Sretan mi rodjendan

Ne volim praznike. Ni državne, ni porodične, ni konzumerističke. Ponajmanje volim vlastite rođendane. Kad sam imala godina manje a iluzija više, iz nekog neobjašnjivog razloga sam vjerovala kako će se baš na rođendan desiti ono što želim, kako će želja koju sam nosila u džepu od rođendana do rođendana baš na rođendan biti realizovana. Kada nije ni za osamnaesti, nisam prestala vjerovati ali sam rođendane prestala slaviti. I nemam namjeru pisati o tome, suviše je patetično i za mene. Riječ je o jednom običnom pozivu, o potrebi da se neko sjeti tog datuma. A nemamo izgleda svi isti odnos prema datumima.Prema životu još manje.

Da ne postoje univerzalne generacijske karakteristike, ne bi postojao ni kineski horoskop. Da nas ne odreÄ‘uje izmeÄ‘u ostalog i godina roÄ‘enja ne bismo nikada čuli kako je nekome izginulo pola generacije, ili je na liječenju od alkohola ili su gotovo svi uspjeÅ¡ni. ÄŒešće ovo prvo dvoje…
Razmišljajući o tome kako iz moje generacije niko nije postigao neki svemirski uspjeh nisam pronašla nikakvu utjehu za sebe. Naprotiv. Dođoh do teorije zavjere i generacijskog tapkanja u mjestu i malih pomaka, zanemarljivih i za nas same, za čovječanstvo pogotovo.
Pa nama drugačije nije bilo ni namijenjeno.
Sa Titom smo se mimoišli, na svijet prispjeli u vrijeme odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Od predratnog blagostanja zapamtili smo čokolade iz uvoza u vrijeme Ante Markovića i prve neonske reklame u zemlji socijalnih jednakosti i neizbježne uniformisanosti.
Na prvu ekskurziju u četvrtom osnovne nismo otišli zbog izvijesnosti rata u Hrvatskoj.
Na onu u osmom niko nije ni pomislio da može otići zbog rata koji je stigao i u našu avliju.
Malu maturu oko koje je sad koliko primjećujem napravljen popriličan cirkus proslavila sam u ručno sašivenoj haljini uz svjetlo petrolejske lampe. Za feniranje nije bilo struje pa na sreću jedina fotografija sa tog hepeninga pokazuje kako ljudska kosa može neodoljivo na žbun da podsjeća.
Na onoj velikoj maturi, u postdejtonskoj Bosni, frizura je bila najmanje bitna. Trebale su se do proslave ispraviti sve jedinice koje su se naredale usljed postdejtonskih promjena gradova, Å¡kola, stanova i onoga Å¡to se stanom samo nazivalo.
Od studiranja samo pamtim studentske ekskurzije ( za to sam već sama kriva).
Vaspitana u duhu onoga da je važan ”stalni” posao i da ti ”ide” staž počela sam raditi dovoljno rano da sam već spremna za prijevremenu penziju.
”A moglo je bolje…”

Sjećam se da sam po maminom povratku sa posla oblačila njen sako i suknju do koljena (par puta prevrnuta u struku dostizala bi moju željenu dužinu) , obuvala cipele sa niskom petom računajući kako ću ja jednog dana obavezno nositi štikle, uzimala njenu torbu i defilovala kroz kuću, pričajuči sama sa sobom, umišljajuči kako sa jednog poslovnog sastanka idem na drugi pa se nakon toga nalazim sa prijateljicama na večeri (Sex i grad u najavi).
Kad nisam bila kostimirana krojila sam planove za budućnost. Vrt, u njemu zasađene maline (niko mi od generacije neće povjerovati, kao što ni danas ne vjeruju kad kažem da sam u depresiji) u vrtu pas, pored psa dvoje djece ( dječak i djevojčica, blizanci ako je ikako moguće) , na betoniranom dijelu dvorišta friško opran neki terenac i pored njega manji auto, poput sadašnjeg novog Mini Morisa, da imam za pijace, naravno.
I muža sam bila zamislila, evo sad bih ga mogla nacrtati da crtati znam.
Karijera bi mi se naravno razvijala paralelno i jednako uspješno kao i djeca i pas i maline zasađene u mom dvorištu na periferiji velikog grada kakav bi Sarajevo sigurno bio da ga nismo razgrađivali.
Vremenom su se planovi prekrajali.

Terenca sam zamijenila strahom od vožnje.
Psa strahom od vezivanja.
Za djecu nikad nije kasno, a i starosna granica se pomijera, sve je drugačije pa i onaj nesretni biološki sat manje glasno kucka što vrijeme više odmiče a medicina napreduje pa toj dječijoj projekciji nisam vremenom tražila nikakvu supstituciju.
Muža nisam naÅ¡la, sve viÅ¡e mi se čini da je onaj sa idealnog travnjaka iz djetinstva već naÅ¡ao svoju ženu 🙂 .
I sve to i nekako, ali mi nikako nije jasno kako barem ne skrojih onaj idealni kostim, sa suknjom do koljena i žaketicom uz odgovarajuću torbu i cipele iste nijanse, sa visokim potpeticama naravno.
Kako i dalje svijetom hodim u ravnim cipelama skitarama vjerujući kako će već nešto iskrsnuti.
I zašto me, pored svih strahova koji su me stigli, barem nije zaobišao ovaj od tridesete.

Kada se podvuče crta i vrati na početak priče, valjda su jedino bitni oni koji rođendane ne zaboravljaju. Za koje znaš u koja doba i na koji način će se javiti.
I ne želim da čujem kako su tridesete nove dvadesete.
Ne mogu ja joÅ¡ jednom sve ovo od početka. 😉