Fotografija preuzeta sa: www.palife.co.uk
Dio privilegija mojih poslova i života (a ima li života van posla?) podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s nekim od vrhunskih profesionalaca/ki.
Profesionalci na pitanja kad će, hoće li, mogu li i žele li odgovaraju sa stiže, može, kad treba, biće, ne brini. Ne podsjećaš ih i ne cimaš svako malo, kada završe i urade najbolje što mogu, a ti im se zahvališ, neki od njih ti kažu: Nemoj da opterećujemo komunikaciju zahvaljivanjem.
Oni/e vrhunski/e u svom poslu, sigurni u sebe, rasterećeni sujete, ne skaču ti po živcima, ne oduzimaju vrijeme suvišnim pitanjima, ne puštaju te da čekaš duže već što treba kako bi vlastitom radu dali težinu.
Ti ljudi dio su radosti života, posebno onda kada život podrazumijeva lenjinovske radne obaveze. Oni/e su dio srećnih trenutaka proslavljanja uspješne realizacije velikih obaveza.
Ne počinju rečenice sa ja, pitaju kako si ti, nasmiju te kad si na rubu očaja i kažu: Nemoj se brinuti, biće dobro, uvijek na kraju bude dobro ili se barem završi.
Ljudi koji iza sebe imaju rezultate tolerantniji su na greške drugih. Ne oštre sablje na nenamjerni propust. Ne skidaju glave nakon prve, a nekada ni druge i treće greške. Znaju da se snaga gospodara ne odlikuje u odluci da podaniku skrati glavu već produži život.
Svako cmok i nacrtano srce u prozorčiću mesingera koje dobijete od nadređenih o vama više govori već nalickane reference CV-a.
I kada ste u prilici da procjenjujete rad drugih i kad ste zadovoljni učinjenim, nacrtajte to srce i kliknite enter – neće ruka otpasti, a s druge strane, proizvešćete radost i zahvalnost od koje svaka potencijalno kancerogena ćelija u vašem organizmu nestaje.
Da ne biste pomislili kako je ovaj tekst najava za moju buduću karijeru motivacijske govorkinje na socijalnim mrežama, reći ću vam da uz sva ta ljudska čuda i profesionalne susrete koji se trajno upisuju u sjećanje postoje i neopjevane budale koje me nisu zaobišle. Jer na svakom balu vila i vilenjaka pojaviće se neka zla vještica ili vještac. Jer to je dio ljudske prirode i života. Tako valjda mora biti.
I kad vam skoči pritisak, kad mislite da rukom možete opipati tumor koji vam od njih raste na mozgu, udahnite, pustite omiljenu pjesmu, upalite mirišljavi štapić, naručite najveću šnitu torte ili otvorite pivo i samo pomislite kako je tek njima sa samima sobom. Kakav je to hudi život unutar kojeg registruješ samo loše. Ili učitaš loše čak i kad ne postoji.
Bježite od ljudi koji nisu okruženi ljudima. Bježite koliko vas noge nose. I nemojte se varati da nije do njih i da su svi oni koji su nekada oko njih postojali bili loši pa ih naprosto više nema. Nemojte imati iluziju da vi baš toj osobi možete biti dobar saveznik/ca i nova pokretačka snaga. Od njihove buke nećete čuti ni one koji pitaju za vaše zdravlje, šalju vam linkove recepata za imunitet ili sami naprave biljnu mješavinu znajući da nemate vremena otići ni do dragstora, a posebno ne do biljne apoteke.
Nemojte investirati u loše odnose. Investirajte u vlastito sjećanje koje će ispuniti oni ljudi čija mrva dobra može formirati istu takvu lavinu.
Investirajte u vlastito znanje i vještine kako biste u ovom surovom kapitalističkom svijetu ponekad imali/e luksuz vlastitih profesionalnih izbora i ne radili za one i s onima od kojih vam se krivi kičma i vrti želudac. Sve i da je 95 procenata nepotizma prilikom zapošljavanja ili dobijanja novih prilika, računajte na onih preostalih pet koje ne mogu popuniti amidžići i tetičine i koji čekaju na vas.
I na kraju ove poruke koja podsjeća na one cirkularne koje je deda s Galapagosa ostavio svom unuku reći ću vam da prije nego što se slikate u Dubaiju ili kakvoj drugoj dalekoj destinaciji pa požurite da to postavite na Facebook, odete, ako ste iz Bosne i Hercegovine, a i ako niste, u Mostar, Jajce, Stolac, Banju Luku… Ako imate auto, lagano u treću, ako ne, nije ni svaki autobus rđav, pa kroz naše pitome predjele… Jeste da ih čine kuće bez fasada i kade u dvorištima, ali i naseljavaju sjajni ljudi. Tamo ćete sresti usamljene pjesnike, početnice u malom poduzetništvu, raspjevane glumce, entuzijastične profesorice, umorne ali nasmijane konobare… Upoznajući geografiju zavičaja formirate i geografiju duše. I svaki put kad ponovo dođete u to isto mjesto dočekaće vas sjećanja na trenutke i ljude koji postoje kako bi vas podsjetili da i vaša sreća i vaša tuga nisu samo vaša stvar.
10. maj 2017. Sarajevo