Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava: Iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili

“Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini”, kaže Maja Raičević, direktorica podgoričkog Centra za ženska prava koja je za Sitan vez govorila i o nužnosti promjene stavova kao ključnoj u prevenciji nasilja nad ženama te važnosti povezivanja žena iz različitih sektora.

Piše: Kristina Ljevak

U tekstu objavljenom u crnogorskim Vijestima pisali ste o nepovjerenju žrtava prema institucijama što je potvrdilo i ispitivanje putem upitnika u čijoj obradi je učestvovao Centar za ženska prava.
U istom tekstu spominjete i dva femicida u samo mjesec dana u malobrojnoj Crnoj Gori.
Dok su žene u Srbiji organizovale ulične akcije povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida, počinjen je femicid u Smederevu.
Prije nekoliko dana isto se dogodilo u Splitu. Premijeru zemlje koja je u Evropskoj uniji nije baš najjasnije da upravo on, kako je to rekla moja kolegica Lana Bobić, ima svu moć da zaustavi da muškarci ubijaju žene.
Mislim da smo vidjele sve najgore moguće scenarije femicida, pa i one koji uključuju zlostavljanje djece prije nego što se dogodi ubistvo majke/partnerice/supruge… Šta je još potrebno da se dogodi a da institucije reaguju i preveniraju femicid a ne da učestvuju u kolektivnom podvođenju femicida pod „zločin iz strasti“ koji je počinio muškarac „koji nije mogao da preboli ženu“ pa mu je valjda bilo lakše da je ubije.

To je ono što se i same pitamo – što još treba da se dogodi da bi institucije radile svoj posao, da bi država počela da ispunjava svoje obaveze, da štiti živote žena. Oba ubistva su se desila nakon prijavljenog nasilja, ženama se nije vjerovalo kad su tvrdile da su im životi ugroženi.
Pratimo dešavanja u regionu, svuda je slično, svuda se ženske grupe bore za ono na što su se naše države obavezale potpisivanjem i potvrđivanjem međunarodnih ugovora, u prvom redu Istanbulske konvencije.

Ono što bi moralo da se dogodi je utvrđivanje odgovornosti svih koji nisu postupali po postojećim protokolima za zaštitu od nasilja. Nedopustivo je što takvi propusti uporno ostaju nekažnjeni, zato se greške i ponavljaju.
Obično u okruženju svi sve znaju, dok se događa porodično nasilje ili znaju o onome što je prethodilo femicidu, ali nasilje se i dalje doživljava kao privatna stvar i o tome šta se dešava kod komšija se ćuti.
Koliko bi se mijenjanjem odnosa prema nasilju u našem okruženju doprinijelo prevenciji femicida?

Promjena stavova je ključna u prevenciji i zaštiti od nasilja. Ako bi nadležni počeli da vjeruju žrtvama, ako bi prestali da tolerišu nasilje, ako bi shvatili koliko je ono razorno i za žrtvu i za sve zavisne članove porodice, posebno djecu, ako bi odlučili da pasivnost zamijene proaktivnim postupanjem u čijem su središtu potrebe, interesi i prava žrtava – rizik bi bio značajno umanjen, a posljedice nasilja neuporedivo blaže. Mnogo se govori o zaštiti porodice i u to ime se žmuri na činjenicu da mnoge žene i djeca u porodičnom kontekstu trpe najgore oblike zlostavljanja i torture. To je nedopustivo.

U istom tekstu napisali ste kako ni „nova vlada u najavi ne obećava progres, sudeći po broju žena koje (ne)učestvuju u pregovorima?
Koliko uopšte možemo očekivati od žena u politici koje su, uz vrlo rijetke iznimke, isključivo zagovarateljica politika njihovih muških stranačkih lidera, a te politike najčešće ne podrazumijevaju nikakav prosperitet žena?

Borba za političko učešće žena uvijek nosi sa sobom tu dilemu – da li će političarke imati senzibiliteta i snage da unaprjeđuju ambijent i prilike za druge žene. I u pravu ste, često su žene te koje svoj imidž u muškom svijetu grade tako što podržavaju negativne kulturne obrasce koji štete ženama ili slijepo slijede svoje partijske lidere. Međutim, što je više žena u politici, veća je šansa da će se među njima naći i one koje su spremne i osnažene da iskorače iz partijskih okvira i da zagovaraju prava žena. Moje iskustvo saradnje sa političarkama pokazuje da je dovoljno da se nađe par odlučnih žena na mjestima odlučivanja da se nametnu teme koje su do tada bile nezamislive. Kada smo 2013. zagovarale kvote za političko učešće žena, neki poslanici su se smijali i tvrdili da su kvote neustavne. Danas su kvote nešto što se podrazumijeva i stvar su opšteg konsenzusa među parlamentarcima u Crnoj Gori. Važno je da žene sarađuju i uzajamno se osnažuju, posebno političarke i žene iz civilnog sektora. Mislim da sve više uviđamo da nemamo drugih opcija, ako hoćemo da napredujemo.

Fascinantan je bio nivo isključenosti žena iz procesa pregovora tokom formiranja aktuelne vlade u Crnoj Gori i okupljanje muških donosilaca odluka pod skutima vjerskih velikodostojnika.
Plaši li vas repatrijarhalizacija društva kojoj svakodnevno svjedočimo i kad primjeri nisu tako „ilustrativni“ kao pomenuti?

Zapravo bi bilo neobično da su se partijski lideri pomjerili sa svojih zacementiranih pozicija i ustupili stolice ženama, među kojima ima onih koje bi pružile bolju viziju političke i društvene reforme, koja nam je prijeko potrebna. Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini.

Centar za ženska prava organizuje i Malu školu kršenja patrijarhata i trenutno su u toku prijave za upis treće generacije.
Osim što je genijalan naziv i misija, kako ste zadovoljni odzivom i generalno promjenama koje se na tom planu u Crnoj Gori događaju? Da li su predstavnice generacija koje dolaze spremnije da se uhvate u koštac sa izazovima kršenja patrijarhata, da li nam to upravo prijavljivanje seksualnog zlostavljanja u regiji i potvrđuje?

„Mala škola kršenja patrijarhata“ je nastala upravo iz potrebe da odgovorimo na potpuni nedostatak obrazovnih sadržaja koji nude makar bazična znanja iz oblasti političkih, ekonomskih i socijalnih prava žena. U Crnoj Gori, naime, ne postoje ženske studije, iako se naše prijateljice iz NVO „Anima“ godinama bore za njihovo uspostavljanje na Univerzitetu Crne Gore.
Počele smo skromno, sa vrlo bazičnim predavanjima o istoriji ženskog pokreta na našim prostorima, nasilju nad ženama, seksualnoj objektifikaciji žena, ali nas je iznenadilo veliko interesovanje, pa smo odlučile da nastavimo i proširimo program „Male škole“. Upravo se završio proces prijavljivanja za njeno treće izdanje i već vidimo da broj prijava značajno premašuje broj slobodnih mjesta. To nas veoma raduje jer ukazuje na jednu novu energiju koju donose mlađe generacije koje imaju interesovanje i želju da se bave ovim temama i kojima, osim mogućnosti koje pružaju društvene mreže, očigledno treba i odgovarajuća „živa“ platforma da se udružuju i sreću. Iako mi, sada već starije generacije aktivistkinja, volimo ulične proteste i akcije, mislim da ne smijemo podcijeniti nove oblike aktivizma preko društvenih mreža, koji prevazilazi granice regiona i povezuje se u jedan neformalni pokret koji je razotkrio slučajeve seksualnog zlostavljanja i ohrabrio mnoge žene da javno progovore. I u Crnoj Gori imamo nekoliko vrlo uspješnih aktivističkih profila, poput Vala, Ljeposava koji kroz humor demistifikuje konzervativne norme i aktuelizuje važne teme poput seksualnog nasilja, a tu je i Kritički koji se bavi problemom osvetničke pornografije, diskrimincije u oblasti rada i sl. Mislim da znanje i iskustvo starijih generacija treba staviti na raspolaganje mlađim, prihvatajući i podržavajući njihov način borbe, kako bi se obezbijedio međugeneracijski transfer znanja i sačuvala „institucionalna memorija“ i kontinuitet ženskog pokreta. Nadamo se da tome doprinosimo i kroz našu „Malu školu kršenja patrijarhata“.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.