Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije koronavirusa i pogrešna vjera u opravdanost vlastite podređenje pozicije

Fotografija preuzeta sa www.femisfera.com

Pandemija koronavirusa potvrdila nam je kako najčešće neriješeni problemi u redovnim okolnostima na „dodatnu naplatu“ dolaze u vanrednim situacijama. Da je mehanizam zaštite žena žrtava nasilja bolje funkcionisao, da žene žrtve nasilja nisu isključivo usmjerene na sigurne kuće, a sigurne kuće nerijetko „same na sebe“, vjerovatno ne bismo bilježili/e porast broja neriješenog nasilja nad ženama kakav se desio od početka pandemije koronavirusa. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije usamljen primjer i riječ je o svjetskom trendu, ali i o drugačijim mjerama zaštite nego što je to kod nas slučaj.

Piše: Kristina Ljevak

I dok su nas u trivijalizaciji stvarnosti zatrpavali informacijama na koji način struktuirati dan, ofarbati ogradu, ispeći kolač ili napraviti kućni manikir, neke žene nisu uopšte znale da li će dočekati novi dan. Bile su sa nasilnikom u izolaciji, bez mogućnosti komunikacije van zajedničkog doma, bez načina da nekoga informišu o vlastitoj situaciji. A nasilnici su postali dodatno agresivni jer su im sadržaji poput kafane ili kladionice bili onemogućeni…
Iz Fondacije lokalne demokratije unutar koje djeluje i sigurna kuća kažu kako je i ovoga puta institucionalna podrška sigurnim kućama izostala.
„Fondacija lokalne demokratije je upućivala niz dopisa Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo u namjeri da zajednički iznađemo rješenje koje bi bilo najadekvatnije za smještaj žena tokom pandemije, poštujući sve mjere prevencije i čuvanja zdravlja uposlenika, žena i djece koje su već na smještaju. Mi kao nevladina organizacija nemamo kapacitete da sami podnesemo troškove izmijenjenog rada, te nam je podrška neophodna što sistemska i nadležnih institucija tako i donatora. Imali smo sastanke sa Gender centrom i Agencijom za ravnopravnost spolova kao i sa donatorskim međunarodnim organizacijama i započeli smo aktivnosti na realizaciji mjera kako bismo prilagodili rad“, kaže Dželila Mulić-Čorbo psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije.

Pogoršanje postojećeg nasilja tokom pandemije COVID-19

U tuzlanskoj Sigurnoj kući Vive žene rad tokom pandemije koronavirusa prilagodile su osiguravajući dodatne telefonske linije za pružanje podrške žrtvama nasilja ali i svim građanima/kama kojima je potrebna psihološka podrška. Takođe su omogućile psihoterapijsku pomoć putem mobilnih aplikacija.
„Prijem u Sigurnu kuću smo ograničile tako da žrtva treba imati potvrdu da je negativna na koronavirus, te u tom smislu u suradnji sa Ministarstvom zdravstva osigurali hitno testiranje žrtava isključivo na zahtjev Vive žene. Za klijentice koje su smještene u Sigurnoj kući prije proglašenja pandemije je ograničeno kretanje i zabranjene su posjete i kontakti sa članovima porodice i drugim osobama“, rekla je Danijela Kaloči, socijalna pedagoginja iz tuzlanske Sigurne kuće Vive žene.
U susjednoj Srbiji, zvanične statistike ukazuju na smanjenje broja nasilja nad ženama tokom pandemije koronavirusa, dok iskustva iz prakse ukazuju na sasvim suprotne podatke.
„Broj poziva upućenih Autonomnom ženskom centru posle prve dve nedelje u kojima je zabeležen pad, u druge dve nedelje vanrednog stanja raste. Tokom prvih mesec dana vanrednog stanja Autonomni ženski centar je pružio 430 usluga“, kaže Mirjana Mitić iz ove organizacije. Riječ je o savjetodavnim telefonskim uslugama i online konsultacijama sa ženama žrtvama nasilja.
„Ovi podaci pokazuju da se u ovih mesec dana javilo tri puta više žena nego u uobičajenim okolnostima, pri čemu dodatno treba imati u vidu da je, zbog organizacije posla, SOS telefon dostupan samo u prepodnevnoj smeni“, dodaje Mitić.

Sigurnim kućama se tokom pandemije koronavirusa najčešće javljaju žene zbog pogoršanja postojećeg nasilja.
„Žrtve navode da su nasilnici češće u kući, jedan dio njih ne može da radi povremene poslove koje su ranije obavljali, neki su dobili otkaz a većini njih je onemogućeno da idu u kladionice, kafane ili da se okupljaju radi konzumiranja alkohola. Također ekonomska neizvjesnost, dodatni nedostatak novca ili strah od koronavirusa mogu biti veliki riziko faktor za pojačavanje nasilnog ponašanja. Zbog svega navedenog agresivnost i ljutnja se pojačavaju, i bude usmjerene najčešće prema ženi i djeci. Ženama se prebacuje odgovornost da ne doprinose finansijski, da se ne brinu o kući, prijeti im se ‘izbacivanjem’ iz kuće, ili im je zabranjen kontakt sa srodnicima, kontakti putem telefona, te im je onemogućeno da prijave nasilje. Veliki je rizik i za porodice koje nemaju istoriju nasilja, jer krizne situacije mijenjaju ljudsko ponašanje i niko nije pripremljen na krizu, te se zbog straha, panike, neizvjesnosti, različitih vanjskih ‘pritisaka’ i obaveza, nasilje može pojaviti i u porodicama, gdje se ranije nije dešavalo“, objašnjava Danijela Kaloči iz Vive žene.

U Fondaciji lokalne demokratije u aprilu je zabilježeno tri puta više SOS poziva za prijavljivanje nasilja nego što je to bio slučaj u martu, što je podatak koji nažalost osoblje ne iznenađuje. Onih zvaničnih, o broju slučaja prijavljenog nasilja MUP-u nemaju. Nerijetko se dešava da putem njihove telefonske linije nasilje prijavljuju komšije, nakon čega osoblje FLD kontaktira nadležne institucije sa zahtjevom izlaska na teren.
„Pozivi odnose na teškoće i disfunkcionalne partnerske odnose od ranije gdje su za vrijeme pandemije COVID 19 eskalirali odnosi i doveli do nasilja koje ranije nije bilo prisutno, bar ne u takvom obliku. Također se javljaju žene kojima je potrebna psihološka podrška i razumijevanje svih teškoća kroz koje prolaze sada i jako im je važno da znaju da nisu same i da imaju s nekim da razgovaraju o onome što proživljavaju bez obzira na to da li žele ili ne žele prijaviti nasilje. Mnogo se radi na razumijevanju partnerskih odnosa, nasilja, dajemo upute na koji način se žene mogu zaštiti dok traje pandemija, kome da se jave, ohrabrujemo ih da nas mogu uvijek pozvati jer naš SOS telefon radi 24/7. Također smo sada imali online predavanja na našoj FB stranici, gdje pokušavamo i na taj način da dopremo do ljudi i ohrabrimo ih da nas pozovu. Ako znamo da nas je bar jedna osoba slušala a da je svjedok ili sumnju da neko u ovom trenutku trpi nasilje, i da je upoznata kome da se obrati ili kako da potraži pomoć i to prenese osobi, mi smo već uradili nešto za tu osobu“, navodi Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Iz beogradskog Autonomnog ženskog centra objašnjavaju kako su u prvih mjesec dana pandemije žene najčešće prijavljivale psihičko nasilje uz sve prisutnije ekonomsko nasilje, posebno u vidu nedavanja izdržavanja.
„Prijavljenih slučajeva fizičkog nasilja je bilo najmanje, iako njihov broj svakodnevno raste. Ovo ne znači da žene ne preživljavaju fizičko nasilje tokom trajanja vanrednog stanja, naprotiv, govori o tome da žene koje žive sa nasilnim partnerima/članovima porodice nisu u mogućnosti ili su u strahu da nasilje prijave tokom trajanja policijskog časa. One koje su prijavile nadležnim institucijama, smatraju da nisu dobile adekvatnu zaštitu jer su nasilnici bili samo usmeno upozoreni.

Vanredna situacija kao saveznik nasilničkom ponašanju

„Celokupna situacija sa vanrednim stanjem i zabranom kretanja dovela je do toga da nasilnici, koji su i inače koristili strategije izolacije i kontrole partnerki, sada imaju olakšane uslove da te mehanizme pojačaju i učvrste. Zabrana kretanja zapravo je podrazumevala i zabranu kontakata, što je dosta uticalo na manjak podrške žrtvama nasilja u sopstvenoj okolini. Dodatni stresori koji su uticali na stepen nasilja u porodici jesu gubitak posla i ekonomska neizvesnost za mnoge porodice, kao psihološke teskobe koje nastaju iz straha od bolesti, nemogućnosti napuštanja domaćinstva i slično. Ono što je sigurno jeste da su žrtve nasilja sada u odnosu na nasilnika u zavisnijoj finansijskoj situaciji nego pre virusne pandemije.
Veliki broj poziva i na SOS telefon za psihosocijalnu podršku i na telefon besplatne pravne podrške ticao se problema nastalih u vezi sa viđanjem dece sa drugim roditeljem tokom vanrednog stanja, pa čak i zadržavanja dece od strane drugog roditelja protivno sudskoj odluci. Kako nisu postojala jasna uputstva, odnosno kako su ženama saopštavani potpuno suprotni stavovi različitih institucija vezanih za poštovanje modela viđanja tokom vanrednog stanja, Autonomni ženski centar se obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ali problem vezan za viđanje dece i dalje nije razrešen.
Zabeleženi su slučajevi kažnjavanja žena koje su se uputile u institucije da prijave nasilje novčanim kaznama za kršenje mera zabrane kretanja tokom policijkog časa.
Jedan broj žena koji nam se obratio naveo je da su prijavile nasilje od supružnika/partnera koji imaju više od 65 godina, ali da su od strane policije izricane samo mere upozorenja i da im je rečeno kako ne mogu izricati hitne mere zbog vanrednog stanja. Isto je bio slučaj žene koja je prijavila kršenje hitnih mera, što je razlog za podnošenje prekršajne prijave i izricanje zatvorske kazne, kojoj je od strane policije rečeno da prijava neće biti podneta zbog vanredne situacije. U retkim slučajevima kada je policija i izricala hitne mere najčešće je izricala hitnu meru zabrane prilaska i kontaktiranja ali ne i hitnu meru iseljenja počinioca nasilja“, objašnjava Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra.

Jedno od neprimjerenih pitanja koje se često postavlja glasi zašto žene ostaju u nasilnim odnosima. Moguće je da će to biti i pogrešan argument za nerješavanje njihovog statusa tokom pandemije koronavirusa, da će se naći oni koji su na pozicijama odlučivanja i koji će postavljati pitanje zašto nasilne odnose nisu prekinule prije vanrednih okolnosti.
Dželila Mulić-Čorbo objašnjava kako je mnogo predrasuda koje dovode do pogrešnih zaključaka, mnogo je razloga zašto žene ostaju dugo u nasilnom odnosu zbog čega i jeste nasilje u porodici tako kompleksan problem.
„Ako znamo da je porodica najvrjednije mjesto koje jedna osoba može da ima i ako znamo da bi to trebalo da bude najsigurnije mjesto za život, i desi se da je suprotno, prvo što doživite je šok i nevjericu, pokušavate da se uvjerite da je to samo incident i da se više neće ponoviti, a to ne bude tako i nikad nije samo jednom. Postoji krug nasilja koji je karakterističan za sve nasilne partnerske odnose, gdje počinje sa podizanjem tenzije i konflikta, pa eskalacije i završava sa izvinjavanjem i obećanjem da se više nikada neće ponoviti. Mi smo skloni da vjerujemo mnogo puta da će to zaista tako i biti. A ne bude, i žene se ustvari najčešće odlučuju da prijave izađu iz kruga nasilja kada se uplaše za svoj život i/ili život svoje djece“, kaže Dželila Mulić-Čorbo.
I iz Vive žene takođe navode da je ostajanje u nasilnim odnosima najbolje objašnjeno kroz takozvani „Začarani krug nasilja“ a što podrazumijeva faze od rastuće napetosti do nasilnog događaja, žaljenja i izvinjavanja, odnosno „medenog mjeseca“.

Nasilno ponašanje nikada ne počinje prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja

„Dio nasilnika u ovoj fazi pokazuje zgražanje i kajanje zbog svog postupka. Često svoje ponašanje opravdavaju nervozom zbog posla, pićem, ponašanjem djece i slično. Spremni su se zakleti da se to nikada više neće ponoviti.
Žene u ovoj fazi iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvinjenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Uvjerene su da će se nasilnik zaista promijeniti jer konačno radi i govori ono što je žena oduvijek htjela. Ova faza je samo privremena i iskustvo govori da obično vrlo brzo dolazi ponovo do prve faze, ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć i za žrtvu i za nasilnika“, napominje Danijela Kaloči iz Vive žene.
Za razumijevanje ostajanja u nasilnim odnosima iz Autonomnog ženskog centra takođe navode obrasce nasilnog ponašanja koji nikada ne počinju prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja nego se u početku kako navode koriste mehanizmi kojima se negativno utiče na žrtvino samopouzdanje i samopoštovanje.
„Prvi znaci nasilja najčešće su različiti vidovi ispoljavanja ljubomore i sa njom povezane kontrole i izolacije, s tim da to u početku često deluje kao da je u pitanju briga – ta haljina ti ne stoji kako treba, ta prijateljica ti radi iza leđa, bolje je da slušaš mene jer ja te volim, javi mi se čim stigneš kući da ne bih brinuo i slično. Ovo su primeri koje žene često navode da su se dešavali u počecima veze, ali ih u tom momentu nisu doživljavale kao nasilje. Međutim, u značajnom broju slučajeva nasilnici se ne zadržavaju na ovome, već koriste i nove mehanizme koji kasnije eskaliraju u fizičko i druge oblike nasilja.
Moramo uzeti u obzir da većina žena koja nam se obrati govori da ne zna šta se tačno desilo, da njihov partner nije bio nasilan od početka, da im nije jasno kako su se našle u nasilnom odnosu i navode mnoge razloge koje su sada otežavajuće kako bi taj odnos prestao. Žene koje preživljavaju nasilje navode da je to najčešće skup razloga zbog kojih ostaju u nasilnim odnosima. Najčešće čujemo da su to: ekonomska zavisnost od počinioca nasilja (stambeno pitanje), zajednička deca (neke veruju da za decu nije dobro da odrastaju bez oba roditelja, neke misle da ne mogu samostalno vršiti starateljstvo nad decom iz ekonomskih razloga), odsustvo podrške porodice ili osoba od poverenja, nada da će biti bolje (da će se izvršilac nasilja promeniti, da će biti onaj ,,stari“…) Važno je napomenuti da mnoge žene ne napuštaju nasilnika iz straha za sosptvenu bezbednost i bezbednost dece, a sve statistike pokazuju da je najveći rizik od eskalacije nasilja i povređivanja žrtve u trenutku kada žena pokuša da napusti partnera i prijavi nasilje“, objašnjava Mirjana Mitić.

Dželila Mulić-Čorbo podsjeća da je naša sredina tradicionalna i patrijarhalna koja njeguje porodične odnose po svaku cijenu, ali sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama zbog čega i same žene vjeruju da je njihova pozicija u kući s razlogom podređena. Jedan od razloga ostanka u nasilnim odnosima je i veliko nepovjerenje u institucije zaštite.
„Da biste uopšte nekome prijavili i rekli za početak šta proživljavate preduslov je da imate povjerenje u tu osobu ili instituciju da će vam pomoći. Često je za ovih 20 godina ta podrška izostajala. A žene koje su preživjele nasilje u porodici osjećaju veliki stid i sram zbog toga, i često preuzimaju odgovornost za nasilno ponašanje partera na sebe, a osobe koje se stide onoga što doživljavaju trude se da to sakriju da ne bi dobile osudu okoline kojoj i jesu izložene u većini slučajeva a to je implicitno ili eksplicitno često izrečeno – sama je kriva jer je glupa, što nije otišla od njega, ne odlazi se tako lako iz porodičnih odnosa, čak ni iz onih gdje nije prisutno nasilje a posebno iz onih gdje jeste. Također je strah dominantno osjećanje, jer najveći broj femicida se događa kada žena napusti nasilnika ili kad najavi da će napustiti. U isto vrijeme, žene žrtve nasilja žive vrlo izolovan i kontroliran život jer su nasilnici organizirali takav život, često su odvojene od članova porodice, zabranjeno im je da se druže i imaju prijatelje, a ako su izložene u kontunitetu fizičkom nasilju, i same počnu da izbjegavaju druge ljude i javna mjesta. Često im je zabranjeno da rade, ili su potpuno ekonomski ovisne o partnerima, sa izostankom podrške od porodice, a samostalan život na taj način postaje zastrašujuće mjesto, još jedno strašno mjesto. I na kraju, kada skupe hrabrosti i odluče se da prijave nasilje, sudski procesi dugo traju, i često završavaju uvjetnim kaznama za počinioce i ta poruka koju mi kao društvo i sistem zaštite šaljemo jeste ustvari potpuno suprotna i sve je drugo samo nije zaštita“, zaključuje Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Isti razlozi, nepovjerenje u institucije i neefikasnost institucija prisutni su i u Srbiji.

„Odgovor institucija u našoj državi je još uvek neadekvatan ili spor, sudski postupci se odugovlače godinama, reakcije policije i centara za socijalni rad često nisu u skladu s protokolima vezanim za postupanje u slučajevima nasilja. Zato se bespomoćnost koju žene osećaju samo uvećava neuspešnim pokušajima aktiviranjem institucija, mnoge čak i ne kreću u postupke i prijave jer ne veruju da će im biti pružena adekvatna podrška. Ovim ne želimo da pošaljemo poruku ženama da trpe nasilje već da je važno da se pre prijave nasilja napravi dobra strategija ili plan napuštanja nasilnika. Ne možemo i ne smemo pristupati problemu nasilja jednodimenzionalno i smatrati da se svi problemi završavaju ukoliko žena fizički napust izvršioca nasilja. Nasilje je višedimenzionalni problem koji utiče na sve aspekte žrtvinog života te ga tako i treba rešavati“, objašnjava Mirjana Mitić iz autonomnog ženskog centra.
Pored navedenog, a što podrazumijeva ponašanje žena u skladu sa patrijarhalnim očekivanjima te ekonomske ovisnosti i straha, iz Vive žene navode i niz drugih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima među kojima je i „spasiteljski sidrom“. „Ako ostane s njim može ga ‘spasiti’ i pomoći mu da se promijeni, on ne može živjeti bez nje, ubit će se i slično“, objašnjavaju iz Vive žene dodajući da je među razlozima poricanje (pokušaj da se vjeruje kako to nije loš brak), ljubav, dužnost, krivnja, sram i poniženje koje podrazumijeva potrebu da niko ne sazna, niska razina samopoštovanja, rodne uloge koje uključuju vjeru da su „muškarci takvi“ i odgovornost, što je možda jedan od po žrtvu od najopasnijih razloga jer zbog nje žrtva smatra kako joj je dužnost riješiti sve probleme i „spasiti vezu“.

Sa i bez koronavirusa, važno je znati da niko ne posjeduje moći spašavanja veze jer jedna osoba ne čini odnos. On je dvosmjerna relacija. Bez zajedničke želje da on opstane ništa se ne može postići. A tamo gdje postoji bilo koji oblik nasilja, nema ni razloga za pokušaje opstanka odnosa. Za prepoznavanje pogrešnih obrazaca koji se žrtve nekada i godinama drže najbolje je konsultovati psihoterapeute/kinje, a novac ne može biti izgovor za nečinjenje jer postoje usluge bez naknade u javnim ustanovama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. I dok se ne izgradi povjerenje u institucije a počinioci nasilja budu efikasno kažnjavani, uvijek postoje sigurne kuće kao zaista sigurna mjesta i garancija za distancu između žrtve i nasilnika.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.