Jeste li za ples ?

dans1.jpg

Kada bi oni koji ne čitaju znali koliko opravdanja za neke svoje postupke i utjehe za vlastite nesposobnosti u leiteraturi mogu pronaći, ne bi knjigu iz ruku ispuÅ¡tali 😛
Pade mi na pamet Dučićevo pisanje o plesu i sjetih se kako je pisao da oni koji znaju plesati najčešće ne znaju niÅ¡ta drugo, te da je Gete imao dvije lijeve noge, a rijedak od mislilaca kome poskočiti nije bila slabija strana, bio je Aristotel. Za njega Dučić opet smatra da nije samo riječ o talentu, već pretpostavlja da je stari mudrac vjerovatno u koraku i ritmu vidio možda savrÅ¡enu mjeru…Ovo parafraziram, možda sam malo i izokrenula, nije mi knjiga pri ruci…nebitno, suÅ¡tina je u tome da mi je nakon pročitanog bilo mnooogooo lakÅ¡e. Pogotovo pri spominjanju da od svih naroda na ovom prostoru najmanje smisla za igru imaju Hercegovci i Crnogorci.

Znači, kao Hercegovki po porijeklu, nije mi u krvi.
Ovo je bio ozbiljan uvod za neozbiljan post u kom će tema opet biti ono čega se pametan stidi i što bi možda i budala sakrila, tj. ja i odrastanje.

Nastavi čitati Jeste li za ples ?

A kako se ti zoveš ?

Vjerovatno su najgore batine koje je u životu dobio bile one kada su ga policajci pijanog pronašli kako spava na klupi u parku i pitali za ime i prezime, mjesto i datum rođenja.
Sad već pokojni, moj prijatelj Saša, uzalud je u jednom sarajevskom predgrađu objašnjavao kako je zaista, ali zaista rođen u Parizu.
Moja prijateljica Persa nikada nije izašla sa dečkom koji joj se dopao jer je on, prilikom upoznavanja, pomislio da se zajebava kad mu se predstavila.
Imam prijateljicu Renebellu. Na svim šalterima ovog svijeta ona će doživotno morati ponavljati kako je Renebella sa dva L, kako joj ne bi ime pogrešno upisali. U tom slučaju bolje se zvati Tuta, fino, lijepo , kratko i jasno Tuta.
Jer kad se zoveš Renebella sa dva L, ti nisi samo Renebella,
tvoje puno ime glasi : ”Ja sam Renebella i to sa dva ll”.

Prije par dana sam pročitala kako je jedna ovdašnja glumica djetetu dala ime ( jedno ili tri ???) Uma Atifa Maira.
Mislim da će Uma Atifa Maira već u sedmoj godini izgubiti identitet, nema te birokratije koja joj neće izostaviti barem jedno slovo, ako ne I cijelo ime. Ne znam šta je gore, greškom upisani krivi JMB ili preskočeno jedno ime u uvjerenju o državljanstvu.

Sa imenima u Bosni se čudne stvari nakon rata zbivaju.
U modi su arapska, a roditelji nemaju previše vremena da saznaju značenje imena koje će nositi njihovo mladunče.
Znam jedno dijete koje je u prevodu poljski toalet.Ako nas, pored ostalog, određuje i ime koje nosimo, na tog će se nesretnika tokom odrastati posrati ko stigne.

Imam tetku Bebu.
Tetka Beba već je baba, ali još uvijek baba Beba.
U rodnom listu joj piše Jefimija. Ponosni tata je tako upisao u knjigu rođenih, ali ne uz konsultaciju sa mamom koja je bebu donijela na svijet. I tako je beba ostala Beba.

Ja sam se trebala zvati Ana Marija. Na moju sreću pokojna prabaka je u vrijeme mog rođenja bila i živahna i lucidna, a volila se i nevješta napraviti pa je rekla kako su lijepa oba imena, a drugima prepušta da se odluče koje će mi dati.

Mislim da su nakon tragičnog raspada Jugoslavije najgore prošli Jugoslave i Jugoslavi, znam jdnog koji se sad zove Ugo, a razveo se od žene, a žena pametna i od pera, pa umjesto da ga cima po sudovima oko alimentacije, ona lijepo raspalila po njemu u novinama, dnevnim. Cijelom svijetu objasnila šta po Frojdu znači kad neko promijeni ime. Sad se ne sjećam šta znači, ali znam da nije dobro, a i baš mi je drago, jer mi dotični Ugo nije drag.

Elem, hoću da kažem, kako nas, tokom cijelog života, trajno upisane u dokumentima k’o sjenka prate dvije stvari, ime i mjesto roÄ‘enja. I ako već ne možemo birati da li ćemo dijete roditi u Donjoj MeÄ‘eÄ‘i ili Londonu, onda se barem možemo potruditi oko imena koje ćemo mu dati.
Da se zna i ne zaboravi, moja Persa je rođena u Donjim Smrtićima, opština Prnjavor, pa jebem li ga, mogli su joj se barem malo oko imena potruditi.

Ništa bolje neće proći ni Sare, Milice, Luke i Stefani .
Prvi dan Å¡kole, učiteljica otvara dnevnik i proziva Milicu da kaže kako je provela raspust.Ustaje pola razreda Milica da kažu kako su provele raspust…

Ne treba ići u drugu krajnost.
Moj tata je jedino vodio računa o imenu koje će svojoj djeci dati. I nakon toga je njegovo interesovanje za nas prestajalo 😛
I tako nas troje, od tri majke rođeni, na tri stane svijeta razdvojeni, kud god da hodimo, svoje ime ne trebamo spelovati.
Ponekad mi se čini da ni to nije malo.
Od koga je, dobro je.
Hvala tata 😉

Jesen stiže, diplomi se nadam 2

Hvala svima koji su tokom ispitne golgote pomislili barem jednom na mene, time su dokazali da snaga moje volje potpomognuta pozitivnim mislima dobrih ljudi, nema granica.
Bilo je I nadrealnih scena poput one koja podrazumijeva odlazak na put najstrožijeg profesora koji predaje najteži predmet. Organizacija mirnog protesta rezultirala je tim da me ispita njegov kolega koji predaje isti predmet na drugom odsijeku, da mi, bože moje, ne propada rok, u cvijetu mladosti.
Kolega je bio izuzetno blagonaklon , a isto se ne bi moglo reći za mog profesora, I ja sam položila najstrašniji ispit.
Elem, ostala su još dva komada.
Zato vas molim da zauzmete položaj lotosovog cvijeta, izdahnete nemir, udahnete ljubav I pomislite na mene  😛

Nego, hoću nešto drugo da vam kažem.
Svako ima svoju tehniku učenja.
Ima I škola za brzo čitanje.
Ja, hvala bogu I brzo čitam I brzo pamtim, ali imam jedan sumanuti način učenja.
Dobar dio djetinstva I rane mladosti provela sam živeći u uslovima nedostojnim čovjeka.
Izbjeglištvo I izbkeglički centri.
Egzodus I kolektivni centri.
Onda period srednje škole u gradu koji nije imao muzičku školu, pa stanovanje u studentskom domu u gradu koji je muzičku školu imao.

Sve je išlo u korist toga da nikada ništa ne naučim, pogotovo ako se ima u vidu da sam bila đače, a oko mene razuzdane studentske žurke, najčešće studenata muzičke akademije.
Veselje se širilo na sve strane, a ja sam između dvije žurke na času latinskog otkrila da jednom napisano znači dva puta pročitano.

I tako sam ja pišući učila, ne znajući tada da će se trenutna prednost pretvoriti u trajni hendikep I da ću jednog dana skoro pa hiljadu strana prepisivati.

Danas, nakon pet položenih ispita u mjesec dana imam strašnih problema.
Zglob desne ruke mi je otkazao.
Sramota me je otići ortopedu.
Znam da će me pitati je li mi to od neke povrede, a ja ću njemu morati da kaže da nije, da je od učenja. 😛
picture-025.jpg
Zato, barem u mom slučaju nema mjesta onoj da budala pamti a pametan piše.

Od danas, samo se potpisuje I to umakanjem kažiprsta u tintu.

prst.jpg

Jesen stiže, diplomi se nadam

Đole sorry

Drago mi je zbog moje mama,
Å¡to sam bez diplome,
krenula dole I postala skoro pa car.

Dobro se sjećam,
Poslije zvuka posljednjeg zvona,
Trk od Å¡kole do kafane.Bila sam sretna,
tačno pamtin dan , trening prvi ,
I ; ‘’Mala ima pivo I pero u krvi’’I onda ‘’Piši , I onda ‘’Cugaj’’,
Nekad po kiši, nekad u menzi.To su bili teški dani,
al’ sve je proÅ¡lo,
vrijeme je došlo da vladam ja.Moja mama vjeruje, možda pretjeruje,
kad kaže da sam bolja od svih
Drago mi je zbog moje mame ,
Å¡to sam od trnja
stigla do zvijezda za tili čas.Kad uradim dobru emisiju ,
Ona vodi glavnu riječ
i pita: ‘’Dal ‘ je urednik slijep?’’

Drago mi je zbog moje mame,
ona sada ima moć
da pred svima podigne glas.

diploma.jpg

Sa zaključenih osam jedinica na polugodištu četvrtog razreda gimnazije bila sam posljednja osoba od koje se očekivalo da će završiti bilo šta, pogotovo ne faklultet.
Snalaženje u nezgodnim situacijama doprinijelo je pozitivnom ishodu na kraju školske godine I pokušajem izučavanja psihologije.
Iako nisam ispunjavala ni minimum uslova da pristupim prijemnom, cijenila sam da će test inteligencije I ”odnosa riječi” (Å¡ta god to značilo) biti presudan za moje uvrÅ¡tavanje u 20 odabranih koji će studirati psihologioju, ma I astronomiju ako ako zatreba. 😛
Naravno da sam pogriješila.
Položila prijemni jesam, ali prosjek ocjena iz srednje škole više je sugerisao na ta da trebam nazad u srednju, već na psihologiju.
I tako sam se ja, jedne davne godine, našla među studentima svjetske književnosti I bibliotekarstva .
Ne mogu lagati da mi nije dobro išlo, ali tištila me je vaskolika nepravda pa sam organizovala đački puč protiv nastavnog kadra, dekana, studentske službe pa čak I zvaničnih studentskih predstavnika.
Presuda nikad izrečena ali dovoljno jasna podrazumijevala je moje povlačenje sa svih ”javnih funkcija”, pa sam odlučila da jednu godinu malo oladim I ne dolazim na fakultet.

Dok sam se na fakultetu ladila, brižljivo sam gradila svoje novinarsko ime I prezime. Ne mogu reći da sam u tome postigla uspjeh koji od same sebe očkujem, ali nije bilo loše.
U novinarskom zanosu prošle su tri godine, ali je diploma postala nešto što se od mene očekuje. Kako sam ja spremna na izazove, tako sam se odlučila vratiti u školsku klupu.

Profesori su mislili da sam asistent, kolege da sam professor, bilo je zabavno, a lagala bih kad bih rekla da mi nije smetalo kad su mi se kolege obraćale sa Vi.

I mic po mic, eto I mene na četiri koraka do diplome.
Ako ovaj eksperiment uspije biću diplomirani bibliotekar I komparativista.
Ako sam znala da za slaganje knjiga na police treba diploma, neka me sad pregazi tramvaj. Dodatno me zabrinjava ovo diplomirani komparativista, ja sam, kad se prevede, studirala poreÄ‘enje I slaganje 😉 Malo li je od koga je 🙂

Jedino za Å¡ta sam sigurna da mi ne treba diploma je novinarstvo.
Nema te škole u kojoj se uči talentu I nema tog zanata koji oslobađa od treme.
Zato će diploma, onako uokvirena, kod babe I dede, na zid ili u podrum, gdje god da oni procijene da joj je mjesto.

P.S.

Šala mala na temu profesije bibliotekara je bila onako malo, u funkciji teksta. Jednog dana ću napisati tekst o ovdašnjoj percepciji tog poziva , I statusu naučnih radnika koji moje kolege uživaju vani.
Kažem jednog dana, vjerovatno kad mi bude jaaakooo, jakooo dosadno.

Å est mjeseci veza

Za dva dana biće tačno šest mjeseci otkako imam blog.
Sitan vez se trebao zvati rijetki vez, ali biće bolje, polako. Ko žurio nogu slomio.
Ako nauka nije zec pa da pobjegne, niti magarac da je svako jaše, otvaram konkurs za krilaticu koja bi bila adekvatna za blog.

Å ta sam nakon Å¡est mjeseci saznala?
O blogu I blogovanju niÅ¡ta 😛
Nakon Å¡to mi je Tanja poklonila prostor, a Tamburix unijeo namjeÅ¡taj, ja niÅ¡ta nisam dirala, ponekad praÅ¡inu počistim 😛

Nemam nikakvu statistiku, samo znam da mi je Authority: 8 , što me ni u kom slučaju ne bi brinulo da ne znam da Tanja ima 54. Kad porastem želim da budem Tanja.

Kamara je gora od mene, ima 6, utatat-utatata ! Kamara uči carinske propise I sve joj je oprošteno.

Etotako ima 32, to mi je baš broj za nju, sva s mjerom. Na njoj ne mogu zamisliti više od tri boje.

Na Blogodku sam visokopozicionirana, na 111 mjestu. Opa bato. Tamo nikada I ne bih dospjela da me Tanja nije ”priključila”  :P  , tako da se rukovodim onom ”siromahu je zauhar I kad mu muha uÄ‘e u stomak”.

Nakon šest mjeseci na blogu shvatila sam da najbolje I najradije pišem onda kada me čeka neki drugi posao. Pošto mene uvijek čeka neki drugi posao, biću preciznija I reći da se to odnosi na posao koji mi se u tom trenutku ne radi.

Puno je tema iz svakodnevnice koje me opterećuju I o kojima bih trebala pisati. Razlog zbog kog to ne činim je taj što sam lijena. I to sam saznala o sebi I sad vama priznajem.

Za šest mjeseci napisala sam 15 postova. Bavila sam se pitanjima od životnog značaja. Gora sam od svake manekenke I misice, one se barem deklarativno bore za mir u svijetu, a ja ni slova.

Ma koliko porasla znam da nikada neću biti Blogovski i ovom prilikom mu upućujem iskrene riječi divljenja 🙂 ali takoÄ‘e znam da neću otvoriti blog u ime novoroÄ‘enog djeteta . Neko jede kupus, a neko meso, u prosjeku, jedemo sarmu. Valjda sam i ja tu negdje, oko sarme.

torta_margherita.jpg

I tako, nek mi je sretna polugodiÅ¡njica 🙂 JoÅ¡ malo, pa ću prohodati !