Srđan Vuletić, dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu: Put ka pravdi počinje sa prijavom

“Nakon serije konsultacija sa Sarajevskim otvorenim centrom, Akademija scenskih umjetnosti je trenutno u procesu usvajanja Smjernica za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, uznemiravanja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, za koje lično smatram da su daleko najnaprednije smjernice ove vrste i zaista u duhu današnjeg vremena”, kaže Srđan Vuletić, dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu u razgovoru u kojem rezimiramo gotovo jednogodišnji rad posvećen sankcionisanju i preveniranju seksualnog nasilja i uznemiravanja.
O promjenama koje su se dogodile, načinima na koje trebamo adresirati probleme i onome šta nas je naučio balkanski #metoo govorio je takođe u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Očigledno je nedovoljno poznato u javnosti da je Akademija scenskih umjetnosti predala dokumentaciju na osnovu prijava za seksualno nasilje ili uznemiravanje Tužilaštvu. Postoji li nešto što u ovom trenutku možete reći o tome (o broju prijava, o tome da li je riječ o jednom profesoru ili više njih…) a što ne bi ugrožavalo dalji proces?

Što se tiče konkretnog odgovora na vaše pitanje, ono što vam mogu reći je da je ASU Sarajevo predalo Tužilaštvu BiH prikupljenu dokumentaciju u dva navrata (januar i mart 2021), da se prijave odnose na radnje iz perioda 2008 – 2019 godine, da se prijave odnose na jednog zaposlenika ASU. ASU Sarajevo, do trenutka kad vam pišem ovaj odgovor, nije kontaktirana po ovom pitanju od strane Tužilaštva BiH.

Međutim, ono što mi se čini da je također važno reći vezano za uvodni dio vašeg pitanja, je da je nakon početne salve medijskog interesa, kako to obično biva kod nas, ta tema je zaboravljena, i mediji su se okrenuli nekim novim problemima. Ako se dobro sjećam, samo nas je Žurnal kontaktirao da napravi follow-up priču na ovu temu. Ali, dobra strana je što su se relevantne organizacije po ovom pitanju bavile našim radom na ovom slučaju, prije svega ovdje mislim na Sarajevski otvoreni centar (SOC), što će biti važno za odgovore na vaša sljedeća pitanja. Dakle, ukratko – naš rad je itekako poznat u dijelu struktura društva koji se na temeljan način bave problemom seksualnog i rodno zasnovanog nasilja, a koji može da donese istinsku promjenu, i to ću elaborirati u sljedećim odgovorima.

Uskoro će biti godinu dana otkako je pokrenuta inicijativa Nisam tražila kao čin solidarnosti sa beogradskom glumicom Milenom Radulović koja je prijavila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje.
Svugdje su se desile barem neke promjene (o tome nam svjedoči i reakcija umjetnika i umjetnica na odluke festivalske direkcije Susreta u Brčkom vezane za žiri). Šta je ono što možete označiti kao promjene koje su se desile na Akademiji scenskih umjetnosti? Koji bi bio put da se (nadam se da neće) desi seksualno zlostavljanje ili uznemiravanje sada? Kome bi se prvo student/ica mogao obratiti? I da li postoji nešto što ASU može da uradi neovisno o Tužilaštvu a što bi podrazumijevalo kreiranje prostora većeg povjerenja između studenata/ica i profesora/ica?

ASU Sarajevo je sprovelo niz aktivnosti na ovu temu, te ću izdvojiti neke za koje smatram da su ključne – dakle, odmah nakon pojave platforme Nisam tražila ASU osniva Komisiju za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, te gotovo istovremeno stupa u kontakt sa Atlantskom inicijativom, konkretno dr. Majdom Halilović, ekspertom iz ove oblasti, u želji da imamo kompetentnu osobu sa kojom možemo provjeriti naše poteze. Taj prostor od povjerenja koji pominjete u pitanju je, slobodno mogu da kažem u kontekstu ove teme, naš “izum“ jer već 20. januara, znači bukvalno već par dana nakon pojave platforme Nisam tražila, osnivamo tročlanu radnu skupinu sastavljenu od jedne predstavnice studenata i dvoje stručnjaka iz oblasti – a koju nazivamo prostor od povjerenja ASU. Naša procjena je bila da će studenti/ce jednostavnije, relaksiranije ući u komunikaciju sa ovim tijelom, nego sa menadžmentom ASU. I ta procjena se pokazala kao tačna, jer su mnogi studenti komunicirali sa ovim tijelom ne samo u smislu davanja ispovjedi koje će prerasti u prijave, već i za savjet, konsultacije i tako dalje. Kada su savjetnici iz tog tijela dobili dozvolu od određenog broja studenata/ica da se njihove ispovjedi formalizuju u prijavu, te ispovjedi su proslijeđene prema dekanu, a ASU ih je predala tužilaštvu. Taj format rada, koji je instalirala ASU, je prepoznat kao izuzetno efikasan i manje više je nepromijenjen ugrađen u dokument vezan za prevenciju seksualnog uznemiravanja koji je u toku ove godine Vlada KS donijela kao obavezujući za sve javne ustanove na području kantona Sarajevo. Tako da je pravi odgovor na vaše pitanje – taj proces kreiranja prostora od povjerenja na ASU je već urađen i u dobroj mjeri funkcioniše.

To je bio jedan pravac djelovanja ASU, ali da citiram jednu od vaših prethodnih sagovornica, kolegicu prof. Žmak sa ADU Zagreb “od starta je bilo jasno da nema smisla zaustaviti se samo na prijavama već da je ključ u edukaciji“. To je bio i naš put te smo ušli u proces edukacije i zaposlenika i studenata na temu prevencije seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja/nasilja koju su obavile upravo dr. Majda Halilović, te prof. Dženana Kalaš, psihologinja i psihoterapeutkinja, te savjetnica iz našeg prostora povjerenja. Također, edukaciju nismo zamislili kao one-off stvar, već smo preuzeli obavezu da svaku sljedeću generaciju educiramo po ovom pitanju, te smo sa početkom tekuće školske godine organizovali edukaciju za novoupisane studente.
E sad je vrijeme i mjesto da se vratim na saradnju sa SOC-om, koji su prije bilo kakvih zajedničkih aktivnosti obavili jedan mini due dilligence aktivnosti ASU, te nakon toga ponudili besplatnu pravnu pomoć ASU u kreiranju smjernica za prevenciju seksualnog i svakog drugog uznemiravanja. Nakon serije konsultacija sa SOC-om, ASU je trenutno u procesu usvajanja Smjernica za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, uznemiravanja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, za koje lično smatram da su daleko najnaprednije smjernice ove vrste i zaista u duhu današnjeg vremena. U tom smislu, kao trenutni dekan ASU sam izuzetno zahvalan SOC-u i nadam se da će i sljedeći menadžmenti ASU imati potrebu da sarađuju sa vanjskim ekspertima i autoritetima iz ove oblasti.

Rekli ste u jednoj internet raspravi kako ste bili u situaciji da govorite na televiziji o slučaju koji se dogodio prije 50 godina i koji je sada na sudu. Koliko je važno da u cijeloj ovoj mučnoj situaciji na adekvatan način adresiramo probleme?

Mislim da je važno je da se stvari adresiraju na činjeničnom nivou jer samo tako će se stvari isplatiti na duže staze, u smislu borbe za bolje društvo. Ja sam naveo taj primjer (Borić / Dorić) gdje se o radnjama koje su se desile krajem 70-ih pričalo kao da se sad dešavaju i to na našoj akademiji. Zbog te informativne magle moramo podsjećati ljudi da tad naša akademija nije ni postojala, te da cijenjene kolegice nikad nisu bile dio kolektiva ASU ni po jednom osnovu. Ali, taj slučaj je važan zbog jedne druge stvari. Dakle, bez obzira kako će se sudski riješiti ovaj slučaj, jer koliko znam pomenuti slučaj je na sudu sada, mislim da je ovdje važno razumjeti da je jedna žena nosila u sebi traumu gotovo pedeset godina. I tu prije svega leži snaga i vrijednost grupe ili pokreta Nisam tražila – oni su bili jedan odličan, našem društvu prijeko potreban katalizator da ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju izađu na vidjelo dana. I sve se to desilo na jedan moćan način, jer je puka količina tih ispovijesti kao bujica prepravila naše društvo i ukazala da se radi o jednom ozbiljnom problemu koji se ne može više gurati u stranu. U tom kontekstu, ja sam i privatno i kao dekan zahvalan djevojkama iz Nisam tražila, mislim da su uradile ogromnu stvar.

E sad da se još malo vratim ovom dijelu vezanom za činjenice i internet rasprave – dakle često te internet rasprave zapravo kriju svjesno ili nesvjesno ispisane maliciozne komentare iza koje stoje osobe sa nejasnim motivacijama bez ikakvih pravnih kompetencija, bez ikakvog znanja o konkretnim slučajevima i razumijevanja rada institucija. Komentari tipa “perete savjest tako što šaljete dokumentaciju u tužilaštvu“, “pravosuđe je korumpirano šta će tamo“, “zašto odmah niste podijelili otkaze“ i cijeli set tih komentara pored otkrivanja da se radi o osobama koje ne razumiju cijeli proces, imaju i poguban efekat po žrtve uznemiravanja/nasilja jer ih obeshrabruju da traže pravdu na jedinom mjestu gdje mogu dobiti pravdu. A to su nadležne institucije u okviru pravosudnog sistema. Zbog toga mi dopustite da i vas uputim na nekonkretnost, ili nepotpunost u pitanju vezano za slučaj Milene Radulović. Dakle, i ona je prijavu podnijela nadležnoj instituciji, tužilaštvu. Zato jer je to jedini pravi put.

Stoga ja, sa punim pravom, ispred ASU mogu da postavim pitanje – Da li znate, u gomili institucija, kompanija i drugih subjekata pomenutih u mnoštvu ispovjedi u grupi Nisam tražila, i za jedan slučaj da je ta institucija uradila isto što i ASU, u smislu predavanja dokumentacije Tužilaštvima, svjesni limitiranosti naših opcija u smislu istražnih radnji, verifikacije istinitosti navoda i tako dalje. Ja evo ne znam, ja do sada nisam čuo da je ijedna institucija u BiH uradila to što i ASU, a volio bih da dobijem punu informaciju o ovome. Nadam se da sam u krivu, da nismo jedini.

Ako hoćete moje mišljenje, jednu misao, jedan savjet koji bih izdvojio je, to bi bilo sljedeće – ukoliko smatrate da ste žrtva seksualnog ili bilo kog drugog nasilja ne čekajte ni dana, odmah prijavite nasilnika. To je zlatno pravilo. Ne dozvolite da vas poljuljaju priče kako je to dug i mučan proces na čijem kraju možda neće biti satisfakcije, i kako ima sto primjera gdje se ništa nije desilo. Put ka pravdi počinje sa prijavom.

Koliko nam iskustva iz jedne vrste balkanskog #metoo mogu biti od koristi, šta je po vama najvažnije što smo mogli naučiti u protekloj godini?

Mislim da je, iz svega onoga što sam već rekao, jasno da je #metoo odigrao pozitivnu ulogu na ovim prostorima. Pomaci postoje, ne samo u nekoj javnoj percepciji i promišljanju ovih tema, već i na nivou sistemskog uređivanja. Također, mislim da je sada sasvim jasno da ulazimo u fazu kada iz faze aktivizma cijelu stvari treba predati na upravljanje ekspertima iz oblasti prava, socijalnog rada, psihijatrije, psihologije i svih drugih oblasti jer njihove kompetencije će biti garant da cijela stvar neće ostati u virtualnom svijetu društvenih mreža.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.