Za ponavljače ili čudesne zgode jedne svečane suknje

Onomad sam sebi obećala da više nikada neću biti debela.
Sjećam se kao da je bilo juče kako sam se u hotelu Crna Gora spremala za svečani večernji izlazak i kako sam jedva obukla svečanu suknju (tada je bila stara ”tek” par godina) i kako sam sebi rekla da je kranje vrijeme ili ući u veći konfekcijski broj ili izvaditi glavu iz tanjira. Posljedice svjedoče da sam izabrala ovo drugo.
Mnogo godina poslije i opet Crna Gora. Spermam se za svečanu promociju filmskog magazina za koji sam pisala. Ponovo ista svečana suknja, sad već stara deceniju. Pomalo tužna što mi finansijske prilike ne variraju koliko i težina , utješila sam se spoznajom da barem mogu obući šta god želim.
Dvije godine poslije, svečana suknja, sada dvanaestogodišnjakinja (uskoro će na malu maturu) ponovo ima problema sa zakopčavanjem, odnosno njena vlasnica sa vlastitom težinom.
Kako se dogodilo ne može sa sigurnošću definisati.
Nije bilo hranjenja tuge niti kontinuirane zlovolje kojoj je privremeni lijek velika porcija tjestenine u ponoć sa četiri vrste sira.
Desilo se jer se nije pazilo. Papalo se a nije se kretalo. Počelo se kuhati jer se započeo život u dvoje. Otkrilo se da se zna kuhati. Pa se demonstrirale novostečene vještine svako malo, na zadovoljstvo oboje prisutnih za stolom.
Saučesnik nosi hlače, da ima vječnu svečanu suknju i on bi je jedva zakopčavao. Da život piÅ¡e romane a u mom slučaju komedije potvrÄ‘uje i činjenica da je saučesnik vlasnik slastičarne. Jedino gore od toga bilo bi da se bivÅ¡i kockar počne zabavljati sa vlasnikom kockarnice pa da svakodnevno bude pred dilemom veća, manja ili da p’olovi.
Da nije bilo Tanje alarm za uzbunu zazvonio bi tek onda kada bih iz svečane suknje uskočila u suknju ”na gumu” , da nema Tanje joÅ¡ uvijek bih se držala stare Zukine mantre da je Alah propisao svakome broj koraka koji treba preći, a da oni koji trče žure da ih Å¡to prije potroÅ¡e…

Postoje ljudi koje od pokušaja do uspjeha dijeli samo odluka.
Postoje i oni, poput mene, majstori izgovora, koji će naći tri stotine opravdanja prije nego što se uhvate onoga što nije njihova šolja čaja (kad smo kod čaja, počela sam piti zeleni, do juče misleći kako je to najružnije piće i neuspješan pokušaj pretvaranja korova u namirnicu).
Istina, imala sam i neke opravdane razloge.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice koja je uvijek bila kapiten, mene nikad niko ne bi izabrao u ekipu kad bismo igrali između dvije vatre.
Kada smo u četvrtom osnovne organizovali turnir u ženskom fudbalu meni je (zbog društvenog statusa a ne zbog vještina) pripala uloga golmana, valjda su mislile da je to najbezbolnije. Možda po utakmicu i jeste bilo, ali ja sam nakon vratarske zadaće cijelu noć probdjela zbog neopisive migrene.
Nekad u to doba, muvajući se na igralištu, stativa mi je mogla doći glave, oborila sam gol na vrat i zaradila spondilozu, otkrivenu mnogo kasnije, kad je ljekar zabrinut nad snimkom konstatovao da je riječ o teškoj povredi stečenoj u djetinstvu. Trebalo mi je dugo da se sjetim koja je od mnogobrojnih.
Imala sam 12 godina i 180 cm visine kada je jedan rukometni trener odlučio da me pozove u svoj tim. Imala sam visinu vrhunskog sportiste i koordinaciju pokreta petogodišnjakinje. Kad mi ne bi bila muka od trčanja, onda bi me pogodila lopta u glavu pa bih imala vrtoglavicu. Sportska karijera okončana je vodenim kozicama. Nakon jednomjesečne izolacije tvrdila sam kako sam mnogo propustila i da nema smisla nastavljati sa treningom. Nije imalo smisla ni počinjati ako ćemo iskreno.
Mene nisu ni na folklor primili (tamo sam htjela isključivo iz prenaglašene potrebe za socijalizacijom) a za obilježavanje dana škole i pripremu koreografije na Balaševićevu Računajte na nas, na mene već nakon prvog kruga eliminacija nisu mogli računati. Sa suzama sam napustila fiskulturnu salu.
U četvrtom gimnazije jedva sam dobila dvojku kao zaključnu ocjenu iz fizičkog, nakon što me je prijateljica uz tešku muku naučila odbojkaški servis. Gredi i kozliću nikada nisam ni prišla.

Ubi me prebrza traka ili I pad je let

Motivisana Tanjinim tekstovima shvatila sam da je dosta izgovora i da traume iz mladosti nisu opravdanje za tromost u starosti.
Krenula sam. Na fitnes. Osjećala sam se kao Radovan III zbog članstva u biblioteci.
Mladi ljudi koji žele izgledati još bolje iako su iz moje perspektive savršeni, oni malo stariji koji se žele osloboditi viška kilograma, preglasna loša muzika, traka i ja. Lagala bih ako kažem da mi bilo šta tamo pričinjava zadovoljstvo, a kad se nešto radi uz otpor onda posljedice ne izostaju.
Jutros sam pala, sa trake za trčanje i prolila litar vode po njoj i oko nje.Ispao mi je zatvarač sa boce, umjesto da zaustavim mašinu ja sam pokušala da ga trčkarajući podignem. Ostalo je istorija i predmet uveseljavanja prisutnih koji će se moći nasmijati svaki put kad se sjete mog jutrošnjeg performansa. Obje noge sam povrijedila. Imala sam otekine veličine Tomovih kad ga nasamari Džeri. Još sam tako bolna brisala vodu jer me je bila sramota pozvati nekoga od uposlenih, plašeći se da će me kao onomad sa folklora, izbaciti iz teretane.
Mama mi je rekla da trčim pored Miljacke, možda će mi to više prijati, a ja se već vidim kako me ronioci, gorska služba, eko pokret i mladi gorani vade iz rijeke.
Ipak, otići ću i sutra tamo, jer bi tako učinila moja vitkija ja ( što je opet Tanjina preporuka sljedbenicima) otići ću u nadi da će zaista u tom pravcu, jednog jutra, preko mosta Ars Aevi, pa kroz Vilsonovo, koračati vitka i manje smiješna ja, u vječnoj, uspješno zakopčanoj svečanoj suknji.

Sretan mi rodjendan

Ne volim praznike. Ni državne, ni porodične, ni konzumerističke. Ponajmanje volim vlastite rođendane. Kad sam imala godina manje a iluzija više, iz nekog neobjašnjivog razloga sam vjerovala kako će se baš na rođendan desiti ono što želim, kako će želja koju sam nosila u džepu od rođendana do rođendana baš na rođendan biti realizovana. Kada nije ni za osamnaesti, nisam prestala vjerovati ali sam rođendane prestala slaviti. I nemam namjeru pisati o tome, suviše je patetično i za mene. Riječ je o jednom običnom pozivu, o potrebi da se neko sjeti tog datuma. A nemamo izgleda svi isti odnos prema datumima.Prema životu još manje.

Da ne postoje univerzalne generacijske karakteristike, ne bi postojao ni kineski horoskop. Da nas ne odreÄ‘uje izmeÄ‘u ostalog i godina roÄ‘enja ne bismo nikada čuli kako je nekome izginulo pola generacije, ili je na liječenju od alkohola ili su gotovo svi uspjeÅ¡ni. ÄŒešće ovo prvo dvoje…
Razmišljajući o tome kako iz moje generacije niko nije postigao neki svemirski uspjeh nisam pronašla nikakvu utjehu za sebe. Naprotiv. Dođoh do teorije zavjere i generacijskog tapkanja u mjestu i malih pomaka, zanemarljivih i za nas same, za čovječanstvo pogotovo.
Pa nama drugačije nije bilo ni namijenjeno.
Sa Titom smo se mimoišli, na svijet prispjeli u vrijeme odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Od predratnog blagostanja zapamtili smo čokolade iz uvoza u vrijeme Ante Markovića i prve neonske reklame u zemlji socijalnih jednakosti i neizbježne uniformisanosti.
Na prvu ekskurziju u četvrtom osnovne nismo otišli zbog izvijesnosti rata u Hrvatskoj.
Na onu u osmom niko nije ni pomislio da može otići zbog rata koji je stigao i u našu avliju.
Malu maturu oko koje je sad koliko primjećujem napravljen popriličan cirkus proslavila sam u ručno sašivenoj haljini uz svjetlo petrolejske lampe. Za feniranje nije bilo struje pa na sreću jedina fotografija sa tog hepeninga pokazuje kako ljudska kosa može neodoljivo na žbun da podsjeća.
Na onoj velikoj maturi, u postdejtonskoj Bosni, frizura je bila najmanje bitna. Trebale su se do proslave ispraviti sve jedinice koje su se naredale usljed postdejtonskih promjena gradova, Å¡kola, stanova i onoga Å¡to se stanom samo nazivalo.
Od studiranja samo pamtim studentske ekskurzije ( za to sam već sama kriva).
Vaspitana u duhu onoga da je važan ”stalni” posao i da ti ”ide” staž počela sam raditi dovoljno rano da sam već spremna za prijevremenu penziju.
”A moglo je bolje…”

Sjećam se da sam po maminom povratku sa posla oblačila njen sako i suknju do koljena (par puta prevrnuta u struku dostizala bi moju željenu dužinu) , obuvala cipele sa niskom petom računajući kako ću ja jednog dana obavezno nositi štikle, uzimala njenu torbu i defilovala kroz kuću, pričajuči sama sa sobom, umišljajuči kako sa jednog poslovnog sastanka idem na drugi pa se nakon toga nalazim sa prijateljicama na večeri (Sex i grad u najavi).
Kad nisam bila kostimirana krojila sam planove za budućnost. Vrt, u njemu zasađene maline (niko mi od generacije neće povjerovati, kao što ni danas ne vjeruju kad kažem da sam u depresiji) u vrtu pas, pored psa dvoje djece ( dječak i djevojčica, blizanci ako je ikako moguće) , na betoniranom dijelu dvorišta friško opran neki terenac i pored njega manji auto, poput sadašnjeg novog Mini Morisa, da imam za pijace, naravno.
I muža sam bila zamislila, evo sad bih ga mogla nacrtati da crtati znam.
Karijera bi mi se naravno razvijala paralelno i jednako uspješno kao i djeca i pas i maline zasađene u mom dvorištu na periferiji velikog grada kakav bi Sarajevo sigurno bio da ga nismo razgrađivali.
Vremenom su se planovi prekrajali.

Terenca sam zamijenila strahom od vožnje.
Psa strahom od vezivanja.
Za djecu nikad nije kasno, a i starosna granica se pomijera, sve je drugačije pa i onaj nesretni biološki sat manje glasno kucka što vrijeme više odmiče a medicina napreduje pa toj dječijoj projekciji nisam vremenom tražila nikakvu supstituciju.
Muža nisam naÅ¡la, sve viÅ¡e mi se čini da je onaj sa idealnog travnjaka iz djetinstva već naÅ¡ao svoju ženu 🙂 .
I sve to i nekako, ali mi nikako nije jasno kako barem ne skrojih onaj idealni kostim, sa suknjom do koljena i žaketicom uz odgovarajuću torbu i cipele iste nijanse, sa visokim potpeticama naravno.
Kako i dalje svijetom hodim u ravnim cipelama skitarama vjerujući kako će već nešto iskrsnuti.
I zašto me, pored svih strahova koji su me stigli, barem nije zaobišao ovaj od tridesete.

Kada se podvuče crta i vrati na početak priče, valjda su jedino bitni oni koji rođendane ne zaboravljaju. Za koje znaš u koja doba i na koji način će se javiti.
I ne želim da čujem kako su tridesete nove dvadesete.
Ne mogu ja joÅ¡ jednom sve ovo od početka. 😉

I sad sam tu, na pola puta…

picture-060

Jedni su mislili da sam još uvijek u Zagrebu, drugi da sam zaboravila slova, a treći da me je nešto satralo.

Ja ipak mislim da nisam toliko jednostavna 🙂

U ovih po’ godine granica izmeÄ‘u stvarnosti i fikcije bila je toliko tanka da bih pisanjem izazvala sumnju kod čitalaca da sam možda patoloÅ¡ki lažov ili osoba po svaku cijenu željna pažnje, a nisam, tako mi mlijeka u prahu, ja samo želim sasvim običan, normalan život, ne treba mi vlastiti život kao polazna osnova za dobro unovčeni scenario za sapunicu.

Dok sam bila mnogooo mlađa družila sam se sa Željkom kom su se uistinu dešavale nevjerovatne stvari, zbog njegovog pripovjedačkog dara one bi, ispričane u društvu postajele urbane legende, a ja sam bila sklona povjerovati kako Željko uživa u bizarnostima koje mu se dešavaju da bi kasnije, zbog njih, društvu bio interesantniji.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da tada nisam poželjela biti jednako zanimljiva kao Željko, samo na moju nesreću tada nisam čitala ”kako pomoći sebi” literaturu i nisam znala da treba biti pažljiv kada neÅ¡to želiÅ¡ 🙂

Sada, kada bih mogla pričati do sutra, nemam snage, to je kao sa biciklom ili nekim drugim željenim predmetom u djetinstvu, uvijek stigne prekasno…

Ja sam zvanično ”jedinica”. Moja majka i moj otac, u braku koji je trajao pet godina dobili su samo mene. Da li su bili toliko zadovoljni mojom malenkošću ili nezadovoljni svojim odnosom, ne znam, ali viÅ¡e djece nisu imali.Da nije bilo rata vjerovatno bih bila najrazmaženije jedinče u povijesti porodica bez viÅ¡e djece, kako je on ipak stigao i prekinuo moje bezbrižno djetinstvo, tako i od mene čovjek postade.

Da postoji Nina saznala sam dovoljno kasno da bih bila i dovoljno ljuta što o Nini nisam znala ništa kad je došla na svijet.Nina je moja sedam godina mlađa sestra, rođena u jednako neuspješnom drugom braku mog oca. Ja zvanično nisam znala za njegov drugi brak i žena koja je povremeno boravila u stanu moje bake i dede bila je predstavljena kao tetkina krojačica, kao da smo na Engleskom dvoru i kao da je najprirodnija stvar da u Rave Jankovića 37, na Grbavici preko puta Željinog stadiona neko ima krojačicu svako malo u kućnoj posjeti. Licemjerstvo bake katolkinje učinilo je da dugo budem ateista.

Osim što sam znala da Nina negdje postoji, ništa drugo o njoj nisam znala. Susreti sa ocem bili su toliko rijetki da bi me svaki sljedeći put jedva ili nikako prepoznao, a u takvim situacijama spajanje pokidanih veza sa srodnicima nikada viđenim i nije baš prioritet.

Kada je pauza u susretima bila najduža a moja odluka da ga nikada u životu ne sretnem bila najčvršća, kao razlog za ponovni susret naveo je Petrov šesti rođendan. Ko je Petar dođavola bilo je prvo i logično moje pitanje. Iz odgovora sam shvatila da je riječ o mom drugom najbližem srodniku, produktu tatinog trećeg neuspješnog braka. Ubrzo je Petar uzeo slušalicu i sam me pozvao na svoj šesti rođendan.Znam mnoga tvrda srca, i moje kad odlučim može biti kao kamen, ali ne znam nikoga ko bi odbio odlazak na rođendan šestogodišnjem djetetu.Naravno da je nastavak kao preslikan iz sapunice. Naravno da je Petar kog sam zatekla ispred kuće u igri sa psom bio isti kao ja kad mi je bilo šest godina, naravno da mi je potrčao u zagrljaj i naravno da se nismo razdvajali tog dana i naredna dva puta kad smo se vidjeli. Pošto je viđanje mog brata podrazumijevalo i viđanje mog oca, naša bratsko-sestrinska ljubav ugasila se naglo kao što je i planula.

Kraj prethodne godine u svoÄ‘enju računa sa životom u mom ličnom knjigovodstvu podrazumijevao je dovoÄ‘enje u red svega onoga Å¡to je do tada bilo u neredu, a zaboravila sam da ja nisam čovjek od reda i da je takva akcija osuÄ‘ena na propast u startu Å¡to su dogaÄ‘aji koji su uslijedili samo potvrdili 🙂

Krajem januara ove godine iÅ¡la sam u Zagreb na Rembrantovu izložbu, u autobusu, na umjetničkom hodočašću iz dnevne Å¡tampe saznala sam da se nekakva familija iz Živinica obruÅ¡ila ne mene zbog emisije koja nije bila po njihovom ukusu. Ubrzo ću i saznati da sam zbog tog, po ukusu većine medijskog propusta i suspendovana na poslu. Trebam li reći i da sam u tom trenutku bila bez krova nad glavom i da sam bila gost kod prijatelja na produženom boravku…Suspenzija, Rembrant, beskućniÅ¡tvo, svemu tome neÅ¡to je ipak nedostajalo. Po povratku u Sarajevo na Facebooku me je dočekao zahtjev za prijateljstvo, sa roÄ‘enom mi sestrom, Ninom s početka priče. U trenutku dok sam mislila da ostajem bez posla, dok sam po sarajevskim bljuzgavim pločnicima hodala u jedinim čizmama ponesenim iz prethodnog doma kojim je otpala peta i tražila stan, dobila sam sestru. Sa 21-nom godinom zakaÅ¡njenja,vjerujući ipak da nikada nije kasno.

Radujem se što ćemo se Nina i ja u avgustu upoznati. Zanima me imamo li još nešto slično sem konstitucije koju smo povukle na tetke iz Hercegovine.Radujem se unaprijed što ćemo se možda smijati istim stvarima, što možda volimo iste knjige, što možda imamo jednak optimizam. I ma koliko željela vjerovati u čaroliju koja će podrazumijevati da će jednog dana Ninina , Petrova i moja djeca biti dio složne porodice, znam da će uvijek biti složnija Majina i Miljanina sadašnja djeca i Snježina i moja ako ih nekada budemo imali.Moja Miljana zna da ja ne jedem luk i ne pijem mlijeko na kom se uhvatio kajmak, ja znam da Miljana ne voli lubenicu i da ne voli kad joj neko češlja kosu, Maja ne voli voćne kolače , a Snježa koja nema problem sa ishranom ne voli svoju prirodnu boju kose. Ja čak ne znam ni koja je prirodna boja kose moje sestre i ne znam kako je izgledao moj brat kad su mu rasli prvi zubići i kako su je izgledao kad su mu prvi zubići ispadali.

Zato čvrsto vjerujem u prijateljstvo. U ljude s kojima sam odrasla i u one koje sam upoznala kasnije. U ljude koji su uvijek bili tu, bez obzira da li su nudili prenoćište, novac za posuditi, riječi utjehe ili jednostavno dijeljenje dobrog raspoloženja uz čašu piva. Potvrda da i ja nešto vrijedim leži u činjenici da u svakom većem a i onom manjem gradu bivše Jugoslavije postoje vrata na koja u svako doba dana i noći mogu pokucati. Možda ne možemo jedni drugima darovati krv ili ne daj bože koštanu srž, ali od toga je mnogo važnija činjenica da bismo to uradili jedni za druge kada bismo bili kompatibilni.

I da ne dužim kako ne biste odustali od čitanja zaključka …

Večeras mi je mama rekla da je ”zaproÅ¡ena”. Nadam se samo da neće pokuÅ¡ati s kaÅ¡njenjem u startu stići tatu, ipak je on master koji je visoko podigao ljestvicu!

NajviÅ¡e na svijetu bih voljela da ona bude srećna, samo mi nije jasno kako će se svi u mojoj porodici udati i oženiti prije mene 😉

Sonja Savić,tužno dijete nesretne generacije

Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.

I onda se pitaš:

Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!

Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv MiloÅ¡evića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.

Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono Å¡to nije konfekcija.

A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.

Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno doÅ¡la na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogrijeÅ¡ila, kao i mnogo puta ranije.

‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.

Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.

Evo mene ponovo :)

Srela sam astrologa koji mi je radio natalnu kartu prije deset godina i kaže kako mi je prošla godina ( a to se računa od mog prošlog do novog rođendana koji mi je vrlo skoro) bila odlična za pisanje.
Naravoučenije, ako vjerujete u astrologiju sretnite se sa astrologom na početku godine.
Toliko mi je bila odlična za pisanje da i godišnjicu blogovanja ne obilježih.
Obuzeo me stvarni život. Tačnije, imala sam internet overdouz.
Toliko sam bila zastranila da sam se plašila da sam neizlječiv slučaj.
Kad ono, ima nade.
Kad se samo sjetim početaka.
Nisam znala da postoje alati za praćenje statistike bloga.
Nisam znala da postoje mjesta na koja trebaš prijaviti blog i na taj način pratiti vlastitu pozicioniranost.
Kad sam to zahvaljujući Tanji otkrila, doslovno sam shvatila, pa sam mislila da se prometnem o svaku cijenu među prvih deset. Ni vještačkim putem nije išlo. Moja baba bi rekla –nije bilo suđeno.
Sad kad ni romorim nit govorim, uvijek sam negdje u ”zlatnoj” sredini. Kome je sredina zlatna neka pita salamu kako joj je izmeÄ‘u dvije Å¡nite hljeba.
Kao što je blog počeo zahvaljujući prijateljstvu, tako je i nastavljen.
Zaista sam ”upoznala” divne ljude.
U svakom slučaju, srećna mi godišnjica i godina u kojoj su moja dva teksta ipak svoje mjesto našla na pravom papiru.
Ljudi koji nisu blogeri a čitaju moj blog (hvala im na tome ) me pitaju zašto nema novih tekstova, zašto nema teksta iz Kana.
Ne znam, mnogo mi je lakše pisati o nečemu što me je naljutilo ili pisati kad sam ljuta već kad mi je potaman.
A u Kanu je, za rijetko čudo, baš bilo potaman.
Tamo sam bila po peti put, drugi put povodom festivala. I kad već imaš prvo, traumatično iskustvo, onda te drugi put, sem ako baš nisi totalna budala, malo ko može zaj***i.
Jutra u centru grada ( za razliku od visinskih predjela na kojima sam boravila prošle godine) , prva jutarnja kafa uz miris izgorele hrane iz kineskog restorana u susjedstvu, druga jutarnja kafa u Klubu na vrhu filmske palate, temperatura podnosljiva, društvo i vise nego prijatno.
I sta se o tome ima pisati sem toga da saopštim kako je meni bilo dobro.
Neka je i zaslužila sam mada se mogu kladiti da ima i onih koji tako ne misle 😉
Ako vas put nanese u Kan u vrijeme festivala, nemojte da vas lažu i pričaju kako su najluđi partiji oni pored obale. Ne, iza ponoci, van grada, ludilo počinje.
Znaju to i Kusta i Maradona 😉
Sigurno jedne od najvećih ovogodišnjih kanskih atrakcija.
Izgleda da sam stvarno zaboravila pisati ali u čekanju talasa inspiracije mogu dočekati i to da mi je Andrej Nikolaidis još godinu dana na naslovnoj stranici bloga. Odoh sutra u Zagreb. Nadam se da će ovo biti dugo i toplo ljeto.
A kako ste vi 😉 ?

A sad malo ja :)

U posljednje vrijeme kad neka ”javna ličnost” u Sarajevu počne pisati Blog to se saopÅ¡tava haman k’o da je pokrenula privatnu TV stanicu.
Pa sam malo apdejtovala profil, mislim da sam jedino preskočila matični broj, da se ako neko ne zna ko sam i to zna 😀 i da se zna da nemam Blog od juče 😀

Pa ako sam nekom simpatična ili sam mu trn u oku i ne može da me smisli, neka barem sto posto bude načisto s tim ko sam !

Budala i paparati uvijek će biti !

osigurac_topljivi1.jpg

Zapamtite ovu fotografiju.
Predmet o kom ću vam pripovjedati nije baš tako izgledao ali jeste slično i imao je, ako se ne varam, istu namjenu.
Fotografiju, originalnu, birvaktilnog osigurača, nisam uspjela pronaći, ali poslužiće i ova, nema veze.
No krenimo redom.
Večeras sam bila u pozorištu, kojim povodom, i to ću kasnije.
I priznajem, jutros , kad sam na sebe navukla prvo što sam dohvatila, nisam previše razmišljala da li se, u odjevni predmet, uvukao neki, koji nisam planirala odjenuti.
I tako stojim ja ispred pozoriÅ¡ta, čekam svog omiljenog glumaca NebojÅ¡u Glogovca , stojim i dobronamjernim vjerovatno izgledam kao hostesa a onim zlobnim moj položaj u odnosu na glavnu cestu može i sugerisati neÅ¡to drugo 😛

Na sebi imam crnu haljinu i pepito mantil, mantil je posebno bitan jer sam ga kupila na stopostotnom sniženju, mislim, mantil je bitan za mene, za pvu priču je potpuno nebitan.
Imam i naušnice, baš neke povelike i kosu svezanu u rep.
Lijepo sam se opisala, nema Å¡ta 😆

U jednom trenutku, osjetila sam da mi se nešto od vrata spušta niz leđa, nepravilnog i čvrstog oblika. Pomislim naušnica je pala i skotrljala se niz leđa. Pipnem jedno uho,naušnica je tu, pipnem i drugo, takođe, pošto treće nemam, zaključim da naušnica nije.
Ništa strašno, sigurno je gumica koja svakako nije neka normalna i diskretna već ima mede, kuce , zeke, kockice i slično.
Dohvatim svoju ne baš očešljanu kosu i nakon obimnog istraživanja zaključim da je gumica tamo gdje sam je jutros i stavila.
Skriveni predmet već je došao do štrampli i ja sam bila već na pola puta do zaključka da mi je neko nešto namjerno ubacio u haljinu, onda sam se sjetila da nisam u prvom osnovne već ispred pozorišta pa sam se zavukla iza prvog ćoška i napipala gumicu koja je nekada davno ostala zaboravljena u odajama mojih skuta i bila je u obliku meda.
Trebam li napominjati da sam tokom cijele predstave desnom stranom guze sjedila na medama 😛

Ali nije to niÅ¡ta, mogo gore je bilo kad mi je iz bermuda nogavica Å¡trampli ”od juče” virila.
Došla sam tako s repom na posao.
I rep niko ne bi vidio da ja nisam bila radoznala.
Nešto me je žuljalo a i malo je virilo.
Ja malo povučem kao madžioničar i čudo se desi. Dva metra grilona počne da izlazi 😆

Rekoh sebi, biće dobro, samo da se golub ili zec na kraju ne pojave!
Ali to nije sve.
Imala sam pet godina i taman zalječivala rane nastale nakon prolijevanja vrele vode po mojoj lijevoj šapi.
Prizdravih ja, stadoh na noge junačke, ponosne petogodišnje vlasnice , kad se tetka Beba stvori na vratima.
Pita, Tina, hoćemo li ići po Milanku?
Bila je subota i Milanka je imala folklor, to je značilo da ćemo lagano šetnom prema Milankonoj školi folklora, prošetati s Milankom u povratku, desetogodišnjakinjom, starijom rodicom zahvaljujući kojoj sam naučila oba pisma, jednačine i nejednačine i ponešto naučila crtatati. Prošetati s Milankom bila je privilegija koja se ne odbija.
Tako ja u strahu da će tetka bez mene otići, obuh čizmu u kojoj se sasvim jasno nazirao onaj gorepomenuti osigurač, znate ono bijelo od keramike, i stoički počeh podnositi bol.
Ne treba napominjati da smo svakih pet minuta pravile pauzu i da je tetka mislila da me i dalje boli noga zbog ozljeda prouzrokovanih vrelom vodom.
Na kraju tog naÅ¡eg puž maratona, tetka, vidno iznervirana,reče: ”Pa dobro Tina, zar te viÅ¡e nije prestala boliti ta noga koju si
opekla ?”
A Tina skrušeno reče:
”Jeste tetka, ali u čizmi imam struju ”

P.S.

Šta je bilo u pozorištu pisaću vam sutra.
Nemojte samo pomisliti kako sam iz nehata ponijela u torbi trafo stanicu.

SAMO ZA BLOGERE :)

target1.jpg


Prvi SMS

”Blogi, jesi li čula da je u S.Arabiji zabranjeno prodavati crvene ruže i druge crvene stvari koje podstiču preljubu ? Za blog.”
Drugi SMS
”Vidi je li samo za Valentinovo ili inače”

Blogi sam u porodičnim krugovima ja, a oba SMS-a poslala je moja mama 😀

Ovaj prvi, da mi da ideju za pisanje, a drugi, da ipak provjerim, kako ne bih iznosila nedovoljno provjerene informacije 😀

Jasno mi je da su preko noći svi saznali za moj blog ( mama je znala od početka) ali mi nije jasno kako se preko noći pronijela vijest da nemam inspiracije ni za lijeka.

Slučaj službenice PTT-a

Mama mi najčešće nesvjesno daje inspiraciju za pisanje, npr. prije par dana mi kaže kako je tetak davio tetku i kako je ona tetki (rodici, ne sestri) rekla da je to nasilje u porodici i da ga treba prijaviti, a tetka rekla kako je sramota zbog djece i njenog posla.
E sad, vi vjerovatno mislite da je tetka gradonačelnik ili premijer i da se porodična tajna treba čuvati kao ona iz Bijele kuće u vrijeme afere iz ovalnog kabineta, ali ne , tetka radi u pošti.
Mama poÅ¡tuje tetkinu odluku, tim prije Å¡to misli da tetku i treba zadaviti 😀

Zvezdina zvezda

Malo kad novinarstvo ima smisla , mnoge afere, počinioce, krivce, zločince, otkrili su upravo novinari, ali su malo kad ti isti zločinci i odgovarali pred zakonom.
Ono što je učinio Insajder na B92 vrijedno je svake pohvale, a neku noć rekoh Tanji kako sam puna nekih moralnih dilema, najčešće glede profesionalnog angažmana, a Džaja onoliku lovu, bez da trepne maznuo.
Kada je s lisicama ušao u plavi kombi, gledala sam kako odlazi jedan dio mog djetinstva, barem onog koji nije opisan na ovom mjestu

Kad sam kod novinarstva, zbog dogaÄ‘aja opisanog kao subjekat udario na objekat 😉 morala sam da se suočim s dvije stvari. Prva je braniti neÅ¡to iza čega apsolutno stojim,a druga je , potpisati se ispod nečega iza čega ne stojim, a sve zbog ”viÅ¡ih interesa” ili onoga Å¡to bi se u naÅ¡em narodu okarakterisalo kao ”veži konje gdje ti aga kaže”.
Ko zna koliko bih se lomila, prelamala, nervirala i patila da se nije desio intervju sa Sanaderom, odnosno ne baš sa Sanaderom, kad pomislim kako je sada Davoru Butkoviću
shvatim da je meni super i da je , na kraju krajeva, svakog čuda tri dana dosta.

Ime

A da su čuda ipak moguća, potvrđuje moja izuzetno dobra pozicioniranost na Blogotku .
Uz veliku pomoć mojih prijatelja, koji su me linkovali i nakuckali preko 300 komentara ja se sad osjećam bolje 😛
Zato uzvraćam linkovljem 😛

Kad se male ruke slože 😀

Tanja
Baš se lako pamti
Jelena
Marica
Stranac
Pedja
Deda
Shaputalica
Aurora
Viktor
pitchweis

Hvala svima 🙂
Ovaj post je bio samo za blogere, jer sam mislila da me jedino oni i čitaju.
Prošle sedmice sam shvatila da je blog, kako mi je to Tanja ranije i tvrdila , ipak medij.
Dok se ne naviknem na tu činjenicu 😉 na ovaj način ću da izbjegnem ćutnju 😉 Da se ne misli kako sam ostala bez teksta :mrgreen:

Lako, lakše, najlakše i najbolje

laka.jpg

Nakon što je Hari Varašanović puštao goluba, Dinn zazivao disko i sedamdesete, a božemesačuvaj trio Feminem pokušao da se predstavi kao reinkarnacija Abbe, ove godine, ponosno ću pratiti i navijati za bosanskohercegovačkog predstavnika na Eurosongu u Beogradu, Elvira Lakovića Laku.
Lakina jednostavnost, čovjeka koji se oblači u second hand prodavnicama, biće sjajna protuteža glamuru koji će RTS I Srbija po cijeni da narednih godinu dana nemaju šta jesti, zasigurno napraviti.

Kad su mu javili da će pjevati na Eurosongu (jes, kod nas se to tako radi, izabere se predstavnik mimo nacionalnog takmičenja, ali se odrijeÅ¡i kesa prilikom odlaska, pa mi je ove godine jako žao Å¡to će stočlana delegacija samo do Beograda) elem, kad su mu javili, Laka je ”prao čarape na ruke” i baÅ¡ se iznenadio.Kažu mu, proÅ¡ao si, a Laka pita : ”Kroz Å¡ta ? ”. Rekao im je da nema Å¡ta obući, pa da organizatori gledaju Å¡ta će i kako će, ali da ga ni slučajno ne oblače u patetično evrovizijsko ruho.
Tome je u razgovoru za portal sarajevo-x dodao :
‘’Drugo što sam ih pitao bilo je hoću li nositi svoju hranu ili ću tamo jesti, a oni su mi rekli da sve tamo ima i da se ne brinem. Sve je kažu organizovano, a ja sam iskazao želju da uzmemo sa Estonijom glavušu po pola. Ali od toga sigurno ništa nema jer sve mora biti na nivou. Ne smijem ni grah jesti jer se na nivou ne jede grahova čorba“, objasnio je Laka.

I baš mi je neobično drago zbog Lake. Da se i mi jednom u nečemu ne brukamo.
Ne moramo ni pobijediti, ma šta ne moramo, nećemo, ko će tu bijedu na vrat, ima da nam plate kasne godinu dana ako nam se to zlo od organizacije dogodi.
Već mi onako drago, drago što su domaći čelnici te nadaleko bespotrebne manifestacije konačno došli tobe.

I dok u Beogradu vjerovatno mrtve glave padaju zbog nepronađenih odgovora na pitanja šta će se i kako će se i za koliko, mi našeg Laku za trku imamo.

Ovdje mu je diskografija.
A ja toplo preporučujem Piškila

IZ LAKINOG CV-a

Tog prohladnog praskozorja kada se nas Laka rodio u Gorazdu niko nije ni slutio da ce postati popularni pjevac. Ali kada su ga unijeli u sobu sa ostalim bebama sva novorodjencad su uzviknula u glas ENO LAKE pa se moglo naslutiti da ce postat prepoznatljiv po necemu. Pohadjao je nizu muzicku skolu u Gorazdu svirajuc gitaru ali je izbjegavao solfedjo i nikad nije vjezbao nastavni plan i program jer je samo volio da svira njemu drage pjesme. Po gorazdanskim kafanama svirao je narodnu muziku za novac a po koncertima rock n roll. Prva Lakina pjesma bila je „Malo sam se razocaro“ snimljena 1998. godine, koja se probila u medijima u BiH i lansirala naseg Laku u zvijezdano nebo estrade da bi nakon toga nastavio sa novim pjesmama i svake godine proizvodi po jednu pjesmu od kojih: „Vjestica na metli“, „Ja sam moro“, „Ti si se upiskila“… 2004 godine nas Laka odlazi u New York u potrazi za srecom. Nakon dvije i po godine razocaran se vraca i izdaje svoj prvi album ZEC, obrazlazuci da u tom grmu lezi zec. Danas nas Laka zivi i ne radi u Sarajevu tjeseci se da su bolji dani ispred sviju nas.