Nije kome je namijenjeno već kome je suđeno!

Nekada sam ovakav dnevnik planirala voditi sa jednog od najprestiznijih svjetskih filmskih festivala, ali nisam imala ni volje ni uslova za to.

Danas je svečano otoren prvi Filmski festival Srbije, s jasnim cijem stvaranja nacionalnog festivala i promocije domaćeg filma.
Ne čudi me što reditelji kazu da je za snimanje filma najvazniji ketering, tako je i meni, na ovom festivalu ,najvaznije gostoprimstvo moje prijateljice Tanje pa mogu odmah, nakon prvog dana, festival proglasiti odličnim.
Kada bih bila iskrena rekla bih da je za tako nešto najprije prerano,a za tim svakako ne bih izostavila spominjanje Emira Kusturice, njegovog filma ”Zavet” i cijelog jednog programa posvećenog njemu, sto mi se, pa hajmo reci, ne dopada.
Danas sam, nakon što sam u Kanu prespavala svjetsku premijeru ,po drugi put pogledala pomenuti film, zeleci samu sebe uvjeriti u to da Kusturica ne moze napraviti los film, a da se ne lazemo moze , kako da ne .
Sve drugo, ako zazmirim na jedno oko i ne vidim Kustu , je ok, pa cak i crveni tepih za koji su organizatori naglasili da ce biti po uzoru na holivudski i evropski cilim 🙂 hocu reci tepih.
Srbija na svu srecu ima dovoljno glumackih i rediteljskih velicina da ih od stvarne slicnosti sa holivudskim glamurom dijeli jedino jezik malog naroda…
I los geografski polozaj 🙂
Za sutra je najavljena press konferencija filma ”Zavet”.Iskreno se nadam da to nece bitno uticati na sliku koju sam danas stvorila.

KANSKA GOLGOTA

S ”one”strane crvenog tepiha

Bio je januar i 2002. godina i 40 stepeni temperatura u kabini šlepera kog sam ustopala u Foči , a koji je putovao ka Podgorici i čiji vozač nije znao podesiti klima uređaj.
Stajali smo četiri sata na granici jer je prevoznik bio sumnjiv carinicima,mnogo više već auto mafija koja je tih godina krstarira bosanskim i crnogorskim drumovima. Nastavi čitati KANSKA GOLGOTA

Dan otvorenih vrata, četvrta sreća!

vrata.jpg

Ovo će biti moj četvrti post što ujedno podrazumijeva i izlazak iz ilegale.
Ovaj prethodni će biti u kategoriji promašene teme, naravno kad budem znala napraviti sekcije.
Eto, vrijeme je da otvorim vrata.
Mada još nisam sigurna koliko je to pametno i koliko sam zadovoljna onim sto stoji ovdje.
Moj privatni kritičar je rekao da ovo nisam ja, na putu do pronalaska sebe želim da vas put dovede do mene.

Upadaj, idemo nigdje! Dzimi Dzimi i mali brat!

Taksisti obično sve znaju, to im je u prirodi posla i opislu ličnosti.
Najčešće ne znaju gdje je adresa na koju vas trebaju voziti, ali to je manje bitno.
Barem za ovu priču!
Jedan takav, kad mu juče rekoh da me vozi do Muzeja atentata, a riječ je
o nekadašnjem Muzeju Mlade Bosne i Gavrila Principa, imao je inspiraciju i niz asocijacija
na događaj iz prošlost, tvrdeći kako da nije bilo Gavrila, tj. da nije upucao prestolonasljednika,
on, tj. taksista danas ne bi vozio taksi !!!

Bila sam na jednoj srpskoj slavi, one obično služe da bi se ustanovilo ko je počeo rat, istina je da su na tim slavama u Republici Srpskoj jedini posjetitelji Srbi i da nije teško doći do konsenzusa, ali neka, nema veze, da se podvuče i prisjeti!
Na toj slavi jedna od gošći malo se odmakla od zadate teme i sva usplahirena pričala o tome kako joj jedno dijete ide u Španiju, a drugo u Grčku, kao da će u najmanju ruku osvajati neki zajeban planinski vrh.

Mada sam tada duboko vjerovala da ću ići u Japan, nisam o tome cijenjenom skupu ništa govorila, da ne pokvarim ženi ushićenje zbog putovanja njene djece.
Ni sama nisam bila ushićena zbog vlastitog putovanja u Grčku jer mi je u odnosu na Japan sve izgledalo nekako sitno…

Početkom ovog mjeseca M2 obrazac, kopija radne knjižice,lične karte i pasoša, dvije fotografije na kojima po pravilu izgledaš kao kreten,
pozivno pismo,potvrda o vlastitim primanjima sa sve pantljičarom od spiska mojih kreditnih zaduženja i ja krenuli smo u Grčku ambasadu. Ja potpuno spremna na sva poniženja koja podrazumijeva ponizan zahtjev državljanke Bosne i Hercegovine
za vizu neke Evropske zemlje.Potpuno spremna za odgovore na sva besmislena pitanja!

Službenik ambasade gleda u mene, pa u slike koje sam mu donijela, pa u sliku u pasošu.
Pa sve tako po nekoliko puta.
Jasno je i meni da na tim slikama izgledam kao tri različite osobe te molim sve Grčke
bogove da mi to ne bude otežavajući momenat u ispunjavanju moje želje za vizom.
Službenik se konačno oglasio i riješio misteriju.
Prepoznao me je.
Zbog emisije koju sam na televiziji nekada vodila a na koju je zaboravila i moja najuža rodbina,
ali zbog koje sam u tom trenutku bila blizu i bogovima Grčke, samoj Grčkoj
a što je najvažnije i službeniku ambasade.

Viza je odmah odobrena.Televizija je čudo!Za par dana trebala sam doći po nju.

Mada sam znala da je ona ulaznica za jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu u tom trenutku,ali nekako sam se radovala.Najdosadnije,jer je bila riječ o dodjeli Evropske pozorišne nagrade.
Jer u vrijeme prošlogodišnje dodjele u Torinu pet dana nisam imala sa kim popiti kafu.
Jer su se svi horski pričali jedino i isključivo o pozorištu,
kao da je riječ o takmičenju mladih oratora a ne skupu pozorišnih znalalaca sa podužim stažom.
Jer je jedini interesantan događaj bila vijest o smrti Slobodana Miloševića.
Kasnije je Ivan Medenica pisao kako je Jovan Ćirilov otišao do Harolda Pintera ”po reakciju” ja se ne sjećam da je iko mogao doći do Pintera, ali nema veze.
Tog postarijeg čičicu, tada friškog nobelovca posmatrali smo sa poveće distance i slušali javni intervju.
Kasnije smo gledali jednu veoma dosadnu predstavu po njegovom tekstu.
Ne sjećam se kakve su bile reakcije mudrih glava nakon nje, ali se sjećam da su zamijerali Koršunovasu na uprizorenju ”Majstora i Margarite”.Kao, to nikome do sada nije pošlo za rukom, pa neće ni njemu…
Ako se ja pitam, to je bila jedna od boljih predstava koje sam u životu gledala.

Saznala sam da ne idem u Japan.
Još nije bilo vrijeme da se ode po vizu kada sam saznala da u Grčku neću ići.
Razlog, nema ni jedne bosanskohercegovačke predstave…
🙂 Kao da je riječ o smotri folklornog stvaralaštva, pa ako ne ide KUD iz mog sela, ne idem ni ja.

Putem privatnih veza do službenika Grčke ambasade stigla je vijest da ja ne idem.
Putem privatnih veza mi je poručio da se, kad stignem u ambasadu ”pravim” da idem 😉 jer je proces poništavanja vize dugotrajan i bolan, vjerovatno jednako koliko i moja spoznaja da ne idem.

I tako sam jednog kišnog sarajevskog dana uzela vizu za nigdje.

Bila je izdata na dvadeset dana .

Mogla sam u vlastitoj režiji otići bilo gdje.

Na bilo koje mjesto na koje bih po vlastitoj priči od samo prije mjesec dana otišla da nam,kao, za svaku bjelosvjetsku selendru ne treba viza.
Nisam otišla nigdje.
U istom mjesecu, a baš me je krenulo, dobila sam i vizu za Francusku.
Vizu na godinu dana!
Kada istekne vrijeme prijateljskog službenog posjeta Francuskoj,
moja mogućnost jednogodišnje šetnje po Evropi biće neiskorištena.

I tu se nekako vraćamo taksisti s početka priče.

Bio bi on nešto drugo da nije bilo Gavrila jednako koliko bih ja bila svjetski putnik.
Sa Gavrilom i bez njega bili bismo tu gdje jesmo.
Kao što bi i da je čak njegov pucanj bio u prazno, opet sve bilo kako jeste.
I zato, popija Fantu , ostani bambuća.Mjehurići šapuću, život te zove 🙂

DRUGI DAN

Prošao je i prvi dan mog života na blogu.

Nisam obavijestila stanodavca i savjetnika želeći vidjeti kako bih se nosila s ovim da nemam njih dvoje.

Vidim nikako.

Na ovaj način mogla bih pisati i u Wordu, pa save in my documents.

Sinoć sam se pitala hoću li imati tri sata za posvetiti mom novom hobiju.

Danas sam shvatila da neću ni tri minute.Sigurno bi i meni dobro došlo da sam bila u Pančevu,

ali to je svakako za veterane a ne početnike.

Ne znam o čemu bih prije pisala!

Da li se baviti smislom bloga i od nekih budućih posjetilaca

(a nije naopako da baš nikoga ne bude)

zatražiti mišljenje i savjet o postizanju svrsishodnosti vlastitog bloga 🙂

Da li pisati o umiranju?U Sarajevu. Svakodnevnom. Od beba do staraca.

Ili samo o onome što može a ne mora prethoditi smrti,

o karcinomu i osjećaju da ne znaš kud bi i šta bi sa sobom kad shvatis da je neko ko ti je jako drag

upravo javio da ga posjeduje.

Da li o prijateljima koji nisu sa tobom, a teško ti je u ovim i bilo kojim drugim godinama tražiti nove?

Da li o VIP Velikom bratu? O sramoti zbog toga što smo to mi, pa bili ili ne bili VIP.

O politici bih sigurno da živim u Srbiji,

u Bosni to nije interesantno, od rotiranja tročlanog predsjedništva više ne može da ti se zavrti u glavi,

oguglali smo!

Ne znam, nisam pametna. Daću sebi još jedan dan fore da osmislim šta ću i kako ću.

Najprije posramljena moram na konsultacije 🙂

I svakako moram ukloniti ovu armaturu na plavoj podlozi

i saznati kako da mi tema ne bude ovako anemična 😉

Kuc -Kuc

Zahvaljujući naklonosti moje mile Tatjane Vehovec, vlasnice Moosheme i nesebičnoj pomoći Tamburixa, ja imam blog.
Šta ću s njim, pojma nemam!
Tanja me je savjetovala da zbog obilne količine gorčine koju svakodnevno ispoljavam, ne koristim svoje ime i prezime.
Mudro zbori kao i obično, ali zbog permanentne potrebe da se dopadnem drugima , pod nekim-tamo-nik-nejmom , neću se truditi pa se neću ni samoj sebi dopasti 😉
A možda mi upravo zbog toga i treba blog.
Da se raspojasam i istresem, sitno vezem, krupno šaram i ne mislim na rezultat. I na publiku. Do koje svakako ne znam kako doći.
Iz onog malo što znam shvatila sam da je za to najmanje potrebno tri sata dnevno provoditi na blogosveri.
Imam li ja toliko ? 😉
Nisam sigurna, ali pokušaću.
Ako ne upali, pridodaću to svojoj kolekciji promašenih investicija.
A ovoga puta želim samo da se zahvalim stanodavcu i blog savjetniku.
I da vidim kako ovo izgleda kad kliknem puljku publish 🙂