Silovanje definisati kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve, inicijativa Sarajevskog otvorenog centra i Fondacije CURE

Prema navodima pojedinih elektronskih medija, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u optužnici protiv taksiste koji se sumnjiči da je silovao ženu koja je koristila uslugu taksija, prekvalifikovao krivično djelo silovanja u „spolni odnos sa nemoćnom osobom“.
Tim povodom Sarajevski otvoreni centar i Fondacija CURE uputili/e su inicijativu da se silovanje definiše kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve.

Piše: Kristina Ljevak

„Ne ulazeći u razloge navodne odluke Tužilaštva da prekvalificira jedno krivično djelo u drugo, želimo ukazati na trenutna neadekvatna zakonska rješenja. Neophodno je terminološki razlikovati krivično djelo silovanja i druga krivična djela seksualnog nasilja, kao i sva ostala neželjena ponašanja seksualne prirode u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakva zakonska rješenja, prema kojima se krivično djelo ne smatra silovanjem ukoliko počinitelj nije upotrijebio silu ili žrtva nije bila u mogućnosti da pruži otpor, i njihovo provođenje utiču na stepen prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja i silovanja, te povjerenje žena u institucije“, naveli su u saopštenju ove dvije organizacije.
Da li “spolni odnos sa nemoćnom osobom” sugeriše probleme ne samo terminološke i pravne prirode gdje bi zbog prekvalifikacije trebala biti blaža kazna nego i problem ukupnog izostanka sluha pravosuđa kada je riječ o tretmanu žena žrtava seksualnog nasilja pitala sam naše sagovornike/ce.
„Izuzetno teško je komentarisati odluku tužilaštva bez uvida u cjelokupan predmet a samo a osnovu informacija koje su dostupne putem medija. Tužilaštvo u svakom predmetu ima izuzetno zahtjevan zadatak. Tužioci moraju da utvrde činjenice i da osiguraju dokaze koji će potvrditi postojanje tih činjenica. I konačno da na osnovu toga optuže osobe za određeno krivično djelo na način definisan krivičnim zakonom. Jedan od tih elemenata na način kako je uređen Krivičnim zakonom FBiH je i “upotreba sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe” odnosno pitanje “prisile”.
U tom kontekstu mi možemo govoriti o terminološkoj razlici između načina na koji je ovo djelo uređeno u odnosu na standard koji uređuje Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Naime, Konvencijski standard je da silovanje kao i druga dijela seksualnog nasilja predstavlja nezakonite radnje koje su nastale bez pristanka osobe a ne zbog prisile. Komitet Vijeća Evrope koji prati primjenu ove Konvencije (GREVIO komitet) dolazi u Bosnu i Hercegovinu u oktobru ove godine i vrlo je izgledno da će zaključiti da trenutna definicija krivično djela silovanja nije u skladu sa Konvencijom. Isto tako, Evropski sud za ljudska prava je u ranijim predmetima (npr. M.C. protiv Bugarske od 4.01.2003. godine) da “rigidni pristup procesuiranju djela seksualne prirode, kao što je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaštitu spolne autonomije pojedinca.” To znači da je pitanje “prisile” jedno od pitanja koje dovodi u primjernu Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Dakle bez obzira na ovaj konkretan slučaj mi ćemo morati prilagoditi svoje krivično zakonodavstvo prema ovom standardu. Nažalost, to do danas nije učinjeno iako su se dva entiteska zakona od stupanja na snagu Konvencije mijenjali više puta.
Bez obzira na takvo stanje u konkretnom predmetu postoje dva rješenja koja mogu osigurati primjenu i Istanbulske i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedna je direktna primjena standarda koji su utvrđeni ovim dokumentima od strane suda odnosno “odsustvo rigidnog pristupa pojmu prisile” da bi se osiguralo da je odluka usklađena sa ovim dokumentima ali i Ustavom BiH. Iako možda ovo zvuči apstraktno ili nemoguće ne treba zaboraviti da je Sud BIH taj pristup koristio u presudama za silovanja tokom rata i prije nego što je Krivični zakon BiH izmjenjen.
Drugi je pravna mogućnost koja već postoji u Krivičnom zakonu FBiH a to je da je krivično djelo ” Spolni odnošaj s nemoćnom osobom” izjednačeno sa krivičnim djelom “silovanja” kada je počinilac učini prema osobi spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju u stanju nemoći čije je stanje nesposobnosti za otpor sam izazvao ili je u tome učestvovao. Da li je ova druga mogućnost primjenjiva u konkrentnom slučaju teško je ocijeniti jer nemamo uvid u dokaze. Ako jeste, onda počiniocu prijeti ista kazna zatvora kao da je osumnjičen za krivično djelo silovanja koje i sadržinski predstavlja djelo seksualnog nasilja.
I konačno, bez obzira na pravnu kvalifikaciju i tužilaštvo i sud imaju obavezu efikasnog sankcionisanja počinilaca ovih djela. Stava sam da na način na koji su definirana ova djela u Krivičnom zakonu FBiH da sud može a i ima i obavezu da izrekne adekvatnu sankciju u ovom ali i u drugim predmetima.
Smatram da moramo imati povjerenja u rad tužilaštva ali da istovremeno trebamo da insistiramo na dosljednoj primjeni kako zakona, Ustava BIH u kojem je sadržana Evropska konvencija tako i Istanbulske konvencije. I konačno izuzetno je bitno da u tom procesu ne stvaramo mit o nekažnjivosti jer to ne zaslužuju žrtve ovih djela. Posebno jer je jasno da pravosuđu postojećim pravnim okvirom nisu vezane ruke“, objašnjava Adnan Kadribašić, stručnjak za ljudska prava i ravnopravnost spolova.
„Kao što smo navele u našem saopštenju, mi ne ulazimo u razloge zbog kojih je tužilaštvo izvršilo prekvalifikaciju iz jednog krivičnog djela u drugo, niti stavljamo bilo šta na teret tužilaštva. Razlog donošenja takve odluke može biti i taj da su smatrali da je lakše dokazati krivično djelo spolnog odnosa sa nemoćnom osobom nego silovanje, pa su se zato odlučili izvršiti prekvalifikaciju kako bi postigli kakvu-takvu pravdu. Ako to jeste slučaj, onda je poražavajuće što se tužilaštvo mora služiti ovim metodama zbog načina na koji su uređena ova krivična djela u KZ FBiH, ali i zbog toga što su vjerovatno svjesni kako se ophodi prema žrtvi silovanja na sudu. U našem društvu se obično traži ‘idealna žrtva’ – osoba koja ne pije, ne puši, ne nosi suknjice, ne hoda sama navečer, ima jednog partnera i čuva svoju nevinost za brak. Ako nisu ispunjeni svi ovi uslovi kumulativno, onda možemo dovesti u pitanje kredibilitet žrtve i postaviti pitanje ‘A možda je tražila? Dok za tuženu stranu vrijedi pretpostavka nevinosti, za tužiteljicu je to pretpostavka vinosti – kriva je dok se ne dokaže suprotno. To potvrđuju i pitanja koja se postavljaju žrtvi na sudu: ‘Zašto se niste branili? Pogledajte koliki su Vam nokti, što ga niste ogrebali?’. Ako su ovako tretirane na sudu i od strane ljudi koji bi trebali biti objektivni i profesionalni, ne možemo očekivati da se okolina ponaša drugačije“, navodi Amina Dizdar, programska koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru.
„Najkraći odgovor na ovo pitanje je da, nažalost. U Bosni i Hercegovini ne postoji zvanična politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad djevojčicama i ženama, i vi svako malo imate slučajeve poput slučaja o kojem danas govorimo. Nažalost, ni sudstvo ni tužilaštvo, i pored dobre volje izražene na mnogim sastancima i konferencijama koje se tiču nasilja nad ženama, u praksi ne provodi dovoljan broj preventivnih mjera sankcionisanja koje bi poslale poruku da je bilo koji oblik nasilja nad ženama u našem društvu neprihvatljiv. Ovaj slučaj prekvalifikacije djela u ‘spolni odnos sa nemoćnom osobom’ je upravo takav. Često imamo osjećaj da se sprovodi politika zadovoljavanja ‘norme’ a ne ‘suštine’, pa čak i da je statistika o slučajevima nasilja nepotpuna – jer praksama prekvalifikacije djela vi šaljete poruku ženama koje su preživjele nasilje da ne prijavljuju slučajeve nasilje – a sve što nije prijavljeno i zabilježeno – nije se ni desilo.
Pored toga, stalno slušamo na medijima izjave predstavnica organizacija civilnog sektora koje očajnički pozivaju državu da uradi više, kako bi se osigurao mehanizam zaštite i podrške svim ženama i djevojčicama koje su preživjele neki oblik nasilja. Stalni problemi oko finansiranja sigurnih kuća, nedostatak politika upošljavanja žene koje su preživjele nasilje, ekonomska zavisnost i slično, su prepreke sa kojima se suočava svaka žena koja želi da izađe iz kruga nasilja. Kako i na koji način možemo podržati ženu da prijavi nasilje ako službe podrške nisu dostupne?
Nedostatak besplatne i stručne pravne pomoći, nedostatak servisa za djecu, programi resocijalizacije – i tako možemo u nedogled. A da ne spominjemo probleme sa kojima se žene suočavaju u novoj realnosti izazvanoj pandemijom COVID19“, smatra Selma Hadžihalilovi, projektna koorinatorica u Fondaciji CURE.
Da li pravosudni sistem kod nas čini bilo šta da ohrabruje žrtvu, posebno sada kada se u cijeloj regiji pokrenuo jedan nesvakidašnji talas, gdje se žene, zahvaljujući jedna drugoj, odlučuju i prijaviti počinioca i izaći u javnost tim povodom bilo je takođe jedno od postavljenih pitanja povodom događaja koji su prethodili inicijativi CURA i SOC-a.
„Bosna i Hercegovina ima obavezu da osigura preduslove da žrtve imaju puni pristup pravdi u smislu prevencije, gonjenja počinilaca i adekvatnog kažnjavanja. U tom pogledu mi radimo mnogo kada je u pitanju nasilje u porodici kao jedno od djela iz Istanbulske konvencije ali po mojoj procjeni manje kada su druga djela u pitanju uključujući silovanje i druga djela seksualne prirode. To se posebno odnosi na postojanje sveobuhvatne politike (pristupa) što jeste također standard Istanbulske konvencije. I pored toga u zadnje vrijeme se sve veća pažnja posvećuje podršci radu pravosuđa da adekvatno primjeni standarde Istanbulske konvencije kroz obuke i razvoj priručnika.
Ne znam do koje mjere ove informacije dopiru do žrtava posebno u klimi u kojoj postoji izraženo nepovjerenje u rad pravosuđa. Ali ono što bi bilo bitno je da komuniciramo javnosti je da resursi jesu dostupni kao i da se kapaciteti pravosuđa unapređuju. Kažem ovako neodređeno jer još uvijek to ne komuniciramo a postavlja se pitanje da li bi to trebalo raditi pravosuđe ili tijela izvršne vlasti. Sa druge strane, jasno je da u našem društvu imamo mitove o seksualnom nasilju a posebno o silovanju pa i u pravosuđu što je pitanje kojem se moramo posvetiti. Opet, mitovi o seksualnom nasilju su dio rodnih predrasuda i na njih teško možemo uticati zakonima već samo širim društvenim angažmanom.

Šta smatram izuzetno bitnim je da moramo da otvoreno razgovaramo o djelima silovanja i seksualne prirode. Pokret #NisamTražila je uspostavio platformu za javna svjedočenja o iskustvima sa seksualnim nasiljem žena (ali i muškaraca) što je konačno kreiralo okruženje u kojima će razotkriti pojave koje su svuda oko nas. Hrabrost tih osoba bi trebala biti jak argument da počnemo da bavimo ovim pojavama na način predviđen Istanbulskom konvencijom jer objektivno to do sada nismo radili“, navodi Kadribašić.

„Ne mislim da sistem ohrabruje žrtve na bilo koji način. Tome u prilog ide podatak da imamo 64,6% oslobađajućih i osuđujućih presuda sa izrečenom minimalnom zatvorskom kaznom ili kaznom zatvora ispod zakonski predviđenog minimuma. Najviša izrečena kazna je sedam godina zatvora (zakonski maksimum je 10 godina), izuzev u slučaju oca koji je silovao svoje kćeri, kojem je izrečena kazna zatvora od 15 godina, što je zapravo iznimno mala kazna s obzirom da se radi o tri žrtve sa kojima je bio u porodičnom odnosu, što je dodatno otežavajuća okolnost. Došlo je do neznatnih pomaka kao što je izrada Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima, čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Ovaj protokol je trebao biti izrađen i usvojen najkasnije do kraja 2020. godine (u skladu sa gender akcionim planom KS), međutim bilo je potrebno da masa žena podijeli svoje traume i ukaže na ozbiljnost i raspostranjenost ovog problema kako bi došlo do realizacije ove aktivnosti“, objašnjava Dizdar.
„Prije par mjeseci, sve nas je uznemirila priča o seksualnom uznemiravanju. Brojne javne ličnosti, uključujući i one koji donose odluke su javno osudile ovakvo ponašanje. Ali da li je to dovoljno? Od javne osude preživjele nemaju nikakve konkretne podrške. Potrebna je kontinuirana akcija, od usvajanja politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djecom do konkretnih operativnih planova i mehanizama podrške, i kontinuiranih programa podizanja svijesti i edukacije javnosti o rodno zasnovanom nasilju.
Ne možemo se pitanjima nasilja baviti samo za vrijeme 16. dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja (25. novembar – Međunarodni dan borbe protiv rodno zasnovanog nasilja do 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava), već svakodnevno. kontinuirano i planski. To podrazumijeva uključivanje svih segmenata društva, od pravosudnog sistema do politički stranaka, koje moraju donijeti konsensuz da politikama NULTE Tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama u BiH“, smatra Selma Hadžihalilović.
Kako se u bh. sudskoj praksi tretira silovanje (punoljetne osobe) koje je naknadno prijavljeno? Konkretno šta bi se desilo da bh. tužilaštvu bude prijavljeno silovanje devet godina kasnije kao u slučaju beogradske glumice Danijele Štajnfeld i koliko je važno da slučajevi seksualnog zlostavljanja ne zastarijevaju s obzirom na iskustva koja pokazuju da se žrtve često tek godinama kasnije odluče prijaviti (one koje uopšte odluče), pitanje je koje je na kraju postavljeno Adnanu Kadribašiću.
„Svakom krivičinom djelu koje nije zastarilo se pristupa na isti način i vjerujem da će svaku žrtvu tužilaštvo saslušati na jednak način bez obzira na protek vremena. Ipak, protekom vremena pristup dokazima postaje otežan (ili nemoguć) a bez dokaza nije moguće osuditi osobe za bilo koje krivično djelo.

Rokovi zastare za krivična djela nisu kratki. Za krivčno djelo silovanja oni iznose najmanje 15 godina a za kvalifikovane oblike 20. Mi možemo razmišljati zagovarati da se ti rokovi produže ili u potpunosti brišu ali bitnije je da osiguramo ambijent u kojem bi se žrtve ohrabrile da prijave bilo koju vrstu seksualnog nasilja odgovarajućem tijelu, odmah kada se ono desi.
Pitanja su usmjerena isključivo na krivično pravo ali obavezu prevencije i sankcionisanja ponašanja seksualne prirode imaju i poslodavci, obrazovne institucije i sl. koja moraju odmah da reaguju na svaki incident prije nego takvo ponašanje dobije obilježja krivičnog djela. Zato je izuzetno bitno da preuzmemo vizionarski pristup iz Istanbulske konvencije i da svoj odgovor baziramo na prevenciji, gonjenju i adekvatnom kažnjavanju počinilaca krivičnih djela seksualne prirode i da to bude dio naših politika“, objašnjava na kraju naš sagovornik.
Posljednja iskustva iz regije, ali i BiH, o doživljenom seksualnom nasilju nam jasno govore da građani i građanke nemaju povjerenja u institucije, da se boje osude društva, te da bi, ukoliko prijave seksualno nasilje bile izložene retraumatizaciji i viktimizaciji. Pravosudni sistem treba biti takav da ohrabruje žrtve da prijave sve oblike seksualnog nasilja, naročito silovanja, a ne da djeluje demotivirajuće tako da žrtve dovode u pitanje svoje ponašanje i strahuju od osude, kako društva, tako i države, navode iz Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Toksični model društvene svijesti u vremenu kulture nasilja i povratka “tradicionalnim” vrijednostima

Slobode osvojene nakon Drugog svjetskog rata u međuvremenu smo pogubili/e pa danas višestruko plaćamo cijenu toga. Na sreću stasala je nova generacija koja se ne miri lako sa retradicionalizacijom i repatrijarhalizacijom društva na koju se pristalo tokom i nakon devedesetih kada je kultura nasilja bila najčešći oblik kulture koju smo živjeli/e i podnosili/e. Na Sitnom vezu nastavljamo razgovarati o seksualnom nasilju, njegovom tretmanu u pravosuđu, medijima i javnosti, podsjećajući još jednom na promjene koje se događaju zahvaljujući hrabrim ženama.

Piše: Kristina Ljevak

„Ja i moje prijateljice i saborkinje koje smo se okupile i pokrenule Nezavisnu žensku grupu, duboko verujemo da je svaka vrsta podrške dobro došla ili tačnije, svaki vid podrške je neophodan“, kaže Aida Ćorović, novinarka i aktivistkinja, članica Nezavisne ženske grupe, na početku razgovora o situaciji u Srbiji kad je riječ o seksualnom nasilju i uznemiravanju nakon optužbi za podvođenje maloljetnica za koje se tereti (još uvijek ne pravno) gradonačelnika Jagodine.
„Ljudi se osećaju odsečeno, usamljeno u svojim problemima i brigama, dovoljno je samo što brinu o elementarnoj egzistenciji, a još kada se dešava nešto ovako brutalno, kao što je slučaj sa Jagodinom, onda je čak i reč podrške dovoljna da pokrene procese izlečenja. Na žalost, većina ljudi na ovim prostorima je navikla da ćuti i trpi, ljudi teško priznaju svoju sramotu i patnju, a vekovni obrasci žrtve su itekako prisutni u našoj svakodnevici. Većina građana Srbije, a mislim da je s time suočen čitav region, nije sposobna da iazđe iz matrice žrtve i da se jasno, glasno i javno suprotstavi onima koji im nanose zlo. Zato je nama važno da budemo tamo gde se dešavaju ovako eksplicite, višegodišnje torture i zlostavljanja, tu smo da pozivamo na buđenje svesti i savesti i da damo predloge kako se može pomoći žrtvama. Takođe, mi hoćemo da iskoristimo svaku priliku da pozivamo državu i njene institucije da rade svoj posao. Na žalost, do sada nismo videli da država štiti svoje građanke i građane, naprotiv, država stoji kao neka vrsta prećutnog zaštitinika za kriminalce i one koji na dnevnom nivou krše ljudska prava u Srbiji. U tom smislu, ja nemam poverenje da će tužilaštvo, makar dok ova garnitura političara vodi Srbiju, bilo šta uraditi po pitanju odgovornosti i krivice Dragana Markovića Palme za počinjena dela. Takođe, Palma je bio politički partner svim dosadašnjim vlastima u Srbiji i dopušteno mu je da, bukvalno, privatizuje Jagodinu i niko od 2000. nije video problem u tome. Mislim da je Dragan Marković Palma samo vrh ledenog brega, kako se kaže i da je on samo paradigma svega lošeg i nakaradnog što se dešava ovde. Zloupotreba vlasti i privatizacija političke moći dovodi do potpunog gubitka kontrole onih koji tu moć zloupotrebljavaju, a posledice su, uglavnom, poražavajuće. U okruženju u kome nema nikakvih mehanizama za kontrolu moći lokalnih i nacionalnih političkih lidera, svaka zloupotreba je moguća i svako zlodelo očekivano.“

Promjene koje su pokrenute najprije zahvaljujući Mileni Radulović a što je u mnogome uticalo na osnaživanje drugih žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja, pratilo je nerijetko i svojevrsno javno zlostavljanje zahvaljujući tabloidnim medijima i poražavajuće zlonamjernim komentarima na društvenim mrežama što istovremeno može itekako uplašiti žrtve nasilja koje nisu progovorile i zbog takvog pisanja i komentarisanja možda nikada i neće.

„Verujem da komentari na društvenim mrežama i pisanja medija koji se ne drže standarda profesionalnog novinarstva (i toliko često krše kodeks novinara, da je pod znakom pitanja da li se o njima uopšte može govoriti kao o medijima i kao o novinarima) mogu u velikoj meri da uplaše i obeshrabre žrtve seksualnog nasilja da progovore o onome što im se dogodilo.
Mislim da bi negativni uticaj neprofesionalnih medija i zlonamernih komentara na društvenim mrežama bio umanjen kada bi se našao način da što više žena, među njima i žrtava seksualnog nasilja, sazna da postoje organizacije u kojima rade stručnjaci koji se bave pitanjem nasilja nad ženama i koji mogu da pruže adekvatnu pomoć i podršku svakom ko se sa takvom vrstom problema suočava. Čini mi se da je uloga medija tu veoma važna i da bi slučaj Miroslava Aleksića i ostalih trebalo da bude povod da se kontinutirano izveštava o aktivnostima organizacija, koje se godinama, ili decenijama bave pitanjem ženskih prava, pružanjem podrške ženama koje su doživele seksualno nasije, načinom kako da se unaprede ženska ljudska prava… Kada bi veći broj žena znao, a onda i poverovao da ogromnu pomoć i podršku mogu da im pruže stručnjaci koji su posvećeni upravo problemima seksualnog nasilja, da oni rade u organizacijama do kojih nije teško doći, kojima one u svakom trenu mogu da se obrate, posledice toga što nazivate medijskom torturom i atmosferom linča bile bi barem malo umanjene“, kaže Una Sabljaković, novinarka koja je u svom radu itekako posvećena profesionalnom izvještavanju o ženama žrtvama seksualnog nasilja.

Pored medija i javnog linča, pravni sistem u balkanskim zemljama jako utiče na odluku o (ne)prijavljivanju seksualnog nasilja. Raskorak između zakona i njegove primjene itekako je prisutan.
„Naš zakon, a pretpostavljam da je to slučaj i u ostalim zemljama regije, štiti privatnost žrtava u svim fazama krivičnog postupka, posebno žrtve seksualnog nasilja. Ono sto smo vidjeli u nekoliko slučajeva je eklatantni primjer neprimjena zakona što je rezultiralo višestrukom viktimizacijom žrtvi. Tužilaštvo kao organ gonjenja ima obavezu da informiše javnost o svojim postupcima s dužnom pažnjom u slučajevima koji su od javnog interesa, ali pri tom mora da štiti privatnost žrtvi i pretpostavku nevinosti optuženih. Tužilaštvo i sve institucije uključene u krivični postupak (policija, sud) imaju mogućnost da primijene posebne mjere zaštite, poseban ulaz, ličnu zaštitu i pratnju žrtvi i saslušanje uz snimanje iskaza kako ne bi morala da ponavlja iskaz u svakoj fazi postupka. Ako se institucije ne pridržavaju zakona, mora da postoji odgovornost za propuste koji su isključivali pristup žrtvi s pažnjom. Pravni standardi su generalno tu, ali problem je implementacija i pristup institucija koji je usmjeren ka transformaciji društva u duhu zakona. U ovakvim slučajevima mediji imaju važnu ulogu u kreiranje narativa i uramljivanju priče u javnom diskursu. Fokus na individualnu žrtvu bez osvrta na generalni problem i prevenciju nasilja takođe je pogrešan. Viktimizacija žrtava umanjuje mogućnost otkrivanju novih slučajeva“, objašnjava Nataša Boškova, advokatica i pravna savjetnica u makedonskoj Koaliciji za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih zajednica Коалицијата Маргини.

SA POČETKOM NACIONALISTIČKIH PREVIRANAJ ULOGA ŽENE JE RETRADICIONALIZOVANA

Aida Ćorović, izvor torture koju podnose žrtve vidi u svim našim retrogradnostima, u činjenici da su naša društva u svim segmentima oštećena i istorijski pregažena te ne odgovaraju vremenu u kojem živimo.

„Mislim da mi nismo odmakli daleko od feudalnog doba, naša svest je u mnogo čemu feudalna i ne pripada zahtevima sadašnjeg trenutka. Odnos prema ženama to svakodnevno svedoči. One slobode koje smo osvojile nakon Drugog svetskog rata i čitav jedan društveni pokret koji je radio u korist žena, sada je skoro na deklarativnom nivou. Možemo mi donositi odlične zakone, ali ako je opšteprihvaćena atmosfera u društvu takva, da ženu vraća u kuhinju i da je vidi samo kao majku, onda su izazovi ogromni. Sa početkom nacionalističkih previranja, uloga žene je retradicionalizovana, političke elite potpomognute verskim zajednicama su pogubno uticale da se uloga žena u društvu svede na ulogu majki i čuvarki ognjišta. Naravno, mnogo njih se neće složiti sa ovom konstatacijom, a ključni argument u debati o rodnoj jednakosti je da je danas vidljivo veliki broj žena na važnim političkim i javnim funkcijama. No, to je privid i te žene su upravo tu da opstruiraju istinska nastojanja da naše društvo postane društvo jednakih šansi za oba pola. Naime, te žene se zalažu za potrošene, retrogradne patrijarhalne modele i tu nema ništa dobro za ostale žene u zemlji. To je princip koji je vođen ličnom korišću i bogaćenjem, nema tu mesta za dobrobit žena u Srbiji. A, ako nema mesta dobrobiti za žene, onda je takvo društvo osuđeno na nazadovanje i dalje rastakanje i propadanje. U tom smislu, jasno je da one žene koje su pretrpele neku vrstu nasilja, nemaju društvenu i institucionalnu podršku. Na izvestan način, mi svedočimo jednom prevaziđenom i toksičnom modelu društvene svesti, gde je žena dužna da ćuti i trpi nasilje, ona je nečije vlasništvo i kao takva, ne sme ni da se buni. Poražavajuće je da je ovaj pervertirani model ponašanja postao paradigma današnje Srbije. Ja, takođe, ovde vidim nastavak rata koji je počeo devedesetih, samo nešto perfidnijim sredstvima i načinima. Nasilje koje je tada pokuljala iz većine stanovnika Srbije se tako ‘kanalisalo’ kroz nasilje i rat u okruženju, a kada su svi ti nasilnici zatvorili u jedan suženi prostor, kao što je to Srbija, bilo je potrebno stvoriti nove ciljeve za to nasilje koje ne prestaje 30 godina. Taj cilj su postale žene i svi koji su slabiji. Ono što me ohrabruje i što me drži u uverenju da se stvari, i pored svega, menjaju, jeste sve veći broj mladih, hrabrih žena koje su spremne da govori o ovim traumatičnim iskustvima i koje se ne boje da ‘izađu na crtu’ nasilnicima. Da bi ova pojava postala rasprostranjena, moramo daviti podršku tim ženama i zato verujem da ovo što radimo jeste od ogromne važnosti za promenu vrednosnog sistema u Srbiji“, govori Aida Ćorović.

Una Sabljaković naglašava ulogu obrazovnog sistema i medija prilikom osnaživanja bilo koje žrtve da prijavi slučaj seksualnog nasilja.
„Čini mi se da je važno da obrazovni sistem i izveštavanje medija, budu takvi da učine da svako stekne dovoljno samopouzdanja da može da prepozna manipulatora i nađe načina da se od njega zaštiti, bez obzira na to koliko je on harizmatičan, uspešan u svom poslu ili uticajan u društvu.
To nije lak zadatak, ali ohrabrenje može da bude činjenica da su stručnjaci – psiholozi, psihijatri o tome pisali i pišu tekstove, knjige, postoje čitave studije o tome – pitanje je samo kako da takva znanja dopru do što većeg broja ljudi i predstave im se na adekvatan način.
Borba protiv stigmatizacije bilo koga, pa i žrtava seksualnog nasilja zbog njegovog i njenog izgleda je nešto što nema kraja, i tu opet obrazovni sistem i mediji imaju veoma važnu ulogu. Mediji treba da podstiču kritičnost kod čitalaca, a ne da podilaze njihovoj površnosti – to je Alber Kami napisao još 1944. Novinari i svi koji javno govore, trebalo bi da to imaju na umu i pomognu u borbi protiv svih vrsta stereotipa i predrasuda“, kaže na kraju Una Sabljaković.
Važno je stalno napominjati da ne postoji zanimanje, stepen obrazovanja niti nešto treće što bi ukazivalo da određeni muškarac ne može biti nasilnik o čemu između ostalog govori Aida Ćorović.

POSLJEDICE MILENIJUMSKE DOMINACIJE MUŠKARACA

„Mislim da je zabluda i klopka da postoji foto robot nasilnika i nasilništva. I mislim da ako je neko u suštini predator, stepen obrazovanja, društveni status ili izgled, to neće promeniti. Naprotiv! Svedočimo da su često upravo obrazovani i uspešni muškarci oni koji na najperfidniji i najbrutalniji način napadaju svoje žrtve, vidimo da koriste svoj društveni status i ugled koji im obezbeđuje poziv kojim se bave ili položaj koji imaju u društvu. Svedočimo da su brojni, ugledni profesori na univerzitetu, pedagozi i oni koji druge treba da uče nekim znanjima i principima, zapravo, najveći zlostavljači, a njihove funkcije su im paravan iza koga kriju najkrvoločnije instinkte i namere. Rekla bih, čak, da takvim osobama obrazovanje i društveni status samo betoniraju nasilničku narav i još više ih učvrste u uverenju da su bitni.
Ovo je kompleksan problem i njegovi koreni su duboki, leže u milenijumskoj, patrijarhalnoj dominaciji muškaraca, a poslednjih godina, sa potpunim gubitkom kontrole nad pervertiranim neokapitalizmom, vidimo da se izgubila svaka vrsta samokontrole i kontrole moćnih. Ti ljudi koji u bilo kom smislu poseduju novac i moć, sebe doživljavaju kao božanstva kojima se sve može i koji će proći nekažnjeno za najveća zlodela. Dakle, treba korenito menjati naše društvene klime, čeka nas duboko kopanje i suočavanje s tim pervertiranim, patrijarhalnim modelima ponašanja koja su postala deo folklora, treba biti strpljiv, odan cilju i puno ljubavi i posvećenosti raditi na tom zadatku. Naravno, ovi procesi podrazumijevaju zajednički rad žena i muškaraca, tačnije svih onih kojima je stalo do pravednijeg i društva koje daje šansu svim njegovim žiteljima. Mislim da se mora poslati jasna poruka da procesi koji su pred nama, nisu neka besmislena nastojanja za ženskom dominacijom, kako to protivnici rodne jednakosti žele da prikažu, već borba da se stvori pravednije, a samim tim i bolje i bogatije društvo. Svakoga dana treba ponavljati da jedno društvo nije siromašno zato što nema novca ili drugih resursa, već zato što je vidljivo odsustvo ljudskih prava. Nastojanja da stvaramo bolji, bogatija i pravednija društva su naš zajednički cilj i sve žene i muškarci koji rade na dostizanju ovih ciljeva, partneri su u procesima popravljanja i ozdravljenja naših društava. Duboko verujem da je upravo ovo tačka promene i mesto odakle će krenuti restauracija Srbije i regiona“, zaključuje Aida Ćorović.

Povjerenje koje su žrtve seksualnog nasilja pokazale prema neformalnim inicijativama pokazalo nam je stepen nepovjerenja koje imaju prema insititucijama, ali objavljena iskustva, makar i anonimna, ukazuju na početak procesa društvene transformacije, kaže Nataša Boškova koja podsjeća i na Javnu sobu koja je zahvaljujući započetim procesima promjena na Balkanu ponovo došla u fokus.

“Platforma Nisam tražila i slične inicijative su odlična ilustracija problema koji su posljedica različitih oblika seksualnog nasilja nad ženama. Postale su vidljive situacije koje je većina nas žena barem jednom preživjela. Tako smo postale svjesne da uistinu nismo same i da je to iskustvo sveprisutno. Osnaživanje žena da objave svoja iskustva, pa makar i na socijalnim mrežama, znak je da situacija sazrijeva te da započeti proces društvene transformacije trebamo nastaviti. Percepcija javnosti se polako mijenja nakon ovih objava, a i neki mediji su korektno pisali o temi seksualnog nasilja. U Makedoniji smo se prije godinu i po suočili sa slučajem Javna soba u kojoj je oko sedam hiljada članovi grupe objavilo private fotografije i videa sa pornografskim sadržajem na kojem su žene i djevojke. Ministarstvo unutrašnjih poslova i tužilaštvo nisu ništa uradili kako bi pronašli, procesuirali i kaznili počinioce, niti su se institucije zapitale šta se dešava sa stotinama žena i djevojaka koje su žrtve Internet nasilja. Iako je nekoliko žrtava pokrenulo konkretne postupke, tužilaštvo mjesecima ništa nije uradilo. Slučaj Milene Radulović utjecao je na cijeli region. Zahvaljujući medijskim objavama o slučajevima seksualnog nasilja u Srbiji vraćen je fokus na Javnu sobu i izostanak odgovora institucija na poziv žrtava. Organizirali smo seriju protesta i marševa. Slali smo pisma, zahtjeve, a organizirali smo se i u podršci žrtvama, te pozvali na odgovornost pasivne institucije i nekažnjavanje počinilaca.
U Makedoniji se trenutno mijenja Krivični zakonik koji bi se trebao usuglasiti s Istanbulskom konvencijom. To između ostalog podrazumijeva promjenu definiciji silovanja i kriminalizaciju seksualnog uznemiravanja. Smatram da zakonska promjena nije dovoljna ukoliko tužitelji i sudije ne razumiju da je silovanje svaki seksualni odnos za koji žrtva nije dala saglasnost, nije potrebno da postoji povreda, otpor, otvorena prijetnja… Teret dokazivanje je kod tužitelja i ako bi uistinu htjeli da procesuiramo seksualno nasilje moramo sticati kapacitete pravosudnih institucija da bismo shvatili razloge i posljedice nasilja generalno i odnos žrtvi u specifičnim okolnostima u kojima se nasilje dešava. To je dug i mukotrpan proces, ali ne preostaje nam ništa osim da nadgledamo institucije i stvaramo pritisak za brzu i efikasnu primjenu zakona i tražimo odgovornost u slučaju kada se zakon ne primjenjuje.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Jovana Gligorijević, novinarka: Niko me nije pitao gde sam, kako i od koga naučila da može i ovako da se radi

“Ono što sada vidimo da nije dobro, jeste brza zastara, loš tretman žrtava, komplikovan dokazni postupak… Tu vidim prostor za promenu i duboko verujem da će ona doći. I naravno da moramo da budemo spremne da će to biti bolno i sporo, ali ako, kao žene, nešto znamo, to je da je svaka promena koja nama, ženama donosi nešto dobro, bolna i spora i da traži žrtvovanje pojedinih među nama. Važno je da one koje tu žrtvu podnesu zapamtimo i budemo im zauvek zahvalne za prava koja imamo”, kaže Jovana Gligorijević, autorica teksta o seksualnom zlostavljanju u istraživačkoj stanici Petnica koji je objavljen u beogradskom nedjeljniku Vreme. Tekst koji donosi anonimne ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja primer je kako o temi seksualnog nasilja treba pisati i dio je ogromnog doprinosa promjenama koje u Srbiji intenzivirane zahvaljujući hrabrosti glumica Milene Radulović i Ive Ilinčić. Odgovarajući na pitanja o istraživanju seksualnog nasilja u Petnici i generalno bavljenja temom seksualnog zlostavljanja, Jovana Gligorijević nas i uči kako se prema ovom ogromnom problemu postaviti neovisno o tome da li dolazimo iz novinarske ili neke druge profesije.

Piše: Kristina Ljevak

Imam dojam da časni novinari/ke kao po nekoj dogovorenoj skromnosti nakon zahtjevnih priča govore kako su samo radili/e svoj posao.
Niz je razloga zbog kojih vaš tekst o Istraživačkoj stanici Petnica, odnosno višegodišnjem seksualnom nasilju koje se tamo događalo, nije još jedna priča u nizu.
Ova priča je od onih kojom počinju društvene promjene i koja je uz niz izazova podrazumijevala važnost zadržavanja povjerenja koje su žrtve imale prema vama, javivši vam se. Ovaj tekst bio je i prilika da testirate smjernice za izvještavanje o nasilju prema ženama Grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ kojoj i sami pripadate.
Kako cijelo iskustvo posmatrate sa nepuna dva mjeseca distance?

Za početak, drago mi je da smernice rade, jer je ovo meni lično bila prva prilika da ih testiram. Uvidela sam i prostor gde ih treba proširiti i dopuniti i na tome sada radimo. Celo iskustvo još uvek ne mogu da sagledam, zato što, kao što i sami slutite – mi nemamo luksuz da uradimo neki veliki zadatak i onda se odmorimo, niti radimo samo novinarski posao. Bilo je važno i bilo je naporno u svakom smislu. Ne osećam neki preterani ponos jer se javlja jedan novi problem: kad vas preplave pohvale, osećate krivicu da ste ostvarili neki statusni profit na leđima devojaka koje su preživele nasilje. Uz to, normalno je da vam se iscrpe empatijski kapaciteti, ali oni se obnavljaju. Valjda ću u nekom trenutku osetiti i ponos zbog postignutog.
Tako je kada pričamo o emotivnom naporu. Racionalno, ne mislim da sam samo radila svoj posao. Od početka sam želela da pokušam ono u šta iskreno verujem: da se standardi izveštavanja o ovim temama mogu podići. S jedne strane, kad vidim koliko je taj tekst hvaljen sa profesionalne strane, čini mi se da je uspelo. S druge strane, nisam preterano srećna što sam u centru pohvala ja, kao da sam neko čudo sa dve glave. Šta tačno mislim? Niko me nije pitao gde sam, kako i od koga naučila da može i ovako da se radi. A sve sam naučila iz materijala Dart Centra za novinarstvo i traumu, sa kog učim više od decenije. Ti materijali su dostupni i besplatni, a sve što vam treba je znanje engleskog i kontinuirano praćenje onoga što objavljuju. Ne krijem da mi je taj resurs glavni za učenje, kad god imam priliku, upućujem ljude tamo, ali izgleda da će Novinarke protiv nasilja morati da prevode i nude te sadržaje, što je dobro.

Razlika između petničkih i nekih drugih žrtava seksualnog nasilja je u tome što ove žene, tada djevojčice ili mlade djevojke nisu ćutale, ali nažalost bez rezultata.
Većina advokata im je, kako i stoji u vašem tekstu, rekla da je slučaj zastario.
Vi ste u kasnijim intervjuima govorili o dva zakona po kojima počinilac može biti procesuiran, jedan od njih je „Marijin zakon“. A i mimo toga, kako uopšte može zastarjeti nešto što podrazumijeva neoborive dokaze u vidu foto dokumentacije uz svjedočenja žrtava o gotovo identičnim iskustvima koja obuhvataju vremenski period od nekoliko decenija?

Da, Marijin zakon stupio je na snagu 2013. i sada Policijska uprava Valjevo traži devojke koje su preživele isto što i moje sagovornice, a bile su maloletne posle 2013. Zastara dela postoji još u rimskom pravu, kod nas nastupa kada prođe dvostruko više vremena od trajanja maksimalne kazne. Dakle, što je veća kazna, sporije dolazi do zastare. Iz toga vidimo, zapravo, koliko su za ono što se dogodilo mojim sagovornicama kazne male, jer do zastare dolazi jako brzo. Uprkos neoborivim dokazima, procedure su takve kakve su, a sve teškoće koje pominjete u pitanju zapravo su proceduralne prirode i tu smo, kao građanke i građani, nemoćni. Nemojte zaboraviti ni da posledice, u vidu traume, još uvek postoje. Sve je to duboko nepravedno, iako znamo da pravo i pravda nisu isto.

Ako sam shvatila, S. kojeg žrtve optužuju za seksualno nasilje bio je priveden na informativni razgovor ali i pušten nakon njega. Imate li informaciju šta se sada s njim događa?

Kao što rekoh, čeka se devojka koja je preživela ovaj vid seksualnog nasilja posle 2013, a da je u isto vreme bila i maloletna. Jedna devojka koja odgovara tom opisu javno je objavila svoje iskustvo, ali ne želi u policiju. I to treba razumeti. Čitav proces je mučan i zahteva čak i suočavanje sa nasilnikom. Ne zameram nikome ko ne želi kroz to da prolazi i mislim da je jako dobro to što žene imaju izbor da li će prijaviti ili ne, jer je u Srbiji u jednom trenutku (doduše, za žene žrtve nasilja u braku) razmatrana mogućnost policijskog privođenja da bi svedočile, ako odbiju. Nema dileme da je to sekundarna viktimizacija i retraumatizacija.

Užasna je činjenica da naša bezbednost, naša budućnost, jer, preživljena trauma definiše život nakon traumatskog događaja, zavisi samo od nečije dobre volje da li će nas napasti ili ne.

Seksualno nasilje u institucijama događa se najčešće po sličnom modelu i nije nužno naglašavati niz sličnosti na primjeru Petnice i škole glume Miroslava Aleksića.
Ono što ipak moram spomenuti kao jezivu sličnost je zloupotreba autoriteta nad djevojčicama i mladim djevojkama koje su pohađanje oba edukativna centra vidjele kao put za ostvarivanje svojih najvećih životnih ambicija. Trauma je uvijek trauma i ne uključuje nikakvu potrebu za gradacijom, ali koliko je po vama ona veće kada se dešava u okruženju za koje vjerujemo da je prijateljsko, istomišljeničko, jer okuplja ljude koje dijele istu strast, prema nauci ili glumi, svejedno.

Kao što ste rekli, ne treba gradirati traumu, pa ne mogu ni da kažem koja je veća. Najveći procenat seksualnog nasilja upravo se i događa u kontekstu u kom se žrtva oseća bezbedno – kuća, škola, porodica, prijatelji. Uz to, predator pre samog čina manipuliše žrtvom i zadobija njeno poverenje, tako da je zloupotreba tog poverenja zapravo sastavni deo traume. Kada je reč o mladim glumicama i o devojkama iz Petnice, njihova snaga se vidi u tome što su ipak postale to što jesu uprkos onome što su preživele.
Kad je „Insajder“ objavio ispovest Danijele Štajnfeld, meni lično najmučniji bio je jedan kratak deo njenog iskaza gde kaže: „To nije bio prvi put da ulazim u njegov auto.“ Proleteo mi je pred očima svaki put kad sam ušla u auto prijatelja ili poznanika, s osećajem olakšanja jer se bezbedno vraćam kući. Kad ono, eto… Užasna je činjenica da naša bezbednost, naša budućnost, jer, preživljena trauma definiše život nakon traumatskog događaja, zavisi samo od nečije dobre volje da li će nas napasti ili ne.

Očekivala sam da će se struka, mislim na psihologe, malo više baviti psihologijom grupe i okolnostima koje doprinose da se taj zavjet ćutanja (prisutan kod Aleksića, u Petnici i ne) održi baš zbog toga što se zlostavljanje dešavalo pod okriljem škole. Da žrtve ćute ili slabije progovaraju iz straha da „ne ugroze“ strukturu grupe. Jeste li možda naišli u svojim istraživanjima na teorijske primjere koji bi nam nešto mogli reći o tome ili ste neki zaključak i sami mogli donijeti iz direktne komunikacije sa žrtvama?

Gest Milene Radulović i Ive Ilinčić je gotovo nadljudski, one su svesno izašle u javnost pod svojim imenima i skrenule pažnju tabloida i Internet trolova na sebe, kako bi zaštitile devojke koje su još maloletne ili su im traume neobrađene. Svesno i namerno su stavile glavu na panj. Ne postoji reč kojom se može opisati veličina tog čina.

O ponašanju institucija u kojima se događa seksualno nasilje ima mnogo akademskih radova, mahom u Velikoj Britaniji i Australiji. Neke od njih sam i sažela, tj. ovlaš pomenula u tekstu o Petnici. Pomenula sam ih u tekstu, jer sam, dok sam ih čitala, imala osećaj da čitam opis te sredine o kojoj pišem i o kojoj govore moje sagovornice. Međutim, ima još nešto – kako mi, ovde, na Balkanu, doživljavamo ceo koncept autoriteta: on je strog, grub, oštar, pa i kad te ponižava i povređuje, to je za tvoje dobro. Mislim da treba da redefinišemo taj koncept, jer je očigledno da je savršena krinka pod kojom se kriju zlostavljači. Toga se jesam dotakla u razgovorima sa psihološkinjama nakon ispovesti glumica. Međutim, bilo je jako teško naći sagovornice – jedna je ekspertkinja za seksualno nasilje, a druga se psihološkom praksom bavi u Holandiji, dakle, u sredini u kojoj se na autoritet gleda malo drugačije.

Istorijske promjene započete sa Marijom Lukić u Srbiji, a koje će se kasnije nadamo se preliti i na cijeli prostor bivše Jugoslavije, intenzivno su nastavljene sa izlaskom u javnost glumice Milene Radulović i prijavljivanjem za seksualno nasilje Miroslava Aleksića, da bi novo poglavlje borbe za prava žena nastavilo da se na najbolji način ispisuje zahvaljujući vašem tekstu o slučaju Petnica.
Kod Petnice je anonimnost žrtava bila višestruko korisna. U slučaju Milene Radulović a kasnije Ive Ilinčić, sa izlaskom u javnost napravljen je niz ispravnih poteza zahvaljujući čemu cijeli slučaj nije razvodnjen a optuženi oslobođen tužbe. Često sam i sama govorila kako je primjer Milene Radulović bio školski primjer kako se treba postaviti u ovakvoj situaciji. A koliko je takvo razmišljanje zapravo jedna vrsta zamke, jer da pravosuđe besprijekorno funkcioniše žrtve ne bi ništa trebale osim da prijave slučaj onda kada budu spremne za to a ne da misle o redoslijedu poteza i mentalnoj snazi koja će im trebati da podnesu sav mulj koji će im tabloidni mediji i korisnici društvenih mreža nanijeti?

Da li će preživele istupiti anonimno ili ne, zavisi od slučaja do slučaja i to je zajednička procena, njihova i novinarska, s tim što novinar mora njima da prepusti konačnu odluku i da ih upozori na moguće posledice izlaska pod imenom i prezimenom. Gest Milene Radulović i Ive Ilinčić je gotovo nadljudski, one su svesno izašle u javnost pod svojim imenima i skrenule pažnju tabloida i Internet trolova na sebe, kako bi zaštitile devojke koje su još maloletne ili su im traume neobrađene. Svesno i namerno su stavile glavu na panj. Ne postoji reč kojom se može opisati veličina tog čina.
U idealnom svetu, u pravu ste, bilo bi dovoljno da žrtva ode u policiju i da to bude to. Ali, to se ne događa nigde. Postoje zemlje sa surovim i manje surovim tretmanom žrtava seksualnog nasilja. Ne postoji zemlja u kojoj je taj postupak potpuno human. Da postoji, ne bismo plakale kad gledamo uvodne scene u treću sezonu serije Broadchurch gde ne vidimo ništa brutalno – u kadru se smenjuju papirne vrećice za dokazni materijal i ženske ruke koje odlažu odeću u te vrećice. Ili, ona scena iz Grey’s Anatomy kada sve zaposlene žene u bolnici prave špalir kroz hodnik da bi se žrtva silovanja koju voze u operacionu salu osetila što bezbednije. Obe scene su fikcija, ali u njima postoji nešto što svaka žena, bez obzira da li ima ili nema iskustvo seksualnog nasilja, oseća i zna, nešto što nas uznemirava, plaši i podseća nas na to da smo odgojene tako što su nas stalno podsećali da smo krhke, ranjive i da smo potencijalni plen. Kad izlaziš uveče, a roditelji ti najdobronamernije dobace: „Čuvaj se“, to se urezuje duboko u svest, to nenamerno poručuje da si u opasnosti. I onda, kad ti se nešto, tuđom odlukom, dogodi, prva misao je: „Nisam se čuvala.“

U kontekstu kritike očekivanja od žrtava objavili ste važan komentar nakon što je emitovan dokumentarac Danijele Štajnfeld i nakon što je javnost saznala o njenom traumatičnom iskustvu seksualnog zlostavljanja koje su pratile imperativne sugestije da ga tuži i da kaže ime. Naslov vašeg teksta „Danijela Štajnfeld nam ne duguje ništa“ trebao bi da bude udžbenički sažetak odnosa prema žrtvama seksualnog nasilja, a posebno sada nakon što je na prvostepenom sudu tužba odbijena.
Da li nam iskustvo Danijele Štajnfeld uprkos nezaustavljivim promjenama koje su pokrenute ipak govori i o tome da će ovaj proces promjene tretmana seksualnog zlostavljanja bit dug, spor i bolan na šta takođe trebamo biti spremne?

Iskustvo Danijele Štajnfeld je nam govori upravo to, naročito sa epilogom kakav se dogodio. Ali u tome vidim jednu malu svetlu tačku: prvo, a to je i Danijela sama rekla, nije svakoj žrtvi nužno stalo da nasilnik bude sudski gonjen, ponekad je ženi dovoljno da se njeno iskustvo čuje i uvaži i da oko sebe ima dovoljan broj onih koji će verovati i da joj se to dogodilo i da nije smelo da se dogodi. Drugo, taj slučaj je bio prilika da javnost nešto nauči o pravnom sistemu i mislim da se to desilo: kada tužilaštvo odbaci prijavu, to ne znači ni da se slučaj dogodio ni da se nije dogodio. To samo znači da tužilaštvo ne može da prikupi dovoljno dokaza da formira optužni predlog koji će sud prihvatiti. To je dvostruko važno: s jedne strane, svako pominjanje lažnog prijavljivanja je besmisleno, jer ne proizilazi iz odbacivanja prijave; s druge strane, društvo se uči procedurama. U jednom od prethodnih odgovora pomenula sam procedure u negativnom smislu, ali demokratija upravo i jeste skup procedura, ali onih koje društvo, kad postanu disfunkcionalne, može da menja. I to se stalno događa. Mi do 2017. nismo ni imali definisana mnoga od krivičnih dela oko kojih se vrti ovaj naš razgovor. Ta dela sada postoje u Krivičnom zakonu i to je dobro. Ono što sada vidimo da nije dobro, jeste brza zastara, loš tretman žrtava, komplikovan dokazni postupak… Tu vidim prostor za promenu i duboko verujem da će ona doći. I naravno da moramo da budemo spremne da će to biti bolno i sporo, ali ako, kao žene, nešto znamo, to je da je svaka promena koja nama, ženama donosi nešto dobro, bolna i spora i da traži žrtvovanje pojedinih među nama. Važno je da one koje tu žrtvu podnesu zapamtimo i budemo im zauvek zahvalne za prava koja imamo.

Kada već spominjem medijski tabloidni mulj jako se važno dotaći ljudi koji rade tamo i koji, želim vjerovati, nisu svi isti. Bilo mi je jako važno kada ste u jednom intervjuu rekli kako je Grupa „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ vrlo inkluzivna za novinarke iz tabloida. Šta konkretno možete učiniti za one koje su iz različitih razloga uslovljene da sudjeluju u kreiranju medijskog užasa i šta generalno Grupa može učiniti osim napraviti idealne smjernice koje će poštovati nekolicina onih kojima je ljudsko dostojanstvo i dignitet žrtava ispred svakog prodanog primjerka novina ili klika na Internet sadržaj?

Grupa je otvorena i uvek će biti otvorena za sve medijske radnice koje rade u tabloidima i na tabloidnim televizijama, jer nemam bolji naziv za to kako izgledaju ovdašnje televizije sa nacionalnom frekvencijom. Mi smo se za to odlučile iz želje da pokušamo da popravimo kvalitet izveštavanja o nasilju prema ženama. Međutim, sada nam se mnogo češće događa da koleginice iz tabloida ne žele više da rade na takav način pa prelaze u druge medije, gde se izveštava etičnije.
Mi nismo samo grupa koja se bavi načinom izveštavanja, jer imamo i mehanizme za podršku koleginicama koje se u svojim redakcijama svakodnevno bore da etički izveštavaju o nasilju. I to se vidi, pošto grupa svake godine radi analizu medijskog izveštavanja o rodno zasnovanom nasilju. U 2020. najprimetniji trend koji je analiza pokazala jeste da je sam novinarski tekst sasvim korektan, ali je naslov upadljivo odvratan i nema nikakve veze sa onim što u tekstu piše. A naslovi su urednički i novinarke često nemaju nikakvog uticaja na to kakvi će biti. Pošto smo svi skloni tome da ne gledamo dalje od naslova, zaista moram da kažem da, kad se medijski sadržaji temeljno analiziraju, vidi se da su pomaci veliki. Zaista u medijima više nema očiglednog prebacivanja krivice na žrtvu niti podsmevanja nasilju, što je ranije bila praksa. Daleko smo od dobrog, ali nismo jedini na svetu, ne zaboravimo da je britanski Sun objavio intervju sa bivšim partnerom spisateljice J.K. Rowling, čovekom koji ju je tukao. Britanska javnost je to osudila i Sun se izvinio. E sad, možda sam previše entuzijastična, ali nije mi teško da zamislim taj scenario ovde. Evo, na dan kad mi vodimo ovaj razgovor, jedan ovdašnji portal sklonio je izjavu ministra za brigu o porodici u kojoj krivi žene za pad nataliteta u Srbiji.

Patrijarhat i normalizacija nasilja stvorili su toliko načina da se relativizira i normalizira ponašanje nasilnika koje i van eksplicitnog nasilja ukazuje na određene poremećaje u ponašanju.
I kada je u Petnici bilo jasno da S. zaslužuje sankcije bilo je straha da će, parafraziram, „učiniti nešto sebi“. Tokom neprimjerene komunikacije sa polaznicama vjerovalo se da ih tako sprema za naporan naučnički profesionalni put, jednako kao i što se i vjerovalo Aleksiću kod primjene njegovih nepedagoških metoda – vikanja, vrijeđanja i ponižavanja učenika/ca.
U slučaju Lečića njegov „uspjeh“ kod žena i popularnost bili su razlozi da se ne vjeruje žrtvi, uz tradicionalno pogrešno poistovjećivanje seksualnog čina i seksualnog nasilja.
Kako je moguće da je stvoreno toliko olakšavajućih pretpostavki za muškarce pod pretpostavkom da su počinioci seksualnog nasilja, dok se i dalje za žene vjeruje da su seksualno nasilje potiču svojim ponašanjem?

Te pretpostavke postoje oduvek. „On je zgodan, ne mora da siluje“, koliko smo puta to čule? Imamo i slučajeve iz SAD oko silovanja u kampusima, nekolicinu takvih. U jednom je porodica doslovno kmezila po medijima kako je njihov sin uspešan sportista, pa je šteta da provede decenije u zatvoru zbog, bože moj, jednog silovanja. Silovanje nema veze sa seksom nego sa demonstracijom moći i sa uživanjem u potpunom poniženju žrtve, i telesno i kao ličnosti.
Ali postoji još nešto – muška solidarnost koja se podrazumeva i stalno zvocanje koje slušamo o tome kako je „žena ženi vuk“. Svaki put kad čujem da je žena ženi vuk osobi koja to izgovori pošaljem elektronsko izdanje „Drugog pola“ Simon de Bovoar. Evo, izvolite, na 700 stranica objašnjeno kako i zašto je do toga došlo i kako zapravo patrijarhat upravo i održava sebe u životu tako što razara žensku solidarnost i pokušava da nas ubedi da je ona nemoguća. Znam da mnoge mrzi da čitaju 700 stranica, ali onda nećemo dalje raspravljati, a ja ću nastaviti da živim i radim uz odbijanje da učestvujem u toj nameštaljki da je ženska solidarnost nemoguća.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Stefan Dimić, psihoterapeut: Za žrtvu seksualnog nasilja je neophodno podržavajuće okruženje

Psihoterapijska podrška je nužna nakon svakog oblika traume, kod iskustva preživljenog seksualnog zlostavljanja ona se podrazumijeva. Ona izuzev pojedinih centara posvećenih brizi o mentalnom zdravlju i prebukiranih terapeuta u javnim domovima zdravlja najčešće nije svima dostupna, posebno ne besplatna.
Svaki izlazak u javnost osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje i javni i medijski linč koji prati njihovo istupanje dotiče itekako i one žene koje o svom iskustvu nikome još uvijek ništa nisu rekle i svako pitanje zašto su ranije ćutale te izražavanje sumnje u istinitost njihovih tvrdnji i kod drugih žrtava izaziva retraumatizaciju.
Pod posebnim pritiskom su trenutno žene Jagodine u Srbiji zbog optužbi vezanih za seksualne zloupotrebe u organizaciji tamošnjeg gradonačelnika, a njihova ekonomska nemoć ih je i dovela do te pozicije, zato je teško i očekivati da imaju adekvatnu psihoterapijsku podršku.
Sve je to, počevši od izlaska glumice Milene Radulović u javnost pa zaključno sa Palmom i Jagodinom uticalo da beogradski psihoterapeut Stefan Dimić na svom Facebook profilu ponudi besplatne psihoterapijske usluge uz punu garanciju povjerljivosti. Loš odziv na iskreno pruženu ponudu najbolje ilustruje teret pritiska pod kojim žive žrtve seksualnog zlostavljanja.

Piše: Kristina Ljevak

„Etički kodeks je u svetu psihoterapije neka vrsta zakona koja nas obavezuje da se ponašamo u skladu sa etičkim načelima struke, inače će uslediti sankcije. Morao sam da naglasim da će odavanje identiteta potencijalne žrtve trećem licu bez njene prethodne dozvole značiti da ugrožavam svoju licencu. Osetio sam se obaveznim da istaknem tu informaciju jer sam se pribojavao da su osobe koje su pretrpele nasilje veoma nepoverljive. Nažalost, bio sam u pravu. Iako je ta moja objava imala odličan odziv na društvenim mrežama, javila mi se samo jedna osoba koja je u mladosti pretrpela seksualno nasilje (nije vezano za aktuelne slučajeve) i još jedna osoba je napisala da je pretrpela tako nešto, ali da se još uvek ne oseća komforno s tim da podeli svoju priču, što u potpunosti razumem. To su izuzetno emocionalno šaržirana iskustva i nije lako doći u kontakt s tim preplavljujućim osećanjima i podeliti ih s nekim. S druge strane, stigma i atmosfera linča nikako ne doprinose tome da se ohrabre žrtve i podele svoju priču“, kaže psihoterapeut Stefan Dimić.
“Zašto nisu ranije prijavile” ključno je pitanje koje prati izlazak u javnost žrtava i njihovo pokretanje sudskih postupaka. Zastrašujuća je količina nepovjerenja koja prema žrtvama postoji. Čini se da je patrijarhalna kultura i kultura nasilja toliko moćna da ona doslovno štiti zlostavljače tako što ne pokazuje ni minimum povjerenja i poštovanja prema žrtvama.

„Laici pretpostavljaju da postoji linearna veza između lošeg događaja i prijavljivanja, odnosno da, što je teže iskustvo doživela osoba, to je i veća šansa da će to zlostavljanje i prijaviti. Činjenice pokazuju da se smanjuje šansa da se prijavi loš događaj ukoliko osoba doživljava izuzetno intenzivne negativne emocije. Nakon ove vrste nasilja, velika je verovatnoća da će osoba osetiti ogromnu krivicu (jer veruje da je na neki način ‘namamila’ zlostavljača ili mu dozvolila sprovede nasilje u delo), sramotu (jer to što je osoba doživela je pokazatelj neadekvatnosti i naići će na osudu društva) i strah (zbog potencijalnih negativnih posledica samog prijavljivanja). Ovakve emocije mogu da traju i decenijama i stopiraće osobu da preduzme konkretne korake kako bi prijavila zlostavljanje. Nekada ovakvi događaji mogu da budu okidač za osobe koje su nekada doživele nasilje da ipak preduzmu neku akciju po tom pitanju. S druge strane, okruženje je izuzetno važan faktor, jer u zavisnosti od toga kakav odnos ima prema ovim stvarima, povećaće ili će smanjiti šanse da dođe do ovih nemilih događaja. Različita istraživanja pokazuju da patrijarhalno uređenje društva i velika nejednakost u moći među polovima može biti faktor koji doprinosi pojavi nasilja, međutim postoje i istraživanja gde osnaživanje žena može dovesti do veće pojave nasilja jer se one mogu opaziti kao pretnja. Ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da nisu svi muškarci zlostavljači i da nasilje ide i u suprotnom smeru. Seksualno nasilje nad muškarcima je tek posebna tema za koje kao društvo još uvek nismo spremni“, objašnjava naš sagovornik.

Traumatsko iskustvo kakvo je seksualno zlostavljanje kod žrtve ne stvara osjećaj da je događaj prošao. Zbog sveprisutnog straha i niza drugih razloga podržavajuće okruženje je nužno i za proces zalječenja ali i za savladavanje svakodnevice nakon traume.
„Za žrtvu seksualnog nasilja je neophodno podržavajuće okruženje. Traumatska iskustva su iskustva koja su nabijena intenzivnim emocijama. Ukoliko to iskustvo zamislimo kao dokument (fajl) u računaru, a naš mozak kao hard-disk, ovo iskustvo neće moći da se integriše u ostala sećanja upravo zbog toliko intenzivnih emocija. Zato nakon ovakvih iskustava možemo biti izuzetno emocionalno pobuđeni ili da nam pred očima izleću fleševi, jer nam deluje kao da je pretnja sada prisutna. Osoba ne može da pojmi da je to stvar koja se desila i u prošlosti i da trenutno ne postoji opasnost. Put izlečenja podrazumeva da se ta traumatična sećanja integrišu sa ostalim, a to se radi na jedan bolan način – izlaganjem tom sećanju. Taj proces je najbolje imati kod psihoterapeuta koji je obučen za tu vrstu problema, a okruženje može biti veoma bitan faktor da se žrtva/preživeli otvori, s nekim podeli svoju priču i samim tim više prihvati taj događaj i sebe. Ne moraju osobe iz okruženja da se upuštaju u ulogu psihoterapeuta, zato što je to samo iskustvo deljenja ovakvih trauma izuzetno iscrpljujuće iskustvo za sve, ali bi bilo poželjno da budu ta topla atmosfera koja će olakšati preživelom da se suoči sa onim što se desilo“, objašnjava psihoterapeut Stefan Dimić.

„Crna statistika pokazuje da se tek 10% slučajeva nasilja prijavi, a 1% sudski procesuira. Jedan od najčešćih razloga zašto žrtve izbegavaju da prijave nasilje su strah, stid i krivica. Ukoliko si doživela seksualno nasilje, a uplašena si to da prijaviš, stidiš se onoga što si doživela ili misliš da si ti kriva za to, molim te da to podeliš s nekim u koga imaš poverenje. Ne moraš više da ćutiš. Ako je i 5% istine ono što se priča, znači da vas ima mnogo. Dovoljan je samo jedan svetli primer da pokrene pozitivnu promenu“, dio je iz poziva koje je naš sagovornik uputio žrtvama seksualnog nasilja. Podsjećanje na crnu statistiku da se samo jedan posto slučajeva seksualnog nasilja sudski procesuira još jedan je od niza razloga zbog kojih je nužno da se preispitaju lični stavovi ukoliko oni podrazumijevaju nepovjerenje prema žrtvi i da se u okviru ličnih kapaciteta, po uzoru na terapeuta Dimića, žrtvama pomogne. Ako nismo u profesijama ili na pozicijama sa kojih se direktno ili indirektno može pomagati, onda je to što nećemo odmoći dovoljno što ćemo za početak učiniti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Edisa Gazetić: U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje

Fotografija preuzeta sa https://www.6yka.com/

Od Milene Radulović, preko Danijele Štajnfeld, zaključno sa žrtvama u Jagodini svjedočimo svojevrsnoj medijskoj i javnoj torturi koja se kreće od pitanja zašto je do sada čekala do sumnje u istinitosti tvrdnji žrtava. Poseban je problem kada žrtva ne odgovara nekom društvenom modelu, patrijarhalnoj pretpostavci kako bi trebala da izgleda i ponaša se, kao da žrtva može da bude za bilo šta kriva i odgovorna.
Atmosfera linča oko preživjelih uz „neispunjena očekivanja“ koje društvo ima od njih, dodatno je destimulirajuća za buduće slučajeve prijavljivanja seksualnog nasilja i generalno za život onih žena koje su progovorile o svojim iskustvima. U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje, kaže univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma Edisa Gazetić.

Priredila: Kristina Ljevak

„Ono što je evidentno kada je riječ o žrtvama, bilo fizičkog ili seksualnog nasilja, da se u nasilnom kulturama žrtvama ne vjeruje, a to implicira da se više vjeruje nasilniku i da se prema njemu u javnosti kreira zaštitnički odnos. Kulture koje su svoje najvažnije karakteristike izgradile na herojskom, epskom kodu traže potvrdu svoje opstojnosti u jačem, a to znači bahatom, nasilnom ponašanju pojedinaca. U poslijeratnom periodu na našem prostoru kreirana je neka vrsta kulta zločinca – nasilnika, niti jedna od zajednica koja je nastala raspadom SFRJ se nije suočila s vlastitom odgovornošću prema žrtvama ratova iz devedesetih, pa se ne može očekivati ni velika razlika u odnosu prema žrtvama danas, odnosno nasilju i nasilnicima koji su svoja zlodjela činili i poslije devedesetih. Ovo također implicira da je svijest takvih zajednica gotovo uvijek usmjerena na forsiranje slike heroja (u srednjovjekovnom smislu to je zaštitnik kolektiva), nekoga kome kolektivni subjekt bezrezervno vjeruje i na koga se može osloniti. Za nasilnu kulturu žrtve su ‘slabe’, one nisu reprezentativni primjer zajednice, pa su samim time dodatno stigmatizirane i od njih se očekuje da šute i trpe. Osim toga, u patrijarhalnoj strukturiranoj svijesti se mahom vjeruje muškarcima; oni su autoriteti, a žene su najčešće žrtve, odnosno veći procenat nasilnika pripada muškom rodu, premda niko nije lišen nasilnog ponašanja. No, jednu činjenicu nikada ne treba gubiti iz vida, a to je da kod silovanja, seksualnog nasilja i uznemiravanja, kako navodi Sheri Hite, američka feministkinja, ‘postoji neko izopačeno zadovoljavanje ega kod nekih muškaraca kada natjeraju ženu da čini nešto što ne želi, kad na nju vrše pritisak i seksualno je uznemiravaju, jer im njezina nemoć daje osjećaj moći.’ Dakle, silovanje, seksualno uznemiravanje, fizičko nasilje uvijek je osmišljeno da nasilnik osjeti moć nad žrtvom, a kod žrtve ovakvi događaji naprosto uruše cijeli sistem, pa je potrebno dugo vremena da bi žrtva mogla o tome da govori.

Model žrtve, pogotovu kada je riječ o ženskom rodu, u našim kulturama je otprilike model žene koja trpi, sluša, šuti o svemu i strpljivo podnosi svoju sudbinu, nikome se ne žali, ma kako teška bila njena trauma. To je model ženskog roda koji prevladava u starijim periodima na našem prostoru (u bosanskohercegovačkom kontekstu to je model koji je u književnosti prisutan između dva svjetska rata, a oblikuje ga prije svega uticaj svih onih rigidnih pravila koja su muškarca oslobađala svake odgovornosti, a ženu su krivila za sve). Dalje, u patrijarhalnoj kulturi sramotno je da budete silovani i zlostavljani, dakle, to nije stigma koji nosi nasilnik, već žrtva. Stigmatiziranje žrtve zbog traume koju je preživjela dominira našim kulturama, čini se oduvijek, a posebno smo se u to mogli uvjeriti devedesetih kada se ženama savjetovalo da šute o silovanju jer time ruše sliku o ‘čistoj’ vjeri/etniju/naciji. I danas kada žrtve govore o seksualnom nasilju najčešće slijedi medijski linč, a zatim i razvodnjavanje te priče u javnom prostoru, javljaju se oni koji nasilnka poznaju kao finog, brižnog, mirnog i sl.“, objašnajva profesorica Gazetić napominjući kako se na sličan način govori i o ratnim zločincima koji su naredili ili su sami ubijali nevine ljude u ratu.

„Najveći problem u tome je što javnost i pojedinci, ali i policija, pa i sudstvo, (kako smo mogli pročitati iz mnogih priča koje su žrtve ili njihovi najbliži podijelili posljednjih dana, a posebno iz priče kćerke ubijene Jasmine Klico iz Sarajeva) ne vjeruje žrtvi, ne poduzima ništa kada se prijavljuju prijetnje koje, kako vidimo, često završe smrću zlostavljane osobe“, napominje naša sagovornica.

Kao i za žrtve, javnost je očigledno kreirala i neki foto robot počinioca seksualnog nasilja pa se u taj okvir nikako na primjer ne uklapa neko ko zahvaljujući zaista uspješnoj glumačkoj karijeri ne odgovara profilu silovatelja. Jako je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Ono što naša javnost očito dovoljno ne poznaje, ili ne želi da zna, a to je da svaki traumatski događaj potpuno urušava naš sistem vrijednosti, pa se dugo nakon takvog događaja žrtve ne mogu jednostavno osjetiti dovoljno jakima da govore o traumi. Onda kada je žrtva dovoljno osnažena, tek tada je spremna da govori, a kada počne govoriti počinje i proces njenog kakvog-takvog ozdravljenja. Nasilje nije samo fizičko, ono u potpunosti oslabi psihički žrtvu da mnoge nikada ne progovore niti prijave nasilje. I umjesto da javnost bude podrška žrtvama, da shvate da je to vrijeme kada žrtve mogu da govore o strašnim događajima, pojedinci se okreću protiv žrtve. Ne treba također zaboraviti ni to da žrtva dugo vremena i sama osjeća krivnju za ono što se desilo, nasilnik rjeđe ili nikada ne osjeća krivnju.

Pošto je ovdje riječ o osobama koje svi poznaju na neki način, pa odbijaju da povjeruju da su nasilnici, navest ću samo ispovijest jedne od silovanih žena, koju predstavlja J.L.Herman u svojoj knjizi Trauma i oporavak: ‘Nema načina da predstavim ono što se dešavalo u meni. Gubila sam kontrolu i nikada u životu nisam bila toliko prestravljena i bespomoćna. Osećala sam da mi celi svet izmiče pod nogama i da sam ostavljena sama da besciljno lutam u tami. Imala sam straše noćne more u kojima sam ponovo preživljavala silovanje… Užasno sam se plašila da budem u društvu sa drugima i užasno sam se plašila samoće.’

Svi oni koji misle da žrtve, posebno žene, izmišljaju, neka se zamisle poslije ovog svjedočenje i upitaju koji bi motiv bilo kojoj ženi bio da izmisli ovako nešto, a posebno da li je moguće izmisliti ovakvo stanje užasa i straha“, navodi Edisa Gazetić, dalje odgovarajući na pitanje koliko je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Niti jedna profesija nije pošteđena nasilja, u svakoj postoji mogućnost da budemo nasilni i da budemo žrtve. To što javnost pokušava da zadrži sliku (u ovom slučaju) glumca kao uspješnog u svakom pogledu, te da on kao takav nema potrebu da nasilno prilazi ženama, je ogromna zabluda. To nije stvar ima li neko uspjeha kod žena ili muškaraca, već želja da se osjeća nadmoć nad drugom osobom, da se kroz njenu poniženost bilda vlastiti ego. Kada bi profesija određivala hoćemo li biti nasilni ili ne, onda liječnici, naprimjer, nikada ne bi smjeli biti nasilni, a sjetimo se šta su pojedini liječnici radili u toku Drugog svjetskog rata, pa i na našim prostorima u toku devedesetih. Ili učitelji, nastavnici, profesori; i oni su tu da obrazuju i spreme mlade osobe za životne situacije, a to nije uvijek tako. Dakle, ovdje je stvar pojedinaca koji žele osjećaj moći i koji imaju potrebu da potvrđuju svoj moć time što ugrožavaju sigurnost i živote drugih osoba“, zaključuje profesorica Edisa Gazetić koja je nedavno pišući o tome zašto ne vjerujemo žrtvama silovanja napomenula kako se „u balkanskim okvirima nažalost žensko tijelo još uvijek smatra vlasništvom na koje pravo imaju svi muškarci pa odnos spram silovanih žena je stvar lične, a ne društvene empatije.”

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Adriana Zaharijević: Nasilje oblikuje fantazije o moći i nemoći, useljava se u dnevnu i spavaću sobu, u televizijski ekran, školski kurikulum…

Za Adrianu Zaharijević feminizam je subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata. Na tom tragu, u svjetlu velikih promjena koje su se počele dešavati i vezane su za izlazak u javnost žrtava seksualnog zlostavljanja, treba posmatrati i njihovu neravnoparvnu poziciju. Jer uprkos istoj traumi, one nemaju mogućnost da se jednako bave njenim procesuiranjem, jer su im ekonomske i socijalne pozicije često različite.
“Živimo u svetu temeljnih nejednakosti koji generiše nejednake mogućnosti. Žene na selu i žene iz nižih slojeva su naučene da se moraju privići na nasilje – ekonomsko, seksualno, psihološko – i da je izlazak iz nasilja nemoguć, jer im pravda, oličena u institucijama, nije dostupna, ili zato što im njihove društvene okolnosti na svakom koraku ukazuju na podređenost i/ili eksploataciju. To ih razlikuje od imućnih žena koje odrastaju u sredini u kojoj nasilje bar u načelu nije prihvatljivo, koje su mogle imati različite individualne oblike podrške u nadilaženju nasilja, i koje će, u srećnim okolnostima, raditi na suočenju s traumom i izlaskom iz situacije nasilja”, rekla je u intervjuu za Sitan vez, govoreći i o tome da li seksualno nasilje trebamo posmatrati neovisno od zemlje u kojoj se događa te o anonimnim ispovijestima žrtava nasilja koje ne svjedoči samo o nepovjerenju u institucije nego i o odsustvu društvene podrške.
Adriana Zaharijević je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Priredila je, između ostalog, publikaciju „Neko je rekao feminizam“ i autorica je knjiga „Postajanje ženom“, „Ko je pojedinac“ i „Život tela, politička filozofija Džudit Batler“.

Piše: Kristina Ljevak

PROBIJEN JE ČELIČNI STISAK ĆUTANJA

Da li je proces promjena koji je pokrenut sa Marijom Lukić, preko Milene Radulović uz trenutni sa ženama Jagodine nezaustavljiv uprkos ukupnoj lošoj atmosferi i retraumatizaciji kroz koju žrtve prolaze zbog linča zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, odnosno ljudima koji ih koriste?

Čini mi se da taj proces moramo posmatrati u dve ravni. Jedna je ravan nas sada i ovde, kao svedokinja dešavanja, a druga zamišljeni pogled iz budućnosti koji se na to osvrće kao na istoriju promena. Kad govorimo o našim pretkinjama i nekoj njihovoj konkretnoj borbi, recimo s kraja XIX veka, čini nam se da se odigrala za tren – njihovih godinu dana možemo zbiti u jednu rečenicu. A u stvari, tih godinu dana, kao i ovih naših, sastojalo se od mnoštva uspona i padova, osujećenih nadanja, izdanih očekivanja, pogrešnih računica, loših ili jalovih savezništava, ali i mnogo snage, entuzijazma, kuraži, istupanja pojedinki i podrške glasova koje nikada nismo čuli. Duboko verujem da se s Marijom Lukić nešto nezaustavljivo pokrenulo, da je čelični stisak ćutanja probijen – pa i da nas institucije ostave na cedilu, što je u Srbiji uvek mogućnost… Iako iz ove naše ravni sve deluje krhko, sporo, nejasno, nedovoljno, verujem da se proteklih meseci nešto zbilja snažno dogodilo.

Za vas je feminizam s razlogom subverzivan samo ako se u isto vrijeme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata, zbog toga, kako ste govorili, ne koristite riječi patrijarhat ni riječ kultura. „Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira“, rekli ste. Zbog toga mi je važno čuti vaše mišljenje o temi koja, čini mi se, još uvijek nije dovoljno otvorena a tiče se različitih pozicija sa kojih dolaze žrtve seksualnog zlostavljanja. Svima nam je bio fokus na važnosti prijavljivanja slučajeva, izlaska u javnost i ohrabrivanja drugih žena, a možda nam je i malo neugodno da cijelu atmosferu pokretanja promjena „kvarimo“ ali mislim da je važno spomenuti i naše nejednake mogućnosti i koliko i od njih zavisi proces suočavanja sa traumom te kasnije spremnost na tužbu i u nekim slučajevima suočavanje sa nemilosrdnom javnošću. Mislim na primjer na psihoterapijski proces koji je nerijetko uslovljen visinom naših primanja. Koliko smo kao društvo zakazali zbog toga što ne možemo obezbijediti žrtvama da na isti način prođu kroz posttraumatsko iskustvo i što će se bez obzira na isti uzrok traume ono razlikovati u zavisnosti od toga da li je žena s uspješnom karijerom ili je potplaćena radnica u uslužnom sektoru?

ŽIVIMO U SVETU TEMELJNIH NEJEDNAKOSTI

Feminizam koji se bori za jednakost žena i muškaraca, ali odobrava siromaštvo, bori se za formalnu jednakost koja je šuplja i proizvodi ili podržava nejednakost među samim ženama. Ako pak makar u načelu odobrava rat, onda se bori samo za jednakost „svojih“ ili „naših“ žena i muškaraca, dok oni drugi ne samo da nemaju pravo na jednakost, već se njihovi životi ni ne računaju u živote, unapred su ništavni. Zato feminizam ne može, prema mom dubokom uverenju, biti samo za neke žene, bilo „naše“ bilo imućne, koje sebi mogu da priušte da uživaju blagodati ravnopravnosti. Takva emancipacija je fragmentarna i okrnjena, i ona je već postignuta. Upravo je to ovo o čemu govorite. Živimo u svetu temeljnih nejednakosti koji generiše nejednake mogućnosti. Žene na selu i žene iz nižih slojeva su naučene da se moraju privići na nasilje – ekonomsko, seksualno, psihološko – i da je izlazak iz nasilja nemoguć, jer im pravda, oličena u institucijama, nije dostupna, ili zato što im njihove društvene okolnosti na svakom koraku ukazuju na podređenost i/ili eksploataciju. To ih razlikuje od imućnih žena koje odrastaju u sredini u kojoj nasilje bar u načelu nije prihvatljivo, koje su mogle imati različite individualne oblike podrške u nadilaženju nasilja, i koje će, u srećnim okolnostima, raditi na suočenju s traumom i izlaskom iz situacije nasilja. Feminizam koji veruje u jednaki svet bez siromaštva i rata, zahteva da se gradi takav svet u kojem postoje politički preduslovi koji nikoga ne ostavljaju izvan domašaja institucija, i gde niko ne doživljava da mu je pravda nedostupna, u kojem se svaki život društveno vrednuje, a podređenost i eksploatacija nisu temeljni odnosi među ljudima. U svetu koji nije takav imaćemo hrabre pojedinke, nekada i ludo hrabre, i javnost koja ih osuđuje, opšte uverenje da je bolje da su ćutale, institucije koje ih zaboravljaju ili zloupotrebljavaju u druge svrhe, i terapijsku praksu koja će nekima od njih biti dostupna, dok drugima, prosto-naprosto, neće.

Nasilje, proteklih trideset godina na prostoru bivše Jugoslavije, počevši od ratova devedesetih, ima tretman poželjnog ponašanja i kada posmatramo kontinuitet nasilja koji živimo onda možemo kroz to posmatrati i seksualno zlostavljanje sa čijim obimom se tek sada suočavamo kroz anonimne ispovijesti žena čemu je prethodio izlazak u javnost žena koje su odlučile progovoriti o svom iskustvu.
Postoje li određene zamke koje ipak posmatranje kroz tu prizmu mogu stvoriti? Jer seksualno zlostavljanje postoji i u zemljama sa ozbiljnim kontinuitetom mira, a i bliskost jednog od osumnjičenih (Miroslav Aleksić) sa Arkanom, odlasci u Vukovar, snimanje zločina… mogu da amnestiraju sve one „dobre komšije“ koji ni ne znaju gdje se Vukovar na geografskoj karti nalazi a učinili su slično. U najkraćem, koliko je seksualno nasilje „autonomno“ a koliko uslovljeno ukupnim okolnostima na prostoru na kojem se dešava?

STVARNI PROCES IZGRADJE MIRA MORAO BI BITI TEMELJNO USMEREN NA SPAVAĆE SOBE

Verovatno bi bilo najpreciznije reći da seksualno nasilje jeste autonomno, ali da je u zemljama koje su ponikle iz nasilja, iz rata (koji se u Srbiji prećutkuje), ono postaje sasvim stopljeno s društvenim vladanjem. „Bajka“ o ratu nije krvava samo dok rat traje. Uverenje da ćete poništavanjem dela stanovništva postati svoji na svome, sami, bolji, i da će potom uslediti nekakva prava pravda, da će fizičkim uništenjem uslediti duhovno očišćenje preostalih, jeziva je bajka iza koje ne ostaju samo razoreni životi, već i jezivi snovi koji nas oblikuju kao ljude – i one koji su snimali, pucali, i one koji nisu. Budući da nismo postali ni sami, ni bolji, niti je pravda usledila, nerazmrsivo zapletena u postsocijalističku tranziciju, jedino što nam preostaje jeste nasilje koje ne nestaje sporazumima i primirjima. Nasilje oblikuje fantazije o moći i nemoći, useljava se u dnevnu i spavaću sobu, u televizijski ekran, školski kurikulum. Jasno je, nije rat jedino što stvara i podstiče nasilje u spavaćoj sobi. Pa ipak, stvarni proces izgradnje mira morao bi biti temeljno usmeren upravo na spavaće sobe, na mesto gde spavamo, posebno ako još neko spava pored nas – na zalečenje noćnih mora, a ne na njihovo beskonačno produžavanje.

Ono što je u direktnoj vezi sa nasiljem devedesetih jesu silovanja žena kao dio ratne strategije i neadekvatna procesuiranja i zločinaca i traume nakon rata. Nerijetko je matično okruženje žene žrtve ratnog silovanja bilo nepodržavajuće jer je to „ženina sramota“. Pored silovanja u ratu imamo i seksualno nasilje koje se događa unutar bogomolja i vjerskih institucija i koje je zaštićeno bedemom ćutnje. Koliko je nekažnjavanje seksualnog nasilja iz ova dva primjera doprinijelo normalizaciji seksualnog nasilja i vjerovanju da ako prethodni počinitelji nisu bili kažnjeni, „neće ni naredni“?

Jedna od najtužnijih posledica rata – koja tako mnogo govori o našem društvu, o našem razumevanju nasilja, o stvarnoj podršci institucija, o položaju žena, posebno u manjim sredinama – jesu deca nastala iz silovanja u ratu. Silovane žene su svačija sramota. Niko njima ne bi da se pohvali, ni počinioci, ni „njihovi“ koji ih nisu zaštitili. One nisu ratni trofeji, nego kolateralna šteta, a zločin nad njima se ne izgovara. Ako su abortirale ili se porodile i novorođenčad ostavile u sirotištu, krive su; ako su se porodile i rodile decu neprijatelja, krive su, a kriva su i njihova deca. Glas te dece, danas odraslih ljudi, trebalo bi da odzvanja našim prostorom, a ne da bude ućutkan da bismo živeli u svojim ušećerenim verzijama ratne traume. Izlazak iz situacije nasilja, posebno tog najsramnijeg, podrazumeva društvenu podršku da se izađe iz sramote. Ako toga nema, ostaje ćutanje i perpetuiranje nasilja i njegova implicitna ili eksplicitna nekažnjivost.

ANONIMNOST UKAZUJE I NA ODSUSTVO DRUŠTVENE PODRŠKE

Indikativno je da su se žene žrtve seksualnog nasilja otvorile zahvaljujući Facebook inicijativi i stranici Nisam tražila koju su pokrenule volonterke entuzijastkinje. Sličan primjer imamo i sa stranicom Vala Ljeposava koja je prikupila stotine svjedočenja žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim pregledima.
Ovo nam s jedne strane pokazuje koliko su društvene mreže moćan alat. Da li nam s druge strane govori koliko je nepovjerenje prema institucijama?

Naravno, ali ne samo prema institucijama. Anonimnost ukazuje i na odsustvo društvene podrške. Na to da nemamo doživljaj da će nas neko čuti, saslušati, da nas neće okriviti ili ismejati, da neće reći „pusti, bolje je da o tome ćutiš“, ili da neće reći „sama si tražila“. Taj „neko“ ne mora biti niko poseban. To je javnost, javni glas koji čujemo šta god da radimo, koji nas usmerava i govori nam šta je dobro, poželjno, vredno u društvu čiji smo deo. Taj glas je s nama i pre nego što se obratimo policiji, tužilaštvu, sudu. Ako nam on došaptava da će društvo podržati ćutanje, da će, drugim rečima, podržati počinioca, da će nam reći da se nasilje nad nama nije takoreći ni dogodilo, mi onda pretpostavljamo da će takav glas biti i glas policajca, tužitelja i sudije. Zato su tako važne policajke koje neumorno izlaze na uviđaj više puta, doktorke koje savetuju ženu da prijavi nasilje kad na njoj opaze modrice i podlive, sutkinje koje veruju ženama iako su sramežljivije, bespomoćnije i ćutljivije od druge strane. Ima ih, iako s o njima ne govori mnogo. Zašto? Zato što se čuva taj javni glas koji nas ohrabruje da nasilje trpimo i uverava da ne može biti drugačije, da je nasilje norma, da je u samoj prirodi naših balkanskih odnosa.

Možemo li imati iluziju pa vjerovati da će se iz iskustva Jagodine shvatiti zbog čega je sve nedopustivo da se grad privatizuje a takvo ponašanje normalizuje?

Jagodinski slučaj je došao i prerarno i prekasno u isto vreme. Prekasno za sve žrtve, kako devojčice i mlade žene, tako i sve stanovnice grada koje su, htele ili ne, bile uvučene u društveni sporazum saradnje s gospodarom grada, okruga, a sve se više čini i znatno većim područjem uticaja. Prerano, s druge strane, jer vlast u Srbiji očito ne želi da pusti ovog gospodara niz vodu, budući da su spletovi uticaja pozamašni i da bi se razne Pandorine kutije time otvorile. Kada bi jagodinski paša pao, to bi bez sumnje imalo katarzični efekt po celo društvo, jer bi privatizacija grada, života, tela postala očevidna. Pokazala bi se kao nešto što ukida dostojanstvo svakome. Ucenjeni, oteti životi, životi u kojima se o nasilju ćuti, gde se ono trpi „jer tako treba“, u kom god kontekstu od mnogih koje smo dotakle, svakog od nas – svakog bez razlike – pretvara u bića koja kada očekuju dostojanstvo očekuju previše.

Naši uspjesi vam se neće izvinjavati

Fotografija preuzeta sa www.formaliti.com

Sarajevo je dobilo tek drugu gradonačelnicu u svojoj istoriji. Gradonačelnica ima dvije fakultetske diplome i doktorat, neke su od informacija koje smo najčešće mogli/e čuti povodom njenog imenovanja.
Za razliku od gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić koja je završila dva fakulteta, njen banjalučki kolega Draško Stanivuković nije nijedan, dok je prethodnik gradonačelnice Karić, Abdulah Skaka, po vlastitom priznanju diplomirao u Travniku nakon 5-6 godina studiranja.
I ne, ovo nije tekst o nivou obrazovanja visokih bosanskohercegovačkih dužnosnika/ca nego između ostalog o dvostrukim patrijarhalnim standardima koji podrazumijevaju da se izbor žene na određenu poziciju treba „pravdati“ njenim posebnim zaslugama, dok se muške zasluge ne propituju.
Kao da nam se oni koji su gradonačelnicu Karić imenovali izvinjavaju naglašavajući njene reference u strahu da će joj neko poziciju „oteti“ zbog nenaviknutosti na to da je obnaša žena.

Piše: Kristina Ljevak

Nikola Vučić, novinar, istraživač kulture i autor publikacije „Kritika toksične muškosti“ ovakvo ponašanje takođe vidi kao pravdanje „rodno-incidentnog“ izbora.
„Čak i bez dubljih analiza moguće je nedvosmisleno zaključiti kako se imenovanje žena na rukovodeće pozicije u poduzećima ili u vladajućim strukturama prati snažnom PR kampanjom opravdavanja tog ‘rodno-incidentnog’ izbora, i dobro primjećujete da to opravdavanje ide najprije u pravcu potenciranja obrazovanja, kompetencija, vanserijske učenosti, odnosno postignutog neprikosnovenog uspjeha. Mi živimo u kulturi u kojoj se još vjeruje da su obrazovane i kompetentne žene endemska vrsta, pa da njihov izbor ili imenovanje mora biti na sva zvona opravdavano diplomama, certifikatima, tečajevima, stručnim i naučnim člancima, pa makar bila to i pozicija gradonačelnice jednog grada. Muškarcima se u politici ne provjeravaju ni fakulteti, ni srednje škole, ne ističe se u prvi plan njihova akademska kompetentnost, a kad su žene u pitanju onda se provjeravaju kursevi, certifikati, indeksi, diplome, prati se jesu li redovno bile na nastavi, da li su znale citirati seminarske radove, imaju li krasopis, jesu li im mentori živi, da li su bježale sa nastave, koliko su puta izlazile na ispite, i tako dalje. Ne želim reći da u javnom prostoru ne treba biti rasprave o kompetencijama i umijećima politički postavljene osobe na neku poziciju, naprotiv. Ali to treba imati razumljivu mjeru. I treba, povrh svega, jednako tretirati i muškarce i žene. Stvarnost je ovdje, ipak drugačija. Jedni su privilegirani“.

ŽENA SE PROCJENJUJE PREMA ULOŽENOM TRUDU I REZULTATIMA, A MUŠKARAC PREMA POTENCIJALIMA

„Nažalost, živimo u patrijarhalnoj kulturi sa dvostrukim moralnim aršinima, prema kojima se žena uvijek procjenjuje strožije nego muškarac kada treba biti izabrana na mjestima odlučivanja“, kaže profesorica Zilka Spahić-Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

„Žena ulazi u prostor politike koji se još uvijek smatra muškim prostorom i da bi dobila propusnicu mora se dvostruko više dokazivati svojim kvalitetima i sposobnostima. Uz sve to, nameće joj se teret da se pravda za svoj uspjeh i da to obrazlaže time što ima više diploma, ispunjenih zadataka i slično. Dakle, nismo daleko odmakli od predmodernih shvaćanja rodnih uloga u kojima se zna gdje je čije mjesto i u kojima se žena procjenjuje prema uloženom trudu i rezultatima, a muškaraca prema potencijalima“, dodaje naša sagovornica.

Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE naglašava problem postojanja „staklenog plafona“ za žene u politici i nepoštovanje izbornog zakona.
„Globalno razmišljanje je da se mora opravdati činjenica da je ‘palo napamet nekoj od političkih partija’ da nominuje ženu za tako važnu poziciju. Naglašavanje njenog stupnja obrazovanja je potrebno da se zna da je ona pametna žena, i da može da obnaša funkciju gradonačelnice. I dobru si usporedbu napravila sa banjalučkim gradonačelnikom i zanimljivo bi bilo napraviti obrazovnu analizu i ostalih načelnika/ica u opštinama BiH. Svjesne smo postojanja staklenog plafona za uspješne žene, posebno u politici, jer ako pogledamo strukture vodećih političkih partija (a i ostalih) nemamo procenat žena koji je po Zakonu o ravnopravnosti spolova obavezujući (40 %). Znači nepoštivanje zakona govori i o obrascu koji postoji da, čak i kada trebamo da uključimo određeni broj žena, to se ne poštuje. U predizbornom periodu i kazne plaćaju političke partije jer nemaju predloženo 40% žena na izbornim listama. Zvanični podaci, nama dostupni prošle godine su bili da žene/djevojke u većem broju završavaju fakultete.“

Niz je paradoksalnih situacija u tretmanu ženskog uspjeha. Naime, ponekad se uspjeh žene uvažava, posebno kada se njime treba opravdati muški izbor kao što je bilo u prethodnom slučaju. S druge strane imamo mnogo češće situacije kada se on ne prašta. Profesorica Zilka Spahić-Šiljak svojevremeno je povodom analize liderstva govorila o tome kako se žene izvinjavaju zbog uspjeha a muškarci zbog greški.
Usvojene patrijarhalne norme doveli su ženu u poziciju da joj njena profesionalna ili neka druga dominacija stvara nelagodu.

„Patrijarhalne norme se uče i usvajaju od ranog djetinjstva i do te mjere su normalizirane da ih većina ljudi ne primjećuje i tek kada se dogode ovakve situacije u vezi sa izborom žena na liderske pozicije, onda postaje jasno da se i dalje koriste argumenti kojima se želi nametnuti krivnja ženama zbog uspjeha. Žene bi trebale da ostanu u privatnoj sferi i da se bave odgojem djece i domaćinstvom, a svaki iskorak se onda mora opravdavati. Problem je što se u primarnoj socijalizaciji i dalje utvrđuju binarni modeli rodnih uloga, prema kojima se djevojčice i dječaci usmjeravaju u zvanja i zanimanja koja se kulturološki smatraju prihvatljivim za žene i muškarce – za žene porodica, odgoj, obrazovanje i socijalna skrb, a za muškarce, finansijska briga za porodicu, politika, vladanje i upravljanje. Djevojčice i dječaci dobivaju eksplicitne poruke o tome kako se treba ponašati . Nekada su te poruke sofisticiranije i posreduju se interakcijom s odraslima i drugom djecom, ali i oblačenjem i izborom igara. Kada uđemo u prodavnicu da kupimo igračke, odmah nam postaje jasno za koje uloge se pripremaju i koja su društvena očekivanja od jednih i drugih. Ako žena iskorači iz zadate rodne uloge i iznevjeri društvena očekivanja, onda vidimo nelagodu, prosuđivanje i osude“, objašnjava Spahić-Šiljak.

Okolnosti zbog kojih se žene izvinjavaju za svoje uspjehe Nikola Vučić objašnjava na primjeru majčinstva, njegovog doživljaja u patrijarhalnoj kulturi i roditeljstva kao neravnomjerne raspodjele obaveza i dužnosti između muškarca i žene.

PATRIJARHALNA KULTURA RODITELJSTVO NE SMATRA RAVNOPRAVNIM UČEŠĆEM OBA RODITELJA

„Ja ću sada reći da je ovdašnja kultura protkana patrijarhalnom sviješću, i to će možda nekome zvučati previše apstraktno ili, onima koji više kritički čitaju, to će zvučati kao jedno opće mjesto. Zato je potrebno tvrdnju ilustrirati primjerima iz svakodnevnog života. Naime, onda kada se glorificira majčinstvo nauštrb rada i obrazovanja, onda se to čini uglavnom iz privilegirane pozicije u patrijarhalnom poretku vrijednosti. I to čine najčešće muškarci, koji će razumljivim nametati ideju da je očinstvo sasvim moguće uz poslovna putovanja, akademske konferencije ili višesatne sastanke koji ga čine nedostupnim, dok je u slučaju uloge majčinstva kombinirane sa poslovnim i akademskim ulogama to ravno izdaji ‘božanske datosti’. A patrijarhalna kultura, ponovo, roditeljstvo ne smatra ravnopravnim učešćem oba roditelja, već teret stavlja na leđa majke. I zbog toga se žene izvinjavaju; zato što je u tako izopačenom poretku prijestup raditi bilo šta izvan dodijeljenih uloga; a i kada se radi nešto izvan dodijeljenih uloga – onda se mora staviti naglasak kako su žene, unatoč svojoj karijeri, bile čak i majke, pa se onda jedni tome dive, a drugi procjenjuju da negdje sigurno takva žena nije bila dovoljno dobra.“

I Jadranka Miličević u patrijarhalnoj raspodjeli porodičnih zadataka prenesenih na javnu sferu vidi uzrok za izvinjavanje zbog vlastitih uspjeha.

„Nametnuti patrijarhalni stereotipi da je ženi mjesto u kući, uz porodicu, da brine o starijim članovima/icama porodice je prihvaćeno kao model, i zato je teško prihvatljivo da žene budu na mjestima gdje se odlučuje o ‘važnim stvarima’, o tome hoće li BiH biti članica EU, hoće li se promijeniti krivični zakon, hoćemo li imati dobru suradnju sa predstavnicima susjednih država…
Svjesni smo koliko ima ružnih i uvredljivih tekstova i ogovaranja za žene koje su po svojoj stručnosti i znanju prepoznate ne samo u BiH, nego i van granica BiH. Većinom se naglašava da je to postigla zato što je imala podršku muškaraca (otac, brat, suprug, često ljubavnik…) Ovo je posebno izraženo u predizborno vrijeme. Imali smo nekoliko slučajeva na političkoj bh. sceni, gdje se uspjeh žena vidljivih u politici, opravdavao ovom činjenicom“, objašnjava Jadranka Miličević koja navodi i jedan od primjera medijske percepcije uspješne žene, na primjeru gradonačelnice ponovo i intervjua u Dnevnom avazu s naslovom: „Maštala sam da postanem cvjećarka“.
„Zanimljivo da je novinarka koja je napisala ovaj tekst i uz informaciju koliko je školovana gradonačelnica i koliko je već u političkoj partiji da nije naglasila da je Benajnima Karić sanjala da bude predsjednica BiH, ili predsjedavajuća Vijeća ministara“, zaključuje Miličević.

Kad se odmaknemo od visoke politike, donošenja odluka, procesa i imenovanja na visoke pozicije, možemo se zadržati na manje formalnim javnim skupovima, promocijama, tribinama… koje najčešće imaju nekoliko istih prizora.
Petoricu muškaraca možemo vidjeti bilo kojim povodom. Kada je isto toliko žena onda je skup na temu žena u književnosti ili neke druge teme sa „ženskim predznakom“. Ako u dominantno muškom skupu ima i neka žena, onda je ona najčešće moderatorica. Ako nije moderatorica onda je skup finansirala međunarodna organizacija pa je tražila da ne budu samo muškarci učesnici. Poseban problem je što čak i feministički osviještene žene i onda kada imaju mogućnost da biraju izaberu za saradnike ili sagovornike muškarce, što je očigledno nametnut osjećaj neophodnosti muške verifikacije uspjeha i rezultata žene.

NUŽNOST KRITIČKOG PROPITIVANJA RODA, ZNANJA I MOĆI

Za razumijevanje opisanog fenomena posudio bih pojam androcentrizma, a kojim se sigurno možemo bolje referirati na primijećenu ‘neophodnost’ muškaraca i muške perspektive u konstrukciji nekog smisla – u konkretnom slučaju smisla neke konferencije, diskusije, panela. Naša je kultura fiksirana na muškost, oslonjena je na muškost kao na autoritet i prisustvo muškaraca na događaju postalo je normativno, logično, izuzev u slučaju kada se ne diskutuje o temi specifično rodno markiranoj kao ženskoj. Na takav, androcentrički pro-maskulini karakter društva čiji smo sastavni dio, nisu imune ni feministkinje, što je razumljivo u onoj mjeri u kojoj shvatamo da i feministkinje ipak žive zajedno sa svima ostalima u društvu, a ne u nekom izoliranom svijetu. Na pitanje zbog čega je ženama potrebna muška potvrda njihovog uspjeha mogu reći: zbog toga što smo odjenuti u muškocentrizam, i iz njega sve posmatramo. Ženama u skandinavskim zemljama, primjerice, nije potrebna muška potvrda njihovog uspjeha jer su tamo i muškosti i ženskosti posve drugačije postavljene kategorije u odnosu na ovdje, i zato je pred nama još veliki posao. To je posao u kojem ne bih da afirmiram neke rodne animozitete, već bih da zajedno svi radimo na kritičkom preispitivanju domaćih kategorija roda, znanja i moći“, objašnjava Nikola Vučić.

Za Zilku Spahić- Šiljak ovakvo ponašanje je imantno patrijarhalnoj kulturi koja usput njeguje kult ličnosti i gdje se više gleda ko govori nego šta kaže.

„Još uvijek patimo od sindroma muškog autoriteta i to traje već stoljećima. Muškarac je bio i ostao norma u odnosu na koju se sve drugo definiralo i vrednovalo. Čak i danas kada imamo stručnjakinje u svim oblastima znanosti i dalje smatramo da je muškarac bolji, da više zna, da je pouzdaniji autoritet. Često i se događa da kada žena nešto kaže i to potkrijepi argumentima da se dodatno traži verifikacija od nekog muškog autoriteta. Žene i muškarci još uvijek ne vjeruju ženama pa se konstantno propituje to što one rade i šta znaju. Pored toga, živimo u kulturi koja pati od kulta ličnosti, pa je važnije ko nešto govori, nego šta govori. Stoga je za ženu vrlo teško u takvoj kulturi biti autoritet.
Žene su naučene da se stalno moraju dokazivati da bi bile prihvaćene i da se moraju pravdati za svoje uspjehe i da moraju biti dvostruko bolje od muškaraca da bi dobile lidersku poziciju. Da bi opstale u muškom svijetu politike i liderstva, žene podilaze patrijarhatu i dodvoravaju se muškarcima na pozicijama moći. Nažalost, žene nemaju razvijenu svijest o solidarnosti i često kada uspiju ponašaju se kao queen bee (matice), koje ne dozvoljavaju drugim ženama da se približe pozicijama moći. Da bi se ova pitanja razriješila i da bismo izašli iz mreže patrijarhata koja natkriljuje svaki segment naših života, moramo napraviti temeljite promjene u primarnoj socijalizaciji i obrazovanju“, zaključuje Spahić-Šiljak.

Kada isti problem posmatramo unutar političkog okvira i raspodjele dužnosti onda je jaz između mogućnosti i pozicija žena još dublji.

„Potreba da žene budu prihvaćene u muškom svijetu politike je nametnuta, jer dugogodišnja patrijarhalna shema je uvije smatrala da žene nemaju šta da traže na mjestima odlučivanja i u politici, jer politika je ‘prljava’ i nije za poštene žene da se bave njom, i zato je teško mijenjati tu praksu. I kada muškarci ne mogu zatvoriti oči u odnosu na znanje, sposobnost, popularnost žena na bh. sceni, oni pokušavaju da nekim simboličnim funkcijama i priznanjima joj naprave prostor u javnom i političkom životu. Koliko imamo žena kao potpredsjednica političkih partija ili članica glavnih odbora. I smeta mi što u predizbornim kampanjama kada mi insistiramo na većem učešću žena, često se upotrebljava rečenica – nije važan broj žena, nego sposobnost i stručnost, a nikada se to pitanje ne postavlja za sposobnost i stručnost mnogobrojnih muških kandidata“, naglašava Jadranka Miličević koja sličan problem s razlogom prepoznaje i prilikom imenovanja saradnika/ca koji će učestvovati volonterski u radu gradske uprave.

“Meni je zanimljiv odabir osoba za Savjetodavni tim gradonačelnice. Uz dužno poštovanje svih odabranih, zanimljiva je činjenica da su samo četiri žene, koje su fenomenalne, ali zar nije mogao omjer biti bar 50 procenata žena u tom tijelu. Ostali članovi su akademici, profesori, inženjeri, režiseri… uvaženi članovi društva, već dugo na javnoj i političkoj bh. sceni, i po meni nedostaju mlade osobe koje mogu dovesti do promjena. I žene i muškarci. Da li je gradonačelnica imala mogućnost izbora, ili joj je ovo ‘preporučeno’ od strane rukovodstva SDP-a pitanje je koje sam ja sebi postavila, a da sam bila u prilici postavila bih i njoj. Koliko smo u posljednje vrijeme imali mladih osoba prepoznatih po svom radu i rezultatima i van granica BiH, i nema ih u ovakvom savjetodavnom tijelu“, zaključuje Jadranka Miličević.

U okolnostima kada se i dalje pred žene postavljaju očekivanja koja je definisao patrijarhat, a svaki iskorak van toga dodatno propituje, istinska međusobna podrška jedini je način da se barem djelimično prevaziđu maratonske prepreke sa kojima se suočavamo svakodnevno u svijetu podrazumijevajuće muške superiornosti.
Frustrirajuće je to permanentno dokazivanje i nevjerovatno je da ne umori i one koji/e insistiraju na njemu.
Kada počnemo uvažavati rezultate a ne analizirati ko ih je postigao, onda ćemo se vjerovatno i manje baviti kursevima i vrstama znački a više čovjekom ma koliko bilo još uvijek teško prihvatiti da su i žene ljudi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Vala Ljeposava: Da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju

Crnogorska mim stranica “Vala Ljeposava” nastala je zahvaljujući pametnim, angažovanim i duhovitim Crnogorkama te činjenici da su žene u Crnoj Gori bile potpuno isključene iz pregovora povodom formiranja nove Vlade.
Jednostavni dijalozi uz ilustracije iz televizijske serije „Đekna još nije umrla“ Živka Nikolića brzo su osvojile regiju, uz širenja angažovanih feminističkih poruka autorica svjesnih nužnosti uključenosti žena u sve društvene i političke procese. Ljeposava je Jugoslovenka koja s razlogom kaže kako još uvijek živimo od ostataka Jugoslavije.
Ona, Joka i Jeka „idu za svojim poslom“ kad su humor i motivi u pitanju.
„Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo da se to stanje popravi“, poručuju ove aktivistice.
U razgovoru za Sitan vez rekle su i kako nas patrijarhat uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici.
Ljeposava, Joka i Jeka pokrenule su i važnu akciju protiv ginekološko-akušerskog nasilja te objavile fanzin od čije su prodaje donirale sredstva ženskim organizacijama u potrebi.

Piše: Kristina Ljevak

Zahvaljujući isključenosti žena iz procesa pregovora oko formiranja nove Vlade u Crnoj Gori danas imamo stranicu „Vala Ljeposava“. Dritan Abazović je rekao prije nego što su o tome konsultovane žene da one „neće u manastir na pregovore“, a pregovori su doživljeni kao mučan muški posao te su htjeli toga „poštedjeti dame“.
Oni koji bi trebali biti predvodnici dugoočekivanih promjena u Crnoj Gori pravili su lančane propuste. Koliko je, pored potpunog zanemarivanja žena, pogrešno legitimiranje vjerskih institucija kao mjesta pregovora (uz učešće njihovih poglavara) uz viševjekovno distanciranje žena od crkve te doživljaj da politika nije „damski posao“?

Ovo pitanje dotiče nekoliko važnih tema, ili, bolje rečeno, tematskih slojeva. Jedan od njih je stav koji je u toku pregovora o formiranju nove Vlade zauzela URA, kao samoproklamovana građanska, lijevo-od-centra opcija na prošlogodišnjim izborima, koja je napravila značajan napor da se u predizbornoj kampanji obrati ženama i da uključi žene u svoju listu, da bi ubrzo nakon izbora pala na prvom značajnijem ispitu. Drugi sloj nasložen je oko činjenice da se u manastiru Ostrog pregovaralo o novoj crnogorskoj Vladi, što je – kako se sada čini, s razlogom – shvaćeno kao označitelj ulaska u eru u kojoj će granice između države i crkve u Crnoj Gori postati pomiješane i nejasne. O državi se odlučuje u crkvi, crkva odlučuje o državnim pitanjima, a kao što smo nedavno viđeli, država(e) se miješa(ju) u crkvena pitanja. Iako je nova vlast došla na poziciju zahvaljujući podršci crkve, na izvršnoj vlasti je da očuva Ustavom zagarantovanu sekularnost države i ostavi, da se prikladno izrazimo, “bogu božje, a caru carevo”. U svakom slučaju, u tom novonastalom scenariju, ženske uloge su samo sporedne. Treći sloj ovog pitanja se odnosi na vjekovni odnos crkve prema ženi: obožavana, prokužavana, spaljivana, pred kojom se klečalo jer je rodila ultimativnog sina – ali nikad, nikad jednaka.

Niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa

Sve to zajedno stvara uslove u kojima se lako može desiti, i evo dešava se, da se određene stvari počnu naprasno podrazumijevati. To se desilo kada je rečeno da, eto, žene ne mogu na pregovore u manastir. Zašto bismo podrazumijevali tako nešto? Poenta je u tome da se u Crnoj Gori naprasno promijenilo mnogo toga i da je potrebno da zajedno promislimo kako dalje, da pokušamo da razumijemo šta su prioriteti, pa da raspravimo to i nađemo neki način da zajedno radimo i živimo. U tome nam nikako ne pomaže to što bilo ko, iz bilo koje crkve ili partije, unosi u politički diskurs svoja predubjeđenja – bilo da se ona odnose na nečiju ličnu religioznost (u tebe gledamo, Zdravko), ili na zastarjele nazore o tome šta žene mogu i ne mogu da rade u vjerskom objektu (kao što je to uradio Dritan). Ođe je, na kraju, ipak, ključna uloga države: niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa, ni po kojem osnovu. Ako prava i mogućnosti žena da učestvuju u političkom životu u bilo kom trenutku postanu ugroženija, za to će biti kriva država i za to će morati pred svima nama da snosi odgovornost.

Vaše referiranje na Đeknu potpuno je logičan izbor uz očekivani odmak od Nikolićevog humora, dijaloga među ženama i njihovih poruka koje u vašem slučaju nisu čuvarice patrijarhata.
Koliko je po vama Đekna bila svjesna kritika patrijarhata ili je ona samo bila vješt prikaz društvenih odnosa i koliko je humor te korištenje motiva popularne kulture u vremenu kratke pažnje i nemanja vremena najbolji način prenošenja važnih poruka kao što vi to putem stranice „Vala Ljeposava“ radite?

Ljeposavi je milo što primjećuješ odmak, uz sve poštovanje prema Živku i njegovom radu, Ljeposava ide za svojim poslom kad su motivi i humor u pitanju.
Što se tiče Đekne, ne mislimo da je bila direktna i svjesna kritika patrijarhata – prije je bila svjesna kritika određenih obrazaca ponašanja koji proizilaze iz duge tradicije i njenih običaja, međutim, sve se to posmatralo i obrađivalo kroz prizmu crnogorstva, odnosno ponašanja karakterističnog za našu zemlju, a ne kroz prizmu patrijarhata. Interesantno je da i najuspješniji kritičari našega društva nikad nijesu došli do samog korijena problema – odnosno, nikad kroz svoj rad nijesu eksplicitno objelodanili da su svi ti običaji i odnosi koje propituju i kritikuju ukorijenjeni u patrijarhatu – zbog toga što je taj patrijarhat mnogo manje pucao po njihovim leđima. Sumnjamo da je Živko bio u fazonu – uništi nas ovi patrijarhat! Ako jeste, fala mu na misli – ali se ona definitivno ne čita eksplicitno. Da se ne ograničavamo samo na Đeknu, śetimo se i tandema Niša (sin) i Đurđina (majka) iz „Oriđinala“ – to je bila savršena prilika da se propita patrijarhalni poredak, ali ipak je ostalo na ismijavanju sina i plasiranja krivice na majku.

Đekna predstavlja crnogorsku realnost na steroidima i, u zavisnosti od očiju koje je gledaju, ta realnost može biti komična ili duboko uznemirujuća. Živko ostavlja posmatraču/ici da sam/a pronađe kritiku, ako ima su čim, dok se Ljeposava trudi da pruži feminističke alatke za čitanje svakodnevice, one političke i one privatne.
Humor odlično služi kao alatka za objelodanjivanje problema i skretanje pažnje na društvene probleme. Ljeposava je postala mim upravo zbog toga što u tako kratkoj i humorističkoj formi može da prenese poruku velikom broju ljudi – a to je ono što nam je nedostajalo na crnogorskoj sceni kada su posrijedi ženska pitanja. Humor nije, i ne bi trebalo da bude, jedini način – Ljeposava zagovara detaljnije čitanje, edukaciju i konstruktivne razgovore, ali, u ovim okolnostima, humor odlično služi da što više ljudi uputi u probleme, uključi u razgovor i stvori kritičnu masu koja nam je potrebna za konstruktivnu borbu za rodnu ravnopravnost.

Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija

Stranica „Vala Ljeposava“ prikupila je na stotine ispovijesti žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim iskustvima koja svjedoče i o tome da nema bitnih razlika između tretmana žene (koji podrazumijeva da će rađanje ili udaja riješiti zdravstvene probleme) u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Nakon prikupljenih ispovijesti obratile ste se otvorenim pismom Ministarstvu zdravlja Crne Gore nakon čega je bilo konkretnih reakcija.
Posebno mi je važno što ste u jednom intervjuu rekle kako se ispostavilo da žene imaju više povjerenja u mim stranicu nego u zdravstveni sistem. Vjerovatno bismo do istog odgovora došle kada bi se bavile pravosuđem. Kako onda u tim okolnostima, kada nemamo povjerenja u one koji su pod zakletvom, prijavljivati slučajeve nasilja, posebno seksualnog zlostavljanja?

Tako što se same organizujemo da uporno tražimo od nadležnih da rade ono što im je posao. Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo – koliko ko može, naravno – da se to stanje popravi. U primjeru koji ođe navodiš, recimo, nije iznenađujuće što su se žene javile nama: tokom nekoliko mjeseci prije te kampanje gradile smo kanale komunikacije na svim društvenim mrežama, otvarale zanimljive teme i važna pitanja koja se tiču žena i politike i aktivno komunicirale sa svima koje su nam se javile. Takođe, žene znaju da iza stranice stoje neke žene, možda njihove komšinice ili drugarice, koje prolaze isto što i one kad god moraju da suoče sa nekom falinkom nekog crnogorskog sistema – od zdravstvenog do poštanskog. Mi smo na istom nivou kao i one, i imamo novomedijske kanale kroz koje glas svih nas može jače da se čuje. Sa druge strane, institucije – kojima se obraćamo i mi i sve ostale žene – već su nas toliko puta iznevjerile. Uz to su bezlične, sa zbunjujućim birokratskim lancem odgovornosti i bez sistema za komunikaciju i otvoren odnos sa građankama i građanima. Kad sve to tako posložimo, lako je utvrditi zašto će neka žena doći da se požali nama, a ne nekoj kancelariji za zaštitu prava pacijenata i pacijentkinja. Međutim, tu je važno i to da te žalbe kod nas ne pristižu žalbe radi, već zbog toga što postoji nada da povezivanjem oko zajedničkih iskustava i problema možemo da napravimo pritisak da se makar počne tražiti neko rješenje. Tako je bilo u slučaju ginekološko-akušerskog nasilja, očekujemo da tako bude i ubuduće. Ako institucije ne rade i ako im ne vjerujemo – a ne rade i ne vjerujemo im – treba da se organizujemo, da stvaramo pritisak, da pravimo saveze i mreže podrške i da tražimo bolje uslove. To i radimo, to se dešava i u regionu i kako sada stvari stoje – nastavićemo to da radimo dok ne bude bolje.

I stranica/inicijativa „Nisam tražila“ potvrdila nam je da žene imaju više povjerenja u neformalnu entuzijastičnu grupu nego u institucije sistema. Jesu li ovo sve pokazatelji prepoznavanja društvenih mreža kao važnih alata u borbi za prava žena? Između ostalog pokazalo se da su influenserice postale važna adresa kojima se obraćaju žene sa iskustvom zlostavljanja pa ih one kasnije upućuju na druge adrese sa kojih im se može pomoći. Prepoznajemo li dovoljno moć interneta i njegovo savezništvo u borbi protiv patrijarhata?

Vjerujemo da su to prije pokazatelji nultog povjerenja prema institucijama sistema i velikog ośećaja iznevjerenosti od strane tih institucija, a zatim i rastuće ženske solidarnosti i međusobnog povjerenja zasnovanog na užasnim zajedničkim iskustvima i patnjama. Bilo bi odlično kad bi sva društva, u svakoj državi, bila voljna da uče od ovih solidarnih mreža – to bi sigurno zvanične sisteme za borbu protiv nasilja nad ženama i zaštitu žena od nasilja učinilo mnogo boljim i efikasnijim. Povjerenje između sistema zaštite i onih kojima je zaštita potrebna, kao i briga za dobrobit žrtve, trebalo bi da su na prvom mjestu – a znamo da to gotovo da niđe nije slučaj, što samo znači da nam predstoji duga i globalna borba.
Tu na red dolaze društvene mreže i internet koji, u okolnostima u kojima živimo, zaista jesu važno i moćno oružje u stvaranju zajednica i mobilizaciji pokreta za borbu protiv patrijarhata. To je najbolje objelodanila pandemija koja nas je zadesila – u vremenu kada su javna okupljanja bila zabranjena da bi se zaštitili životi ljudi, onlajn aktivizam je postao jedini odgovoran način da se skrene pažnja na određene probleme, da se digne glas, pokrene razgovor, zahtijeva promjena i reakcija nadležnih – da, prosto, dostignemo viralnost na internetu kada već, iz opravdanih razloga, nijesmo mogle dostići masovnost na ulicama. Mnoge onlajn akcije su rezultirale konkretnim koracima u „oflajn životu“, od određenih mehanizama koje su inicirali fakulteti iz regiona, nakon akcije stranice „Nijesam tražila“, a u cilju zaštite studentkinja i studenata od seksualnog uznemiravanja i nasilja, do javnih i zvaničnih reakcija iz vrha zdravstvenog resora i prvih sistemskih koraka u borbi protiv ginekološko-akušerskog nasilja koje je izazvala naša akcija na Instagramu.

Mnogo smo naučile o tome koliki nam saveznici mogu biti internet i društvene mreže u feminističkom aktivizmu i nastavićemo to da primjenjujemo i u budućnosti.

Kad spominjem seksualno nasilje važno je podsjetiti na promjene koje su se početkom 2021. počele dešavati odlukom Milene Radulović da progovori o vlastitom iskustvu seksualnog zlostavljanja te prijavi počinioca nakon čega imamo i druge primjere, zaključno sa slučajem gradonačelnika Jagodine i optužbama za podvođenje maloljetnica.
Vjeruje li Ljeposava da je počeo nezaustavljiv proces koji će uz sve poteškoće promijeniti odnos prema činu seksualnog zlostavljanja i odnosu prema preživjeloj na prostoru Balkana?

To što su uradile Milena i njene koleginice, a zatim i Danijela par mjeseci kasnije, je izuzetno hrabro, nesebično i solidarno i hvala im na svemu – što su istupile u namjeri da zaštite druge žene i time pokrenule ono što se počelo nazivati balkanskim #metoo talasom. Koliko su užasna iskustva koja smo čule, toliko je ohrabrujuća podrška za sve žene koja je došla sa svih strana u regionu. Goruće pitanje nasilja nad ženama ujedinilo je feminističke pokrete na Balkanu, što je neophodno, jer samo masovnom i intersekcionalnom borbom možemo ostvariti napredak na ovom polju. Konstantno svjedočimo užasnim posljedicama institucionalnog nečinjenja kada je u pitanju zaštita žrtava nasilja i jasno se vidi da sistem kao takav, nažalost, dugo stoji na strani nasilnika.
Zato je užasno važno da održimo pokrenuti javni razgovor na ovu temu, da nastavimo da radimo na edukaciji, jer su edukacija i razgovor neophodni da bi šira javnost izgradila bolji i konstruktivniji stav povodom ovog pitanja – a to nam je neophodno da bismo stvorili kritičnu masu, te dovoljno dug i dovoljno jak pritisak javnosti na institucije ne bi li one počele da rade nešto naoposlu. Proces promjena će biti očekivano dug, s obzirom na to da je sistem izgrađen na patrijarhalnim stubovima – zato je važno da budemo uporne, strpljive i da ne dopustimo da trenutni zalet zamre.

Patrijarhat žene uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici

Trenutno je u Srbiji aktuelan slučaj Palma koji je objelodanio slučaj trgovine ženama i maloljetnicama u Jagodini. Još jedan u nizu „znalo se“ zločina, čije su žrtve žene, o kojima se šuškalo po kuloarima, ali se ništa konkretno nije preduzimalo. Zahvaljujući istupu svjedoka, pokrenut je još jedan talas povezivanja aktivistkinja u Srbiji koje za cilj imaju pružanje podrške žrtvama kroz postojeću snažnu mrežu pomoći koju su godinama gradile nevladine organizacije u toj zemlji.
Promjene su moguće – o tome svjedoči i skorašnji novi zakon o silovanju koji je izglasan u Sloveniji, a koji, usklađen sa Istanbulskog konvencijom, definiše silovanje izostankom pristanka, te teret dokazivanja više nije na žrtvi, već na optuženom.
Važno je da se organizujemo, preuzimamo dobre prakse i, ako je moguće, nađemo saveznice/ke u pravnim redovima i poslaničkim klupama, ne bi li neophodne izmjene zakona i Krivičnog zakonika našle svoj put do vrha.

Važan prostor na stranici „Vala Ljeposava“ posvećen je neplaćenom kućnom radu žena i ukupnoj neravnomjernoj raspodjeli obaveza između muškaraca i žene. Imate li osjećaj da sada barem postoji veća svijest o tome koliko je to pogrešno kada se već još uvijek ništa suštinski na tom planu ne mijenja?

Teško je izmjeriti da li postoji veća svijest o tome sad negoli par mjeseci unazad, ali nadamo se da smo makar uspjele u tome da ženama koje nas prate ukažemo na to da nijesu usamljene u ovom problemu, već je svaka od nas izložena tome, te da problem nije u nama i da imamo pravo da zahtijevamo promjene, što u porodičnim, što u društvenim okvirima. Za sad se nadamo da momci makar uzmu da operu suđe i pospreme za sobom da ne bi śutra bili tagovani i javno prozvani kod Ljeposave – i to je nešto, kad je već i dalje, u 2021. godini, previše očekivati da muškarci znaju da briga o sebi i o prostoru u kom žive nije „ženski“, ni tuđi posao, već njihova odgovornost. Nego, opet, ne radi se tu suštinski o neznanju, nego o moći: patrijarhat nas, žene, uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici, dok muškarce ubjeđuje da je njihovo pravo da neko drugi – majka, sestra, đevojka, žena – obavlja taj posao njege i brige (reproduktivni rad) umjesto njih. Reproduktivni rad je inače nejednako raspoređen između muškaraca i žena u domaćinstvu, a pandemija je to stanje samo pogoršala – žene širom svijeta su masovno izgubile poslove, ili nijesu mogle da ih zadrže i da u isto vrijeme brinu o đeci koja su zbog pandemije prestala da idu u vrtiće i škole. Patrijarhalna pretpostavka da smo mi, više nego naši partneri, odgovorne za brigu o domu i porodici, jedan je od stubova na kojem počivaju i patrijarhat i kapitalizam. Moramo to da razumijemo i da na to ne pristajemo. Ukratko: muškarci koji ovo čitate, ako želite da budete saveznici, pokupite za sobom, naučite da kuvate i saznajte konačno đe vam stoje jastučnice i čarape.

Ljeposava je Jugoslovenka, što me jako raduje. Osim što prepoznaje iste probleme na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, šta još doprinosi tome da se tako osjeća?

Joka i Ljeposava su stare Jugoslovenke po rođenju, dok je Jeka ufatila poslednji voz da obeća da će marljivo učiti i raditi i poštovati starije (ako zasluže). Ali sve tri dijelimo realnost u kojoj, da nema sistema socijalne i zdravstvene zaštite koji je razvijen u Jugoslaviji, da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji, mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju. Ukratko, mi još živimo od ostataka Jugoslavije. A onda je tu i neuništiva, uprkos svemu, povezanost našeg regiona – ne samo zbog problema, nego i zbog zajedničke književnosti, kulture, jezika (koji je zajednički stvarno, iako pokušavamo iz sve snage da ga rasparčamo). Kada se desi nešto dobro, kao što je pobjeda Možemo! u Zagrebu, to je dobar znak za sve nas. Kada se desi nešto loše, nađemo i dalje, i posle svega, način da pomognemo jedni drugima. Tako da, eto, tako smo Jugoslovenke.

Kakvi su Ljeposavini planovi, da li postoji mogućnost da se iz svijeta društvenih mreža njeno djelovanje poprimi i neke druge oblike?

Ljeposava se već upustila u oflajn djelovanje – prije tri mjeseca izašao je prvi broj Ljeposavinog ofanzina zvanog „Veli Ljeposava“. Prvi fanzin je simbolično izašao na Osmi mart, te je i tema broja bila – šta drugo do – Osmi mart! Fanzin su skrpile Joka, Jeka i Ljeposava i naišao je na odličan odziv – cijeli tiraž je rasprodat kroz par neđelja, veći dio u Podgorici, a manji u Beogradu – a Ljeposava je sav profit donirala: dio Centru za ženska prava u Podgorici, a dio kolektivu Matrijaršija u Beogradu, čija je radionica prije par mjeseci stradala u požaru. Fanzin je bio odličan način da našoj publici plasiramo određene ideje u dužoj i ozbiljnijoj formi od one na koju su navikle/i, a koja zadržava autentičnost i zabavu, pa i humor, koju Ljeposavina zajednica voli; a uz to smo i zajednički pomogle/i organizacijama koje toliko toga rade za poboljšanje položaja žena u našem društvu.

Zatim, i akcija protiv ginekološko-akušerskog nasilja se pružila van onlajn svijeta – što kroz tradicionalne medije, što zvaničnom reakcijom nadležnih – počev od ministarke zdravlja, što određenim koracima koje su nadležni već preduzeli u cilju da pokažu spremnost da se bore protiv ovog problema, što nam je jako drago i nadamo se da će tako i nastaviti.
O svim budućim planovima i aktivnostima ćemo blagovremeno i transparentno obavještavati našu zajednicu – ko i dosad!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementira CPCD.

Sloboda medija u Bosni i Hercegovini – mediji u doba cenzure, clickbaita i prekarijata

Fotografija preuzeta sa: https://www.aa.com.tr/en/africa/if-media-freedom-is-threatened-democracy-suffers/2228229

Prema posljednjem Svjetskom indeksu slobode medija koji je objavljen 20. aprila ove godine i koji analizom obuhvata 180 zemalja, Bosna i Hercegovina se nalazi na 58. mjestu. Naviknuti da se prilikom različitih svjetskih kompariranja i mimo medija uvijek nalazimo na najlošijoj poziciji, dobro je da ovoga puta nismo tamo gdje je Eritreja koja je posljednja. Naše 58. djeluje neusporedivo bolje u odnosu na Srbiju koja se „plasirala“ na 93. mjesto i Crnu Goru koja zauzima 104. Može nas tješiti i to što pretjerano ne zaostajemo za Hrvatskom koja je članica Evropske unije i nalazi se samo dva mjesta ispred Bosne i Hercegovine, ali i dalje nema nikakvog razloga da vjerujemo kako nismo toliko loši da već sutra ne možemo biti još gori.

Piše: Kristina Ljevak

Bosanskohercegovačko novinarstvo godinama je u poziciji najsličnijoj talačkoj – smješteno između odluka oglašivača i politike. U takvoj atmosferi istraživačko novinarstvo ili je bolje reći odgovorno novinarstvo jer svako bi trebalo biti istraživačko, „stanuje“ najčešće tamo gdje finansiranje nije uslovljeno domaćim sredstvima nego međunarodnim donacijama.
Centar za istraživačko novinarstvo godinama producira tekstove zasnovane na višestruko provjerenim činjenicama na kojima se radi mjesecima i koji razotkrivaju korupciju, kriminal, zloupotrebu položaja i niz drugih nepodopština imanentnih onima koji se u bh. uslovima domognu nekog dijela vlasti.
Za svoje rezultate dobili su niz međunarodnih nagrada i priznanja.
Posljednje je stiglo u vidu nominacije za međunarodnu nagradu za istraživačko novinarstvo „European Press Prize“. Riječ je o priči o izbornim prevarama u Brčko distriktu čiji su autori Mubarek Asani i Nino Bilajac.

Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda

Mubarek Asani s razlogom vjeruje da je novinarska profesija uvijek funkcionisala pod teškim okolnostima te da nije lako pronaći period u povijesti u kojem su novinari radili u odgovarajućim uslovima. Ali je neovisno o okolnostima jedino na slobodnim medijima i novinarima da zaustave male grupe ljudi na pozicijama moći u pokušajima manipulisanja javnošću.
„Demokratija se suprotstavlja upravo tome da neka privilegovana manjina dođe do pozicije moći da nametne medijima šta moraju da kažu, a svima nama šta moramo da čitamo, gledamo i vjerujemo. Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda. Bosanskohercegovački novinar je danas prije svega Bošnjak, Srbin ili Hrvat pa tek onda novinar, a istina u skladu sa time ima nekoliko verzija pa shodno tome gdje pripadate ‘dužni ste’ da objavljujete odgovarajuću istinu. Ova luđačka košulja je po mom mišljenju ključni ‘trik’ kojim su naše političke elite uspjele da zarobe profesionalno novinarstvo i da manipulišu sa njim u svoju korist. Time su ubili transparentnost i objektivnost i time su došli do pozicije moći da kontrolišu mase, odnosno javno mnijenje.
U tom smislu naš medijski prostor je odavno kontaminiran i to je po meni samo jedan od razloga zašto je danas u BiH teško raditi ovaj posao po najvišim profesionalnim standardima. Ti profesionalni standardi u novinarstvu nisu ‘mogućnost’ koju vam neko daje, nego stanje svijesti i vaša potreba koje ili imate ili nemate u ovom poslu. Ako nemate svijest o tome šta je novinar i novinarstvo, onda ćete u ovakvim okolnostima biti zloupotrijebljeni i vi u tom slučaju niste novinar već samo sredstvo političkih elita i interesnih grupacija za ostvarivanje njihovih ciljeva. Svjesno ili nesvjesno. Na kraju da zaključim, profesionalni standardi nisu nagrada nego obaveza svih nas novinara“, objašnjava Mubarek Asani, odgovarajući na pitanje da li mogućnost da se radi po najvišim profesionalnim standardima u nevjerovatno teškim vremenima za novinarsku profesiju nagrada sama po sebi.

Mediji su puni mišljenja političara ali ne i njihovih djela

Osim medija koji, kako je na početku rečeno, ne zavise od domaćih izvora prihoda, postoji nekolicina privatnih neprofitabilnih medija, čiji rad se zasniva na povremenim donacijama, skromnom oglasnom prostoru i velikom entuzijazmu angažovanih i koji su uspjeli da ne budu servis lokalnim političkim moćnicima ili posttranzicijskim biznismenima, ali i da ne kreiraju tekstove u kojima naslov ne odgovara sadržaju i obrnuto, i čiji je cilj objavljivanja jedino broj pregleda korisnika.
Pored dekontaminiranih medijskih oaza unutar konvencionalnog novinarstva postoje blogovi, podcasti i drugi oblici savremenog komuniciranja, ali to i dalje nije prostor za koji trebamo reći kako „gaji pravo novinarstvo“ u odnosnu na tradicionalne medije, smatra novinar i urednik Zoran Ćatić, koji kao jedan od osnovnih problema prepoznaje izgubljenost u misiji i obavezama pojedinih medija.
„Meni se čini nekada da smo se potpuno zbunili kolektivno, kao društvo pa samim tim i kao mediji. Izgubili su se kriterije, zaboravile su se elementarne postavke zanata. Počevši od onih osnova, misije i vizije jednog medija. Svi rade sve, a ne bi trebalo. Na nekom lokalnom mediju, pritom ako je još dio Javnog servisa, nema potrebe da slušamo, gledamo ili čitamo vijesti iz svijeta. Za to postoje državni mediji. Lokalni medij treba da obrađuje lokalne teme, da ‘krpe rupe’ i rješava komunalne problem na lokalnom nivou. Javni servis ne bi smio imati komercijalne sadržaje poput privatnih medija, nasuprot tome u obavezi je da ima programe obrazovnog sadržaja, dokumentarni program, sopstvenu produkciju. No kod nas svi rade sve, svi se bave visokom politikom, svi imaju komercijalni program, rijetko ko obrazovni. Mediji se puni mišljenja političara ali ne i njihovih djela, onoga zbog čega su zapravo birani i zbog čega dobijaju vrlo velike plate iz budžeta. Često možemo čuti u javnosti izraz ‘medijski cirkus’ što je sasvim pogrešno. U cirkusu se tačno zna kako i što je još važnije zašto je program i koncepcija posložena na način na koji to jeste“, smatra Ćatić.
Pandemija koronavirusa dodatno je pogoršala svakako lošu poziciju novinara/ki. Pojedini poslodavci u pandemiji su vidjeli priliku za otkaz usposlenicima/ama bez pretjeranih objašnjenja, a oni/e koji i danas imaju posao od prvog su dana na prvoj liniji izloženosti riziku, baš kao i radnici/e u uslužnim djelatnostima ili u zdravstvenom sektoru.
Otkaz u pandemiji uz strah od bolesti donosi i strah za egzistenciju te itekako može uticati na vjeru u smisao profesije u kojoj i nije postojalo pretjerano solidarnosti sa kolegama/icama koji/e su ostali bez posla.
Slađan Tomić, tada novinar O kanala, bio je jedan od prvih koji je prošao iskustvo ostajanja bez posla u atmosferi globalne neizvjesnosti. Otkaz u ovakvim okolnostima najčešće je zaostala reakcija na nekadašnje odbijanje poslušnosti novinara/ki.

Višak neposlušnosti

„Ako me pitate je li razumno ostati u novinarskoj profesiji odgovor je – nije. Da li vrijedi ostati u novinarskoj profesiji – jeste. Novinarstvo je poziv, ko mu se odazove, s pravim uvjerenjima, nikada ne odustaje od novinarstva. Vi birate biti advokat i zastupnik građana, neko ko ih informiše, zabavlja, edukuje. Šta god da izaberete. Ove pameti, u situaciji u kojoj sam se našao, ne bih tek tako otišao, tražio bih prije svega da mi se plati neiskorišteni godišnji odmor, tražio bih lepezu prava kojih sam se odrekao ne pokazavši otpor kada sam dobio otkaz. Takođe, davao bih manji dio sebe. Ne jer sam razočaran u svoj poziv, već u tu firmu. To iskustvo mi je pokazalo i da kada vas neko proba cenzurisati, vi na to ne pristane, morate tražiti novi posao jer prvom prilikom – bićete višak. Zvanično tehnološki“, govori Slađan Tomić o iskustvu dobijanja otkaza.
Godinama su novinari/ke otkrivali afere, radili posao tužilaštva da bi na kraju otkriveni slučajevi ostali bez pravnih sankcija. Takva iskustva, ukupna atmosfera u kojoj se djeluje, stalni pritisci uz nikakvu zaštitu mogu biti neki od razloga zbog kojih će novinar/ke reći kako nemaju uslova ili motiva da se bave takozvanim istraživačkim novinarstvom.
Za razliku od portala koji djeluju pod imperativom klikova, u vječnoj misiji da se objavi što više bez obzira na to koliko objavljeno ima smisla, emiteri Javnog servisa imaju jedan od najznačajnijih resursa a to je vrijeme, i sve manje istraživačkih priča koje će podrazumijevati odmak od držanja mikrofona kao dominantnog današnjeg pristupa izvještavanju.
Mubarek Asani vjeruje kako problem leži i u raspravama oko same definicije istraživačkog novinarstva – od doživljaja istraživačkog novinarstva kao privilegovane pozicije novinara/ki do pogrešnog vjeovanja da je „ekskluzivni“ sadržaj istovremeno i istraživački.

Potreba za istinom kao profeisonalni preduslov

„Ako ne razumijete novinarsku profesiju, onda pogotovo nećete razumjeti istraživačko novinarstvo. Jer ako kao novinar donosite informaciju koja je bitna za javnost kao istraživački novinar idete dalje i kopate dublje kako bi otkrili podatke koje neko želi da sakrije od javnosti. Ali, kako će vama služiti novac i vrijeme u tome ako ne razumijete šta trebate kopati dublje i šta trebate otkrivati javnosti? Dakle, prvi uslov da se bavite ovim poslom je stanje svijesti odnosno vaša potreba za istinom. Ukoliko imate to onda vjerujem da se možete izboriti s nedostatkom ostalih uslova kao što su novac i vrijeme. Ja sam svoje prve novinarske korake napravio u Javnom servisu BiH i tada sam bio istraživački novinar zbog čega je dio kolega počeo govoriti kako sam ja priviligovan od strane kuće jer mi se kao daje prostor i vrijeme za moje priče koje sam tada istraživao i objavljivao. To je bilo apsolutno netačno. Ja sam imao iste obaveze i uslove kao i ostale kolege u redakciji. Jedina razlika je bila u tome što sam ja svoj nagon za istraživačkim novinarstvom zadovoljavao tako što sam tu vrstu zadataka sam sebi stvarao i radio paralelno s dnevnim zadacima koje sam dobijao od redakcije. Radio sam to u tišini, niko nije znao da nešto istražujem dok ne bi došao do nekih konkretnih otkrića na osnovu kojih mogu napraviti priču. To je znalo trajati i po nekoliko mjeseci paralelnog rada, a to vrijeme nije mi niko davao jer niko nije ni znao šta radim. Efekti tih istraživačkih priča su upravo bili razlog da kasnije u Javnom servisu dobijem više prostora i vremena za takav rad. To je dovelo i do toga da me kasnije pozove CIN gdje sam ostao do danas. Pokušavam da vam otkrijem svoje lično iskustvo bez ikakvih uljepšavanja kako bi poentirao da izgovori koje čujemo od novinara zašto se ne mogu baviti istraživačkim novinarstvom su neosnovana pravdanja“, objašnjava Asani.

Mimo podjele na velike i male teme

Pored nerazumijevanja same definicije istraživačkog novinarstva, Zoran Ćatić navodi i pogrešan doživljaj tema koje zaslužuju istraživanje i koje ne moraju nužno biti „velike“.
„Teme kakve rade CIN i BIRN zahtijevaju vrijeme ali istraživačko novinarstvo ne mora biti samo na velikim temama. Iskreno sam pojam istraživačkog novinarstva je meni pomalo smiješan. Zar postoji ikakvo drugo? Za bilo koju temu iz bilo koje oblasti, potrebno je istražiti, okrenuti barem dva telefona, otići negdje. Vidjeti najmanje dvije strane. Po meni je i to istraživanje i bez toga nema kvalitetne i istinite informacije. Mnogo veći problem je u izboru tema. Naši mediji su se sveli na pokušaje ‘ekskluzive’ koja uglavnom podrazumijeva da je neko nekoga isprovocirao, neko nekoga prozvao, što omogućava kao veću gledanost na društvenim mrežama što je danas postao osnovni kriterij, koji ja i dalje ne razumijem.
Ja kao gledatelj, građanin, porezni obveznik ne dobijem tom ekskluzivom ništa korisno, što je primjenjivo na kvalitet mog svakodnevnog života ili poboljšanje mog standard i uslova u kojima živim. Informativni programi to više nisu, jer me ne informišu o onome što bih trebao znati i od čega bi morao imati korist. Iskreno, da se ja pitam, niko od bitnika ne bi bio u program sve do trenutka kada realizuju nešto što je u opisu njihove funkciju za koju su izabrani i preplaćen. E istraživački dio, koji ne mora biti o velikim temama, ne treba vremena, je onaj u kojem pričamo o svakodnevnim stvarima. O komunalnim, socijalnim, pitanjima. Nelogičnostima u zakonima, načinu na koju vlast funkcioniše, edukaciji građana. Kako onih starijih koji još uvijek imaju naviku, pa očekuju da čuju šta će neki novi CK reći i kakvu će zapovijest izdati tako i mlađih koji na žalost, ne znaju ni za drugo i drugačije jer su u ovakvom sistemu odrasli i potpuno im je prirodno da mediji funkcionišu na ovakav način“, smatra Ćatić.
Autocenzura je jedna od najozbiljnijih posljedica pritisaka na medije. Gore od nje je, kako s razlogom kaže Mubarek Asani, jedino nerazumijevanje razorne moći koju autocenzura ima, a koja se može porediti sa štetom prouzrokovanom nesavjesnim liječenjem.
„Ako vam određena medijska kuća ne pruža uslove da se na pravi način bavite ovim poslom, to nije izgovor da ga otaljavate. Ako se ne možete boriti protiv toga onda promijenite poslodavca, na kraju krajeva promijenite profesiju ako treba, jer, ne možete pristati da neprofesionalno radite ovaj posao i misliti da je opravdanje reći: ne može drugačije“, naglašava Asani.
I pored pritisaka i prijetnji koje novinari/ke u Bosni i Hercegovini svakodnevno doživljavaju, ukupna medijska slika i anarhija koja u njoj vlada, sugerišu kako smatra Zoran Ćatić da mediji imaju i previše slobode, počevši od izbora kojoj će se političkoj opciji prikloniti.
„Nema kazni, ograničenja, jasnih odredbi ko i koliko programskih sadržaja mora imati. Koliko vlastite produkcije? Da ne govorim o reklamnom prostoru. Nadalje, ta vrsta anarhije medijima daje mogućnost da rade šta i kako hoće pa u konačnici da slobodno izaberu političku opciju koju će ‘zastupati’ i iz čijeg ‘plijena’ će se finansirati što zavisi šta je odabrana politička opcija dobila u raspodjeli vlasti. Jer borba za vlast je kod nas zapravo borba za zauzimanje javnih institucija u koje će se zapošljavati stranački kadrovi i iz kojih će se izvlačiti novac za operativne troškove koji su zapravo resursi pomoću kojih se pokušava iskreirati slika da se nešto radi u njihovom mandate u šta se između ostalog ubrajaju i mediji,“ navod Ćatić.
Kad se odmaknemo od uređivačkih politika, pritisaka, pomenutog nepostojanja reda, dolazimo do pojedinaca/ki, novinara i novinarki, od kojih su nerijetko oni koji najsavjesnije rade svoj posao na freelencerskoj poziciji koja u bh. uslovima najčešće podrazumijeva prekarni rad uz minimum prava i nikakvu zaštitu.
U postojećim okolnostima, kada se u redakcijama često radi kao da pandemije koronavirusa i nema, iako nezaštićeni freelencer, Slađan Tomić kaže da se osjeća sigurnije.

Živjeti „lakoću opasnosti“

„Više sam siguran kao freelancer nego kao uposlenik. Apsurdno. Niko me kao freelancera ne može primorati da sa 20 kolega dijelim nekoliko kvadratnih metara na nekoj press konferenciji. Freelanceri su uglavnom ljudi koji imaju mnogo obaveza, a nikakvih prava. Država uzima porez, a daje vam izolaciju. Zdravstvenu, penzionu, radničku… Novinari ne zanimaju vlasti, građane sve manje. Žrtva novinara, a mnogi je svakodnevno podnose, ništavna je zbog nekoliko profesionalnih sluga vlasti i jednoumlja. Građani kažu da su svi novinari isti i plaćenici, a napadi, verbalni, fizički, ubistva govore drugačije. Javnost kao da ne vidi lakoću opasnosti s kojom žive novinari. Laka je jer smo na nju navikli, opasna jer rizikujemo – zdravlje, budućnost, starost i život“, zaključuje Tomić.
Osim na mjestima gdje se profesionalni standardi podrazumijevaju a uslovi rada nisu upitni, u bh. medijima kao u skoro svemu ostalom sve je najčešće svedeno na ličnu odgovornost i nespremnost novinara/ke da se bave otaljavanjem radnih zadataka.
Jednako koliko se moramo boriti za profesionalnu slobodu i sankcionisanje svakog oblika prijetnji i realizovanih pritisaka na ljude koji rade u medijima, važno se boriti i za profesionalno dostojanstvo i ispunjavanje elementarnih obaveza medijskih poslodavaca prema uposlenicima/ama. A to u najkraćem znači da se dobro odnjegovana praksa rada na ugovor ili na određeno vrijeme, uz nikakve, rijetke ili nedovoljne honorare dugoročno neće isplatiti čak ni onima koji su tu praksu uveli.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava: Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava

Edin Ramulić jedan je od onih ljudi koji su odlučili da se bore za bolju Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na cijenu koju taj angažman podrazumijeva i sve traume iz prošlosti koje nosi.
Ramulić je aktivista za ljudska prava iz Prijedora, član inicijative Jer me se tiče, jedan od inicijatora obilježavanja Dana bijelih traka, događaja koji je odavno prevazišao i prijedorske i granice Bosne i Hercegovine.
Edin Ramulić je i bivši logoraš koji je bio i ranjen u ratu, ratni veteran kojem su pobijeni svi najbliži muški članovi porodice, čovjek koji 25 godina od potpisivanja mira nije uspio pronaći posmrtne ostatke brata Enesa i jedan je od najzaslužnijih što će Prijedor imati spomenik za svu stradalu djecu.
Sa ratnim veteranima sa sve tri nekada zaraćene strane redovno obilazi obilježena i neobilježena mjesta stradanja a ljudska prava ne posmatra selektivno, znajući da jednaku diskirminaciju doživljavaju i roditelji ubijene djece u Prijedoru i LGBT osobe.

Piše: Kristina Ljevak

Izuzetno je važno sve što godinama radite i bila bi ogromna šteta i za Prijedor ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu da se čovjek poput vas nije posvetio mirovnom aktivizmu, ali zbog svega što ste prošli u ratu, od stradanja članova porodice, vlastitog zatvaranja u logor, ranjavanja… nije li bilo logično da ste odmah po završetku rata otišli, posebno što su bivši logoraši imali prednost prilikom napuštanja zemlje.
Zapravo hoću da vas pitam šta je bilo presudno za ostanak i jeste li nekada požalili zbog odluke?

Tragedija koju je rat donio mojoj porodici nikad nije završena zbog činjenice da posmrtni ostaci mog brata Enesa nikada nisu pronađeni. Iako sam doprinio pronalasku i rasvjetljavanju okolnosti nestanka mnogih Prijedorčana ja o zadnjim danima mog brata ništa nisam uspio saznati. Odgovorni za njegov nestanak još čekaju da ih sa lisicama na rukama odvedu u sudnicu. Ubistvo i nestanak članova moje porodice, a pored brata tu su još i otac Uzeir, te stric i četvorica stričevića, od početka su bili glavna motivacija za ono što radim. Način na koji su ih tretirali u logoru a što je pored svih tortura uključivalo i seksualno zlostavljanje, ne bi trebalo nikoga ostaviti ravnodušnim. Od toga se ne može pobjeći u Njemačku, Ameriku a bilo je mnogo prilika da odem i poslije rata. Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava jer su njima bila uskraćena na najgori mogući način. Zbog njih nisam nikada upao u zamku nacionalizma i mržnje jer znam da ni oni nisu bili nacionalisti i ne bi im bilo drago da njihovu smrt koristim za širenje mržnje protiv bilo koga. Ubice i zlostavljači su nešto drugo, njihov identitet je najmanje bitan. Na kraju krajeva imamo primjer u Prijedoru da je neko ko se zove Sabahudin Kajdić osuđen za ratni zločin nad ljudima sličnog imena, a ponovo mu se sudi za drugi zločin kao pripadniku VRS.

Nije isto ostati u Prijedoru ili nekom drugom gradu u BiH. Osnovni razlog su razmjere stradanja.
Nakon Srebrenice, Prijedor je bio mjesto najvećeg stradanja – sistematski progon koji je uključivao masovna ubistva, logore, silovanja, pljačku i uništenje imovine, te deportacije stanovništva. Prijedor je zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine. Jednom prilikom ste rekli – nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Konkretno, preko 60 njih je osuđeno za ratne zločine. U Prijedoru je bilo preko 3000 žrtava ratnih zločina. Osuđeni ratni zločinci stanovnici su Prijedora i danas. Da ne nabrajam dalje. Kako izgleda živjeti i boriti se za izgradnju mira uz sve te stalne podsjetnike?

Ono što Prijedor izdvaja od nekih drugih zajednica gdje su također zločini činjeni sistematski i u tragičnim razmjerima, jeste intima zločina, naime najveći broj zločina, skoro sve do sada sudskim putem utvrđene zločine, počinili su Prijedorčani nad Prijedorčanima. Najčešće su to bile situacije u kojima su se ljudi poznavali, komšije, radne kolege, nekadašnji školski drugovi, profesori su strahovali od bivših učenika, učenici od profesora. Nesrbi su dehumanizovani u tolikoj mjeri da su dovedeni u ravan sa pacovima, žoharima koje treba deratizirati po svaku cijenu i očistiti Prijedor i okolinu. Dodatno zastrašujuće je bilo da su te progone i zločine činili oni koji su u hijerarhiji profesija trebali da budu osnovni zaštitnici ljudskog integriteta, ljekari, policajci, prosvjetni radnici. Dvojica najvažnijih ljudi u udruženom zločinačkom poduhvatu bili su ljekari Milomir Stakić i Milan Kovačevići, komandant logora Trnopolje je bio nastavnik Slobodan Kuruzović i tako redom. Civilne strukture vlasti su prednjačile u progonu ljudi i ratnim zločinima u odnosu na vojne strukture, ako u obzir uzmemo ko su osobe do sada presuđene u sudskim procesima. To jeste otežavajući faktor za današnji Prijedor jer su ti ljudi iz civilnih struktura uspjeli sačuvati svoj uticaj i diktirati i današnje procese. Sami procesi za ratne zločine opet proizvedu neke bizarne situacije. U nekih sat vremena sam na ulicama Prijedora znao sresti i po četiri optužena za ratni zločin a koji bi bili puštani da se brane sa slobode. Gledamo se u sudnici, na pauzama svi zajedno stojimo u dvorištu suda, u povratku nekad potrefimo ista mjesta za odmor, a sutradan na ulici se mimoilazimo. Nekad mi mahnu rukom za pozdrav, a dešavalo se mahinalno i da odgovorim. Prijedor je mali grad, petkom se svi koji su u gradu sretnu u glavnoj ulici. Svejedno ne odmjeravam prolaznike i ne razmišljam šta je on radio u ratu. Iako su u nekim periodima bili organizovani skupovi gdje su znali prozvati me i po imenu, a i lokalni parlament i bivši gradonačelnik su nas znali označiti kao neprijatelje i nepoželjne, svejedno se osjećam dobrodošlo u svom gradu. I daleko je više bilo situacija kada su mi ljudi iz srpske zajednice izražavali podršku za ono što radim za Prijedor.

Dan bijelih traka, foto: Samir Sinanović

POMOZITE DA PRONAĐEMO…

Važan dio civilne prijedorske borbe koja je svakako davno prevazišla prijedorske okvire je obilježavanje Dana bijelih traka. Je li bilo teže uspostaviti ovaj veliki doprinos njegovanju kulture sjećanja ili ga sačuvati od političkih zloupotreba i prisvajanja, kao što je to bio slušaj sa nekim od mjesta stradanja u i oko Prijedora?

U Prijedoru smo veoma rano započeli sa komemorativnim procesom, obilazili smo brojna mjesta stradanja, logore i druga stratišta. Prvih deset godina smo odolijevali da te komemoracije postanu predizborni skupovi. Onda su se osnovala i logoraška udruženja na čijem čelu su bili ljudi koji su imali političke ambicije. Uskoro su oni postali odbornici u lokalnom parlamentu a te posjete logorima i stratištima političke tribine za njihove stranke. Procijenio sam da je uzaludno da se tome dalje suprotstavljam pa sam se okrenuo aktivnostima u samom gradu Prijedoru, u glavnoj ulici i na glavnom trgu. Dotadašnje komemoracije su se dešavale uglavnom na udaljenim mjestima izvan grada unutar jednonacionalne zajednice žrtava a sada smo bili u prilici da suočimo i sve slučajne prolaznike u samom gradu. Godine 2008. sam pozvao porodice nestalih osoba da na Dan ljudskih prava organizujemo protestnu šetnju glavnom ulicom i to je postala tradicija. Nismo bili agresivni u zahtjevu, nego su naši transparenti počinjali sa „pomozite da pronađemo…“ Rezultat toga je da su zaista neke masovne grobnice pronađene na osnovu prijava građana srpske nacionalnosti a daleku veći učinak smo imali u tom suočavanju stanovnika Prijedora, da su neki nedužni civili ubijeni i da njihova tijela još nisu pronađena. Obilježavanje Dana bijelih traka je bio prirodan nastavak tih aktivnosti i veoma razvijenog uličnog aktivizma. Povod za pokretanje obilježavanja tog Dana, baziranog na stvarnim događajima da su neki Prijedorčani 1992.godine bili prinuđeni da nose bijele trake, dale su nam lokalne vlasti i policija jer su se 2012. godine usudili prvi put da zabrane komemoracije žrtvama. Komemoraciju su zabranili 23.maja 2012. godine za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru i tog dana je na trgu stajao sam Emir Hodžić sa bijelom trakom. U nekoliko dana, zahvaljujući inicijativi našeg sugrađanina Refika Hodžića, organizovali smo se, iskoristili društvene mreže i od tog 31. maja 2012. godine imamo obilježavanje Dana bijelih traka i to na međunarodnom nivou. Nastojimo ga sačuvati od svih ataka nacionalista i politike da preuzmu to u cilju širenja vlastite propagande i netrpeljivosti prema drugima. Za sada uspijevamo, mada u nekim sredinama ima pojava da organizatori budu političke stranke ili neke naglašeno vjerske ili nacionalističke organizacije. U Prijedoru se to neće desiti barem ne za života ovih ljudi koji su sada uključeni u organizaciju. A na svu sreću mladi ljudi se priključuju tako da će ovo potrajati. Mladi okupljeni u inicijativi Jer me se tiče, Kvartu, Oštroj nuli i Basocu iz Banja Luke, garancija su da će Dan bijelih traka ostati izvan dnevne politike i uskonacionalnih interesa.

Sa ratnim vojnim veteranima sa svih zaraćenih strana godinama obilazite obilježena i neobilježena mjesta stradanja odajući počast stradalim. Zajedničke veteranske mirovne akcije jedna su od najsvjetlijih tačaka u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Je li zbog odnosa prema boračkoj populaciji na svim stranama naše rascjepkane BiH nekada među bivšim protivnicima mnogo lakše naći zajednički jezik nego u vlastitim nacionalnim zajednicama u kojima najčešće ništa nije prema zaslugama, ponajmanje prema onim ratnim?

Moje iskustvo u radu sa veteranima, bivšim pripadnicima drugih vojski koje su ratovale na prostoru BiH, je veoma dragocjeno i pozitivno. U usporedbi sa aktivnostima koje sam imao u radu sa ljudima koji dolaze iz struktura porodica civilnih žrtava rata, bivših zatočenika, gdje prevladava tegoba, ogorčenje i ozlojeđenost i gdje svako okupljanje iscrpljuje susreti sa veteranima mi uvijek napune baterije i uliju novi optimizam u vene. Zahvaljujući Centru za nenasilnu akciju koji mi je pružio priliku da se sastajem sa veteranima iz drugih, nekada neprijateljskih vojski, otvorio mi se jedan novi prostor. Zaista vjerujem da veterani, baš zbog svog iskustva rata, mogu biti najvažniji u mirovnom aktivizmu i odvraćanju od bilo kakvog novog neprijateljstva u budućnosti. Tamo gdje se mi pojavimo tamo od tog trenutka komemoracije postaju drugačije, manje neprijateljske. Začudo, taj moj veteranski status me ni na koji način ne ograničava u mojim aktivnostima u Prijedoru i saradnji sa ljudima koji su u ratu bili na drugoj strani.

POJAVA DARKA CVIJETIĆA JE LJEKOVITA

Kada bi sve bilo crno vjerovatno ni najuporniji među nama ne bi imali snagu za kontinuiranu borbu.
Ono što bismo mogli označiti kao svijetle tačke Prijedora su sigurno aktivnosti i ljudi okupljeni oko Kvarta i literarno stvaralaštvo Darka Cvijetića koje je najčešće posvećeno stradanju nesrpskog stanovništva u Prijedoru.
Koliko vam je važno njihovo postojanje i djelovanje, kroz organizaciju civilnog društva i njene aktivnosti te kroz književnost?

Od kako je stao rat, grupa istomišljenika kojoj sam pripadao, uvijek smo se nadali i čekali da se pojave ljudi poput Gorana Zorića, Branka Ćulibrka, Stefana, Nikolije, Zorana, Nemanje i svih drugih koje ne mogu stići pomenuti ovdje a vezani su za Kvart. Naše nade su se ostvarile kada su ti mladi ljudi izašli na ulicu i glasno progovorili o ratnim zločinima i diskriminaciji na osnovu identiteta. Darko Cvijetić je posebna priča, mi volimo reći da je on duša našeg grada. Cvijetićeva pojava je ljekovita i njegov uticaj će sasvim sigurno narasti u budućnosti kada se stiša sva kakofonija koju trenutno proizvode oni koji grade jednonacionalne narative. Ljudi iz Kvarta, Darko Cvijetić, efendija Omer Redžić i druge izuzetne ličnosti u Prijedoru pružaju satisfakciju svemu onome što smo se mi trudili da postignemo u tom gradu. Svjesno smo odabrali da naš put u suočavanju sa prošlošću u Prijedoru bude oslobođen nacionalizma, političkog uticaja bilo koje vrste i izbjegavali smo agresivan jezik i retoriku koja onemogućava dijalog. To je odškrinulo vrata Kvartu i Cvijetiću i time je sve ono što smo mi pokušavali da popravimo u Prijedoru dobilo smisao. Naš način i pristup je dao rezultat. Na tome smo im veoma zahvalni i ponosni na svako njihovo postignuće.

„Nikada oni koji su se nakon progonstva vratili nisu prihvaćeni kao potpuno ravnopravni, tragovi dehumanizacije su ostali kroz desetine oblika diskriminacije. Ovaj spomenik za ubijenu djecu je najozbiljniji korak do sada da se ta dehumanizacija prevaziđe“, rekli ste u jednom intervjuu povodom izgradnje spomenika za svu ubijenu djecu Prijedora. Danas konačno njegova izgradnja više nije upitna, ali pretpostavljam da je još mnogo proceduralnih obaveza pred vama. Šta je još ostalo da se uradi i po vašim procjenama zbog čega se primjer Prijedora ne slijedi više u ostalim gradovima u BiH?

Problem sa diskriminacijom u Bosni i Hercegovini je u tome što su diksriminisani obični ljudi a ne elite. Zato diskriminacija i opstaje. U Prijedoru nisu diskriminisane političke stranke, vjerske zajednice i neke privilegovane organizacije. Redovno su finansirani iz budžeta i nalaze načina da dobiju i neke druge privilegije. Problem nastaje kada običan čovjek, pogotovo ako se radi o preživjeloj žrtvi, želi da ostvari neki status ili pravo, onda mu se gleda na čijoj je strani bio, pobjedničkoj ili gubitničkoj, odnosno kojem narodu pripada u toj zajednici. Političke stranke, a rekao bih i vjerske zajednice, su izdvojene iz te diskriminacije, zato se taj problem sa diskriminacijom i ne rješava. Nažalost, kada je u pitanju inicijativa za spomenik ubijenoj djeci, nismo uspjeli obaviti sve sastanke i dobiti sve odgovore i odobrenja u vrijeme starog saziva vlasti pa smo imali pauzu tokom izbora i uspostave nove vlasti. U Prijedoru je došlo do bitnih promjena ali u kontekstu naše inicijative za spomenik ubijenoj djeci stvari se nisu promijenile. Mi u vlasti ni do sada nismo imali partnere niti saveznike, čak ni među onima koji se nazivaju da dolaze iz „probosanskih stranaka“. Ono što nam je od krucijalne važnosti jeste da su se predstavnici svih stranaka koje su imale odbornike u Skupštini grada, izjasnili da nisu protiv izgradnje spomenika i mi ćemo se toga držati i u nastavku pregovora. Spomenik kojeg želimo je spomenik ubijenoj djeci, ogromnom gubitku cijelog Prijedora, i nikad nećemo dopustiti da se tu djecu diskriminira i da se taj spomenik dovodi u kontekst pripadanja bilo kojoj strani. Ta djeca su prvenstveno najveći gubitak za njihove porodice a onda i za Prijedor. Niko između toga nema pravo da ih svojata ni po kom osnovu. Činjenica da i ta djeca dolaze iz porodica različitih identiteta samo je dodatni argument, ali i bez toga bi bili prije svega ubijena djeca i gubitak za cijeli Prijedor a i čovječanstvo.

PROPUŠTENA JE DOBRA PRILIKA DA SARAJEVO POKAŽE DA JE GLAVNI GRAD

Kad sam kod ostalih gradova, napisali ste na šestu godišnjicu postavljanja ploče u sarajevskom At Mejdan parku kako bi to mogao biti dobar test za provjeru da li je u Sarajevu došlo do stvarne promjene vlasti. Vjerujete li da bi se u budućnosti mogao promijeniti odnos prema obilježavanju stradanja nebošnjačkog stanovništva u Sarajevu ili će lijevo, odnosno građanski orijentirane partije u koaliciji koja čini vlast morati napraviti dosta ustupaka da bi u toj vlasti i ostali?

Sarajevo je trebalo biti primjer za sve druge gradove u Bosni i Hercegovini ali i zemljama u okruženju. Sarajevo je imalo taj moralni kredit zbog dugotrajne opsade i svih žrtava koje su patile i ubijene u tom gradu. Nažalost, nakon rata je taj kredit gotovo potrošen a da ništa vrijedno pomena u Sarajevu se nije desilo što bi se moglo nametnuti kao moralni imperativ gradovima sa kojima se Sarajevo odmjerava. Velika prilika je propuštena 2009. godine prilikom izgradnje spomenika ubijenoj djeci. Tadašnji gradonačelnik Istočnog Sarajeva Radomir Kezunović je pokrenuo inicijativu da se gradi jedan spomenik svoj djeci u Sarajevu ali je ipak odlučeno da budu uključena samo ona djeca pod opsadom. Rezultat toga je da su u dijelovima Sarajeva na teritoriji drugog entiteta podigli spomenik pod nazivom Stradaloj djeci srpskog Sarajeva. Propuštena je dobra prilika da Sarajevo pokaže i da je glavni grad. Tamo na tom centralnom mjestu u državi, nasuprot glavne državne institucije, trebao je stajati spomenik za svu stradalu djecu u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je od najvećeg prioriteta potrebno memorijalizirati žrtve za čiju smrt su odgovorni pripadnici Armije R BiH ili policije u Sarajevu. Taj spomenik mora biti u gradu a ne na Kazanima. Gore u stijeni, spomenik nema mogućnost da ostvari one svoje funkcije koje treba svaki takav spomenik, da ispriča istinu, educira mlade i inicira dijalog u zajednici. Ne treba čekati da se vlast sama dosjeti, neko ih treba pritisnuti inicijativom. Nebitno ko je na vlasti, niko više ne osporava da je bilo žrtava nedužnih civila u Sarajevu od strane vojnika i policije pod kontrolom bosanskih vlasti. Zašto bi ikome, bez obzira na politiku iz koje dolazi, danas bio problem da se te žrtve na adekvatan način memorijaliziraju u njihovom gradu? A glavni grad je dodatna obaveza. Brojne sredine u BiH su imale bolji odnos prema memorijalizaciji žrtava nego što se to uradilo u Sarajevu. U Konjicu, gdje je bilo nekoliko logora i gdje su počinjeni brojni ratni zločini, nalazi se spomenik na kojem piše Našoj djeci, na kojem se bez ikakve diskriminacije nalaze imena djece koja su rođena u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim porodicama i ubijena su na različitim stranama.

Bili ste učesnik Prve Bh. povorke u Sarajevu. Da li je vaš dolazak i podrška LGBTI osobama dio vjere da se ljudska prava ne mogu posmatrati selektivno i da niko nije slobodan dok to nismo svi?

Taj događaj je, po meni, najznačajniji trenutak u poslijeratnom Sarajevu, a svjedočio sam mnogim događajima, protestima, koncertu U2, dolasku pape i slično. Nije ni meni bilo lako izaći, imao sam i ja svoje dušebrižnike koji su me odvraćali i prevaspitavali na društvenim mrežama kada sam najavio da ću ići u Sarajevo na povorku. Tog dana sam se u Mostaru, odmah nakon povorke, sastao i sa svojim veteranima, okupili smo se zbog obilježavanja zločina na Grabovici. Tek je to bio izazov, razbiti kod njih predrasude koje su imali o povorci i učesnicima. Ono što je bio dodatni razlog da se odazovem takvom događaju je da su organizatori Povorke skoro svi bili u Prijedoru 5. augusta 2012. godine kada smo bili suočeni sa zabranom komemoracija u Prijedoru. Aktivisti za ljudska prava iz cijele BiH ali i zemalja u okruženju su nam priskočili u pomoć kada smo to tražili u Prijedoru. Većinu tih ljudi sam vidio i na Povorci. Da, isti je to problem i zahtjeva isto rješenje. Istu diskriminaciju i šikaniranje doživljavaju roditelji ubijene djece u Prijedoru kao i pripadnici LGBT zajednice u BiH.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.