I sad sam tu, na pola puta…

picture-060

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna 🙂

U ovih po’ godine granica između stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patološki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada nešto želiš 🙂

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali više djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez više djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svođenju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovođenje u red svega onoga što je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuđena na propast u startu što su događaji koji su uslijedili samo potvrdili 🙂

Krajem januara ove godine išla sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne štampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obrušila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućništvo, svemu tome nešto je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa rođenom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakašnjenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaprošena”. Nadam se samo da neće pokušati s kašnjenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

Najviše na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene 😉

Udaja

preuzeto sa www.dennydetalji.com

 

Sad kad sam se otarasila spamčina, nema nazad, mora se pisati. A jedva da pronalazim vremena da spavam bar malo duže već što je to činio Nikola Tesla, ako je vjerovati onome što za njegov brtzopotezni san govore. Nisam Nikola Tesla, a sve manje ličim i na samu sebe, a proći će,   to me tješi , jer sve što ima početak , ima i kraj. Valjda 🙂

I da se zna, ne udajem se ja. Već samo naglas razmišljam, o temi u mojoj narednoj emisiji. Kako sam onomad skupila 300 komentara tražeći ime i danas neregistrovanoj firmi, tako se nadam da ćete mi pomoći svojim komentarima i ovaj put.

Pitanje je jednostavno 😉
Da li je i u 21 vijeku udaja imperativ 😆
Da li nam se takva obrazac ponašanja servira u svemu što nas okružuje, od Kozma, ako ga ne daj bože čitamo, do serija u kojima i kada su žene dobro društveno pozicionirane, obrazovane i situirane, nisu što bi se reklo zaokružene, ako nemaju bolju polovinu. Imamo li pravo da udaja bude dio našeg izbora, a ne nužde i potrebe za sprečavanjem da komšiluk i šira rodbina priča kako nas niko nije htio?!
Zašto je slobodna žena u četrdesetim baba djevojka a slobodni muškarac u istim godinama najpoželjniji neženje?Zbog čega se uz uspješnu ženu naglašava da je , u slučaju da jeste, dobra supruga, divna majka i vrijedna domaćica, a kada se priča o uspješnom muškarcu nikome ni na pamet ne bi palo da kaže kako redovno usisava, vodi djecu u park ili baca smeće? 🙂
U zadnje vrijeme primjećujem čitajući kojekakve intervjue da se svakoj djevojci koja ima trideset ili malo više obavezno postavlja pitanje kad se planira udati.
Šta mislite koliko bi bilo brakova kada bi se samo vjenčali ljudi koji su zaljubljeni , ono baš zaljubljeni, kada brak ne bi bio ”dozvoljen” onima koji u njega ulaze samo zbog straha da ne ostanu sami?
Samo mi nemojte reći kako je besmisleno praviti emisiju na ovu temu, ponekad je besmisleno i živjeti, ali se mora ili bi barem trebalo 😉

Unaprijed zahvalna na odgovorima 🙂

Eto me

Uh, kakvo olakšanje, Tamburix mi je instalirao spam karmu i sve spamčine su kao rukom odnesene. Svemu tome prethodila je nesebicna pomoc Marice , ali se ispostavilo da njene instrukcije ne ferceraju na isti nacin kao na besplatnom wordpressu.

Uglavnom, koliko sutra, vraćam se u blogosferu.

Sad samo želim da vam mahnem i javno se zahvalim mojim dobrotvorima 🙂

Kraj

Juče je počeo a danas se završio, prvi Queer Sarajevo festival. Šta ćeš , brzo se živi, takav je naš grad, nema se vremena gubiti na tamo nekih četiri dana festivala, već to mi sve ”lijepo” u dva dana obavimo.

A šta se tek može napraviti za dva sata, ih, čudo! Premlatiti osmero ljudi, najmanje. Pratiti ih kolima, izvlačiti uz prijetnju pištoljem iz taksija, šutirati nogama i žene i muškarce, vehabije i fudbalski navijači ne prave razliku, niti u tome vide problem.

Najbolje mi je bilo pitanje moje prijateljice iz Amerike ”šta navijači imaju sa tim” 🙂 Ništa, propali klub za koji navijaju izgubio utakmicu, neko mora platiti cijenu njihovog bijesa. Baš po istom receptu kao i u susjednim državama.

Mi smo, na ovom jadnom Balkanu, jedino po mržnji jednaki. ”Naše” vehabije su otvoreno sinoć priznale da im je uzor srbijanski ” Obraz”, e nek je svima na obraz, ako ga nekim čudom imaju…

Ponovo smo na CNN-u ! Mašala, nije nas dugo bilo ! Ako izuzmemo promotivni turistički spot…

Danas su organizatorice festival bile prinuđene saopštiti da se svi programi otkazuju, odnosno, festival će trajati do nedelje do kada je i planirano, ali ne na lokacijama koje su najavljene i ne prema planu koji je ranije predstavljen.Sve to naravno radi bezbijednosti.

Nakon današnje press konferencije festival za javnost bio je zatvoren. Novinari su s posebnim razlogom dodatna opasnost jer je od jednog dijela njih krenula hajka i poziv na linč.

Ja sam, zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti organizatora ostala na radionici i provela divan dan sa queer aktivistima i aktivistkinjama iz cijele regije.

Divim se njihovoj hrabrosti i spremnosti da se u ovom ksenofobičnom društvu bore za pravo na različitost.

Ipak, ne treba zaboraviti i da je samo otvaranje festivala istorijski događaj i da nakon toga, pa makar uz sve vehabije ovog svijeta, više ništa neće biti isto. Svi smo se pitali danas šta bi se desilo da se spriječilo samo otvaranje, ko bi bio sljedeća žrtva?!

Sad Sarajevo može mirno nastavi svoj ramazanski život. Do Bajrama naravno. Tada mira neće biti. Barem ne za one koji Bajram ne slave i ne pale se na rafalnu paljbu ispaljenu u čast praznika.

Večeras je otvoren prvi Queer Sarajevo festival

Ili dva lica istog događaja

U zgradi Akademije likovnih umjetnosti ljudi gledaju radove na izložbi čije je otvaranje označilo počatak festivala. Razgovaram sa poznanicima i prijateljima, dolazimo do istog zaključka, na izložbu su došli uglavnom oni koje viđamo na svim drugim kulturnim događajima u gradu.

Ja, nepopravljivi optimista, očekivala sam mnogo više javnih ličnosti, univerzitetskih profesora, ako hoćete i deklarisanih homoseksualaca, ali mi se čini da su među ovdašnjom ‘LGBTTIQ’ populacijom najhrabrije žene.

Nebitno, ko je došao neka je došao, ko nije, njemu na čast.

Nemoguće je opisati zadovoljstvo koje sam osjećala dok su hrabre žene, organizatorice, pozdravljale prisutne. Šta su te žene ovih dana sve prošle…Mislim da bi malo ko bio spreman naći se u njihovoj koži.

S druge strane , odnosno ispred Akademije, okupljeni oni koji bi kao da spriječe, koji bi kao da drže moralne lekcije, koji bi da savjetuju kako je ”borba protiv pedera jedini pravi put, Allah ueber tekbir , jer sutra, ako ne bude nas, a ostanu naša djeca, pederi nam djecu mogu usvojiti, Allah ueber tekbir, želimo li to, ne, ne želimo, Allah ueber tekbir” pa sve tako u krug.

Objektivno, bilo ih je manje već policajaca i ljudi iz zaštitarske agencije.Opet, bilo ih je dovoljno da prate ljude koji su izlazili sa Akademije i da fizički nasrnu na dvojicu ovdašnjih pisaca. Danima su prijetili tako da je prvi Queer festival proglašen događajem visokog rizika. Danas su osvanule plakate ”edukativnog” karaktera na kojima nam brižni sugrađani poručuju kako je homoseksualnost pošast novog doba i sve tako pa i mnogo gore, a sve s jednim ciljem ”ubij pedera”.

Sve to, tokom svetog mjeseca Ramazana, u kom se oni koji biju, psuju i prijete pozivaju na njegovu svetost zamjerajući kvirovcima na organizaciji festivala tokom Ramazana.

Sutra je novi dan, nova nafaka 🙂

Sjajan program očekuje sve one koji nemaju problema sa samim sobom i predrasudama.

Za sve koji propuste, a imaju želju da vide, teta Kristina napraviće reportažu.Uz nadu da joj niko neće razbiti ni glavu ni kameru 😉

Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Konkurs za Blogopediju i još nešto

Organizacioni odbor Blogopena 2008 raspisuje konkurs za najbolje tekstove na srpskom, hrvatskom, bosanskom i makedonskom jeziku, objavljene na blogovima posle 01. 10. 2007.g.
U obzir dolaze tekstovi raznih formi i tematika, kao što su: priče, pesme, eseji, lični i dnevnički zapisi, društveno angažovani, polemički i drugi tekstovi.

Jedan autor može konkurisati sa najviše dva teksta.

U prijavi za konkurs navesti puno ime i prezime i/ili nick autora, kraću biografiju i link prema objavljenom tekstu.

Prijave slati na adresu blogopedija@bitno.org.yu

Rok za prijavu radova je 05. 09. 2008.g.

Najbolji radovi po izboru stručnog žirija biće objavljeni u zborniku BLOGOPEDIJA 2008

***

Već dva mjeseca Blog mi služi da sa njega brišem spamove. Ne znam kako je kod vas, da li neko tehnički pismeniji zna postaviti neku bolju zaštitu, ali ako me nema tri dana, dočeka me deset hiljada spam komentara. Polomih se brišući.

Večeras sam drugim povodom vrijeme provodila uz svoj Vez. Sjetih se da je do slanja tekstova na konkurs ostalo dva dana. Nisam znala po kojim kriterijima da odaberem svoja dva čeda koja će se, uz malo sreće 🙂 naći na pravom papiru. Da li da šaljem one zbog kojih sam se zamjerila užoj i široj familiji onih kojih sam se dotakla, da li društveno angažovane ako uopšte imam takvih, ali koliko me pamćenje služi nešto sam kao i poučno ponekad napisala ili da u svijet odu oni kojima se i sama nakon ponovnog čitanja smijala. I kako da znam da li će se onome što je meni smiješno smijati i drugi 🙂 i kako da izliječim sujetu ako ni jedan od dva poslana teksta ne budu objavljeni 😆  ???

Preživjeću nekako , nadam se 😀
P.S.
Pozdravljam sve u studiju i režiji, razred Ia i sve koji me znaju.

O tome kako sam preovela ljetnji raspust pisaću kad ljeto prođe, neću još da ode .