Srela sam astrologa koji mi je radio natalnu kartu prije deset godina i kaže kako mi je prošla godina ( a to se računa od mog prošlog do novog rođendana koji mi je vrlo skoro) bila odlična za pisanje.
Naravoučenije, ako vjerujete u astrologiju sretnite se sa astrologom na početku godine.
Toliko mi je bila odlična za pisanje da i godišnjicu blogovanja ne obilježih.
Obuzeo me stvarni život. Tačnije, imala sam internet overdouz.
Toliko sam bila zastranila da sam se plašila da sam neizlječiv slučaj.
Kad ono, ima nade.
Kad se samo sjetim početaka.
Nisam znala da postoje alati za praćenje statistike bloga.
Nisam znala da postoje mjesta na koja trebaš prijaviti blog i na taj način pratiti vlastitu pozicioniranost.
Kad sam to zahvaljujući Tanji otkrila, doslovno sam shvatila, pa sam mislila da se prometnem o svaku cijenu među prvih deset. Ni vještačkim putem nije išlo. Moja baba bi rekla –nije bilo suđeno.
Sad kad ni romorim nit govorim, uvijek sam negdje u ”zlatnoj” sredini. Kome je sredina zlatna neka pita salamu kako joj je između dvije šnite hljeba.
Kao što je blog počeo zahvaljujući prijateljstvu, tako je i nastavljen.
Zaista sam ”upoznala” divne ljude.
U svakom slučaju, srećna mi godišnjica i godina u kojoj su moja dva teksta ipak svoje mjesto našla na pravom papiru.
Ljudi koji nisu blogeri a čitaju moj blog (hvala im na tome ) me pitaju zašto nema novih tekstova, zašto nema teksta iz Kana.
Ne znam, mnogo mi je lakše pisati o nečemu što me je naljutilo ili pisati kad sam ljuta već kad mi je potaman.
A u Kanu je, za rijetko čudo, baš bilo potaman.
Tamo sam bila po peti put, drugi put povodom festivala. I kad već imaš prvo, traumatično iskustvo, onda te drugi put, sem ako baš nisi totalna budala, malo ko može zaj***i.
Jutra u centru grada ( za razliku od visinskih predjela na kojima sam boravila prošle godine) , prva jutarnja kafa uz miris izgorele hrane iz kineskog restorana u susjedstvu, druga jutarnja kafa u Klubu na vrhu filmske palate, temperatura podnosljiva, društvo i vise nego prijatno.
I sta se o tome ima pisati sem toga da saopštim kako je meni bilo dobro.
Neka je i zaslužila sam mada se mogu kladiti da ima i onih koji tako ne misle 😉
Ako vas put nanese u Kan u vrijeme festivala, nemojte da vas lažu i pričaju kako su najluđi partiji oni pored obale. Ne, iza ponoci, van grada, ludilo počinje.
Znaju to i Kusta i Maradona 😉
Sigurno jedne od najvećih ovogodišnjih kanskih atrakcija.
Izgleda da sam stvarno zaboravila pisati ali u čekanju talasa inspiracije mogu dočekati i to da mi je Andrej Nikolaidis još godinu dana na naslovnoj stranici bloga. Odoh sutra u Zagreb. Nadam se da će ovo biti dugo i toplo ljeto.
A kako ste vi 😉 ?