Jesen stiže, diplomi se nadam

Đole sorry

Drago mi je zbog moje mama,
što sam bez diplome,
krenula dole I postala skoro pa car.

Dobro se sjećam,
Poslije zvuka posljednjeg zvona,
Trk od škole do kafane.Bila sam sretna,
tačno pamtin dan , trening prvi ,
I ; ‘’Mala ima pivo I pero u krvi’’I onda ‘’Piši , I onda ‘’Cugaj’’,
Nekad po kiši, nekad u menzi.To su bili teški dani,
al’ sve je prošlo,
vrijeme je došlo da vladam ja.Moja mama vjeruje, možda pretjeruje,
kad kaže da sam bolja od svih
Drago mi je zbog moje mame ,
što sam od trnja
stigla do zvijezda za tili čas.Kad uradim dobru emisiju ,
Ona vodi glavnu riječ
i pita: ‘’Dal ‘ je urednik slijep?’’

Drago mi je zbog moje mame,
ona sada ima moć
da pred svima podigne glas.

diploma.jpg

Sa zaključenih osam jedinica na polugodištu četvrtog razreda gimnazije bila sam posljednja osoba od koje se očekivalo da će završiti bilo šta, pogotovo ne faklultet.
Snalaženje u nezgodnim situacijama doprinijelo je pozitivnom ishodu na kraju školske godine I pokušajem izučavanja psihologije.
Iako nisam ispunjavala ni minimum uslova da pristupim prijemnom, cijenila sam da će test inteligencije I ”odnosa riječi” (šta god to značilo) biti presudan za moje uvrštavanje u 20 odabranih koji će studirati psihologioju, ma I astronomiju ako ako zatreba. 😛
Naravno da sam pogriješila.
Položila prijemni jesam, ali prosjek ocjena iz srednje škole više je sugerisao na ta da trebam nazad u srednju, već na psihologiju.
I tako sam se ja, jedne davne godine, našla među studentima svjetske književnosti I bibliotekarstva .
Ne mogu lagati da mi nije dobro išlo, ali tištila me je vaskolika nepravda pa sam organizovala đački puč protiv nastavnog kadra, dekana, studentske službe pa čak I zvaničnih studentskih predstavnika.
Presuda nikad izrečena ali dovoljno jasna podrazumijevala je moje povlačenje sa svih ”javnih funkcija”, pa sam odlučila da jednu godinu malo oladim I ne dolazim na fakultet.

Dok sam se na fakultetu ladila, brižljivo sam gradila svoje novinarsko ime I prezime. Ne mogu reći da sam u tome postigla uspjeh koji od same sebe očkujem, ali nije bilo loše.
U novinarskom zanosu prošle su tri godine, ali je diploma postala nešto što se od mene očekuje. Kako sam ja spremna na izazove, tako sam se odlučila vratiti u školsku klupu.

Profesori su mislili da sam asistent, kolege da sam professor, bilo je zabavno, a lagala bih kad bih rekla da mi nije smetalo kad su mi se kolege obraćale sa Vi.

I mic po mic, eto I mene na četiri koraka do diplome.
Ako ovaj eksperiment uspije biću diplomirani bibliotekar I komparativista.
Ako sam znala da za slaganje knjiga na police treba diploma, neka me sad pregazi tramvaj. Dodatno me zabrinjava ovo diplomirani komparativista, ja sam, kad se prevede, studirala poređenje I slaganje 😉 Malo li je od koga je 🙂

Jedino za šta sam sigurna da mi ne treba diploma je novinarstvo.
Nema te škole u kojoj se uči talentu I nema tog zanata koji oslobađa od treme.
Zato će diploma, onako uokvirena, kod babe I dede, na zid ili u podrum, gdje god da oni procijene da joj je mjesto.

P.S.

Šala mala na temu profesije bibliotekara je bila onako malo, u funkciji teksta. Jednog dana ću napisati tekst o ovdašnjoj percepciji tog poziva , I statusu naučnih radnika koji moje kolege uživaju vani.
Kažem jednog dana, vjerovatno kad mi bude jaaakooo, jakooo dosadno.

Šest mjeseci veza

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Šta sam nakon šest mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju ništa 😛
Nakon što mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namještaj, ja ništa nisam dirala, ponekad prašinu počistim 😛

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  😛  , tako da se rukovodim onom ”siromahu je zauhar I kad mu muha uđe u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja 🙂 ali takođe znam da neću otvoriti blog u ime novorođenog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

torta_margherita.jpg

I tako, nek mi je sretna polugodišnjica 🙂 Još malo, pa ću prohodati !

nIJe NegO

MANJE JE VIŠE

Manje je više, čula sam jedno tristo puta u zadnjih mjesec dana, najčešće kada samozvani modni kritičari komentarišu odijevanje današnjih selebritija, odnosno onih koji misle da to jesu.

Možda je na planu odijevanja manje često I više, a da zaista manje nikada neće postati više znaju svi oni koji kod posljednje kašičice Nutele žele još jednu teglu , a isto se može primijeniti na posljednju cigaru preostalu u kutiji.

”NAŠE MALO MOŽE BITI MNOGO ZA ONE KOJI NEMAJU NI MALO”

Imala sam jedanaest godina . Od Požeške ulice I mjesne ”poslovnice” Crvenog krsta na Banovom brdu u Beogradu dijelile su me dvije tramvajske stanice.
Mama je nosila brašno I šećer, a ja sitnice u papirnoj vrećici. Bila 1992. godina I naše prvo izbjegličko sledovanje nakon registracije u Crvenom krstu.
Zbog tereta na duši I u rukama , te dvije stanice vozile smo se tramvajem.
Umjesto u svoju, gledala sam u tuđe kese I na jednoj primijetila gore napisani citat Duška Radovića, ispod je bio logo Crvenog krsta Srbije. Nije mi trebalo puno da shvatim kako I ja nosim istu kesu na kojoj je s obe strane zloupotrijebljen Radović I satkana sva veličina Velike Srbije.

”DECA SU UKRAS SVETA”

U godinama teškog življenja, podići normalno dijete, značilo je permanentno ga ubjeđivati kako materijalno nije bitno.
Da bi dijete to I shvatilo, bitno je isti trend držati kako u miru tako I u ratu, a sve pod geslom babe Jele u zlu se ne ponizi, u dobru ne uzvisi.
U praktičnoj primjeni to podrazumijeva nemanje video rekordera u vrijeme kada je to bio statusni simbol predratne Jugoslavije, objašnjenje djetetu glasi: ”To otuđuje ljude, filmove treba gledati u kinu”.
Kolor televizor smo nabavili vjerovatno samo zato što je prethodni, crno-bijeli, crkao. Bez mogućnostio reanimacije I održavanja života na aparatima. Na aparatima smo ga svakako dugo održavali , jer je imao tzv. stabilizator, isključivali bismo narandžastu puljkicu na stabilizatoru kada god bi vani bila grmljavina I tako produžavali život našem crno-bijelom prozoru u svijet 😛

Mislim da smo jedina porodica na svijetu koja svoj telefon nije mijenjala od dana uvođenja telefonske linije, do danas. Mijenjali smo države, gradove, brojeve, ali telefon je ostao isti. Nismo mu čak ni kabl naštiklali, pa razgovaramo čvrsto privezani za prijemnik, bez mogućnosti da sjednemo. Na vrijeme smo naučili da telefon služi isključivo za dogovor ( posljedica dedine dugogodišnje indoktrinacije) pa nismo zbog višesatnih razgovora zaradili prošireje vena.
telefon.jpg
Mislim da je ovo čudo proizvela Iskra, trenutno im pokušavam naći web stranicu .
Sjetila sam se kako je Gorenje podijelilo nove veš mašine onima koji su po 25 godina koristili istu mašinu.
Nakon ovoga, ja imam pravo na većinsko vlasništvo u nekom telekomu 🙂

Tu nije kraj.
Nikada nisam bila oduševljana kuhinjom, ali je pravljenje pite u meni od najranijeg djetinstva izazivalo strahopoštovanje.
Sjedila bih I opčinjeno posmatrala baku. Jednom rukom bi gnječila tijesto, drugom bi iz kutije vadila brašno I dodavala postojećoj masi.
Kutija je bila bež boje, na njoj je bio dječak obučen u kuharsku uniformu.
U istim kutijama, različite veličine, nalazili su se šećer, riža, kafa…

Danas je mama pravila kolače.
Tonom koji ne trpi prigovor saopštila je kako moramo kupiti nove kutije za brašno.
Iznenađena planiranom bespotrebnom investicijom upitala sam je koliko su postojeće stare. Mama reče 47 godina. Baka je potvrdila, dodavši kako ih je donijela u ruhu, dobila u miraz da pojasnim, kaže baka kako iz te ruho kolekcije imamo I jednu tepsiju.
Čak I da utjeram dug u Iskri, kako da nađem proizvođača kutija I tepsije ???

Danas, gledajući 40 kvadrata muzejskog prostora , natrpanog sve samim raritetima, shvatih kako zaista nemam sluha za biznis.
Od danas, ko mi dođe u kuću, plaća ulaznicu. Cijena 1 KM, popust za studente I školarce . U dane vikenda ulaz 2 KM, pa ko voli nek izvoli.
Kažu, moda se uvijek vraća. Od nas, da kucnem u drvo da zlo ne čuje, nikada nije ni odlazila.
Mi se držimo trajnih vrijednosti I pojedine komade odjeće nasleđujemo s koljena na koljeno.
Ima jedna bež rolka, kupio je deda u Trstu, rukavi su mu bili dugački pa ih je demonstrativno vlastoručno skratio, iz protesta sjekirom ( nismo nasilnici, samo malo prijeke naravi) , na silu skraćene baka ih je adaptirala I slučajno suzila, pa više deda rolku nije mogao obući. Prije trideset godina rolka je u skraćenoj verziji došla u mamino vlasništvo, a danas sam ponosna vlasnica ja.
Iz nepoznatih razloga volimo rolke pa imamo tri koje mama I ja naizmjenično nosimo dvadeset godina. Kupljene su u Poljskoj I tek njima ne mogu ući u trag I saznati ko ih je proizveo.
Da ne duljim, a opet da pocrtam da sam ozbiljan kustos porodičnog muzeja, navešću I to da smo vlasnici petrolej lampe iz predelektrifikacijskog perioda.
Lampa, sa sve cilindrom, preživjela je I selidbu I transport u kamionu .

roza-petrolej.jpg

Bosanski ćilim nas, hvala na pitanju, I dalje dobro služi I dio je stalne muzejske postavke.bosanski_cilim.jpg

Sjećam se Kapora iz vremena dok sam ga volila kako je pisao o tome da izvijesna Olja ne smije dokrorirati da joj ne bi pisalo DROLJA.
Moja muzejska građa, kao kamen temeljac mog specifičnog vaspitanja, obavezuje me na to da u životu ništa ne postignem.
Zamišljam stalnu postavku moje radne sobe u Muzeju književnosti I pozorišne umjetnosti u Sarajevu. I već vidim kako nema nikakve razlike između moje sobe I sobe Silvija Stahimira Kranjčevića.

Strašno 😛

Mog mora nema, i ne znam šta da radim :)

Koja vam je prva asocijacija kada se spomene Mediteran ?
Meni je more.
Nije loše ni kad ga nema, a kad se festival zove mediteranski.
Kao ovaj na Širokom Brijegu.
Nakon Širokog idem na dane hrvatskog filma, ni za to nije nužno da se održava u Hrvatskoj , jer je festival u Orašju, a to je , koliko se ja sjećam , još uvijek u Bosni i Hercegovini.
Ako znate za neko selo, zaseok ili brežuljak za koji ja nisam čula, a da se tamo održava filmski festival, javite !

Ram za sliku moje gradonačelnice :)

Ako krenemo od one da je ljepota u oku posmatrača, onda i Semiha Borovac iz Fojnice, danas gradonačelnica Sarajeva, za sebe, kad se vidi u ogledalu, može tvrditi da je lijepa.
O Semihi bi se dalo napisati štošta, na cijeli blog ne bi stalo, pa ću za ovaj put početi kazivanje o jednoj zgodi, o kojoj mi poznanica nakon poduže vremenske distance, istinitu priču ispriča.

Sarajevo, kao safari, mnogi pohodiše.
Što u ratu, što u poraću.
Dobro im u Sarajevu bilo i biće.
Na Sarajevu i muci našoj mnogi čudni karijere izgradiše.
Što u ratu, što u poraću.
Al’ ne pamti Sarajevo veće euforije no kad mu se onomad u njemu pojavi Gereov mali Richard.
Snimao se tada, na Čaršiji brate, film o onom čije se ime u poštenim kućama ne spominje.
I omilio nam se Riki tada, kao rod najrođeniji. Samo mu obezbijeđenje zajebano bješe. No i na te nevolje Sarajlije pristadoše. Za sedmu umjetnost i srce prodaše 🙂
Na jednom domjenku dva se srca sretoše, ono Ričijevo i Semihino. Tu blicevi sijevnuše i trenutak ovjekovječiše. Sve drugo je istorija, a ona svjedoči :
da je prilikom napuštanja Sarajeva Semiha Borovac u trenutku pa skoro polijetanja Ričijevog aviona izrazila želju da mu preda poklon. Ljudi su je ubjeđivali kako je za to kasno, ali Semiha navrla, neće ni da čuje, ili poklon ili ona u hladnoj i plitkoj Miljacki.
Rečeno učinjeno. Kartonska kesa bila je na putu za aerodrom, a u njoj nešto veličine slike, osoba koja je nosi misli da je riječ o nekom bakrorezu sa autentičnim motivima, osoba koja je nosi primijeti da TO nije umotano, osoba (a čovjek je, nije robot) zaviri u kesu i u njoj vidi OVO

semiha.jpg

Uokvireno i uvećano !!!

Čovjek koji je u više navrata snimao sa najljepšom glumicom na svijetu.

g-i-j.jpg

I dijelio bračnu postelju sa jednom od najljepših žena na svijetu.
sindi.jpg

Nadam se da Riki sliku nikada nije dobio, da ju je uklonio deseti asistent prije nego što ju je ugledao prvi asistent. Ako je nekim čudom dobio, pitam se šta se tad motalo po njegovoj glavi.
Naročito se pitam šta se motalo po Semihinoj glavuši u vrijeme kad je sličicu noslila pod miškicom u foto radnju da je uvećaju , pa kasnije nekome da je urami. Ili je samo htjela da slika završi kod nekog od kasting menadžera, za svaki slučaj ako se bude snimao rimejk filma ”Zgodna žena”,a Džulija, zbog porodičnih obaveza ne mogne uskočiti 😛

Pičovanje u avgustu – 13. SFF

pozoriste.jpeg
Zaspala sam na tri filmske projekcije. Na jednoj je to bilo toliko očigledno da me je moj čovjek morao u više navrata buditi. Kad me neko bez razloga probudi, ja obično zagalamim. Zagalamih ja I u kinu. Galamila bih I sada kad se sjetim ovogodišnje regionalne selekcije, koja je glavna takmičarska I u kojoj smo ove godine gledali ostvarenja reditelja od zla oca I gore matere.
Najavljena je kao najbolja do sada, a regija nam se nehotično protegla I do Turske, pa smo imali I tri filma iz te zemlje, od kojih je jedan I osvojio glavnu festivalsku nagradu.

Takmičarski program Sarajevo film festivala otvorio je film ‘’Teško je biti fin’’ bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića. Riječ je o drugom Vuletićevom dugometražnom ostvarenju, kojim je dokazao da je moguće napraviti lošiji film već što je njegov rediteljski prvijenac ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’. Da svako zlo iznjedri jedno dobro potvrđuje I prva negativna kritika domaćeg filma u domaćem mediju.
Naravno, nakon toga, kao glavna vannastavna aktivnost filmadžija bilo je razvlačenje sline po novinarkinom imenu.

Ono što je vrijedilo jeste ‘’Hadersfild’’ Ivana Živkovića I ‘’Živi I mrtvi’’ Kristijana Milića. Da je riječ o najboljim filmovima u okviru pomenute selekcije potvrđuje I izostanak nagrada za njih.
Ipak, najbolji filmovi, kada govorim o regiji, prilkazani su u programu Fokus. Možda se pitate zašto ako su najbolji nisu I prikazani u glavnoj takmičarskoj selekciji, e pa zato što bi filmovi u glavnoj selekciji trebali imati međunarodnu premijeru na SFF-u, tu se malo furamo na Kan, Veneciju, Berlin…nije da nam se može, već eto, ‘nako!
U Fokusu smo vidjeli Golubovićev film ‘’Klopka, Sviličićev ‘’Armin’’ I za mene potpuno osvježenje, film ‘’Sutra ujutru’’, Olega Novkovića. Možda mu se može naći niz zamjerki , ali me je ta priča o povratku iz inostranstva, izgubljenoj generaciji, o tome da smo jednako sjebani bilo da smo otišli ili ostali, a trajno nesretni jer smo se razdvojili jedni od drugih, baš nekako spucala u stomak. Odličan je I Uliks Fehmiju, zahvaljujući kojem sam I upoznala svoju omiljenu glumicu Snežanu Bogdanović.
Da nije bilo mene I moje fascinacije njome, niko toj prekrasnoj ženi ,koja je onomad bila nominovana za najznačajniju evropsku nagradu Felix, ne bi postavio neko novinarsko pitanje. E, pošto mene ima, tako je I nje bilo na crvenom tepihu u živom programu moje televizije.
divjak.jpeg
U Sarajevu nikome ni jednog trenutka ne može biti dosadno. Ako volite gratis iće I piće tu su partiji, ako ste malo više u sado-mazo fazonu tu je I umirovljeni general Jovan Divjak koji će vam pokazati nekadašnje linije fronta .Dio je to nezaobilazne SFF turističke rute, a pravi turizam stiže dan nakon zatvaranja. Visoki uzvanici se transportuju do Dubrovnika I o trošku naše države uživaju u susjednoj, da se dobro opuste I raspuste svjedoči prošlogodišnji primjer , gost kauboj Nick Nolte koji se po Stradunu šetao u donjem dijelu prugaste pidžame I kućnim papučama, pokućnicama, šlapama ili patofnama, sve zavisi kako ko zove tu obuću koja isključivo služi za kućnu upotrebu. A od ovogodišnjih zvijezda tu je Juliette Binoche, gledali smo je I na crvenom tepihu I na Baščaršiji ali I na filmskom platnu. Platna nas je mogla poštediti, I ona I Anthony Minghella, reditelj I scenarista filma Provala (Breaking and Entering), prikazanog u pratećem programu.Iz filma saznajemo da su zapadnjaci dobri, a Bosanci loši, odnosno ne apriori loši, već siromašni jer su izbjeglice , a siromašne izbjeglice kradu pa postaju loše, ali tu su dobri evropljani da ih izvedu na pravi put. I sve tako. A Juliettica je u filmu Amira koja govori engleski , neobično dobro za jednu izbjeglicu .I bosanski jezik, neobično loše za izbjeglicu iz Bosne.
Nakon te filmske trakavice usudila se još uputiti prosvjed direkciji festivala jer je bila nezadovoljna intervjuom koji je sa njom uradio moj kolega.
juliette-binoche.jpeg
Kada ih svjetski paparaci zaskaču I preskaču, pišu o svemu onome što bi oni da sakriju, onda je to ok, kada su nezadovoljni pitanjima u Sarajevu, onda seru, seru jer im se može, jer nas od tih izbjeglica u Evropi razlikuje samo to što smo ostali.

Predsjednik žirija glavnog takmičarskog programa bio je Jeremy Irons, mislim da ga naša regionalna kinematografija zanima jednako koliko I sadnja šećerne repice, ali nema veze, bio je kako treba, baš cool. I na priglupa pitanja novinarke Nove TV iz Hrvatske koja su bila zasnovana na njegovim impresijama nakon degustacije šljivovice , takođe je fino odgovarao, za razliku od indisponirane Džuliete koja bi počela treći svjetski da joj je još neko neku žestu spomenuo.
jeremy-irons.jpeg

Jedini moj problem sa Ironsom je bio isti onaj koji bi imalo dijete u školi nakon što je vidjelo učiteljicu bez gaća. Kad god bih ga pogledala morala bih se sjetiti Lolite I pitati se da li ga puštaju blizu prostorija u kojima se se održavale projekcije dječijeg programa 🙂 🙂 🙂 Sad se ja malo šalim, a ustvari hoću reći da postoje uloge koje ljude obilježe za cijeli život I svakako sreća da su to dobre uloge.
djeciji-program.jpeg
Šta sam vam još htjela reći ? Možda to da su bili I Steve Buscemi I Alexander Payne I Béla Tarr I Cristian Mungiu I Michael Moore.
Sve je to dio stvarnog glamura zbog kog ovaj festival I jeste najbolji u ovom dijelu Evrope, ali I rezultat dobrih veza, izuzetne pomoći države I ako mogu dodati , bezrezervnog medijskog pokroviteljstva Federalne televizije. Zato svi propusti nisu I ne smiju biti dio početničkog šarma, jer SFF nije beba u povoju već temelj ozbiljne poslovne imperije. Propusti su velike greške I dokaz neprofesionalizma. Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan Miro Purivatra nije sam dovoljan da bi nešto šljakalo , a ne kljakalo.
Najtragičnije je što se nakon trinaest festivala uz festival nije podiglo I neko kritičarsko čedo, novinari u pokušaju usmjeravani su da bildaju čudo bosanskog filma, Zlatnog medvjeda pretvaraju u King Konga I čudo bosanskog filma plasiraju kao najbolji I jedini izvozni proizvod.
Ljepo kaže moj prijatelj Ćesa: ‘’Odrastao sam osamdesetih I vaspitan sam da je uspjeh završiti elektrotehniku ili mašinstvo I zaposliti se u Energoinvestu, ovo su godine u kojima mi poručuju da sam pogriješio što nisam studirao režiju’’.
Energoinvesta više nema, a I filmova imamo sve manje. Za sve je potrebna strategija I kontinuitet, pa I kad se kontinuitet prekine ostaje sjećanje na strategiju.
Danas nam najčešće ostaje gorak ukus u ustima I tužna spoznaja da nam niko neće dozvoliti da naglas kažemo kako je car go.

Ili kako bi rekao Ilijas Delić, pjevač Mostar sevdah reunion benda:’’ Ne znam šta bih da mi nije muzike, a rekao je to nakon nastupa u Cannesu , svjestan da smo I mi svjesni kako je imao tu nesreću da ono što cijeli život pjeva tek od nedavno sluša I cijeli svijet jer je pod etiketom World Music, a nedovoljno je to da bi se sad nešto moglo zaraditi, samo preživjeti.
Tako ni ja ne znam šta bih sa svojom frustracijom da mi nije bloga I čitalaca koliko I prstiju jedne ruke 🙂

kavaca-i-ja.jpeg

I BONUS: Koji je smisao festivala, šta je pičovanje i ko je koga spičio 😛

U zemljama male kinematografije i nepostojanja kvalitetne kino distribucije, apsurdno je praviti komercijalne filmove. Filmovi mogu biti komercijalni jedino onda kada ostvare uspjeh na kino blagajnama, a kod nas se to više doživljava kao filmski žanr već finansijska računicama, jer kina, da oprostite i nemamo.
Pametnim rediteljima ostalo je da prave filmove za svoj ćeif jer na njima svakako neće zaraditi, a u tom slučaju, manje su šanse da će se obrukati.
Festivali, poput sarajevskog, sjajno su mjesto za okupljanje upravo takvih reditelja. Pobjeda u Sarajevu nikome i ništa ne znači, osim onim autorima čiji je budžet filma bio niži od iznosa nagrade. Ako ste iz neke pripizdine ni pobjeda u Berlinu ne garantuje dobru distribuciju , pogotovo ne pobjeda u Sarajevu, ali ćete ovdje imati velike šanse da naletite na nekog dokonog producenta i ako imate sreće upravo taj dokoni i imućni svoj altruizam demonstriraće finansiranjem dijela vaše produkcije.
Pored toga postoji i zvanično mjesto gdje možete promovisati svoj projekat pred potencijalnim producentima, koprodukcijski sarajevski market CineLink, a na njemu kao i na drugim marketima ćete u toku dana imati pičing forume i ni najmanju želju da taj termin prilagodite jeziku na kom se svi koji se susreću u Sarajevu i razumiju.

II BONUS: U ruci Heineken piva, za uhom Avangard cigara

Bosna i Hercegovina je eldorado za duvansku industriju i agencije koje im rade marketing.
SFF ima oficijelno vozilo, piće, iće i medikamente (Podravka i Pliva), brzu/hitru poštu DHL, ali i zvanične cigarete festvale. Bila je to ranije Fabrika duhana Sarajevo, sjećam se kako je jednom na press konferenciji SFF-a direktor fabrike rekako kako su njihove veze sa filmadžijama neraskidive, jer filmadžije vole pušiti.
Ove godine za popušiti je bio Avangard, prekrasno dizajnirane ambalaže, ma prosto da ti bude milina da ih zapališ.
Na svakom ćošku, posebno na otvorenim kino projekcijama hostese su ih nudile nemilice pušački raspoloženoj publici. Kako su hostese tu da budu lijepe ali ne i razumne, one su ih čak dijelile i djeci petnaestak godina staroj i to ne na zahtjev djece i uličnih mangupa, već onako, na svoju ruku, da svi budu ponuđeni.
Kako je sjajan marketinški potez metnuti bebu na reklamu, tako me ne bi iznenadilo da sljedeći SFF ne najavi beba sa Avangard cigarom za avangardni festival.

Sto dana festivala

Kada se zavrsi Sarajevo Film Festival, okacicu kopacke o klin i otici na zasluzeni odmor.
Kada mi neko nakon toga pusti film, sjescu i plakati.
Prvo tiho, pa sve glasnije. Sjedicu i plakati dok ne pomodrim.
image.jpeg
Do tada cu vec nekako i izdrzati.
Kao sto sam i u Herceg Novom. Na buri sjedeci na Kanli kuli i gledajuci po drugi put svaki film. Ne zelim reci da je selekcija bila losa, naprotiv, ali kada godinu provedete po festivalima onda je prosto nemoguce da vas dokaci neki film koji niste gledali.
A kad sam kod toga dokaci, dokacio me je po drugi put Misa Radivojevic I film “Odbacen“. Jeste da film nema veze sa mojom generacijom, ali nemam ni ja sa svojom pa smo se bas nekako lijepo nasli. I trebao mi je takav film, kao sto nam I treba autor poput Radivojevica. Covjek koji se nije uhvatio u kolo sa tranzicijskim pravilima I koji bas lijepo tjera po svom.
Kao I ja. S tom razlikom sto ja nisam reditelj, niti cu ikada biti, jer ko ce onda tako predano gledati filmove I pisati o njima

Cudno su me pojedini gledali u Herceg Novom kada sam im saopstila kako iz Crne Gore putujem u Prizren.
I sad sam tu, sto bi rekla braca Amerikanci.
d1-foto4.gif
Za sve one koji jos uvijek s teskom mukom na mapi pronalaze Prizren, a Kosovo im je mrska ili najskuplja rijec, evo I informacije da je ovdje, po sesti put, organizovan festival dokumentarnog filma, Dokufest.
Ja sam ga prosle godine otkrila slucajno, kako se I otkriva ono sto vrijedi.
Sjecam se da sam za prosloghodisnji rekla da je festival malog budzeta I velikih ljudi.
Ljudi su i dalje veliki, a budzet im se snizio da nizi ne moze biti. I dalje rade na agregat.
I nadaju se svjetlu 😉

PMS TOUR

Moj PMS je nešto o čemu, tek tako, ne pričam s drugim ljudima, pa čak mu pominjanje ne ostavljam ni za ispričavanja s prijateljicama uz kafu. Detalje o mom PMS-u znaju samo oni koji znaju I za moje druge psihičke anomalije, pa kad me pitaju kako moja depresija ili anksioznost, ja kažem-ah, dobro je sve dok ne dođe PMS, jer ko će bolje razumjeti PMS od onih koji znaju šta je depresija I anksioznost uz PMS 🙂 Nastavi čitati PMS TOUR

Nije kome je namijenjeno već kome je suđeno!

Nekada sam ovakav dnevnik planirala voditi sa jednog od najprestiznijih svjetskih filmskih festivala, ali nisam imala ni volje ni uslova za to.

Danas je svečano otoren prvi Filmski festival Srbije, s jasnim cijem stvaranja nacionalnog festivala i promocije domaćeg filma.
Ne čudi me što reditelji kazu da je za snimanje filma najvazniji ketering, tako je i meni, na ovom festivalu ,najvaznije gostoprimstvo moje prijateljice Tanje pa mogu odmah, nakon prvog dana, festival proglasiti odličnim.
Kada bih bila iskrena rekla bih da je za tako nešto najprije prerano,a za tim svakako ne bih izostavila spominjanje Emira Kusturice, njegovog filma ”Zavet” i cijelog jednog programa posvećenog njemu, sto mi se, pa hajmo reci, ne dopada.
Danas sam, nakon što sam u Kanu prespavala svjetsku premijeru ,po drugi put pogledala pomenuti film, zeleci samu sebe uvjeriti u to da Kusturica ne moze napraviti los film, a da se ne lazemo moze , kako da ne .
Sve drugo, ako zazmirim na jedno oko i ne vidim Kustu , je ok, pa cak i crveni tepih za koji su organizatori naglasili da ce biti po uzoru na holivudski i evropski cilim 🙂 hocu reci tepih.
Srbija na svu srecu ima dovoljno glumackih i rediteljskih velicina da ih od stvarne slicnosti sa holivudskim glamurom dijeli jedino jezik malog naroda…
I los geografski polozaj 🙂
Za sutra je najavljena press konferencija filma ”Zavet”.Iskreno se nadam da to nece bitno uticati na sliku koju sam danas stvorila.