Fotografija preuzeta sa: https://www.studentskizivot.com/
Ekonomska neovisnost žena jedan je od ključnih preduslova za njihovo donošenje odluka. Ona je i jedan od preduslova za prevenciju rodno uslovljenog nasilja, odnosno za mogućnost bržeg napuštanja porodičnog ili partnerskog odnosa u kojem se događa nasilje.
Istraživanja pokazuju da će nesrazmjerno više žene biti pogođene siromaštvom nego muškarci.
Situacija na ovom planu dodatno se pogoršala uslijed pandemije koronavirusa.
A u Bosni i Hercegovini se pogoršava i sa pandemijom i bez nje.
Postojeća situaciji na tržištu rada ne nudi previše razloga za optimizam onih koje privode kraju vlastito školovanje.
Piše: Kristina Ljevak
Zato me je zanimalo kako o svojoj profesionalnoj budućnosti razmišljaju mlade žene, one koje su danas na petoj godini studija, u zemlji u kojoj za pristojan posao nije presudna kvalifikacija i tamo gdje entitetski premijer ljude koji rade kao freelanceri zove satelitima.
Na ovu temu razgovarala sam sa studenticama pete godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, svjesno izabravši fakultet čije upisivanje nerijetko brine i roditelje upisanih.
Ali naše nade i snovi ne smiju biti uslovljeni dinamikom tržišta rada. I ne možemo svi da budemo informatički stručnjaci i stručnjakinje ili medicinski tehničari_ke koji će svoju finansijsku sreću naći pod suncem u Njemačkoj.
Osim finansijskih uslova rada u našoj zemlji koji ne nude pretjerano prostora za nadu, nacionalizam kojim je obojena predstavlja dodatni strah za profesionalnu budućnost s obzirom na to da se direktno prelama preko niza oblasti, obrazovanja ponajviše.
„Studiram na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na to da su u pitanju humanističke nauke, koje su danas više nego podcijenjene kako u BiH tako i šire, nisam optimistična kada je u pitanju moje zaposlenje po završetku studija. Druga stvar koja utječe na moju perspektivu jeste nastavnički smjer koji pohađam budući da je obrazovni sistem u BiH zapostavljen, korumpiran i nacionalistički usmjeren. Ne mogu da se zamislim u takvom radnom okruženju. Osim ovoga, generalni uvid u stopu (ne)zaposlenosti ne daje baš dovoljno nade u zaposlenje u struci.
Ipak, uvijek postoji određen procenat optimizma da ću se uspjeti zaposliti u obrazovnoj ili nekoj drugoj instituciji u svojoj zemlji jer želim vjerovati da je njen oporavak moguć samo ako ga njegovi stanovnici dovoljno žele“, vjeruje Nermana Arnautović.
Stranačka podobnost kao uslov profesionalnog prosperiteta jedan je od ključnih razloga za brigu. Jednako kao i mogućnost da se određeni poslovi obavljaju bez profesionalnih kvalifikacija, dok ljudi koji ih imaju sjede nezaposleni. Ovo su neke od ključnih briga Nejre Bučuk, studentice pete godine Bosanskog jezika i književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Često nepodržavajuća atmosfera tokom studija dio je onoga što navodi.
„Studiranje na našem fakultetu, našem odsjeku i po našem ‘bolonjskom’ sistemu je mač sa dvije oštrice za svakog entuzijastu, onog koji upisuje s ljubavlju i željom da bude ono zbog čega je i upisao Ustanovu. U Ustanovu sam kročila puna samopouzdanja, s voljom, željom, ljubavlju i maštom da ću biti ono o čemu sam sanjala (nekad). Nadala sam se da ću svoje interesovanje i vidike proširiti, da ću biti jedna od onih koji će biti profesionalci u ovom poslu. Sve sam osim svog posla naučila… Sad izlazim bezvoljna, s narušenim samopouzdanjem da pred masom govorim zbog straha, ismijavanja i svega što te prati dok izlažeš ili usmeno odgovaraš pred Uvaženim(a). Neki ljudi dobro prođu jer su flegme i laskavci.
Za pronalazak posla nakon školovanja u meni još jedva tinja optimizam. Problem je što u našoj struci posao lektora može raditi i neko s drugog fakulteta, sa srednjom školom i sl. Zašto se školujem onda? Posao nastavnika često obavljaju ljudi koji ne vole rad s djecom niti su zainteresirani za predmet, ali uredno su i stranački poduprti. Koji je onda smisao obrazovanja“, pita se naša sagovornica.
Ekonomska nezavisnost žena preduslov je za ravnopravnost polova. Godinama u Bosni i Hercegovini na tržištu rada ima više muškaraca nego žena i ta stopa je među najnižim u regiji.
Žena sigurno ne nedostaje na šalterima biroa kao mjestu straha iz budućnosti o kojem govori naša sagovornica koja je zamolila da ne bude potpisana i koja završetak studija vidi kao mogućnost dugog, neželjenog odmora.
„Nakon pet godina neprospavanih noći konačno će se čovjek moći odmoriti, a kakva je situacija u državi, odmorit će se za života. Jedini napor koji ga čeka bit će javljanje na biro svaka dva-tri mjeseca, a jedina briga, gora od mogućnosti otkaza, ako je čovjek, nekom srećom, zaposlen, bit će briga za zdravstvenim. Molim više nebeske sile samo da teta na birou za zapošljavanje ne preuzme ulogu imaginarnog šefa s imaginarnog posla i ne bude blentava pa da i na tom ‘biroovskom poslu’ poželim da trajno nezaposlenje. Kako je glupo od Tetke Anđe što je baš sad morala otić u penziju a zbog nje sam završila fakultet…“
Nacionalizam, stranačka podobnost, nepostojanje kriterija prilikom zapošljavanja, strah od teta na šalterima biroa za nezaposlene neke su od ključnih briga mladih žena koje su još uvijek u Bosni i Hercegovini i koje budući uspješan završetak petogodišnjeg studija humanističkih nauka ne vide kao preduslov za vlastitu finansijsku sigurnost.
Uz želju da se njihovi strahovi ne ostvare i da pronađu poslove u skladu sa vlastitim afinitetima i referencama, ostaje i nada da će upravo njihova generacija biti ta koja će konačno izbrisati nejednakost između visine naknade koju za iste poslove ostvaruju muškarci i žene.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.