Kreiranje istorijskog trenutka kojem je Milena Radulović dala lice: Nisu tražile i nisu same, od Milene do stotina drugih ispovijesti o preživljenoj traumi seksualnog zlostavljana na Balkanu

Ilustracija preuzeta sa Instagram profila Milene Radulović

Od trenutka kad je Milena Radulović odlučila progovoriti i prijaviti zlostavljača za seksualno nasilje, više ništa nije isto.
Svjedočimo nesvakidašnjem buđenju svijesti o različitim oblicima seksualnog nasilja i uznemiravanja i spremnosti žena da progovore o traumatičnim iskustvima zlostavljanja koja su preživjele.
Vrijeme pred nama, nadamo se, biće obilježeno pravnim procesima protiv počinilaca seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, a Milenina priča zaslužila je ekranizaciju. Za mjesto u istoriji upisano zlatnim slovima već se izborila.

Piše: Kristina Ljevak

Trenutno je teško naći veću ironiju od naziva škole „Stvar srca“ čiji je vlasnik „čuveni dramski pedagog“ Miroslava Aleksić uhapšen pod optužbom silovanja bivših polaznica, tada maloljetnih djevojčica, među kojima je uspješna beogradska glumica Milena Radulović koja je nakon prijavljivanja slučaja prva izašla u javnost podijelivši traumatično iskustvo višestrukog seksualnog zlostavljanja čiji je počinitelj njen bivši učitelj. Nakon nje učinila je isto glumica Iva Ilinčić, a ukupno je više od dvadeset djevojaka koje su Aleksića do sada prijavile.

Čin hrabrost i plemenitost Milene Radulović nezabilježen je u balkanskoj istoriji, a uvrede i zlonamjerni komentari koji su pratili njenu odluku da progovori i prijavi kako bi spriječila da se to dešava drugim djevojčicama samo su jedno u nizu svjedočanstava o kulturi nasilja koju živimo, koju smo normalizirali/e, „nadajući se“ da se seksualno zlostavljanje dešava negdje daleko, nekoj drugoj.
Osim što nas je bajka o Crvenkapici „naučila“ da će djevojčice biti kažnjene zbog samostalnosti i radoznalosti, ona nas je, kao i niz drugih priča, što u književnosti što po komšijskom predanju, pogrešno uvjerila kako se nasilje dešava isključivo u nepoznatim prostorima, od nepoznatih ljudi i vukova, među kojima su valjda najčešće oni koji stavljaju drogu u piće.
Milenino, kao i iskustvo drugih djevojčica, potvrdilo nam je nažalost da se seksualno zlostavljanje najčešće dešava u sigurnim i prijateljskim okruženjima, kao što je bila škola bizarnog naziva pod rukovodstvom monstruma, a u kojoj je godinama građen odnos povjerenja nalik onom između djece i strogog ali uvažavanog i nerijetko obožavanog roditelja. Van škole su se ispredali mitovi o čuvenom „metodu velikog dramskog pedagoga“ koji se, istina, mogao pohvaliti zavidnom listom velikih srpskih glumica i glumaca koji/e su prve korake napravili/e u njegovom dramskom studiju što dodatno objašnjava povjerenje koje su mu ukazali roditelji djece koju je podučavao glumi, kuhanju, književnosti i raznim drugim životnim vještinama koje će im malo koristiti onoga trenutka kada im uništi život.

NORMALIZACIJA KULTURE NASILJA

O kulturi nasilja koja je normalizirana svjedoči i činjenica da je Aleksić bio Arkanov intimus, reditelj svadbe i video pratilac u njegovim vukovarskim i drugim pohodima. Ali svođenjem ovog zlostavljača na profil saučesnika/video posmatrača u ratnim zločinima amnestira se 90 posto drugih zlostavljača koji nemaju nikakvog dodira sa ratnim zločinom nego su fine mirne komšije ili skromni rođaci iz provincije.
Jedna od istorijskih posljedica Milenine odluke je i reakcija inače indolentnog balkanskog društva (mimo one koja se odnosi na pitanje zašto ranije nije prijavila) a tiče se odluke da sve više žena i poneki muškarac anonimno progovore o preživljenoj traumi silovanja ili seksualnog uznemiravanja. Ključni trenutak je bio pokretanje Facebook stranice Nisam tražila koja je u prvih pet dana postojanja dobila preko 33 hiljade pratitelja/ica te objavila stotine ispovijesti o iskustvima žena o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju.
Zbog napada na stranicu tekstovi su preneseni na web, formirana je i Facebook grupa, učinjeno je sve da bi što sigurnije osobe progovorile o onome o čemu su mnoge godinama ćutale. Konačno intenzivirana priča o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju doprinijela je tome da neovisno o stranici žene počinju javno progovarati o vlastitim traumama.
Sudski epilog barem jednog slučaja bio bi najbolji ishod i ohrabrenje svim preživjelim. Nadamo se nezaustavljiva lavina pokrenuta je zahvaljujući hrabrosti jedne žene. Kreiran je istorijski trenutak kojem je, kako kaže Nejra Latić Hulusić, Milena dala lice.

LICE JEDNE PLEMENITOSTI

„Umjetnost me naučila da se zločin, nepravda ili neki problem s ljudima moraju komunicirati tako Å¡to im ga približiÅ¡ srcu, a ne pameti i zato je od ključne važnosti i historijski trenutak onaj kojem je Milena Radulović dala lice. Dala je ljudima na Balkanu hrabro svoje lice kao osoba koje je doživjela nasilje i dala je lice čovjeka koji ju je silovao. To je čin neizmjerne ljudskosti jer ona je to uradila za budućnost svih žena i uradila je to kako treba – prijavom prema tužilaÅ¡tvu koja je rezultirala drugim prijavama i za sada hapÅ¡enjem. ÄŒinjenica da je Milena glumica i veoma omiljena javna ličnost doprinijela je tome da tema odjekne i na naÅ¡im prostorima u vidu podrÅ¡ke i pokreta, koja nam je sada dala momentum da mijenjamo stvari i ovdje napredujemo. Milena je dala svojim licem i utjehu osobama koje trpe neki vid nasilja da nisu usamljene, oÅ¡tećene, ružne, izgubljene, osramoćene. Zato se nadam da njenu hrabrost nećemo iznevjeriti ovaj put i da ćemo u ime svih onih koji su zavrÅ¡ili osramoćeni u rubrikama ‘crnih hronika’ stati u kraj sistematski seksualnom nasilju i uznemiravanju za početak, pa potom i svakoj drugoj nepravdi nad onima koji su nezaÅ¡tićeni“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić.
Milenin revolucionarni iskorak s jednako važnim rezultatima koji već odavno prevazilaze kapacitete volonterskog entuzijastičnog djelovanja postiže pomenuta platforma „Nisam tražila“ koja se pretvara u pokret, a pod pritiscima hakerskih napada i pokušaja otvaranja lažnih profila, od Facebook stranice nastala je web platforma i Facebook grupa, sve s ciljem da se i dalje anonimno ostavlja mogućnost žrtvama da podijele vlastito iskustvo.
Ispovijesti na ovoj stranici potvrđuju ono od čega smo krenule, seksualno zlostavljanje se događa u porodičnom domu, njegovi počinioci su očevi, o čijim nedjelima danas djeca svjedoče… Stranica ne može da kompenzira izostanak formalnog prijavljivanja počinilaca institucijama države, ali može i već to čini doprinijeti brojnim procesima, uvezivanju i svakako neizmjernoj podršci kojoj danima svjedočimo. Bez sumnje je ključni segment bila nezavisnost njenih pokretačica koja je stvorila povjerenje kod preživjelih različitih oblika seksualnog nasilja. Stranica je između ostalog pomogla da se osvijeste lična, a potisnuta iskustva seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja.

„U zadnjih nekoliko dana susrela sam se sa ženama koje kažu – meni se nije ništa ovako desilo, ali svejedno sam zgrožena, da bi onda vratile film unazad i počele iskopavati potisnuta sjećanja na seksualno uznemiravanje i maltretiranje koje su u životu doživjele, a za koje ranije nisu vjerovale da je ozbiljno ili ga uopšte nisu doživljavale kao nasilje. Mislim da je to jedan od najvažnijih pomaka: žene počinju imenovati stvari pravim imenom i prepoznavati (ili priznavati) da ono što im se dešava nije i ne smije biti prihvatljivo“, objašnjava Selma Asotić, urednica feminističkog časopisa Bona i predavačica pisanja na New York University.

RAZBIJANJE DRUŠTVENE PARADIGME O MUŠKOJ MOĆI

„Tek kad ljudi vide grozote koje se dešavaju drugima shvate da to nije nešto imaginarno što se dešava daleko i ovo bi mogao biti dobar trenutak da se stvori pritisak na institucije da se ozbiljnije pozabave ovim problemom. Prije koji mjesec ja sam analizirala presude za silovanja u BiH, koristila sam neke analize koje je koristila Atlanska inicijativa i tamo sam našla užasne stvari, sudska umanjivanja visine kazni počiniocima, navodeći da je počinilac ugledni član svoje zajednice, da ima dvoje maloljetne djece o kojima se brine, siromašan i slično. Navođene su nevjerovatne olakšavajuće okolnosti bez obrazlaganja zašto su to olakšavajuće okolnosti.
Ovo je trenutak kada trebamo ukazati i na takve stvari. Jer institucije su jako bitan dio ovog problema i dio rješenja. Tako da bi bilo dobro da mediji, osim što se bave prenošenjem iskustava žrtava bave i sistemom koji bi trebao reagovati čim prije“, smatra Vanja Stokić, urednica portala eTrafika.
„Nisam tražila i njene osnivačice su napravile nešto što je od ogromne važnosti u ovom trenutku za razbijanje paradigme društva zasnovanoj na moći, najčešće muškarca, a to je da su otvorile oči javnosti i nadležnih o broju i učestalosti rodno zasnovanog nasilja i uznemiravanja oko nas. Osnivačice su u više navrata naglasile da se samo radi o neformalnoj platformi za skretanje pažnje i solidarnosti i stalno pozivaju na prijavljivanje slučajeva policiji i nadležnim organima. Stekle su za kratko vrijeme ozbiljnu medijsku moć koju puno veće organizacije sa milionskim budžetima za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja nisu uspjele godinama i nadam se da će je uz adekvatnu pomoć stručnih lica to dobro i iskoristi. Za sada se na stranici može naći direktni link za psihološku i pravnu pomoć i to je od ogromne važnosti“, smatra Nejra Latić Hulusić koja se referirala i na našu opasku da Facebook pokret ne može biti zamjena za izostanak pravnog procesuiranja počinilaca seksualnog zlostavljanja.

REVOLUCIJA, A NE HAJKA

„Problem je ovdje što ljudi nisu nikada sistematski edukovani o tome šta je uopšte seksualno uznemiravanje i nasilje, šta je kvalifikacija zločina ili prekršaja dovoljna za prijavu, nepovjerenje u policiju i sudske organe radi vrlo malog broja presuda i ukupno neznanje o procesu dokazivanja takve povrede na radnom mjestu, u školi, porodici… Zakoni su puni rupa, pravilnici su puni rupa u smislu da su detektovane jasno situacije koje se smatraju seksualnim uznemiravanjem i nasiljem ali nije jasno ko sprovodi kazne i šta su kazne za isto, nisu jasno definisani dobrovoljni privatni odnosi i to sve daje puno prostora za manipulaciju. Počinioci često radi tih rupa budu vraćeni na radna mjesta i hitno se mora vršiti pritisak od državnog nivoa i zakona o radu i obrazovanju do univerziteta i pravilnika da se stvari preciziraju, da se uvede edukacija od najmanjih uzrasta kako bismo znali prepoznati nasilje kada se dešava, da se uvedu zakonima stručne službe za ljudske odnose i pravila ponašanja na svakom radnom mjestu i instituciji koja će biti adresa za svaku nedoumicu po pitanju seksualnog uznemiravanja i nasilja, a opet to je tema koja se ne može odvojiti od psihičkog zlostavljanja, mobinga… Ali, hajde evo jedno po jedno da mijenjamo na bolje“, kaže Latić Hulusić koja apeluje i na medije da ne traže jedno ime.

„I jednu ‘žrtvu’ (Å¡to je opet omalovažavajući pojam) koju će baciti rulji da sve ovo splahne. Dobiće imena od suda, kada sve posložimo inače osobe koje su doživjele nasilje i uznemiravanje podliježu tužbi za klevetu radi senzacionalizma. Ovdje se ne radi o hajki nego o revoluciji sistema.“
Mediji, kao i obično, od Milene pa do „Nisam tražila“ izvještavaju zavisno od izvora finansiranja pa do procjene publike kojoj se obraćaju s ponekim izuzecima. Poneki šareni magazini poštovali su odluku Milene Radulović da se nakon prvobitnog istupanja u javnosti i velikog temata u Nedeljniku, neće obraćati medijima, ali su joj u znak podrške posvetili naslovne stranice.
Neprofitni balkanski mediji pišu korektno, kako su i navikli, ovi drugi najčešće love klikove objavljujući potresne ispovijesti sa „Nisam tražila“ ili iščekujući Milenu Radulović da izađe s davanja iskaza tužilaštvu, ne bi li napisali da je, gle čuda, bila potresena.

Ovo čemu trenutno svjedočimo obrazac je koji nam se ponavlja s vremena na vrijeme, kaže Vanja Stokić.
„Kad god neka poznata ličnost progovori javno o nasilju, mediji krenu da se utrkuju u izvještavanju o toj temi. Naravno, ima onih koji dobro rade svoj posao, ima onih senzacionalnih, ali je tužno što se uvijek čeka da neka poznata žena izađe sa svojim problemima. Isto se desilo tokom pokreta #metoo, isto se desilo kada je Nataša Bekvalac bila žrtva nasilja u porodici pa su se svi sjetili da ta tema postoji.
Dobro je da se mediji bave ovom temom ali bi bilo važno da se ne bave na nivou incidenta i nekog izuzetka. Neki dan sam pričala s poznanicom koja vodi jednu feminističku organizaciju i koja kaže da su oni ovih dana rastrzani, da su se svi mediji sjatili da ih pitaju o seksualnom nasilju i uznemiravanju, o konkretnim slučajevima i sudskim procesima i ona prilično izrevoltirano kaže – mi o tome pričamo 365 dana a oni jednom u pet godina pišu o toj temi. Ali opet treba iskoristiti ovaj trenutak jer je pažnja javnosti na ovoj temi i treba iskoristiti priliku da se ljudima zaista pokuša objasniti šta je uredu, a šta nije.
Svaki put kad se radi o slučaju nasilja nad ženama, bez obzira da li je to fizičko, ekonomsko ili seksualno nasilje, uvijek iz raznih memljivih rupa izmile ljudi koji postavljaju pitanje da li se to zaista desilo, postavljaju neke svoje teorije zavjere, ponašaju se kao sudije i slično. To se isto dešava i sada pa na društvenim mrežama možemo vidjeti gomilu, prvenstveno muškaraca koji brane počinioca, odnosno optuženog, koji ga brane i dovode u pitanje sve iskaze uz žene koje je poražavajuće vidjeti kako napadaju druge žene povodom iskaza o seksualnom nasilju koje iznose.
Društvo je trenutno prilično podijeljeno, ili podržavaju iz sve snage ili negiraju iz sve snage.
Zaista ne mogu shvatiti ljude kojima je prva reakcija na nečije svjedočenje dovođenje vjerodostojnosti toga u pitanje i tvrdnja da laže. To je zaista jako opasno i na sve te komentare se treba reagovati, kako na društvenim mrežama prijavljivanjem takvih komentara, tako i uživo. Svi imamo odnos – pusti budalu, nemoj se raspravljati s njim, ali ljudi koji čitaju te komentare moraju vidjeti da postoji i druga strana. Moraju vidjeti reakciju ljudi koji se bave tim temama i onda kada to nije aktuelno kao sada.
Danas je naprimjer portal Raskrinkavanje objavio odličan tekst namijenjen medijima koji se bave temama nasilja, kako da izvještavaju, na šta da obrate pažnju i takve tekstove treba čitati.

SVOĐENJE OBRAZOVNOG SISTEMA NA ODNOS DOMINACIJE

U situacijama kada bi svi da su aktuelni, a mnogi mediji se sada bave ovom temom da bi privukli klikove, dolazi do velikog rascjepa u kvaliteti. Od medija u Srbiji koji su pojam tabloidnosti s anketama u kojima je postavljeno pitanje ‘da li je on kriv ili nije’ gdje bi graÄ‘ani trebali da sude Å¡to je potpuna besmislica i totalno obesmiÅ¡ljavanje svega o čemu sada pričamo, degradiranje žrtve i ponižavanje njene snage da izaÄ‘e u javnost sa svim Å¡to joj se desilo. S druge strane imamo medije koji nastoje da budu profesionalni i novinare/ke koji o ovoj temi ne izvjeÅ¡tavaju samo kad je aktuelna, nego ovo pitanje stavljaju kad god to mogu i kad god se u svojim medijima izbore za prostor namijenjen ovoj temi“, zaključuje Vanja Stokić.

Na stranici „Nisam tražila“ veliki broj pritužbi stigao je iz glumačkih krugova i od bivših i sadašnjih studenata/ica glumačkih akademija. Razlike u pristupu čelništva akademija uticale su i na razlike u broju zvaničnih prijava koje su stigle na adrese institucija. U Zagrebu, na Akademiji dramskih umjetnosti, trenutno postoje 24 prijave, za sarajevsku nemamo informacije (koja je izdala dva saopštenja, jedno ishitreno i površno, drugo konkretnije) i u kojoj se bezrazložno pojedinci/ke bave nečim što bismo mogle nazvati odbranom Akademije od same sebe, odnosno od vlastitih studenata/ica, bivših i sadašnjih.

„Prvo saopÅ¡tenje ASU bilo je izrazito razočaravajuće, ali i potpuno očekivano. Jako me naljutila neodreÄ‘enost, pribjegavanje floskulama umjesto iskrenog, konkretnog stava, kao i, po mom miÅ¡ljenju, nedostatak bilo kakve empatije. Ovaj slučaj je izbacio na vidjelo mnoge stvari, posebno kada je u pitanju obrazovni sistem u BiH gdje smo i ranije imali najstraÅ¡nije slučajeve zlostavljanja i nasilja koji su promptno zaboravljeni. Kod nas se obrazovanje svodi na odnos dominacije i potlačivanja – profesori potvrÄ‘uju svoju tobožnju bogolikost tako Å¡to vrijeÄ‘aju, ponižavaju, ili joÅ¡ gore, fizički zlostavljaju svoje studentice i studente. I to je prihvaćeno kao normalan akademski odnos. Posebno na fakultetima kao Å¡to je Akademija gdje vam prodaju priču da trebate patiti i da je to nužni dio vaÅ¡eg glumačkog ‘kaljenja’.
Sve su to gluposti. I nadam se da će ovaj slučaj pomoći studenticama da to prepoznaju. Ne postoji nijedan, ali apsolutno nijedan izgovor za povređivanje nečijeg dostojanstva. Kao neko ko predaje na univerzitetu, osjećam izniman bijes prema svim pedagoškim radnicima/cama koji/e ovakve stvari rade ili dopuštaju da im se one dešavaju pred nosom. Vaša prva i osnovna zadaća kao profesora ili profesorice je zaštititi svoje studente/ice. Na američkim fakultetima na kojima sam do sada predavala postoji jasna i veoma rigorozna procedura prijavljivanja, istrage i sankcionisanja slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Svaki član i članica nastavnog kadra dužan/na je prijaviti sve takve slučajeva za koje zna (bilo da je saznao/la direktno od žrtve ili drugim putem). I tu ne postoji vremensko ograničenje. Dužni ste prijaviti čak i ako zlostavljač više nije dio univerziteta, ili je žrtva davno diplomirala.

I ŽENE SU LJUDI

Hvata me nevjerovatan bijes kad pomislim da je neki profesor mogao sjediti u toj famoznoj kafančugi, godinama slušati priče o nasilnom ponašanju, i ne učiniti ništa. A čak i kada jesu prijavili stvar upravi, iz izjava studentica koje smo do sada dobili jasno je da je Akademija očekivala od studentica da urade sve: i da smognu snage da prijave profesora i da odluče kako će biti (ili neće biti) sankcionisan, a da pri tome Akademija ne učini apsolutno ništa kako bi im osigurala podršku i općenito puno zdravije i sigurnije radno okruženje. Na djelu je dakle potpuno odbacivanje odgovornosti. Ne postoji sistem sankcionisanja seksualnog nasilja jer a) seksualno nasilje ne doživljavamo ozbiljno b) ne doživljavamo ga ozbiljno zato što nam je još uvijek teško istinski pojmiti da su žene ljudi, i da pate. A nije da nismo znali koliko je muško nasilje nad ženama sveprisutno i brutalno. Svako ko tvrdi da nije znao laže. Ista se nesklonost preuzimanju odgovornosti vidi i u prvom, veoma nemuštom saopštenju koje poziva studentice da prijave uznemiravanje, bez ijedne jedine konkretne riječi o tome kako će se s tim prijavama postupati, kakva će se pomoć pružiti osobi koja prijavljuje, itd. Na djelu je potpuno nerazumijevanje (stvarno ili hinjeno) svih psihičkih i emotivnih posljedica koje nasilje uzrokuje: koliko je teško žrtvama da priznaju, same sebi i drugima, šta im se desilo, pa onda da to prijave i podnesu teret javnog obračunavanja s nasilnikom. Akademija, i sve obrazovne institucije, mora imati jasnu proceduru i način da sankcioniše ovakve stvari, bez obzira da li na kraju dođe do krivičnog gonjenja ili ne. I ne može im nedostatak krivičnog postupka biti izgovor da ne urade ništa“, napominje Selma Asotić, predavačica na New York University.

U OVAKO TEÅ KIM DANIMA INSTITUCIJE SE NE SMIJU BAVITI KRIZNIM PR-om

„Obraćanje dekane ADU u Zagrebu koja je kazala da ‘nije upoznata, ali je sigurna da postoji’ rezultiralo je povjerenjem u instituciju i u trenutku kada ovo odgovaram pristiglo je 24 prijave na ADU, a jedan profesor je odstranjen s nastave Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I to je kvaka.
Institucije u ovako teÅ¡kim danima ne smiju da se bave kriznim PR-om i negiraju zlostavljanja, prostim rječnikom rečeno praviti se ludi, nego moraju da priznaju da je moguće i da se deÅ¡ava kako ne bismo dalje vrijeÄ‘ali osobe koje su doživjele neku vrstu nasilja u toj instituciji. Dekan ASU u Sarajevu je u petak, 22.01.2022. u prilogu za koji ne znam kada je sniman, izjavio da ‘nažalost, nisu primili joÅ¡ ni jednu prijavu u trenutku snimanja priloga’. Problem koji treba da zagolica nadležne organe i preispita sistem kvalifikacije, zaprimanja i obrade prijava je taj Å¡to evo u ovom trenutku ja znam bar jednu osobu koja je poslala prijavu.

Dalje, znam lično jednu i još sedam osoba koje su podnijele prijave proteklih godina na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu protiv istog profesora, koje nikada nisu procesuirane i koji i dalje predaje. One koji se boje ili koji nisu svjesni da odmažu, razumijem ali ne poštujem, ali to je njihova možda moralna odgovornost, zakonska nije pa me i ne zanimaju.

Zato pozivam odgovorne na nivou univerziteta, iznad njih kantona, iznad njih entiteta, jer kod nas srećom u nesreći svako ima nekoga iznad glave da se konačno u svojoj ogromnoj moći pozabave ovim problemom, policiju da ne obeshrabruje one koji prijavljuju hodničkim pričama o uzaludnosti svega i poručujem vladama koje #jesmobirali da nam nije dosta da se slikaju sa #nisamtražila“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić i u zaključku dotiče još jednu važnu temu – obavezu predstavnika/ca vlasti i institucija da reaguju.

Oni/e koji imaju ovlaÅ¡tenja za mnogo konkretnije korake zaista ne trebaju da podržavaju preživjele heÅ¡tegovima, ‘naslikavanjima’ i video porukama.
Aktuelna situacija i rezultati koje je postigla jedna volonterska platforma kao što je „Nisam tražila“ obavezuju nas na podsjećaju na entitetske gutače budžetskog novca s besmislenim mandatima u segmentu rodne ravnopravnosti, ali i na plejadu nevladinih organizacija (uz časne iznimke koje su se jedine i bavile seksualnim i drugim vidovima nasiljem nad ženama u ovoj zemlji) koje se, povodom istorijskih dešavanja na Balkanu nisu očitovale ni putem Facebook statusa.
Uz #nisamtražila i #nisisama, nužno je uvesti, posebno za političare/ke i #probudimose.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ines Tanović Sijerčić: Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH

Foto: Nikola Blagojević (Spektroom) za Graciju

Ines Tanović Sijerčić, istoričarka umjetnosti, nekadašnja novinarka i dugogodišnja djelatnica u civilnom sektoru, šest godina volonterski je posvećena brizi o ljudima u pokretu, od čega posljednje dvije intenzivno onima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu.
Radeći ono u Å¡ta vjeruje i ne iznevjeravajući vlastite životne principe, uvijek uz “marginu” kao vlastiti prirodni izbor, protiv kapitalističke maÅ¡ine u kojoj živimo bori se solidarnošću i empatijom.
Da nema ljudi poput nje bilo bi zaista teško očekivati bilo šta od države koja nije u stanju brinuti se o vlastitom stanovništvu a posebno ne o ljudima koji kroz BiH prolaze. Uvijek je na prvoj liniji, pomirena s činjenicom da je prekarijat njeno permanentno stanje. Izabrala je ljudskost uz sve izazove umjesto projektnog biranja ključnih riječi.

Piše: Kristina Ljevak

U nikad goroj situaciji u posljednje tri godine otkako su ljudi u pokretu zadržani unutar granica Bosne i Hercegovine uspjeli ste osposobiti dnevni centar ComPass 071 zahvaljujući čemu ovi potpuno dehumanizovani ljudi mogu dobiti topli napitak, suhu odjeću, napuniti telefon, istuširati se, a što je najvažnije imati i malo ljudske komunikacije.
Nakon što ste godinama bezuspješno doslovno molili nadležne da vam barem obezbijede neki prostor za info punkt koji bi ljudima bio sigurna adresa, uspjeli ste uraditi mnogo više. Pretpostavljam bez institucionalne podrške. Kako ste uopšte uspjeli realizovati ovu plemenitu ideju? Gdje se nalazite? Kako se troškovi samog objekta finansiraju? Kako se može pomoći?

Institucionalnu podršku nikada nismo ni očekivali. Kako očekivati od grada, kantona ili države da vam da prostor i podršku za ovakav rad, kada nije u stanju da to učini za mnoge druge kategorije lokalnog stanovništva, primjerice umjetnike ili kulturne radnike generalno? Koliko dugo postoje ideje mnogih umjetnika u našem gradu za otvaranjem društvenih/ kulturnih centara, a da za to nikada nisu uspjeli dobiti bilo kakvu podršku, na bilo kojem nivou vlasti? Mi smo toga bili itekako svjesni i nažalost, već u startu odustali od takve ideje, iako to nije pravi način i od takve se borbe definitivno ne smije odustati, No ona traje, kao što u ovoj zemlji sve traje, a potrebe na terenu su ipak puno drugačije i hitnije da bi ovisile od milosti nekog načelnika, gradonačelnika ili ministra. Htjeli smo da pokušamo i pokažemo da se može i bez podrške institucija, ali s podrškom lokalnog stanovništva, prijatelja i poznanika iz cijele Europe koji dijele naše vrijednosti i principe rada, i kojima je svako ljudsko biće jednako vrijedno. „Stari“ Kompas otvoren je prošle godine u Sarajevu na lokaciji u Rajlovcu od strane grupe čeških volontera koji su željeli raditi s ljudima u pokretu na području Sarajeva i pružiti neke usluge koje do tada nisu postojale poput tuševa ili programa pranja i sušenja veša. Nažalost, zbog prilične udaljenosti od grada, a potom i pandemije Covida 19, centar je prestao s radom u martu prošle godine. U tom periodu radila sam s grupom prijatelja u jednoj maloj iznajmljenoj garaži gdje smo dijelili odjeću, obuću i hranu. Početkom ljeta počela se rađati ideja da bi zajedno s kolegama iz Češke mogli ponovno pokrenuti društveni centar, ali ovoga puta kao lokalnu organizaciju s lokalnim volonterima, uz financijsku podršku češke organizacije Pomáháme lidem na útěku (The Czech Refugee Help) koja nam pomaže da platimo prostor na Pofalićima gdje se centar nalazi, te platimo troškove režija. Veliku podršku smo dobili i od luksemburške organizacije Catch a smile a.s.b.l, koja nam također financijski pomaže u kupovini odjeće, obuće, hrane ali i neophodnih sredstava za sam rad centra (poput higijenskih potrepština, opreme i sl.). Otkako je centar otvorio svoja vrata u novembru prošle godine, javio nam se veliki broj organizacija širom Europe, ali i individualaca i organizacija iz BiH koji žele pomoći naš rad. Primjerice, nedavno je naša prijateljica iz Norveške pokrenula akciju prikupljanja odjeće i obuće diljem Norveške i potaknula ljude da šalju pakete za Sarajevo, kako bi tako pomogli makar jednu osobu ili jednu porodicu u pokretu. Kolege iz Sos Balkanroute prije nekoliko dana su poslali skoro cijeli kamion odjeće, obuće, deka, vreća za spavanje iz solidarnosti s centrom i ljudima u pokretu u Sarajevu. U trenutku kada smo prije nekih 15-tak dana ostali gotovo bez sve odjeće i obuće, ali i hrane, kolege iz Catch a smile organizirali su veliku akciju prikupljanja u Luksemburgu, u koju se uključila i naša dijaspora, i za manje od sedam dana odjeća i obuća stigla je u Sarajevo. Gotovo da nema dana da netko od naših sugrađana ne svrati u centar i donese hranu ili odjeću, ili pak pita šta je potrebno i šta fali. Kako pomoći? Volontiranjem, prije svega. Uvijek smo u potrebi za novim volonterima/kama jer je jako teško naći volontere koji mogu izdvojiti 6 ili 8 sati koliko centar radi 5 dana u tjednu. Nama znači ako možete da nam se pridružite makar i 2-3 sata dnevno jer posla ima mnogo, a potrebe su svakim danom sve veće. Naravno, svaka donacija nam je važna i bitna, i ne postoji mala donacija. To je nekada bitno naglasiti – da jedan obrok, jedna kapa ili jakna nekome znače jako mnogo.

Od 2015. godine i početka Balkanske rute posvećena si brizi o ljudima u pokretu. Bila si prisutna na mjestima od Grčke do Slovenije, a posljednje dvije godine intenzivno pomažeš ljudima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu a do tada nekako preživjeti.
Ti i ljudi kojima si okružena u ovoj plemenitoj misiji potpuno neformalno djelujete. Kako je izgledao trenutak odluke da se u ovoj mjeri posvetiš ljudima u pokretu, a nije ovo prvi problem kojem si izuzetno posvećena?

Ne mislim da je to bila neka svjesna odluka – e sada ću da radim to i to, niti sam ikada tako funkcionirala. U svojih 36 godina radila sam različite poslove, vrlo često u potpunosti van svoje struke ili nekog „pretpostavljenog“ polja djelovanja. Čini mi se da sam se uvijek na neki način borila protiv nečeg, vrlo rijetko za nešto, i da je to obilježilo moje odrastanje, ali i kasnije formativne godine. Godine 2015. imala sam priliku da u nekoliko navrata na kratko vrijeme boravim na tzv. Balkanskoj ruti u trenucima koji su bili puno drugačiji nego današnja situacija, kada su granice bile otvorene i netko je još uvijek govorio „dobrodošli“. Godine 2017. i 2018. boravila sam nekoliko mjeseci u Casablanci u Maroku, u sklopu jednog istraživačkog projekta, i imala sam priliku da izbliza vidim život mladih ljudi u četvrtima poput Sidi Moumena, koje sam po povratku zatekla na ulicama Sarajeva. Meni, za razliku možda od mnogih naših sugrađana, nije uopće bilo čudno vidjeti ih na putu za neku bolju budućnosti (ili barem tako vjeruju) znajući iz kakvih uvjeta života bježe, od kakvog siromaštva i života koji je uvijek na margini. Uvijek sam nastojala da radim ono u što vjerujem, u čemu vidim smisao i što predstavlja moje životne principe i vrijednosti.

O posvećenosti između ostalog govori i lična spremnost da maloljetne osobe u pokretu primiš u vlastiti dom onda kada nije postojala nikakva mogućnost za njihovo zbrinjavanje, a riječ je naprimjer o pretučenoj žrtvi pokušaja prelaska hrvatske granice… Takve geste su ipak mnogo češće iznimka nego pravilo. Rađa li se čovjek s empatijom ili se ona može i naučiti? Kako ti objašnjavaš vlastiti pristup koji kako rekoh nije baš tipičan?

S nečim se rodimo, ali puno više toga u životu naučimo. A učimo uvijek i u svakom trenutku. Na moje stavove i pristup životu veliku je ulogu odigralo odrastanje u ratnom i postratnom Mostaru, u tzv. miješanom braku gdje sam godinama bila izložena kontinuiranom preispitivanju vlastitog identiteta, osjećajima poput nepripadanja, izopćenosti, drugotnosti. Meni je ta „margina“ uvijek bila prirodno stanje. I vjerojatno sam zbog toga uvijek imala tu potrebu da stojim uz i borim se za one koje društvo na ovaj ili onaj način marginalizira i diskriminira bez obzira da li se radi o ljudima u pokretu ili LGBTIQ zajednici ili logorašima ili djeci s posebnim potrebama ili radnicima/radnicama. U kapitalističkoj mašini od života koju živimo, odnosno nastojimo preživjeti, solidarnost i empatija su naše oruđe i naš vid otpora.

Iako gotovo niša od tvojih aktivnosti nije eksponirano u javnosti, po onome što ponekad postaviš na svoj FB profil može se steći dojam u kom obimu si posvećena brizi za ljude u pokretu.
Kako do te mjere nesebično pomagati a opet s druge strane i raditi nešto od čega se obezbjeđuju elementarni preduslovi za vlastitu egzistenciju?

Teško, jer od nečega se mora živjeti. Dugo sam se borila sa sobom u odluci da napravim udruženje jer mi se kroz višegodišnji rad u nevladinom sektoru itekako zgadio način na koji se radi i kako se radi. Možda mi se najviše zgadilo koliko se o tome šuti i koliko je licemjerstvo svuda oko nas. Napiši projekat, ubaci par ključnih riječi i pojmova, dobij novac, štrihiraj kolumne, piši izvještaje i tako u krug. Teško je ne upitati se šta je to civilno društvo u ovoj zemlji i koliko je sve ove godine zaista doprinijelo nekom napretku ovog društva. Naravno da postoje organizacije civilnog društva u BiH koje rade odličan posao i moja namjera niti u jednom trenutku nije generalizacija, ali činjenice na terenu govore u prilog tome da se moglo puno više i puno bolje. Vjerojatno će mnogi naći izliku u tome da su donatorske politike takve i takve, da prolaze određene stvari i određeni narativi, ali treba podsjetiti da je ovo naše društvo koje mi kreiramo, a ne donatori, i da se trebamo jasno i glasno usprotiviti „vanjskim“ autoritetima koji misle da nas same znaju bolje nego što mi znamo sebe. Voljela bi da Kompas pokaže u budućnosti da je drugačiji pristup moguć. Svi radimo volonterski i tako će i ostati, a novac koji prikupljamo koristimo za one kojima je namijenjen i održavanje osnovnih potreba samog centra. To naravno nije jednostavno i zahtjeva jako puno balansiranja između volontiranja i neophodnog rada za vlastito preživljavanje. Osobno sam se davno pomirila s činjenicom da je prekarijat moje permanentno stanje, a da mi neizvjesnost i nestabilnost takvog života ne izazivaju toliku tjeskobu i depresiju kao prije.

Iako je, kako sam na početku rekla situacija nikada gora, i ljudi u pokretu pored toga što su dehumanizirani su i kriminalizirani, opet zahvaljujući solidarnosti domaćeg stanovništva oni nisu ogorčeni na građane/ke Bosne i Hercegovine, naprotiv. Kako sistem podrške funkcioniše, kako ste do sada, bez ikakvog vlastitog prostora prikupljali pomoć, kako se pomoć šalje/donosi, ko pomaže? Spominjala si u jednom intervjuu i snažno prisutnu pomoć bh. dijaspore, kako je ona organizirana?

Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH. Svjedočila sam i svjedočim tome svakodnevno. Samo to nisu priče koje su medijima interesantne niti ćete ih često naći na naslovnicama portala ili printanih medija, a kada se negdje i pojave – često to bude u maniru nekog neviđenog čuda ili iznimke. A to je daleko od iznimke. Gotovo da nema grada u ovoj državi kroz koji ljudi u pokretu ne prolaze, a da nemate barem nekolicinu samostalnih volontera koji bez bilo kakvih organizacija i udruženja, pomažu ljudima na svakodnevnoj bazi. A koliko je tek onih za koje nikada nećete čuti, a koji su otvorili svoje domove i srca za one kojima je pomoć potrebna. Naravno, moramo biti svjesni i da je ovo zemlja u kojoj većina stanovništva preživljava od prvog do prvog u mjesecu na mizernim platama ili bez ikakvih stalnih primanja, i da nije realno niti moguće očekivati da naše stanovništvo može svojim donacijama pokriti potrebe velikog broja ljudi u pokretu koji već godinama prolaze ili borave u našoj zemlji.
Pomoć prikupljamo na razne načine – akcijama koje smo radili na ulicama Sarajeva, akcijama koje se za nas rade u različitim državama i gradovima diljem Europe, novčanim donacijama i sl. Veliku podršku dobijamo i od bh. dijaspore posebno iz Luksemburga i Švicarske koji su u nekoliko navrata za nas organizirali akcije prikupljanja pomoći za ljude u pokretu u BiH, dopremali stvari ili pak dolazili ovdje da bi nam pomogli u kupovini i distribuciji. Oni bolje nego itko drugi znaju što znači biti „migrant“ ili izbjeglica, otići u potragu za boljim životom, snalaziti se u nekom novom društvu pod novim pravilima, i često uz sve to pomagati porodicama koje su ostale iza njih.

Migrantska kriza je potvrdila da država BiH ne postoji. Na primjeru Lipe i pokušaju daljeg zbrinjavanja ljudi vidjeli smo da skoro pa mjesne zajednice mogu da donose odluke koje bi država trebala preuzeti. O licemjernosti međunarodne zajednice i angažmanu međunarodnih organizacija u BiH zaduženih za zbrinjavanje migranata takođe je bespredmetno govoriti.
Građani, posebno Unsko-sanskog kantona neadekvatno artikulišu nezadovoljstvo prema vlasti pa često djeluje da je ono isključivo usmjereno ka migrantima (mada naravno ima i takvog). Balkanska ruta neće prestati jer u 21. vijeku migracije neće prestati.
Imaju li ove ljudi ikakve saveznike osim drugih dobrih „običnih“ ljudi?

Teško je to pitanje, ali čini se zaista da nemaju. Kao što si i sama rekla, države nema, država ne postoji i to znamo godinama. Kako očekivati od države koja nije u stanju da se pobrine o vlastitom stanovništvu da brine o nekim ljudima koji kroz nju prolaze?! Naravno da bi morala, ali to je uzaludno za očekivati, što ne znači da na tome ne trebamo stalno i svakodnevno insistirati, koliko god nam se činilo kao Sizifov posao. O licemjernosti međunarodne zajednice, Europske Unije ili međunarodnih organizacija u BiH, također ne vrijedi govoriti previše, jer mi to vrlo dobro znamo iz vlastitog iskustva. Politika te iste EU glavni je krivac svega što se dešavalo i dešava, a ne treba ići daleko u prošlost da bi se prisjetili kolonizacija nekada i sada, samo drugim sredstvima. Migracije neće stati, niti će ih biti manje. Mogu biti samo veće uslijed svega što se u svijetu dešava – siromaštva, neimaštine, nejednakosti, klimatskih promjena pa na dalje, i sigurna sam da će biti jedno od glavnih pitanja s kojima ćemo se svi zajedno suočavati i baviti u narednim godinama i desetljećima.

Među saveznicima bi mogli biti mediji ali nažalost malo je onih koji još uvijek drže do ugleda profesije.
Mediji nažalost itekako pomažu kriminalizaciji ljudi u pokretu.
Jedan od naslova koje si ti svojevremeno spominjala glasio je – migrantski stampedo pred vratima regije, a stampedo baš i nije svojstven ljudskoj vrsti.
Koliko bi ukupna atmosfera bila drugačija kada bi mediji bili senzibiliziraniji ali i kad bi se radilo sa stanovništvom koje bi bolje razumjelo šta su sve do dolaska u BiH ljudi u pokretu prošli?

Kao nekome ko je odreÄ‘eni period života radio u medijima, iskreno nisam začuÄ‘ena onim Å¡to čitam i gledam na portalima ili printanim/elektronskim medijima kod nas, kad je u pitanju izvjeÅ¡tavanje o ljudima u pokretu. Dovoljno je pregledati naslove pa shvatiti u kakav smo ljudski i profesionalni glib upali. Gotovo nikada nećete naći neku pozitivnu vijesti o njima niti tekst koji će na ozbiljan ili istraživački način da se bavi ovom temom. HuÅ¡kačka retorika kojom smo izloženi godinama, samo je naÅ¡la joÅ¡ jedan novi kanal. Naravno da bi bilo puno drugačije kada bi se mediji ovom temom bavili na profesionalan i odgovoran način, kada bi sudbine ovih ljudi približili naÅ¡im sugraÄ‘anima/kama, kada bi objektivno izvjeÅ¡tavali o uzrocima i posljedicama ovakvog stanja… Možda bi prvi korak k tome bio da već jednom prestanu ljudska bića nazivati ilegalnim.

Kao što prethodno spomenuh, migracije neće prestati, a država kao što je naša ne znam kad će se početi baviti svojim poslom. Do tada je, očigledno kao i do sada, na volonterima i volonterkama da se bave ljudima u pokretu.
Izgaranje u aktivizmu nije baš rijedak slučaj. A sve pomažuće profesije (osim što to aktivizam nije, on je način života) imaju svoje supervizore.
Ko tebi/vama pomaže kad je teško i koliko dugo misliš da u ovom obimu možeš učestvovati u pomoći ljudima u pokretu? Ili kako bi to rekao jedan moj prijatelj, ako si uvijek na prvoj liniji, neka barem ima neko da ti deku doda.

Ako nisi dobar sebi, teško možeš da budeš dobar bilo kome drugom. Ja se pokušavam voditi tom rečenicom, mada vrlo često to nije slučaj, niti je moguće odvojiti emocije od ovakvog posla niti je jednostavno stati, iako znaš da moraš. Burnouti su čini se sastavni dio priče, ali ne bi smjeli biti. Jednom kada izgradiš svjesnost o sebi, o tome koliko možeš i hoćeš, a koliko je realno i zdravo, onda možeš i da počneš da tražiš načine kako da „glavu držiš iznad vode“. Psihološka pomoć volonterima/kama jako je važna i apsolutno neophodna. Biti svakodnevno izložen/a ljudskoj patnji i boli, različitim životnim pričama i putevima, nije jednostavno i mora postojati način na koji se sva ta osjećanja negdje kanališu i ravnaju. Pronaći balans u ovom radu je teško i vrlo često nitko od nas nije u stanju da to uradi sam/a. Nitko od nas ne može vječno da bude na prvoj liniji, a da ne bude dobro izranjavan. Bitno je znati kako vidati vlastite rane.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Edna Šunjić, šampionka, liderica inkluzije, ponos Treće gimnazije i članica Vijeća sportista Evropske specijalne olimpijade

Edna Šunjić s najboljom drugaricom Aldinom Husejinović

Ednu Šunjić sam upoznala prije tri godine kao vlasnicu zlatnih medalja sa Specijalne olimpijade i šampionku inkluzije.
Oduševila me je, kao što to čini i u kontaktu s drugim ljudima, zbog neposrednosti i šarma te odlučnosti kojom zrači i potvrđuje da se šampionkom ne postaje nego rađa.
Tada je bila na početku pohađanja Treće gimnazije. Dvije godine poslije srele smo se na promociji knjige u programu predstavljanja književnosti mlađoj publici. Došla je sa svojim razredom i na najljepši način demonstrirala inkluziju, onu koja se ne naglašava nego podrazumijeva.
Pandemija koronavirusa svima nam je promijenila živote, i Edna Šunjić se, kao i njena porodica, morala prilagođavati novim uslovima, ali i ovoga puta s uspjehom u svim oblastima koje su COVID okolnosti dozvolile.

Piše: Kristina Ljevak

MEDALJE KAO RADOST ZA DRUGE

Prije četiri godine Edna Å unjić je kao reprezentativka Specijalne olimpijade Bosne i Hercegovine u alpskom skijanju i članica Udruženja “Oaza” na Specijalnoj olimpijadi u Austriji bila jedna od najmlaÄ‘ih takmičarki te osvojila dvije zlatne medalje. Osim u skijanju, iznimne rezultate postiže u stonom tenisu i plivanju.
Jedno od posljednjih priznanja stiglo je sa adrese Evropske specijalne olimpijade koja je Ednu izabrala kao bh. predstavnicu u članstvu Vijeća sportista ove organizacije. Zahvaljujući tome Edna je među rijetkima u ovim promjenjivim korona vremenima koji znaju svoje obaveze u naredne dvije godine. Uz nastavak njenih dosadašnje aktivnosti, a što je širenje inkluzije putem sporta, Edna će tokom pandemije pohađati webinare s mentoricom Sanjom i prijateljicom Aldinom, koja je Edni bila velika podrška tokom odrastanja te i sama postala promotorica i liderica inkluzije. Nakon webinara Edna će, u nadamo se što skorijoj normalizaciji životnih okolnosti, odlaziti i na seminare i konferencije, uz učešće na otvaranju Specijalne olimpijade 2022. u Rusiji ako bude sve uredu.
„Važno je da Edna nastavi pokazivati koliko je inkluzija osoba s invaliditetom dobra i za vršnjake koji nemaju poteškoće. Ona motiviše svoje vršnjake jer im pokazuje koliko su rezultati mogući“, kaže mama Sabina Šunjić, liderica Edninog porodičnog tima podrške.

Edna s drugovima i drugaricama iz škole i razrednicom Sanidom Nuhanović

„Sve što smo do sada radili nije bilo s velikim ambicijama, sve što smo uradili bilo je s namjerom da Edna ima kvalitetan život, ali su nas njena upornost, želja za radom i takmičarski duh doveli do ovih rezultata. Mada Edna osvaja medalje najviše u želji da obraduje sve oko sebe, od trenera do porodice. Da napravi dobru atmosferu, da podijeli lijepu vijest sa svima“, kaže mama Sabina objašnjavajući da su Ednu iz Evropske specijalne olimpijade pratili od njene dvije, prethodno pomenute medalje iz Austrije.

SRETNA ĆE BITI ŠKOLA ČIJIM HODNICIMA EDNA BUDE HODALA

Na pitanje koliko ima medalja, Edna kaže da ih je dosta. I nije ni čudo da ih je teÅ¡ko izbrojati kada je u njenom slučaju moguće da se uz dva dana priprema pojavi na stonoteniskom turniru kao članica Udruženja “Oaza” i osvoji treće mjesto kao Å¡to je bio slučaj neposredno pred naÅ¡ razgovor.
Važnije od medalje bilo je druženje i susret sa vršnjacima u okolnosti limitiranih socijalnih kontakata.
Bio je to ujedno i prvi Ednin izlazak u malo veće društvo ali i u velikoj dvorani pa nije bilo rizika o kojima itekako vode računa od početka pandemije, posebno zbog Ednine operacije srca prije 11 godina. Zato se porodičnom organizacijom uspijevaju iskompenzirati nedostaci sadržaja koje je Edna imala u redovnim okolnostima.
Stoni tenis Edna Šunjić trenira u klubu Aladža u kojem je, kao i na drugim mjestima, miljenica.

Edna Šunjić u kampanju Moj glas je bitan

Edna trenutno pohađa treći razred Treće gimnazije kao prva učenica s Down sindromom koja je upisana u ovu školu.
Kada je napuštala osnovnu, njena razrednica Hajra Kadrić je rekla – sretna će biti škola čijim hodnicima Edna bude hodala, zato ne iznenađuje kada mamu Sabinu tokom posjete školi zatekne tabla na kojoj piše – Edna, ponos treće gimnazije, što raduje i Ednu i cijelu njenu porodicu.

Edna kaže da se sa svima druži, od prvog do četvrtog razreda, do te mjere da je imala ideju da osamnaesti rođendan proslavi u velikoj školskoj sali. „Željela sam da pozovem sve, profesore, profesorice, direktoricu, pedagogicu i moje društvo“.
Društvo je uključivalo sva odjeljenja. Ovo između ostalog dovoljno govori koliko je Edna sretna u svojoj školi, što je bila i osnovna želja njenih roditelja. Direktorica je bila obećala i bend za proslavu, ali korona je spriječila veliku zabavu u Trećoj gimnaziji.
„Mnogo sam sretna što idem u tu školu“, kaže Edna, koja voli sve predmete jer joj tokom časa i profesori i učenici posvećuju pažnju.

STVARANJE VLASTITOG SISTEMA U DRUÅ TVU BEZ SISTEMA

„Presudna za izbor srednje škole bila je Ednina sestra Erna koja je išla u Treću gimnaziju koja joj je otvorila vrata ove škole. Ernina razrednica Sanida Nuhanović je uz suglasnost direktorice Senade Salihović predložila da bude i Ednina razrednica. Danas smo svi zadovoljni zbog načina rada s Ednom i zbog toga kako je okruženje prihvatilo.
Jednako besprijekorno kao i redovna teče i sada online nastava. Doživjeli smo da bez sistema imamo kvalitetnu saradnju i sistem između škole, porodice, Edne i vršnjaka. Da pored svega toga imamo rezultate i da nam je lijepo“, kaže Sabina Šunjić.

Na pojedincima sistem bez sistema i opstaje a unutar njega dovoljno je onih koji prepoznaju Ednin trud i angažman, pa ne prođe nijedno izdanje školskih novina bez članka o Edni.
Njena posvećenost i disciplina odveli su je i na otvaranje EYOF-a (Evropski olimpijski festival mladih) na prijedlog profesorice tjelesnog, Suade Krezić, gdje nije propustila nijednu probu.
Zahvaljujući Edninim sportskim rezultatima i učešću na EYOF-u, Ednu su iz ureda gradonačelnika Sarajeva pozvali na otvaranje Olimpijskog muzeja a nova iskustva vodila su ka još jednoj aktivnosti naše šampionke, baletu koji pohađa zadnjih mjesec dana kod Zulejhe Kečo kako bi imala što pravilnije držanje i koordinaciju pokreta a sve to već uz pohvalu trenerice.

Na otvaranju Olimpijskog muzeja

Edna je bila i učesnica kampanje „Moj glas je bitan“ koju je pokrenulo Udruženje „Život sa Down sindromom“. Nakon ove kampanje, kaže nam Sabina, sve osobe s poteškoćama koje su mogle glasati – glasale su. Nama je usput Edna i odala za koga je glasala ali mi nećemo prenositi dalje.
Sabina spominje i osobe s poteškoćama iz Edninog okruženja koji su se zaposlili te dosta njih koji idu u srednje škole. „Bez obzira što nas sistem sporo prihvata, mi smo sistem za sebe uz podršku mnogih koji nas razumiju“, kaže ova posvećena mama.

U organizovanoj porodici Šunjić Edna je sve vrijeme imala ispravan uzor i u starijoj sestri Erni Šunjić koja je diplomirala ekonomiju na engleskom, zaposlila se u internacionalnoj firmi i upisala master. Sve je to postigla samostalno, samo mjesec nakon diplomiranja, uvijek i sama učestvujući u porodičnoj pažnji koja se Edni pruža.

„Nikako nije zamorna online nastava, ali mi nedostaje odlazak u školu, nedostaju mi profesori i društvo, žao mi je što zbog ove korone ne idem u školu“ kaže na kraju Edna koja s 5.00 prosjekom završava razrede.
Nagrađujući je za nesvakidašnji trud za svaku peticu profesori/ce naglase da je zaslužena, kao što je i za ukupni Ednin uspjeh zaslužna porodična podrška uz posvećene pojedince i pojedinke poput njenih razrednih drugova i drugarica koji joj mnogo pomažu u društvu u kojem još uvijek iščekujemo sistematsku podršku osobama s poteškoćama. Do tada oni sami/e, poput Edne, ne gube vrijeme nego grade mostove od inkluzije.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Prvih deset godina EDUS-a: Ostvarivanje punog potencijala djeteta kao temeljna mislija

Temeljeći vlastite aktivnosti isključivo na potrebama djeteta i uz namjeru da svako dijete razvije svoj puni potencijal nastalo je Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju EDUS (Edukacija za sve).
Krajem prošle godine EDUS je obilježio deset godina postojanja. Zabilježili su brojne uspjehe, stekli povjerenje velikog broja zadovoljne djece i roditelja radeći najčešće bez adekvatne institucionalne podrške. EDUS-ovi najznačajniji rezultati vezani su za programe rane intervencije i rad s djecom od 18 mjeseci do tri godine što je u dotadašnjoj bh. praksi izostajalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Edus je decembru proslavio punih 10 godina postojanja i rada sa djecom, kako sa poteškoćama u razvoju, tako i sa djecom koja se razvijaju tipično. Iako je adekvatna institucionalna podrška izostala i EDUS ne realizira svoj program pri javnim ustanovama, i dalje na sve načine pokušavamo uz partnere ponuditi potrebnu podršku i edukaciju mališanima i njihovim porodicama. Kako proteklih mjeseci, tako i tokom zimskog raspusta, sad u januaru, a i nakon toga planirane su MAMS radionice za djecu sa poteškoćama u razvoju, STEAM inkluzivene radionice, program rane intervencije, te funkcionalna edukacija za roditelje“, kaže Elmedina Grobović, EDUS-ova projekt menadžerica.

Tokom pandemije koronavirusa, pa i u prva dva i po mjeseca karantina, EDUS je uz sve izazove pronašao adekvatan model edukacije i komunikacije s decom i roditeljima i onda kada ona nije bila direktna.
„EDUS mališani nisu odmarali tijekom pandemije, vrijedno su i kontinuirano pratili EDUS online zabavno – edukativne aktivnosti za rad kod kuće. Kroz projekat koji smo pokrenuli „Učionica u kutiji – Sretni i sigurni kod kuće“ organizovane su virtualne edukacije, te učionice u kutiji za djecu s poteškoćama u razvoju uzrasta od dvije do osam godina. Svakodnevno su se slali materijali i edukativni video linkovi za 234 mališana širom Bosne i Hercegovin. Pored zabavno – kreativnih aktivnosti organizirane su i za online konsultacije sa roditeljima. Riječ je bila o 1:1 online konsultacijama sa edukatorima. Roditelji su imali priliku da diskutiraju o svemu što rade tijekom tjedna, postave pitanja, riješe nedoumice i dobiju savjete kako da bolje i uspješnije primijene neke od prikazanih taktika u lekcijama i aktivnostima“, objašnjava naša sagovornica.

Uglavnom znamo da je za djecu iz autističnog spektra a što su najčešći korisnici EDUS-a važno da ne mijenjaju svoju rutinu, a pandemijski uslovi promijenili su svima način života. Zanimalo nas je kako se na njih odrazila potpuna promjena dnevne dinamike i kako uopšte djeci iz autističnog spektra približiti opasnosti koje postojanje koronavirusa podrazumijeva.

„Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najvažnija da kažemo i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka. Djeca iz autističnog spektra ne vole da mijenjaju rutine i to često zna biti frustrirajući okidač pri promjenama te iste rutine. To nikako ne znači da ne trebamo mijenjati rutine, pogotovo ako se radi o mijenjanju rutina koje su funkcionalne i svrsishodne.

Kako je svako dijete drugačije, roditelji će najbolje znati kako na najbolji mogući način naglasiti djetetu/ci da je važno da odgovorno postupamo prema zdravlju i samima sebi. Ovisno o uzrastu djeteta potrebno je prilagoditi aktivnosti njihovim interesima“, smatra projektna menadžerica organizacije koja je odmah po okončanju izolacije nastavila sa edukacijom i radionicama u manjim grupama.
„Kako EDUS, a ni mališani koji su uključeni u naš program nisu pravili pauze u radu nije bilo prostora za regresiju. Proces prilagodbe nije bio zahtjevan jer nismo imali osjećaj da se dosta toga promijenilo, osim što smo se prilagodili sigurnosnim mjerama i u svakom trenutku pazili na preporučene mjere zaštite od koronavirusa. Ipak prilagodba je utoliko otežana, jer smo morali prilagoditi broj djece prostoru“, zaključuje na kraju Elmedina Grobović.

Važno je napomenuti da EDUS uvijek nastoji radi sistematski, ne educirajući samo dijete nego i one koji su važni u njihovom okruženju, od roditelja do stručnjaka/inja koji dolaze u dodir s djetetom.
Kao eksperimentalni program s djecom ne podliježe postojećim normativima nego iziskuje veći broj sati rada. Bez obzira na izazove i dalje istrajavaju u misiji ostvarivanja punog potencijala svakog djeteta a broj ljudi koji im se javljaju najveća je potvrda kvaliteta rada ovog Udruženja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jan Bolić, pisac: U općem pesimizmu, ljudi bi i pesimizam trebali prihvatiti

Krajem proÅ¡le godine, u izdanju Beletre, dvadesetpetogodiÅ¡nji riječki autor Jan Bolić objavio je svoju četvrtu knjigu. Riječ je o naslovu “Život koji želiÅ¡ živjeti” i koja je inspirisana iskustvom velike traume nakon koje je s joÅ¡ viÅ¡e radosti prigrlio život.
Spinalna mišićna atrofija tip 2 dijagnoza je zbog koje Jan Bolić nijedan dio tijela ne može pokrenuti samostalno. Njegove knjige i drugi tekstovi nastaju zahvaljujući tipkanju jednim prstom.
“Da nisam prihvatio svoju bolest i sve Å¡to mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih niÅ¡ta mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?”, kaže Jan kojeg je mama naučila živjeti kao da bolesti nema.

Jan i ja smo nekoliko godina prijatelji na Facebooku, u te godine smjestili su se i neki dani za koje sam mislila da ih je bolje prespavati, sve dok ne vidim neki od njegovih statusa iz repertoara “Život je lijep”. Tada bih obično imala grizoduÅ¡je zbog nemanja zahvalnosti.
O tome kako je postići i drugim životnim vrijednostima govorio je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

NAKON PRONALASKA UNUTARNJEG MIRA NIÅ TA VIÅ E NIJE POTREBNO ÄŒOVJEKU

U svojoj novoj knjizi „Život koji želiš živjeti“ pisao si o trenucima u kojima si shvatio koliko je život krhak a riječ je o situaciji kada si bio u komi na intenzivnoj njezi.
Vjeruješ da kada to shvatimo počnemo drugačije doživljavati život, cijeniti stvari oko sebe, pa vjeruješ i da će godina za nama imati jednak efekt. Možemo li ipak biti toliko optimistični i vjerovati da ljudi mogu usvojiti lekcije i kada nisu direktno pogođeni COVID-om, potresom ili nekom neizlječivom bolešću koja ih onemogućava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti?

Iskreno, vjerujem da kada čovjek doživi tako nešto u vlastitom životu, počne drukčije gledati život i sve ono što ga čini. Iako situacija s pandemijom ne utječe izravno na svakog i zbog toga mislim da je ipak manji utjecaj na čovjeka, nego kada ga se tiče izravno.
Ali da, kada se izravno dogodi čovjeku mislim da to jako utječe na njega. I svatko može usvojiti lekcije nakon takvih događaja, no uvijek ostaje pitanje, hoće li?
Mene je promijenilo, a razgovarao sam s još nekim ljudima koji su doživjeli slične stvari, npr. komu, nesreću itd, i na kraju shvatio nešto što sam i sam pronašao nakon svega! Mir. Unutarnji mir. Tada više ništa nije potrebno čovjeku.

Jedna od cjelina u tvojoj knjizi podrazumijeva prihvatanje – prihvatanje svega što naš život podrazumijeva a što je preduslov za stvaranje boljeg. Ti jesi apsolutno pozvan da pišeš i govoriš o tome, ali kako druge u opšem pesimizmu u to uvjeriti? Kako iz tvoje životne perspektive koja podrazumijeva neophodnost stalne pomoći drugih, u tvom slučaju tvoje mama i bake, izgleda ljudska nespremnost na prihvatanje? Naprimjer čovjeka koji živi bez ikakvih formalnih poteškoća i koji ne može dobro da pronađe u svakodnevici za razliku od tebe koji to uspijevaš bez obzira na prepreke koje ta svakodnevica nosi?

Sve počinje od prihvaćanja! Ljudi u općem pesimizmu, bi trebali i taj pesimizam prihvatiti i zapitati se što im on dobroga donosi. Bez obzira na to što se sve događa oko nas, sami odlučujemo hoćemo li biti takvi. Prihvaćanjem svih stvari oko nas i u nama, oslobađamo se granica za duhovni rast. Zašto? Jer postajemo svjesni da ne možemo na sve, stvari koje se događaju, utjecati! Ali možemo utjecati na to kako ćemo mi reagirati na njih.
Da nisam prihvatio svoju bolest i sve što mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih ništa mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?
Često ljudi nisu zahvalni i ne vide koliko zaista imaju. Usredotočeni su na stvari koje nemaju i gube vrijeme da te stvari pridobe, a najvjerojatnije ih neće nikad dobiti.

Tvoja knjiga je namijenjena svima kojima u određenom trenutku ponestane inspiracije i motivacije, koji ne vide motiva za zahvalnost koja je nužna na našem životnom putu. Kako tebi polazi za rukom da uvijek pronađeš i razloge i snagu za zahvalnost i kako to prenijeti na druge ljudi koji pod povodom za zahvalnost ne vide sitne životne radosti?

Zahvalan sam na svakom novom danu kojeg doživim. Iskreno, do sada sam uvijek imao snage i razloge biti zahvalan, jer uostalom što mi nedostaje. Ništa, imam osobe koje su mi važne u životu, dobro su, ja sam dobro, zar mi je potrebno više?
DiÅ¡em, smijem se, piÅ¡em, radim ono Å¡to me čini istinski sretnim… Ne trebam viÅ¡e, jako sam zahvalan na tome.
To je ono što sam prije spomenuo, ljudi su usredotočeni na ono što nemaju, pa zbog toga im ta zahvalnost ne donosi toliko mira, sreće i motivacije i spokojstva.
Jedna jako važna stvar koju bih podijelio, a to je da svi mi imamo nekakve prepreke i teškoće, možda i uvjerenja, ali to nije razlog da se odustane. Samo je bitno kako ćemo na te životne prepreke i poteškoće gledati.
Zato sam pisao u novoj knjizi stvarne trenutke iz mojeg života, kako bih pokazao i kako bih ohrabrio druge ljude na taj život koji vrijedi. Jer život nije samo obično preživljavanje, život se živi, živi ga se u sadašnjem trenutku potpuno svjesno!
Knjiga „Život koji želiš živjeti“ trebala bi ljude potaknuti i pokazati im kako da počnu zaista živjeti ispunjen, sretan život i kako slijediti svoj put!

Ko su tvoji prvi čitatelji/ice prije nego što knjiga bude objavljena, da li su to mama i baka kao dio redovne podrške u svim segmentima ili ipak konsultuješ i neke van najužeg porodičnog okruženja?

Ono što napišem uglavnom prvo čita mama, ali ne uvijek. Volim čuti mišljenje pa onda objaviti. No, ona pročita fragmente i ne sve!
A ponekad objavim odmah na Večernjaku ili društvenim mrežama pa su moji pratitelji prvi koji čitaju! Jako sam im zahvalan jer su mi oni ogromna podrška u radu i životu. Sve je više pratitelja i veoma mi je drago što imam njihovo povjerenje!

Osim nove knjige jedna od važnih novosti u tvom životu je i mogućnost primanja novog lijeka koji je u Evropi još uvijek u fazi kliničkog ispitivanja. Tome je prethodila duga borba da se uopše omogući njegovo primanje osobama starijim od osamnaest godina.

Znači ovo je prvi lijek koji pijem za bolest. Risdiplam i u obliku sirupa je. A lijek koji je prvi odobren u Hrvatskoj je Spinraza i on se primjenjuje impliciranjem lijeka izravno u leđnu moždinu. Taj postupak je dosta otežan i bolan, a kasnije i zadaje neke nuspojave. Obzirom na položaj mojeg tijela vjerojatno ga ne bih mogao ni primiti. No, lijek ovaj koji uzimam Risdiplam, je bolji jer je to sirup koji uzimam svaki dan kroz usta. Lijek me neće izliječiti, ali će mi zaustaviti bolest i neke mišićne na tijelu koji još nisu oštećeni ojačati ili povratiti. A to je jako puno! Moram podijeliti s vama, osjetim i pomak, jači mi je vrat, lijeva ruka i noga. To nije puno, ali ipak osjetim.

MAMA ME JE NAUČILA ŽIVJETI BEZ BOLESTI IAKO BOLEST IMAM

Kako je u Hrvatskoj regulisana finansijska skrb države za osobe koje su ovisne o brizi drugih?

Financijska skrb države za osobe s invaliditetom je loša. Moja mama na sreću još može raditi, jer je nona sa mnom dok mama radi, ali da ne može raditi, dobivala bi od države 4000 kn kao roditelj njegovatelj, a to je jako malo. Dobivam i ja invalidninu, ali ja to zovem sirotinja.

Upravo dok pišem pitanja za tebe ti si putem Facebooka ponudio pomoć u vidu dopisivanja i razgovora sa svim ljudima koji se ne osjećaju dobro zbog potresa, jer vjeruješ da si u boljoj poziciji samim tim što je Rijeka bila pošteđena stradanja koja su se dogodila u drugim dijelovima Hrvatske.
Uz sav pozitivan stav koji imaš prema životu ipak moram pitati kako baš toliko snage pronalaziš za sve što činiš?

Ponekad imam ja svoje loše dane, ali to je život. No, to ne znači da moram biti ogorčen, ljut i frustriran na sebe i cijeli svijet. To nije život! Život je prekrasan i on pruža puno prekrasnih stvari koje mi ne smijemo propustiti. Mnogi ljudi to propuštaju.
Nikad nisam zagovarao da ako se sad nasmijete i mislite na lijepu plažu da će svi vaši problemi nestati. Neće, to ne ide tako! U životu se treba boriti, suočiti s izazovima, ali treba znati i vidjeti prave vrijednosti koje nas čine bogatima! I to treba njegovati jer samo to ostaje!
Snagu za sve mi daju trenutci koje proživljavam sa osobama koje su mi važne. Snagu mi daje sve ono što čini moj život! Živim sad i u ovom trenutku!

U novoj knjizi si pisao i o iskustvu tvoje mame kojoj su, kad ti je bila jedna godina a bolest dijagnosticirana, prilikom obraćanja jednoj udruzi savjetovali da te ostavi u ustanovi, jer je „jako mlada i život je pred njom“. Mama to naravno nikada nije učinila.
Razgovarate li danas o tome, o svim situacijama sa kojima se nosila dok si ti bio još uvijek mali, koliko joj je bilo potrebno snage da prevaziđe poteškoće koje je nesređeno, u njenom slučaju postratno društvo, postavljalo?

Pričamo povremeno, sada sve manje o prošlosti jer je to prošlo. Inače moja mama je jako pozitivna i ona me, kada sam bio mali, uvijek nosila svugdje sa sobom. Zato mislim da me tako naučila da budem otvoren i da se nikada ne osjećam manje vrijedno zbog bolesti koju imam. Normalno da je to sve bilo teško prolaziti i sada je ponekad, pa i u budućnosti će vjerojatno biti, ali kažem, to je život. Naučila me živjeti bez bolesti iako imam bolest. Danas živim bez ikakvih frustracija ili nezadovoljstva jer je bolest toliko mizerna kao da je nemam.

NE ODUSTAJEM, SLIJEDIM SVOJ PUT

Kako izgleda vaša dnevna organizacija? Kakav je tvoj jedan prosječan dan?

Naš dan izgleda normalno, naravno, radim sve što i drugi. Samo što ja ne mogu samostalno pomaknuti ni jedan dio tijela, za sve mi treba pomoć. Zato je uvijek netko sa mnom, odnosno mama ili nona. Treba mi pomoć za apsolutno sve. Samo što mi više vremena treba za sve, jer imam i više potreba, ali sve je normalno. Izlazimo van, supermarkete, kafiće, knjižare i sve drugo. Obavezno idem na promocije svojih kolega…
Uživam u kavi i čitam knjige. Pišem!
Pišem jednim prstom kojeg mogu pomaknuti i s njim tipkam po zaslonu pametnog telefona iPhonea, i tako nastaju moja djela. I sve što pišem!

Kako je protekao period tvog školovanja, posebno u osnovnoj školi, kad pretpostavljam nisi bio blizu svjetonazora koje danas njeguješ a znamo da vršnjačko okruženje u tom uzrastu ne znači uvijek i prijateljsko okruženje.

Uvijek sam bio drukčiji, ali ne mislim na fizički izgled nego mentalno, mislim da sam bio zreliji. To bih jedino mogao pripisati mojoj životnoj situaciji u kojoj se nalazim.
Oduvijek sam jako otvoren i prilagodljiv zato sam zaista proveo lijepo vrijeme u školi. Imao sam predivnu učiteljicu koja nije radila razliku među nama i moji školski prijatelji su jako pazili na mene. Zaista prekrasno. Dan danas sam ostao s nekima više s nekima manje u kontaktu i to su danas divni ljudi. Siguran sam i da će oni uvijek znati priskočiti u pomoć nekoj osobi s invaliditetom i znat će kako se odnositi prema njima. Tako da ih smatraju samo ljudima, jer svi smo mi ljudi jednaki!

Pored svi briga koje imaju ljudi koji ulaze u svijet književnosti ti si imao i dodatnu poteškoću koja je podrazumijevala mogućnost pisanja sa samo jednim prstom.
I pored tog limitirajućeg faktora iza tebe su četiri objavljene knjige. Koliko je u svakom smislu pa i fizički bilo zahtjevno ostvariti svoje snove koji su bili neodvojivi od književnosti?

Kako sam prije spomenuo da, ja pišem jednim prstom, tako nastaju moje knjige. Udarajući po zaslonu, noću, uporno, potpuno predano, svako slovo i svaku emociju predajem papiru.
Moj san je pisati knjige i kroz njih progovarati, ukazivati na nejednakost, na sve što me smeta u društvu, zabavljati, pa inspirirati i motivirati ljude!
Želja za pisanjem, za napisati još jedno slovo, još jednu rečenicu, još jednu knjigu jača je od bilo kakve prepreke! Ne pišem samo knjige nego sve ostalo što čini moj rad, na društvenim mrežama ili ostalom angažmanu, ne može me zaustaviti niti jedna planina!
Kad nešto zamislim, dat ću sve od sebe da to i ostvarim. Uporan sam jako i to me gura! Ne odustajem! Slijedim svoj put!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Školovanje djece i mladih po prilagođenom programu tokom pandemije koronavirusa: Specijalizirana edukacija i rehabilitacija moraju se realizovati u direktnom kontaktu

Ilustracija preuzeta sa www.mobilnost.hr

Pandemija koronavirusa nametnula je posebne izazove realizovanju nastavnog procesa u svim nivoima obrazovanja. Dodatno zahtjevna bila je realizacija nastave na daljinu za učenike/ce sa određenim poteškoćama, kao što su polaznici/e Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima i u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“. Osim što sprovode nastavu po prilagođenom programu, ove dvije obrazovne ustanove imaju i internate za korisnike/ce koji žive van Sarajeva (Mjedenica ima i vrtić) a što je podrazumijevao privremeno obustavljanje internatskih usluga i povratak djece u svoje domove te obavezu nenaviknutih roditelja da svakodnevno s njima savladavaju gradivo.
O školovanju djece s poteškoćama tokom pandemije COVID-a govore direktor/ca Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i Zavoda „Mjedenica“.

Piše: Kristina Ljevak

„Učenici Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu dolaze iz cijele BiH. Na samom početku kada je proglašeno vanredno stanje, veliki broj učenika iz drugih kantona i entiteta RS je bio u našem internatu. Prvi zadatak je bio na najbezbjedniji način sve učenike poslati kućama, pa smo tek nakon toga mogli razmišljati o početku online nastave. Do početka mjeseca aprila smo se reorganizovali i sa učenicima počeli raditi putem Vibera, maila i telefonskih poziva. U toku mjeseca aprila smo dobili pristup platformi (Office 365) za online nastavu. Problem je nastao kada su svi učenici trebali da pristupe platformi, jer pored učenika koji imaju samo probleme s vidom, naš Centar obrazuje i učenike sa kombinovanim teškoćama uz oštećenje vida. Ipak smo do kraja nastavne godine radili kombinovani online pristup putem raznih metoda i aplikacija kako bi svi učenici dobili potrebno znanje“, objašnjava Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.

Prema odluci koju je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo dostavilo 11. marta 2020. godine u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ,,Mjedenica” prekinut je redovan proces u osnovnoj Å¡koli ustanove. „Obustavljen je dolazak korisnika u radionice za radnu okupaciju, a rad u vrtiću i produženom boravku organiziran je u skladu sa općim mjerama prevencije prema uputama Kriznog Å¡taba, dok je 44 korisnika internata Zavoda vraćeno kućama budući da dolaze iz drugih kantona. Naredbom od 16.03.2020. godine je obustavljen rad vrtića i produženog boravka. Zavod ‘Mjedenica’, nije imao platformu, i joÅ¡ uvijek je nema budući da smo uputili zahtjev ministarstvu za njeno uspostavljanje“, kaže Mirsada ÄŒakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ”Mjedenica”.

OGRANIÄŒENJA ONLINE NASTAVE

Vijeće roditelja Kantona Sarajevo i Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu obezbijedili su svim učenicima/ama opremu za online nastavu, ali ona nije bila adekvatna za dugoročno korištenje. Ali kako je već rečeno, tipični oblik edukacije nije jedini koji se realizuje u Centru, specijalizirani oblik nastave i rehabilitacija nisu mogući na daljinu.
„Sve je to funkcionisalo do druge polovine maja kada je dotrajala i stara informatička oprema počela otkazivati, ali smo uspjeli nastavnu godinu privesti kraju i svi učenici su uspješno završili školsku godinu.
Problem se javlja na polju rehabilitacijskih i specijaliziranih programa koji se moraju realizovati u direktnom kontaktu sa slijepim i slabovidnim osobama (obuka orijentacije i kretanje sa bijelim Å¡tapom, programirano vježbanje vida, vizuelne procjene, senzorna integracija, obuka Brajevog pisma, informatička obuka…). Nemoguće je ove programe realizovati putem online metoda. Bez ovih vjeÅ¡tina naÅ¡i učenici gube veliki broj kompetencija i sposobnosti u svom svakodnevnom privatnom ali i profesionalnom životu“, objaÅ¡njava direktor Centra.

Umjesto pohađanja vrtića, mališani koji su bili korisnici/e ovih usluga u Zavodu „Mjedenica“ radili su kući sa svojim roditeljima/kama po programu koji su im dostavljali odgajatelji/ce.
„Zahvaljujući spremnosti, stručnosti i profesionalnosti odgajatelja vrtića, djeca su svakodnevno bila uključena u rad kroz individualne edukativne programe koji su prosljeđivan roditeljima online putem. Na isti način realizovao se i savjetodavni rad sa roditeljima, a u cilju što bolje realizacije tih aktivnosti u kućnim uslovima“, govori direktorica Čakal dodajući da su za roditelje organizovane dodatne upute i instruktivno-savjetodavni rad s namjerom prevazilaženja izazova tokom rada u kućnom okruženju u cilju korekcije određenih oblika ponašanja.

„Sve stručne službe Zavoda uključene su kao podrška djeci, roditeljima, nastavnicima u online formi. Posebna pažnja je posvećena djeci koja su do početka online nastave bila uključena u psihološki tretman, ali i onoj djeci koja su bila pod rizikom za pojavu neprihvatljivih oblika ponašanja u kućnim uslovima, kao i njihovim roditeljima“, navodi naša sagovornica.
I neophodni logopedski tretmani za štićenike/ce Zavoda „Mjedenica“ realizovani su putem Vibera.

Od septembra aktuelne školske godine krenuli su sa kombinovanom nastavom u trajanju časa od 30 minuta za učenike/ce čiji su roditelji odabrali pogađanje nastave, dok je za one koji nisu bili spremni za povratak djece u škole u COVID uslovima nastavljena da se realizuje nastava na daljinu.
Vrata internata su bila ponovo otvorena i u njemu je od septembra boravilo 15 učenika/ca.

„Od početka septembra sa redovnim radom krenuo je i vrtić Sunce u Mjedenici, kao i radionice za radnu okupaciju. U navedenom period najveću snagu smo crpili iz sopstvenih ljudskih i tehničkih resursa“, zaključuje Mirsada Čakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“.

CENTAR MORA BITI DOSTUPAN SVIM SLIJEPIM I SLABOVIDNIM

I u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu nastava se od septembra odvija po kombinovanom modelu. Do sredine oktobra Centar nije imao suglasnost resornog kantonalnog ministarstva za početak rada internata pa je jedan dio učenika/ca bio prinuđen da ostane kući.

Važno je napomenuti da je ovaj Centar jedina škola ovakve vrste u cijeloj Bosni i Hercegovini i da različite vrste izazova nosi rad na daljinu sa slijepim i slabovidnim učenicima/ama a različite sa onima koji/e imaju kombinovane poteškoće.
„Ministarstvo obrazovanja KS je u orgnizovalo webinare za edukaciju nastavnika za rad na različitim platformama. To se pokazalo korisno za rad sa učenicima koji pored oštećenja vida nemaju drugih pratećih problema, ali učenici s kombinovanim teškoćama uz sljepoću i slabovidnost su praktično imali malu ili nikakvu mogućnost pristupa platformi. Za ove učenike nastavnici Centra su pronalazili različite metode komunikacije i realizacije nastavnog plana i programa. S obzirom da je Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu jedina specijalizirana ustanova za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i omladine u našoj zemlji, teško je očekivati da neko može dati neki savjet ili ponuditi instant rješenje ovog problema i novonastale situacije. Prirodnije je očekivati da Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu sa svojom 73 godine dugom tradicijom ponudi najbolja rješenja i da smjernice za rad kako ministarstvima obrazovanja na svim nivoima u BiH, tako i kolegama koji rade u redovnim školama, a koji i svojim razredima imaju slijepe i slabovidne učenike, a svakako da smo otvoreni da pružimo podršku i roditeljima slijepe i slabovidne djece u našoj zemlji, kao i slijepim i slabovidnim osobama svih uzrasnih kategorija“, zaključuje Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i na kraju dodaje ono što je posebno važno znati.
„Mi u Centru smatramo da jedna javna ustanova kao što je Centar mora biti na raspolaganju svim slijepim i slabovidnim osobama bez obzira u kojem dijelu naše zemlje se oni školuju, obrazuju, rade ili žive. Mi moramo biti njihov servis.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Stereotipi kao saveznici rodno motivisanog ubistva (femicida) u Bosni i Hercegovini i porodica (partnerski odnos) kao mjesto nesigurnosti za ženu

Fotografija preuzeta sa: https://www.europeandatajournalism.eu/

U 2019. godini u Bosni i Hercegovini ubijeno je 12 žena. Riječ je o femicidu koji u pravosuđu Bosne i Hercegovine kao takav nije definisan ni na jednom nivou. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Femicid se najčešće dešava onda kada ubica, dotadašnji zlostavljač, ima osjećaj da gubi kontrolu nad žrtvom. Samo na primjeru pisanja o posljednjem femicidu u Sarajevu, kada je muž ženu usmrtio čekićem, možemo da vidimo sve neprimjerenosti u načinu izvještavanja o femicidu koji se za početak tako ne imenuje. Jedan od naslova povodom ovog slučaja glasio je – bračna svađa u Sarajevu završila kobno.
Svađe među bilo kim, ako nisu posljedica kontinuiranog zlostavljanja, najčešće ne završavaju ubistvom, pa čak ni među predstavnicima najmračnijeg podzemlja. U tekstovima naravno nije izostavljen komšiluk koji je „u nevjerici prihvatio vijest o ubistvu“. Iz informacije u dnu teksta saznajemo da je žena trpjela višegodišnje nasilje. Iste komšije tvrde da je žena bila divna.
Većina problema koja prate prevenciju femicida na ovim primjerima su objedinjena. Za početak je važno da se femicid imenuje, da se nasilje ne doživljava kao privatna sfera sa uvijek prisutnim „komšijama u nevjerici“ i da mediji konačno o femicidu počnu izvještavati mimo crnih hronika te da jasno odvojimo svađu od nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

PREDUSLOV ZA NASILJE JE NEJEDNAKOMJERNO RASPOREĐENA MOĆ

„Razlike između svađe i nasilja su ogromne. Svađu ili sukob mišljenja, konflikt, nesporazum doživljavamo svi u većini svojih odnosa, gotovo svakodnevno, a nasilje, srećom, ne. Svađa ili konflikt podrazumijeva jednak ili fluidan odnos moći među akterima, tako da pri svađi ne dolazi do zloupotrebe moći i odgovornost za rješavanje spora je na svim upletenim stranama. Za razliku od toga, preduslov za nasilje je nejednakomjerno raspoređena moć, dominacija jednog i podređenost drugog subjekta, zbog čega je odgovornost za sprečavanje nasilja na onome koji ima više moći – dakle, nasilniku, a posredovanje je nužno – zato svi, to su ove komšije koje spominješ, imamo i zakonsku obavezu prijaviti nasilje za koje imamo saznanja da se dešava, a institucije odgovornost da nasilje kazne i spriječe njegovo ponavljanje.
Nasilje prema ženama u partnerskim odnosima je vodeći uzrok nasilnih smrti žena u svijetu i počiva na nejednakim odnosima moći žena i muškaraca u društvu i zajednici, na stereotipnim rodnim ulogama i rodnoj diskriminaciji, na seksističkim i mizoginim uvjerenjima. Zbog toga je toliko nesrazmjerno prisutnije nasilje muškaraca prema ženama, a ne obrnuto; zbog toga su nasilnici u partnerskom odnosu vrlo često ljudi koji nikad nisu i ne bi napali neku treću osobu već ih, štaviše, okolina poznaje kao pristojne članove društva; zbog toga nasilje u vezi najčešće eskalira onda kada žena postaje podređenija partneru – kad ostane bez posla i bez novca, kad zatrudni, kad počnu živjeti skupa, kad nasilnik uspije u svojoj namjeri da je izoluje od porodice i prijatelja, odnosno odvoji od njene mreže podrške.
Femicid je najradikalniji oblik nasilja nad ženama do kojeg dovodi nasilnikov osjećaj nadmoći i vlasniÅ¡tva nad ženom, hipertrofiran do te mjere da on smatra da ima pravo i da je ubije, a budući da se nikad ne deÅ¡ava iz čista mira, u trenutku ‘pomračenja uma’ inače finog čovjeka, već je rezultat nejednakog odnosa moći i konačni čin dugogodiÅ¡njeg trpljenja rodno zasnovanog nasilja, femicid nije ‘obično ubistvo’ i treba ga imenovati kako spada. To je osnov za praćenje njegove rasprostranjenosti i adekvatne prevencije. Premda je za naÅ¡ druÅ¡tveni kontekst najvažnije da prepoznamo femicid kao najradikalniji oblik nasilja prema ženama u partnerskim odnosima budući da su počinioci gotovo uvijek partneri ili bivÅ¡i partneri, vjerovatno bi za razumijevanje femicida kao posljedice neravnopravnosti žena u druÅ¡tvu pomoglo ako spomenem da su oblici femicida i ubistva ‘iz časti’ ili ubistva tzv. ‘vjeÅ¡tica’.
Mediji, dakako, snose veliku odgovornost za svoje izvjeÅ¡tavanje o nasilju prema ženama i o femicidu, ali moram priznati da vrlo rijetko vidim da su te odgovornosti i svjesni. Zapravo, gotovo nikada. No, kao Å¡to bi rekla vlasnica jednog vrlo čitanog bh. portala, upitana za odgovornost medija za smeće koje objavljuju: ‘Mediji imaju samo odgovornost da prežive.’ E sve dok mediji imaju samo odgovornost da prežive – čitaj, da na osnovu broja klikova dobiju reklame koje će vlasnicima donijeti zaradu, a po vječitim ugovorima o djelu angažovanim članovima i članicama redakcije nekakvu smijeÅ¡nu crkavicu – teÅ¡ko da ćemo vidjeti odgovorno izvjeÅ¡tavanje o nasilju. Tretiranje femicida kao iznenadnog, Å¡okantnog, neobjaÅ¡njivog incidenta iz privatne sfere, krvavi detalji, romantizacija femicida dovoÄ‘enjem u vezu zločina s ‘ljubavlju’ i ‘ljubomorom’, razgovori s potpuno nerelevantnim sagovornicima – komÅ¡ijama i navoÄ‘enje njihovih potpuno nerelevantnih izjava, nesposobnost da femicid umjesto u Å¡iri kontekst rodne neravnopravnosti, kao i da ga dovedu u vezu s dugogodiÅ¡njim preživljavanjem nasilja, propuÅ¡tanje prilike da se čitateljke i čitaoce informiÅ¡e o tome kamo se obratiti po pomoć ako doživljavaju nasilje ili imaju saznanje o nasilju u svojoj okolini, a nerijetko i implicitno okrivljavanje žrtve za ubistvo navoÄ‘enjem detalja iz njenog privatnog života – sve to donosi viÅ¡e klikova od odgovornog izvjeÅ¡tavanja o nasilju koje bi podrazumijevalo stručne sagovornike i odustajanje od senzacionalističkog pristupa, te je stoga standard izvjeÅ¡tavanja bh. medija o nasilju prema ženama, pa i njegovom najradikalnijem obliku, femicidu“, objaÅ¡njava Tamara Zablocki, savjetnica u programu SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ljubljani.

ŽENA NIKADA NIJE KRIVA ZA POČINJENO NASILJE, SAMO JE NASILNIK KRIV I ODGOVORAN

„Muž ubio suprugu. BivÅ¡i momak pretukao i izmasakrirao djevojku. Silovane. Godinama fizički zlostavljane. Ubijene djevojčice, djevojke i žene. Kolege i prijatelji znali da je bilo problema, ali nisu ni slutili da će doći do toga. Porodica Å¡utjela. Mediji o tome pisali, policija provela istragu, počinilac u zatvoru. Ili puÅ¡ten da se brani sa slobode“, primjeri su medijskog izvjeÅ¡tavanja koje navodi Vedrana FraÅ¡to iz Fondacije CURE, primjećujući pomak koji se tiče prisustva teme nasilja u javnoj sferi, ali je pitanje na koji način je nasilje predstavljeno. „Mediji trebaju da pokreću teme o nasilju nad ženama kao druÅ¡tvenom problemu, a ne samo da izvjeÅ¡tavaju o tome u kratkim vijestima onda kada dobiju informacije. Svaki tekst bi trebao biti profesionalno napisan, bez senzacionalističkih dijelova u kojem se pravda počinjeno ubistvo (žena ga je napustila, pa ju je zaklao; bio je pijan, pa ju je prebio i sl.) i da ne postoji prebacivanje krivice na ženu i predstavljanje žene kao nemoralne, pa je na kraju i ‘dobila Å¡ta je zaslužila’. Finalna poruka treba biti jasna – žena nikad nije kriva za počinjeno nasilje, samo je nasilnik kriv i odgovoran“, kaže FraÅ¡to.

Nikolina Grbić Pavlović, inspektorica za specijalističku obuku u MUP-u Republike Srpske i autorica aktuelne analize „Nasilje u porodici u doba pandemije“ podsjeća na definisanje samog termina femicid koji se ne koristi u našoj krivičnopravnoj teroiji i praksi.
„Termin femicid je prvi put definisan od strane Ujedinjenih nacija kao ubistvo žene od strane muškarca koje je motivisano mržnjom, prezirom, zadovoljstvom ili osjećajem vlasništva nad ženom, a kasnije i kao ubijanje žene od strane muškaraca jer je žena. Femicid definisan na ovakav način može da obuhvata širok spektar nasilnih radnji kao što su ubistvo, seksualno ubistvo, ubistvo seksualne radnice, žensko čedomorstvo i drugo. Nijedna od zemalja Evropske Unije u svojim krivičnim zakonima ne poznaje krivično djelo femicida, kao ni termin femicid. Ista stvar je i sa zemljama bivše SFRJ. Ono što je evidentno jeste da je u svim krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine predviđen kvalifikovani oblik krivičnog djela nasilja u porodici i teže kažnjavanje učinilaca ovog djela ukoliko se radnjama nasilja u porodici prouzrokuje smrt člana porodice. Ovakva odredba se primjenjuje nezavisno od pola žrtve. Sam termin femicid bi se više trebao propagirati u domenu ostalih vrsta krivičnih djela, ne samo kod krivičnog djela nasilje u porodici. Kvalifikovani oblici u ovim slučajevima bi se trebali propisivati i kod drugih krivičnih djela ukoliko su počinjeni prema ženama, a zbog motiva koji se definišu navedenom definicijom femicida (smrt žene zato što je žena)“, objašnjava Grbić Pavlović.

Način tretiranja žena u medijskom / javnom prostoru najčešće daje pokriće vjerovanju da je žena „sama kriva“ za ono što preživljava ili na kraju ne preživi unutar partnerske zajednice. Pitanje je čemu se možemo nadati ako stalno nipodaštavamo rezultate žena iz svih oblasti (pandemija koronavirusa je između ostalog pokazala da ćemo ih i u nauci posmatrati kroz to kako su se počešljale), a da ne govorim o ženama u umjetnosti i srodnim oblastima čije će rezultate minimizirati svaki osrednji muškarac na bilo kojoj pozicijici moći. Tamara Zablocki između ostalog navodi neprimjeren stereotipni medijski sadržaj kojeg njegovi kreatori vjerovatno doživljavaju duhovitim, a jednako je duhovito koliko je to i izjava mladog aktuelnog banjalučkog gradonačelnika koji „ako je zauzet, nije oduzet“.
„Bh. i regionalni mediji – s iznimkom rijetkih manjinskih portala s margine pokrenutih baÅ¡ sa zadatkom da ukazuju na strukturnu diskriminaciju, neravnopravne odnose moći u druÅ¡tvu i njihove tragične posljedice, te joÅ¡ rjeÄ‘ih poÅ¡tenih sedmičnika koji temi pristupaju ozbiljno i opÅ¡irno – ustrajavaju na betoniranju stereotipnih rodnih uloga i čine sve da održe status quo. BaÅ¡ nekidan sam na jednom dosta čitanom bh. portalu naletjela na ‘reportažu’ punu Å¡ege Å¡ale i poÅ¡alice o nekom krajiÅ¡kom ‘dedi’ koji je u svoj vakat živio sa četiri žene i to tako da su one spavale u jednoj sobi dok se ne bi oglasilo zvonce nad vratima njegove spavaće sobe kojim bi gospodin ‘naručivao’ svaku od njih u svoj krevet. Kroz smijeh se navodi joÅ¡ i kako je bio ‘zafrkan do kraja’, Å¡to je, naravno, eufemizam za nasilnika koji je ‘volio udariti’. Dakle, poligamija, zakonom zabranjena i u ‘dedino’ vrijeme, te držanje žena kao seksualnog roblja u naÅ¡im se medijima ljeta gospodnjeg 2020. predstavlja kao simpatična, topla ljudska priča koja treba razgaliti srca čitalaca i čitateljki. Hajde da odem i korak dalje i kažem da svi mediji koji svojim pisanijama žene i dalje pokuÅ¡avaju strpati u binarnu opoziciju ‘smjerna i nježna odgajateljica’/’seksi razuzdana ljubavnica’, a u slučaju femicida, na temelju izgleda, profesionalne uspjeÅ¡nosti i seksualne proÅ¡losti žrtve, nerijetko i u produženu binarnu opoziciju ‘savrÅ¡ena žrtva’/’sama je zaslužila’, istovremeno u svakodnevnom radu im odričući – da se malo naÅ¡alim – imanje duÅ¡e, odnosno zanemarujući sve druge aspekte žena kao druÅ¡tvenih i političkih subjekata i njihov neravnopravan položaj u druÅ¡tvu – doprinose nasilju prema ženama. Nadati se, svakako, možemo i hoćemo: da će sve viÅ¡e i viÅ¡e novinarki – jer novinarstvo je, s izuzetnom Å¡efovskih i vlasničkih pozicija, ‘ženska’ profesija, vjerovatno zato Å¡to je novinarski rad podcijenjen i izuzetno malo plaćen – osvijestiti važnost odgovornog izvjeÅ¡tavanja i time ne samo osvijetliti kompleksnost problema nasilja prema ženama već i svakodnevno doprinositi većoj vidljivosti dosega žena u najrazličitijim sferama ljudskog djelovanja, a time i razbijanju stereotipnih rodnih uloga i rodne neravnopravnosti“, kaže Tamara Zablocki.

STEREOTIPE JE VAŽNO ELIMINISATI U CJELOKUPNOM SOCIJALNOM SISTEMU

Jedan od način da se zamagli rodno motivisano ubistvo u medijima je predstavljanje počinilaca kao disfunkcionalnih osoba, alkoholičara ili neke treće vrste nesretnika, iako sve analize pokazuju da počinioci prije femicida nisu imali krivičnu istoriju. Jedan od najgorih oblika amnestiranja počinilaca ubistva je predstavljanje krivičnog čina kao posljedice neprihvatanja „kraja ljubavi“. Pa ona ispada da zločin nije motivisan osjećajem muške nadmoći nad ženom nego je posljedica prestanka ljubavi s njene strane. Prije pet godina u Srbiji je bivši partner ubio ženu, a naslovi u novinama su bili sljedeći: „Nije mogao da prežali raskid“, „Nisam mogao da je gledam s drugim“, „Strast povlači oroz“… Ovaj posljednji je i najbizarniji a zajedno tvore upozorenje o opasnom stavljanju ljubomore u prvi plan i pomijeranju odgovornosti ubice u drugi te stvaranju empatije prema ubici.
„Ubistvo partnera, kao ekstremni vid partnerskog nasilja je naročito težak istraživački problem. Generalno je pravilo da se viktimizacija žene ubistvom najčešće dogaÄ‘a od strane njenog bivÅ¡eg ili sadaÅ¡njeg intimnog partnera, iz čega se može zaključiti da je intimni partnerski odnos daleko rizičniji za žene nego za muÅ¡karce. Vrlo interesantno pitanje bi bilo i da li bi se ubistva žene od strane njihovih partnera uopÅ¡te i dogodila da učinioci nisu bili uvjereni da će njihov postupak naići bar na razumijevanje, da ne kažemo baÅ¡ na odobravanje okruženja. ‘Ljubav muÅ¡karca’ i ‘žrtva žene’ su poetski ekvivalenti idealnih tradicionalnih rodnih tipova. MuÅ¡karac koji ‘voli’ i žena koja ne prihvata takvu ‘ljubav’ su ustaljeni stereotipi kada je u pitanju generalno nasilje u partnerskim odnosima. Stereotipe je jako važno eliminisati u cjelokupnom socijalnom sistemu. To je sigurno proces koji traje dugo i za čiju realizaciju je potrebno mnogo viÅ¡e akcija iz svih sfera druÅ¡tva. Tradicionalna shvatanja vrlo često budu izgubljena u kontekstu promjena. S toga ovakvi medijski istupi i nisu čudni. MeÄ‘utim, za državu, tj. za pravilnu primjenu prava najvažnija je činjenica da je život čovjeka neprikosnoven i da je zaÅ¡tita života svakog pojedinca najvažniji zadatak cijelog druÅ¡tva“, smatra Nikolina Grbić Pavlović.

„Mediji kroz medijsko izvjeÅ¡tavanje često opravdavaju činove ubistva, tako Å¡to navedu u svojim medijskim izvjeÅ¡tajima objaÅ¡njenje za nasilnika i počinjeno ubistvo. Mediji ne žele preuzeti odgovornost za stvaranje i kreiranje druÅ¡tvenog miÅ¡ljenja gdje je dovoljno napisati da je nasilnik bio ‘ljubomoran’ i time opravdati čin ubistva. Naslovi teksta poput gore navedenih govore o tome kako se koristi stereotipi i podsvjesno stavlja fokus na žrtvu nasilja izjavom ‘suprugu koja ga je napustila’, jer da ga nije napustila vjerovatno je ne bi ubio. TakoÄ‘er, stavlja se i odgovornost na ženi za nasilje koje počinjeno. Npr. OsloboÄ‘enje, 05.04.2007. godine u rubrici Crna hronika (str. 25) pod naslovom ‘Zadavio nevjenčanu suprugu i prijavio se policiji’. U samom naslovi se pojavljuje dodatna senzacija jer se fokus stavlja na nevjenčanu suprugu. U podnaslovu piÅ¡e: ‘Tvrdi da je bio pijan i da se nije mogao kontrolisati’, u kojem se navodi opravdanje čina ubistva. Mediji koriste priliku da na slučajevima femicida privuku pažnju čitatelja tako Å¡to piÅ¡u na senzacionalistički način i tako osiguravaju gledanost / čitanost Å¡to u konačnici dovodi do zarade“, navodi Vedrana FraÅ¡to.

ĐURA ĆE TI OPROSTITI ŠTO TE TUKAO

„Prije nekoliko godina je sud u Hrvatskoj u slučaju femicida počinjenog u alkoholiziranom stanju alkoholiziranost ocijenio kao otežavajuću, a ne kao olakÅ¡avajuću okolnost – kako je to obično bio slučaj u ranijim sudskim epilozima, navodeći da je optuženi pio DA BI sebi olakÅ¡ao počinjenje femicida i osigurao alibi za svoje nedjelo. Mislim da je to jako dobra poruka. Alkohol nije uzrok, ni opravdanje nasilja nad ženama, kao Å¡to to nisu ni siromaÅ¡tvo, proživljeno teÅ¡ko djetinjstvo ili ljubomora, ali sve navedeno može poslužiti kao dobar izgovor počiniocima nasilja. Naslovi koje navodiÅ¡ malo ili malo viÅ¡e bacaju i na mudre riječi Ilije ÄŒvorovića: ‘Đura će ti oprostiti Å¡to te tukao!’ Naravno da mediji ne bi trebali navoditi publiku da suosjeća s ubicom, no, od medija ‘odgovornih isključivo za vlastito preživljavanje’ i medija doslovno suodgovornih za činjenicu da je nasilje nad ženama druÅ¡tveni problem s kojim je borba ovako dugotrajna i mukotrpna, ne čudi pretjerano ni svrstavanje na stranu zločinca“, zaključuje Zablocki.

U analizi Nikoline Grbić Pavlović o nasilju u porodici tokom pandemije COVID-a vidimo potvrdu značajnog broja porasta nasilja na šta se od početka pandemije upozoravalo. Autorica navodi primjer Bugarske koja ima jednu od najnižih stopa prijavljivanja nasilja nad ženama i djecom u Evropskoj uniji a gdje je zabilježeno da je sedam žena izgubilo život zbog nasilja koje je izvršio njihov partner ili član porodice otkad su uspostavljene mjere zatvaranja zbog virusa. Jedan od problema kod dokazivanja femicida koji se takvim, podsejtićemo, ne imenuje, je taj što nasilje nije ranije prijavljivano. Ovo je jedna u nizu potvrda da je porodica često nesigurno mjesto za ženu.
„S obzirom na to da je veoma ustaljena pretpostavka u mnogim naučnim istraživanjima koja se odnose na ubistvo žena u intimnim partnerskim odnosima da se kao motiv za ubistva žena najčešće prepoznaje poriv za kontrolom žene i ljubomora, vrlo je evidentno da se i prije ovakvih incidentnih dogaÄ‘aja deÅ¡avaju i druge vrste nasilja nad ženama dok partnerski odnos traje. Ono Å¡to je takoÄ‘e evidentno u većini zemalja jeste da se vrlo rijetko prijavljuju ‘blaži’ primjeri ekonomskog, psiholoÅ¡kog, seksualnog ili fizičkog nasilja. Najčešće žene žrtve nasilja u partnerskim odnosima se ne odlučuju da prijave neki od ovih oblika nasilja iz mnogih razloga. Na taj način ulaze u ‘začarani krug’ nasilja koji ima ima svoje faze. Primjeri u kojima su žene prijavile prvo nasilje, prvi Å¡amar, udarac i slično, pokazuju da se takve veze najčešće odmah i okončavaju i nemaju teže posljedice. MeÄ‘utim, ukoliko je nasilje dugotrajnijeg karaktera ono vremenom postaje sve češće, teže i brutalnije. U Bosni i Hercegovini joÅ¡ uvijek se ne prijavljuje svako nasilje, ali je evidentno da je sve veći broj žena upoznat sa mogućnošću i potrebom da se svako nasilje prijavi i adekvatno procesuira. U tom smislu pred Bosnom i Hercegovinom je i dalje veliki zadatak, a to je da se Å¡to viÅ¡e medijski eksponira ova negativna druÅ¡tvena pojava, da se obuči Å¡to veći broj kadrova za adekvatno reagovanje u slučajevima nasilja u svim sferama djelovanja (policija, medicinski radnici, predstavnici centara za socijalni rad, novinari). Budući da su zlostavljači uvijek prisutni, mjere izolacije svakako doprinose težem prijavljivanju nasilja od strane same žrtve. Kampanje koje bi trebale predvoditi vlade mogu pomoći podizanju svijesti ljudi o nasilju u porodici, kako uočiti nasilje u porodici i kako dobiti pomoć. Svakako je da u situacijama kakva je pandemija koronavirusa potrebno uložiti joÅ¡ veće napore u zaÅ¡titi žena i djece kroz različite akcije cjelokupnog druÅ¡tva“, zaključuje Grbić Pavlović.

„U Bosni i Hercegovini ne postoje ujedinjeni statistički podaci o ubistvima, a pogotovu ne postoje podaci o femicidu kao posebnom aspektu druÅ¡tvenog problema. Dokument do kojeg je Fondacija CURE doÅ¡la, a koji spominje nasilje u porodici i upotrebu vatrenog oružja je istraživanje ‘Rod i malokalibarsko i lako oružje u Jugoistočnoj Evropi’“, objaÅ¡njava Vadrana FraÅ¡to iz Fondacije CURE. Ova organizacija godinama je pokuÅ¡avala prikupiti podatke o ubistvima žena kontaktirajući policijska tijela na različitim nivoima vlasti, a na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva kaže kako dobijanje odgovora zavisi od upornosti osobe koja ih traži i senzibiliziranosti onih koji ih daju. „Naravno, u zavisnosti koju instituciju pitate, negdje, u nekom kantonu ćete odmah dobiti odgovore o femicidu, jer ubistva žena unose u sistem“, dodaje. Alternativni model dolaska do podataka o broju ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je putem prikupljanja press clipinga Å¡to i rade u ovoj organizaciji.
Za početak, put ka prevenciji femicida, iako ga tako ne imenujemo, mogao bi podrazumijevati formiranje jedinstvene baze podataka o ženama koje su ubijene zbog toga što su žene, te raditi na permanentnoj edukaciji medija i javnosti o nasilju u porodici i partnerskim odnosima koje nije privatna stvar a javna sramota.

Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone:

1265 za Federaciju BiH

1264 za Republiku Srpsku

Začarani krug nasilja moguće je prekinuti i živjeti ispunjen život.
O tome govore Sanja i Milijana.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Hraniteljstvo i deinstitucionalizacija u FBiH: Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku

Ilustracija preuzeta sa https://www.nytimes.com/

Stvoriti porodično okruženje ili ono najsličnije porodici obaveza je svih koji djeluju u sistemu zaštite djeteta.
Institucionalno zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dalje je najčešći način skrbi o djeci u Bosni i Hercegovini i zemljama regije.
Usvajanje, iako zahtjevniji i dugotrajniji proces, radije biraju nego hraniteljstvo koje se preporučuje kao najpoželjniji oblik vaninstitucionalnog zbrinjavanja djece, onda kada povratak u biološku porodicu nije moguć.
Proces deinstitucionalizacije davno je započet u BiH ali se odvija sporo. Institucionalni boravak djece u dobi od rođenja do treće godine bilo bi nužno potpuno zabraniti smatra Anisija Radenković, direktorica Hope and Homes for Children BiH.

Piše: Kristina Ljevak

VEZA KOJU STVARA U PRVE TRI GODINE OSNOVA SU RAZVOJA DJETETA

„Nauka, a i iskustvo u zadnjih osamdesetak godina su pokazali da odrastanje djeteta u domovima za djecu ne pruža djetetu sve mogućnosti kako bi u potpunosti razvio svoje potencijale. Dokazano je da je dijete dugotrajnijim boravkom u domu podložno raznim rizicima i dolazi do usporavanja i zaostajanja u razvoju – intelektualnom, emocionalnom, socijalnom. Veza koju dijete razvija sa svojim skrbnikom, a to je najčešće majka, u prve tri godine života su neprocjenjivi i osnova su cjelokupnog socijalnog razvoja djeteta, osnova za sve njegove odnose i veze u budućem životu. Stoga bi trebalo potpuno zabraniti smještaj beba od rođenja do treće godine u domovima. Ovo upućuje na to da je neophodna transformacija domova i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica. I naša zemlje, mislim oba entiteta i distrikt Brčko, su krenuli u tom pravcu, ne samo prihvatajući konvenciju o pravima djeteta već i ostale strateške dokumente na kojima su razvijene strategije transformacija ustanova u našoj zemlji“, objašnjava Radenković.
U FBiH je od marta 2018. na snazi Zakon o hraniteljstvu koji se, za razliku od nekih drugih zakona iz oblasti socijalne zaštite ne razlikuje od kantona do kantona, a njime je regulisan razvoj hraniteljstva i u onim kantonima u kojima to do 2018. nije bio slučaj. Jednake procedure identifikacije i ujednačena metoda odabira i edukacije hranitelja, kao i jedinstven sistem praćenja rada hranitelja bez sumnje su doprinijeli unapređenju zaštite djece bez roditeljskog staranja u FBiH. Zakon nije samo uredio oblast hraniteljstva nego je uticao na smještaj većeg broja djece u hraniteljskim porodicama.
Iako nije rađena detaljna zvanična analiza, direktorica Hope and Homes for Children BiH navod kako svi koji rade u zaštiti djece i porodice primjećuju u posljednje tri godine veći broj djece zbrinut u hraniteljske porodice. Hraniteljstvo uprkos zakonskim pomacima nije ravnopravno zastupljeno na cijeloj teritoriji BiH i prisutnije je u većim, urbanim sredinama. Pored Zakona o hraniteljstvu u Kantonu Sarajevo otišlo se korak dalje formiranjem Službe za hraniteljstvo u okviru JU Kantonalni centar za socijalni rad.
Služba djeluje svega godinu dana i bilježi značajne rezultate koje prepoznaju i drugi u sistemu zaštite djeteta.
„Broj smještaja djece u hraniteljsku porodicu u 2020. godini bio je za 300% veći od broja smještaja u prethodnoj godini. U 2020. godini 33 djece je smješteno u hraniteljske porodice, od čega je za šestero djece preveniran smještaj u ustanovu socijalne zaštite. Prvi put smo u praksi u prethodnoj godini zadovoljili potrebu obezbjeđenja hitnog hraniteljstva za jedno dijete, te potrebu za smještajem u hraniteljske porodice tri odrasle osobe od čega je jedna smještena na specijalizirano hraniteljstvo.
Trenutno na smještaju u hraniteljskim porodicama imamo 79 hranjenika, od čega je 76 djece, i troje odraslih, a za petero djece, koja se nalaze na smještaju u KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja, pokrenuta je procedura odabira hraniteljskih porodica. Za djecu za koju su pokrenuti postupci deinstitucionalizacije očekujemo da ubrzo budu izmješteni iz Doma u hraniteljske porodice“, objašnjava Enes Šabić, šef Službe za hraniteljstvo.

Dragana Savić se jedanaest godina nalazi u hraniteljskoj porodici u koju je smještena nakon smrti oca i višegodišnje bolesti majke. U hraniteljskoj porodici završila je osnovnu i srednju školu te upisala fakultet. Danas je završna godina Fakulteta političkih nauka, odsjek za Socijalni rad. Proces adaptacije na hranitelje ostao joj je u najljepšem sjećanju.
„Moj proces adaptacije prošao je odlično. Još od prvog dana mog ulaska u hraniteljsku porodicu svi su me lijepo dočekali, lijepo me prihvatili i dali sve od sebe da se ja lijepo prilagodim i osjećam ugodno. Pomagali su mi oko školskih obaveza kako bi savladala gradivo i oko svih drugih aspekata. Smatram da je za dijete u hraniteljskoj porodici mnogo bitno da se osjeća prihvaćeno i sigurno, a ja zaista jesam. Moja hraniteljska porodica imala je i prethodna hraniteljska iskustva sa drugom djecom i oni dijele moje mišljenje da je ovdje najljepše, zaista svi smo se uvijek lijepo slagali i prihvatali jedni druge, vladala je uvijek jedna lijepa i prijatna atmosfera“, priča Dragana Savić.
Na žalost uvijek postoje djeca čije potrebe ne mogu zadovoljiti hraniteljske porodice, već im je potreban institucionalni smještaj, odnosno smještaj u domove, navodi Anisija Radenković te dodaje da pored objektivnih razloga postoje i oni za koje nema opravdanja.

PODRÅ KA BIOLOÅ KIM PORODICAMA JE PRIORITET

„I poslije 25 godina unapređenja ljudskih kapaciteta u području socijalne zaštite postoje kolegice i kolege, a u čijoj je nadležnosti zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, koji se radije odlučuju da djecu zbrinjavaju u domovima, a ne u hraniteljskim porodicama. Sistem domskog smještaja ima dugogodišnju tradiciju, ne samo kod nas već i u zemljama okruženja. Situacija se mijenja, jeste sporo, ali ipak mijenja. Vjerujem da će i revizija Zakona o hraniteljstvu, koja je upravo u toku, poboljšati navedeni zakon, odnosno dovesti do toga da se još veći broj djece bez roditeljskog staranja zbrinjava u hraniteljstvo nego što je to danas.“
Po zahtjevu Službe za hraniteljstvo upućenom nadležnom Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike u 2020. godini su realizirane dvije edukacije hranitelja. Po zavrÅ¡enoj edukaciji 15 hraniteljskih porodica u Kantonu Sarajevo dobilo je status hranitelja, objaÅ¡njavaju iz Službe za hraniteljstvo koja je u protekloj godini uspostavila intenzivniju saradnju sa drugim centrima za socijalni rad u FBiH zahvaljujući čemu su djeca smjeÅ¡tena u hraniteljske porodice u različitim dijelovima Federacije BiH. „Služba je i aktivno uključena u transformaciju KJU Doma za djecu bez roditeljskog staranja”, objaÅ¡njava direktor Službe Enes Å abić.

S ciljem maksimalne zaštite djece u hraniteljskim porodicama, novi Zakon predviđa kontinuiranu edukaciju hranitelja. U skladu sa zakonom o hraniteljstvu u FBiH organizacija i sprovođenje edukacije hranitelja je obaveza Ministarstva rada i socijalne politike FBiH, a podrška ministarstvu su Hope and Homes for Children BiH, UNICEF i SOS Dječija sela BiH. Edukacija ima dva segmenta, osnovni i dodatni, osnovi je obavezan za sve one koji žele biti hranitelji dok dodatna edukacija može podrazumijevati teme kao što su trauma, komunikacija ili samopouzdanje.

U Situacionoj analizi UNICEF-a za 2020. stoji kako je nekoliko domova za djecu počelo proces transformacije koji prati i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica koji treba da budu zamjena za dugotrajnu institucionalnu brigu te da su za nastavak transformacije domova za djecu potrebna veća ulaganja i snažnija opredijeljenost.
Direktorica Hope and Homes for Children BiH objašnjava kako transformacija ne znači puko zatvaranje ustanove.
“Prije svega podrazumijeva podrÅ¡ku bioloÅ¡kim porodicama kako ne bi doÅ¡lo do izdvajanja djece iz porodica, zatim razvoj procesa usvojenja djece, zbrinjavanje djece u hraniteljstvo, otvaranje usluge materinskog doma – podrÅ¡ka majkama sa bebama koje nisu u mogućnosti i stanju da bez pomoći jedno vrijeme brinu o svojoj djeci. Zatim tu su dnevni centri za djecu koja su pod rizikom od razdvajanja u kojima dijete, a i porodica dobiju podrÅ¡ku nekoliko sati dnevno barem jedan dan ili viÅ¡e dana u sedmici, a i dalje zajedno žive roditelji i djeca. Tu su mobilni timovi, usluga produžene ruke centara za socijalni rad koji odlazeći na teren pružaju podrÅ¡ku porodicama i djeci pod rizikom od razdvajanja u njihovim kućama, okruženju u kojem se i djeca i porodice osjećaju najsigurnije. Svjesni smo činjenice da će uvijek biti djece bez roditeljskog staranja koji će u kraćem ili dužem periodu trebati domsko zbrinjavanje, ali ne trebaju veliki, zastarjeli domovi već mali porodični domovi kapaciteta do 12 djece, gdje je veći broj uposlenika kako bi se za tu djeci stvorili uslovi života koji su najsličniji porodičnom okruženju. Ovo su samo od nekih usluga koje su nastale u lokalnim sredinama gdje se deÅ¡ava transformacija domova za djecu. Proces transformacije ustanova zahtijeva vrijeme, to je činjenica, ali kod nas to traje i predugo. Tako na primjer transformacija doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli traje joÅ¡ od 2012. godine, u Sarajevu od 2014. i joÅ¡ uvijek nije zavrÅ¡ena. Ponavljam, taj proces traži vrijeme, ali se ne slažem da je stvarno potrebno toliko puno godina.

POSVEĆENOST I OPREDIJELJENOST KAO PREDUSLOV ZA DEINSTITUCIONALIZACIJU

Hope and Homes for Children je svjedokom da se proces transformacije doma može završiti u prosjeku za dvije i po godine. Tih primjera imamo u Rumunjskoj, Bugarskoj, Ruandi. Nije problem u financijama, jer budžeti za domove postoje, samo ta sredstva treba preusmjeriti na drugačiji način, odnosno u nove usluge. Postoje tzv. tranzicijski troškovi no oni nisu prepreka za nesprovođenje transformacije domova. Za te troškove postoje fondovi EU, i drugim izvori. Hope and Homes for Children je jedan od partnera koji vrlo često preuzima, ako ne sve tranzicijske troškove onda veliki dio. Moje iskustvo je pokazalo da je od presudnog značaja opredijeljenost i posvećenost nadležnih u socijalnoj zaštiti, entitetskoj i kantonalnoj, u procesu transformacije domova. Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku“, smatra naša sagovornica.
Spomenuta na početku češća opredjeljenost za usvajanje a ne hraniteljstvo posljedica je toga što je usvojeno dijete „pravno“ zauvijek dijete porodice koja ga je usvojila, objašnjava Radenković, mada se danas u korist hraniteljstva trend mijenja.
„Značajno je veći broj djece bez roditeljskog staranja kojima je hraniteljstvo optimalan i u njegovom najboljem interesu nego je broj djece za koje je usvojenje najbolji oblik brige“, kaže Anisija Radenković.
Dragana Savić vjeruje da niša ne bi postigla da uz nju nije bila njena hraniteljska porodica te da bi svijet bio puno bolje mjesto da se više ljudi odlučuje da postanu hranitelji.

KAD POMOGNETE JEDNOM DJETETU KAO DA STE POMOGLI CIJELOM SVIJETU

„Hraniteljstvo je zaista nešto posebno. Kada bi i drugi ljudi koji mogu pomogli nekome svijet bi bio puno bolje mjesto za život. Ja ništa ne bih postigla da mi nije pomogla moja hraniteljska porodica, kada nekoga spasite i pomognete mu je nešto neprocjenjivo. Savjetujem svima da pomognu nekome ukoliko su u mogućnosti jer je to nešto posebno i pamti se cijeli život, a samim tim i učinit ćete da neko postane koristan član našeg društva. Mnogo je važno da se govori o hraniteljstvu kako bi se omogućilo da što više djece ne raste u instituciji, važno je da dijete raste u porodici jer je porodica prvenstveno osnov za normalan rast i razvoj svakog bića. U porodici moguće je posvetiti se pojedincu i njegovim potrebama i željama dok u instituciji mnogo je djece i mnogo odgajatelja koji po mom mišljenju nemaju vremena pristupiti samo jednom djetetu i posvetiti mu se. U porodici dijete zna čije je i kome pripada. Kada pomognete jednom djetetu kao da ste pomogli cijelom svijetu, cvijet kad se zaljeva i procvjeta“, objašnjava Dragana Savić.

Krajem prošle godine povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, organizacije Hope and Homes for Children, Fondacija Krila nade, Lost Sparrows (USA) i Agencija Success organizovali su 1. Međunarodnu konferenciju o hraniteljstvu u BiH pod nazivom „NADA“. Konferencija je pokazala da su pozitivni pomaci prisutni u svim zemljama regije kada je riječ o povećanju broja djece smještene u hraniteljske porodice, ali su i izazovi u cjelokupnom procesu reforme slični.
„Činjenica je da je broj djece u hraniteljstvu u Hrvatskoj i Srbiji veći u odnosu na broj djece smještene u domovima što nije slučaj u našoj zemlji, ali isto tako proces transformacije pojedinih domova u BiH je dosegao veći nivo nego što je to slučaj sa domom u Crnoj Gori. Umrežavanje i snaga hranitelja u Srbiji i Hrvatskoj su daleko izraženiji nego je to slučaj u BiH. Zakonski okvir u BiH je detaljniji i sveobuhvatniji nego je slučaj u nekim od zemalja koje su bile učesnice ove konferencije“, navodi na kraju Anisija Radenković, suorganizatorica konferencije i zaključuje kako zemlje regije mogu mnogo jedna od druge naučiti kada je o procesu deinstitucionalizacije riječ, ali je pred svima mnogo posla. Jedan od osnovnih zadataka onih koji su uključeni u sistem brige o djeci bez roditeljskog staranja je da ne dozvole njihovo odrastanje u institucijama ako im je moguće stvoriti porodično okruženje ili ono koje je najsličnije porodičnom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jovana Barbu, aktivistica i novinarka: Zahvaljujući mojim roditeljima ponosno mogu reći – ja sam Ciganka

Za Jovanu Barbu sam saznala zahvaljujući dokumentarcu Bolje budućnosti u kojem su predstavljene pozitivne priče o ženama Romkinjama u Bosni i Hercegovini, uglavnom mlađe generacije, za koje je danas jasno da im ništa neće moći biti prepreka na planu lične afirmacije. Iako žive u društvu u kojem su Romkinje najmanje po dva osnova diskriminisane – zato što su Romkinje i zato što su žene, Jovana i djevojke poput nje svoju energiju neće trošiti na prepreke.
Jovana Barbu živi u Bijeljini gdje je kao mala djevojčica s porodicom došla iz Beograda. Jednog dana će biti advokatica posvećena pravima Roma i Romkinja. Do tada studira na Pravnom fakultetu, redovno pobjeđuje sa svojim besjedama na Višnjićevim danima, igra i pjeva promovišući vlastitu i upoznajući druge kulture u SKUD Semberija, bavi se novinarstvom i aktivizmom. Na pitanje kako da je predstavim uz osmijeh govori – kao novinarku, voditeljicu ili jednostavno Gipsy.

Piše: Kristina Ljevak

Kada se piše ili govori o uspješnim Romima i Romkinjama, najčešće se spominje kako „razbijaju predrasude“. Da li takva kvalifikacija pomalo iritira, jer nisu Romi i Romkinje krivi za predrasude koje društvo prema njima ima. Da li bi bilo bolje da se uspjeh sam po sebi vrednuje, a ne kao način „razbijanja predrasuda“?

Odmah na početku teÅ¡ko pitanje (smijeh). Smatram da se svaki uspeh treba jednako vrednovati. Bez obzira bili mi crni ili beli, Romi ili Jevreji, Srbi ili Muslimani… Ako se dovoljno trudimo i borimo za sebe svakako da ćemo se istaći. Ja ljude i razumem kada napiÅ¡u ili kažu da „razbijam predrasude”. ÄŒinjenica je da na žalost svi znamo kako Romi žive, ali to ne treba biti vodilja i glavna predrasuda.
Verujete mi, iza svakog ćoška se kriju talentovani Romi i Romkinje. Samo možda nisu još imali priliku da to pokažu.

ROM ZNAÄŒI ÄŒOVEK

Ono što bi nekome drugome možda proizvelo frustraciju, u tvom slučaju pretvoreno je u kreaciju i uspjeh. Naime, nakon pitanja u školi koja su glasila – imaš li šta da jedeš, imaš li šta da obučeš… došla si kući i napisala besjedu „Rom znači čovjek“ sa kojom si učestvovala 2015. godine na Višnjićevim danima čime započinje serija tvojih pobjedničkih učešća na ovoj manifestaciji. Koliki je izazov razočarenje pretvoriti u riječi i koliki je kasnije osjećaj zadovoljstva kada se kroz stvaralaštvo, usput i nagrađeno, procesuiraju neka neugodna iskustva?

Jako sam tvrdoglava osoba, ne dam na sebe, baÅ¡ takva pitanja su me dovela do revolta. Revolta prema državi i druÅ¡tvu u kojem živim. Neki izlaz sam morala da naÄ‘em, a pronaÅ¡la sam ga u papiru i olovci. Svu ljutnju, revolt i nezadovoljstvo sam pretočila u reči i rečenice. Tako i nastaje beseda „Rom znači čovek”. Naslov je već sve rekao. Ni malo nije bilo lako govoriti pomenutu besedu. Ali sam skupila snage i rekla sve Å¡to mi je na srcu. Zaista nisam očekivala nikakvu povratnu reakciju niti nagradu. Samo sam želela da me čuju. Upravo ova beseda bila je prekretnica u mom životu i borbi sa predrasudama.

Verujete mi, iza svakog ćoška se kriju talentovani Romi i Romkinje. Samo možda nisu još imali priliku da to pokažu.

Imam dojam da je za tvoje samopouzdanje i s razlogom ponosno izgovaranje – ja sam Ciganka, bilo presudno vaspitanje i uloga koju su roditelji u njemu odigrali, insistirajući između ostalog na obrazovanju, tvom i obrazovanju tvog brata i sestre. Koliko je takva vrsta podrške bila važna u osjetljivim godinama odrastanja?

Uvek napominjem da nije bilo njihovog vaspitanja i podrške ne bih bila ovo što sam danas. Sigurna sam da svaki roditelj za svoje dete želi samo najbolje, pa tako i moji za nas troje. Uvek su nam govorili da se ljudi dele samo na dobre i loše. I da ništa na svetu nije nemoguće ako dovoljno želimo. Naučili su me da budem svoja. Da radim ono što želim i što me čini srećnom. Da ne moram da budem po „kroju“ društva. Baš zato sam im zahvalna na svemu. Baš zato mogu ponosno reći – ja sam Ciganka.

Koliko je bila opterećujuća situacija u kojoj si stalno trebala da dokazuješ da si jednaka među onima koji su te bez ikakvog razloga doživljavali drugačijom?

POZITIVNA GIPSY DEVOJKA

Dok sam bila dete, bolela me je činjenica što svaki put moram da objašnjavam ko sam i šta sam. Želela sam da nadglasam većinu i dokažem im da sam ista kao i svi oni. Već u pubertetu sam shvatila da nije loše biti drugačiji. Da nije loše ustvari biti svoj i biti ponosan na ono što jesi. Kao što rekoh beseda je bila prekretnica u odrastanju i predrasudama. Ljudi su me prihvatili ovakvu kakva jesam. Pozitivnu, sitnu Gipsy devojku.

Iz tvojih rezultata i javnih nastupa jasno je da je lični uspjeh uvijek bio neupitan i očigledno je u životu sve lakše kada se ima cilj u koji se ne sumnja. Jesu li još uvijek prisutna želje vezane za advokatsku profesiju u budućnosti i pomoć romskoj populaciji u ostvarivanju njihovih prava?

Upravo tako. Kada imaš zacrtan cilj u glavi sve je lakše. I dalje stojim pri tome da završim Pravni fakultet i pomognem Romima u svojoj zajednici. Nije lako raditi s nama. Toga sam veoma svesna, ali taj osećaj kada nekome pomognete, a on vam uzvrati iskrenim osmehom ne može ništa zameniti.

Kroz igru i pesmu shvatite ko je kakav. Svaki narod je drugačiji.

LJUTNJA NA „TRADICIJU“

Koliko te kao sadašnju studenticu i buduću pravnicu ljuti zamjena teza u domaćem pravosuđu kada se naprimjer kaznena djela kao što brak s maloljetnom djevojkom pravdaju „tradicijom“ u romskim zajednicama? Kako po tvojoj procjeni u budućnosti poboljšati poziciju u prvom redu romskih djevojčica, omogućiti im školovanje, potom zapošljavanje i ne dozvoliti da prerano stupaju u brak koji nije njihov izbor nego nužnost?

Tradicija… Tradicija… Koliko sam kivna na ovu reč. Živimo u 21. veku gde su granice već pomerene. Upravo iz ovih razloga želim da se bavim advokaturom. Zar nije bolje održati edukacije sa romskim devojčicama? Poslati ih na redovno Å¡kolovanje? Pružiti im priliku za bolji život.

Deset godina si članica SKUD-a Semberija u kojem se baviš pjevanjem i igranjem, najčešće romskih igara. Koliko ti je važna promocija romske kulture putem plesa i pjesme, posebno u gradu u kojem ne postoji isključivo romski klub posvećen romskoj tradiciji?

SKUD Semberija me je naučio šta je scena, scenski pokret i nastup. Naučio me je da funkcionišem u većoj grupi ljudi zvanoj porodica. Tako me je i naučio očuvanju tradicije i kulture raznih naroda. Kroz igru i pesmu shvatite ko je kakav. Svaki narod je drugačiji. Ali ono što mi je najviše drago jeste što kad se zaigraju Vranjske ili Romske igre i publika je na nogama, a igrači „lete“ po sceni.

Svojevremeno si bila predstavnica BiH na konferenciji mladih u Ženevi. Kakve uspomene nosiš iz tog iskustva?

Konfenernica mladih u Ženevi je zbog pandemije koronavirusa održana online. Kada sam primila poziv u kojem mi je rečeno da sam predstvanik BiH na konferenciji, ostala sam u šoku. Ali sam zahvalna ljudima iz UNESCO-a koju su prepoznali potencijal i baš mene izabrali. Na konferenciji je bio po jedan predstavnik iz svake zemlje i upoznala sam puno kvalitetnih osoba.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Milijana Krsmanović, od gubitka vida i nasilja u porodici do života srećne žene

U februaru će biti punih šest godina otkako Milijana Krsmanović iz Bijeljine može reći da je sretno razvedena. Razvodu je prethodilo nasilje u porodici, a nasilju funkcionalan bračni život sve do Milijaninog gubitka vida nakon rođenja trećeg djeteta. Naime, iako je rođena bez ikakvih poteškoća s vidom, 2012. godine dijagnosticirana joj je retinopatija pigmentoza nakon trećeg porođaja koja dovodi do potpunog gubitka vida.
Iskustvo kroz koje je prošla uvjerilo ju je da se žena, nakon što se razboli, doživljava kao niže biće ili škart kako su nju znali kvalificirati u najbližem okruženju.
Milijanina priča potvrda je nevjerovatne snage da se uprkos svim otežavajućim okolnostima izbori za vlastiti bolji život. Put koji je prošla, pored gubitka vida i zlostavljanja u braku, uključivao je i tumor na dojci što je bila posljedica nagomilanog stresa ali i odluku da se posveti promjeni profesije koju može obavljati s invaliditetom a što joj je promijenilo život.
Bez izvježbanih fraza iz literature o samopomoći i sa treninga o samopouzdanju, Milijana Krsmanović nastupa samouvjereno, prenoseći na druge vjeru u mogućnost promjene na bolje i onda kada na trenutak pomislimo da je život završen.
Osim priče o sretnom ishodu jednog mučnog perioda obilježenog zlostavljanjem, Milijana Krsmanović nam priča iznimno važnu i potpuno neprisutnu priču o odnosu prema ženi sa stečenim invaliditetom.

INVALIDITET I NEPLAĆENI KUĆNI RAD

Piše: Kristina Ljevak

„Kada se muškarcu dogodi invaliditet, žena uvijek ostaje uz njega. A muškarac uz ženu neće. Ja sam privatno istraživala i konsultovala udruženja osoba sa invaliditetom da bih saznala kako to funkcioniše. Vjerujte mi, jako mali procent žena sa invaliditetom je ostao u braku. Mi još uvijek nismo sazreli kao društvo da prihvatimo ženu sa invaliditetom. Komunicirajući sa ženama koje su imale isto ili slučno iskustvo saznala sam da i ako su ostale u braku onda trpe fizičko i psihičko nasilje. Uplašene su da prijave nasilje jer se boje šta će kasnije biti s njima, jer najčešće su bez podrške svojih roditelja, braće i sestara.
I onda se bira da se trpi umjesto razvoda i samostalnog života“, objašnjava naša sagovornica čiji su problemi u braku počeli kada nije mogla obavljati sve poslove koje je radila do problema s vidom. A podugačak je to spisak neplaćenog kućnog i rada u polju ili kako Milijana kaže: „Cijela kuća i zemlja bile su na mojoj grbači. Bila sam zadužena za sve poslove u domaćinstvu. Živjeli smo u prigradskom naselju ali su sve aktivnosti bile kao da je život na selu. Imanje besplatne radne snage odgovaralo je mom mužu.
Kad viÅ¡e nisam mogla cijepati drva ili danonoćno okopavati baÅ¡tu, nastali su problemi uz komentare ‘da nisam ni za Å¡ta’. Na početku sam to uz stid prihvatala. Pored tog postojao je front s njegovim roditeljima. Nismo živjeli zajedno ali jesmo jako blizu. I oni su stalno prigovarali kako ću ‘ja takva neÅ¡to raditi’ i dolazilo je do sukoba. Pored toga imate troje djece kojima trebate biti nasmijana majka bez obzira na sve Å¡to se deÅ¡avalo.“
Početak gubljenja vida pratile su naravno i česte ljekarske konsultacije, pregledi i pretrage koji su iziskivali troškove, a troškovi novi krug suprugovog prigovaranja. Popravka auta ili zamjena stolarije na kući činila mu se kao mnogo bolja investicija nego liječnički pregled supruge.
Dinamika nasilja u prvoj fazi uključivala je faze bijesa te faze kajanja koje su čak imale i segmente podrške, da bi već sljedeći krug bijesa mogao izazvati ručak „koji nije pod konac“ ili pita koja nije kao nekada. Banalnosti kojima se pridavao svakodnevni značaj s razlogom su bile ponižavajuće za Milijanu.
„Bez obzira na probleme i gubitak vida dala sam sve od sebe da ostanem dosljedna supruga, da nikome ništa ne nedostaje“, sjeća se Milijana koja je vlastiti zdravstveni problem koji mijenja kompletan dotadašnji život doslovno morala ostaviti po strani u nastojanjima da opstane njen brak. Znajući da joj, kako kaže, četiri zida neće pomoći, nastojala je da se što više kreće i komunicira, konsultujući različita udruženja koja okupljaju osobe s poteškoćama s vidom ili udruženja žena s invaliditetom. Društvo ljudi sa srodnim iskustvima joj je prijalo, ali je prvi Milijanin izlazak uz kuće s bijelim štapom bio „poražavajući“ za njenog supruga.

„SRAMOTA“ BIJELOG ŠTAPA

„Govorio je – jao kako te nije sramota, sad svi vide da ti ne vidiš. Onda sam odlazila sa sklopljenim štapom, a dolazeći do mjesta od kojeg se više ne bi vidjela moja kuća, rasklapala sam ga. Do jednog dana kada me je njegova tetka vidjela u gradu na semaforu, rekla njegovoj majci, nakon čega sam ja opet bila sramota za njih.
Nakon toga sam izbjegavala porodična okupljanja, svadbe, krÅ¡tenja, roÄ‘endane… znajući da tako njima odgovara. Osjećala sam se jako neprijatno u druÅ¡tvu mog supruga ako smo sa joÅ¡ nekim ljudima van kuće. Da ja njega ‘ne bih obrukala’, da ne bih neÅ¡to prosula ili zbog gubitka vida uradila bilo Å¡ta čega bi se on postidio. I onda sam uvijek govorila da me boli glava ili sam prehlaÄ‘ena, lažući i sebe i druge“, priča Milijana čija je izolovanost očekivano loÅ¡e na nju uticala, ali su posljedice na svu sreću primijetili njeni roditelji i tetka. Tetka je i pronaÅ¡la informacije o sarajevskom Centru za slijepu i slabovidnu omladinu u NeÄ‘arićima. Na njen nagovor Milijana je donijela jednu od najvažnijih odluka, upisujući vanredno Å¡kolu u Sarajevu. Zahvaljujući Å¡koli za slijepe i slabovidne spoznala je koliko bogat i dinamičan može biti život ljudi sa ovom vrstom invaliditeta, za razliku od onoga Å¡to je Milijana mislila, a to je da ljudi s gubitkom vida sjede u kući, prepuÅ¡teni tuÄ‘oj njezi i pomoći.
„Do tada nisam imala priliku da vidim nekoga slijepog da nešto radi. Kad sam upoznala profesoricu Senu, kad sam upoznala ljude koji su puni života i elana i rade u toj školi, rekla sam – ja želim takav život. Ako već moram da živim u mraku hoću ovo što je ostalo da proživim što kvalitetnije.
Školovanje je iziskivalo novac, moj suprug je rekao – ja taj novac nemam i ne pada mi na pamet da ga bacam na školu. Tada je moja tetka rekla da će mi pomoći koliko bude mogla. I tako sam krenula.
U februaru 2015. godine sam dobila diplomu fizioterapeuta. Tada sam već prošla fazu napuštanja kuće i fizičkog napada na mene zbog kog sam i otišla od kuće. Sada već više od dvije godine radim u bijeljinskoj bolnici i presrećna sam.“
Prije Milijaninog odlaska od kuće a tokom školovanja, dešavao se još jedan oblik maltretiranja zbog njenih izostanaka tokom instruktivne nastave i polaganja ispita kada bi boravila u internatskom dijelu Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Odlaske zbog škole muž je dovodio u pitanje, aludirajući na druge neškolske razloge izbivanja. Iste sumnje je izazivalo i Milijanino provođenje vremena uz Internet zahvaljujući govornom softveru gdje se informisala o svojoj bolesti i ljudima koji imaju isto iskustvo.
Ali tu nije bio kraj. Nakon velikih poplava 2014. godine koje su zahvatile i područje Bijeljine i nakon što je njenog tada osmogodišnjeg sina udarilo auto a što je jedva preživjeo, uz sav prethodno nagomilani stres, Milijana je dobila tumor na dojci, tačnije na limfnom čvoru žlijezde.
Nakon operacije Milijana je primijetila nove promjene ponašanja kod supruga. Histerija koja se do tada ispoljavala prema njoj prenesena je i na djecu, bio je stalno nervozan. Nakon nekoliko mjeseci pitala ga je šta se dešava.

FIZIČKO NASILJE, PODRŠKA LARE I DANI SREĆNE ŽENE

„Samo pitanja izazvalo je bijes, ali je u jednom trenutku priznao da se zaljubio i da više ne planira živjeti sa mnom. Od svih šokova koji su se dešavali mislim da mi je to bio najveći. I on se spakovao i otišao. Svakodnevno smo ga viđali jer je bio kod roditelja koji su blizu nas, a gospođa u koju je tada bio zaljubljen nije tada bila tu nego u Njemačkoj. U tom beznađu svakodnevno je dolazio i počeo praviti probleme. U kuću je ulazio poput kauboja koji ulazi u kafanu. Bacao je stvari po kući, histerisao… Jedno jutro, nakon što sam ja prethodnu noć vodila dijete u hitnu zbog visoke temperature, došao je s namjerom da ih negdje vodi na šta ja nisam htjela pristati. Izašao je iz kuće i pozvao policiju. Bila sam zatečena kad je došao interventni vod od osam policajaca. On je prijavio mene da sam fizički zlostavljala djecu a da on kao otac nije mogao da ih spasi. Očekivao je da će ta policija mene privesti. Nastavio da me vrijeđa nakon čega je njemu policajac rekao da napusti kuću. On je nastavio svakodnevno da dolazi i pravi probleme. Jednog dana se pojavio s majkom na vratima uz objašnjenje da su došli da vide djecu, ali sam osjetila da tu još nešto ima. Zamolila sam njegovu majku da dođe sutradan jer bih da razgovaram sa mužem. Ona je rekla – nemaš ti više šta s njim razgovarati, od sada ćeš razgovarati sa mnom.
Tek tada sam počela osjećati strah koji do tada nisam, iskreno nisam ni mislila da je moguće u 21. vijeku da me napadnu.
Očekivala sam neki verbalni napad, ali fizički ne. Rekla mi je da napustim kuću nakon čega sam ja rekla da mogu izaći sa djecom. Tu je krenula prepirka, ja sam se okrenula prema djeci da se spreme da izađemo, i samo sam se našla na podu osjetivši jak bol u potkoljenici a što je bila posljedica šutiranja. Prilikom pada sam povrijedila desnu ruku i sljepoočnicu. Pokrila sam glavu i bila bukvalno šutirana do ulaznih vrata nakon čega sam rekla kćerki da pozove policiju.
Policija je došla i napisala zapisnik a ja sam tog dana izašla iz kuće i otišla u Udruženje Lara gdje me je Mirzeta Tomjanović primila, previla rane i prihvatila kao rod rođeni s idejom da me smjesti u Sigurnu kuću iako je Sigurna kuća tada bila prebukirana. Pitala me je imam li ikoga živog, rekla sam da imam oca i majku, na šta je rekla da ne bi bilo loše da im se javim. Javila sam se, otac je rekao da odmah dolazimo kod njih djeca i ja, nakon čega sam otišla u Dvorove kod moje porodice gdje smo proveli pet godina.
Nakon što sam završila školu, pripravnički i praksu sam završila u Banji Dvorovi, položila državni ispit i krenula u borbu za posao koji sam dobila 2018. u bolnici gdje radim na ortopediji kao fizijatrijska sestra i fizioterapeut. Radim s nepokretnim ljudima. Taj rad je veoma iscrpljujući a meni čini veliko zadovoljstvo.
Ja sad zaista mogu da kažem, šest godina poslije toga, da sam zaista srećna žena“, objašnjava Milijana Krsmanović koja je uspjela realizovati stambeni kredit i kupiti stan u centru Bijeljine. Uz skromnu platu kućni budžet nadopunjuje honorarnim fizioterapeutskim poslom.
Do zaposlenja, a nakon napuštanja bračnog života, Milijana i njena djeca živjeli su od skromne roditeljske podrške ali i zahvaljujuči podrškama udruženja, poput projekta Udruženja Lara kad je dobila plastenik te uzgajala povrće, tj. bavila se organskom proizvodnjom.

MARATONSKA BRAKORAZVODNA PARNICA I „OBJEKTIVNOST“ CENTRA ZA SOCIJALNI RAD

U brakorazvodnoj parnici koja je trajala 17 mjeseci ključna namjera Milijaninog sada bivšeg supruga bila je da izbjegne plaćanje alimentacije a način za to je vidio u uzimanju samo jednog djeteta pa da onda niko nikome ne plaća alimentaciju. Tvrdio je i da Milijana, kao osoba bez vida, nije psihički sposobna da se brine o djeci. Pridobio je i Centar za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad mu je bio jako naklonjen, mada mi tada nije bilo jasno kako, ali se sada stvari kristališu i mogu doći do nekih odgovora. Čak mi je jednom socijalna radnica Milka Maksimović rekla kako razmatraju da li sam ja sposobna da budem staratelj svojoj djeci jer ne vidim.
Da sam alkoholičarka, narkomanka i prostitutka rekla bih ok, nisam dobar primjer svojoj djeci. Ali to što ja ne vidim a sama tokom brakorazvodne parnice brinem o djeci, to nije razlog da ne nastavim brigu o njima. Osim toga što ne vidim, nijednu mi zamjerku nisu mogli naći kao roditelju.
Tada sam sasvim slučajno dobila poziv iz UN-a ispred primjene ženevske konvencija o pravima osoba s invaliditetom. I ja sam se direktno žalila njima na Centar za socijalni rad. I to sam digla na veći nivo angažujući ombudsmena za zaštitu invalida, angažujući organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom da se što prije izborim za svoja prava i prava svoje djece. Naravno, sud je odbio zahtjev da se djeca razdvajaju, odredili su alimentaciju od 200 KM jer je on tvrdio da je nezaposlen. Uplaćuje 100 KM u razmaku od tri mjeseca jer ga je neko dobro nasavjetovao. On ako ne plati alimentaciju šest mjeseci ja imam pravo da podignem krivičnu prijavu protiv njega. Da ja ne bih došla do krivične prijave on svaka tri mjeseca uplaćuje 100 KM smatrajući da je to sasvim dovoljno za djecu.
Sa djecom se ne viđa, od 2017. nije vidio djecu. Nakon posljednjeg susreta tužio je djecu da ga oslobode alimentacije što je prvi slučaj da je otac tužio djecu na Osnovnom sudu u Bijeljini. Ne viđaju se djeca ni sa njegovim roditeljima, mi smo bukvalno nestali iz njihovih života.“

VAŽNOST PSIHOTERAPIJSKE PODRŠKE

Dok je prolazila kroz proces privikavanja na invaliditet i maltretiranje kao posljedicu muževljevog neprihvatanja invaliditeta, Milijana nije imala nikakvu psihoterapijsku podršku. Kad je došlo do razvoda potražila je pomoć, opet u Udruženju Lara gdje je svakog utorka i četvrtka imala razgovore s Larinom psihoterapeutkinjom.
„Kada bih je sad srela bilo bi me sramota pogledati je, šta sam sve napričala i koliko sam suza prolila pred tom ženom pričajući detalje iz našeg života, ali mislim da je ona bila taj ključ uspjeha u tim danima, da ja to što prije prevaziđem.
Onda su me kontaktirali iz Helsinškog parlamenta građana iz Banja Luke u jednom projektu žive biblioteke, gdje sam bila živa knjiga, obilazeći cijelu Bosnu i Hercegovinu s njima, pričajući svoju životnu priču. I kroz to pričanje pronašla sam hiljadu rješenja za svoje probleme i bilo mi je lakše.
I danas dan smatram da se svaki problem može riješiti, samo ga ne treba kriti. Treba pričati o tome, nekada će neko saslušati, dati komentar i savjet, nakon čega možemo samostalno naći rješenje.“
Odluka da javno govori što nije tipičan izbor o iskustvu nasilja u porodici posljedica je spoznaje da sve što se dogodilo nije njena nego sramota zlostavljača.
„Način da se postide zbog onoga što su učinili je da osjete osudu drugih. Jer je jako bitno šta će narod reći. Kad već hoće narod da kaže, neka makar kaže onako kako je bilo“, poručuje Milijana koja je između ostalog ponosna i na prijateljstva koja je izgradila tokom šestogodišnjeg nezavisnog života, iako je u bračnom okruženju stalno slušala o tome „kako prijatelji ne postoje“. Kvalitet njenog života danas neusporediv je sa onim u periodu braka.
„Ja sam mislila da je samim razvodom kraj života za mene, meÄ‘utim ja sam shvatila da sam ja uspjela, ja nikada ne bih mogla uspjeti da sam ostala tamo. Mislim da je za moje zlotvora najveća kazna moj osmijeh. Možda je to Å¡to ne vidim i sreća, da ne vidim njihova lica na ulici. Mogu u svakom momentu proći pored meni a da ne znam da su to oni. Vjerovatno im nije prijatno kad me vide punu života, elana, sreÄ‘enu, nasmijanu, uvijek u nečijem druÅ¡tvu”, zaključuje Milijana Krsmanović svoju netipičnu životnu priču koja je bila ispunjena i zlostavljanjem i bolešću ali i čvrstom odlukom da niÅ¡ta od toga ne bude prepreka na putu ličnog uspjeha i zadovoljstva koje danas živi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.