Bez riječi

Uvijek mi je zanimljivo čitati postove posvećene riječima putem kojih je, ukucavši ih na pretraživač, putnik bez namjere , došao do nekog bloga.
Već sam u više navrata pominjala kako do mene najčešće dođu oni koji traže pi*ku ( što sam fina, stavljam zvjezdicu) ali ima i ljudi i sa drugačijim interesovanjima.

Slijede pitanja i moji odgovori .

Ovaj mi je favorit:

Kako da dobijem bebu ?

Do polaska u školu te uče da je donose rode, u školi te nauče da to nije istina, iskustvo ti potvrdi ono čemu te je škola učila, a život odredi kada će to biti.
Kako ?
Pojma nemam!
Za početak, opusti se i uživaj 😛

Kako najlakše smršati ?

Zini da ti kažem 😆 Da znam kako , bila bih prva koja bi svijetu to obzananila.

Kako vratiti voljenu osobu ?

Ova/ovaj je sigurno bio u potrazi za nekim web crnomagijskim savjetima 😛
Kako, nikako, ako te voli, vratiće se sama !

Stabilizator za kolače

Može mi biti jasno da to neko traži ali mi nikako nije jasno kako je našao mene !!!
I dovraga, šat je stabilizator za kolače??? Nije da se pravim, kao ja ne znam kuhati, pravim najbolje kolače na svijetu, ali očigledno nestabilne! 😀

Slike velikih pi*ki

Ovaj se sigurno naljutio kad je našao sitan vez, ovdje nema ni male 😆

Analiza lika Marica, Sumnjivo lice

Ovom, jasno je, treba lektira.
I ako vam nekada bas bude jako dosadno, pogledajte na netu prikaze tih lektira, joj 😀

Crvene i bijele pločice u kupatilu

Pojma nemam, obrati se etotako

Gnojna bubuljica ispod jezika

razumijem da je gadno, ali ne znam lijek 🙁

Programer za vez
Vezem, ali još nisam počela programirati !

I na kraju Kristina Ljevak Kusturica

Ljevak forever 😆

Dobro došao predsjedniče

saksofonista.jpg

 


Njihovo prijateljstvo trajalo je preko četrdeset godina.

Obje gospođe poticale su iz uglednih sarajevskih porodica.

Obje je krasio rafinirani ukus i osjećaj za lijepe manire.

Malo su i pretjerivale pa su i nakon četrdeset godina intenzivnog druženja bile na persi, ali ”stara” škola, šta se tu može.

Jednog lijepog dana gospođa X krenula je u uobičajenu sedmičnu posjetu gospođi Y.

Dok je silazila niz Logavinu primijetila je da ljudi na ulici nema. Zbunjena je bila i na pijaci Markale gdje je kupila cvijeće za gospođu Y, ni tamo, osmim prodavačice u cvjećari , nikoga nije bilo. Ista slika je dočekala pored Vječne vatre, u Titovoj ulici.

Zbunjeno je čekala na semaforu.

Tišinu su prekinuli zvuci rotacionih svjetala na automobilima koji su išli ispred crne limuzine.

Gospođa X je bila i dalje na semaforu sa buketom cvijeća u rukama kada se crna limuzina zaustavila pored nje.

Iz limuzine je izašao visok, sjedokos muškarac, pružio joj ruku, poljubio je dva puta i uzeo joj cvijeće.

Bio je to dan posjete američkog predsjednika Bila Clintona Bosni i Hercegovini.

I prvi dan kad je gospođa X kasnila prilikom posjete gospođi Y.

I prvi put da joj nije odnijela cvijeće.

*** Istinita priča 😀

Lako, lakše, najlakše i najbolje

laka.jpg

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odriješi kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao što će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baš se iznenadio.Kažu mu, prošao si, a Laka pita : ”Kroz šta ? ”. Rekao im je da nema šta obući, pa da organizatori gledaju šta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.

***


Znam da nisam jedini kolekcionar loših novogodišnjih proslava,
ali sam sigurno jedna od rijetkih kojoj ali baš ni jedan doček nije bio kako treba.
Poučena iskustvom prošlu sam prespavala.
Rijetko dobar potez.
Ako me pamet barem malo posluži, učiniću to I ovaj put.
Za rezime nemam snage.
Bila je to dobra godina.
Još samo kad bih ja bila malo bolja.
Svima srećnu 2008. želim !sretnangwb02.gif

POTONUĆE STARI ZA ONE ŠTO GA ”VOLE”

pro-mostar5.jpg

Prema starom predanju, tvrdi putopisac i pustolov Ahmed Bosnić, ako želite da se s nekim rastanete zauvijek, neka to bude na mostu.
Staro predanje demantuje vijekovno vjerovajne da je most isključivo simbol spajanja.
Tome u prilog ide i rušenje Starog u Mostaru, valjda s ciljem ukidanja svake mogućnosti spajanja i stvaranja preduslova za razdvajanje.

U posljednjih dvadeset godina malo je onih kojima se most pruži gdje god stanu, a više onih kojima je bitno da li Drina ili Neretva teku s lijeve ili desne strane.
Nakon rušenja, pa obnove, pa zahtjeva, pa odobrenja za stavljanje na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturno- istorijskih spomenika, veleljepni luk nad Neretvom ponovo je u središtu pažnje javnosti.

Kameno zdanje ponovo bole rane, pojavile su se pukotine, koje bi bile neizbježne i da ga je ponovo gradio Hajrudin, puno je toga prešlo preko njega, puno da bi pod jedan život i na jedan most stalo.

Nadležni javljaju kako nema razloga za zabrinutost, izdržaće Stari još sto tročlanopredsjedničkih mandata, ostavki premijera, nemogućnost reforme policije, pretnje bonskim ovlaštenjima , tendencije prekrajanja ustava i revidiranja dejtonskog sporazuma.

Jedino još nije poznato da li će most izdrzati posljednju najavljenu postmodernističku intervenciju, plemenitog karaktera,
a kakva bi drugačija bila ?!

Austrijski arhitekta i skulptor Michael Puhringer na most želi postaviti 14 tona tešku čeličnu skulpturu zbog čega bi most trebao biti probušen na četiri mjesta. Izrada, postavljanje i uklanjanje skulpture koja bi na mostu stajala godinu dana koštala bi 970.000 eura. Cijena prava sitnica, za razgoropađenu čeličnu nakazu čiji zagovornici najavljuju i podršku gradskih i federalnih vlasti, dok se gradske vlasti u medijima ograđuju govoreći kako čekaju saglasnost građana.

Na osnovu ovoga mogao bi se steći utisak kako u ovoj državi sve zavisi od njenog naroda, ali ako glas naroda barem ovaj umjetnički implatant spriječi, ostaje mjesta za nadu da u ovom narodu ima jos malo snage.

  • stari_mostar_okovan2.jpg

Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti
ikar.jpg

Šteta što je glas naroda izostao prilikom jedne sasvom opravdane intervencije u prostoru i što nije postojalo više volje prilikom postavljanja spomenika- zahvalnice međunarodnoj zajednici ispred zgrade predsjedništva u Sarajevu.
Umjesto tamo, danas remek djelo lucidnog i beskrajno talentovanog Nebojše Šerić Šobe stoji iza zemaljskog muzeja. Više kao tabla za grafite nesavjesne mladeži, manje kao spomenik- opomena. A riječ je o konzervi Ikara u kojoj je nešto što smo mi mislili da je za jelo, a čiji sastav nikada nije utvrđen, a što je redovno stizalo konvojima humanitarne pomoći.

Najavljeni ”dolazak” zastrašujuće konstrukcije u Mostaru nije usamljen primjer izložbe na otvorenom raznoraznih umjetnika koji su svoju gvožđuriju donijeli u Bosnu i Hercegovinu.
I danas , malo je onih koji znaju zbog čega se i kako jedna smiješna instalacija našla u centru grada Sarajeva , pošto je njena estetska dimenzija upitna, na svrsishodnosti je dobila jedino onda kad je poslužila kao scenografija za scenu ludila u domaćem filmu ”Ritam života”. Ludilo, ludilu.

Trkači olovnih nogu

Kada je u Mostaru postavljen spomenik Brus Liju, preko noći je simbol univerzalne pravde, ostao bez nunčake. Jedino zbog toga bi možda trebalo postaviti čeličnu konstrukciju iznad mosta.
Bila bi inspirativna ali vjerovatno i po život pogubna domaćim vandalima.
Tako bi i pravda bila zadovoljenja.

I na kraju, a povodom mosta, treba citirati književnika, svjedoka bezumlja današnjice , Veselina Gatala , koji kratko, jasno i poučno kaže :

”Lako je tuđim mostom gloginje mlatiti”.

Zašto most u Mostaru oblačiti u novo ruho, toliko je inspirativnih građevina diljem svijeta, ili ovo možda treba shvatiti kao povod za uzvraćanje udarca.
Predlažemo intervenciju u prostoru na Ajfelovom tornju, Branderbuškoj kapiji i Big Benu. 🙂
I mi čelika za trku imamo 😀

Dan borbe protiv nasilja nad ženama

action-day-1.jpg

Juriš na politiku

Na radiju sam radila emisiju posvećenu pravima žena i imala dovoljno malo godina da vjerujem kako su ako ne svi, onda barem većina ljudi dobri.
Bile su to godine u kojima je međunarodna zajednica tek nametnula zakon o obaveznom prisustvu od 30 % žena u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme Eldorada za dokone I ‘’samosvjesne ‘’ žene.
Jedan u nizu projekata je podrazumijevao edukaciju žena poslanica u parlamentima Bosne I Hercegovine, Crne Gore I Makedonije.
Educirali su ih vodeći regionalni komunikolozi, na regionalnim sijelima bile su kosmopolitkinje, po povratku u svoje nacionalne torove bile su protivnice bilo kog oblika integracije. Jedna se zdušno zalagala za svaki oblik onemogućavanja stvaranja od Mostara jedinstvenog grada, dok je na obali mora jela morske plodove I nazivala ih bajama ( bubama) bila je naravno za bratstvo I jedinstvo.

Svi smo mi izašli ispod gender šinjela 🙂 ili
Put do emancipacije popločan pločicama Burberry dezena

Tada, dok sam se bavila pravima žena, prvi put sam uživo vidjela original, ali baš original Louis Vuitton torbu I pipnula original, ali baš original Burberry mantil.( Riječ je o prvim godinama nakon rata u kojima smo nosile predratne Mura kapute ili nove, no name odore) . Oboje je kupila dirktorica nevladine organizacije koja se bavila pravima ženam. Bila sam sa njom dok je pazarila, jer kud ćeš boljeg društva od mlade vesele djevojke, dovoljno ljubazne da ti kaže kako ti odlično stoji novi Burberry mantil, iako svi znamo da taj mantil dobro stoji I na čiviluku. Dobro, nije kupila samo mantil I torbu, uz mantil je išla I Burberry suknja, da se žena iskombinuje , a uz jednu LV torbu I druga LV torba, nije mogla da se odluči pa da se spasi muka, odabrala je obje.
Tako se naoružana brendovima, u svom novom ‘’autfitu’’ pojavila pred ženama s Kosova da ih ta borbena žena poduči o borbi žena za ravnopravnosti polova, da ih politički, a boga mi I modno osvijesti.

Noćno kupanje
Parlamentarke u letnjim haljinama volim ,la la la

Uh, bilo je tu I dobrih momenata, ne treba dušu griješiti.
U najljepšem sjećanju mi je ostao trening parlamentarki na Miločeru. Jeste
da nisu odbojkaška reprezentacija I da im nisu trebale kondicione pripreme , ali na moru je lepše.
Greškom su me smjestili u sobu koju sam dijelila sa visokom dužnostnicom Stranke demokratske akcije (SDA). Ženi je bilo blizu sedamdeset leta, ali politika ne poznaje granice ni godine. Kada je Fatima išla na spavanje, ja sam na noćno kupanje, da je ne bi neko mladu I jedru ukrao, nisam je smjela otključanu ostavljati već sam je zaključavala I ostavljala ključ na recepciji. Da je izbio kakav požar ili poplava, na svojoj duši bih nosila propast jedne političke karijere u usponu.

Većina žena koje sam upoznala u misijama spašavanja žena od muškaraca u politici ili muževa u kući nije imala muža ni dijete. Imale su dobre devizne dnevnice, rezervisane termine na TV I radio stanicama, luksuzna ljetovalja I opravicu po posljednjoj modi.
Od gomile njih koje sam upoznala, većina ni deset posto svog rada nije usmjerila na propagiranje zaustavljanja nasilja nad ženama.

Jedan od ‘’veličanstvenih’’ trenutaka bio je dolazak Eve Ensler, autorice ‘’Vagininih monologa ‘’ u Sarajevo.
Okupile su se I žene iz NVO sektora ali I one koje su pasulj ‘’smanjile na dvojku’’ pa će ga ‘’zapržiti’’ kad se vrate kući.
Eve , sa gardom Dalaj Lame, okupila nas je u kongresnoj sali jednog od sarajevskih hotela, natjerala nas da naglas vičemo vagina te da , držeći se za ruke, izgovaramo prvo što nam pada na pamet a da ima veze sa našom ili bilo čijom vaginom  😛

Ne mogu se tačno sjetiti koliko je trajala ta moja avantura medijske podrške ženskom aktivizmu, ali danas, kada razmišljam o njima, jedino se po čestitosti mogu sjetiti udruženja Medica iz Zenice.
Koliko su te žene uradile za žene pogotovo one koje su bile žrtve ratnog silovanja je vrijedno divljenja.
Sjećam se kada su u aprilu 2003. godine obilježavale deset godina postojanja.
Sjećam se dobro jer je to bio jedini trenutak kada se nisam mogla ponašati kao profesionalac.
Na svečanost je došao dječak čija je majka, žrtva ratnog silovanja, bila štićenica Medike. Dječak je bio srednjoškolac I iz zahvalnosti prema Mediki naslikao je I poklonio im dvije slike. Nakon njegovog govora cijela sala je plakala, a novinarka, tj. ja, koja je sve to trebala ‘’zabilježiti’’ gušila se u suzama , jecala I naredna dva sata nije prestala plakati.
I danas , u okviru Medike, radi sigurna kuća. Bila sam u kući , upoznala štićenice, uvjerila se da je udruženje učinilo sve da im nakon psihičke ili fizičke torture u njihovim porodicama obezbijedi uslove za pristojan život odnosno privremeni boravak u kući, a njihovi terapeuti kroz grupne ili individualne terapije pomogli u pokušaju prevazilaženja traume.

Evo i adresa sigurnih kuća iz regije

Novi Sad, Sigurna ženska kuća
Beograd, Astra
Kragujevac, Sigurna kuća
Podgorica, Sigurna kuća
I još jednom Medika na kojoj se mogu pronaći linkovi drugih bh. udruženja Medika

Na moju sreću, niko mi se nije povjerio kao Tanji , a voljela bih da je više baka kao što je Jelenina

Jedan od najradikalnijih oblika nasilja koji se trpio a za koji ja znam je postrojavanje ukućana uz pomoć vatrenog oružja, a ženin razlog za ostanak u braku bila je dilema oko podjele zajedničke, u ratu ukradene imovine. Nije joj se pola ukradenog ostavljalo mužu…
Različiti su razlozi zbog kojih ljudi trpe nasilje i ostaju živjeti sa nasilnikom, ja ne znam ni jedan koji je opravdan, pogotovo onda kada su djeca publika i žrtve.
Voljela bih da nikada više ne čujemo izgovor: ” Dobar je on, samo ima tešku narav ” ( čitaj ruku) 🙁

A kako se ti zoveš ?

Vjerovatno su najgore batine koje je u životu dobio bile one kada su ga policajci pijanog pronašli kako spava na klupi u parku i pitali za ime i prezime, mjesto i datum rođenja.
Sad već pokojni, moj prijatelj Saša, uzalud je u jednom sarajevskom predgrađu objašnjavao kako je zaista, ali zaista rođen u Parizu.
Moja prijateljica Persa nikada nije izašla sa dečkom koji joj se dopao jer je on, prilikom upoznavanja, pomislio da se zajebava kad mu se predstavila.
Imam prijateljicu Renebellu. Na svim šalterima ovog svijeta ona će doživotno morati ponavljati kako je Renebella sa dva L, kako joj ne bi ime pogrešno upisali. U tom slučaju bolje se zvati Tuta, fino, lijepo , kratko i jasno Tuta.
Jer kad se zoveš Renebella sa dva L, ti nisi samo Renebella,
tvoje puno ime glasi : ”Ja sam Renebella i to sa dva ll”.

Prije par dana sam pročitala kako je jedna ovdašnja glumica djetetu dala ime ( jedno ili tri ???) Uma Atifa Maira.
Mislim da će Uma Atifa Maira već u sedmoj godini izgubiti identitet, nema te birokratije koja joj neće izostaviti barem jedno slovo, ako ne I cijelo ime. Ne znam šta je gore, greškom upisani krivi JMB ili preskočeno jedno ime u uvjerenju o državljanstvu.

Sa imenima u Bosni se čudne stvari nakon rata zbivaju.
U modi su arapska, a roditelji nemaju previše vremena da saznaju značenje imena koje će nositi njihovo mladunče.
Znam jedno dijete koje je u prevodu poljski toalet.Ako nas, pored ostalog, određuje i ime koje nosimo, na tog će se nesretnika tokom odrastati posrati ko stigne.

Imam tetku Bebu.
Tetka Beba već je baba, ali još uvijek baba Beba.
U rodnom listu joj piše Jefimija. Ponosni tata je tako upisao u knjigu rođenih, ali ne uz konsultaciju sa mamom koja je bebu donijela na svijet. I tako je beba ostala Beba.

Ja sam se trebala zvati Ana Marija. Na moju sreću pokojna prabaka je u vrijeme mog rođenja bila i živahna i lucidna, a volila se i nevješta napraviti pa je rekla kako su lijepa oba imena, a drugima prepušta da se odluče koje će mi dati.

Mislim da su nakon tragičnog raspada Jugoslavije najgore prošli Jugoslave i Jugoslavi, znam jdnog koji se sad zove Ugo, a razveo se od žene, a žena pametna i od pera, pa umjesto da ga cima po sudovima oko alimentacije, ona lijepo raspalila po njemu u novinama, dnevnim. Cijelom svijetu objasnila šta po Frojdu znači kad neko promijeni ime. Sad se ne sjećam šta znači, ali znam da nije dobro, a i baš mi je drago, jer mi dotični Ugo nije drag.

Elem, hoću da kažem, kako nas, tokom cijelog života, trajno upisane u dokumentima k’o sjenka prate dvije stvari, ime i mjesto rođenja. I ako već ne možemo birati da li ćemo dijete roditi u Donjoj Međeđi ili Londonu, onda se barem možemo potruditi oko imena koje ćemo mu dati.
Da se zna i ne zaboravi, moja Persa je rođena u Donjim Smrtićima, opština Prnjavor, pa jebem li ga, mogli su joj se barem malo oko imena potruditi.

Ništa bolje neće proći ni Sare, Milice, Luke i Stefani .
Prvi dan škole, učiteljica otvara dnevnik i proziva Milicu da kaže kako je provela raspust.Ustaje pola razreda Milica da kažu kako su provele raspust…

Ne treba ići u drugu krajnost.
Moj tata je jedino vodio računa o imenu koje će svojoj djeci dati. I nakon toga je njegovo interesovanje za nas prestajalo 😛
I tako nas troje, od tri majke rođeni, na tri stane svijeta razdvojeni, kud god da hodimo, svoje ime ne trebamo spelovati.
Ponekad mi se čini da ni to nije malo.
Od koga je, dobro je.
Hvala tata 😉

Jesen stiže, diplomi se nadam

Đole sorry

Drago mi je zbog moje mama,
što sam bez diplome,
krenula dole I postala skoro pa car.

Dobro se sjećam,
Poslije zvuka posljednjeg zvona,
Trk od škole do kafane.Bila sam sretna,
tačno pamtin dan , trening prvi ,
I ; ‘’Mala ima pivo I pero u krvi’’I onda ‘’Piši , I onda ‘’Cugaj’’,
Nekad po kiši, nekad u menzi.To su bili teški dani,
al’ sve je prošlo,
vrijeme je došlo da vladam ja.Moja mama vjeruje, možda pretjeruje,
kad kaže da sam bolja od svih
Drago mi je zbog moje mame ,
što sam od trnja
stigla do zvijezda za tili čas.Kad uradim dobru emisiju ,
Ona vodi glavnu riječ
i pita: ‘’Dal ‘ je urednik slijep?’’

Drago mi je zbog moje mame,
ona sada ima moć
da pred svima podigne glas.

diploma.jpg

Sa zaključenih osam jedinica na polugodištu četvrtog razreda gimnazije bila sam posljednja osoba od koje se očekivalo da će završiti bilo šta, pogotovo ne faklultet.
Snalaženje u nezgodnim situacijama doprinijelo je pozitivnom ishodu na kraju školske godine I pokušajem izučavanja psihologije.
Iako nisam ispunjavala ni minimum uslova da pristupim prijemnom, cijenila sam da će test inteligencije I ”odnosa riječi” (šta god to značilo) biti presudan za moje uvrštavanje u 20 odabranih koji će studirati psihologioju, ma I astronomiju ako ako zatreba. 😛
Naravno da sam pogriješila.
Položila prijemni jesam, ali prosjek ocjena iz srednje škole više je sugerisao na ta da trebam nazad u srednju, već na psihologiju.
I tako sam se ja, jedne davne godine, našla među studentima svjetske književnosti I bibliotekarstva .
Ne mogu lagati da mi nije dobro išlo, ali tištila me je vaskolika nepravda pa sam organizovala đački puč protiv nastavnog kadra, dekana, studentske službe pa čak I zvaničnih studentskih predstavnika.
Presuda nikad izrečena ali dovoljno jasna podrazumijevala je moje povlačenje sa svih ”javnih funkcija”, pa sam odlučila da jednu godinu malo oladim I ne dolazim na fakultet.

Dok sam se na fakultetu ladila, brižljivo sam gradila svoje novinarsko ime I prezime. Ne mogu reći da sam u tome postigla uspjeh koji od same sebe očkujem, ali nije bilo loše.
U novinarskom zanosu prošle su tri godine, ali je diploma postala nešto što se od mene očekuje. Kako sam ja spremna na izazove, tako sam se odlučila vratiti u školsku klupu.

Profesori su mislili da sam asistent, kolege da sam professor, bilo je zabavno, a lagala bih kad bih rekla da mi nije smetalo kad su mi se kolege obraćale sa Vi.

I mic po mic, eto I mene na četiri koraka do diplome.
Ako ovaj eksperiment uspije biću diplomirani bibliotekar I komparativista.
Ako sam znala da za slaganje knjiga na police treba diploma, neka me sad pregazi tramvaj. Dodatno me zabrinjava ovo diplomirani komparativista, ja sam, kad se prevede, studirala poređenje I slaganje 😉 Malo li je od koga je 🙂

Jedino za šta sam sigurna da mi ne treba diploma je novinarstvo.
Nema te škole u kojoj se uči talentu I nema tog zanata koji oslobađa od treme.
Zato će diploma, onako uokvirena, kod babe I dede, na zid ili u podrum, gdje god da oni procijene da joj je mjesto.

P.S.

Šala mala na temu profesije bibliotekara je bila onako malo, u funkciji teksta. Jednog dana ću napisati tekst o ovdašnjoj percepciji tog poziva , I statusu naučnih radnika koji moje kolege uživaju vani.
Kažem jednog dana, vjerovatno kad mi bude jaaakooo, jakooo dosadno.

Šest mjeseci veza

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Šta sam nakon šest mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju ništa 😛
Nakon što mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namještaj, ja ništa nisam dirala, ponekad prašinu počistim 😛

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  😛  , tako da se rukovodim onom ”siromahu je zauhar I kad mu muha uđe u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja 🙂 ali takođe znam da neću otvoriti blog u ime novorođenog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

torta_margherita.jpg

I tako, nek mi je sretna polugodišnjica 🙂 Još malo, pa ću prohodati !