U zadovoljnom maršu protiv gomile, književnost i književna kritika koju potpisuju žene u Bosni i Hercegovini

One razumiju kontekstu u kojem nastaje književnost s potpisom žena i posvećeno o njoj pišu. Svjesne su naučenih obrazaca koje ih dočekuju na sceni ali svojim znanjem i trudom spremne su da im se suprotstave. Njihov čitalački ukus kao i znanje o književnosti je zavidno. Nemaju straha od sijedih glava, ili je bolje reći da se ne plaše ničega. Njima pisanje o književnosti nije hobi niti dozvoljavaju da se tako tretira. Ivana Golijanin, Nikolina Todorović i Lamija Milišić dio su nove generacije na bosanskohercegovačkoj kritičarskoj sceni i zaslužuju svaku pažnju.

Piše: Kristina Ljevak

Konačno je stasala nova generacija žena koja u bosanskohercegovačkom književnom životu ne učestvuje najčešće u ulozi moderatorica književnih promocija i kojima ne treba arbitriranje književnih očeva kako bi se izborile za parče prostora unutar kojeg će izraziti vlastite stavove.
One pišu književnu kritiku, angažovane su na različitim projektima posvećenim književnosti i čitaju ono što su napisale žene.
Očigledno imamo prisutnu generaciju koju ne možemo ignorisati ali svakako trebamo provjeriti nije li potplaćenost ovakvih poslova iznjedrila dominaciju žena, dok je za muškarce ostavljen akademski rad i drugi „muški“ poslovi.

„Trenutno sjajne stvari na polju književne kritike u regiji rade Pobunjene čitateljke, Bookstan, časopis BONA, Kulturtreger, Booksa, Kulturpunkt… Ženska čitaonica Odbora za spisateljice P.E.N. Centra u BiH, koju vodim zajedno sa Lejlom Kalamujić, Adisom Bašić i Majom Abadžijom inicijalno je i pokrenuta jer smo željele da vrjednujemo (medijskim prostorom i honorarom) rad kulturnih radnika/ca i da se pridružimo sličnim regionalnim projektima. Tu se već formira kritičarska scena nove generacije, jedne druge čitamo, zovemo na radionice/tribine po regionu, ali čitaju i javljaju nam se i autorice, kojima je drago s nekim stručnim diskutovati o vlastitom djelu (a ne o klišejskom ‘Da li se može živjeti od književnosti u BiH?’)“, kaže na početku našeg razgovora književna Kritičarka Lamija Milišić.
Njena kolegica, književna kritičarka Ivana Golijanin u prvom redu ističe drugačiji pristup književnih kritičarki djelima koje su napisale autorice.

„Ženska se književnost i dalje manje recenzira od knjiga koje su napisali muškarci te je u pravilu recenziraju druge žene, ali mislim da nova generacija književnh kritičarki uspješno pokušava zatomiti glas mainstream medija koji, kada pišu o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, analizirajući i njihovu fikciju na taj način. Sve veća prisutnost ženskog glasa kada je u pitanju književna kritika leži dobrim dijelom u tome što kritičarke danas ne lutaju puno, već fokusirano pišu o onome što ih zanima, u formi i na način koji im gotovo u potpunosti odgovara. A to je opet u vezi sa činjenicom kako se na regionalnoj književnoj sceni pojavljuje sve veći broj autorica koje su našle načine da svoje knjige objave, i koje kontinuirano pišu, ne osvrćući se više toliko na činjenicu da autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta. Prezasićenost svime u medijskom prostoru, na internetu, slabljenje pažnje velikog broja ljudi koliko je loša stvar, toliko se i pokazala dobrom za pisanje žena o ženama – ako bi se i neki intelektualni snob ili ‘književni otac’ osvrnuo i patronizirao naše pisanje – brzo bi njegov glas utihnuo zbog glasa koji viče o nekoj drugoj atraktivnoj temi, a mi bismo nastavile čitati književnice i o njima pisati“ objašnjava Golijanin.
„Nova generacija književnih kritičarki i kritičara zasigurno jeste stasala i to je nemoguće ignorisati. Zapravo, bilo bi nepravedno ignorisati rad mladih kritičarki i kritičara samo zbog toga jer su, između ostalog, tek nedavno završili/e fakultete ili zbog toga što nemaju sijede. Ja sam počela da se bavim književnom kritikom upravo tokom studija. Slušajući predmet Umjetnost i kritika, koji na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu predaje profesorica Adisa Bašić, stekla sam ne samo teorijska znanja o književnoj kritici kao znanosti o književnosti, već sam i prvi put napisala svoje kritičke osvrte i, što je najvažnije, čitala ih pred drugim kolegicama i kolegama. Sve ovo napominjem da bih ukazala na to da sam itekako pozvana, spremna, obrazovana i senzibilirana za to da se na vrlo osviješten, argumentovan, precizan i odgovoran način bavim književnom kritikom što, nadam se, i radim u posljednje četiri godine otkako aktivno brusim i usavršavam kritičku vještinu.
Ali osim što pišem književnu kritiku, ja zaista spadam i među one koji/e vrlo rado čitaju književne kritike. To je za mene posebno odgovoran posao, koji je istovremeno i jako plemenit jer podrazumijeva komunikaciju ne samo sa književnim djelom nego i sa budućim čitateljima/icama tog djela. Na tom tragu, moram istaknuti da sam jako sretna jer sam zapazila da kod nas, u Bosni i Hercegovini i regionu, postoje i aktivno djeluju generacije mladih književnih kritičarki koje su, prije svega, sjajne i pametne čitateljice koje vrijedno rade, odgovorno čitaju, a polako i osvajaju relevantne prostore za objavljivanje svoje književne kritike i, samim time, veću vidljivost“, smatra književna kritičarka Nikolina Todorović.
Društvene okolnosti u kojima se djeluje a koje podrazumijevaju kapitalističku logiku mogu istovremeno uključivati i razne zamke o kojima napominje Lamija Milišić.

“Istina, ja poznajem i čitam više kritičarki nego kritičara, i to je vjerovatno zbog te ‘finansijske neatraktivnosti’. Direktnija je za čitateljstvo književna kritika od akademskog teksta, i ako će žene biti nositeljice kritičke misli u javnom prostoru – super! Bitno je da se radi i bori za glas u javnom prostoru, bitno je naći nenadane izvore moći.
Postoji i naličje te scene. Književnost i književnokritičarska profesija podrazumijevaju, kao i svaka ljudska djelatnost, strukturu moći. Ironija je u tome što se ovdje radi o profesiji koja artikulira upravo kritičko mišljenje, time inherentno propituje i uslove/odnose moći u kojima nastaje. Barem bi trebala. Moja jedina briga je da se to sve ne sruči u samopromociju (kako kritičarki, tako i autorica). Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta“, napominje Lamija.

„Nova generacija književnih kritičarki meni, između ostalog, govori to da se mlade žene žele i mogu boriti za sebe. A da su tu gdje jesu jer se kvalitet njihovog rada naprosto ne može ignorisati. Ono što pouzdano tvrdim za sebe i svoje kolegice jeste da smo vrijedne, predane onome što radimo i odgovorne. I tu, na žalost, stvarno dolazimo do onoga što ste vi spomenuli u pitanju – književne kritike kao, još jednog, finansijski neatraktivnog posla za žene. Ono što mene posebno umara i frustrira jeste upravo taj dio u kojem, kada ste mlada žena i književna kritičarka, nerijetko od vas očekuju da ne koristite praktično svoj zanat, odnosno da zaradite na njemu, a još češće da radite ono što bi inače mogle raditi tri osobe, i budete sretne i zahvalne kada vam mjesecima nakon toga stigne uplata. Kada sam počinjala pisati književnu kritiku meni nije ni palo na pamet da bi to jednoga dana mogao biti posao od kojeg ću zarađivati. Obično sam se osjećala kao da mi neko čini uslugu kada objavi moju kritiku. I danas bih pisala kritiku bez honorara. Ali više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu“, govori Nikolina.

Nikolina Todorović
“Više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu.”

„Književna se kritika uglavnom bavi djelima iz savremenosti, a nerijetko sam se susretala sa kolegama koji su zatvoreni u djela iz prošlosti tvrdeći kako je tamo ‘dobra književnost’ (za takav sud krivim studij književnosti i perpetuiranje mišljenja o tome kako je postmoderna književnost bezveze i bez smisla). Dok su se oni bavili teorijskim i iscrpnim analizama onoga o čemu se već toliko pisalo, bez želje da to makar aktueliziraju u današnjem kontekstu, napravio se/napravile smo prostor u kojem ćemo pisati o ženskoj književnosti. Svakako da je i finansijski aspekt uticao na to jer, ruku na srce, i dalje je porazno znati kako se na pisanje književne kritike (i književnosti uopšte) gleda kao na usputnu, hobi aktivnost koja može da postoji samo ‘od projekta do projekta’. Velika količina besplatnog rada nesumnjivo utiče i na naš angažman, ali se usudim reći kako se ta situacija mijenja jer smo uporne i ne damo da nas se ignoriše. Pišemo uprkos svemu, kačimo te tekstove po društvenim mrežama, pišemo bez honorara, ali pišemo i tu smo – ne odustajemo. Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile,“ smatra Ivana.

Šta god da je pomoglo većem prisustvu žena važno je da su sada tu i da konačno književna kritika neće biti u rukama onih koji za početak ne razumiju ni žensko iskustvo ni žensko autorstvo ni kontekst u kojem zadnjih 10-15 godina nastaje književnost koju pišu žene.

„Svjesno, i rekla bih uspješno, pokazujemo kako slabljenje kritičkog mišljenja i nestanak ukusa za što optužuju našu generaciju nije posve istina. Iznimno je važno da mi aktueliziramo i književnost koju pišu žene, a i književnu kritiku. Nije svaka knjiga koju potpisuje žena – pisanje o ženskom iskustvu iz te kritičke pozicije – često su neka djela tek produžene ruke muškocentričnog načina mišljenja i važno je na to ukazati, ne dozvoliti da se zavaramo prividom prisustva spisateljica u javnom diskursu. I to svakako ne radimo, već ukazujemo kako na dobre prakse, tako i na propuste koje će većina gosrepomenutih književnih autoriteta ignorisati jer im remeti ušuškanost u kojoj su. Važno je jer mi skrećemo pažnju na književnost koja temama i stilskim obilježjima ne slijedi dominantne književne trendove, i to je važan plus kada je u pitanju osnaživanje i ženske književnosti i književne kritike. Ponosna sam na svoje kolegice kritičarke sa kojima pišem za Žensku čitaonicu, gdje smo stvorile jednu zdravu zajednicu žena koje će bespogovorno aktuelizirati žensku savremenu regionalnu književnost, i usput se afirmisati kao kritičarke koje imaju šta da kažu i nemaju strah da to i napišu“, kaže Ivana Golijanin.

Lamija Milišić, foto: Marija Piroški
“Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta.”

„Shvatila sam da su mi za književnu kritiku, gotovo jednako kao i za poeziju i prozu koje također pišem, dragocjena moja intimna iskustva koja su, u prvom redu, ženska. Ja volim činjenicu da sam žena. Volim način na koji doživljavam svijet i koji je uveliko obilježen tim iskustvom bivanja ženom. Otkako sam počela da se bavim književnom kritikom, pisala sam i pišem gotovo isključivo o djelima koje su napisale autorice, obično domaće i regionalne. To nije u potpunosti moji svjesni izbor, radije bih to objasnila kao sasvim razumljivo ‘naginjanje’ prema književnosti koju intimnije osjećam, koja mi više odgovara po temama, senzibilitetu… Zbog toga mi je jako važno, ali i sasvim logično, da o knjigama koje su napisale žene, kritički promišljam i pišem upravo ja – žena. Posebno sam sretna kada pišem o autoricama čije knjige možda ranije nisu dobile veliki medijski prostor, ili o autoricama koje su objavile svoje prve knjige. A posebno me zadivljuju autorice sa naših postjugoslovenskih prostora koja vrlo hrabro preispituju društvene i tjelesne tabue“, navodi Nikolina Todorović.

„Umrežujući se, kritičarke postaju snažnije i moćnije. Važno je jer sad znamo jedne za druge, prije nije bilo nikakve komunikacije i slutile smo da ćemo se same (bar ja jesam) utopiti u prevladavajućem beskičmenjaštvu kulturne/književne scene. Važno je i jer ne pišemo hvalospjeve autoricama da bismo ‘ujedinile ženski glas’, već održavamo heterogenost mišljenja. Iz ličnog iskustva znam da su zasad bh. autorice uglavnom sretne kad se o njihovom djelu napiše makar i negativna kritika – jer im služi prevashodno za promociju. Nadam se da će se uskoro pisati toliko kritika da ćemo se početi žustro raspravljati. Pogotovo se nadam da kolegice kritičarke i ja nećemo zapasti u začarani krug dodvoravanja autoritetima, u kom su već svojevoljno zatočene naše kolege (mahom muškog roda) u akademskim krugovima. Ima tu naravno i onih koji/e subverzivno djeluju, istakla bih nedavno održanu tribinu Instituta za historiju UNSA Žena Bosne i Hercegovine“, smatra Lamija Milišić.

Na kraju nas je zanimalo šta iz iskustva čitanja književnosti koju pišu autorice, knjiežvne kritičarke mogu reći o dominantnim temama kojima se bave, koliko je i da li je njihov izbor tema uslovno rečeno ozbiljniji zahvaljujući naučenosti o prilikama koje se teško dobijaju i koliko nam je za razumijevanje svijeta danas važno čitanje njegovog doživljaja u djelima postjugoslovenskih književnica.

„Cjelokupni utisak koji sam stekla ne kao književna kritičarka već kao čitateljica, jeste taj da većina onoga najrelevantnijeg i najkvalitenijeg, što je u posljednjih nekoliko godina napisano na našim prostorima, izašlo je iz pera žena. Ono što bih izdvojila kao teme koje su dominantnije prisutne kod autorica, i kojima se one mnogo češće bave jeste propitivanje rodnih stereotipa i odustajanje od rigidnog heteronormativnog viđenja svijeta. To je vjerovatno rezultat njihovog osvjedočenja svijeta u kojem žive i stvaraju, ali i potreba da kroz književnost prekinu šutnju koja je, na našim prostorima, kroz povijest bila svojstvena ženama. Posebno sam sretna, i to često ističem u svojim kritikama, zbog toga što su danas možda još jedino autorice spremne da se duboko zamisle nad svijetom i sobom, ali da se ujedno i dobro nasmiju i svijetu i sebi. Sviđa mi se što, gotovo bez izuzetka, ironija i tuga idu ruku pod ruku u knjigama regionalnih autorica. To nam pokazuje da se svijet još može mijenjati i popravljati. Mislim da je zbog toga jako važno čitati djela autorica, ohrabrivati nove ženske glasove na našoj književnoj sceni, a kroz relevantne nagrade isticati značaj onoga što napišu afirmisane autorice“, kaže Nikolina Todorović.

Ivana Golijanin
“Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile.”

Spisateljice često ironiziraju vlastitu poziciju u porodici, društvu, i kritikuju društvo u cjelini, upravo pišući o svakodnevnim, ali velikim temama, objašnjava Ivana Golijanin.
„Njihova književnost je kritička prema nametnutim obrascima maskuline kulture i to je već duži niz godina, nekoliko decenija zapravo. (Adisa Bašić, Ferida Duraković, itd) Mi smo uspjele aktuelizirati i njihovu književnost i skrenuti pažnju na nove autorice (Lamija Begagić, Lana Bastašić, Lejla Kalamujić, Senka Marić, itd) koje se bave i drugim temama koje ih tište – djetinjstvom, odrastanjem, problemima u porodici, boljkama zbog emotivnih lomova. Književnosti koje se pišu po BHSC standardima našeg jezika nedostaje jedan pogled iznutra na svijet koji trenutno živimo – bez uzvišenog lamenta na neke strahovite prošlosti. Žene, pišući najviše i najčešće kratke priče i poeziju, nam nude svoj pogled na svijet, na stvarne probleme koji su sada i ovdje, i mislim da smo mi, kao već stasale kritičarke, na dobrom putu da iz javnog diskursa istrgnemo ustaljeni sud kojim se njihova književnost tretira pežorativno. Još važnije, da doprinesemo tome da ih se više ne može niti smije ignorisati jer, za ime Boga, nisu saglasane sa produhovljenim sudom koji diktira (muška) većina“, zaključuje Ivana.

„Mislim da su u regiji trenutno dominantni narativi koji su teorijski i kontekstualno osviješteni, a neki i otvoreno angažovani, u ponovnom ispisivanju i redefiniranju žene kao književnog arhetipa. Utoliko se nastoji iz nove perspektive prikazati lik lude ili pak bludne žene. Znamo da su takvi arhetipovi tradicionalno služili da se pokaže kako skončava inteligentna žena (obzirom na blud i ludilo ta inteligencija naravno nije ‘preporučljiva’), a savremene spisateljice ih koriste da bi na svjež način artikulirale vlastitu perspektivu na žensku inteligenciju, mentalno i fizičko zdravlje, tijelo, intimu, seksualnost itd. kao mjesto otpora i snage (npr. Magdalena Blažević, ‘Svetkovina’, Bjanka Alajbegović, ‘Srčane saturnalije’, Adisa Bašić, ‘A ti zaključaj’, Senka Marić, ‘Kintsugi tijela’, Milica Vučković, ‘Smrtni ishod atletskih povreda’, Lejla Kalamujić ‘Šake pune oblaka’…). S tim se isprepliće i tematika ženskih prijateljstava (Lana Bastašić, ‘Uhvati zeca’), odnosno hereditarnosti ženskog svjetonazora i povezanosti sa pretkinjama (Senka Marić, ‘Gravitacije’, Monika Herceg, ‘Lovostaj’…).
Meni lično drag ogranak na književnoj sceni jeste žanr horora. Tu bih najprije istakla Asju Bakić (‘Mars’, ‘Sladostrašće’), Mašu Kolanović (‘Poštovani kukci i druge jezive priče’) i opet Magdalenu Blažević (‘Svetkovina’). Nadam se da će se ta scena još više razviti“, kaže na kraju Lamija Milišić dodajući kako u žanrovskoj književnosti koju pišu pomenute autorice vidi ogroman potencijal za subverziju/pružanje otpora svakom obliku dodvoravanja i podilaženja književnim (mahom patrijarhalnim) autoritetima.
Jednaku vrstu otpora možemo pronaći i u književnoj kritici koju danas pišu žene i nadati se da u budućnosti kontinuitet njihovog djelovanja neće ovisiti o projektnim sredstvima.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.