Jasna Jasna Žmak, autorica i profesorica na ADU: Za obračun s patrijarhatom na osobnoj razini ipak su potrebne neke godine i neka iskustva

Jasna Jasna Žmak profesorica je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i članice Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja.
Pored toga radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Autorica je proznih, naučnih i dramskih knjiga među kojima su i eseji o ženskoj seksualnosti „One stvari“.
U intervjuu za Sitan vez Jasna Jasna Žmak govorila je, između ostalog, o povjerenju studentica u procese koji se trenutno događaju i u tijela koja ih vode na ADU, o dugom feminističkom putu od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog i o obračunima s patrijarhatom u koji žene kreću sve ranije.
„Iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti“, kaže Jasna Jasna Žmak.

Piše: Kristina Ljevak

Kao profesorica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu članica ste Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja. Početak aktuelnog semestra donio je i nove prijave koje nisu bile ni anonimne što govori o povjerenju studenata_ica a što je od ogromne važnosti.
Čini mi se, barem gledajući sa strane, da je od samog početka bilo dosta povjerenja i da se dekanica ADU od samog početka postavila izuzetno ispravno.
Kakva je trenutna situacija sa prijavama protiv nastavnika koje su se dogodile nakon pokretanja inicijative Nisam tražila i koliko će sam Univerzitet, odnosno akademije i fakulteti u budućnosti imati mehanizme za eventualne sankcije, bez čekanja suda kao prve i jedine instance na kojoj ćemo rješavati pitanja seksualnog nasilja i uznemiravanja?

Iako su nas nove prijave negativno iznenadile jer smo se nadali_e da je sve što se događalo tijekom prošle godine – mislim i na javnu kampanju i na edukacije i predavanja koje smo organizirale_i – rezultiralo nekim promjenama, istovremeno nas je pozitivno iznenadilo da su novopristigle prijave bile neanonimne – vjerujem da to pokazuje da studentice imaju povjerenja u procese koji se trenutno događaju na Akademiji i tijela koja ih vode. Vjerujem da tome znatno doprinosi i činjenica da smo bili jedan od prvih fakulteta u Hrvatskoj koji je – u roku od nekoliko dana od pojave svjedočanstava na FB stranici Nisam tražila – otvorio kanale za primanje prijava te da je naša, sada već bivša, dekanica Franka Perković u javnosti nedvosmisleno ukazala na svoju namjeru da se s ovom temom uhvati ukoštac na ozbiljan način. To smo, mislim, dokazali_e i organizacijom jednomjesečnog edukativnog programa Nismo tražile i istoimene web stranice jer nam je od starta bilo jasno da nema smisla zaustaviti se samo na prijavama već da je ključ upravo u edukaciji.

Zato smo i ovu akademsku godinu započeli s uvodnim predavanjem na ovu temu za sve nove studentice i studente – što je praksa s kojom namjeravamo nastaviti i dalje. Također, do kraja ove godine trebao bi na snagu stupiti i naš novi Pravilnik o uznemiravanju, koji smo nedavno stavili na javnu raspravu sa svim nastavnici_ama i studenti(ca)ma, i koji će cijeli postupak prijavljivanja još više precizirati. Naravno, u postupku oblikovanja Pravilnika pa tako i ovog pitanja o mogućnostima sankcioniranja, moć Akademije uvjetovana je drugim zakonima i propisima koji se trebaju pratiti. No ne treba zaboraviti da fakulteti, kao obrazovne institucije, imaju mogućnost obrazovati ne samo svoje studente, već i svoje nastavnike te da – ako već imaju smanjenu mogućnost sankcioniranja – mogu uložiti napore u prevenciju ovakvih događaja. Naravno, bilo bi super da fakulteti u ovoj priči imaju podršku svojih sveučilišta, što sa našim, zagrebačkim nije slučaj, ali postoje i svijetli primjeri poput Sveučilišta u Rijeci koje je nedavno usvojilo plan rodne ravnopravnosti.

Što se tiče trenutne situacije na našem faksu, ove smo akademske godine primili ukupno šest prijava, a prošle trideset i tri – no neke od njih odnosile su se na situacije koje su se događale godinama prije. S obzirom da su istražni postupci i dalje u tijeku, na troje se zaposlenika i dalje odnosi odluka o privremenom prestanku obavljanja dijela radnih obaveza koje uključuju kontakt sa studentima, i to je sve što trenutno mogu reći.

Nije protekla ni puna godina od inicijative Nisam tražila, odnosno od izlaska u javnost glumice Milene Radulović koja je prijavila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje.
Ne znam koliko ste pratili aktuelna dešavanja na pozorišnim susretima u Brčkom ali pretpostavljam da vam je dio bar poznat pa me s tim u vezi zanima da li smo samo prije godinu dana mogli_e zamisliti reakciju koja se dogodila zbog Brčkog i koliko nam ovakve situacije, ma koliko bila poražavajuća odluka festivalskog čelništva da pozovu Branislava Lečića, istovremeno bude i nadu zbog barem djelimične solidarnosti struke?

Kada smo na ADU otvorili kanal za primanje prijava, neki od komentara koje smo dobile_i bili su da smo se kasno sjetili, da su svi sve znali godinama i šutjeli. Iako razumijem ljutnju koja stiže s tog mjesta, istovremeno sam jako svjesna da bi ishodi cijelog procesa bili puno drugačiji da smo ovu temu pokrenuli samostalno, bez šireg pokreta koji se dogodio, ne samo na regionalnoj već i na međunarodnoj razini. Naime, prije nekoliko godina teren u javnosti nije bio „pripremljen“ za ove teme na način na koji je to danas jest i sigurna sam da prije x godina ne bismo primili 33 prijave nego eventualno tri. Za početak zato što vijest o tome da je otvoren kanal za prijave ne bi ni stigla do toliko puno žena, a onda i jer bi se većina žena i dalje osjećala samo sa svojim pričama, u nedostatku tuđih, javnih primjera koji su bili ključni za sve što se danas događa.

Prema tome, iako je i meni žao da primjera ovakvog solidariziranja na sceni nije bilo i prije – iako mi je možda i dalje žao da ga nema po nekim drugim pitanjima – istovremeno sam jako sretna da se to solidariziranje ipak dogodilo. Ali i svjesna da se takve promjene ne događaju preko noći, da je za njih potreban dugi niz godina – jer počeci čitavog #metoo pokreta mogu se pratiti ne samo do feminizma sedamdesetih nego do borbi žena za pravo glasa čitavo stoljeće prije toga. I sve ovo što se danas događa vidim kao nastavak jedne velike i duge feminističke borbe za ravnopravnost. Iako se čini dug put od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog, uvjerena sam da trećeg ne bi bilo bez drugog, a drugog ne bi bilo bez prvog.

Napisali ste, između ostalog, knjigu eseja o ženskoj seksualnosti „One stvari“ jer vam je, kako ste u jednom intervju rekli dopizdilo da se pravimo kako ne postoje žene koje nikad nisu doživjele orgazam, na primjer. Kako objašnjavate činjenicu da je pristup poput vašeg i dalje raritetan i da su teme ženske seksualnosti i ženskog tijela i dalje toliko tabuiziranje, šta tačno patrijarhat uspijeva tom vrstom porobljavanja da učini?

Razlozi za pisanje te knjige bili su raznorodni, dio ih je povezan s mojim vlastitim iskustvima i odrastanjem, izlaskom iz prostora srama i nesigurnosti, a dio sa željom za dijeljenjem tog iskustva i donošenjem nekih novih perspektiva u javni prostor. Ova priča s orgazmom, jednako kao npr. ona o veličini klitorisa (kojega se u javnom polju i dalje često predstavlja kao organ veličine graška, a on je u stvari veličine jedne osrednje mrkve) ili ona o medicinskim testiranjima (koja se uglavnom vrše na temelju muške fizionomije tako da su žene zapravo strašno zakinute jer se jako malo zna o djelovanju pojedinih lijekova na ženska tijela) u meni i dalje izazivaju nevjericu i bile su mi izuzetno važno pogonsko gorivo za pisanje knjige. Jer, dok sam pisala, u glavi sam imala neku mlađu sebe – koja je mislila da je klitoris veličine graška, koja nikada nije doživjela orgazam, koja je bila autohomofobna, koja se autala tek s 25 godina.

Tako da, iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti.

Je li svođenje ženskog tijela na reproduktivnu ulogu jedan od najvećih uspjeha patrijarhalnog ignorisanja ženske seksualnosti u javnoj sferi i kako da uvjerimo djevojčice koje danas odrastaju, u vrijeme dodatnog radikaliziranja desnice i ponovne borbe za davno osvojena prava kao što je pravo na abortus, da su odluke vezane za njihovo tijelo isključivo njihove?

Ovo je jako teško pitanje i ono zahvaća jako puno različitih aspekata koji zajedno stvaraju ono što nazivamo našim društvom. Prema tome, na toj makro, društvenoj razini jedini način borbe protiv patrijarhata je edukacija, edukacija, edukacija – od malih nogu, u školama, u medijima, u filmovima, u slikovnicama. A na onoj mikro, jednako tako, edukacija, samo drugim sredstvima – u razgovorima s vlastitom i tuđom djecom, u pisanju tekstova, pisanju knjiga, u zauzimanju za sebe i svoje potrebe, u davanju primjera, u izborima koje činimo, u borbi, u prosvjedima, u pokazivanju da nikada ne smijemo dopustiti da naša tijela postanu poprišta tuđih političkih izbora.

Neki od tekstova objavljenih u knjizi „One stvari“ inicijalno su nastajali za portal Muf koji nažalost više nije aktivan. Koliko nam nedostaje više medijskog prostora sa pristupom kakav je bio na Mufu, na kojem će se objavljivati feministički tekstovi, bez kalkulacija i dodvoravanja nekoj projektnoj gender agendi?

Da, gašenje Mufa je, po meni, bio težak udarac za regionalnu feminističku scenu jer su tekstovi koji su ondje objavljivani donijeli jedan novi diskurs u domaće medijsko polje, jednu svježinu i novu perspektivu na to kako sve danas izgleda feminizam. I mislim da je bilo strašno bitno upravo to što su se nalazili (i dalje se nalaze!) na internetu, dakle dostupni svima, lako pretraživi, lako podjeljivi. No ono što je po meni bila njihova najveća kvaliteta vezano je za njihovu diskurzivnu kvalitetu, za to fino spajanje autobiografskog i teorijskog, intimnog i kritičkog, što je princip koji se prije Mufa kod nas rijetko mogao vidjeti, a iznimno je bitan za suvremenu feminističku misao jer dokazuje da i tekstovi uvijek imaju svoj identitet, da su povezani s našim življenim iskustvom. Tako da bih rekla da da, apsolutno nam nedostaje takvih prostora.

Da li zahvaljujući komunikaciji sa svojim studenticama primjećujete da možda stasava nova generacija žena koja će se oduprijeti patrijarhalnim svjetonazorima i „pravilima“ i kako uopšte razmišljaju mlade žene koje su rođene u novom mileniju a koje sad studiraju?

Bojim se da je uzorak mojih studentica premali da bi se na temelju njega mogli donositi ovakvi dalekosežni zaključci. No, iskustva i priče koje čujem iz neke svoje šire okoline i medija zapravo ukazuju da se i među mladima događa polarizacija kojoj svi svjedočimo u našem društvu. Tako istovremeno znam za klinke koje se autaju već u srednjoj školi, što je recimo u mojoj generaciji bilo nezamislivo, ali znam i za priče o desničarskim pjesmama u učionicama.

No ono što mi je zanimljivo primijetiti iz jednog drugog iskustva, onog vezanog za moj projekt seksualne edukacije, koji nosi isto ime kao i moja knjiga – One stvari– a u sklopu kojega održavam psihodramske radionice na temu seksualnosti, jest da je prosjek godina žena koje se prijavljuju na radionice između 35 i 45 godina, uz poneku iznimku u dvadesetima i ranim tridesetima. Iako je to jednako tako mali uzorak čini mi se on dosta dobro ukazuje na to da su za obračun s patrijarhatom na osobnoj razini ipak potrebne neke godine i neka iskustva. Ono što mislim da je pozitivno jest da žene u te obračunu definitivno kreću sve ranije, i u sve većem broju.

Uopšte ne znam što vas to pitam, možda zato što ste dramaturginja i scenaristica, ali trenutno me je zaposjelo to pitanje i ne mogu mu se oduprijeti. A i nedavno sam slušala Biljanu Srbljanović i Tenu Štivičić kako govore o prvoj sezoni serije Sex i grad, o različitim načinima na koje su je doživjele s obzirom na razliku u godinama među njima.
Uskoro nam dolazi nova sezona. Šta nam uopšte pored interneta, društvenih mreža i raznih platformi za gledanje ozbiljnog feminističkog serijskog sadržaja može oživljavanje ove serije ponuditi?

Huh, iako mi je serija Seks i grad svojedobno bila guilty pleasure, definitivno imam sumnje u njen feministički potencijal i kapacitet. Zapravo, možda kao najbolji odgovor na ovo pitanje mogu ponuditi paralelu s lezbijskim pandanom Seksa i grada, serijom The L Word, kod nas katastrofalno prevedenu kao Ljubav je ljubav. U lezbijskoj zajednici pretposljednja je sezona, prva iz Generation Q serije, dugo iščekivana, vjerojatno jednako kao i novo izdanje Seks i grada među nekim strejt ženama, ali ono što je donijela bilo je uistinu poražavajuće – hrpa deklarativne inkluzivnosti, površne intersekcionalnosti, uz debelo pomanjkanje klasne osviještenosti – dakle najgore od američke verzije političke korektnosti. Kad izađe novi Seks i grad vidjet ćemo jesam li bila u pravu, no moj će izbor vjerojatnije ipak pasti na ponovno gledanje serija poput I May Destroy You, Top of the Lake ili Sharp Objects.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Alma Gačanin, vizuelna umjetnica, pjesnikinja i feministica: Žene idu na terapije, a muškarci su samo toksični

Alma Gačanin, vizuelna umjetnica, pjesnikinja i feministica u svojim radovima posvećena je, između ostalog, patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga koje ih na tržištu rada čine manje vrijednim, a tema rada, posebno prekarnog kao i radničkih prava jedna je od najzastupljenijih u njenom stvaralaštvu.
Važno joj je i prikazati ženskost koja istovremeno progovara i o kolektivnom i o individualnom iskustvu.
“Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam”, rekla je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Ja ću raditi šta ja hoću jedan je od tvojih ciklusa koji su meni najdraži jer podrazumijeva nesvakidašnje kreativan otpor neoliberalnoj kapitalističkoj logici. Nedavno sam rekla kako ne može posao biti loš koliko ti možeš iz tog iskustva napraviti dobar rad, ali koliko nam sve to uopšte smije biti utjeha, zbog toga što žene koje nisu umjetnice ne mogu imati tu vrstu satisfakcije, zbog toga što je potplaćeni rad bez dana odmora tokom mjesec dana neprihvatljiv i zbog toga što kao umjetnica ne možeš da živiš isključivo od svoje umjetnosti?

Taj rad je za mene vrlo poseban jer mi je pomogao da uspostavim svoj sistem rada i umjetničku praksu. Ne smije nam biti utjeha, zato što nemamo adekvatne mehanizme putem kojih bismo se mogle boriti protiv prekarijata. Nerijetko razgovaram s radnicama iz prekarnih kategorija i ono što je zaista poražavajuće je da je mnogima taj rad, koliko god bio težak i naporan, izlaz iz učmale svakodnevnice i porodičnih problema, čak i kada to znači da će im povremeno neko staviti pištolj na glavu. Mislim da je termin normalno u potpunosti izgubio značenje u našoj svakodnevnici jer problemi s kojim se susrećemo su multidimenzionalni i često zahtijevaju intervenciju nekoliko nivoa vlasti, a ne samo našu hrabrost i borbu za ljudska ili radna prava. A kada govorimo o umjetnosti kao profesiji, ja nisam uspjela dosad naći način da se prodam. Osjećam da je umjetnost moj poziv, joie de vivre i da će tako biti dok živim bez obzira čime se budem bavila. Kako vrijeme odmiče sve više se gnušam koncepta slave i povlaštenosti u bilo kojem zanimanju, a čini mi se da je vrlo teško pronaći sredinu. U idealnom svijetu nikakav rad za novac ili egzistenciju ne bi trebao postojati. Tek tada bih smatrala da je fer, da i ja živim od umjetnosti. Ne zato što mislim da umjetnost nije rad, naprotiv, već zato što mislim da bi svi trebali/e imati jednake šanse za dobar život, što je krajnje iluzorno.

Workout ciklus nastao je takođe zahvaljujući specifičnim radnim okolnostima i namjera mu je bila, između ostalog, poremetiti konstrukte patrijarhalnog kapitalizma i diktate popularne kulture. Koji su konstrukti i diktati koji ti najviše smetaju i kakvim pristupom u svojim crtežima im se najefikasnije suprotstavljaš?

Da, baš sam se usrećila s tim radom. Seksizam i spolni stereotipi, koji su duboko utkani u patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga su ono što zaista čini žene manje vrijednim na tržištu rada i u tom smislu i manje plaćenim, kao i onima koje su konstantno izložene uznemiravanju. Koristeći se situacijama iz radne svakodnevice, koncipiram crteže i komentare koji ironiziraju tu nepovoljnu ulogu žene. Koncept dream joba mi je također bio dosta inspirativan za ovaj ciklus radova. Neokapitalizam je znatno izmijenio neke profesije, tako da je procenat uživanja prava i pogodnosti smanjen na minimum, na uštrb zdravlja radnica/ka, čak i kada su one/i odgovorni za živote drugih. Posao i snovi nemaju šta raditi u istoj rečenici, pogotovo kada su u pitanju izuzetno zahtjevni fizički poslovi. Moram priznati da sam sasvim intuitivno započela tu seriju u kojoj se ispostavilo da je trening vrlo bitan da se uopće počneš baviti određenim zanimanjem, a potom i da ga preživiš. U tom ciklusu prikazujem svoje doppelgangere kao jake ženske uloge u pozicijama moći. Nisam sigurna koliko sam efikasna, ali trudim se koristiti humor da bih subvertirala taj male gaze koji je meni veliko more inspiracije. Volim da se služim vajbom sve ženske su velike gospođe i pobjeđuju u svim situacijama, bilo da je u pitanju seks ili posao, a znamo da je za sve nas bolje da žene pobijede i da su zadovoljne.

Koliko su tvoji radovi često odgovor na doživljaj i tretman tijela, važno je napomenuti tijela žene, u patrijarhalnoj kulturi? I šta je u tom tretmanu najviše ponižavajuće?

Najviše ponižavajuće je ugrožavanje sloboda i prava, bilo da su ona reproduktivna, seksualna, vezana za kretanje i naravno izgled. Vrlo mi je važno da u svojim radovima prikazujem ženskost koja progovara o kolektivnom i individualnom iskustvu jednako, kroz moju porodičnu historiju, ali i kroz životna iskustva u kojima je mnogo žena različitih biografija. Patrijarhat je u našim životima isti, samo su nijanse u pitanju. Krajnje je uvredljiv kanon ljepote danas iz kojeg je u potpunosti prognana ljepota ženskosti. Vrlo je problematičan teror mladosti i prirodnosti, koji je vjerovatno jedan od najsnažnijih alata kapitalizma i patrijarhata, unutar kojeg imamo niz kategorija koje se tiču savršenog tijela, a koje vrlo dobro hendlaju pomagačice i dobre radnice kapitalizma, kao i poznate ličnosti čiju mladost samo smrt može prekinuti. Za mene vrlo važna tema u crtežu je seksizam koji je ogroman problem u poslovnoj sferi, užasno je koliko je normalizirano ponižavanje i tlačenje žena u društvima u kojima postoje prave princeze i kraljice. Posebno mi je zanimljivo dekonstruiranje konstrukata srama i šutnje, što je vrlo simptomatično za Balkan, ali i za Srednji istok.

Domovini si dan državnosti čestitala sa radovima Dobar život. Koliko smo po tebi od njega daleko i koliko je on zapravo van BiH?

Možemo nastaviti sanjati o dobrom životu, a mnogi će to uraditi van BiH. Oni koji dobro žive u BiH, kriminalci na vlasti su se pobrinuli za to da nama ponestane razloga za život uopće, jer su u potpunosti zanemarili svoje dužnosti i odgovornost prema nama građanima/kama. Naprosto je nevjerovatno da mi danas, nakon svega što smo preživjeli, što nam iz dana u dan pokušavaju banalizirati, svjedočimo ovakvom bezobrazluku i bahatosti, a to je naša društvena i politička realnost. Ali svi smo mi ili ludi romantici ili beskrajno hrabri ljudi, da ne kažem nešto treće što sebi ne smijemo priznati kad legnemo pod kratki jorgan navečer, nego se fino skupimo.

Tvoji radovi su izrazito feministički, je li luksuz u današnjem društvu se uopšte baviti umjetnosti, posebno ako je riječ o ženama, a da njihova djela nastaju bez feminističke svijesti i angažmana?

Ne mogu reći da je odsustvo feminističke svijesti samo greška u obrazovanju, ali je pokazatelj da imamo ogromne propuste u obrazovanju i kulturi koja bi trebala biti društveni korektiv, a ne rezultat loše projektne kulture i politikantskih nadmetanja. Lakše je razbiti kamen nego uvjerenje stasale osobe, tako da feminizam na neke osobe jednostavno ne djeluje. Meni se sasvim prirodno dogodilo da se bavim feminizmom kroz umjetnost, jer to odražava moj životni stil, lične borbe i težnje. Kako se od feminizma često zazire, trudim se da tematiziram te zastrašujuće ženske figure, dlakave i rogobatne babaroge, iz čijih pički i anusa raste cvijeće i palacaju zmijski jezici. Nekim ženama je feminizam odbojan jer ga ne razumiju, nisu se interesovale i nije im niko objasnio. Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam.

Uz Dan državnosti obilježili/e smo i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama kojih se sjetimo najčešće uz prigodne datume. Koliko možemo biti optimistične pa vjerovati da je stasala nova generacija žena kojoj nasilje neće biti najstrože čuvana tajna?

Izuzetno je teško govoriti o nasilju, bilo da je iz lične perspektive ili suosjećanja s drugim ženama. Ne znam je li teže govoriti ili slušati. Nisam pretjerano optimistična, s obzirom na banaliziranje i normaliziranje nasilja od strane vlasti i institucija kulture i obrazovanja. Nikako nije dobro veličanje ratnih zločinaca koji su odgovorni za ubistva i silovanja u ratu u BiH. Ne postoji povjerenje u državu i samim tim vrlo je malo razloga da se nadamo da će neko sutra potražiti pomoć od organa vlasti. Moje lično iskustvo je da treba prijaviti nasilje kad smo psihički spremne na to. To može uključivati nerazumijevanje od policijskih radnika/ca, primarno seksizam, ali to nas ne treba spriječiti da do kraja istjeramo pravdu. Svaki prijavljeni oblik nasilja doprinosi borbi protiv nasilja i može spasiti nekoga. Također mislim da nove generacije trpe ogroman pritisak na društvenim mrežama koji doprinosi nasilničkoj kulturi i perpetuiranju patrijarhalnih matrica.

Uz generalno lošu poziciju vizuelnih umjetnika/ca u BiH koliko je dodatno loša pozicija žene?

Ne bih željela da se autoviktimiziram kao umjetnica niti da eksploatišem svoju ličnu poziciju žene i umjetnice u odnosu na druge žene. Mislim da je danas to vrlo osjetljivo područje, a vjerujem da je kapitalizam i pritisak za individualizacijom doprinio ovakvim obrascima ponašanja, što nas uveliko udaljava od borbe za jednakost i pravdu, osnovnih feminističkih principa. U BiH je izuzetno naporno i teško biti žena zato što ovdje vlada suštinsko nerazumijevanje žena i njihovih problema. Kada nekom muškarcu ukažeš na seksualiziranje on se naljuti, ali ne razumije jer je navikao da mu se kaže hvala i to je zaista frustrirajuće. Još je gore kada se u takvoj situaciji nađeš sa ženom. Ginekološki pregled ne bi trebao biti luksuz, a on to jeste jer s prosječnom platom žena u BiH se mora odreći četvrtine ili trećine plate da ga obavi. Da ne pričamo o psihičkom zdravlju, žene idu na terapije, a muškarci su samo toksični. Ali evo jedan zanimljiv podatak: na području Općine Centar postoji samo jedna neuropsihijatrica, a zatreba li mi pomoć od nje, preselit ću se.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Vanja Šunjić i Ines Baždalić o prezentaciji žena u medijima: Nesvjesni_e da se u jeziku otkriva sav naš univerzum


Ilustracija preuzeta sa https://www.statepress.com/

Brojni su primjeri kojima bismo mogli_e ilustrovati način na koji se žene pogrešno predstavljaju u medijima, dovoljno bi bio presjek naslova iz regoinalnih online medija tokom samo jednog dana pa da nam, ako znamo čitati, bude jasno zbog čega se žene smatraju manje vrijednim. Ako naslovi (s iznimkama profesionalnih medija orijentiranih na odgovorno novinarstvo) sugerišu ženinu pripadnost nekome (mužu, ocu…) a ne njene zasluge, onda ne iznenađuje doživljaj žene kao nečije svojine. A kad je nešto vlasništvo, onda valjda s tim imamo pravo činiti šta nam je volja. Pa i ubiti. O čemu svjedočimo vazda, a intenzivno posljednjih dana, kao da počinioce femicida inspiriše kampanja Šesnaest dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja.
Rekoh, primjeri su brojni, a jedan od recentnih je saga o novoj vezi Petra Graše. Danima sam se pitala šta sam tačno pritisnula na Facebooku pa je algoritam procijenio da sam posvećena pratiteljica takvih sadržaja te nije bilo sata bez ukazanja nekog naslova o Graši, sadašnjoj i bivšoj djevojci. Sreća nisam jedina kako će se kasnije pokazati.

Piše: Kristina Ljevak

U svim tekstovima koji su dolazili do mene funkcije djevojaka bile su – sadašnja i bivša i bilo je jako važno da je nova djevojka kćerka Tončija Huljića i koliko sam vidjela mediji se nisu bavili onim dijelom kćerkine biografije koji bi mogao ponešto reći i o njenoj osobnosti. Fokus je, kako i obično u takvim prigodama, bio na razlici u godinama. O bivšoj se izvještavalo tako da se akcentiralo kako je starija (od nove a i od Graše) i sama, i kako pište pismo nerođenom djetetu jer šta bi drugo mogla raditi žena koja je sama i koja nema dijete nego da upravo piše pismo tom djetetu koga nema…
O društvu u kojem živimo mnogo nam govori činjenica da ćemo gotovo uvijek prije saznati pojedinosti iz emotivnog života neke žene (i ne samo to) nego što će nam biti predstavljeni detalji njene profesionalne biografije.

SLIKA DRUŠTVA SE SAMO PROJICIRA NA MEDIJE

Svaki iskorak u odgovorno novinarstvo iziskuje vrijeme i „konfrontiranje pozicijama moći“ kako kaže moja sagovornica Vanja Šunjić, slobodna novinarka, književnica i suosnivačica Književne zadruge.
„Nekidan sam bila u svojoj srednjoj školi gdje su mi pričali anegdotu kako je profesorica učenika pitala gdje vidi žene, a on odgovorio u kuhinji, bez obzira na to što je ona u tom trenutku stajala za katedrom. Na našim dokumentima nam traže ime oca i svaki put kad teti na šalteru odgovorim Ljiljana, pogleda me s neodobravanjem. Nemali broj mojih i razgovora za posao žena oko mene se upravo svodio na pitanja imam/o li muža/dečka, djecu, planiram li rađati itd. To su i dalje norme spram kojih se uspostavlja integritet žene u našem društvu i to je ono što nas, ovakve kakvim jesmo više zanima nego činjenica da je neka žena objavila rad u stručnom časopisu. Slika društva se samo projicira ne medije, koji su prestali biti korektivni faktor i prilagođavaju se publici, a publika je medijski nepismena, zaglavila u patrio-patrijarhalnim okvirima u (post)tranziciji, bez osnovnih ljudskih prava i sloboda, a o pravima žena, djece, LGBTIQ populacije itd. da ne govorimo. Publika želi lak sadržaj koji će je razonoditi i maknuti od vlastitih problema i svakodnevice, a medijskim kućama je mnogo lakše producirati takav sadržaj, nego se baviti obespravljenošću, zdravstvom, obrazovanjem, korupcijom… To zahtijeva vrijeme, istraživanje, konfrontiranje pozicijama moći i odgovornost, a s druge strane imamo instagram story-je i postove na Facebooku od kojih se može besplatno, brzo i bez odgovornosti kreirati medijski sadržaj.
Dok je trajala afera oko Graše i njegovih djevojaka pitala sam se kako je moguće da mi algoritam to programira i šta sam pogrešno klikala, no brzo sam shvatila da su svi mediji preplavljeni tim naslovima.
Neugodno mi je svaki put kad neko od mojih kolega i kolegica od bilo kakvog sadržaja na društvenim mrežama pravi vijest“, kaže Vanja.

PRONALAZAK BESKOMPROMISNIH ŽENA U VLASTITOM PROSTORU RADA

Da li svjedočimo promjeni paradigme, da li pitamo žene za stručno mišljenje ili pojašnjenje, da li su žene hrabrijeg glasa u iznošenju svojih stavova i da li sve češće ne pristaju na kompromise kada je riječ o vlastitoj struci ili je samo riječ o ličnoj perspektivi, pitanja su koja sebi postavlja Ines Baždalić, novinarka BH Radija 1 i autorica Feminističkog podcasta „Riječ na F…“

„Bez ambicije da iznesem konačan stav a koji bi se ticao masovnijeg istupa žene u javnom prostoru, ja beskompromisne žene pronalazim u vlastitom prostoru rada. Možda jeste pozicija s koje krećem privilogovana jer sam angažovana u novinarstvu koje je okrenuto ka oblastima kulture, umjetnosti i obrazovanja, a to nerijetko jeste prostor kritičnijeg i odvažnijeg sagledavanja stvarnosti. Učenice, one koje jesu osviještene, reći će gdje i kada prepoznaju rodne stereotipe; književnice koje aktueliziraju žensko iskustvo postaju vidljivije na savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, kao i pisci koji glas žene prepoznaju kao glas margine te s toga i vrijedan prostor za preispitivanje uzroka društvenih anomalija. (Namik Kabil, ‘Yestrday’).

Možda je moja pozicija privilegovana jer sve svjesnije napuštam prostor tradicionalnih medija uključujući i javne servise koji su danas bastioni odbrane nacionalnih te s toga i patrijarhalnih politika. Nesvjesni da se u jeziku otkriva sav naš univerzum, i danas ženu koja obavlja premijersku funkciju, nazivaju premijerom, a ne premijerkom. I ne vide ništa sporno u tome.
Dakle da li je margina ponekad i privilegija – zavisi od one ili onoga koji čita“, objašnjava Ines.

Smjenu socijalističkog društvenog uređenja na tlu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i prelazak na najsuroviji oblik kapitalizma, pratilo je i gubljenje prava na rad žena. U tome bi, u najkraćem, mogao da se nalazi odgovor na pitanje zbog čega su žene s biografijama zamijenile žene na naslovnim stranicama koje se pojavljuju uglavnom kao majke i supruge, a van toga kao menadžerice banaka ili marketinške stručnjakinje, odnosno predstavnice novih zanimanja koje služe kao poluge za održavanje novog ekonomskog poretka.

„Živimo u sistemu vrijednosti gdje je obrazovana, samostalna i samosvjesna žena gotovo incident. Ne zato što ih nema, nego zato što su njihovi glasovi utišani i učene su da je nepopularno biti glasna, jer to može i da se odrazi na karijeru. Sve dok radiš svoj posao ne dižući glavu, postoji šansa da ćeš uspjeti i da te niko neće dirati.
Dijelom to mišljenje fabriciraju mediji na čijim uredničkim pozicijama uglavnom sjede muškarci i kroz medijsku sliku koju stvaraju, žene im služe samo kao objekat uz pomoću kojeg potvrđuju svoju tezu, a dijelom i zbog toga što kroz politički i javni konstrukt uistinu uviđamo da je nažalost veliki dio žena tu samo kao bi popunile određene kvote. I kroz umjetnost to vidimo, veliki dio žena su izvođačice, nema ih previše u produkciji, režiji, menadžmentu, montaži, dizajnu i svemu onome što prethodi jednom umjetničkom djelu.


Vanja Šunjić

Žena koja se usudi suprotstaviti bilo čemu nametnutom od strane većine, poziva se na odgovornost na bezbroj razina osim one krucijalne koja treba da analizira njen postupak. To smo vidjeli na primjeru profesorice Buljubašić kojoj su prethodnih sedmica lijepili razne etikete i pozivali njene starješine na odgovornost, ali gotovo niko se nije usudio da joj se argumentovano suprotstavi.
Nažalost, i nemali broj žena nerijetko nastupa iz te muške, šovinističke pozicije, a nerijetko će i medijske djelatnice prije medijski prostor ustupiti infuenserki koja je popularna i broji destetine hiljada pregleda, nego ženi u nauci, za koju gotovo niko ne zna“, smatra Vanja Šunjić.

VLASTITE TRAUME I NESPREMNOST PREISPITIVANJA NAUČENIH NORMI

Jedan od odgovora na pitanje zašto nemamo više žena kojima su posvećene naslovne priče i emisije Ines Baždalić vidi u neinvetivnosti i lijenosti prilikom pronalaska sagovornica. „I žene koje su na uredničkim pozicijama idu lakšim putem: biraju sagovornike koji su već dobrano vidljivi u javnom prostoru, te logikom manjeg otpora slijede uhodanu matricu. Teže se odlučuju, često zbog škripca u vremenu, dati drugom prostor jer žele igrati na sigurnu varijantu. S obzirom na to da su muškarci dominantniji u javnoj sferi, do njih je i samim tim lakše doći“, navodi naša sagovornica.

Najradikalnijem obliku medijskog zlostavljanja žena svjedočimo u protekloj godini zahvaljujući ženama koje su imale hrabrosti da progovore o traumama seksualnog zlostavljanja . I pitanje je da li ima li razloga da nas čudi takav tretman i takvo nepovjerenje prema ženama, ako smo ih u dobroj mjeri učinili svakako nevidljivim u medijima, ako njihove glasove ne čujemo…

„Bojim se da nema razloga čuditi se za takav tretman, budući da su ženski glasovi već decenijama utišani, čime su dodatno učvršćene muške, šovinističke pozicije moći koje ako sada poljuljamo iz vrlo jednostavnih, očitih razloga, onda ćemo srušiti sve ideale i iluzije na kojima društvo počiva. Od malena nas uče da šutimo i trpimo, od onoga da nismo glasne dok tata spava jer je umoran pošto je radio, do toga da se na svaki mogući način moramo povinovati patrijarhatu i onima koji su na pijedestalu kako bismo uopšte participirale u društvu, uz veliku zahvalnost za sve to.
Ono što je pohvalno i što ulijeva kakvu-takvu nadu u promjenu jeste situacija koja se prethodnih dana dešavala u Brčkom i odbijanje svih umjetnika i umjetnica iz svih predstava da ih Lečić ocjenjuje. Na prostorima u kojima ne postoji sistemski, niti javni interes da se sankcioniše seksualno zlostavljane, jedni drugima moramo biti podrška“, navodi Vanja Šunjić.

“Ako se i dalje smijemo seksističkim vicevima, pa se smatra neumjesnim i društveno neprihvatljivim ako se ne nasmiješ na jedan od nebrojenih viceva o plavušama, zašto da nas čudi kada mediji i dalje daju prostor ‘intelektualcima’ koji će na prijavu žene da je seksualno zlostavljena reći: provokativno se obukla ili zašto nije prije progovorila? Dok se smiju najnovijem vicu, ti isti ‘intelektualci’ zorno predstavljaju glas neprosvijećene većine.

Mene ne čudi retraumatizacija žrtava seksualnog nasilja u medijima jer i moji najbliži ljudi nemaju jasnu predstavu gdje griješe. Ostatci su to i vlastitih trauma i u velikom obimu nespremnosti da se preispitaju naučene norme. Sve po automatizmu i uz minimalan napor uključivanja racija.
Po pitanju prijave seksualnog nasilja, a kada je riječ o protekloj godini i istupu najprije glumice Milene Radulović, mene od svega najviše boli uporna šutnja akademske zajednice posebno njenih najviših struktura među kojima su i žene.


Ines Baždalić

U pokušaju da problematiziram pitanje postojanja seksualnog nasilja na visokoškolskim ustanovama u BiH, (a praćena anonimnim prijavama studentica na pokrenutoj Facebook stranici ‘Nisam tražila’) upravo su žene na pozicijama moći bile te koje, ne uviđajući problem, odbijaju da progovore.
Jednoj rečenici pisca Georgija Gospodinova iz knjige ‘Fizika tuge’ ne mogu da se otrgnem: ‘Na početku svega postoji jedno dijete bačeno u podrum’.
Bilo to dijete djevojčica ili dječak – i rodna neravnopravnost je posljedica neprocesuiranih trauma. A mediji jesu ogledalo društva, i reaguju na podražaje iz stvarnosti“, zaključuje na kraju Ines Baždalić.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda: Nije život reklama, niti profil na društvenoj mreži

Malo je stvari na ovom svijetu koje su toliko podložne analizi, komentarima, savjetima, preporukama i pitanjima kao što su one vezane za tuđe dijete i njegovo rađanje.
I dok se koliko-toliko civiliziramo u drugim segmentima života i poštujemo određene granice tuđe intime, ta s teškom mukom savladana pravila padaju u vodu kada je riječ o ljudskoj potrebi da se bavi tuđim životima i njihovom djecom. Svaka roditeljska promjena raspoloženja nakon dolaska djeteta teška je sama po sebi, a život u Bosni i Hercegovini je čini još težom.
Nema ništa zahvalnije od beba za reklamnu industriju i naša stvarnost je, između ostalog i zbog toga, ispunjena sretnim bebama i sretnim mamama i u cijeloj toj sreći obilježenom nepromočivim pelenama gotovo da nema prostora za slanje poruke da majka ne mora biti razdragana i da joj se može dogoditi postporođajna depresija, i da to što nije euforična je sasvim u redu, jer život nije reklama…
Postporođajnu depresiju nije lako prepoznati, posebno ne pred imperativom sreće koji se podrazumijeva u majčinstvu. Niz je razloga koji utiču na razvoj postporođajne depresije, ali je univerzalni savjet što ranija intervencija i terapija.

Piše: Kristina Ljevak

Depresija se može razviti i tokom trudnoće a kako nedovoljno govorimo o depresiji koja prati trudnoću i postporođajni period kod majke, još manje se spominje mogućnost jednakih tegoba kod očeva koja iziskuje isti pristup u liječenju. Nerijetko će iskustva demantovati razloge koji se najčešće navode kao presudni za razvoj postporođajnu depresiju, poput mlade dobi trudnice.
Šta god je dovelo do postporođajne depresije za početak je potrebno ni jednog trenutka je ne izjednačavati sa razmaženošću ili slabošću. Važno je dodatno posvetiti pažnju mentalnom zdravlju nakon poroda u potpuno izmijenjenim uslovima života koje nam je pandemija koronavirusa nametnula.
Sarajevska glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda majka je dvojice dječaka. Postporođajna depresija dogodila joj se nakon drugog porođaja.

„Postporođajnu depresiju je teško i prepoznati i prihvatiti i izgovoriti jer od većine sagovornika/ca čujete riječi ohrabrenja ali im u pogledu vidite da ta vaša depresija nije ništa drugo do slabost ili razmaženost. Ja sam postporođajnu depresiju imala nakon drugog poroda, prije tačno godinu dana. Sve je krenulo od toga da mi je stariji sin, sa kojim sam pet godina imala i gradila predivan odnos pun ljubavi, odjednom izgledao ogroman. Oči, trepavice, ruke… sve mi je bilo ogromno i strano. To je osjećaj od kojeg srce puca. Kada sam to počela izgovarati bliskim ljudima, komentar je najčešće bio – šuti, ne izgovaraj to.
S obzirom na to da je u tom periodu bilo mnogo zaraženih uslijed drugog vala pandemije, a ja se oporavljala od drugog carskog reza sa lošom krvnom slikom… nisam nigdje izlazila, niti nam je iko dolazio. U toj situaciji je depresija samo cvjetala.
Jedan dan je došla patronažna, zrelija gospođa koja mi je pomagala oko dojenja. Prokomentarisala je kako smo divni, mladi i pažljivi na šta sam se ja slomila rekavši da je to sve divno osim što ja ne volim starijeg sina. U njenoj reakciji se vidjelo ogromno iskustvo. Uslijed mog straha da bilo gdje izlazim, pa samim tim i na psihoterapije, savjetovala mi je da barem jednom dnevnoj mlijeko izdojim, bebu ostavim sa suprugom, a da stariji sin i ja odemo u kraću šetnju, da porazgovaramo, da počnemo vraćati svoje rituale. Poslušala sam je i počela sam i sama tražiti mehanizme koji će me iščupati. Dugo tokom noći sam bila budna zbog dojenja i tada sam birala samo duhovite sadržaje na TV-u, mnogo sam pisala prijateljicama i kolegicama koje su prošle slično iskustvo. I priznavala sam. I razgovarala. Znala sam u našem marketu u zgradi, kada me usput, uz kucanje računa, pitaju kako sam, da odmah ispričam esej da sam loše ili malo bolje… Jednostavno, nisam više dozvoljavala da se taj otrov skuplja u meni.

Prošlo je nakon skoro dva mjeseca, što me čini stvarno sretnicom. Mnoge žene se duže bore sa tim. Ja nisam išla na psihoterapije, a mislim da bih trebala prosto da repove osjećaja krivice i slabosti nekako iščupam ili im barem skratim vrhove“, kaže naša sagovornica koja nije imala problem sa idealiziranom ulogom majke koja nam se predstavlja kroz reklamnu industriju ili život „stvarnih“ osoba na društvenim mrežama koji vole malo roditeljstvo smjestiti pod filtere. A vole i poneku sponzorisanu objavu koja nije naznačena podvesti pod vlastiti način života.

Iako je sigurno mnogo žena koje se osjećaju dodatno jadno kada vide sve to postporođajno blještavilo kod drugih dok su one same nepočešljane, Sanela nije imala i taj problem, jer neispeglanost tuđih života nije ono što nju zanima niti se opterećuje povremenim pretvaranjem vlastitog dnevnog boravka u menzu i kućnu apoteku.

„Na mene lično nikada nije loše uticalo to sto se neka žena, u situaciji sličnoj mojoj, stigne isfenirati, našminkati, djecu obući u sparene kombinacije i postaviti story iz stana koji blista, dok je kod naš dnevni boravak menza, spavaća i kućna apoteka u jednom. Naprosto, bio taj sadržaj sponzorisan ili ne, istinit ili prilagođen pratiocima, bila ja odlično ili depresivna, ne privlači me ta ispeglanost života.
Ipak, nismo svi isti. Vjerujem da postoje žene koje se mogu zapitati gdje one čupave, nervozne i razbacane griješe. Tu nastaje opasnost i tuga onoga što nam se servira ili što mi serviramo“, objašnjava Sanela Krsmanović – Bistrivoda čije iskustvo potvrđuje da je podrška supružnika nužna i da se ne možemo pretvarati pred bližnjima da nam nije loše, posebno jer je to u slučaju depresije i nemoguće.

„Imala sam veliku potporu muža kojem mnogo toga nije bilo lako ni slušati, niti gledati. Skupa smo tražili mehanizme. Ja sam bila tužna kada ga vidim zabrinutog, umornog i zbunjenog, ali on je moja porodica, trebao mi je. Nisam se pretvarala. Možete se pretvarati kada vas boli zub, imate menstrualne bolove ili vam ne odgovara promjena vremena. Ali kada hemija u mozgu proradi, te se iz blažene majke koja spusti novorođenče sa dojenja, u sekundi pretvorite u očajnicu koja zagrli jastuk i neutješno plače zbog sitnice, teško se u momentu pokupiti i racionalno reći – ma, sama ću ovo, da nikoga ne zabrinjavam“, sjeća se Sanela koja se slaže i da reprezentacija majčinstva u medijima itekako utiče na lična preispitivanja majki neovisno o postporođajnoj depresiji.

„Utiče mnogo jer je toliko pravila oko ishrane, vrtića, kazne, nagrade, million aktivnosti na koje dijete treba ili ne treba ići. Zatim dojenje ili ne, prirodni porod ili carski…Trebamo ipak znati da je najbitnija reprezentacija mame u očima djeteta i toga koliko je ono sretno. Nije život reklama, niti profil na društvenoj mreži. Ako ga svedemo na to, nešto negdje ne funkcioniše.“

Tema promjena koje se ženama dogode zahvaljujući trudnoći i porođajima je takođe nešto što se ne tretira u javnosti. Gledaju se samo kilogrami i očekuje njihov gubitak brzinom kojom se to događa kod članica britanske kraljevske porodice. Manjak koncentracije, slabije pamćenje, hormonske i druge promjene uglavnom je ono o čemu se ne govori i što se mora ignorisati prilikom povratka na posao (ako je do povratka došlo, ako odlazak od posla nikada i nije bio uključen).
U Sanelinom slučaju povratak na posao značio je i povratak na scenu i pred publiku što podrazumijeva i niz drugih zahtjeva i specifičnosti.

„Nakon prvog poroda sam samu sebe iznenadila koliko sam imala energije. Brzo sam izgubila kilograme. Prosto se radilo o tome da sam bila sretna i svjesna te sreće. Nakon drugog poroda su se stvorili problemi sa venama, više nego kilogramima. Tako da sada uspješno skrivam noge, kako privatno, tako na sceni. Malo patim zbog njih. Što se koncentracije tiče, zaista nisam imala problema“, govori Sanela Krsmanović-Bistrivoda, koja će u trenutku objavljivanja ovog teksta završavati posljednje pripreme za premijernu izvedbu opere „Prodana nevjesta“ u Narodnom pozorištu Sarajevo u režiji Jelene Bosančić. Uz ovu operu koincidiralo je i uvođenje audicije za glumce i glumice koji/e nisu dio ansambla Narodnog pozorišta što itekako treba pozdraviti.
„Režija je moderna i dinamična, a Jelena je sa puno srca ušla u rad sa svima nama. Mnogo sam ponosna jer smo uspjeli doći do premijere u ova izazovna vremena. Svakome bih preporučila da dođe jer mislim da nam treba smijeha, ljepote i duha. Važno je da imamo priliku izaći na audiciju ali je i jednako važno da se počnu otvarati nova radna mjesta. Ipak, u Narodnom pozorištu je odlična radna atmosfera i zaista to želim istaći i pohvaliti“, zaključuje na kraju naša sagovornica iz čijeg iskustva u najkraćem možemo shvatiti kako je, za početak, najvažnije o problemima govoriti. Sanelina otvorenost omogućila joj je adekvatan savjet osobe koja je problem prepoznala zahvaljujući iskustvu, kada se zbog niza specifičnosti nije bila u prilici obratiti stručnom licu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Književnice Senka Marić, Rumena Bužarovska i Lamija Begagić: Sve što žene godinama rade u književnosti jeste hrabrost i uporno traganje za slobodom

Fotografija preuzeta sa: https://lithub.com/

U bosanskohercegovačku i regionalnu književnost uvele su pregršt tema koje nas se tiču, a bilo da pripovijedaju o tijelu, seksualnosti, istospolnoj ljubavi, patrijarhatu i njegovim derivatima, čine to posvećeno i vješto.
Regionalne književnice omogućavajući nam užitak u književnosti koja najčešće ne ignoriše nijednu od važnih tema današnjice.
Raduje i činjenica njihovog čestog međusobnog povezivanja i saradnje, visoko iznad perpetuiranja patrijarhalnih obrazača čemu su, na žalost, žene nerijetko sklone, jer im patrijarhat nije dozvolio drugačije.
Mnogo je onih koje zaslužuju čitateljsku pažnju i pokušati ih nabrojati bio bi vrlo nezahvalan zadatak jer bi nužno donio i poneko nenamjerno izostavljanje.
Ovoga puta o pisanju žena u regiji, temama koje biraju, sve češćem „dolasku“ do finala književnih najgrada i njihovog osvajanja, prevaziđenom „muškom“ pisanju o književnosti koju stvaraju žene govorile su književnice Senka Marić, Lamija Begagić i Rumena Bužarovska.

Piše: Kristina Ljevak

„Žene sve više i samouvjerenije osvajaju prostor književnosti što je, po meni, vezano za naše uvjerenje da nam taj prostor i pripada. To je sve naravno neodvojivo od feminizma i ženskog osjećaja vlastite slobode“, kaže Senka Marić, odgovarajući na pitanje da li nam veće prisustvo žena u polufinalima i finalima književnih nagrada, te osvajanje nagrada konačno govori o tome da se žensko autorstvo više neće moći ignorisati kako se to stoljećima činilo i da dolazi jedna nova generacija književnica, kritičarki i urednica koje takođe neće biti moguće ignorisati.
„Vjerujem da je sloboda moguća jedino kroz preuzimanje odgovornosti. Ako žene preuzmu odgovornost za artikulaciju svog glasa, onda je to nešto što nam niko ne može oduzeti. Što više žena bude pisalo to će više postajati fakta koju će biti sve manje moguće ignorisati. S tim da je važno napomenuti da kada dođe do književnosti, bilo da se radi o muškarcu ili ženi, nije dovoljno pisati, potrebno je to raditi dobro. Ne smatram književnost prostorom za svođenje neplaćenih računa po svaku cijenu“, smatra Senka Marić.

Lamija Begagić vjeruje u zakone fizike zahvaljujući kojima će se otkloniti i kanonske brane.
„Godinama već, baveći se pitanjima roda, kako u obrazovanju, udžbeničkim politikama i književnosti, se pitam, kako Rambo kaže, te jedno te isto pitanje: jesu li promjene i pomaci kozmetički, da ispoštuju nominalnu ravnopravnost ili su zaista stvarni i tu. I evo, vrijeme odmiče, godine i dijagnoze se nižu, a ja odgovora nemam. No, čekajući odgovor, tješim se, makar kada je oblast o kojoj si ti ovdje pitala, mogućnost ignorisanja više i ne postoji, jer tolike sjajne žene stvaraju toliko dobru književnost, da će prije ili kasnije zakoni fizike nadjačati ove društvene patrijarhalne pa će ta bujica napokon i odnijeti sa sobom sve kanonske brane“, kaže Begagić.

Zahvaljujući tome što vrijednosni sud o književnosti općenito donose muškarci, Rumena Bužarovska osim blagog otpora prema učešću u tim nagrađivanja navodi i alternativni pristup organizaciji književnih natjecanja.
“Jedan deo mene se protivi tim nagradama, imajući u vidu da one često i tradicionalno zaobilaze žensku književnost, smatrajući da su ženski narativi nebitni i prolazni, a i često u tim žirijima vidimo jednu ili dve žene za alibi. Deo mene smatra da trebamo mi kao žene napraviti svoje ‘nacionalne’ nagrade gde bismo i mi u žiriju možda imali jednog muškarca kao alibi, i da nagrađujemo isključivo autorice, govoreći da smo ipak imali objektivne kriterije vezane za kvalitet proze. Povremeno bismo nagradili i po nekog muškarca, da nas ne provale šta radimo. No eto, s druge strane razumem i podržavam praksu da se autorice javljaju na te konkurse i da preuzimaju te nagrade i tu arenu. Ako ništa drugo, zbog tradicije te nagrade imaju snažnu medijsku moć, što znači da onda javnost čuje o knjizi, kupuje je, čita je i ocenjuje je kao kvalitetnu. Inače, i bez te nagrade mi vidimo da je već tu nova generacija književnica, kritičarki i urednica. To je rezultat generacijskog rada i feminizma, i nije samo slučaj kod nas. Mislim da živimo u dobi gde žensko autorstvo jeste cenjeno, i to od strane čitateljki, koji su i onako najbrojnija publika“, objašnjava Bužarovska.

Senka Marić, foto: Jelena Medić

Nedavno je Senka Marić u intervjuu povodom njenog novog romana „Gravitacije“ govorila o blagom zamoru zbog pitanja koja se tiču ženskog iskustva kao književne teme jer o muškom govorimo kao univerzalnom. Trenutni odnos prema univerzalnom na žalost ne nudi previše razloga za vjerovanje kako će budućnost biti bitno drugačija.

„To je opet blisko vezano za ovo što sam prethodno rekla. Preuzimanje odgovornosti i sticanje uvjerenja da imamo pravo da govorimo i pišemo šta god želimo, kako god to želimo. Ženska strana svijeta je, kao posljedica historijskih događaja i vladajućih društvenih uređenja, patrijarhata itd, još uvijek prilično neispričana iz ženske perspektive. Dodatno ni muška stana svijeta, ako već pravimo tu podjelu, nije ispričana iz ženske perspektive. A taj pristup je jednako legitiman kao i onaj obrnuti. Tekst zadobiva univerzalnost značenja kroz svoju književnu kvalitetu, a ne spol/rod osobe koja ga je pisala, niti temu kojom se bavi. Čini mi se besmisleno naglasiti da svaki tekst koji tematizira žensko iskustvo, govori o ženama ili ga je napisala žena, ako je književno uspješno napisan, može ostvariti univerzalno značenje jednako kao i kada se tematizira muško iskustvo, govori o muškarcima ili ga je napisao muškarac. Ali, važno je imati na umu da književnost nije pamflet, te da je potrebno pisati dobro“, govori Senka.

Lamija Begagić ne vjeruje da će budućnost donijeti radikalne promjene i da je dobro priznati sebi „da će da će muško iskustvo zauvijek ostati univerzalno i kanon i matica i mejnstrim.
Sitne korake možemo činiti pa ne pristajati da odgovaramo na pitanja o ženskom autorstvu ili praviti subverzije pitajući kolege pisce, sa čuđenjem, koje muške autore bi izdvojili kao važne, šta misle o muškom pismu i kako stižu uskladiti djecu, karijeru i pisanje.
No, moguće da je slika svijeta i štogod optimističnija, ali, što bi kolegica Ferida Duraković u jednoj privatnoj prepisci rekla, a slobodna sam je citirati, oprostit će: Depresivni je novembar, balkanska krčma ne radi jer su i za nju potrebne covid potvrde – pa se evo i ja gušim u vlastitoj oholosti‘, navodi Lamija.

„Razumem Senku i često osećam i ja taj zamor. Na čitanjima, česta pitanja su o feminizmu i o ženskim pravima u regionu i u svetu, a ne toliko o mojoj prozi. Okej, svesna sam da je moja proza vezana za to pitanje, ali nekad se osećam kao maskota. S druge strane znam da se nešto mora glasno i ponovo govoriti da bi se čulo, tako da se ne bavim toliko tim zamorom. Inače sam ja optimistična osoba, pa verujem da se stvari menjaju i da ćemo možda kroz nekoliko decenija na književnoj areni videti jednakost. Ali s druge strane ne znam, kako svet ide uzbrdo i kako se lako oduzimaju prava žena, moguće je da se dogodi i ono obrnuto. Optimistična sam jer inače ne bih imala volju za život i za rad“, smatra Rumena.

Lamija Begagić, foto: Dženat Dreković/NOMAD

Da put do promjena i nije popločan zlatom potvrđuje i primjer i književnog kritičara Igora Mandića koji žensko autorstvo i dalje naziva ženskim pismom uz potpuno nerazumijevanje konteksta unutar kojeg nastaje književnost koju posljednjih 20 godina pišu žene. Zbog toga je, između ostalog važno, da imamo sve više žena koje pišu književnu kritiku i koje preko onoga što su ispisale žene neće preletjeti kao preko neke mrske zadaće.

„Igor Mandić bi tu mogao biti skoro i pozitivna pojava, u smislu da svojim kritikama određuje krajnju granicu tog referentnog polja. Ne znam da postoji neko ko stabilnije stoji na tom drugom polu. Protiv gospodina Mandića naravno nemam ništa, on je proizvod svoje generacije i vremena koje prolazi, ali čiji se tragovi još uvijek osjete. Takve stvari nam ukazuju na činjenicu zašto je važno insistiranje na svemu onome o čemu upravo govorimo. A važno je i edukovanje publike, što bi podrazumijevalo kritičare koji poznaju književnu teoriju, te između ostalog i značenje termina žensko pismo.
Čini mi se da danas, pogotovo ako govorimo o mlađim generacijama, više žena piše književnu kritiku, nego muškaraca. Jednako više žena piše i poeziju. U kratkoj priči to je, čini mi se, podjednako, dok romane i dalje više pišu muškarci. Ali i to počinje da se mijenja. To je uvid koji imam iz svog rada urednice na portalnu strane.ba.“, objašnjava Senka Marić.

„Osvrnuti se riječju na kritičare mandićevskog kalibra bilo bi bolno i za najneosjećajniju tastaturu, pa ćemo taj dio preskočiti. Kritičarki imamo dobrih, da Akademija radi više na obrazovanju svoje kritike, imali bismo ih još. Ove koje imamo, kao i autorke, beskrajno su važne, ali su važni i oni glasovi kolega koji nisu od onih što ne čitaju žene, kao u sjajnoj pjesmi Olje Savičević Ivančević. U njih polažemo nade da i oni postanu dijelom one bujice iz prvog pitanja“, kaže Lamija Begagić.

„Sva sreća mi u Makedoniji ne znamo puno o tom Mandiću i fino bi bilo da tako ostane. Evo sa distance mogu vam reći da je totalno nebitno to što on govori i piše, jer na kraju dana do nas stižu glasovi književnica. Prevodi se to što one pišu, objavljuju se tekstovi kritičarki u regionu koji su sve prisutniji i zanimljiviji za čitanje jer naravno, nisu anahroni i neinformisani. Oni ipak nisu neki institucionalni mainstream u smislu da su državni, ali mi ovde iz iskustva znamo da državno ne valja i da nezavisne inicijativa, često prisutne u internet medijima istovremeno i relevantnije. Pojavljuju se sad i baš neka hrabra feministička čitanja knjiga autorki u regionu, koji nisu uvek pozitivna, ali su konstruktivna, što mi se isto jako dopada“, smatra Rumena Bužarovska.

Rumena Bužarovska

„Sviđa mi se kako si ovo promislila, i da takav dojam nisam imala ranije, sada se svakako mogu samo složiti sa njim i dodati da sve što žene godinama rade u književnosti jeste hrabrost i uporno traganje za slobodom i posve je suprotno svemu onome što nam se plasira kao recepcija ženske književnosti“, kaže Lamija Begagić odgovarajući na pitanje da li žene zbog naučenosti da su im prilike rijetke mnogo ozbiljnije prilaze temama koje pišu a i sam izbor tema im je dosta ozbiljan, pa onda zahvaljujući tom teretu imamo i najčešće dobru književnost kao rezultat ženskog autorstva.

„Ne znam, nisam sigurna koliko se radi o tome, a koliko o činjenici da postoji mnoštvo tema unutar ženskog iskustva koje još uvijek nisu ispričane iz ženske perspektive. Sa svakim novim ženskim glasom raste uvjerenje da je takvo pisanje moguće, ‘dozvoljeno’, što je naravno ohrabrujuće. Književnost koju pišu žene, te tematiziranje ženskog iskustva trenutno je dominantan trend u svijetu. Vjerujem da će tako početi da bude i kod nas. I to je trenutak koji treba pametno iskoristiti za uspostavljanje stabilne pozicije, koja u idealnoj budućnosti treba da dovede do tačke da su ovakvi razgovori nepotrebni. S druge strane, ne mislim ni da muškarci koji se ozbiljno bave književnošću pisanju prilaze neozbiljno. Prostora ima dovoljno za sve nas. Književnost samo dobiva mnoštvom i raznovrsnošću glasova“, odgovor je Senke Marić na pomenuto pitanje.

Rumena Bužarovska podsjeća na strože ocjenjivanje žena u društvu i porodici zbog čega kasnije pate od manjka samopouzdanja a i zbog posljedica istorijskog tretmana žena kao nedovoljnih.

„Mislim da smo našu ‘slabost’ smo pretvorile u prednost pa je pristup tekstu temeljniji i ozbiljniji (kao i prema drugim poslovima). To se ne može reći o puno muških autora koji smatraju da je sve što stave na hartiju bogom dano i da se odmah mora objaviti, kako bi cijeli svijet vidio koliko su oni genijalni. Eto, kod žene taj nedostatak samopouzdanja ume i da sabotira, ali ako dobro ga znamo iskoristiti, onda krajni rezultat je kvalitetniji“, zaključuje na kraju makedonska autorica Rumena Bužarovska.

Ignorisanjem književnosti koju pišu žene i njenom neadekvatnom valorizacijom gubimo prvenstveno kao čitatelji_ce, a ignorisanjem ženskog iskustva doprinosimo taloženju stereotipa koji prate žene.
Prema autoricama koje su kompleksno žensko iskustvo dovele u književno polje treba samo, kako je to rekla Tamara Zablocki, imati zahvalnost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji: Žene više neće šutke trpjeti sva nasilja i nepravde koje im se događaju, a sve je više onih koji im u tome daju podršku

Tamara Zablocki, foto: Imrana Kapetanović

„Smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…“, kaže Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji.
O kontinuitetu borbe za ljudska prava žena u Sloveniji i njihovim uspjesima, kontracepciji kao osnovi planiranja porodice i temelju ženske tjelesne autonomije, te pravu na pobačaj koji su zaštićeni ustavom, biomedicinski potpomognutoj oplodnji koju pokriva zdravstveno osiguranje kao i kontracepcijska sredstva, o zahvalnosti prema ženama na postjugoslvenskom prostoru koje su progovorile o seksualnom nasilju i promjeni diskursa koju je donio balkanski #MeToo pokret te zbog čega žensko nije isto što i feminističko, govorila je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Tvoj profesionalni život u Sloveniji podrazumijeva savjetnički angažman u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja. Riječ je o ljubljanskoj organizaciji s bogatim stažom koji doseže i do predratnog, jugoslovenskog doba. Šta su danas osnovne aktivnosti organizacije pored ključne koja podrazumijeva komunikaciju sa žrtvama nasilja?

Društvo SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja pokrenuto je 1989. i prva je nevladina organizacija na području borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja nad djecom u Sloveniji. Nastalo je kao neformalna grupa u okviru feminističke skupine Lilit, koja je djelovala u okviru organizacije ŠKUC – Forum, svojevrsnog rasadnika feminističkog i lezbejskog aktivizma s kraja osamdesetih u Sloveniji. Organizacija je kroz godine mijenjala i dopunjavala svoj oblik, te narasla do današnjih dvadeset zaposlenih i pedesetak volonterki. Djelovanje Društva danas podrazumijeva prvenstveno dvije sigurne kuće za žene koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, 24-satnu SOS telefonsku liniju za žene i djecu žrtve nasilja, te program psihosocijalne pomoći s individualnom i grupnom psihoterapijom. U nešto manjem obimu bavimo se i osvještavanjem javnosti kroz različite kampanje i radionice posebno osmišljene za najranjivije skupine, nudimo savjetovanja pravnice i kriminalistkinje, te savjetovanja na engleskom, albanskom i BHS jeziku. Zagovaranje je još jedan vid našeg djelovanja, a posljednja velika stvar koju smo zagovaračkim naporima dosegle, u saradnji s drugim organizacijama, jeste redefinicija krivičnog djela silovanja koja u Sloveniji od ove godine počiva na principu „samo DA znači DA“, u suprotnosti s pređašnjim „samo NE znači NE“ koji je propitivao je li žrtva dovoljno jasno i glasno vikala NE, zanemarujući pitanje njenog straha i obamrlosti. Feministički principi su, dakako, i danas osnovna vodilja organizacije u svim njenim aktivnostima.

Postoje li tipični razlozi zbog kojih se žrtve javljaju ili je svako nesretno iskustvo nasilja „nesretno na svoj način“?

Postoje, naravno, jer su nasilnici dosta predvidiva sorta. Mi se interno šalimo da vjerovatno negdje u nasilničkom podzemlju postoji priručnik za nasilnike, čijih se preporučenih metoda svi odreda drže. Novo je možda to što jača svijest o pogubnim posljedicama psihičkog nasilja, te time i pozivi i e-mailovi koje dobijamo na tu temu postaju sve učestaliji. Nerijetko se na nas obraćaju i starije osobe koje doživljavaju psihičko nasilje i zanemarivanje od svojih odraslih kćerki i sinova, kao i osobe koje su preživjele seksualno nasilje – što je zaista dobro jer u timu imamo i psihoterapeutkinje specijalizovane na području seksualnog nasilja.

Pronalaziš li razliku između problema žena općenito, ne samo žrtava nasilja, u Sloveniji kao članici Evropske Unije i u Bosni i Hercegovini koja još nije stekla uslove za kandidatski status. I ako postoje, imaju li ikakve veze sa evropskim statusom ili prije sa navikama, običajima, odnjegovanim obrascima građana_ki koji žive u ove dvije zemlje?

Nasilje nad ženama je, kako rekoh, vjerovatno slično posvuda, kao i generalno nezadovoljstvo odgovorom državnih institucija na njega, a dvije zemlje su slične i po tome što se ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja najozbiljnije bave nevladine organizacije – doduše, u Sloveniji one moraju daleko manje brinuti hoće li i kako dobiti finansiranje programa, dok se u BiH čak i sigurne kuće zlopate, a različiti nivoi vlasti jednako spremno prave mutavi pred svojom obavezom odrješivanja kese. U svemu ostalom, razlika itekako postoji, s tim što mislim da ona manje ima veze s članstvom u Evropskoj uniji, a više s kontinuitetom borbe za ljudska prava žena i civilnog društva koje vrlo rijetko propušta usprotiviti se konzervativnim, patrijarhalnim, klerikalnim podvalama.
To je vrlo vidljivo već na primjeru seksualnih i reproduktivnih prava. Premda su Slovenija i Bosna i Hercegovina u okviru SFR Jugoslavije imale načelno jednak pravni osnov za zaštitu seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja, a jugoslovenski Ustav iz 1974. bio je prvi na svijetu u kojem je bilo upisano pravo čovjeka o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, razlike među republikama su itekako postojale i Slovenija je i tada, sve od pedesetih godina 20. vijeka, radila više na zaštiti seksualnih i reproduktivnih prava, a potom je slobodu odlučivanja o rađanju djece jedina od svih bivših republika zadržala u Ustavu i nakon osamostaljenja 1990., kao i obavezu države da osigura ostvarenje ove slobode.
Upravo oko ustavne zaštite ovog pitanja, kojem su se naravno protivili predstavnici Crkve i desnih političkih struja aktivno radeći prvenstveno na uskraćivanju prava žena na abortus, u devedesetima se formirao i ženski pokret samostalne Slovenije. Kontracepcija kao osnova planiranja porodice i temelj ženske tjelesne autonomije, te pravo na pobačaj tako su zaštićeni ustavom, a time i otporniji na napade. Oko pitanja zaštite reproduktivnih prava žena devedesetih su se ujedinile političarke s čitavog političkog spektra. Posljedično, područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena u Sloveniji je danas jako dobro riješeno: kontracepcija je u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem, svaka žena od 18. godine pa do kraja života ima pravo na svoju ginekologinju u sistemu javnog zdravstva jednako koliko i na svog ljekara opšte prakse, vakcinacija djevojčica i dječaka protiv HPV-a se rutinski provodi i pokrivena je zdravstvenim osiguranjem, preventivni programi za rano otkrivanje raka grlića maternice i raka dojke podrazumijevaju da žene dobiju poziv na pregled i sudeći po brojkama, na njega se rado odazovu, a pravo na šest postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje kod prve iznesene trudnoće i četiri kod svake naredne je uobičajena zdravstvena usluga pokrivena osiguranjem. Tzv. prigovor savjesti ljekara kod obavljanja induciranog pobačaja gotovo da ne postoji – samo desetak ginekologinja_a u državi se poziva na prigovor savjesti. Zanimljivo je da je priziv savjesti u Sloveniji puno aktuelnije pitanje kod drugih medicinskih radnica i radnika, recimo onih koji odbijaju prisilno hraniti pacijente u domovima i zavodima, a od ginekologinje s kojom sam razgovarala o tome saznala sam i da je prigovor savjesti među ginekologinjama i ginekolozima svojevrsna sramota, oni koji ga imaju nerado to priznaju kolegicama i kolegama jer se na njega gleda kao na nerad, da naprosto nećeš da radiš svoj posao već ga radije prebacuješ na druge. Pobačaj, obično medikamentozni, je, dakle, široko dostupan i pokriven osiguranjem, te malo ko dovodi u pitanje opstanak ovog prava – premda se nekakvi crkvenjaci, poslovično posvećeni kontroli nad ženskim reproduktivnim organima, posljednjih par godina okupljaju na dosta komičnom tzv. Hodu za život – na ovogodišnjem je recimo nadbiskupu ljubljanskom Stanislavu Zoreu uspjelo slavodobitno citirati papu Franju te izjaviti da je pravo na život osnovno pravo „od rođenja do smrti“ – vjerovatno je namjeravao reći od začeća, ali se nije dobro pripremio, a i hoće jezik pravo. Posljednjih godina, sa sve raširenijim uskraćivanjem prava na pobačaj u susjednoj Hrvatskoj, javlja se i trend da žene iz Hrvatske dolaze u Sloveniju obaviti pobačaj jer u svom gradu ne mogu ostvariti pravo na ovu zdravstvenu uslugu. Osim toga, na svaki pokušaj ograničavanja ljudskih prava žena u Sloveniji – obično se radilo o napadima na reproduktivna prava – spremno su i glasno odreagovali i civilno društvo i ginekološke udruge.

Sve što sam navela zaista je teško uopšte upoređivati s BiH u kojoj gotovo da ne postoji ništa od toga, pri čemu valja podcrtati da govorimo o valjda najbitnijem segmentu života žena, zdravlju. Za HPV vakcinu se tek nedavno načulo i to samo u Kantonu Sarajevo, inače je ne možete dobiti ni za koje pare, nikakva kontracepcija nije u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem već je izuzetno skupa za bh. standard, pobačaj je daleko od besplatnog i dostupnog, a medikamentozni pobačaj nude samo privatne klinike, u nekim bh. gradovima u postojećoj bolnici uopšte ne postoji i ginekolog, premda je to zakonska obaveza, pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju je izuzetno ograničeno i većinom dostupno tek bogatima, a o nepostojećem otporu civilnog društva svemu tome da i ne govorim. Naime, dok sam prošle godine radila na tekstu o dostupnosti abortusa u BiH, od više nevladinih organizacija koje se dvadeset i više godina bave pravima žena u BiH dobila sam odgovor da nemaju šta reći na tu temu jer se njome nikad nisu bavile, pa ne bi da govore napamet. Valjda nije bilo granta namijenjenog toj temi, pa nema razloga da se njome bave. Za to vrijeme, dok se, dakle, one time ne bave, u BiH je zakoračila moćna američka organizacija za borbu protiv abortusa Heartbeat International koja širenjem laži i manipulacija nastoji žene odgovoriti od pobačaja, eno vam je i na Facebooku pod imenom Glas Za Život.

I to je, rekla bih, još jedna bitna razlika, ta u djelovanju civilnog društva dviju zemalja: u Sloveniji se aktivistkinje i aktivisti pobune protiv nepravde, otimačine javnih dobara i kršenja ljudskih prava čak i kad im to ne nalaže njihova mjesečna plata. U tom smislu je ilustrativno spomenuti Inštitut 8. marec, aktivističku inicijativu koju predvodi sjajna mlada intelektualka Nika Kovač. Riječ je o organizaciji koja nije finansirana niti od države Slovenije, niti od Evropske unije, zapravo nije uopšte finansirana, a iznimno je prodorna i najzaslužnija za uspjeh kampanje za spomenutu zakonsku redefiniciju silovanja, kao i za nedavnu kampanju Za pitku vodu, a protiv vladinog pokušaja legalizacije privatizacije vode. Rezultat neumornog volonterskog rada Inštituta bio je rezultat referenduma o vodi, na koji je izašlo rekordnih 780.000 Slovenki i Slovenaca, a 90 posto ih je glasalo protiv otimačine vode.

Usput, vrijedi spomenuti i podatak iz vrijednog i važnog zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, da je u BiH između 1959. i 1979. broj jaslica, vrtića i zabavišta za djecu dostigao brojku 137, ali je u njih bilo smješteno samo 3,2% djece, dok je u istom periodu u Sloveniji postojalo 616 ovakvih institucija koje je koristilo 27,7% djece, iz čega je jasno koliko se radilo o manje tradicionalističkom društvu i koliko je ženama u Sloveniji bilo lakše zakoračiti i pozicionirati se na tržištu rada. Isto tako, LGBTIQ+ pokret je ovdje rođen sredinom osamdesetih, dobrano prije nego u drugim jugoslovenskim republikama. Sve to su temelji na kojima je lakše nastaviti borbu, a treba biti pošten i uzeti u obzir i bh. stvarnost – mi smo ipak imali razorni rat i pogubne demografske promjene čije posljedice se ogledaju i u svemu navedenom. Naravno, aktivistički posao nikad ne završava čak i kad je istorijski kontinuitet povoljniji, za početak, recimo, u Sloveniji nam se valja izboriti za pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju za žene bez (muškog) partnera, kao i za izjednačavanje prava istospolnih i heteroseksualnih bračnih partnera.

Uskoro će se navršiti godina dana otkako je glumica Milena Radulović podnijela tužbu protiv svog učitelja glume Miroslava Aleksića zbog seksualnog zlostavljanja. Bilo je i niz drugih događaja nakon toga koji su u prvoj fazi stvarali osjećaj da možemo vjerovati u izvjesnost revolucije koja je s Milenom pokrenuta. Kako ti sve izgleda danas? Ne samo kada je riječ o Srbiji i mogućnosti da se Aleksić brani sa slobode, nego o cijeloj regiji od koje je Bosna i Hercegovina, čini mi se, tradicionalno bila najmanje agilna?

Izgleda mi prije svega onako kako mi je izgledalo i na početku, kao iznimno hrabar i za sve žene postjugoslovenskog prostora važan potez pojedinki koje su o seksualnom nasilju progovorile. Za to je potrebna nezamisliva snaga i zato prvenstveno osjećam zahvalnost i veliko poštovanje prema Mileni Radulović, Danijeli Štajnfeld, Miji Skrbinac i drugim ženama koje su se na taj korak odlučile. Istovremeno, bolji odgovor institucija i kojekakvih navodnih elita naših obesmišljenih društava nisam ni očekivala, ta kome još nije jasno da živimo u sitnošićarskom koruptivnom blatu i mačističkoj silovateljskoj kulturi u kojoj se daleko lakše identifikovati sa silovateljem nego sa žrtvom?

Na ovo pitanje odgovaram upravo na dan zatvaranja Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom čije je 38. izdanje održano na jedvite jade i u potpunosti proteklo u sjeni katastrofalne odluke vodećih festivalskih muškaraca treće generacije da za jednog od ukupno tri člana žirija postave Branislava Lečića. Rediteljke, dramaturškinje, pisci, glumice i glumci, a zatim i cjelokupni ansambli pa čak i uprave pozorišta odustajali su od takmičenja i distancirali se od odluke festivalskih očeva, koji su, očekivano, stvar nastojali minimizirati, a nasilje nad ženama odbaciti kao efemernu i privatnu stvar, zazivajući tobožnju posvećenost umjetnosti umjesto bavljenja „tricama“ kakvo su silovanje i psihičko nasilje. Bez obzira na jezive pamflete i bijedne školske sastave objavljivane svakodnevno na službenoj stranici Susreta u odbranu mačističke, mizogine, silovateljske kulture koje se neki, izgleda, ne žele odreći ni po koju cijenu, smatram da je čitav „slučaj“ Susreta pokazao koliko smo se zapravo pomjerili u odnosu na samo nekoliko godina, koliko se stvari mijenjaju i koliko je svako progovaranje žena o preživljenom nasilju prava mala revolucija. Slučaj Brčko je zapravo vrlo plastično pokazao kako više nema nazad, ma koliko se to ne sviđalo ostarjelim muškarcima koji se ne žele odreći vlastitih privilegija: žene više neće šutke trpjeti sva nasilja i nepravde koje im se događaju, a sve je više onih koji im u tome daju podršku.

Treba reći i da je balkanski #MeToo pokret iznjedrio i nekolicinu dobrih poteza nekih akademskih institucija, ali mislim da je najveća vrijednost koju je donio upravo ta promjena diskursa. Danas su neslućeno brojnije one i oni kojima je jasno da seksualno nasilje treba imenovati i osuditi, nego što je to recimo prije petnaestak godina bilo u slučaju profesora prava optuženih za seksualno iskorištavanje studentica u Tuzli i Sarajevu, a koji su svi odreda imenovali „seks aferom“. E pur si muove. Usput, sjeća li se iko još tog gnusnog slučaja u kojem je najkraću slamku na sudu na kraju izvukao, pazite sad, vozač koji je prevozio djevojke i prenosio njihove indekse do profesorskih rezidencija?

Neovisno o tome u kom dijelu svijeta živimo, ako smo žene ili feministi_ce, svaki novi dan donosi i novi strah od mogućnosti da se ponovo borimo za davno osvojena prava. U tom smislu godinama je primjer Poljske i abortusa jedan od najgorih primjera. Vjeruješ li da će nakon radikalnih slučajeva kao što je posljednji koji uključuje i smrt žene i ponovnih protesta stvari da se promijene ili će i dalje retrogradni argumenti biti ispred zdravog razuma u svijetu iz kojeg sve više protjerujemo nauku, valjda u želji za povratkom primitivnom obliku života?

Ne radi se samo o zabrani ili praktičnom onemogućavanju obavljanja abortusa već o opsežnom kulturnom ratu protiv žena čiji najeklatantniji primjer gledamo trenutno u Poljskoj, pri čemu treba reći da je Poljska bliže Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini nego što se može činiti. Žene teško dolaze do kontracepcije, naročito hitne kontracepcije, zahvaljujući bezobrazluku i licemjerju koje se naziva i prigovorom savjesti. Država ne finansira biomedicinski potpomognutu oplodnju, čak je bilo pokušaja da se BMPO zabrani. Vlada je pripremila zakon kojim, po uzoru na ruski zakon iz 2017. godine, želi dekriminalizovati nasilje u porodici i razgraditi postojeći sistem zaštite pred nasiljem. Zakon predviđa ukidanje SOS telefona za žrtve nasilja u porodici, a finansiranje sigurnih kuća i organizacija koje rade sa žrtvama već je i prije toga ukinuto. U pripremi je i zakon kojim bi se zabranio razvod, već sada su procesi razvoda puno skuplji nego su bili prije, a kampanje protiv razvoda su u toku. Sve što sam navela dešava se u Poljskoj ali nam je štošta dobro poznato i iz prakse na našim prostorima. Smrt neke žene ili nekih žena ne znači ništa muškarcima na vodećim položajima, što jasno vidimo na problematici femicida i kod nas i šire: femicid je vrlo rijetko, ako se dobro sjećam samo u nekim zemljama Južne i Srednje Amerike, prepoznat kao posebna vrsta ubistva koja ima svoje posebne društvene uzroke i zato se ne može tretirati kao bilo koje ubistvo. Usput, smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…

I kad se odmaknemo od velikih problema kao što su reproduktivna prava žena i samostalno donošenje odluka o vlastitom tijelu, nasilja nad ženama uz seksualno nasilje i uznemiravanje, dolazimo do svakodnevnih borbi sa uvijek jakim i žilavim patrijarhatom kojeg nismo pošteđene čime god da se bavimo. Pošto se ovdje ništa ne mijenja mogu ti postaviti naredno pitanje iako više ne živiš u Bosni i Hercegovini. Čime objasniti činjenicu da su ženski glasovi (artikulisani, feministički osviješteni) toliko utištani u ovoj zemlji i da se javni i medijski prostor ustupa najčešće ženama koje perpetuiraju patrijarhalne obrasce i trivijaliziraju svako žensko pitanje, pokušavajući kojekakve nefeminističke aktivnosti etiketirati kao feminizam?

Nastojim što manje pratiti bh. dešavanja, s ciljem očuvanja vlastitog psihičkog zdravlja, tako da ne znam koliko mogu odgovoriti na ovo. Svakako je posrijedi prvenstveno neupućenost i neukost. Najveći i finansijski najbolje stojeći mediji u BiH, vidim, još uvijek vjeruju da postoji znak jednakosti između ženskog i feminističkog, što objašnjava kako im pođe za rukom osmisliti čitav feministički podcast, a bez feminističkih tema i bez feministkinja. Za to vrijeme, donatorski novac dat nevladinim organizacijama koje imaju znanje o feminističkim pitanjima prečesto odlazi na teme učešća žena u politici, kao da neko negdje zaista vjeruje da će žene iz redova nacionalističkih kleptokratskih stranaka, a drugih ni nemamo, ukoliko budu učestvovale u većem broju u politici, doprinijeti boljem položaju bh. žena. Još strašnije mi je shvatanje feminizma koji je otjelovljen u liku uspješne preduzetnice. Malo ko me u životu eksploatisao i ponižavao kao što su me eksploatisale i ponižavale uspješne preduzetnice. Lijevo-feministički glasovi u bh. javnom prostoru ipak donekle postoje, prvenstveno zahvaljujući književnicama i umjetnicama te sličnim čudnovatim bićima s margine, koje vjerovatno imaju najmanje toga za izgubiti pa se mogu iskreno posvetiti vlastitom iskazu i solidarnoj borbi.

Prostor bivše Jugoslavije kao da se utrkuje u tome ko će biti grđi, pa smo tako nedavno imali izbor novih članova Srpske akademije nauka i umetnosti u čijem je članstvu sada 30 novih muškaraca. Ne očekujem naravno da SANU bude rasadnik ravnopravnosti, ali kako je po tebi moguće da je ovo i dalje svijet u kojem sastavljačima spiska novog članstva nije barem malo čudno što se tu ne nalazi nijedna žena i u konačnici da od novoizabranih članova niko ne reaguje i da im takođe nije čudno što nema nijedne žene? I je li normalizacija takvog izbora najbolja slika stvarnosti u kojoj živimo?

Velika sam ljubiteljica narodnih izreka, pa evo da se poslužim jednom: sit gladnom ne vjeruje. Da se vratim na „slučaj Brčko“, u prvom momentu sam se, čitajući spomenute pamfletiće muškića koji hoće iz kože da izađu e ne bi li nam objasnili kako je nekakav umjetnički dojam bitniji od života i dobrobiti stvarnih žena, također pitala kako je moguće da još postoji neko do koga još nisu stigle ovostoljetne vijesti o tome da žene više nisu objekti za zadovoljavanje potreba muškaraca, nisu roba, nisu stvar, imaju dušu, štite ih čak i zakoni, a ko bi rekao, znaju o sebi i da misle i da govore, te da više nije prihvatljivo u javnosti izgovarati i ispisivati takve splačine. A onda sam se sjetila upravo stvarnosti o kojoj govoriš: na ovim prostorima nikom nikad nije bolje nego što je bilo upravo muškarcima te generacije na zalasku, pozicije su im bile zagarantovane, a doslovno svako ponašanje dozvoljeno. I naravno da se grčevito drže svojih privilegija. A među takvima, šta nam vrijedi i pokoja žena? Ta evo upravo smo, zahvaljujući kolumni Biljane Srbljanović saznali da Susreti u Brčkom imaju umjetničku direktoricu, koja nije progovorila ni u ovom haosu, a ne progovara ni inače. Valjda će doći do svog glasa nakon što rečene muške strukture biološki izumru.

Književnost je polje gdje se žene barem djelimično uspijevaju izboriti za vlastiti prostor jer on najčešće ne donosi nikakav novac. Znam da si posvećena čitanju književnosti koju stvaraju žene, i svjetske i naše koje su istovremeno i svjetske. Koliko su po tebi književnice zbog to malo prilika i teško osvojenog prostora ozbiljnije u odabiru tema i posvećenije u njihovom ispisivanju i kako bi ocijenila žensko autorstvo na našim jezicima?

Ponavljam se ali prema autoricama s naših prostora osjećam prvenstveno – zahvalnost. Zahvalnost što su ovdašnje slojevito, kompleksno žensko iskustvo odlučno i vlastoručno dovukle na književno polje, ma koliko bilo teško. Samo one znaju, a ja naslućujem, na koliko su prepreka na tom putu naišle, na koliko podsmješljivih komentara i glupih pitanja su se morale oglušiti, koliko su puta morale pokucati na ista vrata da bi ih se ozbiljno shvatilo. Žensko autorstvo na našem jeziku ocijenila bih kao neprocjenjivo bogatstvo: samo kad kao čitateljka pomislim na knjige Senke Marić, Asje Bakić, Tanje Stupar Trifunović, Magdalene Blažević, Dijale Hasanbegović, Lejle Kalamujić, Tanje Šljivar, Lamije Begagić, Bjanke Alajbegović, Lane Bastašić, da ih spomenem samo nekoliko i samo one koje vežemo za prostor Bosne i Hercegovine, osjećam se – bogato!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

U zadovoljnom maršu protiv gomile, književnost i književna kritika koju potpisuju žene u Bosni i Hercegovini

One razumiju kontekstu u kojem nastaje književnost s potpisom žena i posvećeno o njoj pišu. Svjesne su naučenih obrazaca koje ih dočekuju na sceni ali svojim znanjem i trudom spremne su da im se suprotstave. Njihov čitalački ukus kao i znanje o književnosti je zavidno. Nemaju straha od sijedih glava, ili je bolje reći da se ne plaše ničega. Njima pisanje o književnosti nije hobi niti dozvoljavaju da se tako tretira. Ivana Golijanin, Nikolina Todorović i Lamija Milišić dio su nove generacije na bosanskohercegovačkoj kritičarskoj sceni i zaslužuju svaku pažnju.

Piše: Kristina Ljevak

Konačno je stasala nova generacija žena koja u bosanskohercegovačkom književnom životu ne učestvuje najčešće u ulozi moderatorica književnih promocija i kojima ne treba arbitriranje književnih očeva kako bi se izborile za parče prostora unutar kojeg će izraziti vlastite stavove.
One pišu književnu kritiku, angažovane su na različitim projektima posvećenim književnosti i čitaju ono što su napisale žene.
Očigledno imamo prisutnu generaciju koju ne možemo ignorisati ali svakako trebamo provjeriti nije li potplaćenost ovakvih poslova iznjedrila dominaciju žena, dok je za muškarce ostavljen akademski rad i drugi „muški“ poslovi.

„Trenutno sjajne stvari na polju književne kritike u regiji rade Pobunjene čitateljke, Bookstan, časopis BONA, Kulturtreger, Booksa, Kulturpunkt… Ženska čitaonica Odbora za spisateljice P.E.N. Centra u BiH, koju vodim zajedno sa Lejlom Kalamujić, Adisom Bašić i Majom Abadžijom inicijalno je i pokrenuta jer smo željele da vrjednujemo (medijskim prostorom i honorarom) rad kulturnih radnika/ca i da se pridružimo sličnim regionalnim projektima. Tu se već formira kritičarska scena nove generacije, jedne druge čitamo, zovemo na radionice/tribine po regionu, ali čitaju i javljaju nam se i autorice, kojima je drago s nekim stručnim diskutovati o vlastitom djelu (a ne o klišejskom ‘Da li se može živjeti od književnosti u BiH?’)“, kaže na početku našeg razgovora književna Kritičarka Lamija Milišić.
Njena kolegica, književna kritičarka Ivana Golijanin u prvom redu ističe drugačiji pristup književnih kritičarki djelima koje su napisale autorice.

„Ženska se književnost i dalje manje recenzira od knjiga koje su napisali muškarci te je u pravilu recenziraju druge žene, ali mislim da nova generacija književnh kritičarki uspješno pokušava zatomiti glas mainstream medija koji, kada pišu o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, analizirajući i njihovu fikciju na taj način. Sve veća prisutnost ženskog glasa kada je u pitanju književna kritika leži dobrim dijelom u tome što kritičarke danas ne lutaju puno, već fokusirano pišu o onome što ih zanima, u formi i na način koji im gotovo u potpunosti odgovara. A to je opet u vezi sa činjenicom kako se na regionalnoj književnoj sceni pojavljuje sve veći broj autorica koje su našle načine da svoje knjige objave, i koje kontinuirano pišu, ne osvrćući se više toliko na činjenicu da autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta. Prezasićenost svime u medijskom prostoru, na internetu, slabljenje pažnje velikog broja ljudi koliko je loša stvar, toliko se i pokazala dobrom za pisanje žena o ženama – ako bi se i neki intelektualni snob ili ‘književni otac’ osvrnuo i patronizirao naše pisanje – brzo bi njegov glas utihnuo zbog glasa koji viče o nekoj drugoj atraktivnoj temi, a mi bismo nastavile čitati književnice i o njima pisati“ objašnjava Golijanin.
„Nova generacija književnih kritičarki i kritičara zasigurno jeste stasala i to je nemoguće ignorisati. Zapravo, bilo bi nepravedno ignorisati rad mladih kritičarki i kritičara samo zbog toga jer su, između ostalog, tek nedavno završili/e fakultete ili zbog toga što nemaju sijede. Ja sam počela da se bavim književnom kritikom upravo tokom studija. Slušajući predmet Umjetnost i kritika, koji na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu predaje profesorica Adisa Bašić, stekla sam ne samo teorijska znanja o književnoj kritici kao znanosti o književnosti, već sam i prvi put napisala svoje kritičke osvrte i, što je najvažnije, čitala ih pred drugim kolegicama i kolegama. Sve ovo napominjem da bih ukazala na to da sam itekako pozvana, spremna, obrazovana i senzibilirana za to da se na vrlo osviješten, argumentovan, precizan i odgovoran način bavim književnom kritikom što, nadam se, i radim u posljednje četiri godine otkako aktivno brusim i usavršavam kritičku vještinu.
Ali osim što pišem književnu kritiku, ja zaista spadam i među one koji/e vrlo rado čitaju književne kritike. To je za mene posebno odgovoran posao, koji je istovremeno i jako plemenit jer podrazumijeva komunikaciju ne samo sa književnim djelom nego i sa budućim čitateljima/icama tog djela. Na tom tragu, moram istaknuti da sam jako sretna jer sam zapazila da kod nas, u Bosni i Hercegovini i regionu, postoje i aktivno djeluju generacije mladih književnih kritičarki koje su, prije svega, sjajne i pametne čitateljice koje vrijedno rade, odgovorno čitaju, a polako i osvajaju relevantne prostore za objavljivanje svoje književne kritike i, samim time, veću vidljivost“, smatra književna kritičarka Nikolina Todorović.
Društvene okolnosti u kojima se djeluje a koje podrazumijevaju kapitalističku logiku mogu istovremeno uključivati i razne zamke o kojima napominje Lamija Milišić.

“Istina, ja poznajem i čitam više kritičarki nego kritičara, i to je vjerovatno zbog te ‘finansijske neatraktivnosti’. Direktnija je za čitateljstvo književna kritika od akademskog teksta, i ako će žene biti nositeljice kritičke misli u javnom prostoru – super! Bitno je da se radi i bori za glas u javnom prostoru, bitno je naći nenadane izvore moći.
Postoji i naličje te scene. Književnost i književnokritičarska profesija podrazumijevaju, kao i svaka ljudska djelatnost, strukturu moći. Ironija je u tome što se ovdje radi o profesiji koja artikulira upravo kritičko mišljenje, time inherentno propituje i uslove/odnose moći u kojima nastaje. Barem bi trebala. Moja jedina briga je da se to sve ne sruči u samopromociju (kako kritičarki, tako i autorica). Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta“, napominje Lamija.

„Nova generacija književnih kritičarki meni, između ostalog, govori to da se mlade žene žele i mogu boriti za sebe. A da su tu gdje jesu jer se kvalitet njihovog rada naprosto ne može ignorisati. Ono što pouzdano tvrdim za sebe i svoje kolegice jeste da smo vrijedne, predane onome što radimo i odgovorne. I tu, na žalost, stvarno dolazimo do onoga što ste vi spomenuli u pitanju – književne kritike kao, još jednog, finansijski neatraktivnog posla za žene. Ono što mene posebno umara i frustrira jeste upravo taj dio u kojem, kada ste mlada žena i književna kritičarka, nerijetko od vas očekuju da ne koristite praktično svoj zanat, odnosno da zaradite na njemu, a još češće da radite ono što bi inače mogle raditi tri osobe, i budete sretne i zahvalne kada vam mjesecima nakon toga stigne uplata. Kada sam počinjala pisati književnu kritiku meni nije ni palo na pamet da bi to jednoga dana mogao biti posao od kojeg ću zarađivati. Obično sam se osjećala kao da mi neko čini uslugu kada objavi moju kritiku. I danas bih pisala kritiku bez honorara. Ali više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu“, govori Nikolina.

Nikolina Todorović
“Više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu.”

„Književna se kritika uglavnom bavi djelima iz savremenosti, a nerijetko sam se susretala sa kolegama koji su zatvoreni u djela iz prošlosti tvrdeći kako je tamo ‘dobra književnost’ (za takav sud krivim studij književnosti i perpetuiranje mišljenja o tome kako je postmoderna književnost bezveze i bez smisla). Dok su se oni bavili teorijskim i iscrpnim analizama onoga o čemu se već toliko pisalo, bez želje da to makar aktueliziraju u današnjem kontekstu, napravio se/napravile smo prostor u kojem ćemo pisati o ženskoj književnosti. Svakako da je i finansijski aspekt uticao na to jer, ruku na srce, i dalje je porazno znati kako se na pisanje književne kritike (i književnosti uopšte) gleda kao na usputnu, hobi aktivnost koja može da postoji samo ‘od projekta do projekta’. Velika količina besplatnog rada nesumnjivo utiče i na naš angažman, ali se usudim reći kako se ta situacija mijenja jer smo uporne i ne damo da nas se ignoriše. Pišemo uprkos svemu, kačimo te tekstove po društvenim mrežama, pišemo bez honorara, ali pišemo i tu smo – ne odustajemo. Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile,“ smatra Ivana.

Šta god da je pomoglo većem prisustvu žena važno je da su sada tu i da konačno književna kritika neće biti u rukama onih koji za početak ne razumiju ni žensko iskustvo ni žensko autorstvo ni kontekst u kojem zadnjih 10-15 godina nastaje književnost koju pišu žene.

„Svjesno, i rekla bih uspješno, pokazujemo kako slabljenje kritičkog mišljenja i nestanak ukusa za što optužuju našu generaciju nije posve istina. Iznimno je važno da mi aktueliziramo i književnost koju pišu žene, a i književnu kritiku. Nije svaka knjiga koju potpisuje žena – pisanje o ženskom iskustvu iz te kritičke pozicije – često su neka djela tek produžene ruke muškocentričnog načina mišljenja i važno je na to ukazati, ne dozvoliti da se zavaramo prividom prisustva spisateljica u javnom diskursu. I to svakako ne radimo, već ukazujemo kako na dobre prakse, tako i na propuste koje će većina gosrepomenutih književnih autoriteta ignorisati jer im remeti ušuškanost u kojoj su. Važno je jer mi skrećemo pažnju na književnost koja temama i stilskim obilježjima ne slijedi dominantne književne trendove, i to je važan plus kada je u pitanju osnaživanje i ženske književnosti i književne kritike. Ponosna sam na svoje kolegice kritičarke sa kojima pišem za Žensku čitaonicu, gdje smo stvorile jednu zdravu zajednicu žena koje će bespogovorno aktuelizirati žensku savremenu regionalnu književnost, i usput se afirmisati kao kritičarke koje imaju šta da kažu i nemaju strah da to i napišu“, kaže Ivana Golijanin.

Lamija Milišić, foto: Marija Piroški
“Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta.”

„Shvatila sam da su mi za književnu kritiku, gotovo jednako kao i za poeziju i prozu koje također pišem, dragocjena moja intimna iskustva koja su, u prvom redu, ženska. Ja volim činjenicu da sam žena. Volim način na koji doživljavam svijet i koji je uveliko obilježen tim iskustvom bivanja ženom. Otkako sam počela da se bavim književnom kritikom, pisala sam i pišem gotovo isključivo o djelima koje su napisale autorice, obično domaće i regionalne. To nije u potpunosti moji svjesni izbor, radije bih to objasnila kao sasvim razumljivo ‘naginjanje’ prema književnosti koju intimnije osjećam, koja mi više odgovara po temama, senzibilitetu… Zbog toga mi je jako važno, ali i sasvim logično, da o knjigama koje su napisale žene, kritički promišljam i pišem upravo ja – žena. Posebno sam sretna kada pišem o autoricama čije knjige možda ranije nisu dobile veliki medijski prostor, ili o autoricama koje su objavile svoje prve knjige. A posebno me zadivljuju autorice sa naših postjugoslovenskih prostora koja vrlo hrabro preispituju društvene i tjelesne tabue“, navodi Nikolina Todorović.

„Umrežujući se, kritičarke postaju snažnije i moćnije. Važno je jer sad znamo jedne za druge, prije nije bilo nikakve komunikacije i slutile smo da ćemo se same (bar ja jesam) utopiti u prevladavajućem beskičmenjaštvu kulturne/književne scene. Važno je i jer ne pišemo hvalospjeve autoricama da bismo ‘ujedinile ženski glas’, već održavamo heterogenost mišljenja. Iz ličnog iskustva znam da su zasad bh. autorice uglavnom sretne kad se o njihovom djelu napiše makar i negativna kritika – jer im služi prevashodno za promociju. Nadam se da će se uskoro pisati toliko kritika da ćemo se početi žustro raspravljati. Pogotovo se nadam da kolegice kritičarke i ja nećemo zapasti u začarani krug dodvoravanja autoritetima, u kom su već svojevoljno zatočene naše kolege (mahom muškog roda) u akademskim krugovima. Ima tu naravno i onih koji/e subverzivno djeluju, istakla bih nedavno održanu tribinu Instituta za historiju UNSA Žena Bosne i Hercegovine“, smatra Lamija Milišić.

Na kraju nas je zanimalo šta iz iskustva čitanja književnosti koju pišu autorice, knjiežvne kritičarke mogu reći o dominantnim temama kojima se bave, koliko je i da li je njihov izbor tema uslovno rečeno ozbiljniji zahvaljujući naučenosti o prilikama koje se teško dobijaju i koliko nam je za razumijevanje svijeta danas važno čitanje njegovog doživljaja u djelima postjugoslovenskih književnica.

„Cjelokupni utisak koji sam stekla ne kao književna kritičarka već kao čitateljica, jeste taj da većina onoga najrelevantnijeg i najkvalitenijeg, što je u posljednjih nekoliko godina napisano na našim prostorima, izašlo je iz pera žena. Ono što bih izdvojila kao teme koje su dominantnije prisutne kod autorica, i kojima se one mnogo češće bave jeste propitivanje rodnih stereotipa i odustajanje od rigidnog heteronormativnog viđenja svijeta. To je vjerovatno rezultat njihovog osvjedočenja svijeta u kojem žive i stvaraju, ali i potreba da kroz književnost prekinu šutnju koja je, na našim prostorima, kroz povijest bila svojstvena ženama. Posebno sam sretna, i to često ističem u svojim kritikama, zbog toga što su danas možda još jedino autorice spremne da se duboko zamisle nad svijetom i sobom, ali da se ujedno i dobro nasmiju i svijetu i sebi. Sviđa mi se što, gotovo bez izuzetka, ironija i tuga idu ruku pod ruku u knjigama regionalnih autorica. To nam pokazuje da se svijet još može mijenjati i popravljati. Mislim da je zbog toga jako važno čitati djela autorica, ohrabrivati nove ženske glasove na našoj književnoj sceni, a kroz relevantne nagrade isticati značaj onoga što napišu afirmisane autorice“, kaže Nikolina Todorović.

Ivana Golijanin
“Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile.”

Spisateljice često ironiziraju vlastitu poziciju u porodici, društvu, i kritikuju društvo u cjelini, upravo pišući o svakodnevnim, ali velikim temama, objašnjava Ivana Golijanin.
„Njihova književnost je kritička prema nametnutim obrascima maskuline kulture i to je već duži niz godina, nekoliko decenija zapravo. (Adisa Bašić, Ferida Duraković, itd) Mi smo uspjele aktuelizirati i njihovu književnost i skrenuti pažnju na nove autorice (Lamija Begagić, Lana Bastašić, Lejla Kalamujić, Senka Marić, itd) koje se bave i drugim temama koje ih tište – djetinjstvom, odrastanjem, problemima u porodici, boljkama zbog emotivnih lomova. Književnosti koje se pišu po BHSC standardima našeg jezika nedostaje jedan pogled iznutra na svijet koji trenutno živimo – bez uzvišenog lamenta na neke strahovite prošlosti. Žene, pišući najviše i najčešće kratke priče i poeziju, nam nude svoj pogled na svijet, na stvarne probleme koji su sada i ovdje, i mislim da smo mi, kao već stasale kritičarke, na dobrom putu da iz javnog diskursa istrgnemo ustaljeni sud kojim se njihova književnost tretira pežorativno. Još važnije, da doprinesemo tome da ih se više ne može niti smije ignorisati jer, za ime Boga, nisu saglasane sa produhovljenim sudom koji diktira (muška) većina“, zaključuje Ivana.

„Mislim da su u regiji trenutno dominantni narativi koji su teorijski i kontekstualno osviješteni, a neki i otvoreno angažovani, u ponovnom ispisivanju i redefiniranju žene kao književnog arhetipa. Utoliko se nastoji iz nove perspektive prikazati lik lude ili pak bludne žene. Znamo da su takvi arhetipovi tradicionalno služili da se pokaže kako skončava inteligentna žena (obzirom na blud i ludilo ta inteligencija naravno nije ‘preporučljiva’), a savremene spisateljice ih koriste da bi na svjež način artikulirale vlastitu perspektivu na žensku inteligenciju, mentalno i fizičko zdravlje, tijelo, intimu, seksualnost itd. kao mjesto otpora i snage (npr. Magdalena Blažević, ‘Svetkovina’, Bjanka Alajbegović, ‘Srčane saturnalije’, Adisa Bašić, ‘A ti zaključaj’, Senka Marić, ‘Kintsugi tijela’, Milica Vučković, ‘Smrtni ishod atletskih povreda’, Lejla Kalamujić ‘Šake pune oblaka’…). S tim se isprepliće i tematika ženskih prijateljstava (Lana Bastašić, ‘Uhvati zeca’), odnosno hereditarnosti ženskog svjetonazora i povezanosti sa pretkinjama (Senka Marić, ‘Gravitacije’, Monika Herceg, ‘Lovostaj’…).
Meni lično drag ogranak na književnoj sceni jeste žanr horora. Tu bih najprije istakla Asju Bakić (‘Mars’, ‘Sladostrašće’), Mašu Kolanović (‘Poštovani kukci i druge jezive priče’) i opet Magdalenu Blažević (‘Svetkovina’). Nadam se da će se ta scena još više razviti“, kaže na kraju Lamija Milišić dodajući kako u žanrovskoj književnosti koju pišu pomenute autorice vidi ogroman potencijal za subverziju/pružanje otpora svakom obliku dodvoravanja i podilaženja književnim (mahom patrijarhalnim) autoritetima.
Jednaku vrstu otpora možemo pronaći i u književnoj kritici koju danas pišu žene i nadati se da u budućnosti kontinuitet njihovog djelovanja neće ovisiti o projektnim sredstvima.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom, hronologija jedne neodgovornosti: Bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar

Jelena Đokić i Hana Selimović u predstavi “64” Ateljea 212

Kada bi ljudi imali više prilika da čuju o traumama žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja onda bi vjerovatno manje vjerovali u teorije zavjere, plaćeništvo i želju za publicitetom koju mizogina kultura navodi pravdajući svoje stavove i odluke. Jedna takva odluka, poziv u žiri XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom glumca Branislava Lečića nakon što ga je kolegica Danijela Štajnfeld optužila za seksualno zlostavljanje, izazvala je značajne reakcije struke i građana/ki koji ne tolerišu nasilje te od pozorišta i ljudi u njemu očekuju minimum etičke odgovornosti.
Čelništvo Susreta ovu reakciju kao potvrdu da inicijativa Nisam tražila nije bila uzaludna nije doživjelo van mizoginih matrica, ne shvatajući koliko je ovaj događaj povod za autorefleksiju i barem jedno skromno izvinite. Umjesto toga na zvaničnoj festivalskoj stranici obračunavaju se sa neistomišljenicima/ama svodeći optužbe za seksualno nasilje na – savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama.
Sitan vez donosi hronologiju jedne neodgovornosti i reakcije ljudi koji/e pozorište stvaraju ili društvene procese i patrijarhalnu solidarnost posvećeno prate.

Piše: Kristina Ljevak

“Večeras, samo sat vremena pre početka predstave, obavešteni smo da je Branislav Lečić član žirija XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Odigrali smo predstavu samo iz poštovanja prema publici. Iz razloga što se pomenuti član žirija aktivno uključio u podelu medija u Srbiji na podobne i nepodobne, konstantno i posvećeno baveći se u, za njega, podobnim medijima, isključivo iživljavanjem, zlostavljanjem i u svakom smislu maltretiranjem naše koleginice Danijele Štajnfeld, ne možemo ga smatrati ni na koji način osobom koja može da ocenjuje naš rad, niti to želimo da dozvolimo. Nadamo se da ćete razumeti zašto nećemo učestvovati u ostalim aktivnostima festivala.
Hvala
Ekipa predstave ’64’ autorke Tene Štivičić, u režiji Alise Stojanović i produkciji pozorišta Atelje 212 iz Beograda“, ovim proglasom izgovorenim nakon odigrane predstave počela je nesvakidašnja teatarska reakcija na odluku čelništva Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom koje je odlučilo da glumca Branislava Lečića pozove u ovogodišnji žiri.

Nakon reakcije rediteljice Stojanović i Ateljea 212 reagovali su Kokan Mladenović i Darko Cvijetić, reditelj i autor romana prema kojem je nastala predsatava „Schindlerov lift“ u produkciji Kamernog teatra 55.

„Branislav Lečić nije osuđen po optužbama za silovanje naše koleginice Danijele Štajnfeld, ali je sve u vezi tog slučaja stavilo, u najmanju ruku, ogromnu moralnu hipoteku nad njegov lični i umetnički integritet. Smatramo da bismo učestvovanjem na festivalu u čijem žiriju sedi osoba ovakvog moralnog profila postali saučesnici u pretvaranju nedopustivog u dopustivo, nemoralnog u moralno i da bismo se narugali traumiranim likovima iz sopstvene predstave. U to ime vas obaveštavamo da se povlačimo iz učešća na festivalu i iz razmatranja za nagrade. O tome ćemo obavestiti upravu i ansambl Kamernog teatra 55 i medije.“

Jutro nakon reakcije Ateljea 212 na internetskoj stranici Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom osvanuo je tekst (prvi u nizu) koji će pokazati svu nezrelost manifestacije da se nosi sa svojom problematičnom odlukom, i svu nespremnost da publici i umjetnicima/ama ponudi izvinjenje.
Pišući „Blagi kroki o Okruglom stolu koji nije održan“ autor Suvad Alagić morao je najprije da uspostavi kontrolu nad mislima koje su „počele da mu se roje kao pčele koje izađu iz košnice i zapute se u nepozanatom pravcu“. Stižući misli autor je zaključio kako je neodržavanje Okruglog stola nakon predstave „64“ posljedica namjere rušenja Susreta koji su demonstracija zajedništva.
To zajedništvo dobro je i honorarisano, što nije nimalo neznačajno u cijeloj priči oko Brčkog kao jedinog pozorišnog festivala u zemlji sa novčanim nagradama.

Naredna reakcija bila je Dine Mustafića, reditelja predstave „To nikad nigdje nije bilo“ i direktora Narodnog pozorišta Sarajevo koji u pismu predlaže da “ovogodišnje festivalsko izdanje bude samo smotre bez stručne evaluacije“.

Važnu poruku poslale su rediteljica i članice kreativnog tima predstave „Sedam strahova“ koja je nastala u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i koje mole da ih se izuzme iz konkurencije za eventualne nagrade za predstavu.
Rediteljica Selma Spahić, dramaturginja Emina Omerović, scenografkinja Mirna Ler i kostimografkinja Lejla Hodžić navode kako je nedopustiv način na koji predstavnici festivala nastoje odbraniti svoje odluke „te diskreditirati naše koleginice i kolege iz Ateljea 212, kao i cijeli projekat kojim se želi iskorijeniti praksa seksualnog uznemiravanja i nasilja, između ostalog, i u našoj branši.“ Autorice dalje navode kako reaguju iz potrebe da zaštite bh.teatarski prostor „u kojem je došlo vrijeme da mačističke i mizogine prakse jednosavno prestanu“.
Odluku kolegica podržao je i Selvedin Avdić, autor romana „Sedam strahova“ po kojem je nastala predstava.

Ermin Bravo i Lana Delić u predstavi “Sedam strahova”

KAD GOSTI NISU OBRAZLI

„Gospodo beogradska, niste se ponijeli obrazli. Baš nas briga za vaše podjele u vašoj zemlji i vašem gradu, i pozorištu. Baš nas briga što i kako znate i mislite o bilo kome na prostoru gdje stvarate i živite. Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama čemu šta, zainteresovani smo samo za umjetnički čin i slast doživljenog koju bi, da niste ‘prosuli pomuženo mlijeko’, ponijeli kući i u vrijeme i poslije ove predstave. Umjesto toga, nosimo gorak ukus i poniženje, ali vaše, u svakom slučaju“, jedan je od najgorih dijelova iznimno problematičnog teksta kog potpisuje Novak Tanasić i koji je takođe objavljen na stranici susreta.

Na ovaj tekst referirao se glumac Ermin Bravo koji igra u predstavi „Sedam strahova“ i koji je takođe tražio da ga se izuzme iz kompeticije.
Bravo je između ostalog naveo: „Prva ozbiljna inicijativa o osvještavanju razmjera i posljedica seksualnog nasilja i uznemiravanja potekla je upravo iz umjetničke zajednice. Mnoge naše hrabre kolegice su se izložile i javnim ispovijedima pokrenule ozbiljnu društvenu promjenu. Nadam se da njihov tretmanu javnom prostoru neće obeshrabriti druge da svako uznemiravanje prijave.“

Ovo je samo prvi dio umjetničkih reakcija na odluku Susreta da u žiri pozovu Branislava Lečića a potom se krenu putem zvanične web platforme obračunavati sa neistomišljenicima/ama bez elementarne spremnosti na autorefleksiju.

Nakon pisma glumca Ermina Brave uslijedio je zaprepašćujuće drzak odgovor člana Konsultantskog vijeća i Urednika pratećih programa Susreta Srđana Vukadinovića koji ismijava društvene procese koje skreću pažnju na poziciju žene kao česte žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Za Vukadinovića je Bravo dezorijentisan zbog opijenosti #metoo pokretom. Vukadinović navodi kako se neće baviti „lokalnim nadgornjavanima uvezenim iz druge države“. Povodom Vukadinovićevog istupa reagovala je glumica Vedrana Božinović koja je ostvarila ulogu u predstavi „To nikad nigdjenije bilo“.

„Obraćam vam se povodom vašeg uvredljivog, neprimjerenog i neprofesionalnog komentara na pismo glumca Ermina Brave, koji je objavljen na zvaničnoj stranici Susreta. Smatram da je vaš istup, kao i sve dosadašnje zvanične reakcije Susreta na situaciju koju ste kao organizatori sami kreirali, samo doprinio tome da se dodatno sroza ugled i kredibilitet jednog pozorišnog festivala. Ovdje se više nikako ne radi ni o umjetnosti ni o pozorištu. Stoga u svemu tome ne želim i ne mogu da učestvujem. Molim vas da me, kao glumicu u predstavi ‘Tonikad nigdje nije bilo’, izuzmete iz razmatranja za nagradu. I da, kao organizatori, osvijestite činjenicu da svim vašim dosadašnjim zvaničnim istupima, kakav je i tekst ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ novinara Novaka Tanasića, nanosite trajnu štetu Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom“, napisala je glumica Vedrana Božinović.

JEDINI NAČIN DOSTOJNOG POZORIŠTA JE PROMJENA PARADIGME

Cjelokupna situacija u Brčkom poslužila nam je kao lakmus zahvaljujući kojem možemo vidjeti gdje smo, deset mjeseci nakon što su javno progovorile o seksualnom zlostavljanju najprije glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, a potom inicijativa Nisam tražila prikupila hiljade ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Ovogodišnji propust festivalske direkcije nesvakidašnjih razmjera poslužiće, nadamo se, i kao povod da se preispita rad Susreta.
Uloga savremenog teatra nije samo da popravlja svijet nego da i sam bude taj bolji svijet, smatra rediteljica Tanja Miletić Oručević.

„Ideja da se u ovim teškim i osjetljivim vremenima, kad je rad pozorišta toliko otežan COVID-om, a upravo je kroz teatarske akademije i dio teatarske sredine u cijelom regionu protutnjala naša verzija pokreta metoo za člana žirija Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom stavi Branislav Lečić, jedan od nasilnika koji su pokrenuli cijelu lavinu ispovijesti zlostavljanih žena, vrlo je cinična i neempatična. Danas je jasno da ozbiljan savremeni teatar ne samo mora željeti da popravlja svijet izvan svojih zidova, nego mora unutar svog radnog i stvaralačkog prostora biti taj bolji svijet. Negdje se dešavaju rasprave i analize, pojedine umjetnice i umjetnici traže taj put intuitivno, ali savršeno je jasno da je jedini način dostojnog pozorišta danas promjena paradigme – od hijerarhične, često patrijarhalne strukture, tako pogodne za sve vrste zloupotreba ljudi do demokratične, otvorene zajednice, staralačkog kolektiva svjesnih i empatičnih umjetnika. Ali u Brčkom su progovorile sve ove stare, toksične strukture. Gospodin Lečić branio se na okruglom stolu time da protiv njega nije podignuta optužnica; kao da iko vjeruje u to da objektivno i neovisno pravosuđe postoji u Srbiji, kao i u BiH. Čuo se i nevjerovatan argument – ovo je druga zemlja… Zar teatar nije univerzalan, zar na toj osnovi nisu nastali ovakvi Susreti? Ali nije čudno da se javljaju takve ideje, kad se već ratni zločinci godinama skrivaju u susjednim zemljama, valjda ni optužbe za seksualno zlostavljanje ne važe kod susjeda? I najzad, na web stranici Susreta g. Vukadinović, selektor i izvjesni Novak Tanasić napisali su uvredljive tekstove, u kojima, braneći Branislava Lečića, vrijeđaju kako kolegice i kolege koji su protestvovali protiv njegovog angažmana u žiriju, tako i cijeli pokret metoo (Vukadinović tu vidi nekakve mentore i nevladine organizacije, a izvjesni Tanasić jedan od najmedijalnijih slučajeva silovanja glumice naziva „ko je koga kad“?). Govori se o tome da ih zanima samo umjetnički čin, čime samo pokazuju da nemaju pojma šta je savremeni teatarski čin; on je – naravno i nužno – političan, bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar”, objašnjava rediteljica Miletić Oručević.

Nakon saopštenja Mladenovića i Cvijetića, od autorskih odluka ogradio se Kamerni teatar 55 naglašavajući da će predstava „Schindlerov lift“ biti izvedena a da njeni učesnici/e odluče da li će ili ne primiti nagrade ako do njih dođe. Zahtjev susretima da ih se izuzme iz žiriranja uputili su i hrvatska kazališta – HNK Split, HNK Zadar i Gradsko dramsko kazalište Gavella. „Zelena čoja Montenegra“, koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra u Budvi otkazana je zbog bolesti glumaca. Na press konferenciji Susreta direktor manifestacije Jakov Amidžić postavio je pitanje zašto probleme ne riješe u Beogradu, kao da je problem zbog kojih je sporno Lečićevo učešće lokalnog karaktera.
Amidžić je, kao sa pustog ostrva, zaključio – „Ključ je: kazalište na sceni i publika u sali, sve ostalo je zasnovano na struci“.

„Prvo sam bila iznenađena kad sam pročitala da je Lečić nakon svega član žirija. Tako mu je, po meni, jedan značajan festival dao bitnu podršku. Po meni ishitreno. Da li to govori o čelnicima festivala procijenite sami. Nakon toga oduševio me potez Atelja 212, nakon kojeg su uslijedile salve neprimjerenih konstatacija izvjesnog Novaka Tanasića te Srđana Vukadinovića. Riječ je o tekstovima ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ te Vukadinovićevom osvrtu na predstavu Ateljea 212: ‘Protiv stereotipa, pravo na izbor i 64’. Sad više nije u pitanju samo Lečić, direkcija Festivala dopustila je da se na njenoj zvaničnoj stranici pojave i uvredljivi mizogini komentari. Pa i od vodećih ljudi Festivala. Onda nakon toga slijedi odustajanje od nastupa u Brčkom od Kamernog teatra 55 ili kako će pojasniti iz ove pozorišne kuće reditelj Kokan Mladenović i Darko Cvijetić su svoj stav prezentirali kao stav Kamernog 55 te će oni ipak nastupiti.
Svaka čast Cvijetiću i Mladenoviću koje je po meni direkcija Kamernog trebala ispoštovati.
Oglasili su se i iz ekipe predstave „Sedam strahove“.
Moj stav je, da izvinu pozorišni radnici, kojih značajan broj izuzetno cijenim,da se ovogodišnji Festival, nastavio se on ili ne, već je završio.
Možda bi bilo bolje da se ovogodišnje Brčko, ono festivalsko, raspustilo, ili da su igrali oni koji su već tamo ali bez žirija.
I nadam se da će u narednim godinama i ovaj kao i ostali festivali voditi više računa o svojoj publici, kolegama iz teatara, a ne o odabrani mizoginih praksi“, smatra pjesnikinja i novinarka Nermina Omerbegović.

Iz predstave “To nikad nigdje nije bilo”

„Ako verujete jednoj ženi, ostale će progovoriti. Ako progovore, naš će svet konačno biti na putu zaceljenja od nasilja normalizovanog nad nama ženama od vjeke vjekova“, napisala je Danijela Štajnfeld nakon reakcija autorica predstave „Sedam strahova“ na svom Twitter profilu.

O važnosti reagovanja ljudi iz struke iz feminističke i aktivističke perspektive govori Gorana Mlinarević.
„Meni je jako bitno da su ljudi iz branše reagovali, i mislim da su oni puno adekvatniji da govore o tome. Naročito jer su pokazali (naravno ne svi) stepen osviještenosti i solidarnosti. Samim tim užasi koje smo čitali na stranicama Nisam tražila i drugim portalima nisu bili beskorisni. Svijest se ne mijenja preko noći, a patrijarhat i mizoginija su nam se dokazali kao jako prilagodljivi ideološki sistemi i njih za sada samo pomalo možemo načinjati, u nadi da ćemo nekad uspjeti toliko ih prodrmati da će se srušiti. I zbog toga se trebamo nastaviti boriti i zbog toga ne smatram uzaludnim inicijative poput Nisam tražila. Energija potrošena na Nisam tražila nije uzaludno potrošena: ipak je neke osvijestila, između ostalog neke reakcije iz Brčkog nam to pokazuju. Ako ništa naučili smo da ne šutimo iako mizoginija i patrijarhat (i institucije koje su duboko pod njihovim uticajem) radi sve danas utiša“, kaže Mlinarević.

Intenzivna podrška dolazila je i od umjetnika/ca koji nisu učestvovali na festivalu. Od prvog dana i proglasa Ateljea212 u njoj intenzivno učestvuje Biljana Srbljanović, dramska autorica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Srbljanović je napisalai tekst u kojem tematizira nedopustivu retoriku Branislava Lečića, prisutnu tokom medijskog maltretiranja neistomišljenika/ca.
„Gore i opasnije je što kontinuirano verbalno zlostavlja i maltretira glumicu koja podnela krivičnu prijavu protiv njega, a na osnovu dokaza koje imala, a koje je i inače notorno teško sakupiti. Sve se ovo dešava i u danu kada je, sa mnogo manje pažnje, objavljeno poslednje istraživanje koje govori da je svaka peta devojčica u Srbiji, u uzrastu od 13 do 19 godina, barem jednom doživela seksualno nasilje, a da se bukvalno samo tri posto njih, tim povodom, obratilo nadležnim institucijama. A i što bi: naši zakoni su do te mere nedovoljni, neprimenljivi i zastareli, a javnost toliko neobaveštena, da ako žrtva nema pocepanu odeću, telesne tečnosti, masnice, ogrebotine, svedoka, snimak kamere, uživo direktan prenos napada i besprekornu ličnost koja se uklapa u procenu koje ‘zaslužio’ da bude žrtva, njoj niko neće verovati. A ni tad“, napisala je Srbljanović u pomenutom tekstu.

Iako sami Susreti u Brčkom izgledaju kao loše režirana predstava, tekstualni doprinosi ovom lošem pozorišnom činu su dragocjeni. Među njima najsvjetliji je onaj koji potpisuje Tena Štivičić, jedna od najznačajnijih evropskih dramskih autorica, autorica teksta „64“ nakon čije izvedbe je i počeo ljudski i umjetnički protest protiv festivalskih odluka.

Izvedba Teninih drama prvorazredni je kulturni događaj i u mnogo značajnijim sredinama nego što su bosanskohercegovačke u kojima se „njeguje zajedništvo“ i poziva na „multikulturalnost“ kada vlastite mizogine odluke treba braniti od svog naroda i umjetnika/ca.
„Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično. Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška. No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučajna neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene“, napisala je, između ostalog, Tena Štivičić.

Festivalski direktor na zvaničnoj press konferenciji glumce je nazvao galamdžijama. Bilo bi dobro da dio te „galame“ bude usmjeren na propitivanje ukupnog festivalskog djelovanja na šta s razlogom upućuje i Tanja Miletić Oručević.

„Možda je vrijeme da postavimo pitanje – ko su ljudi koji organizuju i vode ovaj, produkcijski i materijalno vjerovatno najbogatiji teatarski festival u zemlji? Kad se već pozivaju na umjetnički autoritet nesretnog člana žirija – imaju li ga oni? Šta su oni stvorili u bosanskohercegovačkom teatru?
I – još važnije – kakvu to nasilničku, patrijarhalnu ideologiju pokušavaju nametnuti svima nama? Hoćemo li prešutjeti ovo i dopuštati im to i dalje?“

U trenutku dok je nastajao ovaj tekst stigla je odluka Bosanskog narodnog pozorišta koje stoji iza stavova svojih autora/ica i umjetnika/ica i povlači predstavu iz kompeticije i učešća u pratećim festivalskim aktivnostima.

“Bosansko narodno pozorište Zenica uvijek je bila institucija koja je uposlenicama i uposlenicima, kao i saradnicama i saradnicima davala sigurnost i stvarala atmosferu za sigurno i kreativno djelovanje. Iznenađeni smo odnosom zvanične direkcije Festivala koja ni na koji način ne nastoji promijeniti klimu ovogodišnjeg izdanja, nego na službenim internet stranicama objavljuje tekstove koji su uvredljivi i na svaki način pokušavaju diskreditirati glumce/glumice i njihove stavove nazivajući ih ‘galamdžijama koji često i u privatnom životu glume’. Također, smatramo nemoralnim i nečasnim, te oštro osuđujemo nazivanje člana ansambla naše predstave Ermina Brave profiterom koji nastoji namicati novac preko dijela nevladinog sektora, a vezano za seksualno nasilje nad ženama, u svrhu vlastite promocije”, stoji u pismu Miroljuba Mijatovića, direktora BNP Zenica, kuće koja među rijetkima u BiH postavlja tekstove savremenih bh. autorica i u kojoj predstave koje rediteljski potpisuju žene nisu incident.

Nadamo se da će glumci/ice i ostali teatarski radnici/e nastaviti da „galame“ i da će Brčko svima biti lekcija o odgovornosti i pravovremenom informisanju javnosti i učesnika/ca festivala o ljudima koji donose odluke o festivalskim nagradama, i ne samo o njima. I ne samo o informisanju nego vođenju računa o pozivanju ljudi koji će i umjetničkim i ljudskim kredibilitetom biti mjerodavni da sude o glumačkoj kreaciji, kvaliteti dramskog teksta, scenografskim rješenjima… Još su četiri festivalske večeri pred nama. Jedno veliko izvini ili povlačenje čovjeka koji je doveo u pitanje cjelokupno održavanje Susreta bio bi jedini ispravni završetak ove predstave o predstavama, sve mimo toga čin je ljudske i umjetničke neodgovornosti i zaslužuje ozbiljniji bojkot i struke i publike.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Asja Krsmanović, dramaturginja i članica inicijative Nisam tražila: Nisu svi muškarci nasilnici, ali je svaka žena u životu barem jednom doživjela neki oblik rodno zasnovanog nasilja

Inicijativa Nisam tražila razbila je višedecenijsku ili je bolje reći vječnu šutnju o seksualnom nasilju i uznemiravanju na „našem prostoru“.
Nakon podnošenja tužbe za seksualno nasilje i izlaska u javnost glumice Milene Radulović pokrenuta je lavina solidarnosti, ali je i prostor društvenih mreža iskorišten da žene konačno progovore o traumama koje su prošle ili još uvijek prolaze.
Bilo je mučno ali itekako dragocjeno čitati o iskustvima žena koje su preživjele različite oblike seksualnog nasilja ili uznemiravanja i koja su se najčešće događala u sigurnom i poznatom prostoru preživjele.
Asja Krsmanović, dramaturginja i jedna od članica grupe Nisam tražila koju čine i Matea Mavrak, Ana Tikvić i Nadine Mičić govori o namjeri koja je inicijalno trebala predstavljati čin solidarnosti sa kolegicom Milenom Radulović, poražavajućim rezultatima ankete o seksualnom nasilju koje su provele s Atlanskom inicijativom, o projektizaciji koja nas je kao društvo slomila…
Govoreći o konkretnim rezultatima koji su uslijedili nakon ispovijesti hiljada žena, Asja navodi:
„Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o ‘primitivizmu’. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.“

Piše: Kristina Ljevak

Nakon poketanja Facebook stranice Nisam tražila imamo preko tri hiljade ispovijesti zlostavljanih žena iz cijele regije, preko 13 hiljada članica grupe, preko 41 hiljade pratitelja/ica stranice… Ove hiljade svjedoče o višedecenijskoj šutnji o seksualnom nasilju i zlostavljanju, u kulturi koja je nasilje normalizirala.
Mislim da niko nije mogao očekivati da će doslovno vašom inicijativom biti pokrenuta lavina. Kako ste vi proživljavale ono u čemu ste se zatekle, da budete prva adresa za toliko traumatičnih ispovijesti, da se borite sa hakerskim napadima, koronom i očekivanjima koja su se odjednom pred vama našla zbog tolikog povjerenja?

Inicijativa je zaista razbila višedecenijsku, ako ne i vječnu šutnju o nasilju na ovim prostorima, kao što su to učinile i brojne druge stranice, inicijative, pokreti koji se bave temom nasilja nad ženama. Zapravo se desilo to da su žene odlučile virtuelni prostor, prostor društvenih mreža, koji većinom percipiramo kao prostor koji generira govor mržnje, iskoristiti da u njemu podijele svoja iskustva i da, zapravo narativ koji je oduvijek prisutan, a to je da je nasilje na sramotu osobe kojoj se desilo, promijene i solidarno pošalju poruku da nisu one te koje trebaju osjećati sram, već su zlostavljači koje društvo godinama štiti i nalazi izgovore za njihovo ponašanje, ti koji treba da se stide za svoje postupke. Budući da je nasilje toliko normalizirano u našim balkanskim društvima, osobe koje su preživjele nasilje često nisu ni bile svjesne, ili su odlučile duboko potisnuti i prešutjeti doživljeno nasilje. Čitajući ispovijesti jedni drugih, osobe koje su preživjele nasilje, shvataju da postoje i drugi/e kojima se to desilo, da nisu izolovan slučaj i da su razni oblici ponašanja koji ne podrazumijevaju fizičko nasilje, poput psihološkog nasilja, manipulacije, ucjenjivanja, praćenja, osvetničke pornografije, također sveprisutni, a protiv njih se podjednako teško boriti. Kada smo nas četiri pokrenule stranicu, nismo mogle ni pomisliti šta će se desiti. Iskreno, nismo ni razmišljale toliko daleko. Važno nam je bilo da na doživljenu nepravdu reagujemo i ta reakcija je odzvonila širom prostora koji zovemo region. Kako su je određene zemlje i institucije unutar različitih zemalja prihvatile, najbolje govori o stepenu emancipacije, društvene odgovornosti i zakonske uređenosti tih zemalja. Mi smo bacile lopticu, a na onima koji imaju mehanizme je bilo i još uvijek jeste da na osnovu toga reaguju i promijene društvo na bolje, unutar svojih mogućnosti.

Povjerenje, osim što je najvažniji segment u ovoj priči jer žrtvama treba prostor sigurnosti, pokazuje nam i nepovjerenje prema institucijama kojima je obaveza da se bave zaštitom žrtava seksualnog zlostavljanja i svakog drugog oblika nasilja te njegovom prevencijom. Koliko je zabrinjavajuće što nemamo institucije koje mogu ostvariti taj stepen povjerenja i organizacije koje su se izgubile u svojim projektnim aktivnostima?

Preko ljeta je inicijativa Nisam tražila, skupa sa Atlantskom inicijativom pokrenula istraživanje putem ankete na stranici o nasilju koje su žene preživjele, načinu na koji su se nosile sa posljedicama, pomoći koju su tražile, ali i iskustvima s institucijama, sa prijavljivanjem i procesuiranjem nasilja. Rezultati će izaći uskoro, ali malo je reći da su poražavajući. Već smo više puta pominjali kako je prema već rađenim studijama jasno da preko 90 % osoba koje su preživjele silovanje, neće doživjeti da se taj zločin procesuira i počinitelj kazni. Neke odustaju na početku da uopšte kažu da se to desilo, neke se suočavaju sa otporom sistema da im povjeruje i pomogne, a neke koje odu toliko daleko da stignu uopšte do policije i tužilaštva, dožive to da zahvaljujući lošim zakonima, korumpiranom i nefunkcionalnom sudskom sistemu, ne mogu naći pravdu. Ljudi su izgubili povjerenje u sistem jer sistem ne funkcioniše. Veliki problem je što svaki nefunkcionalni sistem prerasta u bezvlašće i ako svi počnemo tražiti pravdu „oko za oko, zub za zub“, to je velika civilizacijska regresija i onda možemo priznati potpuni poraz. Sve osobe koje su pisale na Nisam tražila, svjesne su da im društvo ne vjeruje i zato mnoge odlučuju istupiti anonimno. Ali njihovo istupanje je ipak veliki korak u odnosu na potpunu šutnju. Svi smo svjesni da je ovo dugotrajna i mučna borba koja traje i trajat će još mnogo godina.

Što se tiče podrške osobama koje su preživjele nasilje, neki sistemi podrške postoje i različito funkcionišu u raznim zemljama. Problem je što su atomizirani, što nemaju stalne izvore finansiranja, što ne postoje centri koje država finansira koji mogu pružiti dugotrajnu i ozbiljnu podršku, već se sve svodi na angamažn pojedinca, a projektizacija nas je svakako kao društvo slomila u svim segmentima, pa tako i u ovom. Ako želite uništiti neko društvo, gurnite ga u projektizaciju i birokraciju koja je sama sebi svrha. Tu više nema prostora za bavljenje suštinski bitnim stvarima, vrijeme i novac se potroše da se uklope u viziju ljudi koji kreiraju projekte, a koji nisu svjesni stanja i potreba na terenu i ne mogu da ih shvate. Samim tim, niko ne dobija ništa – ni oni kojima je potrebno, ni oni koji rade, ni oni koji postavljaju zahtjeve.
Ipak, što se pomoći tiče, postoje neke organizacije koje već dugo pomažu ženama koje su žrtve porodičnog nasilja, ali i one su ograničene svojim budžetskim mogućnostima, ne postoje u svim lokalnim zajednicama i nema ih mnogo. Ako zaista želite pobjeći iz nasilne sredine, u društvu koje je siromašno i ne nudi ništa, naročito ženama, onda morate obezbijediti i fizičku i ekonomsku sigurnost osobi koja želi izaći iz nasilne veze, moći joj pružiti mogućnost da se potpuno udalji iz sredine u kojoj je doživjela nasilje. Što se tiče drugih oblika nasilja koji ne spadaju u nasilje u porodici, tu stvari stoje još teže. Mi nemamo centre koji se bave žrtvama silovanja, a zakon ne poznaje razne oblike nasilja koje nije fizičko, a jednako je strašno, kao oblik krivičnog djela.

Inicijativi Nisam tražila prethodila je ispovijest Milene Radulović koja je svog učitelja glume prijavila za seksualno zlostavljanje. Stvari su koincidirale tako da su u cijeloj regiji, ali samo u prvoj fazi, prijave te ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju dolazile sa dramskih akademija. Koliko je važno znati, a što nam svakako potvrđuju i druga svjedočenja, da ne postoji profesija za koju je vezan određeni oblik nasilja i da tu nema nikakvih pravila?

Mi smo pokrenule stranicu iz solidarnosti prema kolegici. Logično da su i ostale osobe sa dramskih akademija i pozorišta u regionu počele dijeliti svoja iskustva, a posljedično su se pridružili i ostali. Naša profesija je stigmatizirana dodatno u javnom prostoru kada su u pitanju žene i to je ono na što smo impulsivno odmah reagovale, uošte ne sumnjajući da se to dešava svima i svugdje. Nisu svi muškarci nasilnici, ali je svaka žena u životu barem jednom doživjela neki oblik rodno zasnovanog nasilja. I neki muškarci također. Živimo u patrijarhalnim, tradicionalnim društvima gdje muškarci misle da zaslužuju poštovanje samim tim što postoje, a žene trebaju da ga zasluže tako što će se uklapati u muške vizije toga kako žena treba da izgleda i da se ponaša. Ono što je indikativno je da su neke ustanove odlučile da reaguju, prije svega dramske akademije u Ljubljani i Zagrebu. Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o „primitivizmu“. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.

Već u prvim danima inicijativa Nisam tražila prevazišla je okvire djelovanja grupe posvećenih pojedinki koje su se okupile na volonterskoj osnovi. Jesu li se u međuvremenu pronašli načini za formalniji vid djelovanja i konkretniju podršku vama?

Na žalost moram reći da nisu, iako je bilo raznih razgovora i napora da se to učini. Pojedinci i pojedinke i neka udruženja i inicijative jesu, ali svi oni koji su na poziciji da imaju veći utjecaj prosto se nisu snašli šta učiniti i kako reagovati, tražeći od nas da im ucrtamo smjernice. Naša želja i potreba je bila da pokrenemo ovu temu u javnom prostoru, podignemo svijest o problemu, damo povod da se promjene učine, a ne da donosimo zakone, otvaramo centre za pomoć i time postanemo još jedna u nizu atomiziranih organizacija sa ograničenim poljem djelovanja ili da radimo posao bilo koga ko je već plaćen da taj posao radi.

Na otvoreno pismo adresirano Federalnom parlamentu niste dobile odgovor. Postoje li komunikacija sa predstavnicima/ama vlasti na nekim drugim razinama, da li vam se neko javljao samostalno, mimo parlamenta i političke partije da podrži, pomogne…?

U međuvremenu smo dobile odgovor, ali rješenje još ne. Taj zakon je davno trebao biti izglasan i vraća se zbog tehnikalija. Budući da je država u potpunoj paralizi, teško je reći kada bi uopšte ovaj problem mogao doći na red. Čini se da ćemo još dugo čekati da se to desi. A i kada se desi pitanje je kako će se implementirati. Ko su ljudi s kojima žrtve dolaze u dodir, a koji su prva instanca u radu s njima i kako senzibilizirati policijske službenike, sudije, medicinsko osoblje i doktore uopšte da shvate koliko je delikatno razgovarati sa žrtvama nasilja, to je tek najkompleksnija priča. Promjene ne dolaze samo s vrha, već trebaju simultano da dolaze iz svih pozicija.
Neki zastupnici i zastupnice na federalnom nivou i neki političari koji djeluju na kantonalnom nivou su reagovali/e na inicijalni impuls, ali bojim se da im je pažnja odlutala na neke druge teme koje se u ovom momentu čine važnim i da bi svakako trebali da se podsjete da ovaj problem još stoji neriješen.

Imate li informaciju šta se dešava sa prijavama koje su rezultat seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na bh. fakultetima, postoji li opasnost da se ponovi scenarij afere sa Pravnog fakulteta od prije više od deset godina, na kojem pored svih optužbi nije bilo pravnih posljedica po optužene za seksualno zlostavljanje?

Što se tiče prijava u Sarajevu, ne osim tog jednog odgovora koji je stigao sa Akademije scenskih umjetnosti, a koji je blago rečeno, na ljudskom nivou poražavajući, a koji sam već pomenula ranije. Znate, i fašizam je suštinski primitivizam, pa ga to ne pravda. Isto to je i mizoginija. U Hrvatskoj već postoji tim koji pokušava promijeniti etički kodeks i sankcionisati počinitelje jer ni njihovi propisi unutar Univerziteta nisu mnogo bolji, ali bar postoje ljudi koji su to prepoznali i odlučili aktivno raditi na tome. Mi kao društvo ne shvatamo da ne može i ne treba biti sud prva i jedina instanca na kojoj se problemi u društvu rješavaju. Da propisima unutar institucija kao manjih organizacionih jedinica i zajednica možemo i moramo sankcionisati društveno neprihvatljiva ponašanja. Ovdje korumpirano sudstvo oslobađa počinitelje na osnovu zakona koji se široko interpretiraju, ili ih uopšte ne tereti, a onda je ustanova dužna vratiti počinitelje na posao jer je sudska presuda oslobađajuća ili je uopšte nije bilo jer taj oblik nasilja ne spada pod krivično djelo. A njihovo ponašanje dokazano krši postojeći etički kodeks. Samo što etičkim kodeksom nisu regulisane sankcije pa on zapravo služi samo kao mrtvo slovo na papiru.

Da li nam sve što se dešavalo nakon što je Milena Radulović prijavila zlostavljača a što uključuje i ohrabrivanje drugih žrtava i njihov izlazak u javnost te inicijative koje su pokrenute ukazuje na mogućnost ozbiljnijih promjena kada je riječ o odnosu prema seksualnom nasilju na Balkanu?

Sigurno. Upitan je samo nivo očekivanja. Svaka temeljita promjena dolazi sporo. U društvu u kojem svi svaki dan prijete nasiljem, od državnog predsjedništva, do fudbalskih huligana i nervoznih sugrađana, morat ćemo svi naučiti ponovo kako postati ljubazniji jedni prema drugima, kako pružiti povjerenje, ali i kako ga ne iznevjeriti kada je dato i preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Od tih malih promjena možemo već danas krenuti svi. Za one krupnije, morat ćemo se naoružati strpljenjem.

Kako bi u nekom idealnom scenariju po vama trebala da izgleda inicijativa „Nisam tražila“ u budućnosti?

Mi smo, zapravo vrlo otvorene za sve prijedloge i ko god želi, može nam pisati na nisamtražila@gmail.com, a mi i dalje planiramo raditi na podizanju svijesti o ovom problemu, ukazivati na nasilje koje se dešava i biti prisutni, te pomoći kako god možemo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Danijela Majstorović, univerzitetska profesorica i teoretičarka kulture: U bh. poraću i postsocijalizmu, desio se jaz privilegovanih i neprivilegovanih, mislim da tu nikakva reforma ne može pomoći, jedino revolucija, otpor i nepristajanje

“Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva”, kaže Danijela Majstorović, redovna profesorica na Univerzitetu u Banja Luci, teoretičarka kulture, rediteljka, osnivačica BASOC-a i umjetnička direktorica Feminističkog festivala BLASFEM, feministica i aktivistica.
Danijela Majstorović govori u intervjuu o događajima koji su koincidirali s njenim odlaskom na prestižnu Humboldt stipendiju, a što uključuje i imenovanje u zvanje redovne profesorice koje se pokušavalo osporiti dovođenjem u pitanje njenog naučnog rada. Razgovarale smo i o tome koliko je važno da žene pišu posebno kada i same pripadaju periferiji, o poziciji radinica, o ženama tokom pandemije COVID-a, o obrazovanju i odlascima…
“Žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke”, smatra Majstorović dok priželjkuje “žestok ženski otpor i pobunu”.

Piše: Kristina Ljevak

Potpuna promjena života a i svijeta kakvog smo poznavale dogodila se tokom tvog boravka u Njemačkoj gdje si bila kao stipendistkinja Fondacije Humboldt na Univerzitetu Justus Liebig u Giessenu.
Osim što si iz pozicije izmještenosti učestvovala u adaptaciji na život izmijenjen COVID-om, i u Njemačkoj si bila, ako se ne varam, posvećena temama migracija koje su jedna od tvojih trajnih preokupacija, ali i teorijskoj analizi pokreta kakav je Pravda za Davida.
Tamo je i nastala tvoja nova knjiga „Periferna sopstva“.
Možeš li nam za početak malo približiti svoj naučni i autorski rad u Njemačkoj i koliko ti je, ako se odmaknemo od pandemije, prijao odmak od svakodnevice kakva je bosanskohercegovačka i posvećenost autorskom radu i istraživanju?

Moj odlazak u Njemačku koincidirao je sa nekoliko privatno-političkih stvari u prvom redu sa mojim izborom u zvanje redovne profesorice oko kojeg su neki od tadašnjih članova Senata imali dileme do te mjere da su propitivali naučnost mojih radova vraćajući izvještaje skoro pet mjeseci kao ping pong i zbog čega se dogodilo da zamalo ostanem bez posla. Posljednji put su ga vratili traživši da se urednici prestižnih časopisa u kojima imam radove izjasne pismeno da to „zaista jesu naučni radovi“, nonsens koji se ne radi i koji bi mi oduzeo još vremena, nakon čega sam tražila mišljenje Ministarstva nauke i tehnologije RS koje je stiglo i bilo u maniru „kako vas nije sramota, pa naravno da su to naučni radovi.“ Dok većina mojih kolega koji pomalo objavljuju po lokalnim i regionalnim časopisima nisu imali ove probleme i izbori su im proticali glatko, mene su sa radovima u indeksiranim SSCI i AHCI časopisima i knjigama objavljenim za John Benjamins, Palgrave i Biblioteku XX vek oni sačekali u zasjedi i tad sam shvatila da se moram boriti sama baš kao u nekakvom kafkijanskom procesu i da nema niti pojedinaca, niti zajednice niti institucije koja bi me zaštitila. Postavši vjerovatno najmlađa redovna profesorica u BiH sa trideset i devet, to ljeto me je dočekala iznenadna autoimuna bolest iz stanje opšteg zdravlja. Avgust 2018. sam provela po bolnicama a početak septembra kad sam otišla za Njemačku, stigao je nalaz da zapravo nemam leukemiju već hipoplaziju hematopoeze, bolest hladnih aglutinina i trombocitopeniju, sa kojima se može živjeti. Kad pogledam unatrag, ovo mi sad izgleda kao nekakvo institucionalno kažnjavanje zbog stvari koje sam rekla, zbog kojih sam ustajala i protiv kojih sam protestvovala, kao što je to bio intervju za Oslobođenje pod nazivom „Prijestolnica ne slavi zločin(c )e“ gdje sam govorila o kandidaturi Banja Luke za EPK kroz nužnost progovaranja o Banjaluci u ratu i socijalizmu. Kako god bilo, sav taj stres je bio okidač za stanje u kojem se moje tijelo našlo i nije bilo povratka nazad. Nekih osam mjeseci kasnije dogodilo se da sam dobila prestižnu stipendiju Humboldt da sprovedem istraživanje „Okupiraj ili napusti- konstrukcija perifernih sopstava u bosanskohercegovačkom zamrznutom konfliktu kroz proteste i ekonomske migracije“ nakon čega sam se vratila na Univerzitet u Banjoj Luci gdje i dalje radim i nastojim da inspirišem studente da budu najbolji u onom što rade bez obzira na to odakle dolaze ali i da budu svjesni svojih tijela i da se ne iscrpljuju pretjerano i procjenjuju svoje bitke i zalaganja.

Tokom mog izbora u zvanje, zapravo desetak dana prije istog nestao je jedan student, dvadeset jednogodišnji mladić David Dragičević i odlazeći na proteste na Trg Krajine vidjela sam da se u Banjaluci dešava nešto drugačije, da su ovo masovniji protesti, da se na ovim protestima rađa neko novo zajedništvo koje ne podliježe etnonacionalnim podjelama, koje kod nas koliko god da su historijski uslovljene prikrivaju stvarne odnose moći i kapitala stečenog u ratu i poraću i truju društvene odnose. Afekti, emocije, politički zahtjevi, borba sa policijom sve je isplivavalo, sve se artikulisalo i izgledalo je kao da akumulirano građansko nezadovoljstvo treba da ima neku katarzu, neki epilog budući da smo se svi nadali drugačijem ishodu izbora 2018. godine, što mi je dosta mojih ispitanika i priznalo. Ta eskalacija nažalost završila se 30.12.2018. godine kad je policija lovila ljude nakon velikog protestnog skupa podrške kada je i otac ubijenog mladića nestao a potom zatražio azil u Austriji koji mu je prije nekoliko sedmica i odbijen. Naravno i kao pripadnici društva i kao roditelju bilo mi je strašno da ti mogu ubiti dijete a da za to ne samo da niko ne odgovara već da treba skoro tri godine da se pokrene procedura a ko zna koliko će trebati da se slučajevi riješe.

Ovo sad je situacija potpuno drugačija gdje svi čekamo nekakvo restrukturiranje ne samo dejtonske BiH već i cjelokupnih društvenih odnosa u kojima tražimo pravdu a gdje je sve izvjesnije da su potrebne tektonske promjene da dođe do makar sitnog pomaka. Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da od rata naovamo nije bilo gore. Afere sa kiseonikom su nam pokazale da npr. porodice pacijenata iz Republike Srpske, koji se liječe od kovida podnose krivične prijave protiv npr. direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH Aleksandra Zolaka i pojedinih opozicionara koji su im tu aferu razotkrili tereteći ih da su djelovali kao organizovana kriminalna grupa i pozivali na rušenje ustavnog uređenja. Ove primjere navodim jer je bez njih teško sagledati da su kod nas upravo ta paradoksalnost, nezadovoljstvo, strah i nedostatak prilika i izmorenost da se sačekaju promjene i bolje sutra ovdje doveli do masovnog egzodusa naših ljudi u zemlje EU, prvenstveno Njemačku ali i Austriju i Hrvatsku da se nikad ne vrate. Masovni odlasci ugasili su nadu da će se ovdje ikad formirati kritička svijest ili neka održiva politička opcija koja ima snage prikupiti nezadovoljnike kao smislenu kontru i osvojiti dio moći.

Sva ova teška pitanja i beznadežnost bili su mi vodilja u pisanju knjige „Diskurs i afekt u postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini: Periferna sopstva“ u kojoj sam govorila o sopstvenoj politizaciji, klasnoj svijesti, lijevoj i feminističkoj političkoj orijentaciji ali i saučesništvu u protestima ili društvenim pokretima odnosno migracijama kao transnacionalnim kretanjima. Sve ovo mi je dalo snagu i legitimitet i jednu vrstu autorskog integriteta jer je veoma važno da žene pišu pogotovo sa periferije kojoj i sama pripadam. Na sve to je došla pandemija koja je nepovratno promijenila živote kako u centru tako i na periferiji i taj hijatus je otvorio prostor za pisanje kao usamljenički i refleksivni proces. Opet paradoksalno, život na periferiji za vrijeme pandemije bio je slobodniji ali je kod nas puno manje odgovornosti odnosno neodgovornosti koja već decenijama prolazi nekažnjeno.

Migracije ljudi iz Bosne i Hercegovine su najčešće one koje možemo nazvati „trbuhom za kruhom“. Neki idealan oblik migracija bio bi privremeni koji bi podrazumijevao edukaciju mladih ljudi i njihov povratak s novim znanjima i vještinama u matičnu sredinu. Ali mi smo daleko od tog scenarija i edukacija mladih vani je nerijetko i njihova ulaznica za ostanak u uređenijem društvu.
U maločas spomenutom intervjuu kolegici Gordani Katana si rekla kako je za tebe važno da studentima/studenticama s margine, nekom ko nema priliku da napravi nešto, ponudiš šansu da dobije dobro obrazovanje. Koliko se u našem društvu osim kada treba generalizirati i naružiti mlade uopšte govori o kvaliteti obrazovanja koje se nudi i koliku štetu pravimo zbog toga što se ne bavimo popularizacijom nauke?

Cirkularne migracije o kojima govorite ne stoje, iz BiH i regiona, uključujući npr. i bh. građane su mit, ima ljudi koji se vrate ali jako malo, većinom odlaze da ostanu jer za povratnike nema prilika. Skoro smo pokrenuli i platformu Radio Migrant sa kolegama i koleginicama iz BiH, Njemačke i Bugarske i već radimo intervjue sa migrantima različitih profila i baš skoro smo razgovarali sa doktorskim studentima iz Crne Gore i Srbije koji nastoje po svaku cijenu ostati u Njemačkoj jer tvrde da se stvari neće promijeniti u narednih 50 godina, to je svakako strašan gubitak za zemlje porijekla kao što je i za BiH strašno da je prema procjenama izgubila preko 200 000 ljudi samo od 2015. Druga je sad stvar šta se s tim ljudima dešava u smislu poslova, integracije, eksploatacije, nemogućnosti djece, pogotovo pubertetskog uzrasta, da se izbore da idu u gimnazije a ne neke druge jer jedino s gimnazijom mogu na univerzitet dok sa ostalima mogu samo ići na tzv. Ausbildung. Postoji tu dosta stvari koje sam naučila gotovo etnografski, samim životom u gradu Offenbachu, koji je tradicionalno migrantski i u kojem žive generacije i talasi naših ljudi. Kada gledam svoje studente, dosta njih je imalo priliku da se obrazuje u inostranstvu i da tamo nađu poslove, skoro je jedna moja studentkinja rekla da sam ih ja učila da „ne budu ovce za šišanje“, ona danas radi u jednoj berlinskoj gimnaziji i proputovala je svijetom. Nažalost naši ljudi i to oni najbolji odlaze ili su već otišli i rijetki su oni koji nastavljaju s borbom.

Bez da govorim o hegemoniji engleskog jezika te naučnim časopisima, citiranosti i navigaciji unutar akademske zajednici i sl. obrazovanje je posebna, velika tema, ali nekako od obrazovanja kao nadgradnje ne zavise ljudski životi kao kad je riječ o zdravstvu, posebno u pandemiji. Da bi obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe funkcionisali, potrebna je država kojoj je to u interesu, u našoj su na snazi samo interesi pojedinaca i klanova i zato nam se sve i urušava, biti bolestan u jednoj bh. bolnici sa lošim respiratorima i industrijskim kiseonikom je nešto najgore što se može zamisliti.

Bila si dio istraživača_ica posvećenih jednom fenomenu – radnicima_ama tuzlanske fabrike Dita.
Odbrana Dite, bila je, kako kažeš, odbrana prava na rad.
Koliko su u postjugoslovenskom društvu najviše pravo na rad gubile žene i kako gledaš na sveprisutnu popularizaciju žena angažovanih na nekim srednjim menadžerskim pozicijama u bankama, one su najprisutnije na naslovnim stranicama, onda kada na tim istim naslovnim nisu žene koje su doživjele tragediju ili rodile dijete?

O stereotipizaciji žena unutar medija sam pisala još prije petnaest godina i tu se malo šta promijenilo, na stranu džender programi, ngo i sl. koji već godinama žive od toga, ja sam u tom smislu socijalistkinja, žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke, prema riječima Milke Kufrin „jednakost je postojala samo u četi“ i ženama niko ništa neće dati, sve su morale i moraju same izboriti. Bilo jednakost bilo da ih se ne maltretira. U bh. poraću i postsocijalizmu, desio se jaz privilegovanih i neprivilegovanih, mislim da tu nikakva reforma ne može pomoći, jedino revolucija, otpor i nepristajanje. Jedan žestok ženski protest i pobuna.

Samo u prvim mjesecima pandemije govorilo se o ženama na prvoj liniji odbrane, bilo da su dio medicinskog osoblja ili su radnice u trgovinama. Takođe se samo u prvim mjesecima govorilo o povećanom broju nasilja nad ženama.
Ponašamo se kao da su s prestankom izolacije prestali i ovi problemi, kao da strah, neizvjesnost, gubitak radnih mjesta nije dodatno destabilizovao ženu u Bosni i Hercegovini.
Imamo li mi uopšte predstavu sada koliko će se „nova normalnost“ kako od milja zovemo pandemiju koronavirusa odraziti na žene u svim segmentima njihovog življenja i djelovanja?

Problemi će se samo povećavati i samo će biti gore, ne samo da smo postali poprište svjetskih previranja, a tome svjedoči i naša burna istorija, već se svjesno urušava i ono malo što smo naslijedili iz socijalizma, bila je to puno ozbiljnija država i tome svjedoči njena dosta duga razgradnja. Nama niko ništa neće dati, sve što želimo moramo oteti, moramo pametno igrati, birati bitke i praviti savezništva. Ili možemo otići. Ono što bih voljela u ovim godinama jeste da radim svoj posao i da mogu obezbijediti život sebi i svojoj porodici, kako stvari stoje pomalo je suludo o tome maštati u Bosni. Ipak na neki paradoksalan način periferija je mjesto gdje će se odviti budućnost, prema Jamesu Ballardu, i sve ono što se dešavalo na Balkanu bilo je avangarda za EU i SAD uključujući i porast desnice i fašizma. Ali i kad ne možeš, ti probaj, kad padneš, podigni se, bilo bi dobro da imamo podizače i podupirače kad nam se to desi. Istorija svih dosadašnjih društava je historija klasne borbe kako nas uči Marks. Ja sam zagledana u budućnost u onom što mislim i radim ali politika sjećanja je ključna jer ako neprijatelj pobijedi, ni mrtvi neće biti sigurni kako nas uči Walter Benjamin.

Zbog pandemije nisu se održala ni posljednja dva BLASFEM. Koliko je važno da ne izgubimo te sigurne prostore okupljanja i vanprojektnog feministričkog djelovanja?
Između ostalih, gošće BLASFEM-a svojevremeno su bile i hrabre žene Kruščice.
Mislim da je ta priča generalno jedna od najvažnijih koja se dogodila ovoj zemlji.
Koliko je borba za spas prirodnih resursa upravo feministrička borba i koliko se kroz nju žene mogu izboriti i za neke druge ciljeve, poput žena Kruščice koje su promijenile strukturu vlasti u svojoj mjesnoj zajednici?

Sjajne žene su posjećivale BLASFEM; svakako radnice Trenteksa, Dite, žene Kruščice. BLASFEM se priprema za 2022. godinu, prosto smo previše dugo bez tog mjesta susreta svih tih divnih žena koje su donosile svoje borbe, energije, tijela i gdje smo imale osjećaj zajednice. Moram još nešto reći, pandemija je stvorila jednu vrstu izolacije, i života puke reprodukcije, koja se prenijela nažalost i na feminističke krugove. Ne mogu a da ne primijetim da smo se sve nekako učahurile, da smo se prestale zvati, viđati, okupljati. Tokom perioda u Njemačkoj gdje smo bili prilično izolovani i zbog strogih mjera ali i tzv. zabrane izlaska poslije devet sati, nakon onog početnog momenta pandemija koju dijeli čitav svijet od Banjaluke do Los Angelesa na kraju sam se čula s porodicom i neko dvoje-troje ljudi, beskrajni online sastanci, predavanja, nikakav društveni život, osim tog klastera nas par u Offenbachu. Ne znam da je bilo mnogo drugačije i kod nas, za mnoge je izvuklo stvar to što su išli u prirodu, obrađivali zemlju ili se posvetili kućnim ljubimcima, skoro mi je prijateljica iz Zagreba rekla da ju je doslovno spasio njen pas. Bez društvenosti, okupljanja pa i dokolice, festivalske ili kakve druge nismo u stanju misliti ovo što nam se dešava. Pandemijski period su obilježile ne samo bolest i siromaštvo, već i razlazi, razvodi, gubici posla tako da je BLASFEM za mene šansa da se o svemu tome progovori, da vidimo gdje smo i „u koja smo doba“.

Kada spominjem vanprojektno djelovanje moram i ono projektno kakvo je najčešće u Bosni i Hercegovini.
Primijetiš li koliko nedostaje reakcija iz BiH kada se nešto važno dešava u regiji, bilo da je riječ o feminizmu, antifašizmu ili ljudskim pravima u najširem smislu, mislim na reakcije organizacija, ne na pojedince_ke koji naravno postoje. Ponekad imam utisak da život van njihovih projektnih kvadratića i ne postoji.

Bosna i Hercergovina je čudna zemlja, beskrajno lijepa i tragična, boli gledati njeno svakodnevno urušavanje, poziciju i gotovo jednaku opoziciju koje jedino imaju zajedničku želju za vlašću. Kako te želje nema na ljevici, a pod ljevicom ne mislim na nominalno lijeve stranke, e pa nema je jer nema ni ljudi, nema ozbiljnog ni novinarstva, ni prosvjete, došli su i stvorili smo šarlatane koji nigdje nisu prispjeli i jedino ovdje mogu biti to što jesu. Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva.

Ovaj intervju nastaje u okviru serije tekstova posvećenih promjenama koje su započete zahvaljujući hrabrosti i odgovornosti beogradske glumice Milene Radulović. Početkom godine kada je Milena prijavila svog učitelja glume Miroslava Aleksića za silovanje ja sam vjerovala kako će godinu kasnije regija biti bitno drugačija.
Danas se Aleksić brani sa slobode, njegova supruga ga grčevito brani i istovremeno prima novu klasu studenata_ica glume na FDU, a u Bosni i Hercegovini nakon prvih mjesec-dva Facebook reakcija, kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Ja i dalje vjerujem da se promjene koje je Milena Radulović pokrenula ne mogu zaustaviti, samo da je proces spor. Kakva su tvoja očekivanja i kako komentarišeš postojeću situaciju, posebno u BiH gdje se pravimo kao da je sve u redu?

Milena Radulović i Danijela Štajnfeld su heroine našeg doba, procese koje su one pokrenule treba da iznesu mediji i pravosuđe, baš i one kao i Davor Dragičević i aktivisti i aktivistkinje grupe Pravda za Davida traže pravdu koja je ne samo njihova već i društvena pravda. Mi smo jaka i odgovorna društva samo u onoj mjeri u kojoj možemo da se izborimo sa društvenom nepravdom.

Neki dan sam se neovisno o ovom razgovoru sjetila tvog odličnog dokumentarca „Posao snova“ i razmišljala kako sam bila naivna misleći da su devedesete i početak dvijehiljaditih najgore što nam se moglo dogoditi, a sve zbog onog nesretnog ženskog benda koji simulira da svira na televiziji Vikom.
Danas mi zbog sadržaja na instagramu djeluje kao da ljudi simuliraju kompletan život.
Šta ti prvo uočiš kada praviš poređenje između današnjeg života ispunjenog terorom mladosti, imperativom sreće, nužnosti zdravog života i onog raspada od prije 30 ili 25 godina?

Pa danas je slika komplikovanija jer te podjele od prije petnaestak godina više ne stoje. Medijska scena se poprilično izdiferencirala, tako da unutar dijapazona Brena-Ceca-Karleuša postoji čitav spektar Aleksandri Prijović i Tanja Savić a da ne govorim o Senidah i sl. Ono što je karakteristično za BiH u poređenju sa Srbijom i Hrvatskom koja ima svoje javne intelektualke poput Marije Ratković ili Biljane Srbljanović, odnosno Nore Verde ili Rumena Bužarovska iz Makedonije, BiH ima izuzetno obrazovane žene koje vidim i čitam na Fejsbuku ali ih ne vidim u medijima glavnog toka. Vikom je danas svojevrstan vintage ali ja se ne zgražavam nad popularnom kulturom već je gledam u svjetlu jasnih političkih ekonomija, identitarnih matrica i publike.

Majčinstvo i feminizam je tema koja bi iziskivala poseban razgovor ali na kraju samo da je se dotaknem u kontekstu društvenih mreža, da li registruješ trend euforičnog majčinstva na instagramu i život s filterima koji zanemaruje cijeli vagon važnih tema koje majčinstvo podrazumijeva posebno u našem društvenom kontekstu?

Majčinstvo je prokleto teška stvar, naročito ako želiš i posvećena si društvenoj borbi za bolje sutra tvoje djece. Osim toga majčinstvo je kroz instagrame i tu euforičnost poprilično fetišizirano. Ja sam dugo mislila da ne mogu imati djecu i da nikad neću biti majka, sjećam se da sam tad mislila i o svom tijelu kao neadekvatnom, način na koji se danas govori o tzv. ženama koje ne žele ili ne mogu imati djecu je ili katastrofalan ili ih potpuno marginalizuje a da ne govorim o majkama i roditeljima djece sa posebnim potrebama ili napuštenoj, domskoj djeci. Dakle majčinstvo i djeca dolaze u različitim narativima/diskursima, picture perfect roditeljstvo zadaje obrasce kao i model super žene koja može sve. To je pogubno. Možda je i najopasnija stvar stavljati majčinstvo samo u sferu privatnog, intimnog, na taj način se žene nikako ne mogu osnažiti već samo ušutkati. Potrebni su nam regionalni feministički glasovi koji snažno progovaraju o ovim opresijama.