Mjesec: srpanj 2021.

Psihoterapijska podrška je nužna nakon svakog oblika traume, kod iskustva preživljenog seksualnog zlostavljanja ona se podrazumijeva. Ona izuzev pojedinih centara posvećenih brizi o mentalnom zdravlju i prebukiranih terapeuta u javnim domovima zdravlja najčešće nije svima dostupna, posebno ne besplatna.
Svaki izlazak u javnost osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje i javni i medijski linč koji prati njihovo istupanje dotiče itekako i one žene koje o svom iskustvu nikome još uvijek ništa nisu rekle i svako pitanje zašto su ranije ćutale te izražavanje sumnje u istinitost njihovih tvrdnji i kod drugih žrtava izaziva retraumatizaciju.
Pod posebnim pritiskom su trenutno žene Jagodine u Srbiji zbog optužbi vezanih za seksualne zloupotrebe u organizaciji tamošnjeg gradonačelnika, a njihova ekonomska nemoć ih je i dovela do te pozicije, zato je teško i očekivati da imaju adekvatnu psihoterapijsku podršku.
Sve je to, počevši od izlaska glumice Milene Radulović u javnost pa zaključno sa Palmom i Jagodinom uticalo da beogradski psihoterapeut Stefan Dimić na svom Facebook profilu ponudi besplatne psihoterapijske usluge uz punu garanciju povjerljivosti. Loš odziv na iskreno pruženu ponudu najbolje ilustruje teret pritiska pod kojim žive žrtve seksualnog zlostavljanja.

Piše: Kristina Ljevak

„Etički kodeks je u svetu psihoterapije neka vrsta zakona koja nas obavezuje da se ponašamo u skladu sa etičkim načelima struke, inače će uslediti sankcije. Morao sam da naglasim da će odavanje identiteta potencijalne žrtve trećem licu bez njene prethodne dozvole značiti da ugrožavam svoju licencu. Osetio sam se obaveznim da istaknem tu informaciju jer sam se pribojavao da su osobe koje su pretrpele nasilje veoma nepoverljive. Nažalost, bio sam u pravu. Iako je ta moja objava imala odličan odziv na društvenim mrežama, javila mi se samo jedna osoba koja je u mladosti pretrpela seksualno nasilje (nije vezano za aktuelne slučajeve) i još jedna osoba je napisala da je pretrpela tako nešto, ali da se još uvek ne oseća komforno s tim da podeli svoju priču, što u potpunosti razumem. To su izuzetno emocionalno šaržirana iskustva i nije lako doći u kontakt s tim preplavljujućim osećanjima i podeliti ih s nekim. S druge strane, stigma i atmosfera linča nikako ne doprinose tome da se ohrabre žrtve i podele svoju priču“, kaže psihoterapeut Stefan Dimić.
“Zašto nisu ranije prijavile” ključno je pitanje koje prati izlazak u javnost žrtava i njihovo pokretanje sudskih postupaka. Zastrašujuća je količina nepovjerenja koja prema žrtvama postoji. Čini se da je patrijarhalna kultura i kultura nasilja toliko moćna da ona doslovno štiti zlostavljače tako što ne pokazuje ni minimum povjerenja i poštovanja prema žrtvama.

„Laici pretpostavljaju da postoji linearna veza između lošeg događaja i prijavljivanja, odnosno da, što je teže iskustvo doživela osoba, to je i veća šansa da će to zlostavljanje i prijaviti. Činjenice pokazuju da se smanjuje šansa da se prijavi loš događaj ukoliko osoba doživljava izuzetno intenzivne negativne emocije. Nakon ove vrste nasilja, velika je verovatnoća da će osoba osetiti ogromnu krivicu (jer veruje da je na neki način ‘namamila’ zlostavljača ili mu dozvolila sprovede nasilje u delo), sramotu (jer to što je osoba doživela je pokazatelj neadekvatnosti i naići će na osudu društva) i strah (zbog potencijalnih negativnih posledica samog prijavljivanja). Ovakve emocije mogu da traju i decenijama i stopiraće osobu da preduzme konkretne korake kako bi prijavila zlostavljanje. Nekada ovakvi događaji mogu da budu okidač za osobe koje su nekada doživele nasilje da ipak preduzmu neku akciju po tom pitanju. S druge strane, okruženje je izuzetno važan faktor, jer u zavisnosti od toga kakav odnos ima prema ovim stvarima, povećaće ili će smanjiti šanse da dođe do ovih nemilih događaja. Različita istraživanja pokazuju da patrijarhalno uređenje društva i velika nejednakost u moći među polovima može biti faktor koji doprinosi pojavi nasilja, međutim postoje i istraživanja gde osnaživanje žena može dovesti do veće pojave nasilja jer se one mogu opaziti kao pretnja. Ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da nisu svi muškarci zlostavljači i da nasilje ide i u suprotnom smeru. Seksualno nasilje nad muškarcima je tek posebna tema za koje kao društvo još uvek nismo spremni“, objašnjava naš sagovornik.

Traumatsko iskustvo kakvo je seksualno zlostavljanje kod žrtve ne stvara osjećaj da je događaj prošao. Zbog sveprisutnog straha i niza drugih razloga podržavajuće okruženje je nužno i za proces zalječenja ali i za savladavanje svakodnevice nakon traume.
„Za žrtvu seksualnog nasilja je neophodno podržavajuće okruženje. Traumatska iskustva su iskustva koja su nabijena intenzivnim emocijama. Ukoliko to iskustvo zamislimo kao dokument (fajl) u računaru, a naš mozak kao hard-disk, ovo iskustvo neće moći da se integriše u ostala sećanja upravo zbog toliko intenzivnih emocija. Zato nakon ovakvih iskustava možemo biti izuzetno emocionalno pobuđeni ili da nam pred očima izleću fleševi, jer nam deluje kao da je pretnja sada prisutna. Osoba ne može da pojmi da je to stvar koja se desila i u prošlosti i da trenutno ne postoji opasnost. Put izlečenja podrazumeva da se ta traumatična sećanja integrišu sa ostalim, a to se radi na jedan bolan način – izlaganjem tom sećanju. Taj proces je najbolje imati kod psihoterapeuta koji je obučen za tu vrstu problema, a okruženje može biti veoma bitan faktor da se žrtva/preživeli otvori, s nekim podeli svoju priču i samim tim više prihvati taj događaj i sebe. Ne moraju osobe iz okruženja da se upuštaju u ulogu psihoterapeuta, zato što je to samo iskustvo deljenja ovakvih trauma izuzetno iscrpljujuće iskustvo za sve, ali bi bilo poželjno da budu ta topla atmosfera koja će olakšati preživelom da se suoči sa onim što se desilo“, objašnjava psihoterapeut Stefan Dimić.

„Crna statistika pokazuje da se tek 10% slučajeva nasilja prijavi, a 1% sudski procesuira. Jedan od najčešćih razloga zašto žrtve izbegavaju da prijave nasilje su strah, stid i krivica. Ukoliko si doživela seksualno nasilje, a uplašena si to da prijaviš, stidiš se onoga što si doživela ili misliš da si ti kriva za to, molim te da to podeliš s nekim u koga imaš poverenje. Ne moraš više da ćutiš. Ako je i 5% istine ono što se priča, znači da vas ima mnogo. Dovoljan je samo jedan svetli primer da pokrene pozitivnu promenu“, dio je iz poziva koje je naš sagovornik uputio žrtvama seksualnog nasilja. Podsjećanje na crnu statistiku da se samo jedan posto slučajeva seksualnog nasilja sudski procesuira još jedan je od niza razloga zbog kojih je nužno da se preispitaju lični stavovi ukoliko oni podrazumijevaju nepovjerenje prema žrtvi i da se u okviru ličnih kapaciteta, po uzoru na terapeuta Dimića, žrtvama pomogne. Ako nismo u profesijama ili na pozicijama sa kojih se direktno ili indirektno može pomagati, onda je to što nećemo odmoći dovoljno što ćemo za početak učiniti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Fotografija preuzeta sa https://www.6yka.com/

Od Milene Radulović, preko Danijele Štajnfeld, zaključno sa žrtvama u Jagodini svjedočimo svojevrsnoj medijskoj i javnoj torturi koja se kreće od pitanja zašto je do sada čekala do sumnje u istinitosti tvrdnji žrtava. Poseban je problem kada žrtva ne odgovara nekom društvenom modelu, patrijarhalnoj pretpostavci kako bi trebala da izgleda i ponaša se, kao da žrtva može da bude za bilo šta kriva i odgovorna.
Atmosfera linča oko preživjelih uz „neispunjena očekivanja“ koje društvo ima od njih, dodatno je destimulirajuća za buduće slučajeve prijavljivanja seksualnog nasilja i generalno za život onih žena koje su progovorile o svojim iskustvima. U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje, kaže univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma Edisa Gazetić.

Priredila: Kristina Ljevak

„Ono što je evidentno kada je riječ o žrtvama, bilo fizičkog ili seksualnog nasilja, da se u nasilnom kulturama žrtvama ne vjeruje, a to implicira da se više vjeruje nasilniku i da se prema njemu u javnosti kreira zaštitnički odnos. Kulture koje su svoje najvažnije karakteristike izgradile na herojskom, epskom kodu traže potvrdu svoje opstojnosti u jačem, a to znači bahatom, nasilnom ponašanju pojedinaca. U poslijeratnom periodu na našem prostoru kreirana je neka vrsta kulta zločinca – nasilnika, niti jedna od zajednica koja je nastala raspadom SFRJ se nije suočila s vlastitom odgovornošću prema žrtvama ratova iz devedesetih, pa se ne može očekivati ni velika razlika u odnosu prema žrtvama danas, odnosno nasilju i nasilnicima koji su svoja zlodjela činili i poslije devedesetih. Ovo također implicira da je svijest takvih zajednica gotovo uvijek usmjerena na forsiranje slike heroja (u srednjovjekovnom smislu to je zaštitnik kolektiva), nekoga kome kolektivni subjekt bezrezervno vjeruje i na koga se može osloniti. Za nasilnu kulturu žrtve su ‘slabe’, one nisu reprezentativni primjer zajednice, pa su samim time dodatno stigmatizirane i od njih se očekuje da šute i trpe. Osim toga, u patrijarhalnoj strukturiranoj svijesti se mahom vjeruje muškarcima; oni su autoriteti, a žene su najčešće žrtve, odnosno veći procenat nasilnika pripada muškom rodu, premda niko nije lišen nasilnog ponašanja. No, jednu činjenicu nikada ne treba gubiti iz vida, a to je da kod silovanja, seksualnog nasilja i uznemiravanja, kako navodi Sheri Hite, američka feministkinja, ‘postoji neko izopačeno zadovoljavanje ega kod nekih muškaraca kada natjeraju ženu da čini nešto što ne želi, kad na nju vrše pritisak i seksualno je uznemiravaju, jer im njezina nemoć daje osjećaj moći.’ Dakle, silovanje, seksualno uznemiravanje, fizičko nasilje uvijek je osmišljeno da nasilnik osjeti moć nad žrtvom, a kod žrtve ovakvi događaji naprosto uruše cijeli sistem, pa je potrebno dugo vremena da bi žrtva mogla o tome da govori.

Model žrtve, pogotovu kada je riječ o ženskom rodu, u našim kulturama je otprilike model žene koja trpi, sluša, šuti o svemu i strpljivo podnosi svoju sudbinu, nikome se ne žali, ma kako teška bila njena trauma. To je model ženskog roda koji prevladava u starijim periodima na našem prostoru (u bosanskohercegovačkom kontekstu to je model koji je u književnosti prisutan između dva svjetska rata, a oblikuje ga prije svega uticaj svih onih rigidnih pravila koja su muškarca oslobađala svake odgovornosti, a ženu su krivila za sve). Dalje, u patrijarhalnoj kulturi sramotno je da budete silovani i zlostavljani, dakle, to nije stigma koji nosi nasilnik, već žrtva. Stigmatiziranje žrtve zbog traume koju je preživjela dominira našim kulturama, čini se oduvijek, a posebno smo se u to mogli uvjeriti devedesetih kada se ženama savjetovalo da šute o silovanju jer time ruše sliku o ‘čistoj’ vjeri/etniju/naciji. I danas kada žrtve govore o seksualnom nasilju najčešće slijedi medijski linč, a zatim i razvodnjavanje te priče u javnom prostoru, javljaju se oni koji nasilnka poznaju kao finog, brižnog, mirnog i sl.“, objašnajva profesorica Gazetić napominjući kako se na sličan način govori i o ratnim zločincima koji su naredili ili su sami ubijali nevine ljude u ratu.

„Najveći problem u tome je što javnost i pojedinci, ali i policija, pa i sudstvo, (kako smo mogli pročitati iz mnogih priča koje su žrtve ili njihovi najbliži podijelili posljednjih dana, a posebno iz priče kćerke ubijene Jasmine Klico iz Sarajeva) ne vjeruje žrtvi, ne poduzima ništa kada se prijavljuju prijetnje koje, kako vidimo, često završe smrću zlostavljane osobe“, napominje naša sagovornica.

Kao i za žrtve, javnost je očigledno kreirala i neki foto robot počinioca seksualnog nasilja pa se u taj okvir nikako na primjer ne uklapa neko ko zahvaljujući zaista uspješnoj glumačkoj karijeri ne odgovara profilu silovatelja. Jako je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Ono što naša javnost očito dovoljno ne poznaje, ili ne želi da zna, a to je da svaki traumatski događaj potpuno urušava naš sistem vrijednosti, pa se dugo nakon takvog događaja žrtve ne mogu jednostavno osjetiti dovoljno jakima da govore o traumi. Onda kada je žrtva dovoljno osnažena, tek tada je spremna da govori, a kada počne govoriti počinje i proces njenog kakvog-takvog ozdravljenja. Nasilje nije samo fizičko, ono u potpunosti oslabi psihički žrtvu da mnoge nikada ne progovore niti prijave nasilje. I umjesto da javnost bude podrška žrtvama, da shvate da je to vrijeme kada žrtve mogu da govore o strašnim događajima, pojedinci se okreću protiv žrtve. Ne treba također zaboraviti ni to da žrtva dugo vremena i sama osjeća krivnju za ono što se desilo, nasilnik rjeđe ili nikada ne osjeća krivnju.

Pošto je ovdje riječ o osobama koje svi poznaju na neki način, pa odbijaju da povjeruju da su nasilnici, navest ću samo ispovijest jedne od silovanih žena, koju predstavlja J.L.Herman u svojoj knjizi Trauma i oporavak: ‘Nema načina da predstavim ono što se dešavalo u meni. Gubila sam kontrolu i nikada u životu nisam bila toliko prestravljena i bespomoćna. Osećala sam da mi celi svet izmiče pod nogama i da sam ostavljena sama da besciljno lutam u tami. Imala sam straše noćne more u kojima sam ponovo preživljavala silovanje… Užasno sam se plašila da budem u društvu sa drugima i užasno sam se plašila samoće.’

Svi oni koji misle da žrtve, posebno žene, izmišljaju, neka se zamisle poslije ovog svjedočenje i upitaju koji bi motiv bilo kojoj ženi bio da izmisli ovako nešto, a posebno da li je moguće izmisliti ovakvo stanje užasa i straha“, navodi Edisa Gazetić, dalje odgovarajući na pitanje koliko je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Niti jedna profesija nije pošteđena nasilja, u svakoj postoji mogućnost da budemo nasilni i da budemo žrtve. To što javnost pokušava da zadrži sliku (u ovom slučaju) glumca kao uspješnog u svakom pogledu, te da on kao takav nema potrebu da nasilno prilazi ženama, je ogromna zabluda. To nije stvar ima li neko uspjeha kod žena ili muškaraca, već želja da se osjeća nadmoć nad drugom osobom, da se kroz njenu poniženost bilda vlastiti ego. Kada bi profesija određivala hoćemo li biti nasilni ili ne, onda liječnici, naprimjer, nikada ne bi smjeli biti nasilni, a sjetimo se šta su pojedini liječnici radili u toku Drugog svjetskog rata, pa i na našim prostorima u toku devedesetih. Ili učitelji, nastavnici, profesori; i oni su tu da obrazuju i spreme mlade osobe za životne situacije, a to nije uvijek tako. Dakle, ovdje je stvar pojedinaca koji žele osjećaj moći i koji imaju potrebu da potvrđuju svoj moć time što ugrožavaju sigurnost i živote drugih osoba“, zaključuje profesorica Edisa Gazetić koja je nedavno pišući o tome zašto ne vjerujemo žrtvama silovanja napomenula kako se „u balkanskim okvirima nažalost žensko tijelo još uvijek smatra vlasništvom na koje pravo imaju svi muškarci pa odnos spram silovanih žena je stvar lične, a ne društvene empatije.”

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.