Pičovanje u avgustu – 13. SFF

pozoriste.jpeg
Zaspala sam na tri filmske projekcije. Na jednoj je to bilo toliko očigledno da me je moj čovjek morao u više navrata buditi. Kad me neko bez razloga probudi, ja obično zagalamim. Zagalamih ja I u kinu. Galamila bih I sada kad se sjetim ovogodišnje regionalne selekcije, koja je glavna takmičarska I u kojoj smo ove godine gledali ostvarenja reditelja od zla oca I gore matere.
Najavljena je kao najbolja do sada, a regija nam se nehotično protegla I do Turske, pa smo imali I tri filma iz te zemlje, od kojih je jedan I osvojio glavnu festivalsku nagradu.

Takmičarski program Sarajevo film festivala otvorio je film ‘’Teško je biti fin’’ bosanskohercegovačkog reditelja Srđana Vuletića. Riječ je o drugom Vuletićevom dugometražnom ostvarenju, kojim je dokazao da je moguće napraviti lošiji film već što je njegov rediteljski prvijenac ‘’Ljeto u zlatnoj dolini’’. Da svako zlo iznjedri jedno dobro potvrđuje I prva negativna kritika domaćeg filma u domaćem mediju.
Naravno, nakon toga, kao glavna vannastavna aktivnost filmadžija bilo je razvlačenje sline po novinarkinom imenu.

Ono što je vrijedilo jeste ‘’Hadersfild’’ Ivana Živkovića I ‘’Živi I mrtvi’’ Kristijana Milića. Da je riječ o najboljim filmovima u okviru pomenute selekcije potvrđuje I izostanak nagrada za njih.
Ipak, najbolji filmovi, kada govorim o regiji, prilkazani su u programu Fokus. Možda se pitate zašto ako su najbolji nisu I prikazani u glavnoj takmičarskoj selekciji, e pa zato što bi filmovi u glavnoj selekciji trebali imati međunarodnu premijeru na SFF-u, tu se malo furamo na Kan, Veneciju, Berlin…nije da nam se može, već eto, ‘nako!
U Fokusu smo vidjeli Golubovićev film ‘’Klopka, Sviličićev ‘’Armin’’ I za mene potpuno osvježenje, film ‘’Sutra ujutru’’, Olega Novkovića. Možda mu se može naći niz zamjerki , ali me je ta priča o povratku iz inostranstva, izgubljenoj generaciji, o tome da smo jednako sjebani bilo da smo otišli ili ostali, a trajno nesretni jer smo se razdvojili jedni od drugih, baš nekako spucala u stomak. Odličan je I Uliks Fehmiju, zahvaljujući kojem sam I upoznala svoju omiljenu glumicu Snežanu Bogdanović.
Da nije bilo mene I moje fascinacije njome, niko toj prekrasnoj ženi ,koja je onomad bila nominovana za najznačajniju evropsku nagradu Felix, ne bi postavio neko novinarsko pitanje. E, pošto mene ima, tako je I nje bilo na crvenom tepihu u živom programu moje televizije.
divjak.jpeg
U Sarajevu nikome ni jednog trenutka ne može biti dosadno. Ako volite gratis iće I piće tu su partiji, ako ste malo više u sado-mazo fazonu tu je I umirovljeni general Jovan Divjak koji će vam pokazati nekadašnje linije fronta .Dio je to nezaobilazne SFF turističke rute, a pravi turizam stiže dan nakon zatvaranja. Visoki uzvanici se transportuju do Dubrovnika I o trošku naše države uživaju u susjednoj, da se dobro opuste I raspuste svjedoči prošlogodišnji primjer , gost kauboj Nick Nolte koji se po Stradunu šetao u donjem dijelu prugaste pidžame I kućnim papučama, pokućnicama, šlapama ili patofnama, sve zavisi kako ko zove tu obuću koja isključivo služi za kućnu upotrebu. A od ovogodišnjih zvijezda tu je Juliette Binoche, gledali smo je I na crvenom tepihu I na Baščaršiji ali I na filmskom platnu. Platna nas je mogla poštediti, I ona I Anthony Minghella, reditelj I scenarista filma Provala (Breaking and Entering), prikazanog u pratećem programu.Iz filma saznajemo da su zapadnjaci dobri, a Bosanci loši, odnosno ne apriori loši, već siromašni jer su izbjeglice , a siromašne izbjeglice kradu pa postaju loše, ali tu su dobri evropljani da ih izvedu na pravi put. I sve tako. A Juliettica je u filmu Amira koja govori engleski , neobično dobro za jednu izbjeglicu .I bosanski jezik, neobično loše za izbjeglicu iz Bosne.
Nakon te filmske trakavice usudila se još uputiti prosvjed direkciji festivala jer je bila nezadovoljna intervjuom koji je sa njom uradio moj kolega.
juliette-binoche.jpeg
Kada ih svjetski paparaci zaskaču I preskaču, pišu o svemu onome što bi oni da sakriju, onda je to ok, kada su nezadovoljni pitanjima u Sarajevu, onda seru, seru jer im se može, jer nas od tih izbjeglica u Evropi razlikuje samo to što smo ostali.

Predsjednik žirija glavnog takmičarskog programa bio je Jeremy Irons, mislim da ga naša regionalna kinematografija zanima jednako koliko I sadnja šećerne repice, ali nema veze, bio je kako treba, baš cool. I na priglupa pitanja novinarke Nove TV iz Hrvatske koja su bila zasnovana na njegovim impresijama nakon degustacije šljivovice , takođe je fino odgovarao, za razliku od indisponirane Džuliete koja bi počela treći svjetski da joj je još neko neku žestu spomenuo.
jeremy-irons.jpeg

Jedini moj problem sa Ironsom je bio isti onaj koji bi imalo dijete u školi nakon što je vidjelo učiteljicu bez gaća. Kad god bih ga pogledala morala bih se sjetiti Lolite I pitati se da li ga puštaju blizu prostorija u kojima se se održavale projekcije dječijeg programa 🙂 🙂 🙂 Sad se ja malo šalim, a ustvari hoću reći da postoje uloge koje ljude obilježe za cijeli život I svakako sreća da su to dobre uloge.
djeciji-program.jpeg
Šta sam vam još htjela reći ? Možda to da su bili I Steve Buscemi I Alexander Payne I Béla Tarr I Cristian Mungiu I Michael Moore.
Sve je to dio stvarnog glamura zbog kog ovaj festival I jeste najbolji u ovom dijelu Evrope, ali I rezultat dobrih veza, izuzetne pomoći države I ako mogu dodati , bezrezervnog medijskog pokroviteljstva Federalne televizije. Zato svi propusti nisu I ne smiju biti dio početničkog šarma, jer SFF nije beba u povoju već temelj ozbiljne poslovne imperije. Propusti su velike greške I dokaz neprofesionalizma. Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedan Miro Purivatra nije sam dovoljan da bi nešto šljakalo , a ne kljakalo.
Najtragičnije je što se nakon trinaest festivala uz festival nije podiglo I neko kritičarsko čedo, novinari u pokušaju usmjeravani su da bildaju čudo bosanskog filma, Zlatnog medvjeda pretvaraju u King Konga I čudo bosanskog filma plasiraju kao najbolji I jedini izvozni proizvod.
Ljepo kaže moj prijatelj Ćesa: ‘’Odrastao sam osamdesetih I vaspitan sam da je uspjeh završiti elektrotehniku ili mašinstvo I zaposliti se u Energoinvestu, ovo su godine u kojima mi poručuju da sam pogriješio što nisam studirao režiju’’.
Energoinvesta više nema, a I filmova imamo sve manje. Za sve je potrebna strategija I kontinuitet, pa I kad se kontinuitet prekine ostaje sjećanje na strategiju.
Danas nam najčešće ostaje gorak ukus u ustima I tužna spoznaja da nam niko neće dozvoliti da naglas kažemo kako je car go.

Ili kako bi rekao Ilijas Delić, pjevač Mostar sevdah reunion benda:’’ Ne znam šta bih da mi nije muzike, a rekao je to nakon nastupa u Cannesu , svjestan da smo I mi svjesni kako je imao tu nesreću da ono što cijeli život pjeva tek od nedavno sluša I cijeli svijet jer je pod etiketom World Music, a nedovoljno je to da bi se sad nešto moglo zaraditi, samo preživjeti.
Tako ni ja ne znam šta bih sa svojom frustracijom da mi nije bloga I čitalaca koliko I prstiju jedne ruke 🙂

kavaca-i-ja.jpeg

I BONUS: Koji je smisao festivala, šta je pičovanje i ko je koga spičio 😛

U zemljama male kinematografije i nepostojanja kvalitetne kino distribucije, apsurdno je praviti komercijalne filmove. Filmovi mogu biti komercijalni jedino onda kada ostvare uspjeh na kino blagajnama, a kod nas se to više doživljava kao filmski žanr već finansijska računicama, jer kina, da oprostite i nemamo.
Pametnim rediteljima ostalo je da prave filmove za svoj ćeif jer na njima svakako neće zaraditi, a u tom slučaju, manje su šanse da će se obrukati.
Festivali, poput sarajevskog, sjajno su mjesto za okupljanje upravo takvih reditelja. Pobjeda u Sarajevu nikome i ništa ne znači, osim onim autorima čiji je budžet filma bio niži od iznosa nagrade. Ako ste iz neke pripizdine ni pobjeda u Berlinu ne garantuje dobru distribuciju , pogotovo ne pobjeda u Sarajevu, ali ćete ovdje imati velike šanse da naletite na nekog dokonog producenta i ako imate sreće upravo taj dokoni i imućni svoj altruizam demonstriraće finansiranjem dijela vaše produkcije.
Pored toga postoji i zvanično mjesto gdje možete promovisati svoj projekat pred potencijalnim producentima, koprodukcijski sarajevski market CineLink, a na njemu kao i na drugim marketima ćete u toku dana imati pičing forume i ni najmanju želju da taj termin prilagodite jeziku na kom se svi koji se susreću u Sarajevu i razumiju.

II BONUS: U ruci Heineken piva, za uhom Avangard cigara

Bosna i Hercegovina je eldorado za duvansku industriju i agencije koje im rade marketing.
SFF ima oficijelno vozilo, piće, iće i medikamente (Podravka i Pliva), brzu/hitru poštu DHL, ali i zvanične cigarete festvale. Bila je to ranije Fabrika duhana Sarajevo, sjećam se kako je jednom na press konferenciji SFF-a direktor fabrike rekako kako su njihove veze sa filmadžijama neraskidive, jer filmadžije vole pušiti.
Ove godine za popušiti je bio Avangard, prekrasno dizajnirane ambalaže, ma prosto da ti bude milina da ih zapališ.
Na svakom ćošku, posebno na otvorenim kino projekcijama hostese su ih nudile nemilice pušački raspoloženoj publici. Kako su hostese tu da budu lijepe ali ne i razumne, one su ih čak dijelile i djeci petnaestak godina staroj i to ne na zahtjev djece i uličnih mangupa, već onako, na svoju ruku, da svi budu ponuđeni.
Kako je sjajan marketinški potez metnuti bebu na reklamu, tako me ne bi iznenadilo da sljedeći SFF ne najavi beba sa Avangard cigarom za avangardni festival.

Sto dana festivala

Kada se zavrsi Sarajevo Film Festival, okacicu kopacke o klin i otici na zasluzeni odmor.
Kada mi neko nakon toga pusti film, sjescu i plakati.
Prvo tiho, pa sve glasnije. Sjedicu i plakati dok ne pomodrim.
image.jpeg
Do tada cu vec nekako i izdrzati.
Kao sto sam i u Herceg Novom. Na buri sjedeci na Kanli kuli i gledajuci po drugi put svaki film. Ne zelim reci da je selekcija bila losa, naprotiv, ali kada godinu provedete po festivalima onda je prosto nemoguce da vas dokaci neki film koji niste gledali.
A kad sam kod toga dokaci, dokacio me je po drugi put Misa Radivojevic I film “Odbacen“. Jeste da film nema veze sa mojom generacijom, ali nemam ni ja sa svojom pa smo se bas nekako lijepo nasli. I trebao mi je takav film, kao sto nam I treba autor poput Radivojevica. Covjek koji se nije uhvatio u kolo sa tranzicijskim pravilima I koji bas lijepo tjera po svom.
Kao I ja. S tom razlikom sto ja nisam reditelj, niti cu ikada biti, jer ko ce onda tako predano gledati filmove I pisati o njima

Cudno su me pojedini gledali u Herceg Novom kada sam im saopstila kako iz Crne Gore putujem u Prizren.
I sad sam tu, sto bi rekla braca Amerikanci.
d1-foto4.gif
Za sve one koji jos uvijek s teskom mukom na mapi pronalaze Prizren, a Kosovo im je mrska ili najskuplja rijec, evo I informacije da je ovdje, po sesti put, organizovan festival dokumentarnog filma, Dokufest.
Ja sam ga prosle godine otkrila slucajno, kako se I otkriva ono sto vrijedi.
Sjecam se da sam za prosloghodisnji rekla da je festival malog budzeta I velikih ljudi.
Ljudi su i dalje veliki, a budzet im se snizio da nizi ne moze biti. I dalje rade na agregat.
I nadaju se svjetlu 😉

PMS TOUR

Moj PMS je nešto o čemu, tek tako, ne pričam s drugim ljudima, pa čak mu pominjanje ne ostavljam ni za ispričavanja s prijateljicama uz kafu. Detalje o mom PMS-u znaju samo oni koji znaju I za moje druge psihičke anomalije, pa kad me pitaju kako moja depresija ili anksioznost, ja kažem-ah, dobro je sve dok ne dođe PMS, jer ko će bolje razumjeti PMS od onih koji znaju šta je depresija I anksioznost uz PMS 🙂 Nastavi čitati PMS TOUR

Nije kome je namijenjeno već kome je suđeno!

Nekada sam ovakav dnevnik planirala voditi sa jednog od najprestiznijih svjetskih filmskih festivala, ali nisam imala ni volje ni uslova za to.

Danas je svečano otoren prvi Filmski festival Srbije, s jasnim cijem stvaranja nacionalnog festivala i promocije domaćeg filma.
Ne čudi me što reditelji kazu da je za snimanje filma najvazniji ketering, tako je i meni, na ovom festivalu ,najvaznije gostoprimstvo moje prijateljice Tanje pa mogu odmah, nakon prvog dana, festival proglasiti odličnim.
Kada bih bila iskrena rekla bih da je za tako nešto najprije prerano,a za tim svakako ne bih izostavila spominjanje Emira Kusturice, njegovog filma ”Zavet” i cijelog jednog programa posvećenog njemu, sto mi se, pa hajmo reci, ne dopada.
Danas sam, nakon što sam u Kanu prespavala svjetsku premijeru ,po drugi put pogledala pomenuti film, zeleci samu sebe uvjeriti u to da Kusturica ne moze napraviti los film, a da se ne lazemo moze , kako da ne .
Sve drugo, ako zazmirim na jedno oko i ne vidim Kustu , je ok, pa cak i crveni tepih za koji su organizatori naglasili da ce biti po uzoru na holivudski i evropski cilim 🙂 hocu reci tepih.
Srbija na svu srecu ima dovoljno glumackih i rediteljskih velicina da ih od stvarne slicnosti sa holivudskim glamurom dijeli jedino jezik malog naroda…
I los geografski polozaj 🙂
Za sutra je najavljena press konferencija filma ”Zavet”.Iskreno se nadam da to nece bitno uticati na sliku koju sam danas stvorila.

KANSKA GOLGOTA

S ”one”strane crvenog tepiha

Bio je januar i 2002. godina i 40 stepeni temperatura u kabini šlepera kog sam ustopala u Foči , a koji je putovao ka Podgorici i čiji vozač nije znao podesiti klima uređaj.
Stajali smo četiri sata na granici jer je prevoznik bio sumnjiv carinicima,mnogo više već auto mafija koja je tih godina krstarira bosanskim i crnogorskim drumovima. Nastavi čitati KANSKA GOLGOTA

Dan otvorenih vrata, četvrta sreća!

vrata.jpg

Ovo će biti moj četvrti post što ujedno podrazumijeva i izlazak iz ilegale.
Ovaj prethodni će biti u kategoriji promašene teme, naravno kad budem znala napraviti sekcije.
Eto, vrijeme je da otvorim vrata.
Mada još nisam sigurna koliko je to pametno i koliko sam zadovoljna onim sto stoji ovdje.
Moj privatni kritičar je rekao da ovo nisam ja, na putu do pronalaska sebe želim da vas put dovede do mene.

Upadaj, idemo nigdje! Dzimi Dzimi i mali brat!

Taksisti obično sve znaju, to im je u prirodi posla i opislu ličnosti.
Najčešće ne znaju gdje je adresa na koju vas trebaju voziti, ali to je manje bitno.
Barem za ovu priču!
Jedan takav, kad mu juče rekoh da me vozi do Muzeja atentata, a riječ je
o nekadašnjem Muzeju Mlade Bosne i Gavrila Principa, imao je inspiraciju i niz asocijacija
na događaj iz prošlost, tvrdeći kako da nije bilo Gavrila, tj. da nije upucao prestolonasljednika,
on, tj. taksista danas ne bi vozio taksi !!!

Bila sam na jednoj srpskoj slavi, one obično služe da bi se ustanovilo ko je počeo rat, istina je da su na tim slavama u Republici Srpskoj jedini posjetitelji Srbi i da nije teško doći do konsenzusa, ali neka, nema veze, da se podvuče i prisjeti!
Na toj slavi jedna od gošći malo se odmakla od zadate teme i sva usplahirena pričala o tome kako joj jedno dijete ide u Španiju, a drugo u Grčku, kao da će u najmanju ruku osvajati neki zajeban planinski vrh.

Mada sam tada duboko vjerovala da ću ići u Japan, nisam o tome cijenjenom skupu ništa govorila, da ne pokvarim ženi ushićenje zbog putovanja njene djece.
Ni sama nisam bila ushićena zbog vlastitog putovanja u Grčku jer mi je u odnosu na Japan sve izgledalo nekako sitno…

Početkom ovog mjeseca M2 obrazac, kopija radne knjižice,lične karte i pasoša, dvije fotografije na kojima po pravilu izgledaš kao kreten,
pozivno pismo,potvrda o vlastitim primanjima sa sve pantljičarom od spiska mojih kreditnih zaduženja i ja krenuli smo u Grčku ambasadu. Ja potpuno spremna na sva poniženja koja podrazumijeva ponizan zahtjev državljanke Bosne i Hercegovine
za vizu neke Evropske zemlje.Potpuno spremna za odgovore na sva besmislena pitanja!

Službenik ambasade gleda u mene, pa u slike koje sam mu donijela, pa u sliku u pasošu.
Pa sve tako po nekoliko puta.
Jasno je i meni da na tim slikama izgledam kao tri različite osobe te molim sve Grčke
bogove da mi to ne bude otežavajući momenat u ispunjavanju moje želje za vizom.
Službenik se konačno oglasio i riješio misteriju.
Prepoznao me je.
Zbog emisije koju sam na televiziji nekada vodila a na koju je zaboravila i moja najuža rodbina,
ali zbog koje sam u tom trenutku bila blizu i bogovima Grčke, samoj Grčkoj
a što je najvažnije i službeniku ambasade.

Viza je odmah odobrena.Televizija je čudo!Za par dana trebala sam doći po nju.

Mada sam znala da je ona ulaznica za jedno od najdosadnijih mjesta na svijetu u tom trenutku,ali nekako sam se radovala.Najdosadnije,jer je bila riječ o dodjeli Evropske pozorišne nagrade.
Jer u vrijeme prošlogodišnje dodjele u Torinu pet dana nisam imala sa kim popiti kafu.
Jer su se svi horski pričali jedino i isključivo o pozorištu,
kao da je riječ o takmičenju mladih oratora a ne skupu pozorišnih znalalaca sa podužim stažom.
Jer je jedini interesantan događaj bila vijest o smrti Slobodana Miloševića.
Kasnije je Ivan Medenica pisao kako je Jovan Ćirilov otišao do Harolda Pintera ”po reakciju” ja se ne sjećam da je iko mogao doći do Pintera, ali nema veze.
Tog postarijeg čičicu, tada friškog nobelovca posmatrali smo sa poveće distance i slušali javni intervju.
Kasnije smo gledali jednu veoma dosadnu predstavu po njegovom tekstu.
Ne sjećam se kakve su bile reakcije mudrih glava nakon nje, ali se sjećam da su zamijerali Koršunovasu na uprizorenju ”Majstora i Margarite”.Kao, to nikome do sada nije pošlo za rukom, pa neće ni njemu…
Ako se ja pitam, to je bila jedna od boljih predstava koje sam u životu gledala.

Saznala sam da ne idem u Japan.
Još nije bilo vrijeme da se ode po vizu kada sam saznala da u Grčku neću ići.
Razlog, nema ni jedne bosanskohercegovačke predstave…
🙂 Kao da je riječ o smotri folklornog stvaralaštva, pa ako ne ide KUD iz mog sela, ne idem ni ja.

Putem privatnih veza do službenika Grčke ambasade stigla je vijest da ja ne idem.
Putem privatnih veza mi je poručio da se, kad stignem u ambasadu ”pravim” da idem 😉 jer je proces poništavanja vize dugotrajan i bolan, vjerovatno jednako koliko i moja spoznaja da ne idem.

I tako sam jednog kišnog sarajevskog dana uzela vizu za nigdje.

Bila je izdata na dvadeset dana .

Mogla sam u vlastitoj režiji otići bilo gdje.

Na bilo koje mjesto na koje bih po vlastitoj priči od samo prije mjesec dana otišla da nam,kao, za svaku bjelosvjetsku selendru ne treba viza.
Nisam otišla nigdje.
U istom mjesecu, a baš me je krenulo, dobila sam i vizu za Francusku.
Vizu na godinu dana!
Kada istekne vrijeme prijateljskog službenog posjeta Francuskoj,
moja mogućnost jednogodišnje šetnje po Evropi biće neiskorištena.

I tu se nekako vraćamo taksisti s početka priče.

Bio bi on nešto drugo da nije bilo Gavrila jednako koliko bih ja bila svjetski putnik.
Sa Gavrilom i bez njega bili bismo tu gdje jesmo.
Kao što bi i da je čak njegov pucanj bio u prazno, opet sve bilo kako jeste.
I zato, popija Fantu , ostani bambuća.Mjehurići šapuću, život te zove 🙂