Sex i grad

Sex i grad

Da ne pomislite kako su dva posljednja teksta nakon duže pause umjesto mene pisali neki drugi ljudi, evo malo sto posto mene 😆
Razmišljala sam o tome zbog čega sam ja gledala seriju ‘’Seks I grad’’ I zbog čega ću gledati film.
Nikakvo realno objašnjenje nisam mogla pronaći pa sam se nadala da ću ako krenem od opšteg polako doći do pojedinačnog, tj. sebe.
Nisam došla, ali nema veze.

Dvanaesti juni u Bosni I Hercegovini podrazumijevaće početak groznice zvane Seks I grad prilikom koje će, tokom kino distribucije, najsretnija gledateljka biti nagrađena parom Manolo Blanko cipela koje je, u istoimenoj seriji, pokušavajući popuniti emotivne rupe, kompluzivno kupovala glavna junakinja Keri Bredšo.
Već se može naslutiti sindrom pepeljugine zle sestre , odnosno sretne dobitnice koja će, zarad besprijekorno izrađenih cipela , pod uslovom da svakako budu original, biti spremna odsjeći prste ili ne daj bože petu, ako baš zagusti, jer malo je priča sa sretnim krajem, i malo je vjerovatno da će cipelica pristajati dobitnici kao Pepeljugi njena izgubljena srebrna.
No cipele, odnosno šalu na stranu.
Poslije prvog vikenda prikazivanja, film “Seks i grad” prevazišao je sva očekivanja i glamurozno debitovao na prvom mestu boks ofis liste, ostvarivši ukupnu zaradu od 55.7 miliona dolara.
Film je, takođe, zauzeo i prvo mesto među najboljim otvaranjima filmskih adaptacija TV serija, pobjedivši film “Nemoguća misija” koji je u prvom vikendu zaradio oko 45 miliona dolara.

Serija „Seks i grad” premijerno je emitovana 1998. na stanici “HBO” i trajala je šest sezona do finala 2004. Zaradila je 50 nominacija za nagradu Emi, a osvojila sedam. Bila je nominovana i za 24 Zlatna globusa, osvojivši osam.

Od ovih rekorda jedino može više čuditi samo postojanje serije a potom njena planetarna popularnost.
Ali u kolijevci industrije zabave, idejni tvorci jasno usmjereni ka ciljnoj grupi vjerovatno su u startu znali da imaju džek pot. Isto kao I autori Teletabisa, ma koliko se pitali šta je tu djeci interesantno, neko je znao da će najmlađoj publici I njihovim čulima itekako prijati.

Samo je u Americi moguće da se od jedne izuzetno prosječne pa I manje od toga žene, napraviti seks simbol.
Keri Bredšo, odnosno Sara Džesika Parker ne samo da nije zgodna, već je I najmanje zgodna djevojka u seriji.Junakinja koja je imala rijetko kad dvije sparene boje postala je ikona stila.
Ni jedna prosječna žena iz susjedstva ne bi sebi dozvolila dužinu nepofarbanog izrastka na kosi koji je , godinama brizljivo njegovala ova ”zavodnica”.
I samo u jednom takvom TV proizvodu jedna takva žena mogla je zainteresovati muškarca kakav je Zvjerka.Ali, u carstvu zabave nema mjesta takvim analizama.Brend je stvoren. U startu je bilo jasno da je samo nebo granica četvercu sa Menhetna, ženama koje su neobuzdane, nezavisne, uspješne, uz savršeno balansiranje društvenih obaveza, posla, braka, majčinstva, karijere…
Savršene žene sa ponekim sitnim, tipično ženskim manama I problemima.
Moguće, ali na filmskom platnu jedino.
One, takve kakve jesu, savršena su utjeha za milione onih koje ih gledaju, s kutlačom u jednoj I bebinom flašicom u drugoj ruci.
Postoje dvije utjehe od kojih je prva da i za domaćice u gledateljstvu nikada nije kasno, a druga, ako ne mogu biti one uspješne pravnice a u isto vrijeme podizati dijete kao samohrane majke, izlaziti s prijateljicama I biti u potrazi za novim dečkima, onda barem postoji Miranda koja sve to jeste.
Ako ne mogu biti dovoljno hrabre za vezu bez obaveze, tu je Samanta koja muškarce mijenja češće već Keri cipele…
Ako ne znaju pisati I nikada neće biti uspješne kolumnistice I ako nikad od njihovih napisanih kolumni neće biti objavlejna knjiga, odna je tu Keri.A gdje je Keri tu je I nagrada u vidu savršenog muškarca.Ako Keri, sa svim unaprijed opisanim karakteristikama može, mogu I one, jer barem nemaju neugledne bradavice, a i noge mi nisu tako krive.

U takvim okolnostima sasvim je za očekivati da će I do narednog vikenda na boks ofisima biti inkasirano još barem pedesetak miliona dolara.
Ako ništa drugo , film se ne bavi apokaliptičnim temama, nije obojen američkom ksenofobijom podgrijanom jedanaestog septembrom, nije loše upakovan sajns fikšn, mada su neke situacije realne jednako koliko i u Odiseji u svemiru.

Kritike, nakon svjetske premijere u Londonu, a potom I Američke, nisu ni malo pohvalne.
Nakon ambicioznog početka u kom se otvaraju neka životna pitanja poput onih koliko je prijatelju teško oprostiti izdaju ili bračnom drugu nevjeru, film se pretvara u bezrazložno dugo dvoiposatnu trakavicu, jedan je od najčešćih komentara kritičara.
Publika, odnosno fanovi, nisu razočarani. Tvrde da bi o filmu smjeli pisati isključivo fanovi serije.

Rijetke su žene koje kupuju dva para cipela mjesečno od po 500 dolara, koje pije najskuplje koktele, hrane se u restoranima I ne razmišlja kako će do prvog, a uz sve to zarađuju pišući.
Svijet u kom sve to postoji na velika platna stiže nam 12. juna.
Što je veći nesklad u našoj kući u odnosu na prilike junakinja iz serije toliko će biti veća posjeta domaćim kinima i veće obožavanje priče o najboljim, svemogućim prijateljicama sa Menhetna.

P.S.

Ako dobijem cipele vi ćete prvi saznati 😉

Život

U društvenoj balkanskoj hijerarhiji baba djevojke su najlošije pozicionirane i o tome nema mnogo priče.
Pričaju je one same, kako su imale mnogo udvarača, ali eto, izbirač naiđe na otirač…
Kako su zarad karijere žrtvovale brak i materinstvo, a rijetke će priznati da nisu imale ”sreće” ili da se nikada nije pojavio idealni onakav kakvim su ga zamišljale.
Baba djevojke su ili vječne djevojke, na doživotnoj dijeti, u uskim hlačama , sa brižljivo odabranim kremama s kolagenom, sa preparatima protiv strija, celulita, ovoga, onoga…Ili su odlučile biti što sličnije svojim kolegama, oblače se poput njih, trude se biti uspješnije na poslu od njih, na izgled ne obraćaju pažnju i umjesto uskih farmerica nose tri spandeks odijela, za prva tri dana u sedmici, pa sve u krug.
Razvedene žene imaju olakašavajuću okolnost. Ako iz braka izađu emotivno uništene, poljuljanog samopouzdanja, fizički zlostavljane i sl. integracija u društvo nije ni malo laka, ali olakšavajuća okolnost je ona u kojoj će komšije, radne kolege i rodbina reći-baš je briga, ima dijete.Jer razvedene žene iz braka jedino nasljeđuju djecu, neredovno plaćanje alimentacije i društveni poluprezir.
Na ljude koji iz objektivnih razloga nisu mogli nastaviti reproduktivni lanac obično se gleda sa sažaljenjem, potiho se prepričava kako su sretan par, oboje uspješni, intelektualci, imaju dobar standard, ali eto, nemaju djecu.
Muškarci u takvim parovima, na Balkanu, uvijek imaju alternativu, pronaći mlađu djevojku kojoj će poslužiti kao kompenzacija za oca koji ju je ostavio u ranom djetinstvu.
Takve žene, žene bez djece, osuđene su na vječno slušanje radnih kolegica o tome kako je beba kakila i piškila, je li bilo tvrdo ili meko, kako je pajkila i kako je podrignula nakon papice.Pate li je grčići i je li nikao prvi zbuić.
Takve žene najčešće su idealne tetke, strine i baba tetke.Nerealizovano materinstvo kompenzuju kroz kupovinu poklona svojim sestrićima i bratićima, umjesto vlastite, tuđu vode na more.Djeca iz takvog rodbinskog ustrojstva uvijek imaju više slika sa magaretom i tetkom na moru već sa vlastitim roditeljima. Takva tetka se prije ili kasnije svakako pretvori u magare.Jednog dana, kad bratići odrastu ona će u nihovim očima biti samo čangrizava baba koju će časprije smjestiti u starački dom a njen imovinski karton iskoristiti za vlastito planiranje i proširenje porodice.
Parovi koji su sami odlučili da nemaju djece jer su bili realni prema sebi, jer su zaključili da neće biti dobri roditelji, jer im se nikad nije probudio materinski i očinski instikt, oni su van svake kategorije.
O njima se ne govori, na njih se beči, njima se iščuđava ali su i pošteđeni priča o tuđoj djeci i vodanja tuđe djece. Oni su doživljeni kao djecomrsci i kao takvi trajno društveno prekriženi.
Svi ti koji toliko vole djecu i koji komentarišu one koji djecu nemaju, neće biti ni malo blagonakloni kada žena, samo uz nužno učešće muškarca, odluči imati i sama odgajati dijete. Dijete koje će nositi njeno prezime i kojem će u rubrici u rodnom listu- ime oca, stajati prazna linija.
One su sebične, jer logično, dijete su rodile sebi. Sebične su i zato što djetetu u amanet ostavljaju trajni beleg nepostojanja oca, kao da na svakom mjestu na ovom svijetu postoji neka radarska kontrola za utvrđivanje ko je i od kakve familije i kao da će se do kraja djetetovog života, pa i onda kada samo postane otac ili djed, govoriti kako on eto oca nije imao…
Kada oni koji vole djecu i žele da ih svako ima čuju za mogućnost usvajanja djece od strane homoseksualnih parova, odmah padaju u nesvijest. Jer poznato je, dijete će mnogo srećnije rasti i izrasti u zdravu osobu ako ga ko vola u kupusu biju heteroseksualni roditelji već blagonakloni homoseksualci.
Istina je i da će djetetu biti mnogo lijepo u domu za nezbrinutu djecu ako su na svijet došli nakon neplaniranog i brzog seksa pa kasnije ostavljeni u korpi na pločniku.
Lijepo je i onoj djeci koja su odrasla uz jednog roditelja a onaj drugi je odlepršao negdje po svijetu, redajući isto tako djecu o kojoj će najčešće brinuti majke.
Iako je prekrasno imati dijete iako ga neki parovi žele, ne usuđuju se usvojiti ga.
Jer, šta ako dijete više bude ličilo na svoje izopačene roditelje koji su ga ostavili a ne nekim čudom na njih, prekrasne posvojitelje. Zato, parovi i kad se odluče, djecu najčešće biraju na osnovu boje očiju i kose…

Ovo moje redanje stereotipa nije ništa drugo do redanje stereotipa i nisam otkrila toplu vodu, ali sam morala napisati uvod za priču koja slijedi.Priča je ”logično” mnogo kraća od uvoda.

Danas sam sjedila u parku u centru grada u kom se najčešće okupljaju penzioneri i u kom igraju šah.
Na klupi pored moje sjedili su starija gospođa i gospodin.
Bez namjere da prisluškujem, čula sam kad mu je počela svoju životnu priču.
Mlada je ostala bez muža koji je preminuo.
Svega se odrekla kako bi sinove ”izvela na pravi put”.
Nakon što su izašli na pravi put, sinovi su se odrekli nje.
Priča slična milionima drugih.
Ali posljednja bakina rečenica glasila je :” Ja sam još uvijek dovoljno mlada, a toliko usamljena”.

Koliko čovjek mora biti usamljen da to naglas izgovori neznancu?
Je li čovjek više sam kad je skroz sam ili kad je sam pored svojih sinova, unuka i snaha?

Evo mene ponovo :)

Srela sam astrologa koji mi je radio natalnu kartu prije deset godina i kaže kako mi je prošla godina ( a to se računa od mog prošlog do novog rođendana koji mi je vrlo skoro) bila odlična za pisanje.
Naravoučenije, ako vjerujete u astrologiju sretnite se sa astrologom na početku godine.
Toliko mi je bila odlična za pisanje da i godišnjicu blogovanja ne obilježih.
Obuzeo me stvarni život. Tačnije, imala sam internet overdouz.
Toliko sam bila zastranila da sam se plašila da sam neizlječiv slučaj.
Kad ono, ima nade.
Kad se samo sjetim početaka.
Nisam znala da postoje alati za praćenje statistike bloga.
Nisam znala da postoje mjesta na koja trebaš prijaviti blog i na taj način pratiti vlastitu pozicioniranost.
Kad sam to zahvaljujući Tanji otkrila, doslovno sam shvatila, pa sam mislila da se prometnem o svaku cijenu među prvih deset. Ni vještačkim putem nije išlo. Moja baba bi rekla –nije bilo suđeno.
Sad kad ni romorim nit govorim, uvijek sam negdje u ”zlatnoj” sredini. Kome je sredina zlatna neka pita salamu kako joj je između dvije šnite hljeba.
Kao što je blog počeo zahvaljujući prijateljstvu, tako je i nastavljen.
Zaista sam ”upoznala” divne ljude.
U svakom slučaju, srećna mi godišnjica i godina u kojoj su moja dva teksta ipak svoje mjesto našla na pravom papiru.
Ljudi koji nisu blogeri a čitaju moj blog (hvala im na tome ) me pitaju zašto nema novih tekstova, zašto nema teksta iz Kana.
Ne znam, mnogo mi je lakše pisati o nečemu što me je naljutilo ili pisati kad sam ljuta već kad mi je potaman.
A u Kanu je, za rijetko čudo, baš bilo potaman.
Tamo sam bila po peti put, drugi put povodom festivala. I kad već imaš prvo, traumatično iskustvo, onda te drugi put, sem ako baš nisi totalna budala, malo ko može zaj***i.
Jutra u centru grada ( za razliku od visinskih predjela na kojima sam boravila prošle godine) , prva jutarnja kafa uz miris izgorele hrane iz kineskog restorana u susjedstvu, druga jutarnja kafa u Klubu na vrhu filmske palate, temperatura podnosljiva, društvo i vise nego prijatno.
I sta se o tome ima pisati sem toga da saopštim kako je meni bilo dobro.
Neka je i zaslužila sam mada se mogu kladiti da ima i onih koji tako ne misle 😉
Ako vas put nanese u Kan u vrijeme festivala, nemojte da vas lažu i pričaju kako su najluđi partiji oni pored obale. Ne, iza ponoci, van grada, ludilo počinje.
Znaju to i Kusta i Maradona 😉
Sigurno jedne od najvećih ovogodišnjih kanskih atrakcija.
Izgleda da sam stvarno zaboravila pisati ali u čekanju talasa inspiracije mogu dočekati i to da mi je Andrej Nikolaidis još godinu dana na naslovnoj stranici bloga. Odoh sutra u Zagreb. Nadam se da će ovo biti dugo i toplo ljeto.
A kako ste vi 😉 ?

Podrška Andreju Nikolaidisu

andrej.jpg

Na osnovu odluke Višeg suda u Podgorici, novinar I književnik Andrej Nikolaidis, moraće zbog duševne boli reditelju Emiru Kusturici platiti 12 000 eura.
Žiro račun za prikupljanje sredstava otvoren je u Unicredit banci I njegov broj je
3386902539565748, a svrha doznake “POMOĆ ZA ANDREJA NIKOLAIDISA“.

Andrej Nikolaidis
Dželatov šegrt

Bilo je, kako se to danas kaže, vrijeme rata i sankcija. U okolnim državama gorjele su kuće, ovdje je na lomači patriotizma gorio zdrav razum. Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.

Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni – takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države.

Medijski marš Kakve su budale tada defilovale kroz televizijske studije! Kakve su budalaštine štampale novine! Gotovo svako ko je imao nešto glupo a patriotsko da kaže, dobio je priliku da to i učini na državnoj televiziji, u Politici ili Pobjedi. Jedna od najvećih medijskih zvijezda tog vremena bio je Emir Kusturica.

Pokušajte se prisjetiti: njegova zvijezda vrhunac dostiže u vrijeme najvećih zločina nad njegovim sunarodnicima, a blijedi sa završetkom rata u rodnoj mu Bosni. Kada je rat završen, kada su sa TV ekrana protjerani samozvani vojni analitičari, vračare i političari koji su presnažno povjerovali kako su “Krajina i Bosna naše”, iz medija je nestao i Emir Kusturica. Budući da su mu od prvoga, Sidranovog Sjećaš li se Doli Bel, filmovi bili svaki lošiji od prethodnog, te budući da više nikome nije trebao Bošnjak koji tvrdi kako su Srbi u pravu što zatiru islam u Bosni, Kusturica je bio manje atraktivan za medije.

Novi srpski nacionalizam, njegova renesansa zapravo, nedavno ga ponovo poteže kao moćno sredstvo za podizanje nacionalnog ponosa. I Kusturica je u Srbiji ponovo ono što je i bio – nešto poput patriotske vijagre. On je snimio film Život je čudo, koji govori o dobroti i plemenitosti Srba za vrijeme rata u Bosni, i sa njim otišao u Kan, da braći u Beograd donese “Zlatnu palmu”. Željko Joksimović otišao je u Tursku, da na Pjesmi Evrovizije sa plagijatom arapske pjesme zastupa vaskoliko srpstvo. Divac i Stojaković igrali su još jedan NBA plej of – nacija je bila u iščekivanju prve srpske titule u profesionalnoj košarci. Svi su prošli kao na Kosovu – junački su izgubili. “Srbija ponovo osvaja Evropu”, bio je naslov u Blicu kada su Kusturica i Joksimović ispraćeni i za njima prolivena voda. Po završetku svega, ista novina je na naslovnoj strani najavila razgovor sa Ukrajinkom koja je pobijedila u Turskoj. Ona je Željka, koji je pošao osvajati Evropu u Turskoj, pozvala da je posjeti u – Ukrajini.

Kršteno ime Novi Kusturičin propagandni film bio je temeljno ispljuvan i otposlan kući. Bez nagrade, naravno. Rat u Bosni više ne zanima zadrigli evropski džet-set. Oni su sada zabrinuti zbog Iraka. I imaju novog ljubimca – Majkl Mora, koji tako slatko pljuje po Americi koju oni tako otmjeno preziru.

Kusturica je u me uvremenu dao intervju za Le Figaro, u kojem je izložio svoj pogled na svijet. Intervju je dirljiv, jer otkriva čovjeka koji brani stavove u koje više ne vjeruje ni Slobodan Milošević, ukoliko je ikada i vjerovao.

“Ja sam pravoslavni hrišćanin”, kaže Emir. Ne precizira koje mu je kršteno ime – Panta, Miloje, Dobrilo… Njegova porodica je, tvrdi, izvorno pravoslavna. Što će reći da su mu se preci, kada su klanjali, Allahu molili kao pravoslavci. “Moj otac je ro en kao musliman, ali je prije svega bio Srbin”, kaže Emir. Ali Emir neće da bude musliman. Jer mu je porodica, negdje u dubini prošlosti, bila pravoslavna. Ako bi zakopao dublje, otkrio bi da je, još ranije, bio paganin. Na dnu iskopine porijekla otkrio bi, tvrdio je Darvin, majmuna.

Budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira, “pravoslavnim hrišćaninom”, bilo mu je lako da odabere “svoje” u ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da sa njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom kad god je mogao pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio da prizna da je porijeklom “pravoslavni hrišćanin”.

Sada je snimio film o ratu u Bosni. Zašto? “Da bih prekinuo predrasudu da se Srbi i muslimani mrze”, kaže Emir. Što je još želio? Njegovim riječima: “Da se ogradim od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog.” Film je, hoće nam reći Emir, revizionistički. Što će reći da relativizuje krivicu i zločine. Jer Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli. “U ovo naše vrijeme, moral je relativna stvar”, poentira Emir. Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je ro en, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih – to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili.

Magarac i pjesnik Emir rat u Bosni tumači sa pjesničkom slobodom. Jer on je, tvrdi, “pjesnik, buntovnik…”. Potom buntovnik u fraku, sa kubanskom cigaretom u ustima kaže da to ima i cijenu: “Sve sam više razočaran čovječanstvom.” Pa ipak, veli da je dovoljno glup da ostane idealista. Za idealistu, prilično je imućan. Družeći se sa idealistima iz vrha crnogorske vlasti, stekao je i nešto idealnih nekretnina u Crnoj Gori.

Voli životinje, posebno magarce. Za njega, magarac je “an eo čuvar”. On zna da mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima. U an ele ne vjeruje – “zna da postoje”. Smatra da nam je potrebna utopija, zato je protiv svijeta velikih korporacija. Antiglobalistička i antiamerička priča je nešto što Emir u intervjuu za francuske novine ne želi da preskoči. Doduše, tako nije mislio nekada. Otišao je u Holivud, u maticu korporacijskog svijeta, tražeći uspjeh. Snimio je grozan film. Propao je. Onda je shvatio da je antiglobalista. Kao i svaki pravi antiglobalista i borac protiv velikih korporacija, puši skupocjene kubanske cigare koje proizvode djeca čija je mjesečna plata manja od cijene nekoliko kapljica losiona za brijanje kojim Emir ujutro umije lice.

Emir Kusturica se dosljedno drži Andre Žida, koji je tvrdio da je naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata. Zavrijediti poštovanje dželata a prezir žrtve – eto definicije onoga što za života sebi ne bi smio dozvoliti niti jedan pravoslavni hrišćanin.

***

Ovo je bilo Andrejevo, ja sam svoje davno rekla.
Objaviti I na ovom mjestu Nikolaidisov tekst I broj žiro računa smatram svojom obavezom.
Cijenim ga kao jako talentovanog pisca, pristojnog I dragog čovjeka.

Jedini problem koji ja imam sa ‘’odbranom’’ je taj što osim scenarija ‘’kadija te tuži, kadija ti sudi’’ ovdje imamo I nove elemente koji pordrazumijevaju Emir te tuži, Emir te brani.

Elem, nema pogrešnijeg čovjeka za prvog u stubu odbrane do kantonalnog sarajevskog ministra kulture I sporta, glumca Emira Hadžihafizbegovića.

Prvi se sjetio, doduše tu je I novinar Šeki Radončić što inicijativu, svakako samu po sebi prihvatljivu, čini I podnošljivijom.

Barem je bez jednog Emira moglo.

D(P)uša Sarajeva

crvena-jabuka_2007_dusa-sarajeva.JPG

Preživljavam preko dvadeset dana marta, relativno uspješno.
Nijedan mart nije bio dobar, od kada vodim evidenciju o lošim martovima, ama baš nijedan.
Meni je samo ostalo da nekako pripazim, pokušam uticati, da ne bude lošiji od prethodnih.
Danas je ponedjeljak.
Dan zbog kog i normalni polude.
Nama nenormalnim bude posebno teško.
U danu se izmijene četiri godišnja doba.
Od posla do kuće pratio me je snijeg.
Kupila sam u trafici ispred zgrade u kojoj radim kišobran za 5 KM.
Jer, ne nosim kišobran niti u redakciji imam rezervni, a pogotovo ne onda kad me iz kuće isprati proljeće.
I tako, baš sam bila loše volje ( i sada sam) i svratih u Merkator da kupim nešto, a u Merkatoru kupujem zato jer mi je blizu kuće iako su u njemu skuplje namirnice već što jesu u malim trgovinama pored moje zgrade.
Ali u malim trgovinama pored zgrade svi uzimaju sebi za pravo da se raspituju o mom privatnom životu, da prokomentarišu koliko me nije bilo, da dijagnosticiraju kako sam sigurno bila na putu, kako izgleda puno radim i kako…kako…
Zbog toga idem u Merkator.
Tamo me ništa ne pitaju.
Aha.
Do večeras.
Kupila sam uobičajene artikle i pivo.
Prodavačica, željna konverzacije, upušta se u raspravu o društvenim i inim prilikama i dok provlači moju karticu kroz aparat za provlačenje kartice primjećuje i dodaje :” Lako je vama, vi udarili po pivu”.
Pitam se postoji li negdje na svijetu mjesto na kom trgovac smije konstatovati koliko i čega kupac konzumira ???

Pitam se šta bi mi rekla da sam kupovala kondome ?!

Nađite mi neko mjesto sem Balkana da toga ima i ja odmah častim sljedeću turu piva kupljenog tamo gdje se trgovci brinu koliko se i čega popije.
A sve ovo o čemu pišem ne služi ničemu drugom do tome da vam kažem kako je ovo bio sigurno jedan od najlošijih dana za počinjanje priče o Duši Sarajeva koja se tako piše, a čita se kao Štetočine Sarajeva.

Imam dovoljno malo godina da bih mogla blaženo živjeti u neznanju ali i tu (ne)sreću da su me i još uvijek okružuju ljudi kojima memorija ne datira od 1996. godine. Za neupućene, to je prva postdejtonska godina.
Neki, koji ovdje žive, znaju samo za period rata i ovog nesretnog poraća.
Šta je bilo prije rata niti znaju niti ih interesuje niti ikome treba neko sa viškom znanja i ne daj bože pameti.

Na lešu upokojenog Sarajeva egzistiraju mnogi a profitiraju najpatetičniji računajući na sentimentalne koje uz Sarajevo, bili oni iz tog grada ili u njega samo svraćali, vežu uspomene na neke bolje dane.
Od muzičkih štetočina svakako najveće su one u liku i djelu Dine Gremlina i Harija Varešanovića.
Dok je prvi pomalo gadljiv na Beograd, ovaj drugi je onomad, danima punio Sava Centar a nedavno i Lisinski u Zagrebu a pjeva, o bože moj, o Sarajevu u kom su se krali novčanici i čitao Lorka i sve to zove, sarajevskom furkom pa zapomaže:

Tad sam bio lijep i mlad,
i sebi se mnogo svidjah
al’ tebi ne,
jer te s drugim vidjah

Pa dodaje:

U Estradu kad je usla,
k’o tramvaj pored mene prosla
gledala je u Bregu

Da mu je brat po stihu zorno svjedoči I ovaj , iz bogate riznice, nasumice izvađen , primjer muzičkog genocida.

De facto Fato
Izvodjač : Dino Merlin

Ne mozes me poznat’ po frizuri
ona mi je jos u proceduri
nisam ti ni neka jalija
ma vidis da sam k’o oklagija

A to je to, de facto Fato
to je to, od Boga mi dato
to je to, i srebro i zlato
ma kakvo more kakva inspiracija
ti si Fato sasvim realna frustracija

I moja, kao i njegova zbog Fate, sasvim realna je frustracija jer de facto, ovi, prvi pomenuti, su mnogo manje štetočine, njihovu štetu, patetiku, besmislenost tekstova koje izvode lako će prozrijeti i oni, mnogo dobronamjerniji od mene.
A ja, zlonamjerna kakvom će me mnogi, sarajevski dušebrižnici doživjeti, ovoga puta ću reći da su jedini istinski kvalitet na muzičku sarajevsku scenu donijeli mnogobrojni demo bendovi čiji je i uspon i pad zabilježen samo u prostorijama kojekakvih domova kulture u Sarajevu poput Živčano Labilnih, Ulične garde i Izopačenih mehaničara , a koji su bili istinski predstavnici sarajevske Punk scene u vrijeme njenog nastanka u svijetu, odnosno par godina iza jer je ovdje sve, neminovno kasnilo, a na kojima je Aleksandar Tomašević oštrio ku*ac u tadašnjem Ven-u proglašavajući ih fašistima.
Vrijedili su i oni , pomalo zaboravljeni, poput SCH, Kongresa, Bonton Baje…
Od onih, opštepoznatih, treba spomenuti Zabranjeno pušenje, Elvisa , Bombaj štampu , ponajviše zbog osnivanja rijetko autentičnog i svake hvale vrijednog pokreta Nju primitivs.
O Indeksima svakako i naravno, sve najbolje.

Opšte mišljenje, u krugovima istinske intelektualne elite u regiji, o onome što je tada ( osamdesetih) dolazilo iz Sarajeva, pod markicom sarajevske pop škole iliti pastirskog roka prije, bilo je zasnovano na tvrdnji da je riječ o najvećim muzičkim trovačima i dnu dna tadašnje masovne kulture.
Među takve spada i sada etablirani Saša Lošić koji je svoju karijeru počeo u grupi Ševin orkestar u Domu kulture u Švrakinom selu i to tako što mu je , upućeni tvrde, tata Dobrota Lošić, tadašnji urednik Televizije Sarajevo, sredio mjesto za probu.
Njegovi nikada prevaziđeni hitovi Suada, Suada… ,Šta će nama šoferima kuća ( sa Nadom Obrić) ostavili su neizbrisiv trag i zadojili stoku koja je nakon toga rado pucala jedna na druge.Čitav niz grupa, a sve u boji, Bijelo dugme, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Crno vino , još je samo falila Zelena ka*ina pa da United colors of Beneton zaokruži asortiman, pronijeli su i slavom ovjenčali Sarajevo kao tadašnji mejnstrim centar jugoslovenske muzike.

To što su svojim djelovanjem stvorili sjajan temelj za nastanak turbo folka ovaj put neću.

Danas ću, iz čitavog spektra boja, izdvojila dvije, koje nažalost, preživljavaju i dalje.

Crvena jabuka , album Duša Sarajeva

I Plavi orkestar, albuma, novog, hvala nebesima, još uvijek nemaju, ali se o njima snima dokumentarac.

Zajedničko, ovim bendovima je to što ih je tada svesrdno podržavao ”mag” muzičkog novinarstva Ognjen Tvrtković.
I jedne i druge , tvrde upućeni, zbog njihovih očeva ( Sašinog i Zlaje Arslanagića).

Količina patetike i neukusa kojom su nas svih ovih godina obasipali tolika je, da je ovaj tekst, premali prostor da se udobno smjeste.
Elem, Crvena jabuka, ovih dana , vratila se sa Dušom Sarajeva.
Lešinari, koji žive u Zagrebu, cijene kako se nad posthumnim Sarajevom može još uvijek profitirati.
Ali davno je prošlo vrijeme kada je ovim gradom upravljao Emerik Blum.
Bog da mu dušu prosti, u grobu se sigurno prevrće zato što su na njegovom mjestu danas tajo Silajdžić i lady Borovac sa sve svojom ekipom boraca za ”multikulturalno ” Sarajevo od koga ni od Sarajeva ni od multikuilturalnosti nema ni S ni M.

Nego, kad sam kod ove duše, kome se ne gadi neka posluša i neka mi kaže da li se samo meni čini ili izvođač izvedbom sugeriše da je netom sišao ili se još uvijek nalazi na wc šolji ???

A kome je mrsko slušati izdvajam ”najbolje” :

Ove noći moj grad gubi sjaj
al’ nije tuga sve što vidiš
topla je noć tvoj zagrljaj
a svaka suza kaže zna gdje je duša Sarajeva

Nije tuga sve što vidiš, ne može se ni vidjeti dobri moj Žera, tuga je kad čuješ od poznanika koji prodaje knjige kako mu je redovni kupac gospođa u penziji koja se snadbjeva iz kanti za smeće, a crkavicu od penzije koristi za duhovnu nadgradnju.
Ne može se sarajevska tuga sagledati pogotovo ne u stih smjestiti, ne može posebno onda ako si nevješt stihoklepac, ne vide svu tugu ni oni koji su ovdje, a kako ćeš je ti, moj dobri Žera, s Cvijetnog trga vidjeti.
Saša Lošić, ne treba dušu griješiti, sigurno je jedna od najpristojnijih javnih ličnosti koju sam srela, ako ništa drugo, barem je dobro naučio lekcije kako se treba ponašati I za to mu evo, ovoga puta, čista petica.
Kad se, nakon izbjeglištva, ponovo notama prostro po sceni upokojene države pišući muziku za filmove, moj dragi prijatelj I kolega Ćesa rekao je kako je čovjek konačno da’no dušom I počeo komponovati narodnu muziku što je oduvijek želio jer je narodnjak u duši I srcu uvijek bio. Ja malo parafraziram Ćesu, malo I dodajem, davno je bilo, ne mogu se svega sjetiti, a Ćesina je svakako svaka zlatna I podsjeća na to da u ovom gradu još uvijek ima ljudi kojima nije oduzeta ni pamet a ni pamćenje.
Danas Loša, stidljivo,’’ isporovociran novinarskim pitanjem ‘’(a novinar mi je opet jedan drugi drag drug) stidljivo najavljuje veliki kam bek I dodaje:
’’ Vi znate da je moja generacija izrasla iz cinizma osamdesetih, iz punka, novog vala…
Jubileji, maturske večeri, zaokružavanje karijera I druge patetične stvari nisu bliske našem načinu razmišljanja.’’
Sve ovo govori rodonačelnik patetike.
Njegova generacija možda jeste izrasla iz cinizma I punka, ali kakve veze on sa tim ima, kakve veze sa negiranjem patetike ima čovjek koji je pjevao:
Drugovi, budimo iskreni
vec nam se blizi dvadeseta
a treba zivjeti i pjevati
idemo kao na maturskoj veceri
uno, due, tre, quarto
Ima Loša I momenata u kojima kaže :
‘’Mi smo, istini za volju, bili pop-punk bend’’ .
Kad sam imala pet godina žuta boja, iz neobjašnjivih razloga, meni je bila pankerska.
Kako, zašto, pojma nemam.
Sjećam se k’o da je juče bilo kako sam sa mamom, šetajući Miskinovom u nekom izlogu vidjela žute gumene čizme I ushićeno joj saopštila kako su to prave pankerske čizme.
Mama je pronašla metode pomoću kojih je petogodišnjem djetetu saopštila kako žute gumene čizme nemaju veze sa Punkom.
Mama, znam da ti je sutra rođendan I da imaš pametnijeg posla, ali neka ti ne bude teško, pojasni I nekim drugim da njihova muzika sa Punkom ima veze koliko I žute gumene čizme .
Ako u stihovima, pričama, scenarijima, dramskim tekstovima želite naći Sarajevo, onda se držite Sidrana.
Ono predratno, znate gdje je, pravac videoteka I čeka vas na polici a odaziva se na Doli Bel.
A ovo postratno u Moriji.
Najboljoj zbirci pjesama objavljenoj od Vardara pa do Triglava od 1992. pa na ovamo.

A najbolje bi bilo da ga nikako ne tražite, koji će vam đavo 😉

Bez riječi

Uvijek mi je zanimljivo čitati postove posvećene riječima putem kojih je, ukucavši ih na pretraživač, putnik bez namjere , došao do nekog bloga.
Već sam u više navrata pominjala kako do mene najčešće dođu oni koji traže pi*ku ( što sam fina, stavljam zvjezdicu) ali ima i ljudi i sa drugačijim interesovanjima.

Slijede pitanja i moji odgovori .

Ovaj mi je favorit:

Kako da dobijem bebu ?

Do polaska u školu te uče da je donose rode, u školi te nauče da to nije istina, iskustvo ti potvrdi ono čemu te je škola učila, a život odredi kada će to biti.
Kako ?
Pojma nemam!
Za početak, opusti se i uživaj 😛

Kako najlakše smršati ?

Zini da ti kažem 😆 Da znam kako , bila bih prva koja bi svijetu to obzananila.

Kako vratiti voljenu osobu ?

Ova/ovaj je sigurno bio u potrazi za nekim web crnomagijskim savjetima 😛
Kako, nikako, ako te voli, vratiće se sama !

Stabilizator za kolače

Može mi biti jasno da to neko traži ali mi nikako nije jasno kako je našao mene !!!
I dovraga, šat je stabilizator za kolače??? Nije da se pravim, kao ja ne znam kuhati, pravim najbolje kolače na svijetu, ali očigledno nestabilne! 😀

Slike velikih pi*ki

Ovaj se sigurno naljutio kad je našao sitan vez, ovdje nema ni male 😆

Analiza lika Marica, Sumnjivo lice

Ovom, jasno je, treba lektira.
I ako vam nekada bas bude jako dosadno, pogledajte na netu prikaze tih lektira, joj 😀

Crvene i bijele pločice u kupatilu

Pojma nemam, obrati se etotako

Gnojna bubuljica ispod jezika

razumijem da je gadno, ali ne znam lijek 🙁

Programer za vez
Vezem, ali još nisam počela programirati !

I na kraju Kristina Ljevak Kusturica

Ljevak forever 😆

A sad malo ja :)

U posljednje vrijeme kad neka ”javna ličnost” u Sarajevu počne pisati Blog to se saopštava haman k’o da je pokrenula privatnu TV stanicu.
Pa sam malo apdejtovala profil, mislim da sam jedino preskočila matični broj, da se ako neko ne zna ko sam i to zna 😀 i da se zna da nemam Blog od juče 😀

Pa ako sam nekom simpatična ili sam mu trn u oku i ne može da me smisli, neka barem sto posto bude načisto s tim ko sam !

Kako znati kada stati ?

valterky5.jpg

‘’Prije dve godine, kada je sve počelo, rekao sam da je krajnje vreme da mi Srbi ratujemo kao Amerikanci, da ne dozvolimo da se ratuje na našoj teritoriji, da se branimo na tuđoj teritoriji’’ , rekao je za Nin 1993. Velimir Bata Živojinović koji je prema podacima dostupnim na imbd ostvario 263 uloge.
Imao je status nacionalne zvijezde u vrijeme kad je pod tim podrazumijevan prostor od Vardara pa do Triglava.
Arhivirao je sve, od Zlatnih arena preko statusa božanstva u Kini do nagrada za životno djelo.
Hiljadu puta sam pomislila zašto se ljudi, poput Živojinovića, na početku rata nisu oglasili i pokušali uticati na razularenu gomilu.
Ne mislim da bi to bilo šta moglo promijeniti, ali se pitam kako im je savjest dozvoljavala da to ne učine?
Kako je mogao stati na stranu politike Slobodana Miloševića, zašto je bio član njegove partije, da li ga je bilo sramota, stidi li se kad je sam u svoja četiri zida, je li mu tijesno u njegovoj koži, pomisli li na publiku protiv koje je politika koju je podržavao vodila rat?
Za Našu borbu. Pet godina nakon prijedloga o načinu ratovanja, rekao je :

‘’Nema nijednog razloga zbog kojeg ne bih igrao u bilo kojoj bivsoj republici ukoliko me pozovu. Nema ni politickih, ni srpskih, ni ratnih, ni licnih razloga da ne radim svoj posao na prostorima na kojima sam radio. Mada sam zadovoljan onim sto sam uradio, jedino praznina koja mi je ostala jeste to sto nisam nikada radio sa Kusturicom koji je veliki reditelj i koga odlicno poznajem. Ali ima vremena! ‘’

Mislim, šta reći, a ne zaplakati !
Velimir Bata Živoinović sinoć je ušao u kuću Velikog Brata time dokazavši da je valjda potpuno sišao s uma ili je htio da to konačno postane jasno I onima koji su u to sumnjali !

Das ist Walter.
Das ist dno dna!

Kako znati kada stati?

Budala i paparati uvijek će biti !

osigurac_topljivi1.jpg

Zapamtite ovu fotografiju.
Predmet o kom ću vam pripovjedati nije baš tako izgledao ali jeste slično i imao je, ako se ne varam, istu namjenu.
Fotografiju, originalnu, birvaktilnog osigurača, nisam uspjela pronaći, ali poslužiće i ova, nema veze.
No krenimo redom.
Večeras sam bila u pozorištu, kojim povodom, i to ću kasnije.
I priznajem, jutros , kad sam na sebe navukla prvo što sam dohvatila, nisam previše razmišljala da li se, u odjevni predmet, uvukao neki, koji nisam planirala odjenuti.
I tako stojim ja ispred pozorišta, čekam svog omiljenog glumaca Nebojšu Glogovca , stojim i dobronamjernim vjerovatno izgledam kao hostesa a onim zlobnim moj položaj u odnosu na glavnu cestu može i sugerisati nešto drugo 😛

Na sebi imam crnu haljinu i pepito mantil, mantil je posebno bitan jer sam ga kupila na stopostotnom sniženju, mislim, mantil je bitan za mene, za pvu priču je potpuno nebitan.
Imam i naušnice, baš neke povelike i kosu svezanu u rep.
Lijepo sam se opisala, nema šta 😆

U jednom trenutku, osjetila sam da mi se nešto od vrata spušta niz leđa, nepravilnog i čvrstog oblika. Pomislim naušnica je pala i skotrljala se niz leđa. Pipnem jedno uho,naušnica je tu, pipnem i drugo, takođe, pošto treće nemam, zaključim da naušnica nije.
Ništa strašno, sigurno je gumica koja svakako nije neka normalna i diskretna već ima mede, kuce , zeke, kockice i slično.
Dohvatim svoju ne baš očešljanu kosu i nakon obimnog istraživanja zaključim da je gumica tamo gdje sam je jutros i stavila.
Skriveni predmet već je došao do štrampli i ja sam bila već na pola puta do zaključka da mi je neko nešto namjerno ubacio u haljinu, onda sam se sjetila da nisam u prvom osnovne već ispred pozorišta pa sam se zavukla iza prvog ćoška i napipala gumicu koja je nekada davno ostala zaboravljena u odajama mojih skuta i bila je u obliku meda.
Trebam li napominjati da sam tokom cijele predstave desnom stranom guze sjedila na medama 😛

Ali nije to ništa, mogo gore je bilo kad mi je iz bermuda nogavica štrampli ”od juče” virila.
Došla sam tako s repom na posao.
I rep niko ne bi vidio da ja nisam bila radoznala.
Nešto me je žuljalo a i malo je virilo.
Ja malo povučem kao madžioničar i čudo se desi. Dva metra grilona počne da izlazi 😆

Rekoh sebi, biće dobro, samo da se golub ili zec na kraju ne pojave!
Ali to nije sve.
Imala sam pet godina i taman zalječivala rane nastale nakon prolijevanja vrele vode po mojoj lijevoj šapi.
Prizdravih ja, stadoh na noge junačke, ponosne petogodišnje vlasnice , kad se tetka Beba stvori na vratima.
Pita, Tina, hoćemo li ići po Milanku?
Bila je subota i Milanka je imala folklor, to je značilo da ćemo lagano šetnom prema Milankonoj školi folklora, prošetati s Milankom u povratku, desetogodišnjakinjom, starijom rodicom zahvaljujući kojoj sam naučila oba pisma, jednačine i nejednačine i ponešto naučila crtatati. Prošetati s Milankom bila je privilegija koja se ne odbija.
Tako ja u strahu da će tetka bez mene otići, obuh čizmu u kojoj se sasvim jasno nazirao onaj gorepomenuti osigurač, znate ono bijelo od keramike, i stoički počeh podnositi bol.
Ne treba napominjati da smo svakih pet minuta pravile pauzu i da je tetka mislila da me i dalje boli noga zbog ozljeda prouzrokovanih vrelom vodom.
Na kraju tog našeg puž maratona, tetka, vidno iznervirana,reče: ”Pa dobro Tina, zar te više nije prestala boliti ta noga koju si
opekla ?”
A Tina skrušeno reče:
”Jeste tetka, ali u čizmi imam struju ”

P.S.

Šta je bilo u pozorištu pisaću vam sutra.
Nemojte samo pomisliti kako sam iz nehata ponijela u torbi trafo stanicu.

Slobodna tema

palcek_palcica.jpg

Da već u sedmoj godini nisam prestala pisati pjesme mogla bih reći ”pamti te me po pjesmama mojim”, ovako, umjesto pjesama kojima nisam bila vična, što je najgore ni kao čitalac, mogla sam, kako je sve prije par nedelja krenulo, ostati upamćena po Blogu!

Lijepo kaže naš narod, ”svakog čuda tri dana dosta” pa tako i ovo moje nekako prođe, ko zna, taj će i shvatiti, a moji mili posjetioci bloga o meni svakako toliko znaju , jer bliski smo, a da se preko skajpa može šećer u kocki i sto grama kafe nositi, sigurno kese u vidu foldera iz ruku ne bismo ispuštali 😛

U zadnje vrijeme imam jako mnogo posla.
Neću reći da ga inače imam malo, ali me ovih dana baš steglo.
I sva sam nešto započeta a nisam dovršena.
Baš kao i moja knjiga, ali o Njoj nešto kasnije.

U ponedeljak su isključili struju, cap carap i nema je.
Platismo je i živi se pokidasmo od sekiracije i pitanja da li će nam je istog dana uključiti.
Već sam vidjela sebe kako igram remija uz petrolejku.
Struja došla isto veče, ali dođe sutra i utorak.
U utorak su isključili kablovsku.
Kažu, ne mogu je priključiti istog dana.
Kod mene, kao da je još uvijek rat.
Sjećam se da smo, kad bismo u ratu imali struje, gledali i slušali sve vijesti svih medija kako bi uopšte mogli i približno realnu sliku stvoriti o tome ko je koga napao i ko šta osvojio, čisto da se ne iznenadimo ako neke nepoznate, s lošom namjerom, u svojoj avliji zateknemo.

Tako ja i danas, ako ne pogledam šta iz svih regionalnih TV centara imaju stroge tete u lošim sakoima da kažu, ja se osjećam potpuno neinformisano.
Ajde što smo tu noć bili osuđeni na loš prijem zemaljskog signala TV kuća, već što onu staru dobru antenu samo još u WC šolji nismo tražili.
Ali svako zlo za neko dobro, tražeći antenu našla sam super zgodnu crnu kožnu torbu koju sam sakrila od same sebe jer me je podsjećala na neke loše dane.
Pošto ja ne volim nositi stvari iz loših dana, a imala sam ih više nego dobrih, onda su, pretpostavljate, moji ormari puni odjeće koju ne nosim.
Ima i jedna olakšavajuća okolnost, u većinu toga i ne mogu stati, opet smo kod onog svako zlo za jedno dobro 😆

I tako.
Jedan dan bez elektrifikacije.
Drugi dan bez kablovske.
ALI ! To nije sve !!! Što bi rekli u Teleshop ponudi.
Internet u moj život dolazi preko kablovske.
Izbaždarena sam tako da preko vikenda mogu bez interneta.
Tad čitam i jedem bakine štrudle. Kome bi internet pao na pamet ?
Ali radnim danom, bez odlaska na Blogodak i šetnje po vlastitom Blogrolu, e to već ide malo teže.

I tako ja očajna, igrajući se s računarom bez interneta, nađem jedan dokument.
Naslov Kiki story.
Obećava, zar ne ?
Utoliko više što sam Kiki ja.
A story je priča 😀
Znači, moja priča.
Kliknem i otvori se.
Ma kakva priča.
Roman!
Mislim, dobro, nije baš cijeli roman, nisam ga baš ni do pola dovela, ali ima ga,
taman toliko da shvatiš kako je od toga trebao nastati roman.
Ambiciozno? Pa, malo je reći !  Jer, kad neko, ko u životu, osim pisanja onih pjesama do sedme ,
nije napisao ni kratku priču, odluči pisati roman, a teoriju književnosti je položio uz pomoć nindža trikova, taj ili je beskrajno talentovan ili je budala ili o sebi ima jako visoko mišljenje.
Dobro, nije to baš bilo toliko strašno, barem ne u onoj mjeri u kojoj je strašno suočiti se sa stranicama vlastitih dnevnika.
K’o da je juče bilo kad sam u četvrtom preko cijele dvije strane napisala TRAGEDIJA, nakon toga bi svako normalan očekivao informaciju o tome kako je četa đaka ubijena u jednom danu, ali nije, kod mene, kad okreneš stranu nakon TRAGEDIJE ,
piše kako je Cicko zaljubljen u Cecu.
A kad mi je fudbalski gol pao na glavu, tačnije vrat, pa sam u desetoj zaradila početak spondiloze, to nisam opisala kao tragediju, nisam ga opisala nikako, pa sam se s teškom mukom kod fizijatra nekih petnaest
godina nakon toga morala prisjećati koja je to strašna povreda koja je trajno upisana na mojim vratnim pršljenovima i na snimku.

Nego, da se ja vratim toj svojoj pronađenoj pisaniji, iz koje sam, mnogo šta naučila, najprije da ne treba gladan pisati 😆

Brzim pogledom velikog hedoniste zaključila je da joj žito sa šlagom izgleda najinspirativnije, ali i zagrebačkim kremšitama nije bilo mane, pa je prema stolovima krenula sa velikim tanjirom u jednoj ruci kog je popunjavala tjestenina, suho meso, njoke, sos boje zemlje, ruska salata i parče hljeba, u drugoj je nosila zdjelicu sa žitom, a njom i tanjirom je nekako pridržavala kremšitu koja se nalazila na nešto manjem tanjiru u sredini.

Takođe sam shvatila da je potrebno znati o čemu pišeš.
U mom rječniku postoji krempita I šampita, šta je zagrebačka kremšita, da me ubijete ja vam ne bih sad znala reći. Da sam je ikad jela ili stvarno vidjela, znala bih sigurno. A zašto sam o njoj pisala, pojma nemam, valjda bila gladna, ponijelo me pa izmišljala.
A primijetili ste sos boje zemlje ??? Ko bi još sa prepunih švedskih stolova, kakvim ih već opisujem, uzeo sos boje zemlje ??? Od čega je napravljen, crnice ili humusa ??? Ili mu je samo boja bila takva a on bio od jagode i ukusan 😆

Druga lekcija odnosi se na to da ne treba pisati dok gledaš u radijator na kom se suši veš. Ako nikako ne možeš a da ne gledaš na veš, onda dragi čitatelju, piši ljeti, tad se veš suši vani 😉

Ona nije imala ni jedan komadić odjeće koji je spadao u kategoriju seksi, a pogotovo ne veš.Osnovni motivi koji su preovladavali tkaninom koja je pokrivala njeno dupe i međunožje bili su oslikani bubamarama, delfinima, medama i drugim pripadnicima životinjskog carstva.Nikada nije nosila čipkaste korsete već poderane muške majice koje su bile neodređene boje nastale kombinovanjem jedne zalutale crne čarape u bijeli veš za vrijeme otkuhavanja.

Što se tišče donjeg veša, Sara je tu bila na stranji Ane .
Uvije pamuk, nikada sintetika.
Uvijek bijelo, nikada crno.
Kod životinjske farme, suzdržana.

Ne pisati u trenutku besparice, prije ćeš ličiti na inkasanta već na literarnog stvaraoca 😉

Zajedno sa domaćicama i neobrazovanim ženama dolazila je po paketiće američkog smeća upakovanog tako da predstavlja dekorativnu kozmetiku. Kasnila je s uplatama faktura, kasnila je s predajama porudžbe, kasnila je sa podizanjem paketa, nije znala koliko treba uplatiti, nije znala koliko joj klijenti, tj.nekoliko osoba iz bližeg okruženja trebaju platiti.Nije znala ko joj je šta naručio, a ponajmanje je znala zašto joj to sve treba kad je zarada svakako minimalna, a trebalo joj je jedino zato što novac nije morala odmah uplatiti, a klijenti su njoj odmah plaćali pa je od tog novca mogla izmirivati prioritetne obaveze poput onih kad se plaća račun za struju u trenutku kad su već došli da je isključe, a onda kad je trebala platiti kozmetiku ponovo nije imala novca, pa je nije plaćala sve do momenta kad dobije pismenu opomenu uz upozorenje da će, ukoliko ne izmiri obaveze, snositi posljedice i prestati biti član uvažene firme…

I na kraju, ali ne manje važno, nije preporučljivo gledati TV drame poput onih Doktorka sa sela 😆

”Ništa”, zaneseno je nastavio profesor”otišao je onda kad je shvatio svu besmislenost života u toj selendri, onda kada je povalio svaku seljanku koja je barem na nešto ličila , onda kada je postojala ozbiljna opasnost da ga ožene bogatom seljankom koja je ostala u drugom stanju.Pobjegao je prije nego što je saznao šta će ova odlučiti da uradi s djetetom, a kako to obično biva , ubrzo se našao lokalni momak koji je oženio radi materijalnog bogatstva njenih roditelja.Dijete je zvanično bilo rođeno kao sedmanče i svi su u veselju dočekali sretni ishod rizičnog poroda.”

Žao mi je što nisam i neki svijetli primjer izdvojila, ali oni koji imaju nekog smisla začinjeni su tolikom količinom psovki da bi me bilo to na blog sramota okačiti.
Kako sam se mogla zamisliti jednog dana na promociji takve vlastite knjige, ne znam.
Isto kao što ne znam kakve su zagrebačke kremšnite i sos boje zemlje 😉