***


Znam da nisam jedini kolekcionar loših novogodišnjih proslava,
ali sam sigurno jedna od rijetkih kojoj ali baš ni jedan doček nije bio kako treba.
Poučena iskustvom prošlu sam prespavala.
Rijetko dobar potez.
Ako me pamet barem malo posluži, učiniću to I ovaj put.
Za rezime nemam snage.
Bila je to dobra godina.
Još samo kad bih ja bila malo bolja.
Svima srećnu 2008. želim !sretnangwb02.gif

POTONUĆE STARI ZA ONE ŠTO GA ”VOLE”

pro-mostar5.jpg

Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.

U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.

Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.

Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.

Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!

Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.

Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.

  • stari_mostar_okovan2.jpg

Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
ikar.jpg

Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.

Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.

Trkači olovnih nogu

Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.

I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :

”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.

Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀

Dan borbe protiv nasilja nad ženama

action-day-1.jpg

Juriš na politiku

Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.

Svi smo mi izašli ispod gender šinjela 🙂 ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena

Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.

Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la

Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.

Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.

Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom  😛

Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.

Evo i adresa sigurnih kuća iz regije

Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika

Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina

Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku) 🙁

A kako se ti zoveš ?

Vjerovatno su najgore batine koje je u životu dobio bile one kada su ga policajci pijanog pronašli kako spava na klupi u parku i pitali za ime i prezime, mjesto i datum rođenja.
Sad već pokojni, moj prijatelj Saša, uzalud je u jednom sarajevskom predgrađu objašnjavao kako je zaista, ali zaista rođen u Parizu.
Moja prijateljica Persa nikada nije izašla sa dečkom koji joj se dopao jer je on, prilikom upoznavanja, pomislio da se zajebava kad mu se predstavila.
Imam prijateljicu Renebellu. Na svim šalterima ovog svijeta ona će doživotno morati ponavljati kako je Renebella sa dva L, kako joj ne bi ime pogrešno upisali. U tom slučaju bolje se zvati Tuta, fino, lijepo , kratko i jasno Tuta.
Jer kad se zoveš Renebella sa dva L, ti nisi samo Renebella,
tvoje puno ime glasi : ”Ja sam Renebella i to sa dva ll”.

Prije par dana sam pročitala kako je jedna ovdašnja glumica djetetu dala ime ( jedno ili tri ???) Uma Atifa Maira.
Mislim da će Uma Atifa Maira već u sedmoj godini izgubiti identitet, nema te birokratije koja joj neće izostaviti barem jedno slovo, ako ne I cijelo ime. Ne znam šta je gore, greškom upisani krivi JMB ili preskočeno jedno ime u uvjerenju o državljanstvu.

Sa imenima u Bosni se čudne stvari nakon rata zbivaju.
U modi su arapska, a roditelji nemaju previše vremena da saznaju značenje imena koje će nositi njihovo mladunče.
Znam jedno dijete koje je u prevodu poljski toalet.Ako nas, pored ostalog, određuje i ime koje nosimo, na tog će se nesretnika tokom odrastati posrati ko stigne.

Imam tetku Bebu.
Tetka Beba već je baba, ali još uvijek baba Beba.
U rodnom listu joj piše Jefimija. Ponosni tata je tako upisao u knjigu rođenih, ali ne uz konsultaciju sa mamom koja je bebu donijela na svijet. I tako je beba ostala Beba.

Ja sam se trebala zvati Ana Marija. Na moju sreću pokojna prabaka je u vrijeme mog rođenja bila i živahna i lucidna, a volila se i nevješta napraviti pa je rekla kako su lijepa oba imena, a drugima prepušta da se odluče koje će mi dati.

Mislim da su nakon tragičnog raspada Jugoslavije najgore prošli Jugoslave i Jugoslavi, znam jdnog koji se sad zove Ugo, a razveo se od žene, a žena pametna i od pera, pa umjesto da ga cima po sudovima oko alimentacije, ona lijepo raspalila po njemu u novinama, dnevnim. Cijelom svijetu objasnila šta po Frojdu znači kad neko promijeni ime. Sad se ne sjećam šta znači, ali znam da nije dobro, a i baš mi je drago, jer mi dotični Ugo nije drag.

Elem, hoću da kažem, kako nas, tokom cijelog života, trajno upisane u dokumentima k’o sjenka prate dvije stvari, ime i mjesto rođenja. I ako već ne možemo birati da li ćemo dijete roditi u Donjoj Međeđi ili Londonu, onda se barem možemo potruditi oko imena koje ćemo mu dati.
Da se zna i ne zaboravi, moja Persa je rođena u Donjim Smrtićima, opština Prnjavor, pa jebem li ga, mogli su joj se barem malo oko imena potruditi.

Ništa bolje neće proći ni Sare, Milice, Luke i Stefani .
Prvi dan škole, učiteljica otvara dnevnik i proziva Milicu da kaže kako je provela raspust.Ustaje pola razreda Milica da kažu kako su provele raspust…

Ne treba ići u drugu krajnost.
Moj tata je jedino vodio računa o imenu koje će svojoj djeci dati. I nakon toga je njegovo interesovanje za nas prestajalo 😛
I tako nas troje, od tri majke rođeni, na tri stane svijeta razdvojeni, kud god da hodimo, svoje ime ne trebamo spelovati.
Ponekad mi se čini da ni to nije malo.
Od koga je, dobro je.
Hvala tata 😉

Jesen stiže, diplomi se nadam

Đole sorry

Drago mi je zbog moje mama,
što sam bez diplome,
krenula dole I postala skoro pa car.

Dobro se sjećam,
Poslije zvuka posljednjeg zvona,
Trk od škole do kafane.Bila sam sretna,
tačno pamtin dan , trening prvi ,
I ; ‘’Mala ima pivo I pero u krvi’’I onda ‘’Piši , I onda ‘’Cugaj’’,
Nekad po kiši, nekad u menzi.To su bili teški dani,
al’ sve je prošlo,
vrijeme je došlo da vladam ja.Moja mama vjeruje, možda pretjeruje,
kad kaže da sam bolja od svih
Drago mi je zbog moje mame ,
što sam od trnja
stigla do zvijezda za tili čas.Kad uradim dobru emisiju ,
Ona vodi glavnu riječ
i pita: ‘’Dal ‘ je urednik slijep?’’

Drago mi je zbog moje mame,
ona sada ima moć
da pred svima podigne glas.

diploma.jpg

Sa zaključenih osam jedinica na polugodištu četvrtog razreda gimnazije bila sam posljednja osoba od koje se očekivalo da će završiti bilo šta, pogotovo ne faklultet.
Snalaženje u nezgodnim situacijama doprinijelo je pozitivnom ishodu na kraju školske godine I pokušajem izučavanja psihologije.
Iako nisam ispunjavala ni minimum uslova da pristupim prijemnom, cijenila sam da će test inteligencije I ”odnosa riječi” (šta god to značilo) biti presudan za moje uvrštavanje u 20 odabranih koji će studirati psihologioju, ma I astronomiju ako ako zatreba. 😛
Naravno da sam pogriješila.
Položila prijemni jesam, ali prosjek ocjena iz srednje škole više je sugerisao na ta da trebam nazad u srednju, već na psihologiju.
I tako sam se ja, jedne davne godine, našla među studentima svjetske književnosti I bibliotekarstva .
Ne mogu lagati da mi nije dobro išlo, ali tištila me je vaskolika nepravda pa sam organizovala đački puč protiv nastavnog kadra, dekana, studentske službe pa čak I zvaničnih studentskih predstavnika.
Presuda nikad izrečena ali dovoljno jasna podrazumijevala je moje povlačenje sa svih ”javnih funkcija”, pa sam odlučila da jednu godinu malo oladim I ne dolazim na fakultet.

Dok sam se na fakultetu ladila, brižljivo sam gradila svoje novinarsko ime I prezime. Ne mogu reći da sam u tome postigla uspjeh koji od same sebe očkujem, ali nije bilo loše.
U novinarskom zanosu prošle su tri godine, ali je diploma postala nešto što se od mene očekuje. Kako sam ja spremna na izazove, tako sam se odlučila vratiti u školsku klupu.

Profesori su mislili da sam asistent, kolege da sam professor, bilo je zabavno, a lagala bih kad bih rekla da mi nije smetalo kad su mi se kolege obraćale sa Vi.

I mic po mic, eto I mene na četiri koraka do diplome.
Ako ovaj eksperiment uspije biću diplomirani bibliotekar I komparativista.
Ako sam znala da za slaganje knjiga na police treba diploma, neka me sad pregazi tramvaj. Dodatno me zabrinjava ovo diplomirani komparativista, ja sam, kad se prevede, studirala poređenje I slaganje 😉 Malo li je od koga je 🙂

Jedino za šta sam sigurna da mi ne treba diploma je novinarstvo.
Nema te škole u kojoj se uči talentu I nema tog zanata koji oslobađa od treme.
Zato će diploma, onako uokvirena, kod babe I dede, na zid ili u podrum, gdje god da oni procijene da joj je mjesto.

P.S.

Šala mala na temu profesije bibliotekara je bila onako malo, u funkciji teksta. Jednog dana ću napisati tekst o ovdašnjoj percepciji tog poziva , I statusu naučnih radnika koji moje kolege uživaju vani.
Kažem jednog dana, vjerovatno kad mi bude jaaakooo, jakooo dosadno.

Šest mjeseci veza

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Šta sam nakon šest mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju ništa 😛
Nakon što mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namještaj, ja ništa nisam dirala, ponekad prašinu počistim 😛

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  😛  , tako da se rukovodim onom ”siromahu je zauhar I kad mu muha uđe u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja 🙂 ali takođe znam da neću otvoriti blog u ime novorođenog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

torta_margherita.jpg

I tako, nek mi je sretna polugodišnjica 🙂 Još malo, pa ću prohodati !

Mog mora nema, i ne znam šta da radim :)

Koja vam je prva asocijacija kada se spomene Mediteran ?
Meni je more.
Nije loše ni kad ga nema, a kad se festival zove mediteranski.
Kao ovaj na Širokom Brijegu.
Nakon Širokog idem na dane hrvatskog filma, ni za to nije nužno da se održava u Hrvatskoj , jer je festival u Orašju, a to je , koliko se ja sjećam , još uvijek u Bosni i Hercegovini.
Ako znate za neko selo, zaseok ili brežuljak za koji ja nisam čula, a da se tamo održava filmski festival, javite !

Pičovanje u avgustu – 13. SFF

pozoriste.jpeg
Zaspala sam na tri filmske projekcije. Na jednoj je to bilo toliko očigledno da me je moj čovjek morao u više navrata buditi. Kad me neko bez razloga probudi, ja obično zagalamim. Zagalamih ja I u kinu. Galamila bih I sada kad se sjetim ovogodišnje regionalne selekcije, koja je glavna takmičarska I u kojoj smo ove godine gledali ostvarenja reditelja od zla oca I gore matere.
Najavljena je kao najbolja do sada, a regija nam se nehotično protegla I do Turske, pa smo imali I tri filma iz te zemlje, od kojih je jedan I osvojio glavnu festivalsku nagradu.

Takmičarski program Sarajevo film festivala otvorio je film ‘’Teško je biti fin’’ bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića. Riječ je o drugom Vuletićevom dugometražnom ostvarenju, kojim je dokazao da je moguće napraviti lošiji film već što je njegov rediteljski prvijenac ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’. Da svako zlo iznjedri jedno dobro potvrđuje I prva negativna kritika domaćeg filma u domaćem mediju.
Naravno, nakon toga, kao glavna vannastavna aktivnost filmadžija bilo je razvlačenje sline po novinarkinom imenu.

Ono što je vrijedilo jeste ‘’Hadersfild’’ Ivana Živkovića I ‘’Živi I mrtvi’’ Kristijana Milića. Da je riječ o najboljim filmovima u okviru pomenute selekcije potvrđuje I izostanak nagrada za njih.
Ipak, najbolji filmovi, kada govorim o regiji, prilkazani su u programu Fokus. Možda se pitate zašto ako su najbolji nisu I prikazani u glavnoj takmičarskoj selekciji, e pa zato što bi filmovi u glavnoj selekciji trebali imati međunarodnu premijeru na SFF-u, tu se malo furamo na Kan, Veneciju, Berlin…nije da nam se može, već eto, ‘nako!
U Fokusu smo vidjeli Golubovićev film ‘’Klopka, Sviličićev ‘’Armin’’ I za mene potpuno osvježenje, film ‘’Sutra ujutru’’, Olega Novkovića. Možda mu se može naći niz zamjerki , ali me je ta priča o povratku iz inostranstva, izgubljenoj generaciji, o tome da smo jednako sjebani bilo da smo otišli ili ostali, a trajno nesretni jer smo se razdvojili jedni od drugih, baš nekako spucala u stomak. Odličan je I Uliks Fehmiju, zahvaljujući kojem sam I upoznala svoju omiljenu glumicu Snežanu Bogdanović.
Da nije bilo mene I moje fascinacije njome, niko toj prekrasnoj ženi ,koja je onomad bila nominovana za najznačajniju evropsku nagradu Felix, ne bi postavio neko novinarsko pitanje. E, pošto mene ima, tako je I nje bilo na crvenom tepihu u živom programu moje televizije.
divjak.jpeg
U Sarajevu nikome ni jednog trenutka ne može biti dosadno. Ako volite gratis iće I piće tu su partiji, ako ste malo više u sado-mazo fazonu tu je I umirovljeni general Jovan Divjak koji će vam pokazati nekadašnje linije fronta .Dio je to nezaobilazne SFF turističke rute, a pravi turizam stiže dan nakon zatvaranja. Visoki uzvanici se transportuju do Dubrovnika I o trošku naše države uživaju u susjednoj, da se dobro opuste I raspuste svjedoči prošlogodišnji primjer , gost kauboj Nick Nolte koji se po Stradunu šetao u donjem dijelu prugaste pidžame I kućnim papučama, pokućnicama, šlapama ili patofnama, sve zavisi kako ko zove tu obuću koja isključivo služi za kućnu upotrebu. A od ovogodišnjih zvijezda tu je Juliette Binoche, gledali smo je I na crvenom tepihu I na Baščaršiji ali I na filmskom platnu. Platna nas je mogla poštediti, I ona I Anthony Minghella, reditelj I scenarista filma Provala (Breaking and Entering), prikazanog u pratećem programu.Iz filma saznajemo da su zapadnjaci dobri, a Bosanci loši, odnosno ne apriori loši, već siromašni jer su izbjeglice , a siromašne izbjeglice kradu pa postaju loše, ali tu su dobri evropljani da ih izvedu na pravi put. I sve tako. A Juliettica je u filmu Amira koja govori engleski , neobično dobro za jednu izbjeglicu .I bosanski jezik, neobično loše za izbjeglicu iz Bosne.
Nakon te filmske trakavice usudila se još uputiti prosvjed direkciji festivala jer je bila nezadovoljna intervjuom koji je sa njom uradio moj kolega.
juliette-binoche.jpeg
Kada ih svjetski paparaci zaskaču I preskaču, pišu o svemu onome što bi oni da sakriju, onda je to ok, kada su nezadovoljni pitanjima u Sarajevu, onda seru, seru jer im se može, jer nas od tih izbjeglica u Evropi razlikuje samo to što smo ostali.

Predsjednik žirija glavnog takmičarskog programa bio je Jeremy Irons, mislim da ga naša regionalna kinematografija zanima jednako koliko I sadnja šećerne repice, ali nema veze, bio je kako treba, baš cool. I na priglupa pitanja novinarke Nove TV iz Hrvatske koja su bila zasnovana na njegovim impresijama nakon degustacije šljivovice , takođe je fino odgovarao, za razliku od indisponirane Džuliete koja bi počela treći svjetski da joj je još neko neku žestu spomenuo.
jeremy-irons.jpeg

Jedini moj problem sa Ironsom je bio isti onaj koji bi imalo dijete u školi nakon što je vidjelo učiteljicu bez gaća. Kad god bih ga pogledala morala bih se sjetiti Lolite I pitati se da li ga puštaju blizu prostorija u kojima se se održavale projekcije dječijeg programa 🙂 🙂 🙂 Sad se ja malo šalim, a ustvari hoću reći da postoje uloge koje ljude obilježe za cijeli život I svakako sreća da su to dobre uloge.
djeciji-program.jpeg
Šta sam vam još htjela reći ? Možda to da su bili I Steve Buscemi I Alexander Payne I Béla Tarr I Cristian Mungiu I Michael Moore.
Sve je to dio stvarnog glamura zbog kog ovaj festival I jeste najbolji u ovom dijelu Evrope, ali I rezultat dobrih veza, izuzetne pomoći države I ako mogu dodati , bezrezervnog medijskog pokroviteljstva Federalne televizije. Zato svi propusti nisu I ne smiju biti dio početničkog šarma, jer SFF nije beba u povoju već temelj ozbiljne poslovne imperije. Propusti su velike greške I dokaz neprofesionalizma. Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan Miro Purivatra nije sam dovoljan da bi nešto šljakalo , a ne kljakalo.
Najtragičnije je što se nakon trinaest festivala uz festival nije podiglo I neko kritičarsko čedo, novinari u pokušaju usmjeravani su da bildaju čudo bosanskog filma, Zlatnog medvjeda pretvaraju u King Konga I čudo bosanskog filma plasiraju kao najbolji I jedini izvozni proizvod.
Ljepo kaže moj prijatelj Ćesa: ‘’Odrastao sam osamdesetih I vaspitan sam da je uspjeh završiti elektrotehniku ili mašinstvo I zaposliti se u Energoinvestu, ovo su godine u kojima mi poručuju da sam pogriješio što nisam studirao režiju’’.
Energoinvesta više nema, a I filmova imamo sve manje. Za sve je potrebna strategija I kontinuitet, pa I kad se kontinuitet prekine ostaje sjećanje na strategiju.
Danas nam najčešće ostaje gorak ukus u ustima I tužna spoznaja da nam niko neće dozvoliti da naglas kažemo kako je car go.

Ili kako bi rekao Ilijas Delić, pjevač Mostar sevdah reunion benda:’’ Ne znam šta bih da mi nije muzike, a rekao je to nakon nastupa u Cannesu , svjestan da smo I mi svjesni kako je imao tu nesreću da ono što cijeli život pjeva tek od nedavno sluša I cijeli svijet jer je pod etiketom World Music, a nedovoljno je to da bi se sad nešto moglo zaraditi, samo preživjeti.
Tako ni ja ne znam šta bih sa svojom frustracijom da mi nije bloga I čitalaca koliko I prstiju jedne ruke 🙂

kavaca-i-ja.jpeg

I BONUS: Koji je smisao festivala, šta je pičovanje i ko je koga spičio 😛

U zemljama male kinematografije i nepostojanja kvalitetne kino distribucije, apsurdno je praviti komercijalne filmove. Filmovi mogu biti komercijalni jedino onda kada ostvare uspjeh na kino blagajnama, a kod nas se to više doživljava kao filmski žanr već finansijska računicama, jer kina, da oprostite i nemamo.
Pametnim rediteljima ostalo je da prave filmove za svoj ćeif jer na njima svakako neće zaraditi, a u tom slučaju, manje su šanse da će se obrukati.
Festivali, poput sarajevskog, sjajno su mjesto za okupljanje upravo takvih reditelja. Pobjeda u Sarajevu nikome i ništa ne znači, osim onim autorima čiji je budžet filma bio niži od iznosa nagrade. Ako ste iz neke pripizdine ni pobjeda u Berlinu ne garantuje dobru distribuciju , pogotovo ne pobjeda u Sarajevu, ali ćete ovdje imati velike šanse da naletite na nekog dokonog producenta i ako imate sreće upravo taj dokoni i imućni svoj altruizam demonstriraće finansiranjem dijela vaše produkcije.
Pored toga postoji i zvanično mjesto gdje možete promovisati svoj projekat pred potencijalnim producentima, koprodukcijski sarajevski market CineLink, a na njemu kao i na drugim marketima ćete u toku dana imati pičing forume i ni najmanju želju da taj termin prilagodite jeziku na kom se svi koji se susreću u Sarajevu i razumiju.

II BONUS: U ruci Heineken piva, za uhom Avangard cigara

Bosna i Hercegovina je eldorado za duvansku industriju i agencije koje im rade marketing.
SFF ima oficijelno vozilo, piće, iće i medikamente (Podravka i Pliva), brzu/hitru poštu DHL, ali i zvanične cigarete festvale. Bila je to ranije Fabrika duhana Sarajevo, sjećam se kako je jednom na press konferenciji SFF-a direktor fabrike rekako kako su njihove veze sa filmadžijama neraskidive, jer filmadžije vole pušiti.
Ove godine za popušiti je bio Avangard, prekrasno dizajnirane ambalaže, ma prosto da ti bude milina da ih zapališ.
Na svakom ćošku, posebno na otvorenim kino projekcijama hostese su ih nudile nemilice pušački raspoloženoj publici. Kako su hostese tu da budu lijepe ali ne i razumne, one su ih čak dijelile i djeci petnaestak godina staroj i to ne na zahtjev djece i uličnih mangupa, već onako, na svoju ruku, da svi budu ponuđeni.
Kako je sjajan marketinški potez metnuti bebu na reklamu, tako me ne bi iznenadilo da sljedeći SFF ne najavi beba sa Avangard cigarom za avangardni festival.

Sto dana festivala

Kada se zavrsi Sarajevo Film Festival, okacicu kopacke o klin i otici na zasluzeni odmor.
Kada mi neko nakon toga pusti film, sjescu i plakati.
Prvo tiho, pa sve glasnije. Sjedicu i plakati dok ne pomodrim.
image.jpeg
Do tada cu vec nekako i izdrzati.
Kao sto sam i u Herceg Novom. Na buri sjedeci na Kanli kuli i gledajuci po drugi put svaki film. Ne zelim reci da je selekcija bila losa, naprotiv, ali kada godinu provedete po festivalima onda je prosto nemoguce da vas dokaci neki film koji niste gledali.
A kad sam kod toga dokaci, dokacio me je po drugi put Misa Radivojevic I film “Odbacen“. Jeste da film nema veze sa mojom generacijom, ali nemam ni ja sa svojom pa smo se bas nekako lijepo nasli. I trebao mi je takav film, kao sto nam I treba autor poput Radivojevica. Covjek koji se nije uhvatio u kolo sa tranzicijskim pravilima I koji bas lijepo tjera po svom.
Kao I ja. S tom razlikom sto ja nisam reditelj, niti cu ikada biti, jer ko ce onda tako predano gledati filmove I pisati o njima

Cudno su me pojedini gledali u Herceg Novom kada sam im saopstila kako iz Crne Gore putujem u Prizren.
I sad sam tu, sto bi rekla braca Amerikanci.
d1-foto4.gif
Za sve one koji jos uvijek s teskom mukom na mapi pronalaze Prizren, a Kosovo im je mrska ili najskuplja rijec, evo I informacije da je ovdje, po sesti put, organizovan festival dokumentarnog filma, Dokufest.
Ja sam ga prosle godine otkrila slucajno, kako se I otkriva ono sto vrijedi.
Sjecam se da sam za prosloghodisnji rekla da je festival malog budzeta I velikih ljudi.
Ljudi su i dalje veliki, a budzet im se snizio da nizi ne moze biti. I dalje rade na agregat.
I nadaju se svjetlu 😉

PMS TOUR

Moj PMS je nešto o čemu, tek tako, ne pričam s drugim ljudima, pa čak mu pominjanje ne ostavljam ni za ispričavanja s prijateljicama uz kafu. Detalje o mom PMS-u znaju samo oni koji znaju I za moje druge psihičke anomalije, pa kad me pitaju kako moja depresija ili anksioznost, ja kažem-ah, dobro je sve dok ne dođe PMS, jer ko će bolje razumjeti PMS od onih koji znaju šta je depresija I anksioznost uz PMS 🙂 Nastavi čitati PMS TOUR