Jasna Jasna Žmak, autorica i profesorica na ADU: Za obračun s patrijarhatom na osobnoj razini ipak su potrebne neke godine i neka iskustva

Jasna Jasna Žmak profesorica je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i članice Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja.
Pored toga radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Autorica je proznih, naučnih i dramskih knjiga među kojima su i eseji o ženskoj seksualnosti „One stvari“.
U intervjuu za Sitan vez Jasna Jasna Žmak govorila je, između ostalog, o povjerenju studentica u procese koji se trenutno događaju i u tijela koja ih vode na ADU, o dugom feminističkom putu od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog i o obračunima s patrijarhatom u koji žene kreću sve ranije.
„Iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti“, kaže Jasna Jasna Žmak.

Piše: Kristina Ljevak

Kao profesorica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu članica ste Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja. Početak aktuelnog semestra donio je i nove prijave koje nisu bile ni anonimne što govori o povjerenju studenata_ica a što je od ogromne važnosti.
Čini mi se, barem gledajući sa strane, da je od samog početka bilo dosta povjerenja i da se dekanica ADU od samog početka postavila izuzetno ispravno.
Kakva je trenutna situacija sa prijavama protiv nastavnika koje su se dogodile nakon pokretanja inicijative Nisam tražila i koliko će sam Univerzitet, odnosno akademije i fakulteti u budućnosti imati mehanizme za eventualne sankcije, bez čekanja suda kao prve i jedine instance na kojoj ćemo rješavati pitanja seksualnog nasilja i uznemiravanja?

Iako su nas nove prijave negativno iznenadile jer smo se nadali_e da je sve što se događalo tijekom prošle godine – mislim i na javnu kampanju i na edukacije i predavanja koje smo organizirale_i – rezultiralo nekim promjenama, istovremeno nas je pozitivno iznenadilo da su novopristigle prijave bile neanonimne – vjerujem da to pokazuje da studentice imaju povjerenja u procese koji se trenutno događaju na Akademiji i tijela koja ih vode. Vjerujem da tome znatno doprinosi i činjenica da smo bili jedan od prvih fakulteta u Hrvatskoj koji je – u roku od nekoliko dana od pojave svjedočanstava na FB stranici Nisam tražila – otvorio kanale za primanje prijava te da je naša, sada već bivša, dekanica Franka Perković u javnosti nedvosmisleno ukazala na svoju namjeru da se s ovom temom uhvati ukoštac na ozbiljan način. To smo, mislim, dokazali_e i organizacijom jednomjesečnog edukativnog programa Nismo tražile i istoimene web stranice jer nam je od starta bilo jasno da nema smisla zaustaviti se samo na prijavama već da je ključ upravo u edukaciji.

Zato smo i ovu akademsku godinu započeli s uvodnim predavanjem na ovu temu za sve nove studentice i studente – što je praksa s kojom namjeravamo nastaviti i dalje. Također, do kraja ove godine trebao bi na snagu stupiti i naš novi Pravilnik o uznemiravanju, koji smo nedavno stavili na javnu raspravu sa svim nastavnici_ama i studenti(ca)ma, i koji će cijeli postupak prijavljivanja još više precizirati. Naravno, u postupku oblikovanja Pravilnika pa tako i ovog pitanja o mogućnostima sankcioniranja, moć Akademije uvjetovana je drugim zakonima i propisima koji se trebaju pratiti. No ne treba zaboraviti da fakulteti, kao obrazovne institucije, imaju mogućnost obrazovati ne samo svoje studente, već i svoje nastavnike te da – ako već imaju smanjenu mogućnost sankcioniranja – mogu uložiti napore u prevenciju ovakvih događaja. Naravno, bilo bi super da fakulteti u ovoj priči imaju podršku svojih sveučilišta, što sa našim, zagrebačkim nije slučaj, ali postoje i svijetli primjeri poput Sveučilišta u Rijeci koje je nedavno usvojilo plan rodne ravnopravnosti.

Što se tiče trenutne situacije na našem faksu, ove smo akademske godine primili ukupno šest prijava, a prošle trideset i tri – no neke od njih odnosile su se na situacije koje su se događale godinama prije. S obzirom da su istražni postupci i dalje u tijeku, na troje se zaposlenika i dalje odnosi odluka o privremenom prestanku obavljanja dijela radnih obaveza koje uključuju kontakt sa studentima, i to je sve što trenutno mogu reći.

Nije protekla ni puna godina od inicijative Nisam tražila, odnosno od izlaska u javnost glumice Milene Radulović koja je prijavila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje.
Ne znam koliko ste pratili aktuelna dešavanja na pozorišnim susretima u Brčkom ali pretpostavljam da vam je dio bar poznat pa me s tim u vezi zanima da li smo samo prije godinu dana mogli_e zamisliti reakciju koja se dogodila zbog Brčkog i koliko nam ovakve situacije, ma koliko bila poražavajuća odluka festivalskog čelništva da pozovu Branislava Lečića, istovremeno bude i nadu zbog barem djelimične solidarnosti struke?

Kada smo na ADU otvorili kanal za primanje prijava, neki od komentara koje smo dobile_i bili su da smo se kasno sjetili, da su svi sve znali godinama i šutjeli. Iako razumijem ljutnju koja stiže s tog mjesta, istovremeno sam jako svjesna da bi ishodi cijelog procesa bili puno drugačiji da smo ovu temu pokrenuli samostalno, bez šireg pokreta koji se dogodio, ne samo na regionalnoj već i na međunarodnoj razini. Naime, prije nekoliko godina teren u javnosti nije bio „pripremljen“ za ove teme na način na koji je to danas jest i sigurna sam da prije x godina ne bismo primili 33 prijave nego eventualno tri. Za početak zato što vijest o tome da je otvoren kanal za prijave ne bi ni stigla do toliko puno žena, a onda i jer bi se većina žena i dalje osjećala samo sa svojim pričama, u nedostatku tuđih, javnih primjera koji su bili ključni za sve što se danas događa.

Prema tome, iako je i meni žao da primjera ovakvog solidariziranja na sceni nije bilo i prije – iako mi je možda i dalje žao da ga nema po nekim drugim pitanjima – istovremeno sam jako sretna da se to solidariziranje ipak dogodilo. Ali i svjesna da se takve promjene ne događaju preko noći, da je za njih potreban dugi niz godina – jer počeci čitavog #metoo pokreta mogu se pratiti ne samo do feminizma sedamdesetih nego do borbi žena za pravo glasa čitavo stoljeće prije toga. I sve ovo što se danas događa vidim kao nastavak jedne velike i duge feminističke borbe za ravnopravnost. Iako se čini dug put od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog, uvjerena sam da trećeg ne bi bilo bez drugog, a drugog ne bi bilo bez prvog.

Napisali ste, između ostalog, knjigu eseja o ženskoj seksualnosti „One stvari“ jer vam je, kako ste u jednom intervju rekli dopizdilo da se pravimo kako ne postoje žene koje nikad nisu doživjele orgazam, na primjer. Kako objašnjavate činjenicu da je pristup poput vašeg i dalje raritetan i da su teme ženske seksualnosti i ženskog tijela i dalje toliko tabuiziranje, šta tačno patrijarhat uspijeva tom vrstom porobljavanja da učini?

Razlozi za pisanje te knjige bili su raznorodni, dio ih je povezan s mojim vlastitim iskustvima i odrastanjem, izlaskom iz prostora srama i nesigurnosti, a dio sa željom za dijeljenjem tog iskustva i donošenjem nekih novih perspektiva u javni prostor. Ova priča s orgazmom, jednako kao npr. ona o veličini klitorisa (kojega se u javnom polju i dalje često predstavlja kao organ veličine graška, a on je u stvari veličine jedne osrednje mrkve) ili ona o medicinskim testiranjima (koja se uglavnom vrše na temelju muške fizionomije tako da su žene zapravo strašno zakinute jer se jako malo zna o djelovanju pojedinih lijekova na ženska tijela) u meni i dalje izazivaju nevjericu i bile su mi izuzetno važno pogonsko gorivo za pisanje knjige. Jer, dok sam pisala, u glavi sam imala neku mlađu sebe – koja je mislila da je klitoris veličine graška, koja nikada nije doživjela orgazam, koja je bila autohomofobna, koja se autala tek s 25 godina.

Tako da, iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti.

Je li svođenje ženskog tijela na reproduktivnu ulogu jedan od najvećih uspjeha patrijarhalnog ignorisanja ženske seksualnosti u javnoj sferi i kako da uvjerimo djevojčice koje danas odrastaju, u vrijeme dodatnog radikaliziranja desnice i ponovne borbe za davno osvojena prava kao što je pravo na abortus, da su odluke vezane za njihovo tijelo isključivo njihove?

Ovo je jako teško pitanje i ono zahvaća jako puno različitih aspekata koji zajedno stvaraju ono što nazivamo našim društvom. Prema tome, na toj makro, društvenoj razini jedini način borbe protiv patrijarhata je edukacija, edukacija, edukacija – od malih nogu, u školama, u medijima, u filmovima, u slikovnicama. A na onoj mikro, jednako tako, edukacija, samo drugim sredstvima – u razgovorima s vlastitom i tuđom djecom, u pisanju tekstova, pisanju knjiga, u zauzimanju za sebe i svoje potrebe, u davanju primjera, u izborima koje činimo, u borbi, u prosvjedima, u pokazivanju da nikada ne smijemo dopustiti da naša tijela postanu poprišta tuđih političkih izbora.

Neki od tekstova objavljenih u knjizi „One stvari“ inicijalno su nastajali za portal Muf koji nažalost više nije aktivan. Koliko nam nedostaje više medijskog prostora sa pristupom kakav je bio na Mufu, na kojem će se objavljivati feministički tekstovi, bez kalkulacija i dodvoravanja nekoj projektnoj gender agendi?

Da, gašenje Mufa je, po meni, bio težak udarac za regionalnu feminističku scenu jer su tekstovi koji su ondje objavljivani donijeli jedan novi diskurs u domaće medijsko polje, jednu svježinu i novu perspektivu na to kako sve danas izgleda feminizam. I mislim da je bilo strašno bitno upravo to što su se nalazili (i dalje se nalaze!) na internetu, dakle dostupni svima, lako pretraživi, lako podjeljivi. No ono što je po meni bila njihova najveća kvaliteta vezano je za njihovu diskurzivnu kvalitetu, za to fino spajanje autobiografskog i teorijskog, intimnog i kritičkog, što je princip koji se prije Mufa kod nas rijetko mogao vidjeti, a iznimno je bitan za suvremenu feminističku misao jer dokazuje da i tekstovi uvijek imaju svoj identitet, da su povezani s našim življenim iskustvom. Tako da bih rekla da da, apsolutno nam nedostaje takvih prostora.

Da li zahvaljujući komunikaciji sa svojim studenticama primjećujete da možda stasava nova generacija žena koja će se oduprijeti patrijarhalnim svjetonazorima i „pravilima“ i kako uopšte razmišljaju mlade žene koje su rođene u novom mileniju a koje sad studiraju?

Bojim se da je uzorak mojih studentica premali da bi se na temelju njega mogli donositi ovakvi dalekosežni zaključci. No, iskustva i priče koje čujem iz neke svoje šire okoline i medija zapravo ukazuju da se i među mladima događa polarizacija kojoj svi svjedočimo u našem društvu. Tako istovremeno znam za klinke koje se autaju već u srednjoj školi, što je recimo u mojoj generaciji bilo nezamislivo, ali znam i za priče o desničarskim pjesmama u učionicama.

No ono što mi je zanimljivo primijetiti iz jednog drugog iskustva, onog vezanog za moj projekt seksualne edukacije, koji nosi isto ime kao i moja knjiga – One stvari– a u sklopu kojega održavam psihodramske radionice na temu seksualnosti, jest da je prosjek godina žena koje se prijavljuju na radionice između 35 i 45 godina, uz poneku iznimku u dvadesetima i ranim tridesetima. Iako je to jednako tako mali uzorak čini mi se on dosta dobro ukazuje na to da su za obračun s patrijarhatom na osobnoj razini ipak potrebne neke godine i neka iskustva. Ono što mislim da je pozitivno jest da žene u te obračunu definitivno kreću sve ranije, i u sve većem broju.

Uopšte ne znam što vas to pitam, možda zato što ste dramaturginja i scenaristica, ali trenutno me je zaposjelo to pitanje i ne mogu mu se oduprijeti. A i nedavno sam slušala Biljanu Srbljanović i Tenu Štivičić kako govore o prvoj sezoni serije Sex i grad, o različitim načinima na koje su je doživjele s obzirom na razliku u godinama među njima.
Uskoro nam dolazi nova sezona. Šta nam uopšte pored interneta, društvenih mreža i raznih platformi za gledanje ozbiljnog feminističkog serijskog sadržaja može oživljavanje ove serije ponuditi?

Huh, iako mi je serija Seks i grad svojedobno bila guilty pleasure, definitivno imam sumnje u njen feministički potencijal i kapacitet. Zapravo, možda kao najbolji odgovor na ovo pitanje mogu ponuditi paralelu s lezbijskim pandanom Seksa i grada, serijom The L Word, kod nas katastrofalno prevedenu kao Ljubav je ljubav. U lezbijskoj zajednici pretposljednja je sezona, prva iz Generation Q serije, dugo iščekivana, vjerojatno jednako kao i novo izdanje Seks i grada među nekim strejt ženama, ali ono što je donijela bilo je uistinu poražavajuće – hrpa deklarativne inkluzivnosti, površne intersekcionalnosti, uz debelo pomanjkanje klasne osviještenosti – dakle najgore od američke verzije političke korektnosti. Kad izađe novi Seks i grad vidjet ćemo jesam li bila u pravu, no moj će izbor vjerojatnije ipak pasti na ponovno gledanje serija poput I May Destroy You, Top of the Lake ili Sharp Objects.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.