Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom, hronologija jedne neodgovornosti: Bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar

Jelena Đokić i Hana Selimović u predstavi “64” Ateljea 212

Kada bi ljudi imali više prilika da čuju o traumama žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja onda bi vjerovatno manje vjerovali u teorije zavjere, plaćeništvo i želju za publicitetom koju mizogina kultura navodi pravdajući svoje stavove i odluke. Jedna takva odluka, poziv u žiri XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom glumca Branislava Lečića nakon što ga je kolegica Danijela Štajnfeld optužila za seksualno zlostavljanje, izazvala je značajne reakcije struke i građana/ki koji ne tolerišu nasilje te od pozorišta i ljudi u njemu očekuju minimum etičke odgovornosti.
Čelništvo Susreta ovu reakciju kao potvrdu da inicijativa Nisam tražila nije bila uzaludna nije doživjelo van mizoginih matrica, ne shvatajući koliko je ovaj događaj povod za autorefleksiju i barem jedno skromno izvinite. Umjesto toga na zvaničnoj festivalskoj stranici obračunavaju se sa neistomišljenicima/ama svodeći optužbe za seksualno nasilje na – savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama.
Sitan vez donosi hronologiju jedne neodgovornosti i reakcije ljudi koji/e pozorište stvaraju ili društvene procese i patrijarhalnu solidarnost posvećeno prate.

Piše: Kristina Ljevak

“Večeras, samo sat vremena pre početka predstave, obavešteni smo da je Branislav Lečić član žirija XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Odigrali smo predstavu samo iz poštovanja prema publici. Iz razloga što se pomenuti član žirija aktivno uključio u podelu medija u Srbiji na podobne i nepodobne, konstantno i posvećeno baveći se u, za njega, podobnim medijima, isključivo iživljavanjem, zlostavljanjem i u svakom smislu maltretiranjem naše koleginice Danijele Štajnfeld, ne možemo ga smatrati ni na koji način osobom koja može da ocenjuje naš rad, niti to želimo da dozvolimo. Nadamo se da ćete razumeti zašto nećemo učestvovati u ostalim aktivnostima festivala.
Hvala
Ekipa predstave ’64’ autorke Tene Štivičić, u režiji Alise Stojanović i produkciji pozorišta Atelje 212 iz Beograda“, ovim proglasom izgovorenim nakon odigrane predstave počela je nesvakidašnja teatarska reakcija na odluku čelništva Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom koje je odlučilo da glumca Branislava Lečića pozove u ovogodišnji žiri.

Nakon reakcije rediteljice Stojanović i Ateljea 212 reagovali su Kokan Mladenović i Darko Cvijetić, reditelj i autor romana prema kojem je nastala predsatava „Schindlerov lift“ u produkciji Kamernog teatra 55.

„Branislav Lečić nije osuđen po optužbama za silovanje naše koleginice Danijele Štajnfeld, ali je sve u vezi tog slučaja stavilo, u najmanju ruku, ogromnu moralnu hipoteku nad njegov lični i umetnički integritet. Smatramo da bismo učestvovanjem na festivalu u čijem žiriju sedi osoba ovakvog moralnog profila postali saučesnici u pretvaranju nedopustivog u dopustivo, nemoralnog u moralno i da bismo se narugali traumiranim likovima iz sopstvene predstave. U to ime vas obaveštavamo da se povlačimo iz učešća na festivalu i iz razmatranja za nagrade. O tome ćemo obavestiti upravu i ansambl Kamernog teatra 55 i medije.“

Jutro nakon reakcije Ateljea 212 na internetskoj stranici Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom osvanuo je tekst (prvi u nizu) koji će pokazati svu nezrelost manifestacije da se nosi sa svojom problematičnom odlukom, i svu nespremnost da publici i umjetnicima/ama ponudi izvinjenje.
Pišući „Blagi kroki o Okruglom stolu koji nije održan“ autor Suvad Alagić morao je najprije da uspostavi kontrolu nad mislima koje su „počele da mu se roje kao pčele koje izađu iz košnice i zapute se u nepozanatom pravcu“. Stižući misli autor je zaključio kako je neodržavanje Okruglog stola nakon predstave „64“ posljedica namjere rušenja Susreta koji su demonstracija zajedništva.
To zajedništvo dobro je i honorarisano, što nije nimalo neznačajno u cijeloj priči oko Brčkog kao jedinog pozorišnog festivala u zemlji sa novčanim nagradama.

Naredna reakcija bila je Dine Mustafića, reditelja predstave „To nikad nigdje nije bilo“ i direktora Narodnog pozorišta Sarajevo koji u pismu predlaže da “ovogodišnje festivalsko izdanje bude samo smotre bez stručne evaluacije“.

Važnu poruku poslale su rediteljica i članice kreativnog tima predstave „Sedam strahova“ koja je nastala u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i koje mole da ih se izuzme iz konkurencije za eventualne nagrade za predstavu.
Rediteljica Selma Spahić, dramaturginja Emina Omerović, scenografkinja Mirna Ler i kostimografkinja Lejla Hodžić navode kako je nedopustiv način na koji predstavnici festivala nastoje odbraniti svoje odluke „te diskreditirati naše koleginice i kolege iz Ateljea 212, kao i cijeli projekat kojim se želi iskorijeniti praksa seksualnog uznemiravanja i nasilja, između ostalog, i u našoj branši.“ Autorice dalje navode kako reaguju iz potrebe da zaštite bh.teatarski prostor „u kojem je došlo vrijeme da mačističke i mizogine prakse jednosavno prestanu“.
Odluku kolegica podržao je i Selvedin Avdić, autor romana „Sedam strahova“ po kojem je nastala predstava.

Ermin Bravo i Lana Delić u predstavi “Sedam strahova”

KAD GOSTI NISU OBRAZLI

„Gospodo beogradska, niste se ponijeli obrazli. Baš nas briga za vaše podjele u vašoj zemlji i vašem gradu, i pozorištu. Baš nas briga što i kako znate i mislite o bilo kome na prostoru gdje stvarate i živite. Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama čemu šta, zainteresovani smo samo za umjetnički čin i slast doživljenog koju bi, da niste ‘prosuli pomuženo mlijeko’, ponijeli kući i u vrijeme i poslije ove predstave. Umjesto toga, nosimo gorak ukus i poniženje, ali vaše, u svakom slučaju“, jedan je od najgorih dijelova iznimno problematičnog teksta kog potpisuje Novak Tanasić i koji je takođe objavljen na stranici susreta.

Na ovaj tekst referirao se glumac Ermin Bravo koji igra u predstavi „Sedam strahova“ i koji je takođe tražio da ga se izuzme iz kompeticije.
Bravo je između ostalog naveo: „Prva ozbiljna inicijativa o osvještavanju razmjera i posljedica seksualnog nasilja i uznemiravanja potekla je upravo iz umjetničke zajednice. Mnoge naše hrabre kolegice su se izložile i javnim ispovijedima pokrenule ozbiljnu društvenu promjenu. Nadam se da njihov tretmanu javnom prostoru neće obeshrabriti druge da svako uznemiravanje prijave.“

Ovo je samo prvi dio umjetničkih reakcija na odluku Susreta da u žiri pozovu Branislava Lečića a potom se krenu putem zvanične web platforme obračunavati sa neistomišljenicima/ama bez elementarne spremnosti na autorefleksiju.

Nakon pisma glumca Ermina Brave uslijedio je zaprepašćujuće drzak odgovor člana Konsultantskog vijeća i Urednika pratećih programa Susreta Srđana Vukadinovića koji ismijava društvene procese koje skreću pažnju na poziciju žene kao česte žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Za Vukadinovića je Bravo dezorijentisan zbog opijenosti #metoo pokretom. Vukadinović navodi kako se neće baviti „lokalnim nadgornjavanima uvezenim iz druge države“. Povodom Vukadinovićevog istupa reagovala je glumica Vedrana Božinović koja je ostvarila ulogu u predstavi „To nikad nigdjenije bilo“.

„Obraćam vam se povodom vašeg uvredljivog, neprimjerenog i neprofesionalnog komentara na pismo glumca Ermina Brave, koji je objavljen na zvaničnoj stranici Susreta. Smatram da je vaš istup, kao i sve dosadašnje zvanične reakcije Susreta na situaciju koju ste kao organizatori sami kreirali, samo doprinio tome da se dodatno sroza ugled i kredibilitet jednog pozorišnog festivala. Ovdje se više nikako ne radi ni o umjetnosti ni o pozorištu. Stoga u svemu tome ne želim i ne mogu da učestvujem. Molim vas da me, kao glumicu u predstavi ‘Tonikad nigdje nije bilo’, izuzmete iz razmatranja za nagradu. I da, kao organizatori, osvijestite činjenicu da svim vašim dosadašnjim zvaničnim istupima, kakav je i tekst ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ novinara Novaka Tanasića, nanosite trajnu štetu Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom“, napisala je glumica Vedrana Božinović.

JEDINI NAČIN DOSTOJNOG POZORIŠTA JE PROMJENA PARADIGME

Cjelokupna situacija u Brčkom poslužila nam je kao lakmus zahvaljujući kojem možemo vidjeti gdje smo, deset mjeseci nakon što su javno progovorile o seksualnom zlostavljanju najprije glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, a potom inicijativa Nisam tražila prikupila hiljade ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Ovogodišnji propust festivalske direkcije nesvakidašnjih razmjera poslužiće, nadamo se, i kao povod da se preispita rad Susreta.
Uloga savremenog teatra nije samo da popravlja svijet nego da i sam bude taj bolji svijet, smatra rediteljica Tanja Miletić Oručević.

„Ideja da se u ovim teškim i osjetljivim vremenima, kad je rad pozorišta toliko otežan COVID-om, a upravo je kroz teatarske akademije i dio teatarske sredine u cijelom regionu protutnjala naša verzija pokreta metoo za člana žirija Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom stavi Branislav Lečić, jedan od nasilnika koji su pokrenuli cijelu lavinu ispovijesti zlostavljanih žena, vrlo je cinična i neempatična. Danas je jasno da ozbiljan savremeni teatar ne samo mora željeti da popravlja svijet izvan svojih zidova, nego mora unutar svog radnog i stvaralačkog prostora biti taj bolji svijet. Negdje se dešavaju rasprave i analize, pojedine umjetnice i umjetnici traže taj put intuitivno, ali savršeno je jasno da je jedini način dostojnog pozorišta danas promjena paradigme – od hijerarhične, često patrijarhalne strukture, tako pogodne za sve vrste zloupotreba ljudi do demokratične, otvorene zajednice, staralačkog kolektiva svjesnih i empatičnih umjetnika. Ali u Brčkom su progovorile sve ove stare, toksične strukture. Gospodin Lečić branio se na okruglom stolu time da protiv njega nije podignuta optužnica; kao da iko vjeruje u to da objektivno i neovisno pravosuđe postoji u Srbiji, kao i u BiH. Čuo se i nevjerovatan argument – ovo je druga zemlja… Zar teatar nije univerzalan, zar na toj osnovi nisu nastali ovakvi Susreti? Ali nije čudno da se javljaju takve ideje, kad se već ratni zločinci godinama skrivaju u susjednim zemljama, valjda ni optužbe za seksualno zlostavljanje ne važe kod susjeda? I najzad, na web stranici Susreta g. Vukadinović, selektor i izvjesni Novak Tanasić napisali su uvredljive tekstove, u kojima, braneći Branislava Lečića, vrijeđaju kako kolegice i kolege koji su protestvovali protiv njegovog angažmana u žiriju, tako i cijeli pokret metoo (Vukadinović tu vidi nekakve mentore i nevladine organizacije, a izvjesni Tanasić jedan od najmedijalnijih slučajeva silovanja glumice naziva „ko je koga kad“?). Govori se o tome da ih zanima samo umjetnički čin, čime samo pokazuju da nemaju pojma šta je savremeni teatarski čin; on je – naravno i nužno – političan, bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar”, objašnjava rediteljica Miletić Oručević.

Nakon saopštenja Mladenovića i Cvijetića, od autorskih odluka ogradio se Kamerni teatar 55 naglašavajući da će predstava „Schindlerov lift“ biti izvedena a da njeni učesnici/e odluče da li će ili ne primiti nagrade ako do njih dođe. Zahtjev susretima da ih se izuzme iz žiriranja uputili su i hrvatska kazališta – HNK Split, HNK Zadar i Gradsko dramsko kazalište Gavella. „Zelena čoja Montenegra“, koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra u Budvi otkazana je zbog bolesti glumaca. Na press konferenciji Susreta direktor manifestacije Jakov Amidžić postavio je pitanje zašto probleme ne riješe u Beogradu, kao da je problem zbog kojih je sporno Lečićevo učešće lokalnog karaktera.
Amidžić je, kao sa pustog ostrva, zaključio – „Ključ je: kazalište na sceni i publika u sali, sve ostalo je zasnovano na struci“.

„Prvo sam bila iznenađena kad sam pročitala da je Lečić nakon svega član žirija. Tako mu je, po meni, jedan značajan festival dao bitnu podršku. Po meni ishitreno. Da li to govori o čelnicima festivala procijenite sami. Nakon toga oduševio me potez Atelja 212, nakon kojeg su uslijedile salve neprimjerenih konstatacija izvjesnog Novaka Tanasića te Srđana Vukadinovića. Riječ je o tekstovima ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ te Vukadinovićevom osvrtu na predstavu Ateljea 212: ‘Protiv stereotipa, pravo na izbor i 64’. Sad više nije u pitanju samo Lečić, direkcija Festivala dopustila je da se na njenoj zvaničnoj stranici pojave i uvredljivi mizogini komentari. Pa i od vodećih ljudi Festivala. Onda nakon toga slijedi odustajanje od nastupa u Brčkom od Kamernog teatra 55 ili kako će pojasniti iz ove pozorišne kuće reditelj Kokan Mladenović i Darko Cvijetić su svoj stav prezentirali kao stav Kamernog 55 te će oni ipak nastupiti.
Svaka čast Cvijetiću i Mladenoviću koje je po meni direkcija Kamernog trebala ispoštovati.
Oglasili su se i iz ekipe predstave „Sedam strahove“.
Moj stav je, da izvinu pozorišni radnici, kojih značajan broj izuzetno cijenim,da se ovogodišnji Festival, nastavio se on ili ne, već je završio.
Možda bi bilo bolje da se ovogodišnje Brčko, ono festivalsko, raspustilo, ili da su igrali oni koji su već tamo ali bez žirija.
I nadam se da će u narednim godinama i ovaj kao i ostali festivali voditi više računa o svojoj publici, kolegama iz teatara, a ne o odabrani mizoginih praksi“, smatra pjesnikinja i novinarka Nermina Omerbegović.

Iz predstave “To nikad nigdje nije bilo”

„Ako verujete jednoj ženi, ostale će progovoriti. Ako progovore, naš će svet konačno biti na putu zaceljenja od nasilja normalizovanog nad nama ženama od vjeke vjekova“, napisala je Danijela Štajnfeld nakon reakcija autorica predstave „Sedam strahova“ na svom Twitter profilu.

O važnosti reagovanja ljudi iz struke iz feminističke i aktivističke perspektive govori Gorana Mlinarević.
„Meni je jako bitno da su ljudi iz branše reagovali, i mislim da su oni puno adekvatniji da govore o tome. Naročito jer su pokazali (naravno ne svi) stepen osviještenosti i solidarnosti. Samim tim užasi koje smo čitali na stranicama Nisam tražila i drugim portalima nisu bili beskorisni. Svijest se ne mijenja preko noći, a patrijarhat i mizoginija su nam se dokazali kao jako prilagodljivi ideološki sistemi i njih za sada samo pomalo možemo načinjati, u nadi da ćemo nekad uspjeti toliko ih prodrmati da će se srušiti. I zbog toga se trebamo nastaviti boriti i zbog toga ne smatram uzaludnim inicijative poput Nisam tražila. Energija potrošena na Nisam tražila nije uzaludno potrošena: ipak je neke osvijestila, između ostalog neke reakcije iz Brčkog nam to pokazuju. Ako ništa naučili smo da ne šutimo iako mizoginija i patrijarhat (i institucije koje su duboko pod njihovim uticajem) radi sve danas utiša“, kaže Mlinarević.

Intenzivna podrška dolazila je i od umjetnika/ca koji nisu učestvovali na festivalu. Od prvog dana i proglasa Ateljea212 u njoj intenzivno učestvuje Biljana Srbljanović, dramska autorica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Srbljanović je napisalai tekst u kojem tematizira nedopustivu retoriku Branislava Lečića, prisutnu tokom medijskog maltretiranja neistomišljenika/ca.
„Gore i opasnije je što kontinuirano verbalno zlostavlja i maltretira glumicu koja podnela krivičnu prijavu protiv njega, a na osnovu dokaza koje imala, a koje je i inače notorno teško sakupiti. Sve se ovo dešava i u danu kada je, sa mnogo manje pažnje, objavljeno poslednje istraživanje koje govori da je svaka peta devojčica u Srbiji, u uzrastu od 13 do 19 godina, barem jednom doživela seksualno nasilje, a da se bukvalno samo tri posto njih, tim povodom, obratilo nadležnim institucijama. A i što bi: naši zakoni su do te mere nedovoljni, neprimenljivi i zastareli, a javnost toliko neobaveštena, da ako žrtva nema pocepanu odeću, telesne tečnosti, masnice, ogrebotine, svedoka, snimak kamere, uživo direktan prenos napada i besprekornu ličnost koja se uklapa u procenu koje ‘zaslužio’ da bude žrtva, njoj niko neće verovati. A ni tad“, napisala je Srbljanović u pomenutom tekstu.

Iako sami Susreti u Brčkom izgledaju kao loše režirana predstava, tekstualni doprinosi ovom lošem pozorišnom činu su dragocjeni. Među njima najsvjetliji je onaj koji potpisuje Tena Štivičić, jedna od najznačajnijih evropskih dramskih autorica, autorica teksta „64“ nakon čije izvedbe je i počeo ljudski i umjetnički protest protiv festivalskih odluka.

Izvedba Teninih drama prvorazredni je kulturni događaj i u mnogo značajnijim sredinama nego što su bosanskohercegovačke u kojima se „njeguje zajedništvo“ i poziva na „multikulturalnost“ kada vlastite mizogine odluke treba braniti od svog naroda i umjetnika/ca.
„Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično. Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška. No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučajna neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene“, napisala je, između ostalog, Tena Štivičić.

Festivalski direktor na zvaničnoj press konferenciji glumce je nazvao galamdžijama. Bilo bi dobro da dio te „galame“ bude usmjeren na propitivanje ukupnog festivalskog djelovanja na šta s razlogom upućuje i Tanja Miletić Oručević.

„Možda je vrijeme da postavimo pitanje – ko su ljudi koji organizuju i vode ovaj, produkcijski i materijalno vjerovatno najbogatiji teatarski festival u zemlji? Kad se već pozivaju na umjetnički autoritet nesretnog člana žirija – imaju li ga oni? Šta su oni stvorili u bosanskohercegovačkom teatru?
I – još važnije – kakvu to nasilničku, patrijarhalnu ideologiju pokušavaju nametnuti svima nama? Hoćemo li prešutjeti ovo i dopuštati im to i dalje?“

U trenutku dok je nastajao ovaj tekst stigla je odluka Bosanskog narodnog pozorišta koje stoji iza stavova svojih autora/ica i umjetnika/ica i povlači predstavu iz kompeticije i učešća u pratećim festivalskim aktivnostima.

“Bosansko narodno pozorište Zenica uvijek je bila institucija koja je uposlenicama i uposlenicima, kao i saradnicama i saradnicima davala sigurnost i stvarala atmosferu za sigurno i kreativno djelovanje. Iznenađeni smo odnosom zvanične direkcije Festivala koja ni na koji način ne nastoji promijeniti klimu ovogodišnjeg izdanja, nego na službenim internet stranicama objavljuje tekstove koji su uvredljivi i na svaki način pokušavaju diskreditirati glumce/glumice i njihove stavove nazivajući ih ‘galamdžijama koji često i u privatnom životu glume’. Također, smatramo nemoralnim i nečasnim, te oštro osuđujemo nazivanje člana ansambla naše predstave Ermina Brave profiterom koji nastoji namicati novac preko dijela nevladinog sektora, a vezano za seksualno nasilje nad ženama, u svrhu vlastite promocije”, stoji u pismu Miroljuba Mijatovića, direktora BNP Zenica, kuće koja među rijetkima u BiH postavlja tekstove savremenih bh. autorica i u kojoj predstave koje rediteljski potpisuju žene nisu incident.

Nadamo se da će glumci/ice i ostali teatarski radnici/e nastaviti da „galame“ i da će Brčko svima biti lekcija o odgovornosti i pravovremenom informisanju javnosti i učesnika/ca festivala o ljudima koji donose odluke o festivalskim nagradama, i ne samo o njima. I ne samo o informisanju nego vođenju računa o pozivanju ljudi koji će i umjetničkim i ljudskim kredibilitetom biti mjerodavni da sude o glumačkoj kreaciji, kvaliteti dramskog teksta, scenografskim rješenjima… Još su četiri festivalske večeri pred nama. Jedno veliko izvini ili povlačenje čovjeka koji je doveo u pitanje cjelokupno održavanje Susreta bio bi jedini ispravni završetak ove predstave o predstavama, sve mimo toga čin je ljudske i umjetničke neodgovornosti i zaslužuje ozbiljniji bojkot i struke i publike.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.