Silovanje definisati kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve, inicijativa Sarajevskog otvorenog centra i Fondacije CURE

Prema navodima pojedinih elektronskih medija, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u optužnici protiv taksiste koji se sumnjiči da je silovao ženu koja je koristila uslugu taksija, prekvalifikovao krivično djelo silovanja u „spolni odnos sa nemoćnom osobom“.
Tim povodom Sarajevski otvoreni centar i Fondacija CURE uputili/e su inicijativu da se silovanje definiše kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve.

Piše: Kristina Ljevak

„Ne ulazeći u razloge navodne odluke Tužilaštva da prekvalificira jedno krivično djelo u drugo, želimo ukazati na trenutna neadekvatna zakonska rješenja. Neophodno je terminološki razlikovati krivično djelo silovanja i druga krivična djela seksualnog nasilja, kao i sva ostala neželjena ponašanja seksualne prirode u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakva zakonska rješenja, prema kojima se krivično djelo ne smatra silovanjem ukoliko počinitelj nije upotrijebio silu ili žrtva nije bila u mogućnosti da pruži otpor, i njihovo provođenje utiču na stepen prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja i silovanja, te povjerenje žena u institucije“, naveli su u saopštenju ove dvije organizacije.
Da li “spolni odnos sa nemoćnom osobom” sugeriÅ¡e probleme ne samo terminoloÅ¡ke i pravne prirode gdje bi zbog prekvalifikacije trebala biti blaža kazna nego i problem ukupnog izostanka sluha pravosuÄ‘a kada je riječ o tretmanu žena žrtava seksualnog nasilja pitala sam naÅ¡e sagovornike/ce.
„Izuzetno teÅ¡ko je komentarisati odluku tužilaÅ¡tva bez uvida u cjelokupan predmet a samo a osnovu informacija koje su dostupne putem medija. TužilaÅ¡tvo u svakom predmetu ima izuzetno zahtjevan zadatak. Tužioci moraju da utvrde činjenice i da osiguraju dokaze koji će potvrditi postojanje tih činjenica. I konačno da na osnovu toga optuže osobe za odreÄ‘eno krivično djelo na način definisan krivičnim zakonom. Jedan od tih elemenata na način kako je ureÄ‘en Krivičnim zakonom FBiH je i “upotreba sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe” odnosno pitanje “prisile”.
U tom kontekstu mi možemo govoriti o terminoloÅ¡koj razlici izmeÄ‘u načina na koji je ovo djelo ureÄ‘eno u odnosu na standard koji ureÄ‘uje Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Naime, Konvencijski standard je da silovanje kao i druga dijela seksualnog nasilja predstavlja nezakonite radnje koje su nastale bez pristanka osobe a ne zbog prisile. Komitet Vijeća Evrope koji prati primjenu ove Konvencije (GREVIO komitet) dolazi u Bosnu i Hercegovinu u oktobru ove godine i vrlo je izgledno da će zaključiti da trenutna definicija krivično djela silovanja nije u skladu sa Konvencijom. Isto tako, Evropski sud za ljudska prava je u ranijim predmetima (npr. M.C. protiv Bugarske od 4.01.2003. godine) da “rigidni pristup procesuiranju djela seksualne prirode, kao Å¡to je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da odreÄ‘ene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaÅ¡titu spolne autonomije pojedinca.” To znači da je pitanje “prisile” jedno od pitanja koje dovodi u primjernu Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Dakle bez obzira na ovaj konkretan slučaj mi ćemo morati prilagoditi svoje krivično zakonodavstvo prema ovom standardu. Nažalost, to do danas nije učinjeno iako su se dva entiteska zakona od stupanja na snagu Konvencije mijenjali više puta.
Bez obzira na takvo stanje u konkretnom predmetu postoje dva rjeÅ¡enja koja mogu osigurati primjenu i Istanbulske i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedna je direktna primjena standarda koji su utvrÄ‘eni ovim dokumentima od strane suda odnosno “odsustvo rigidnog pristupa pojmu prisile” da bi se osiguralo da je odluka usklaÄ‘ena sa ovim dokumentima ali i Ustavom BiH. Iako možda ovo zvuči apstraktno ili nemoguće ne treba zaboraviti da je Sud BIH taj pristup koristio u presudama za silovanja tokom rata i prije nego Å¡to je Krivični zakon BiH izmjenjen.
Drugi je pravna mogućnost koja već postoji u Krivičnom zakonu FBiH a to je da je krivično djelo ” Spolni odnoÅ¡aj s nemoćnom osobom” izjednačeno sa krivičnim djelom “silovanja” kada je počinilac učini prema osobi spolni odnoÅ¡aj ili s njim izjednačenu spolnu radnju u stanju nemoći čije je stanje nesposobnosti za otpor sam izazvao ili je u tome učestvovao. Da li je ova druga mogućnost primjenjiva u konkrentnom slučaju teÅ¡ko je ocijeniti jer nemamo uvid u dokaze. Ako jeste, onda počiniocu prijeti ista kazna zatvora kao da je osumnjičen za krivično djelo silovanja koje i sadržinski predstavlja djelo seksualnog nasilja.
I konačno, bez obzira na pravnu kvalifikaciju i tužilaštvo i sud imaju obavezu efikasnog sankcionisanja počinilaca ovih djela. Stava sam da na način na koji su definirana ova djela u Krivičnom zakonu FBiH da sud može a i ima i obavezu da izrekne adekvatnu sankciju u ovom ali i u drugim predmetima.
Smatram da moramo imati povjerenja u rad tužilaštva ali da istovremeno trebamo da insistiramo na dosljednoj primjeni kako zakona, Ustava BIH u kojem je sadržana Evropska konvencija tako i Istanbulske konvencije. I konačno izuzetno je bitno da u tom procesu ne stvaramo mit o nekažnjivosti jer to ne zaslužuju žrtve ovih djela. Posebno jer je jasno da pravosuđu postojećim pravnim okvirom nisu vezane ruke“, objašnjava Adnan Kadribašić, stručnjak za ljudska prava i ravnopravnost spolova.
„Kao Å¡to smo navele u naÅ¡em saopÅ¡tenju, mi ne ulazimo u razloge zbog kojih je tužilaÅ¡tvo izvrÅ¡ilo prekvalifikaciju iz jednog krivičnog djela u drugo, niti stavljamo bilo Å¡ta na teret tužilaÅ¡tva. Razlog donoÅ¡enja takve odluke može biti i taj da su smatrali da je lakÅ¡e dokazati krivično djelo spolnog odnosa sa nemoćnom osobom nego silovanje, pa su se zato odlučili izvrÅ¡iti prekvalifikaciju kako bi postigli kakvu-takvu pravdu. Ako to jeste slučaj, onda je poražavajuće Å¡to se tužilaÅ¡tvo mora služiti ovim metodama zbog načina na koji su ureÄ‘ena ova krivična djela u KZ FBiH, ali i zbog toga Å¡to su vjerovatno svjesni kako se ophodi prema žrtvi silovanja na sudu. U naÅ¡em druÅ¡tvu se obično traži ‘idealna žrtva’ – osoba koja ne pije, ne puÅ¡i, ne nosi suknjice, ne hoda sama navečer, ima jednog partnera i čuva svoju nevinost za brak. Ako nisu ispunjeni svi ovi uslovi kumulativno, onda možemo dovesti u pitanje kredibilitet žrtve i postaviti pitanje ‘A možda je tražila? Dok za tuženu stranu vrijedi pretpostavka nevinosti, za tužiteljicu je to pretpostavka vinosti – kriva je dok se ne dokaže suprotno. To potvrÄ‘uju i pitanja koja se postavljaju žrtvi na sudu: ‘ZaÅ¡to se niste branili? Pogledajte koliki su Vam nokti, Å¡to ga niste ogrebali?’. Ako su ovako tretirane na sudu i od strane ljudi koji bi trebali biti objektivni i profesionalni, ne možemo očekivati da se okolina ponaÅ¡a drugačije“, navodi Amina Dizdar, programska koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru.
„Najkraći odgovor na ovo pitanje je da, nažalost. U Bosni i Hercegovini ne postoji zvanična politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad djevojčicama i ženama, i vi svako malo imate slučajeve poput slučaja o kojem danas govorimo. Nažalost, ni sudstvo ni tužilaÅ¡tvo, i pored dobre volje izražene na mnogim sastancima i konferencijama koje se tiču nasilja nad ženama, u praksi ne provodi dovoljan broj preventivnih mjera sankcionisanja koje bi poslale poruku da je bilo koji oblik nasilja nad ženama u naÅ¡em druÅ¡tvu neprihvatljiv. Ovaj slučaj prekvalifikacije djela u ‘spolni odnos sa nemoćnom osobom’ je upravo takav. ÄŒesto imamo osjećaj da se sprovodi politika zadovoljavanja ‘norme’ a ne ‘suÅ¡tine’, pa čak i da je statistika o slučajevima nasilja nepotpuna – jer praksama prekvalifikacije djela vi Å¡aljete poruku ženama koje su preživjele nasilje da ne prijavljuju slučajeve nasilje – a sve Å¡to nije prijavljeno i zabilježeno – nije se ni desilo.
Pored toga, stalno slušamo na medijima izjave predstavnica organizacija civilnog sektora koje očajnički pozivaju državu da uradi više, kako bi se osigurao mehanizam zaštite i podrške svim ženama i djevojčicama koje su preživjele neki oblik nasilja. Stalni problemi oko finansiranja sigurnih kuća, nedostatak politika upošljavanja žene koje su preživjele nasilje, ekonomska zavisnost i slično, su prepreke sa kojima se suočava svaka žena koja želi da izađe iz kruga nasilja. Kako i na koji način možemo podržati ženu da prijavi nasilje ako službe podrške nisu dostupne?
Nedostatak besplatne i stručne pravne pomoći, nedostatak servisa za djecu, programi resocijalizacije – i tako možemo u nedogled. A da ne spominjemo probleme sa kojima se žene suočavaju u novoj realnosti izazvanoj pandemijom COVID19“, smatra Selma Hadžihalilovi, projektna koorinatorica u Fondaciji CURE.
Da li pravosudni sistem kod nas čini bilo šta da ohrabruje žrtvu, posebno sada kada se u cijeloj regiji pokrenuo jedan nesvakidašnji talas, gdje se žene, zahvaljujući jedna drugoj, odlučuju i prijaviti počinioca i izaći u javnost tim povodom bilo je takođe jedno od postavljenih pitanja povodom događaja koji su prethodili inicijativi CURA i SOC-a.
„Bosna i Hercegovina ima obavezu da osigura preduslove da žrtve imaju puni pristup pravdi u smislu prevencije, gonjenja počinilaca i adekvatnog kažnjavanja. U tom pogledu mi radimo mnogo kada je u pitanju nasilje u porodici kao jedno od djela iz Istanbulske konvencije ali po mojoj procjeni manje kada su druga djela u pitanju uključujući silovanje i druga djela seksualne prirode. To se posebno odnosi na postojanje sveobuhvatne politike (pristupa) što jeste također standard Istanbulske konvencije. I pored toga u zadnje vrijeme se sve veća pažnja posvećuje podršci radu pravosuđa da adekvatno primjeni standarde Istanbulske konvencije kroz obuke i razvoj priručnika.
Ne znam do koje mjere ove informacije dopiru do žrtava posebno u klimi u kojoj postoji izraženo nepovjerenje u rad pravosuđa. Ali ono što bi bilo bitno je da komuniciramo javnosti je da resursi jesu dostupni kao i da se kapaciteti pravosuđa unapređuju. Kažem ovako neodređeno jer još uvijek to ne komuniciramo a postavlja se pitanje da li bi to trebalo raditi pravosuđe ili tijela izvršne vlasti. Sa druge strane, jasno je da u našem društvu imamo mitove o seksualnom nasilju a posebno o silovanju pa i u pravosuđu što je pitanje kojem se moramo posvetiti. Opet, mitovi o seksualnom nasilju su dio rodnih predrasuda i na njih teško možemo uticati zakonima već samo širim društvenim angažmanom.

Šta smatram izuzetno bitnim je da moramo da otvoreno razgovaramo o djelima silovanja i seksualne prirode. Pokret #NisamTražila je uspostavio platformu za javna svjedočenja o iskustvima sa seksualnim nasiljem žena (ali i muškaraca) što je konačno kreiralo okruženje u kojima će razotkriti pojave koje su svuda oko nas. Hrabrost tih osoba bi trebala biti jak argument da počnemo da bavimo ovim pojavama na način predviđen Istanbulskom konvencijom jer objektivno to do sada nismo radili“, navodi Kadribašić.

„Ne mislim da sistem ohrabruje žrtve na bilo koji način. Tome u prilog ide podatak da imamo 64,6% oslobađajućih i osuđujućih presuda sa izrečenom minimalnom zatvorskom kaznom ili kaznom zatvora ispod zakonski predviđenog minimuma. Najviša izrečena kazna je sedam godina zatvora (zakonski maksimum je 10 godina), izuzev u slučaju oca koji je silovao svoje kćeri, kojem je izrečena kazna zatvora od 15 godina, što je zapravo iznimno mala kazna s obzirom da se radi o tri žrtve sa kojima je bio u porodičnom odnosu, što je dodatno otežavajuća okolnost. Došlo je do neznatnih pomaka kao što je izrada Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima, čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Ovaj protokol je trebao biti izrađen i usvojen najkasnije do kraja 2020. godine (u skladu sa gender akcionim planom KS), međutim bilo je potrebno da masa žena podijeli svoje traume i ukaže na ozbiljnost i raspostranjenost ovog problema kako bi došlo do realizacije ove aktivnosti“, objašnjava Dizdar.
„Prije par mjeseci, sve nas je uznemirila priča o seksualnom uznemiravanju. Brojne javne ličnosti, uključujući i one koji donose odluke su javno osudile ovakvo ponašanje. Ali da li je to dovoljno? Od javne osude preživjele nemaju nikakve konkretne podrške. Potrebna je kontinuirana akcija, od usvajanja politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djecom do konkretnih operativnih planova i mehanizama podrške, i kontinuiranih programa podizanja svijesti i edukacije javnosti o rodno zasnovanom nasilju.
Ne možemo se pitanjima nasilja baviti samo za vrijeme 16. dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja (25. novembar – Međunarodni dan borbe protiv rodno zasnovanog nasilja do 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava), već svakodnevno. kontinuirano i planski. To podrazumijeva uključivanje svih segmenata društva, od pravosudnog sistema do politički stranaka, koje moraju donijeti konsensuz da politikama NULTE Tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama u BiH“, smatra Selma Hadžihalilović.
Kako se u bh. sudskoj praksi tretira silovanje (punoljetne osobe) koje je naknadno prijavljeno? Konkretno šta bi se desilo da bh. tužilaštvu bude prijavljeno silovanje devet godina kasnije kao u slučaju beogradske glumice Danijele Štajnfeld i koliko je važno da slučajevi seksualnog zlostavljanja ne zastarijevaju s obzirom na iskustva koja pokazuju da se žrtve često tek godinama kasnije odluče prijaviti (one koje uopšte odluče), pitanje je koje je na kraju postavljeno Adnanu Kadribašiću.
„Svakom krivičinom djelu koje nije zastarilo se pristupa na isti način i vjerujem da će svaku žrtvu tužilaštvo saslušati na jednak način bez obzira na protek vremena. Ipak, protekom vremena pristup dokazima postaje otežan (ili nemoguć) a bez dokaza nije moguće osuditi osobe za bilo koje krivično djelo.

Rokovi zastare za krivična djela nisu kratki. Za krivčno djelo silovanja oni iznose najmanje 15 godina a za kvalifikovane oblike 20. Mi možemo razmišljati zagovarati da se ti rokovi produže ili u potpunosti brišu ali bitnije je da osiguramo ambijent u kojem bi se žrtve ohrabrile da prijave bilo koju vrstu seksualnog nasilja odgovarajućem tijelu, odmah kada se ono desi.
Pitanja su usmjerena isključivo na krivično pravo ali obavezu prevencije i sankcionisanja ponašanja seksualne prirode imaju i poslodavci, obrazovne institucije i sl. koja moraju odmah da reaguju na svaki incident prije nego takvo ponašanje dobije obilježja krivičnog djela. Zato je izuzetno bitno da preuzmemo vizionarski pristup iz Istanbulske konvencije i da svoj odgovor baziramo na prevenciji, gonjenju i adekvatnom kažnjavanju počinilaca krivičnih djela seksualne prirode i da to bude dio naših politika“, objašnjava na kraju naš sagovornik.
Posljednja iskustva iz regije, ali i BiH, o doživljenom seksualnom nasilju nam jasno govore da građani i građanke nemaju povjerenja u institucije, da se boje osude društva, te da bi, ukoliko prijave seksualno nasilje bile izložene retraumatizaciji i viktimizaciji. Pravosudni sistem treba biti takav da ohrabruje žrtve da prijave sve oblike seksualnog nasilja, naročito silovanja, a ne da djeluje demotivirajuće tako da žrtve dovode u pitanje svoje ponašanje i strahuju od osude, kako društva, tako i države, navode iz Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Toksični model druÅ¡tvene svijesti u vremenu kulture nasilja i povratka “tradicionalnim” vrijednostima

Slobode osvojene nakon Drugog svjetskog rata u međuvremenu smo pogubili/e pa danas višestruko plaćamo cijenu toga. Na sreću stasala je nova generacija koja se ne miri lako sa retradicionalizacijom i repatrijarhalizacijom društva na koju se pristalo tokom i nakon devedesetih kada je kultura nasilja bila najčešći oblik kulture koju smo živjeli/e i podnosili/e. Na Sitnom vezu nastavljamo razgovarati o seksualnom nasilju, njegovom tretmanu u pravosuđu, medijima i javnosti, podsjećajući još jednom na promjene koje se događaju zahvaljujući hrabrim ženama.

Piše: Kristina Ljevak

„Ja i moje prijateljice i saborkinje koje smo se okupile i pokrenule Nezavisnu žensku grupu, duboko verujemo da je svaka vrsta podrške dobro došla ili tačnije, svaki vid podrške je neophodan“, kaže Aida Ćorović, novinarka i aktivistkinja, članica Nezavisne ženske grupe, na početku razgovora o situaciji u Srbiji kad je riječ o seksualnom nasilju i uznemiravanju nakon optužbi za podvođenje maloljetnica za koje se tereti (još uvijek ne pravno) gradonačelnika Jagodine.
„Ljudi se osećaju odsečeno, usamljeno u svojim problemima i brigama, dovoljno je samo što brinu o elementarnoj egzistenciji, a još kada se dešava nešto ovako brutalno, kao što je slučaj sa Jagodinom, onda je čak i reč podrške dovoljna da pokrene procese izlečenja. Na žalost, većina ljudi na ovim prostorima je navikla da ćuti i trpi, ljudi teško priznaju svoju sramotu i patnju, a vekovni obrasci žrtve su itekako prisutni u našoj svakodnevici. Većina građana Srbije, a mislim da je s time suočen čitav region, nije sposobna da iazđe iz matrice žrtve i da se jasno, glasno i javno suprotstavi onima koji im nanose zlo. Zato je nama važno da budemo tamo gde se dešavaju ovako eksplicite, višegodišnje torture i zlostavljanja, tu smo da pozivamo na buđenje svesti i savesti i da damo predloge kako se može pomoći žrtvama. Takođe, mi hoćemo da iskoristimo svaku priliku da pozivamo državu i njene institucije da rade svoj posao. Na žalost, do sada nismo videli da država štiti svoje građanke i građane, naprotiv, država stoji kao neka vrsta prećutnog zaštitinika za kriminalce i one koji na dnevnom nivou krše ljudska prava u Srbiji. U tom smislu, ja nemam poverenje da će tužilaštvo, makar dok ova garnitura političara vodi Srbiju, bilo šta uraditi po pitanju odgovornosti i krivice Dragana Markovića Palme za počinjena dela. Takođe, Palma je bio politički partner svim dosadašnjim vlastima u Srbiji i dopušteno mu je da, bukvalno, privatizuje Jagodinu i niko od 2000. nije video problem u tome. Mislim da je Dragan Marković Palma samo vrh ledenog brega, kako se kaže i da je on samo paradigma svega lošeg i nakaradnog što se dešava ovde. Zloupotreba vlasti i privatizacija političke moći dovodi do potpunog gubitka kontrole onih koji tu moć zloupotrebljavaju, a posledice su, uglavnom, poražavajuće. U okruženju u kome nema nikakvih mehanizama za kontrolu moći lokalnih i nacionalnih političkih lidera, svaka zloupotreba je moguća i svako zlodelo očekivano.“

Promjene koje su pokrenute najprije zahvaljujući Mileni Radulović a što je u mnogome uticalo na osnaživanje drugih žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja, pratilo je nerijetko i svojevrsno javno zlostavljanje zahvaljujući tabloidnim medijima i poražavajuće zlonamjernim komentarima na društvenim mrežama što istovremeno može itekako uplašiti žrtve nasilja koje nisu progovorile i zbog takvog pisanja i komentarisanja možda nikada i neće.

„Verujem da komentari na društvenim mrežama i pisanja medija koji se ne drže standarda profesionalnog novinarstva (i toliko često krše kodeks novinara, da je pod znakom pitanja da li se o njima uopšte može govoriti kao o medijima i kao o novinarima) mogu u velikoj meri da uplaše i obeshrabre žrtve seksualnog nasilja da progovore o onome što im se dogodilo.
Mislim da bi negativni uticaj neprofesionalnih medija i zlonamernih komentara na društvenim mrežama bio umanjen kada bi se našao način da što više žena, među njima i žrtava seksualnog nasilja, sazna da postoje organizacije u kojima rade stručnjaci koji se bave pitanjem nasilja nad ženama i koji mogu da pruže adekvatnu pomoć i podršku svakom ko se sa takvom vrstom problema suočava. Čini mi se da je uloga medija tu veoma važna i da bi slučaj Miroslava Aleksića i ostalih trebalo da bude povod da se kontinutirano izveštava o aktivnostima organizacija, koje se godinama, ili decenijama bave pitanjem ženskih prava, pružanjem podrške ženama koje su doživele seksualno nasije, načinom kako da se unaprede ženska ljudska prava… Kada bi veći broj žena znao, a onda i poverovao da ogromnu pomoć i podršku mogu da im pruže stručnjaci koji su posvećeni upravo problemima seksualnog nasilja, da oni rade u organizacijama do kojih nije teško doći, kojima one u svakom trenu mogu da se obrate, posledice toga što nazivate medijskom torturom i atmosferom linča bile bi barem malo umanjene“, kaže Una Sabljaković, novinarka koja je u svom radu itekako posvećena profesionalnom izvještavanju o ženama žrtvama seksualnog nasilja.

Pored medija i javnog linča, pravni sistem u balkanskim zemljama jako utiče na odluku o (ne)prijavljivanju seksualnog nasilja. Raskorak između zakona i njegove primjene itekako je prisutan.
„Naš zakon, a pretpostavljam da je to slučaj i u ostalim zemljama regije, štiti privatnost žrtava u svim fazama krivičnog postupka, posebno žrtve seksualnog nasilja. Ono sto smo vidjeli u nekoliko slučajeva je eklatantni primjer neprimjena zakona što je rezultiralo višestrukom viktimizacijom žrtvi. Tužilaštvo kao organ gonjenja ima obavezu da informiše javnost o svojim postupcima s dužnom pažnjom u slučajevima koji su od javnog interesa, ali pri tom mora da štiti privatnost žrtvi i pretpostavku nevinosti optuženih. Tužilaštvo i sve institucije uključene u krivični postupak (policija, sud) imaju mogućnost da primijene posebne mjere zaštite, poseban ulaz, ličnu zaštitu i pratnju žrtvi i saslušanje uz snimanje iskaza kako ne bi morala da ponavlja iskaz u svakoj fazi postupka. Ako se institucije ne pridržavaju zakona, mora da postoji odgovornost za propuste koji su isključivali pristup žrtvi s pažnjom. Pravni standardi su generalno tu, ali problem je implementacija i pristup institucija koji je usmjeren ka transformaciji društva u duhu zakona. U ovakvim slučajevima mediji imaju važnu ulogu u kreiranje narativa i uramljivanju priče u javnom diskursu. Fokus na individualnu žrtvu bez osvrta na generalni problem i prevenciju nasilja takođe je pogrešan. Viktimizacija žrtava umanjuje mogućnost otkrivanju novih slučajeva“, objašnjava Nataša Boškova, advokatica i pravna savjetnica u makedonskoj Koaliciji za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih zajednica Коалицијата Маргини.

SA POČETKOM NACIONALISTIČKIH PREVIRANAJ ULOGA ŽENE JE RETRADICIONALIZOVANA

Aida Ćorović, izvor torture koju podnose žrtve vidi u svim našim retrogradnostima, u činjenici da su naša društva u svim segmentima oštećena i istorijski pregažena te ne odgovaraju vremenu u kojem živimo.

„Mislim da mi nismo odmakli daleko od feudalnog doba, naÅ¡a svest je u mnogo čemu feudalna i ne pripada zahtevima sadaÅ¡njeg trenutka. Odnos prema ženama to svakodnevno svedoči. One slobode koje smo osvojile nakon Drugog svetskog rata i čitav jedan druÅ¡tveni pokret koji je radio u korist žena, sada je skoro na deklarativnom nivou. Možemo mi donositi odlične zakone, ali ako je opÅ¡teprihvaćena atmosfera u druÅ¡tvu takva, da ženu vraća u kuhinju i da je vidi samo kao majku, onda su izazovi ogromni. Sa početkom nacionalističkih previranja, uloga žene je retradicionalizovana, političke elite potpomognute verskim zajednicama su pogubno uticale da se uloga žena u druÅ¡tvu svede na ulogu majki i čuvarki ognjiÅ¡ta. Naravno, mnogo njih se neće složiti sa ovom konstatacijom, a ključni argument u debati o rodnoj jednakosti je da je danas vidljivo veliki broj žena na važnim političkim i javnim funkcijama. No, to je privid i te žene su upravo tu da opstruiraju istinska nastojanja da naÅ¡e druÅ¡tvo postane druÅ¡tvo jednakih Å¡ansi za oba pola. Naime, te žene se zalažu za potroÅ¡ene, retrogradne patrijarhalne modele i tu nema niÅ¡ta dobro za ostale žene u zemlji. To je princip koji je voÄ‘en ličnom korišću i bogaćenjem, nema tu mesta za dobrobit žena u Srbiji. A, ako nema mesta dobrobiti za žene, onda je takvo druÅ¡tvo osuÄ‘eno na nazadovanje i dalje rastakanje i propadanje. U tom smislu, jasno je da one žene koje su pretrpele neku vrstu nasilja, nemaju druÅ¡tvenu i institucionalnu podrÅ¡ku. Na izvestan način, mi svedočimo jednom prevaziÄ‘enom i toksičnom modelu druÅ¡tvene svesti, gde je žena dužna da ćuti i trpi nasilje, ona je nečije vlasniÅ¡tvo i kao takva, ne sme ni da se buni. Poražavajuće je da je ovaj pervertirani model ponaÅ¡anja postao paradigma danaÅ¡nje Srbije. Ja, takoÄ‘e, ovde vidim nastavak rata koji je počeo devedesetih, samo neÅ¡to perfidnijim sredstvima i načinima. Nasilje koje je tada pokuljala iz većine stanovnika Srbije se tako ‘kanalisalo’ kroz nasilje i rat u okruženju, a kada su svi ti nasilnici zatvorili u jedan suženi prostor, kao Å¡to je to Srbija, bilo je potrebno stvoriti nove ciljeve za to nasilje koje ne prestaje 30 godina. Taj cilj su postale žene i svi koji su slabiji. Ono Å¡to me ohrabruje i Å¡to me drži u uverenju da se stvari, i pored svega, menjaju, jeste sve veći broj mladih, hrabrih žena koje su spremne da govori o ovim traumatičnim iskustvima i koje se ne boje da ‘izaÄ‘u na crtu’ nasilnicima. Da bi ova pojava postala rasprostranjena, moramo daviti podrÅ¡ku tim ženama i zato verujem da ovo Å¡to radimo jeste od ogromne važnosti za promenu vrednosnog sistema u Srbiji“, govori Aida Ćorović.

Una Sabljaković naglašava ulogu obrazovnog sistema i medija prilikom osnaživanja bilo koje žrtve da prijavi slučaj seksualnog nasilja.
„Čini mi se da je važno da obrazovni sistem i izveštavanje medija, budu takvi da učine da svako stekne dovoljno samopouzdanja da može da prepozna manipulatora i nađe načina da se od njega zaštiti, bez obzira na to koliko je on harizmatičan, uspešan u svom poslu ili uticajan u društvu.
To nije lak zadatak, ali ohrabrenje može da bude činjenica da su stručnjaci – psiholozi, psihijatri o tome pisali i pišu tekstove, knjige, postoje čitave studije o tome – pitanje je samo kako da takva znanja dopru do što većeg broja ljudi i predstave im se na adekvatan način.
Borba protiv stigmatizacije bilo koga, pa i žrtava seksualnog nasilja zbog njegovog i njenog izgleda je nešto što nema kraja, i tu opet obrazovni sistem i mediji imaju veoma važnu ulogu. Mediji treba da podstiču kritičnost kod čitalaca, a ne da podilaze njihovoj površnosti – to je Alber Kami napisao još 1944. Novinari i svi koji javno govore, trebalo bi da to imaju na umu i pomognu u borbi protiv svih vrsta stereotipa i predrasuda“, kaže na kraju Una Sabljaković.
Važno je stalno napominjati da ne postoji zanimanje, stepen obrazovanja niti nešto treće što bi ukazivalo da određeni muškarac ne može biti nasilnik o čemu između ostalog govori Aida Ćorović.

POSLJEDICE MILENIJUMSKE DOMINACIJE MUÅ KARACA

„Mislim da je zabluda i klopka da postoji foto robot nasilnika i nasilništva. I mislim da ako je neko u suštini predator, stepen obrazovanja, društveni status ili izgled, to neće promeniti. Naprotiv! Svedočimo da su često upravo obrazovani i uspešni muškarci oni koji na najperfidniji i najbrutalniji način napadaju svoje žrtve, vidimo da koriste svoj društveni status i ugled koji im obezbeđuje poziv kojim se bave ili položaj koji imaju u društvu. Svedočimo da su brojni, ugledni profesori na univerzitetu, pedagozi i oni koji druge treba da uče nekim znanjima i principima, zapravo, najveći zlostavljači, a njihove funkcije su im paravan iza koga kriju najkrvoločnije instinkte i namere. Rekla bih, čak, da takvim osobama obrazovanje i društveni status samo betoniraju nasilničku narav i još više ih učvrste u uverenju da su bitni.
Ovo je kompleksan problem i njegovi koreni su duboki, leže u milenijumskoj, patrijarhalnoj dominaciji muškaraca, a poslednjih godina, sa potpunim gubitkom kontrole nad pervertiranim neokapitalizmom, vidimo da se izgubila svaka vrsta samokontrole i kontrole moćnih. Ti ljudi koji u bilo kom smislu poseduju novac i moć, sebe doživljavaju kao božanstva kojima se sve može i koji će proći nekažnjeno za najveća zlodela. Dakle, treba korenito menjati naše društvene klime, čeka nas duboko kopanje i suočavanje s tim pervertiranim, patrijarhalnim modelima ponašanja koja su postala deo folklora, treba biti strpljiv, odan cilju i puno ljubavi i posvećenosti raditi na tom zadatku. Naravno, ovi procesi podrazumijevaju zajednički rad žena i muškaraca, tačnije svih onih kojima je stalo do pravednijeg i društva koje daje šansu svim njegovim žiteljima. Mislim da se mora poslati jasna poruka da procesi koji su pred nama, nisu neka besmislena nastojanja za ženskom dominacijom, kako to protivnici rodne jednakosti žele da prikažu, već borba da se stvori pravednije, a samim tim i bolje i bogatije društvo. Svakoga dana treba ponavljati da jedno društvo nije siromašno zato što nema novca ili drugih resursa, već zato što je vidljivo odsustvo ljudskih prava. Nastojanja da stvaramo bolji, bogatija i pravednija društva su naš zajednički cilj i sve žene i muškarci koji rade na dostizanju ovih ciljeva, partneri su u procesima popravljanja i ozdravljenja naših društava. Duboko verujem da je upravo ovo tačka promene i mesto odakle će krenuti restauracija Srbije i regiona“, zaključuje Aida Ćorović.

Povjerenje koje su žrtve seksualnog nasilja pokazale prema neformalnim inicijativama pokazalo nam je stepen nepovjerenja koje imaju prema insititucijama, ali objavljena iskustva, makar i anonimna, ukazuju na početak procesa društvene transformacije, kaže Nataša Boškova koja podsjeća i na Javnu sobu koja je zahvaljujući započetim procesima promjena na Balkanu ponovo došla u fokus.

“Platforma Nisam tražila i slične inicijative su odlična ilustracija problema koji su posljedica različitih oblika seksualnog nasilja nad ženama. Postale su vidljive situacije koje je većina nas žena barem jednom preživjela. Tako smo postale svjesne da uistinu nismo same i da je to iskustvo sveprisutno. Osnaživanje žena da objave svoja iskustva, pa makar i na socijalnim mrežama, znak je da situacija sazrijeva te da započeti proces druÅ¡tvene transformacije trebamo nastaviti. Percepcija javnosti se polako mijenja nakon ovih objava, a i neki mediji su korektno pisali o temi seksualnog nasilja. U Makedoniji smo se prije godinu i po suočili sa slučajem Javna soba u kojoj je oko sedam hiljada članovi grupe objavilo private fotografije i videa sa pornografskim sadržajem na kojem su žene i djevojke. Ministarstvo unutraÅ¡njih poslova i tužilaÅ¡tvo nisu niÅ¡ta uradili kako bi pronaÅ¡li, procesuirali i kaznili počinioce, niti su se institucije zapitale Å¡ta se deÅ¡ava sa stotinama žena i djevojaka koje su žrtve Internet nasilja. Iako je nekoliko žrtava pokrenulo konkretne postupke, tužilaÅ¡tvo mjesecima niÅ¡ta nije uradilo. Slučaj Milene Radulović utjecao je na cijeli region. Zahvaljujući medijskim objavama o slučajevima seksualnog nasilja u Srbiji vraćen je fokus na Javnu sobu i izostanak odgovora institucija na poziv žrtava. Organizirali smo seriju protesta i marÅ¡eva. Slali smo pisma, zahtjeve, a organizirali smo se i u podrÅ¡ci žrtvama, te pozvali na odgovornost pasivne institucije i nekažnjavanje počinilaca.
U Makedoniji se trenutno mijenja Krivični zakonik koji bi se trebao usuglasiti s Istanbulskom konvencijom. To između ostalog podrazumijeva promjenu definiciji silovanja i kriminalizaciju seksualnog uznemiravanja. Smatram da zakonska promjena nije dovoljna ukoliko tužitelji i sudije ne razumiju da je silovanje svaki seksualni odnos za koji žrtva nije dala saglasnost, nije potrebno da postoji povreda, otpor, otvorena prijetnja… Teret dokazivanje je kod tužitelja i ako bi uistinu htjeli da procesuiramo seksualno nasilje moramo sticati kapacitete pravosudnih institucija da bismo shvatili razloge i posljedice nasilja generalno i odnos žrtvi u specifičnim okolnostima u kojima se nasilje dešava. To je dug i mukotrpan proces, ali ne preostaje nam ništa osim da nadgledamo institucije i stvaramo pritisak za brzu i efikasnu primjenu zakona i tražimo odgovornost u slučaju kada se zakon ne primjenjuje.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.