DRUGI DAN

Prošao je i prvi dan mog života na blogu.

Nisam obavijestila stanodavca i savjetnika želeći vidjeti kako bih se nosila s ovim da nemam njih dvoje.

Vidim nikako.

Na ovaj način mogla bih pisati i u Wordu, pa save in my documents.

Sinoć sam se pitala hoću li imati tri sata za posvetiti mom novom hobiju.

Danas sam shvatila da neću ni tri minute.Sigurno bi i meni dobro došlo da sam bila u Pančevu,

ali to je svakako za veterane a ne početnike.

Ne znam o čemu bih prije pisala!

Da li se baviti smislom bloga i od nekih budućih posjetilaca

(a nije naopako da baš nikoga ne bude)

zatražiti mišljenje i savjet o postizanju svrsishodnosti vlastitog bloga 🙂

Da li pisati o umiranju?U Sarajevu. Svakodnevnom. Od beba do staraca.

Ili samo o onome što može a ne mora prethoditi smrti,

o karcinomu i osjećaju da ne znaš kud bi i šta bi sa sobom kad shvatis da je neko ko ti je jako drag

upravo javio da ga posjeduje.

Da li o prijateljima koji nisu sa tobom, a teško ti je u ovim i bilo kojim drugim godinama tražiti nove?

Da li o VIP Velikom bratu? O sramoti zbog toga što smo to mi, pa bili ili ne bili VIP.

O politici bih sigurno da živim u Srbiji,

u Bosni to nije interesantno, od rotiranja tročlanog predsjedništva više ne može da ti se zavrti u glavi,

oguglali smo!

Ne znam, nisam pametna. Daću sebi još jedan dan fore da osmislim šta ću i kako ću.

Najprije posramljena moram na konsultacije 🙂

I svakako moram ukloniti ovu armaturu na plavoj podlozi

i saznati kako da mi tema ne bude ovako anemična 😉

Kuc -Kuc

Zahvaljujući naklonosti moje mile Tatjane Vehovec, vlasnice Moosheme i nesebičnoj pomoći Tamburixa, ja imam blog.
Šta ću s njim, pojma nemam!
Tanja me je savjetovala da zbog obilne količine gorčine koju svakodnevno ispoljavam, ne koristim svoje ime i prezime.
Mudro zbori kao i obično, ali zbog permanentne potrebe da se dopadnem drugima , pod nekim-tamo-nik-nejmom , neću se truditi pa se neću ni samoj sebi dopasti 😉
A možda mi upravo zbog toga i treba blog.
Da se raspojasam i istresem, sitno vezem, krupno šaram i ne mislim na rezultat. I na publiku. Do koje svakako ne znam kako doći.
Iz onog malo što znam shvatila sam da je za to najmanje potrebno tri sata dnevno provoditi na blogosveri.
Imam li ja toliko ? 😉
Nisam sigurna, ali pokušaću.
Ako ne upali, pridodaću to svojoj kolekciji promašenih investicija.
A ovoga puta želim samo da se zahvalim stanodavcu i blog savjetniku.
I da vidim kako ovo izgleda kad kliknem puljku publish 🙂