Ajna Jusić: Moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece

Ajna Jusić sa mamom Sabinom na fotografiji Sakhera Almonema koji je autor izložbe “Breaking Free” posvećene djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama

Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.
Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.
Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.
Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.
Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila.

Ovo su riječi Ajne Jusić, psihologinje, aktivistice, osnivačice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ koje izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“. U filmu turskog reditelja i scenariste Muhammeda Ibrahima Sismana pratimo potragu Ajne Jusić za Safom, biološkom majkom Lejle Damon, koja je, kao i Ajna rođena zbog rata. Nakon što je preživjela silovanje u Foči i rodila Lejlu, Safa ju je dala na usvajanje.
Lejla danas živi u Velikoj Britaniji sa usvojiteljima koji su se zatekli u ratnoj Bosni i Hercegovini u trenutku njenog rođenja.
Potreba da jedna djevojka pomogne drugoj jer ih povezuje isti traumatični kontekst dolaska na svijet približava nam živote žena žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja i djece rođene zbog rata.
O djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama Ajna Jusić imala je priliku govoriti i pred predstavnicima/ama UN-a u New Yorku 25. novembra 2019. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Zahvaljujući tome konačno su se i bh. predstavnici/e vlasti i institucija zainteresovali za poziciju žena žrtava i djece rođene zbog rata.
Nedavno je britanska agencija Shape History Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.
Svi uspjesi njenog aktivizma itekako su važni kao dio ohrabrenja za sve žrtve i djecu rođenu zbog rata, ali one najveće prepreke i uspjehe Ajna je savladala i prije izlaska na međunarodne pozornice, zahvaljujući vlastitoj nesvakidašnjoj snazi i jednakoj snazi njene majke te podršci očuha koja nikada nije izostajala.

Piše: Kristina Ljevak

Proces prihvatanja istine o okolnostima u kojima ste rođeni i odluka za aktivističkim djelovanjem su potpuno različite stvari i svaka zahtijeva posebnu snagu. Je li onaj osjećaj pravdoljubivosti iz djetinjstva bio presudan za aktivistički angažman i kako je sazrijevala odluka za javnim istupom što je bez sumnje pomoglo brojnim majkama i djeci koja neće imati snage, a za šta ih ne treba kriviti, da progovore, pa čak ni pred ljudima iz najbližeg okruženja?

Biti cijeli život drugačiji i jednostavno tretiran drugačije ostavlja prostora za puno pitanja. U mom slučaju, ostavljen je prostor i za traženje odgovora koje sam našla u svojoj petnaestoj godini. Tada sam shvatila koliko je sve to nefer što smo mama i ja preživljavale jer niti je ona kriva niti sam ja. I tad sam samo poželjela da ovaj svijet postane bolje mjesto za moju mamu i sve žene koje su isto preživjele, pa tek onda za djecu. Baš tad, u meni je sav „dječiji nemir“ i dječija borbenost proradila i tu negdje se pretvorila u ogromnu snagu koju danas, uz podršku mame i očuha ulažem u aktivizam. Uvijek mi je važno reći da svog očuha nazivam očuhom kako bi javnost bolje shvatila cijelu priču, ali taj čovjek je moj anđeo čuvar i moj jedan jedini otac, tata, moja hrabrost. Od samom početka borbe nadala sam se i još uvijek se nadam da će druge majke i druga djeca crpiti snagu iz mog aktivizma, iz mog djela i da moje riječi dopiru do njih, one riječi s kojima naglašavam da nisu sami i da nije sramota to što su doživjeli i preživjeli. I da su za mene ponosni, da su za mene porodica.

MOJ GLAS JE MOJA TERAPIJA

Vjerujem da svakodnevno dobijate potvrde važnosti vlastite spremnosti da govorite o djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama, a one potvrde koje dopiru do šire javnosti su situacije poput vašeg govora u UN-u ili skorašnjeg uvrštavanje među sedam žena globalnih liderica. Kako vam je iz perspektive UN-ove govornice izgledao period od prije nešto više od deset godina, kada ste nakon spoznaje o vlastitom rođenju prolazili kroz veliku identitetsku krizu čemu je prethodilo vršnjačko zlostavljanje i stalno postavljanje pitanja o imenu oca?

Tog momenta kad sam ušla u salu u UN-u rekla sam sama sebi – Ajna budi hrabra i snažna, za svoju majku, za sve svoje majke, za sve svoje sestre, za svu svoju braću. Pošalji vašu zajedničku poruku. Govor koji sam tamo imala, bio je poprilično „moj govor“, moj život, ali poenta i probleme koje sam istakla, to su problemi svih žena preživjelih i djece rođene zbog rata. Kad sam završila svoj govor, kad sam podigla glavu i vidjela da su svi ljudi ustali, bila sam šokirana. Ali u tom trenutku sam jednostavno pomislila – ovaj svijet može biti bolji i ja ću dati sve od sebe da bude. Dok je trajao aplauz, sjećam se da me je pozdravljala direktorica UN Women, dotakle me po ramenu, tad sam pomislila – nikad više ni jedna osoba ne treba da preživi ono što smo mama i ja preživjele, ali nikad, nikad, nikad! U autu, na putu prema aerodromu plakala sam kao godina, od sreće, od tuge, od muke, od želje, od svega ali tad sam znala da to pitanje na šalteru „ime oca“ je toliko minorno u odnosu na to koliko je važno što prekidamo lanac šutnje. Moj glas je moja terapija i to odgovorno tvrdim.

TREBALO JE OTIĆI NA DRUGI KONTINENT DA BI NAS SHVATILI OZBILJNO

O tome koliko je pogrešno insistiranje isključivo na imenu oca u našoj administraciji svjedoče brojni primjeri, a sigurno je najradikalniji onaj koji se tiče djece rođene zbog rata. Vaše udruženje „Zaboravljena djeca rata“ ovom problemu kao i nizu drugih posvećuje neophodnu pažnju. Može li se sada govoriti o izvjesnosti promjene ove diskriminirajuće kategorije koja djecu rođenu zbog rata ali i neke druge osobe svaki put dovodi u stanje retraumatizacije?

Mislim da može. Sve je to bilo u procesu rješavanja međutim, kao i druge naše aktivnosti, sve je stalo s obzirom na pandemiju koronavirusa. Nakon New Yorka politička scena u BiH je zaista shvatila da je potrebno raditi sa našim Udruženjem, i upravo povratak iz NY nam je donio i prvi sastanak u Državnom parlamentu BiH sa gospodinom Sašom Magazinovićem. Znači pomak se desio. Nakon toga, niz sastanaka sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, te ombudsmankom za ljudska prava Jasminkom Džumhur. Znači, trebalo je otići na drugi kontinent da bi nas se shvatilo ozbiljno, ali nije problem. Mogu ja ići svaki mjesec ako će to značiti korak naprijed u procesu ostvarivanja prava djece rođene zbog rata, i svakako ako će doprinijeti smanjenju diskriminacija i uvažavanje imena moje majke na mojim dokumentima. Da nje nije bilo ja danas ne bih mogla ništa uraditi. Davno sam rekla, da nije moje majke ja danas ne bih znala boje razlikovati, ne bih znala šta je dodir, pogled, kako je to voziti biciklo, ne bih završila fakultet, itd. Tako da, itekako je njeno ime na mojoj diplomi važno.

Ajna Jusić sa fotografijom mame Sabine sa izložbe “Breaking Free” autora Sakhera Almonema

U društvu kakvo je naše, žene žrtve ratnog seksualnog nasilja stalno su izložene retraumatizaciji, od odbacivanja najbližeg okruženja do ponovnog procesa prolaženja kroz traumu tokom sudskih procesa u zemlji u kojoj ni zakoni nisu ujednačeni a odnos prema žrtvama nerijetko ponižavajući. O tome dovoljno govori i činjenica da je tek nedavno od počinioca seksualnog nasilja u ratu naplaćena prva novčana naknada. Nakon najtraumatičnijeg iskustva koje žena može doživjeti i izostanka sistematske podrške, barem psihoterapijska podrška ne bi smjela izostati. Na koji način je ona pružana vašoj majci i na koji način ste je vi dobijali od onog trenutka kada ste saznali da ste dijete rođeno zbog rata?

Moja majka je tokom rata dobijala podršku od strane osoblja Sigurne kuće Medica Zenica. Nakon izlaska iz Medice, nastavila je tamo dobijati podršku dok se nije bolje osjećala. Što se tiče moje psihoterapijske podrške, moja majka mi je obezbijedila višegodišnju terapiju u Zenici uz pomoć moje tadašnje Medicinske škole i moje razrednice. Poslije toga, i dan danas, i ja i mama samostalno si obezbjeđujemo podršku na različite načine. Mama je korisnica i usluga Sigurne kuće Vive Žene ali i drugih stručnjaka koje smo obezbijedile. Tako da je suštinski, parola snađi se. Najbitniji procesi i za mene i za mamu jesu procesi prihvatanja i izgradnja zdravih mehanizama kako bismo se adekvatno nosile sa ovako teškom traumom. Pored nas, i moj tata je dobio pomoć jer naravno i njega se direktno tiču naše priče.

ZA PSIHOTERAPIJU NIKADA NIJE KASNO

Vjerovatno se neka djeca ohrabrena vašim djelovanjem ili njihove majke, tek sada javljaju sa istim iskustvom, a možda sve prethodne godine nisu imali nikakvu psihološku podršku. Mi govorimo djeca, a s obzirom na činjenicu da je od završetka rata prošlo skoro 25 godina, jasno je da su to sada odrasli ljudi. Je li prekasno sada djelovati, odnosno započeti proces psihoterapijskog rada?

Za psihoterapiju nikad nije kasno i upravo je rad našeg Udruženja to i pokazao. Uvijek je vrijeme za rad na sebi, za osnaživanje sebe i za pružanje međusobne podrške. Šutiti cijeli život ništa dobro ne donosi, ali raditi na preživljenoj traumi bilo kada je vrlo poželjna stvar. Mi kroz svoj rad stalno naglašavamo važnost psihoterapije i ohrabrujemo majke i djecu da nam se jave kako bismo im pomogli u procesu pronalaska adekvatne psihoterapijske podrške.

Koliko je za vas bilo retraumatizirajuće iskustvo snimanja dokumentarnog filma „Nevidljivo dijete“ i potraga za Lejlinom majkom Safom te susret sa drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu?

Mnogo teško, ali stvarno mnogo. Kroz taj period sam preživjela i svoju, ali i njihovu traumu. Sreća, majka je sve vrijeme bila sa mnom pa smo se zajedno nosile kroz taj proces. Ali, s obzirom da smo znale zašto to radimo, baš u tome je ležala naša snaga da nastavimo. Ako mene pitate, ponovo bih prošla isto ako će to donijeti nova saznanja i nove podrške za naše majke i djecu.

Moglo se lako dogoditi da Lejla nikada ne sazna ništa o okolnostima u kojima je rođena a pritom da živi u neuporedivo uređenijem društvu nego što je naše. Zanima me šta kao psihološkinja i kao dijete rođeno zbog rata mislite o tome da li je teže živjeti uz istinu ma kakva ona bila ili u prividu spokojnog neznanja, postoje li uopšte pravila ili je sve različito od osobe do osobe?

I kao psihologinja i kao dijete rođeno zbog rata kratko i sigurno ću reći – da svako ima pravo da zna svoje porijeklo, ma kakvo ono bilo. Na svakoj osobi je poslije saznanja da donese odluku na koji način će to prihvatiti. Ja sam 15 godina živjele bez istine i bilo je toliko teško da ne želim ni da mislim o tome. Jednostavno, tokom tih 15 godina znate da nešto nije uredu, da fale tu neke puzlice da slika bude kompletna ali vi ih ne znate. Dok nisam saznala istinu, u svojoj glavi sam kreirala najmanje 10 mogućnosti u kojima sam sebi objašnjavala šta je to moglo biti sa mojim tatom, noći kao dijete sam provodila pitajući se šta nije okej sa mnom jer svaka osoba osjeća da je drugačija ili kao Lejla, ona je osjećala da odrasta daleko od svoje istine samo je čekala dan da je sazna. I Lejla i ja smo zamislile svaku moguću priču ali ni jedna od nas nije pomislila da su naše majke preživjele ratno silovanje. I jeste nam objema bilo užasno teško, ali evo danas ćemo obje isto reći – važno je, prevažno da znam ko sam. Ovo su slučajevi Lejle i mene, kao i naših prijatelja u Udruženju, ali ko zna, možda negdje postoji dijete koje zna svoje porijeklo i nije sretno jer ga je saznalo – i ova verzija priče je uredu, u takvim okolnostima držim stav da se ni to ne može osuditi. Ne možemo osuditi ni moju mamu što me zadržala, ali ni Lejlinu mamu što je dala na usvajanje. Poslije takve traume, svaka odluka je ispravna jer niko ko to nije preživio ne može znati kakav je osjećaj pogledati dijete, a u isto vrijeme znati kako je nastalo i zašto je rođeno.

SNAGU MOJE MAJKE NE ZNAM NITI ĆU IKADA ZNATI OBJASNITI

Na osnovu iskustva koja imate u komunikaciji sa žrtvama i rada u Udruženju, može li se dati odgovor na pitanje kako žene žrtve nastave sa životom. Moja prijateljica koja je prisustvovala sudskim svjedočenjima žena žrtava misli kako nikada ne bi mogla nastaviti živjeti. A vas je majka naučila da ne postoje kompletno loši narodi nego pojedinci. Kako objasniti takvu snagu?

Svaka žena (osoba) preživjela ima svoje načine preživljavanja. Za neke žene motivacija je u osuđivanju zločinca, za neke je odlazak što dalje, za neke žene je aktivan rad, aktivizam. Za moju majku ja sam bila motivacija, moj fakultet, moj sretan život. A ona kao takva divna majka znala je da mržnja može samo loše da mi donese, da može učiniti da postanem mračna, ogorčena osoba, ali ona je izabrala taj put da bi moj život učinila svjetlijim i ja sam zauvijek zahvalna. I njenu snagu ne znam niti ću ikada znati objasniti.

Koliko god je zbog stigmatizacije bilo teško majkama koje su zadržale svoju djecu rođenu zbog rata, vjerujem da nimalo lakše nije bilo ženama koje su se odrekla starateljstva nad djecom. Jeste li o tome razgovarali sa majkama koje su imale takvo iskustvo, osim Safe za koju vidimo u filmu koliko joj je važno da je biološka kćerka koju nikada nije vidjela ne osuđuje.

Nisam. Safa je jedina žena s kojom sam direktno sjela i porazgovarala. Za druge žene znam, komuniciram sa njihovom djecom ali s njima direktno na tu temu nisam jer ne želim da prodirem u traumu. Biram smjer komunikacije u kojim razgovaramo o njihovom osnaživanju i svemu što im može pomoći. A što se djece tiče, nekoliko mojih prijatelja koji su u istoj situaciji kao Lejla, opraštaju svojim majkama i pružaju im veliko razumijevanje za takvu odluku.

Često imamo potvrde da ovdje ne postoji sistem ali da postoje pojedinci i pojedinke koji vlastitim doprinosom spašavaju ovo društvo. Jedan od njih je, čini mi se, vaš srednjoškolski direktor, čovjek kojem ste se prvom povjerili nakon što je bilo očigledno da prolazite kroz specifičan period sa posljedicama po učenje i vladanje, a nakon što ste otkrili kako je došlo do začeća. Koliko je bio važan taj razgovor, osjećaj da se možete povjeriti i možete li uopšte zamisliti kako bi sve izgledalo da je umjesto tog čovjeka bila neka druga, hladna i nezainteresovana osoba?

Vjerujte mi, ne želim ni da zamislim drugačiju reakciju. Reakcija tog čovjeka me vratila na ispravnu putanju. U tom periodu, još tad u pubertetu, kao poprilično tužno dijete prolazile su mi razne misli kroz glavu i sve su to bile jaaaaako loše ideje, i sreća da se desio upravo taj razgovor i da nisam ni jednu lošu ideju realizovala. U tom trenutku zamislite samo dijete u pubertetu koje je saznalo istinu, zaredalo jedinice iz svakog predmeta, izostanaka taman dovoljno da se izbaci iz škole i đačkog doma. Na sve to pritisak kako će majka reagovati na tolike probleme, plus pritisak što ne znam kako da joj kažem šta sam saznala… Količina razumijevanja koju sam od njega dobila, bila je tačno dozirana onoliko koliko je trebalo da se dozovem i krenem pravim putem. Hvala mu sad, i zauvijek.

Jedan od Vaših ključnih problema bio je strah da ćete majku iznova podsjećati na traumu koju je preživjela, da ste joj teret i da bi joj bilo bolje bez vas. Na koji način ste prevazišli taj strah i koliko je vaša i spremnost vaše majke da se zajednički bavite traumom bila ljekovita?

Naša spremnost da zajedno nosimo to breme je bila ključna, i danas jeste uz podršku maminog muža, mog oca. Zajednička borba je ključ dobrog nošenja sa traumom. Sve svoje strahove sam prevazišla uz pomoć psihologinje koja je radila sa mnom, a ponekad sa mojom majkom i sa mnom, pa smo nakon nekog vremena prelazili na porodične tretmane. Stručna i porodična podrška za mene je bila ključ mog prevazilaženja straha i izgradnja moje snage za ovo što danas jesam.

Ajna Jusić pred izložbu “Breaking Free”

ZAKON MORA PREPOZNATI DJECU ROĐENU ZBOG RATA

Djeca rođena zbog rata ni na koji način nisu prepoznata u ovom nesretnom sistemu. Vaše majke nisu imale nikakve olakšice tokom vaših školovanja naprimjer. Dio toga je posljedica ćutanja na koje su zbog diskriminacije žene žrtve bile primorane. Kako tumačite toliku neosjetljivost države pa čak i kad je Bosna i Hercegovina u pitanju? Da li sada u nekim segmentima prepoznajete potrebu da se barem djelimično ispravi ta greška?

Greške u vezi našeg školovanja su prošle, sad država može omogućiti pomoć djeci za prekvalifikaciju s obzirom na to da je većina djece rođene zbog rata u našem Udruženju završilo samo srednju školu zbog nedostatka finansijskih sredstava da upišu fakultete. Moja mama je dizala kredite za moje školovanje pa smo vraćali godinama, baš nedavno smo sve isplatili što smo uložili s obzirom i na kamate i period na koji smo otplaćivali kredit. A neosjetljivost države u prvom redu mora hitno da se mijenja u smjeru zakonskom prepoznavanja kategorije djece rođene zbog rata. Hitno!

Da je žena kriva za silovanje dio je uvjerenja u patrijarhalnoj kulturi, a normalizacija silovanja djeluje kao dio nacionalnog folklora. Zato je i moguće da se desi da neko ko je politički predstavnik analogiju za neki politički problem pronalazi u nesposobnosti žena da se odupru silovanju. Mislim na nedavni slučaj Arapovićevog komentara na Facebooku koji jeste izazvao i neke dobre reakcije i aktuelizirao važan problem, ali s druge strane nam ponovo stavio do znanja u kakvom mraku živimo. Rekli ste da ste spremni život posvetiti aktivnostima vezanim za djecu rođenu zbog rata. Koliko, po vama, imamo razloga za optimizam i vjeru da ćemo u dogledno vrijeme živjeti u društvu koje će razumjeti poziciju žrtve, poštovati njenu traumu i činiti sve da ne doprinosi procesu retraumatizacije?

Vjeru moramo imati, moram biti optimistična. Svojim radom ja ću pružati i sebi, i svojim majkama i članovima udruženja, i društvu, svaki dan ću pružati bar po jedan razlog da se borimo. Nikad nećemo saznati da li će doći vrijeme za razumijevanja naših majki, njihovih trauma ako svojim radom ne gradimo društvo i sistem da bi upravo to vrijeme doživjeli. Ja u to vjerujem i za to se borim. Ali davno sam rekla, sama ne mogu. Trebam podršku društva, podršku medija, kako bih na kraju dobila i podršku države u ovoj borbi. I rekla sam i uvijek ću ponoviti isto – moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece.

Mislim da je jako važno još jednom na kraju spomenuti i vašeg očuha koji je zapravo po svemu vaš otac. Važno je spomenuti njegovu ulogu u vašem i majčinom životu, a sve skupa u patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ste nekada razgovarali o njegovom izboru, dosljednosti i podršci ili je njemu ono što čini nešto što se podrazumijeva?

Moj otac je oličenje ljudske dobrote. On je naš anđeo čuvar i od samog početka je znao naše priče i uvijek je govorio da nikad nismo same. I da kad cijelo društvu upire prstom u nas, da će on stati pored nas i pokazati društvu koliko vrijedimo. I on to i dan danas radi. Njegovo postojanje je dokaz na koji način treba prihvatiti i pružiti razumijevanje ovakvim traumama. Primjer za cijelo društvu, ne samo u BiH već za cijeli svijet. Ponosna što ga mogu nazvati svojim tatom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.