali sretni ishod rizičnog poroda.”
Žao mi je što nisam i neki svijetli primjer izdvojila, ali oni koji imaju nekog smisla začinjeni su tolikom količinom psovki da bi me bilo to na blog sramota okačiti.
Kako sam se mogla zamisliti jednog dana na promociji takve vlastite knjige, ne znam.
Isto kao što ne znam kakve su zagrebačke kremšnite i sos boje zemlje
SAMO ZA BLOGERE :)
Posted on February 12, 2008 - Filed Under totally personal
Prvi SMS
”Blogi, jesi li čula da je u S.Arabiji zabranjeno prodavati crvene ruže i druge crvene stvari koje podstiču preljubu ? Za blog.”
Drugi SMS
”Vidi je li samo za Valentinovo ili inače”
Blogi sam u porodičnim krugovima ja, a oba SMS-a poslala je moja mama
Ovaj prvi, da mi da ideju za pisanje, a drugi, da ipak provjerim, kako ne bih iznosila nedovoljno provjerene informacije
Jasno mi je da su preko noći svi saznali za moj blog ( mama je znala od početka) ali mi nije jasno kako se preko noći pronijela vijest da nemam inspiracije ni za lijeka.
Slučaj službenice PTT-a
Mama mi najčešće nesvjesno daje inspiraciju za pisanje, npr. prije par dana mi kaže kako je tetak davio tetku i kako je ona tetki (rodici, ne sestri) rekla da je to nasilje u porodici i da ga treba prijaviti, a tetka rekla kako je sramota zbog djece i njenog posla.
E sad, vi vjerovatno mislite da je tetka gradonačelnik ili premijer i da se porodična tajna treba čuvati kao ona iz Bijele kuće u vrijeme afere iz ovalnog kabineta, ali ne , tetka radi u pošti.
Mama poštuje tetkinu odluku, tim prije što misli da tetku i treba zadaviti
Zvezdina zvezda
Malo kad novinarstvo ima smisla , mnoge afere, počinioce, krivce, zločince, otkrili su upravo novinari, ali su malo kad ti isti zločinci i odgovarali pred zakonom.
Ono što je učinio Insajder na B92 vrijedno je svake pohvale, a neku noć rekoh Tanji kako sam puna nekih moralnih dilema, najčešće glede profesionalnog angažmana, a Džaja onoliku lovu, bez da trepne maznuo.
Kada je s lisicama ušao u plavi kombi, gledala sam kako odlazi jedan dio mog djetinstva, barem onog koji nije opisan na ovom mjestu
Kad sam kod novinarstva, zbog događaja opisanog kao subjekat udario na objekat morala sam da se suočim s dvije stvari. Prva je braniti nešto iza čega apsolutno stojim,a druga je , potpisati se ispod nečega iza čega ne stojim, a sve zbog ”viših interesa” ili onoga što bi se u našem narodu okarakterisalo kao ”veži konje gdje ti aga kaže”.
Ko zna koliko bih se lomila, prelamala, nervirala i patila da se nije desio intervju sa Sanaderom, odnosno ne baš sa Sanaderom, kad pomislim kako je sada Davoru Butkoviću
shvatim da je meni super i da je , na kraju krajeva, svakog čuda tri dana dosta.
Ime
A da su čuda ipak moguća, potvrđuje moja izuzetno dobra pozicioniranost na Blogotku .
Uz veliku pomoć mojih prijatelja, koji su me linkovali i nakuckali preko 300 komentara ja se sad osjećam bolje
Zato uzvraćam linkovljem
Kad se male ruke slože
Tanja
Baš se lako pamti
Jelena
Marica
Stranac
Pedja
Deda
Shaputalica
Aurora
Viktor
pitchweis
Hvala svima 
Ovaj post je bio samo za blogere, jer sam mislila da me jedino oni i čitaju.
Prošle sedmice sam shvatila da je blog, kako mi je to Tanja ranije i tvrdila , ipak medij.
Dok se ne naviknem na tu činjenicu na ovaj način ću da izbjegnem ćutnju Da se ne misli kako sam ostala bez teksta 
Ime
Posted on January 23, 2008 - Filed Under Poštenom pronalazaču nagrada
Kakav biste dali naziv agenciji za pružanje usluga poput TV produkcije , a kojoj sam ja direktor
Samo ozbiljni prijedlozi dolaze u obzir
Tanja mi je dala naziv blogu pa me sramota da je gnjavim za naziv firme koju sutra moram registrovati.
Ja ovo sve ozbiljno, nemojte misliti da sam pukla nakon Kustendorfa.
P.S. Stvarno će baš se lako pamti pomisliti da mi je etotako firmopisac.
VELIKI BAL KOD SOTONE
Posted on January 22, 2008 - Filed Under Svakodnevna jadikovka
PRVI PUT S KUSTURICOM NA JUTRENJE
KUSTENDORF LJETA GOSPODNJEG 2008.
Kad bih ovaj tekst pisala sutra, vjerovatno bi bolje izgledalo, ali ako ostavim da prenoći, onda će, znajući sebe, dobar dio ljutnje izvjetriti.
Zato, krećem odmah, da vas ne ostavim uskraćenim za kakvu pikanteriju koju su imali priliku doživjeti oni koji su bili dovoljno ludi da posjete privatni festival na privatnom posjedu Profesora, kako ga vole zvati ili Kuste, kako smo ga zvali, mi, kužni, iz Sarajeva , iz kog je otišao i koje je prekrižio.
Može on iz Sarajeva, ali Sarajevo iz njega nikada…
Kada mu je PR festivala rekao da dolazi novinarka Federalne televizije, nije bio oduševljen, naprotiv, rekao je : ” Odjebi to, ba. ”
Ni u Kanu me ne dočekuju raširenih ruku, pa idem tamo, analogno tome, zaputih se ja u Drvengrad, ako ništa , barem nije daleko.
A daleko je, vjerujte mi da jeste.
Daleko od svake logike, zdravog razuma, ljudskih svjetonazora.
Daleko od svake etike, taman onoliko koliko smo Emir i ja, iako često sjedeći za istim stolom, bili daleko jedno od drugog.
Zašto?
Najprije zbog toga što ja nemam problema s identitetom, hvala nebesima na tome, dok nisam upoznala Emira Nemanju Kusturicu Profesora i nekrunisanog mećavničkog cara, nisam ni znala koliko je važno da znaš ko si i šta si, da nemaš problema s tim, ni potrebu da to dokazuješ.
Ni na jednom mjestu na svijetu nisam vidjela toliko količinu podignutih po tri prista i po tri puta krštenja u svim potrebnim i bespotrebnim prilikama.
Maja Kusturica voli podići tri prsta kad joj recimo sin Stribor svira.
Stribor se voli tri puta prekrstiti kad je u restoranu, za stolom. Valjda molitva prije jela, šta li ?!
Emir, a boga mi i Nele, vole se prekrstiti na sceni, u vrijeme nastupa No smoking orkestra.
Dunju Kusturicu, ćerku Nemanje i Maje, ne smijem dušu griješiti, nisam vidjela da se krsti.
Ispade Dunja porodični antihrist.
Iskupilo se na Kustendorfu finog svijeta.
Sve ”osvedočeni prijatelji srpskog naroda”. Nikita Mihalkov, sjajan reditelj i beskrajno šarmatan čovjek, borac za srpska prava, koji kaže ” nije važno šta, već s kim”. Drugi osvedočeni prijatelj srpskog naroda bio je Petar Handke.
Čovek voli pa voli Srbe.
Filmski festival u režiji Emira Kusturice nalikuje njegovom filmu ”Podzemlje” . Utisku doprinose dva kina smještena u podrum, iznad kojih su restorani i sl. pa se zaista ima utisak da odozgo svima komanduje.
Ako se nekome ne da ići na projekcije studentskih filmova prikazivanih u glavnom takmičarskom programu, tu je Emir, da potjera narod u kino. Kad nema Emira (čitaj kad je u sauni u svojoj kući u Drvengradu ili u bazenu ili u teretani) onda supruga Maja tjera narod u kino.
Ovaj dokazani antiglobalista koji u svojim lokalima prodaje samo domaće sokove Biosfera, pa volj ti Kusta kupinu ili malinu, sa sve Kustinom glavom na etiketi, u tim istim lokalima nema Coca-Colu, jer on je antiglobalista, pa u skladu s tim u svojoj biblioteci ima najzajebaniju plazmu ( TV, ne Bambi ) prezire PC i ima Mekove računare, pa pored zdravih planinskih jabuka koje služi u poslastičarnici, na sve strane se mogu vidjeti Mekove jabučice.
U nezvaničnom razgovoru koji smo vodili uz točeno pivo (sreća pa se to uklapa u antiglobalistički koncept) otračao mi je svoje bivše sarajevske prijatelje, rekavši za neke takve gadarije koje rijetko kome mogu pod kožu.
Kada sam ga pitala za Čedomira Kolara, rekao mi je da je đubre. To isto mi je i Čeda rekao za njega. A ja više vjerujem Čedi. Jer nije antiglobalist, jer ima Oscara i jer je pored toga jedan od najskromnijih ljudi koje sam u životu srela. I jer je radio s Kusturicom, a ja to ni najvećem dušmaninu ne bi poželila i kada glumci mantraju o njegovoj energiji i ljepoti stvaranja s njim, ubijeđena sam da to rade iz straha
Za Danisa Tanovića je rekao :” Nisam gledao film tog malog”.
Za Emira Hadžihafizbegovića, da će na njega, ako ga nastavi prozivati, krenuti sa svojom vojskom koju ima u Mećavniku.
Trebam li dalje nabrajati
Vjerovatno ste svi čuli,čitali, vidjeli nešto o groblju loših filmova u Kustendorfu i sahrani filma ”Umri muški 4”.
Da bi sve bilo premorbidno potrudili su se nabavivši pravi kovčeg i zvoneći sa zvaonika prave crkve. Nekro party ala Kusta. Strašnooo.
Ukratko, moje iskustvo poznavanja duševnih bolesnika mi kaže da je Emir Kusturica u onome, što psihijatri nazivaju remisija, a to je otprilike proces oporavka nakon teške psihičke krize, poput akutne psihoze ili nervnog sloma, kad se bolesnik dobro osjeća, ali ne znači da je izliječen i niko ne zna kad se bolest može ponoviti. Dok pije lijekove, dobro je. Nadam se da ih Emir redovno uzima.
Kad zatvorim oči vidim Kusturicu.
Kad ih otvorim u glavi mi još uvijek tutnja njegova ili Striborova muzika (jedina dva CD-a koji se u restoranu ”Prokleta avlija” slušaju ) Iako je sve bilo inspirisano Andrićevim djelima, ne zna koliko je ispravno postupio kad je centralnom objektu dao ovakav naziv.
Emir Kusturica tvrdi da ljudi okupljeni oko Čedomira Jovanovića kontrolišu 90 % medija u Srbiji.
Ljudi okupljeni oko Kusturice , novinari iz Beograda , u vrijeme preliminarnih rezultata, tvrdili su mi kako bi glasali za Čedu.
Upitah jednu babu koja je najviše potencirala tu priču šta radi na Mećavniku, umjesto na glasačkom mjestu i kako joj se uopšte Kusturica sa sve Koštunicom uklapa u tu njenu pročeda priču.
Baba mi reče da svako ima pravo na mišljenje.
Jebi ga baba, ne razumemo se, očito.
Miki Manojlović je bio dva dana na Kustendorfu i otišao je da glasa.
Živi u Francuskoj i nije mu svejedno.
Bravo Miki.
Na Kustendorfu su poželjni Voja Koštunica, Matija Bećković ( koji kao i Maradona i recimo Felini ima svoju ulicu) poželjna je novinarka Kurira i novinar Glorije koji je stigao danas želeći Emira slikati u kuhinji valjda za rubriku Šta poznati jedu. Nije pristao što me čudi…
Vrlo su poželjni novinari Politike kojih je došlo komada dva, da šefa, pardon predsjednika upravnog odbora Politike, fino ispoštuju.
Tekstovi su im bili za ispovraćati se zbog nemanja minimum dostojanstva.
Elem, kod Kuste, svi su poželjni osim onih koji danas žive u Sarajevu.
Da bi kod Cara bio u vrh astala, trebaš izbjeći iz Sarajeva, ako nisi na početku rata, onda barem sad, nikad nije kasno.
Dobiti državljanstvo Srbije.
I glasati za Velju Ilića ili Tomu Nikolića.
Ja bih da ostanem nepoželjna ako ikako može.
Makar i sa jedinim neuspjehom u karijeri.
Naime, prvi put me je neko odbio za intervju.
Ali i s tim se živi.
Život je čudo
Školski rad, analiza božićnih SMS-ova i Domaća zadaća, rad na zadatu temu : Božić u mom kraju uz bilješle iz tajnog dnevnika Kristine Lj.
Posted on January 10, 2008 - Filed Under Školski rad
Kušalo je otišao negdje.
Inače stanuje u stanu iznad stana moje mame.
Zbog Kušala, notornog alkoholičara, čovjeka koga je žena zajedno sa petoro djece ostavila, meni svaki početak Božića više podsjeća na atmosferu pred proglašavanje opšte ratne opasnosti. Kad Kušalo saspe rafal, znači da je Isusov rođendan.
Svejedno i bez njega je bilo dovoljno živo.
Pravoslavni Božić, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji se slavi u cik zore , u zgradi je počeo već negdje oko četiri ujutro.
Nas je baba na noge junačke podigla ”tek” u sedam.
Deda joj je dva puta rekao ”ne seri”, mama ”ne lupetaj” a ja sam ćutala misleći na to kako najradosniji hrišćanski praznik provodimo u duhu mira, ”mirbožeći se” i pokatkad vrijeđajući.
Onda je krenula lavina SMS-ova.
Sreća pa se zna da za ovaj Božić nema Deda Mraza. Irvasi me nisu kakali ako ih ne proslijedim dalje, a prijatelji su u slavlju bili dostojanstveni.
Mama je od moje rodice , studentice prve godine fakulteta dobila poruku sljedećeg sadržaja :
” Badnjeg jutra, badnjak sijeci, k’o što su nam stari preci, pa zapucaj iz pušaka rad’ dušmana i Turaka, nek’ i prodane vide glave kako Srbi Božić slave”.
Analiza : U ovom krstaškom proglasu Turci nisu narod koji živi u Turskoj, već muslimani koji žive u Bosni i Hercegovini.
Prodane glave su zato jer su postali od Srba. Da nisu, sad bi, kao i mi , slavili Božić.
Ovako, umjesto toga, mogu samo slušati našu rafalnu paljbu i moliti Boga da ih metak promaši.
Znate onaj, po meni najbolji vic, kad zlatna ribica pita beogradskog džankija koje tri želje da joj ispuni.
Kaže on : ”Sve Ruse preseli u Ameriku”.
Ribica preseli i pita za drugu.
On: ”Sad sve iz Amerike preseli u Rusiju.”
Ribica pita za treću a on će :” Sad vrati Ruse iz Amerike ponovo u Rusiju.
Ribica smoreno pita zašto!?
On : ”Zeeezaaanjeee”.
U duhu zezanja bila je i božićna kupovina svinja.
Deda i komšija otišli su kupiti tri svinje.
Treća je bila za komšijinog brata.
Kad su se vratili ustanovljeno je da je treća svinja, za komšijinog brata, prije nego što su je depilirali i zaklali, bila crna. Odala je pokoja preostala crna dlačica.
Komšija je , sav ljut, nazvao mesara i optužio ga za božićnu sabotažu, naime, crno prase za Božić je baksuzluk.
Naravno da je komšija vratio prase i zamijenio ga za bijelo.
Zeeezaaanjeee.
TV, SAJBER i ONLINE VJERA
Na badnjak smo, da bismo bili bliži braći, na RTRS-u imali živi prenos liturgije iz Moskve.
Takođe na badnjak, Isidora Bjelica u svojoj maloumnoj emisiji koja se sad emituje na BN televiziji govorila je o hrvatskoj ratnoj propagandi nakon drugog svjetskoh rata i o tome kako Srbi nisu skloni propagandi pa čak ni Slobodanu Miloševiću ta rabota nije polazila za rukom.
U emisiji joj je gostovao i njen suprug.
Nije imala šešir i naočale.
Ozbiljnost situacije i teme podrazumijevala je drugačiji autfit.
Zahvaljujući programu Pink plusa otkrila sam stranicu www.brojanica.ch
”Ako su lagali mene i ja lažem vas”.
U dane Božića i prestolonaslednik princ Aleksandar Karađorđević se nešto uzjebao. Došlo mu, pa valjda, usljed blagdanskih dionizija i mamurluka sitnu knjigu piše i poručuje da se preispita uređenje Bosne i Hercegovine i valjda pozicija Srba…
Opet mi pade na pamet stari, ali dooobar vic.
Koja je razlika između A. Karađorđevića, Milana Panića i Rugove?
Jedino Rugova govori srpski jezik.
Za sve one koji su odlučili Božić provesti na Jahorini imali su priliku provesti ga i iznad Jahorine.
Žičara koja je prevozila 120 putnika na najmanje -10 zaustavila se na visini od deset metara i tako je, njišući se lagano , putnike zabavljala šest sati.
Žicu nisu osposobili, pritekla je gorska služba spašavanja i uz pomoć alpinističke opreme na najnepristupačnijem jahorinskom terenu evakuisala promrzle ljude.
Sutradan na dnevniku turista se obraća direktoru Ski centra Jahorina i kaže kako dolazi 30 godina na tu planinu i kako mu se ništa slično do sada nije desilo.
Direktor, ljut na zločeste turiste lijepo kaže :”baš me briga, niste trebali ni dolaziti! ”
Za kraj sam vam ostavila česnicu.
Iako svjesni mogućnosti izvora zaraze, mi i dalje, u česnicu stavljamo pare, naivno vjerujući da će ih se onaj, ko ih se na božićno jutro dočepa, imati cijele godine.
Stavili smo 5 KM, najveću kovanu novčanicu koju je proizvela Centralna banka Bosne i Hercegovine.
Česnicu sam prelomila uzduž i poprijeko.
Od para ni traga ni glasa.
Kad sam odustala od borbe, pare je našla baba.
Nije ni čudo.
Počela je da se kladi u sportskoj kladionici.
Na Božić 2009., Bože zdravlja, ako baba ubode iz keca u iks, bićemo bogati.
Kristina Lj.
Učenica Ia OŠ ”Gliša Janković”
O tempora! O mores!
Posted on January 3, 2008 - Filed Under Svakodnevna jadikovka
ILI KILO SLAVE BEZ KOSTI
Ako je sud vremena nešto bez greške potvrdio onda je to ona Vorholova o petnaest minuta slave. Svojih petnaest minuta dobile su i udavače i domaćice mijenjajući ”ognjište” i oni koji žele za broj veće grudi i oni koji ne žele umjesto kose imati ćelavicu.
Svojih nekoliko dana istant slave dobili su i učesnici izopačenog serijala koji je usljed sveopšteg sunovrata nakon samo dvije sezone koje se emituju u Srbiji i Bosni i Hercegovini prestao biti temom rasprava. Navikli smo se i na veće zlo ili smo izgubili sluh da zlo prepoznamo !?
Nemilosrdan po svom konceptu, nije ni čudo da već ima svoje žrtve. Možda nije ni čudo da ih ima baš na ovom prostoru na tlu gdje , za razliku od ostatka Evrope, klica gluposti posijana u plodnu oranicu ubrzo izrasta u najstrašniju tragediju.
Njihov ”uspjeh” nije bio sistematski stvaran. Oni nisu Stefan Milenković koji je dobar dio svog života proveo u četiri zida sa violinom. Nisu ni Novak Đoković koji zna koliko je znoja potrebno potrošiti za uspjeh u svijetu vrhunskog sporta, nakon čega je medijska popularnost samo nus prodult.
Nisu ni Stefan Arsenijević koji je za prvi film dobio nominaciju za Oscara a ni Danis Tanović koji je za prvi film Oscara dobio.
Oni su samo mladi, lijepi ljudi, nalik većini onih koji su ih gledali u svojim dnevnim sobama, možda žaleći što su uskraćeni za 15 minuta takve slave.
”Slava” stvorena samo na imaginarnim temeljima može rezultirati ponašanjem u stilu -samo nebo je granica.
Sjetimo se nesretne Britni.
Da je i jedan realan preduslov postojao za njen isfabricirani uspjeh možda ta mlada žena ne bi bila najveća hodajuća nesreća 2007. godine.
Da jedno, od troje mladih ljudi, učesnika serijala ”Veliki brat” nije pomislilo da sve može, možda bi i ostao na mjestu suvozača.
Ovih nekoliko mojih možda je sigurno malo za preispitivanje čelnika produkcijske kuće ”Emotion” koji su prodajući dušu đavolu na javnom prikazivanju tuđih života stvorili preduslov za materijalnim bogaćenjem vlastitog.
Da nisu oni, neko bi drugi, reći će neko.
Ali da li to bilo koga amnestira od moralne i svake druge odgovornosti?
Sa nesretnog serijala možda priču treba smjestiti u uži okvir i zapitati se da li bilo ko , odnosno da li nečiji rad postoji ukoliko nije ”verifikovan” na stranicama štampe ili u elektronskim medijima.
Ako se ne varam, Semjuel Beket nikada u životu nije dao intervju.
Koliko znam, na vratima Hermana Hesea je stajala molba posjetiocima da njegov dom zaobiđu ukoliko ga zaista cijene.
Da li je danas moguće zamisliti nekog umjetnika koji će se oduprijeti davanjem vlastitog života na uvid javnosti.
Pa čak i kad je to dio njegove istinske odluke, izdavač će ga spriječiti u tome. Ili producent, kada je riječ o reditelju.
Mi danas znamo gotovo sve o Stanislavskom, pa čak zahvaljujući knjizi ”Moj život u umjetnosti” znamo kako mu je izgledalo djetinstvo i možemo zamisliti kuću na osnovu onoga kako je opisuje, ali mi ne znamo kakve su mu bile pločice u kupatilu,a malo je današnjih glumaca koji su nam uskratili tu informaciju.
Ima ih, ali malo.
Možeš da budeš i najbolji u onome što radiš i godinama to možeš raditi a da samo ti znaš da to vrijedi.
Tek onog momenta kada to bude ponuđeno kao proizvod za javnu upotrebu, tek onda možeš imati i rezultate svog rada.
A sve ima svoju cijenu. Najčešće u obliku nezainteresovanih novinara.
Koji se nisu potrudili pročitati, poslušati ili pogledati ono što si uradio.
Ali rokovi su kratki, novine su otišle u prelom , ostavljen je samo prostor za tvoju stranicu.
I ti je popunjavaš dijelom nečijeg života, u onoj mjeri u kojoj ti umjetnik ima snage ponuditi, odnosno onoliko koliko je u njemu ostalo nakon invazije gluposti u obliku novinarskog pitanja.
I dok god je broj pojavljivanja u medijima mjerilo umjetnikovog uspjeha, do tada će se malo ko, s druge strane kamere, imati razloga truditi.
Oni koji žive za petnaest minuta slave, njihova će upravo toliko i trajati.
Oni drugi ipak znaju da se tih petnaest minuta mora održavati u životu.Na aparatima. Upravo onim medijskim.
Zato se i ne treba čuditi kada beskompromisnu Sonju Savić vidimo u očajnoj emisiji na ”Mond” na RTRS-u, u gostima kod voditeljke koja se s pameću davno rastavila i koja se na kraju emisije vjerovatno i sama pitala zašto je pozvala nekoga ko blati Bjelu i Dragojevića. Voditeljka, tako nešto, u Banja Luci, ranije nije imala priliku čuti.
Dobro došao predsjedniče
Posted on January 2, 2008 - Filed Under Uncategorized
Njihovo prijateljstvo trajalo je preko četrdeset godina.
Obje gospođe poticale su iz uglednih sarajevskih porodica.
Obje je krasio rafinirani ukus i osjećaj za lijepe manire.
Malo su i pretjerivale pa su i nakon četrdeset godina intenzivnog druženja bile na persi, ali ‘’stara” škola, šta se tu može.
Jednog lijepog dana gospođa X krenula je u uobičajenu sedmičnu posjetu gospođi Y.
Dok je silazila niz Logavinu primijetila je da ljudi na ulici nema. Zbunjena je bila i na pijaci Markale gdje je kupila cvijeće za gospođu Y, ni tamo, osmim prodavačice u cvjećari , nikoga nije bilo. Ista slika je dočekala pored Vječne vatre, u Titovoj ulici.
Zbunjeno je čekala na semaforu.
Tišinu su prekinuli zvuci rotacionih svjetala na automobilima koji su išli ispred crne limuzine.
Gospođa X je bila i dalje na semaforu sa buketom cvijeća u rukama kada se crna limuzina zaustavila pored nje.
Iz limuzine je izašao visok, sjedokos muškarac, pružio joj ruku, poljubio je dva puta i uzeo joj cvijeće.
Bio je to dan posjete američkog predsjednika Bila Clintona Bosni i Hercegovini.
I prvi dan kad je gospođa X kasnila prilikom posjete gospođi Y.
I prvi put da joj nije odnijela cvijeće.
*** Istinita priča