Prošao je i prvi dan mog života na blogu.
Nisam obavijestila stanodavca i savjetnika želeći vidjeti kako bih se nosila s ovim da nemam njih dvoje.
Vidim nikako.
Na ovaj način mogla bih pisati i u Wordu, pa save in my documents.
Sinoć sam se pitala hoću li imati tri sata za posvetiti mom novom hobiju.
Danas sam shvatila da neću ni tri minute.Sigurno bi i meni dobro došlo da sam bila u Pančevu,
ali to je svakako za veterane a ne početnike.
Ne znam o čemu bih prije pisala!
Da li se baviti smislom bloga i od nekih budućih posjetilaca
(a nije naopako da baš nikoga ne bude)
zatražiti mišljenje i savjet o postizanju svrsishodnosti vlastitog bloga 🙂
Da li pisati o umiranju?U Sarajevu. Svakodnevnom. Od beba do staraca.
Ili samo o onome što može a ne mora prethoditi smrti,
o karcinomu i osjećaju da ne znaš kud bi i šta bi sa sobom kad shvatis da je neko ko ti je jako drag
upravo javio da ga posjeduje.
Da li o prijateljima koji nisu sa tobom, a teško ti je u ovim i bilo kojim drugim godinama tražiti nove?
Da li o VIP Velikom bratu? O sramoti zbog toga što smo to mi, pa bili ili ne bili VIP.
O politici bih sigurno da živim u Srbiji,
u Bosni to nije interesantno, od rotiranja tročlanog predsjedništva više ne može da ti se zavrti u glavi,
oguglali smo!
Ne znam, nisam pametna. Daću sebi još jedan dan fore da osmislim šta ću i kako ću.
Najprije posramljena moram na konsultacije 🙂
I svakako moram ukloniti ovu armaturu na plavoj podlozi
i saznati kako da mi tema ne bude ovako anemična 😉