Pričaćemo kad se vidimo uživo

Tač.ka u Zvonu

Otvarati izložbu dan poslije dolaska Angeline Jolie u Sarajevo i premijere filma ”U zemlji krvi i meda” pred mnogobrojnom sarajevskom publikom, odluka je jednaka samoubistvu, s tim što nije planirana, što je izložba dogovorena mnogo ranije već što smo znali kad će Anđa u naše krajeve, a i da smo imali tačan datum njenog dolaska ne bismo sto posto mogli računati na izvijesnos realizacije premijere. U ovoj zemlji nikada ne znaš koji će se vjerski lider pobuniti ili neka ugrožena skupina, nikada ne znaš ko će preko noći vaskrsnuti u filmskog kritičara ili ko će se pozvati na stradanje u minulom ratu, koje nikakve veze sa umjetnosti (pa makar ona bila loša) nema.
U ovom slučaju sve je, za Angelinu i premijeru, dobro prošlo. Čak je i poglavar Islamske vjerske zajednice dao zeleno svjetlo. Svi smo odahnuli. Lijepu Anđu dodatno je krasio nakit izrađen kao replika onog koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, muzeju pred zatvaranjem. Umjesto što je po 369-ti put mnogobrojnim novinarima pod etiketom ekskluzivnog intervjua odgovarala na isti način na ista pitanja, bilo bi bolje da su je domaćini odveli u neku instituciju poput Zemaljskog muzeja, jer bi možda u tom slučaju vlasti BiH primijetili instituciju kulture koja propada (ili bi sve ličilo na obrnuti vic o Peri Ložaču i Papi, možda bi Sredoje Nović pitao-pored koje je ono zgrade Angelina).

Kad smo ispratili Angelinu i Brada, ja sam odahnula. Iz blještavila mejnstrima mogla sam se otisnuti u udobne vode alternativne umjetnosti.
Trebalo je dočekati umjetnike koji će doći dan nakon spektakla.
Za pravu umjetnost i pravo druženje tajming nije važan, uz uzdah olakšanja zaključila sam mnogo sati poslije, dugog petnaestog februarskog dana…

Prijedor je jedan od najnesretnijih bosanskohercegovačkih poratnih toponima.
Čovjek mora biti izuzetno dobronamjeran pa se pored zloglasnih logora zainteresovati i za neke druge stvari u njemu. Umjetnost npr. A Prijedor je svojevrsan rasadnik vizuelnih umjetnika , biti dobar umjetnik iz Prijedora nije ništa neobično, jednako kako je i uobičajeno da sve ono dobro i vrijedno ne dolazi isključivo iz glavnih gradova naših malih nesretnih država nastalih raspadom jedne velike i ozbiljne.

U Prijedoru je nastala grupa Tač.ka.Kada otvorite njihovu web stranicu mogu vam se učiniti kao pretenciozni, nespremni na razumljiviju komunikaciju sa konzumentima, ali ne treba biti površan, to je još jedna lekcija kojoj vas mogu naučiti iz Tač.ke.

Dogovor za njihovu izložbu u organizaciji Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” , postavljenu u kafe-galeriji ”Zvono”, nastao je kao posljedica njihove kritike institucionalne umjetnosti i nagrade ”Zvono” u organizaciji SCCA koja jeste u određenoj vezi sa ovim nabrojanim Zvonima ali je u najdirektinoj sa Likovnom grupom ”Zvono”, odnosno po njoj je dobila naziv.

Umjesto da se rasprava na relaciji Zvono-Tačka odvija na društvenim mrežama, Saša Bukvić, član likovne grupe Zvono i organizator umjetničkih programa u galeriji ”Zvono” pozvao je umjetnike iz Prijedora da dođu i kažu šta imaju.
Oni su odgovorili ”Pričaćemo kad se vidimo uživo”, što je bio naziv izložbe i što su učinili.

Da su nas rukovodili neki drugi kriteriji, a ne umjetnički, da imamo finansijera kojem ćemo umjesto čistog arta servirati priču o pomirenju između dva entiteta, grada i naroda, onda bismo bez sumnje mogli organizovati događaj iz kog ćemo svi materijalno profitirati.
Ovako smo imali jednu drugu vrstu profita. Ličnu satisfakciju uz osjećaj da radimo pravu stvar dok uživo pričamo.

Umjesto u limuzinu, smestili su se u kombi u pet ujutro i krenuli za Sarajevo, Nemanja Čađo i Dajan Špirić, dvojica od ukupno četiri člana grupe Tač.ka.
Onaj ko barem malo poznaje domaće prilike uz preko 100 cm snijega, ne treba mu napominjati da avantura dolaska u Sarajevo podsjeća na onu iz filma ”Ko to tamo peva”.
Sa autobuske stanice odmah su ”odvedeni” na postavku izložbe, uz ohrabrivanje domaćina da će se tada hladni i prazni prostor, kad se izložba postavi, svjetla prilagode a publika dođe, pretvoriti iz bundeve u kočiju.
I bi tako.

Izložba ”Pričaćemo kad se vidimo uživo” zamišljena je kao višemedijski esej uz pomenutu kritiku institucionalne umjetnosti i projekciju izuzetnog video rada Igora Sovilja.
Uz očekivanje razgovora koji se može pretvoriti u žučnu raspravu umjetnici su na vrata toaleta postavili papire na koje se može napisati sve što ostane neizgovoreno tokom večeri.
A toga nije bilo.

Iako je nemoguće zamisliti galeriju kao mjesto konstruktivnog dijaloga u kom ravnopravno i argumentovano razgovaraju svi prisutnih, u duhu ranije pomenute čarolije, razgovor se desio.
I trajao.

Samo šteta što sem jedne medijske kuće nikoga nije bilo da to i zabilježi.
Umorili su se ljudi iz Zemlje krvi i meda od premijere istog naslova, umorili od potjere za selebritijima i ne treba im zamjeriti.
Samo je šteta što su propustili priliku da vide kao se matematički precizno u jednom prostoru i u jednom trenutku suština odvaja od nebitnog.


Sretan mi rodjendan

Ne volim praznike. Ni državne, ni porodične, ni konzumerističke. Ponajmanje volim vlastite rođendane. Kad sam imala godina manje a iluzija više, iz nekog neobjašnjivog razloga sam vjerovala kako će se baš na rođendan desiti ono što želim, kako će želja koju sam nosila u džepu od rođendana do rođendana baš na rođendan biti realizovana. Kada nije ni za osamnaesti, nisam prestala vjerovati ali sam rođendane prestala slaviti. I nemam namjeru pisati o tome, suviše je patetično i za mene. Riječ je o jednom običnom pozivu, o potrebi da se neko sjeti tog datuma. A nemamo izgleda svi isti odnos prema datumima.Prema životu još manje.

Da ne postoje univerzalne generacijske karakteristike, ne bi postojao ni kineski horoskop. Da nas ne određuje između ostalog i godina rođenja ne bismo nikada čuli kako je nekome izginulo pola generacije, ili je na liječenju od alkohola ili su gotovo svi uspješni. Češće ovo prvo dvoje…
Razmišljajući o tome kako iz moje generacije niko nije postigao neki svemirski uspjeh nisam pronašla nikakvu utjehu za sebe. Naprotiv. Dođoh do teorije zavjere i generacijskog tapkanja u mjestu i malih pomaka, zanemarljivih i za nas same, za čovječanstvo pogotovo.
Pa nama drugačije nije bilo ni namijenjeno.
Sa Titom smo se mimoišli, na svijet prispjeli u vrijeme odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Od predratnog blagostanja zapamtili smo čokolade iz uvoza u vrijeme Ante Markovića i prve neonske reklame u zemlji socijalnih jednakosti i neizbježne uniformisanosti.
Na prvu ekskurziju u četvrtom osnovne nismo otišli zbog izvijesnosti rata u Hrvatskoj.
Na onu u osmom niko nije ni pomislio da može otići zbog rata koji je stigao i u našu avliju.
Malu maturu oko koje je sad koliko primjećujem napravljen popriličan cirkus proslavila sam u ručno sašivenoj haljini uz svjetlo petrolejske lampe. Za feniranje nije bilo struje pa na sreću jedina fotografija sa tog hepeninga pokazuje kako ljudska kosa može neodoljivo na žbun da podsjeća.
Na onoj velikoj maturi, u postdejtonskoj Bosni, frizura je bila najmanje bitna. Trebale su se do proslave ispraviti sve jedinice koje su se naredale usljed postdejtonskih promjena gradova, škola, stanova i onoga što se stanom samo nazivalo.
Od studiranja samo pamtim studentske ekskurzije ( za to sam već sama kriva).
Vaspitana u duhu onoga da je važan ”stalni” posao i da ti ”ide” staž počela sam raditi dovoljno rano da sam već spremna za prijevremenu penziju.
”A moglo je bolje…”

Sjećam se da sam po maminom povratku sa posla oblačila njen sako i suknju do koljena (par puta prevrnuta u struku dostizala bi moju željenu dužinu) , obuvala cipele sa niskom petom računajući kako ću ja jednog dana obavezno nositi štikle, uzimala njenu torbu i defilovala kroz kuću, pričajuči sama sa sobom, umišljajuči kako sa jednog poslovnog sastanka idem na drugi pa se nakon toga nalazim sa prijateljicama na večeri (Sex i grad u najavi).
Kad nisam bila kostimirana krojila sam planove za budućnost. Vrt, u njemu zasađene maline (niko mi od generacije neće povjerovati, kao što ni danas ne vjeruju kad kažem da sam u depresiji) u vrtu pas, pored psa dvoje djece ( dječak i djevojčica, blizanci ako je ikako moguće) , na betoniranom dijelu dvorišta friško opran neki terenac i pored njega manji auto, poput sadašnjeg novog Mini Morisa, da imam za pijace, naravno.
I muža sam bila zamislila, evo sad bih ga mogla nacrtati da crtati znam.
Karijera bi mi se naravno razvijala paralelno i jednako uspješno kao i djeca i pas i maline zasađene u mom dvorištu na periferiji velikog grada kakav bi Sarajevo sigurno bio da ga nismo razgrađivali.
Vremenom su se planovi prekrajali.

Terenca sam zamijenila strahom od vožnje.
Psa strahom od vezivanja.
Za djecu nikad nije kasno, a i starosna granica se pomijera, sve je drugačije pa i onaj nesretni biološki sat manje glasno kucka što vrijeme više odmiče a medicina napreduje pa toj dječijoj projekciji nisam vremenom tražila nikakvu supstituciju.
Muža nisam našla, sve više mi se čini da je onaj sa idealnog travnjaka iz djetinstva već našao svoju ženu 🙂 .
I sve to i nekako, ali mi nikako nije jasno kako barem ne skrojih onaj idealni kostim, sa suknjom do koljena i žaketicom uz odgovarajuću torbu i cipele iste nijanse, sa visokim potpeticama naravno.
Kako i dalje svijetom hodim u ravnim cipelama skitarama vjerujući kako će već nešto iskrsnuti.
I zašto me, pored svih strahova koji su me stigli, barem nije zaobišao ovaj od tridesete.

Kada se podvuče crta i vrati na početak priče, valjda su jedino bitni oni koji rođendane ne zaboravljaju. Za koje znaš u koja doba i na koji način će se javiti.
I ne želim da čujem kako su tridesete nove dvadesete.
Ne mogu ja još jednom sve ovo od početka. 😉

Dvadeset kila viška ili Hranjenje tuge

Napraviti grešku, ispraviti je a ne otkriti kako je do nje došlo po meni je isto što nastaviti griješiti.
Zato se ja već danima pitam kako je i kada došlo do moje transformacije koju sam ovih dana označila kao predimenzioniranost. Kako preko noći čovjek može iz jednog konfekcijskog broja uskočiti u veći a da odmah nešto glede toga ne poduzme ? Kad umjesto nabavke većeg ogledala potpuno prestanemo da gledamo u njega ? Zašto ne poslušamo dobronamjeran savjet prijatelja da jedan obrok zamijenimo jogurtom već im, umjesto argumentovanog odgovora ponudimo tužnu priču u kojoj je hrana jedini čovjekov saveznik.
Počelo je prije sedam godina, iz ove perspektive mi se čini da sem drugačijih posljedica, bijeg u drogu i bijeg u frižider nemaju neke pretjerane razlike. Oboje je ovisnost koja deformiše čovjeka, u svakom smislu. Dio toga leži i u tradiciji koja je podrazumijevala ”dok se jede do tada se i zdravo”, mudre riječi bake Jele dio su matrice mog odrastanja. Kad je i baka Jela rekla da prepolovim porciju zazvonilo je i posljednje zvono za uzbunu, ali kasno, barem sam tada tako mislila.
Jedino je bilo važno olakšati onaj praktični dio koji debljina podrazumijeva. Naći odgovarajuću odjeću za debeljucu visine iznad prosjeka, kombinacija zlo i naopako i stalni rat sa modnom industrijom za koju najčešće oni konfekcijskog broja iznad 44 ne postoje.
U mom slučaju, sa debljinom sam se najprije pomirila ja, čini mi se da ju je vremenom prihvatilo i najbliže okruženje ili su jednostavno shvatili da budali ne vrijedi govoriti.Kada se to tako složi, čovjeku nekako nije ni teško zaboraviti da je debeo.Ali u zemlji koja nije Engleska već Bosanska, postoje oni kojima neće biti problem da vas podsjete.
-A, je li to tebe nije bilo zbog bebe?
Pitala je pekarka u pekari koju sam dugo zaobilazila iz prostog razloga što je pekara i što tamo i PVC kesa koju izbjegavam nošena u ruci može da ugoji.
-Za vas veći komad štrudle, ipak nema smisla da na trudnici štedim.
Govorila je pekarka u pekari u koju nisam često svraćala ali sam dolazila onda kad baš nisam mogla da odolim dok sam izbjegavala prvu pekaru.
-Aaaa, pa čestitam, prinova na putu.
Rekla je žena u liftu.
-Gospođo, mogu misliti kako je vama na ovoj vrućini, koji je mjesec, hoće li brzo?
Pitao je brižni taksista dok me je vozio na nekih sarajevskih plus sto jednog ljeta dok sam ja bila ubijeđena da mi haljina odabrana za tropsku vrelinu uprkos debljini odlično stoji.

Nepristojni polusvijet, tješila sam sebe, ljudi koje niko nije obavijestio da se sa nepoznatim ne razgovara, posebno ne o njihovom stomaku. I svaki put bih nekako uspjela utješiti sebe.

Bilo je i pristojnih, ustajali su u tramvaju da ustupe mjesto trudnici.

Jednom smo snimali u pozorištu najave za emisiju u pozorišnim kostimima. Dvije zgodne kolegice, kolega i ja. Nas tri dobile smo haljine iste veličine, njih dvije jedva su ušle u njih, namrgođena garderoberka nije reagovala na moju konstataciju da je nemoguće da su im svi kostimi tog broja i da dođavola u Operi nisu foto modeli.Nije me ni pogledala, a ja sam demonstrativno otišla u mušku garderobu. Izabrala frak u koji sam sa lakoćom uskočila. Cilindar na glavi došao je kao ona žuta u Lesnini i označio konačni trijumf nad stereotipima njegovanim u ženskom kostimskom odjelu.
Snimanje je trajalo cijeli dan. Izmučena, po prvi put shvatila sam kako je glumcima teško. Jedva sam otišla do garderobe, a iz nje još teže izašla. Na podstavi kostima pisalo je ima vlasnika. Ponosni vlasnik bio je zasigurno jedan od najdebljih glumaca u istoriji bosanskohercegovačkog pozorišta. Nisam ni tada odlučila smršati. Imala sam samo novu anegtotu vezanu za prekomjernu težinu.
Samo jednom sam bila čvrsto odlučila, kad me je od odlaska u cirkus dijelilo sedam kilograma, ali ni tada nisam u odluci istrajala.
I da ne dužim…
Prošla je skoro godina od nekih velikih odluka, od načina života koji podrazumijeva popunjavanje praznina u duši hranom. Od dolazaka kući nakon napornog dana kada se obilna porcija svega kaloričnog čini kao najbolji izbor za zaboravljanje dana, a čokolada od 300 grama savršenim desertom.
Nisam bila na dijeti, samo sam odlučila. Prija mi kad drugi primjete ali mi je teško da im objasnim ako zatraže savjet. Ne znam hoće li me ozbiljno shvatiti da sam od života bježala u hranu i da je sad jedina razlika u tome što živim. Počnite živiti i nećete biti debeli, zvuči šašavo ali mene leđa više ne bole, jeste iz reklame za Kosmodisk ali i iz stvarnosti, jer ma kako mislili da ”dok se jede do tada se i zdravo” naša leđa, otečene noge, rad srca i sve drugo tako ne misle.Da nisam iskrena koliko jesam mogla sam napraviti deal sa nekom firmom koja proizvodi sredstva za mršavljenje i reći kako je to njihova zasluga.
Iako nisam zaradila, meni se mnogo više dopada ovaj deal sa životom i samom sobom.

Ponovo sam u starom konfekcijskom broju, u omiljenoj prodavnici po prvi put isprobavam haljine koje ranije nisam smjela ni dodirnuti. I ne kupujem ih, dovoljno mi je što u njih mogu stati. I znam da oni koji me vole, voljeće me i sa dvadeset manje i sa dvadeset više. Ali ovo je bio lijep način da dokažem kako i ja sebe volim. Pa za Novu godinu u haljini s mature, ako i to odlučim moguće je za sedam dana. Pogrešne odluke ostale su u onih sedam godina s početka.

Ako si bukva ili hrast

Ne znam da li je tačna informacija, ali imajući u vidu gdje živimo ne čudi me ništa, a riječ je o zabrani protesta odnosno mogućnosti njihovog održavanja na ako se ne varam tačno određenim mjestima, a sve to, nakon nedavnih protesta demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida pred zgradom Vlade Federacije BiH. Narod može da se buni a vlast će im odrediti gdje i kako…Ovo je stvarno zemlja mojih snova.
Uskoro moji prijatelji neće imati šta da karikiraju, kariatura je ovo što živimo.

troglavi1

Za ovo ljeto toplo vam preporučujem povoljnu turističku destinaciju

www.bukovina-i-hrastovina.com

Venecija u slikama

Kad malo bolje pogledam, nije Venecija već ja u Veneciji, ali šta ima veze, ovo je svakako sasvim nepotreban post koji svjedoči o tome šta se zgodi kad se nekome ko nije navikao na to, dosada dogodi .

img_0829
Bila sam u Veneciji, povodom otvaranja 53. Bijenala savremene umjenosti, milošću Ars Aevia u čijoj organizaciji su barke Brace Dimitrijevića postavljenje i humanošću grada Venecije koji je finansirao troškove našeg konačišta i transporta.

img_0830
I čekala Joko Ono koja je trebala primiti nagradu za životno djelo, ali na pogrešnom mestu, ne ona, već ja. Na crvenom tepihu za koji sam pretpostavila da je njoj namijenjen, pojavio se predsjednik Italije. I onda sam krenula za njim, računjući da zna put .
img_0833
I pokušala snimiti Jokicu, dok su se muške kolege trdicionalno gurale.
img_0841

I pokušla naći srodnu dušu 🙂

_20090621_1497336940

I shvatila da odakle god da dolazimo, slično tražimo 🙂

cikooo

img_0885

I popila čašu vina, i ponijela čašu kući. Bolje i to već plastičnu gondolu.

I sad sam tu, na pola puta…

picture-060

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna 🙂

U ovih po’ godine granica između stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patološki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada nešto želiš 🙂

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali više djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez više djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svođenju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovođenje u red svega onoga što je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuđena na propast u startu što su događaji koji su uslijedili samo potvrdili 🙂

Krajem januara ove godine išla sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne štampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obrušila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućništvo, svemu tome nešto je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa rođenom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakašnjenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaprošena”. Nadam se samo da neće pokušati s kašnjenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

Najviše na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene 😉

Udaja

preuzeto sa www.dennydetalji.com

 

Sad kad sam se otarasila spamčina, nema nazad, mora se pisati. A jedva da pronalazim vremena da spavam bar malo duže već što je to činio Nikola Tesla, ako je vjerovati onome što za njegov brtzopotezni san govore. Nisam Nikola Tesla, a sve manje ličim i na samu sebe, a proći će,   to me tješi , jer sve što ima početak , ima i kraj. Valjda 🙂

I da se zna, ne udajem se ja. Već samo naglas razmišljam, o temi u mojoj narednoj emisiji. Kako sam onomad skupila 300 komentara tražeći ime i danas neregistrovanoj firmi, tako se nadam da ćete mi pomoći svojim komentarima i ovaj put.

Pitanje je jednostavno 😉
Da li je i u 21 vijeku udaja imperativ 😆
Da li nam se takva obrazac ponašanja servira u svemu što nas okružuje, od Kozma, ako ga ne daj bože čitamo, do serija u kojima i kada su žene dobro društveno pozicionirane, obrazovane i situirane, nisu što bi se reklo zaokružene, ako nemaju bolju polovinu. Imamo li pravo da udaja bude dio našeg izbora, a ne nužde i potrebe za sprečavanjem da komšiluk i šira rodbina priča kako nas niko nije htio?!
Zašto je slobodna žena u četrdesetim baba djevojka a slobodni muškarac u istim godinama najpoželjniji neženje?Zbog čega se uz uspješnu ženu naglašava da je , u slučaju da jeste, dobra supruga, divna majka i vrijedna domaćica, a kada se priča o uspješnom muškarcu nikome ni na pamet ne bi palo da kaže kako redovno usisava, vodi djecu u park ili baca smeće? 🙂
U zadnje vrijeme primjećujem čitajući kojekakve intervjue da se svakoj djevojci koja ima trideset ili malo više obavezno postavlja pitanje kad se planira udati.
Šta mislite koliko bi bilo brakova kada bi se samo vjenčali ljudi koji su zaljubljeni , ono baš zaljubljeni, kada brak ne bi bio ”dozvoljen” onima koji u njega ulaze samo zbog straha da ne ostanu sami?
Samo mi nemojte reći kako je besmisleno praviti emisiju na ovu temu, ponekad je besmisleno i živjeti, ali se mora ili bi barem trebalo 😉

Unaprijed zahvalna na odgovorima 🙂

Eto me

Uh, kakvo olakšanje, Tamburix mi je instalirao spam karmu i sve spamčine su kao rukom odnesene. Svemu tome prethodila je nesebicna pomoc Marice , ali se ispostavilo da njene instrukcije ne ferceraju na isti nacin kao na besplatnom wordpressu.

Uglavnom, koliko sutra, vraćam se u blogosferu.

Sad samo želim da vam mahnem i javno se zahvalim mojim dobrotvorima 🙂