Naši uspjesi vam se neće izvinjavati

Fotografija preuzeta sa www.formaliti.com

Sarajevo je dobilo tek drugu gradonačelnicu u svojoj istoriji. Gradonačelnica ima dvije fakultetske diplome i doktorat, neke su od informacija koje smo najčešće mogli/e čuti povodom njenog imenovanja.
Za razliku od gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić koja je završila dva fakulteta, njen banjalučki kolega Draško Stanivuković nije nijedan, dok je prethodnik gradonačelnice Karić, Abdulah Skaka, po vlastitom priznanju diplomirao u Travniku nakon 5-6 godina studiranja.
I ne, ovo nije tekst o nivou obrazovanja visokih bosanskohercegovačkih dužnosnika/ca nego između ostalog o dvostrukim patrijarhalnim standardima koji podrazumijevaju da se izbor žene na određenu poziciju treba „pravdati“ njenim posebnim zaslugama, dok se muške zasluge ne propituju.
Kao da nam se oni koji su gradonačelnicu Karić imenovali izvinjavaju naglašavajući njene reference u strahu da će joj neko poziciju „oteti“ zbog nenaviknutosti na to da je obnaša žena.

Piše: Kristina Ljevak

Nikola Vučić, novinar, istraživač kulture i autor publikacije „Kritika toksične muškosti“ ovakvo ponašanje takođe vidi kao pravdanje „rodno-incidentnog“ izbora.
„Čak i bez dubljih analiza moguće je nedvosmisleno zaključiti kako se imenovanje žena na rukovodeće pozicije u poduzećima ili u vladajućim strukturama prati snažnom PR kampanjom opravdavanja tog ‘rodno-incidentnog’ izbora, i dobro primjećujete da to opravdavanje ide najprije u pravcu potenciranja obrazovanja, kompetencija, vanserijske učenosti, odnosno postignutog neprikosnovenog uspjeha. Mi živimo u kulturi u kojoj se još vjeruje da su obrazovane i kompetentne žene endemska vrsta, pa da njihov izbor ili imenovanje mora biti na sva zvona opravdavano diplomama, certifikatima, tečajevima, stručnim i naučnim člancima, pa makar bila to i pozicija gradonačelnice jednog grada. Muškarcima se u politici ne provjeravaju ni fakulteti, ni srednje škole, ne ističe se u prvi plan njihova akademska kompetentnost, a kad su žene u pitanju onda se provjeravaju kursevi, certifikati, indeksi, diplome, prati se jesu li redovno bile na nastavi, da li su znale citirati seminarske radove, imaju li krasopis, jesu li im mentori živi, da li su bježale sa nastave, koliko su puta izlazile na ispite, i tako dalje. Ne želim reći da u javnom prostoru ne treba biti rasprave o kompetencijama i umijećima politički postavljene osobe na neku poziciju, naprotiv. Ali to treba imati razumljivu mjeru. I treba, povrh svega, jednako tretirati i muškarce i žene. Stvarnost je ovdje, ipak drugačija. Jedni su privilegirani“.

ŽENA SE PROCJENJUJE PREMA ULOŽENOM TRUDU I REZULTATIMA, A MUŠKARAC PREMA POTENCIJALIMA

„Nažalost, živimo u patrijarhalnoj kulturi sa dvostrukim moralnim aršinima, prema kojima se žena uvijek procjenjuje strožije nego muškarac kada treba biti izabrana na mjestima odlučivanja“, kaže profesorica Zilka Spahić-Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

„Žena ulazi u prostor politike koji se još uvijek smatra muškim prostorom i da bi dobila propusnicu mora se dvostruko više dokazivati svojim kvalitetima i sposobnostima. Uz sve to, nameće joj se teret da se pravda za svoj uspjeh i da to obrazlaže time što ima više diploma, ispunjenih zadataka i slično. Dakle, nismo daleko odmakli od predmodernih shvaćanja rodnih uloga u kojima se zna gdje je čije mjesto i u kojima se žena procjenjuje prema uloženom trudu i rezultatima, a muškaraca prema potencijalima“, dodaje naša sagovornica.

Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE naglašava problem postojanja „staklenog plafona“ za žene u politici i nepoštovanje izbornog zakona.
„Globalno razmišljanje je da se mora opravdati činjenica da je ‘palo napamet nekoj od političkih partija’ da nominuje ženu za tako važnu poziciju. Naglašavanje njenog stupnja obrazovanja je potrebno da se zna da je ona pametna žena, i da može da obnaša funkciju gradonačelnice. I dobru si usporedbu napravila sa banjalučkim gradonačelnikom i zanimljivo bi bilo napraviti obrazovnu analizu i ostalih načelnika/ica u opštinama BiH. Svjesne smo postojanja staklenog plafona za uspješne žene, posebno u politici, jer ako pogledamo strukture vodećih političkih partija (a i ostalih) nemamo procenat žena koji je po Zakonu o ravnopravnosti spolova obavezujući (40 %). Znači nepoštivanje zakona govori i o obrascu koji postoji da, čak i kada trebamo da uključimo određeni broj žena, to se ne poštuje. U predizbornom periodu i kazne plaćaju političke partije jer nemaju predloženo 40% žena na izbornim listama. Zvanični podaci, nama dostupni prošle godine su bili da žene/djevojke u većem broju završavaju fakultete.“

Niz je paradoksalnih situacija u tretmanu ženskog uspjeha. Naime, ponekad se uspjeh žene uvažava, posebno kada se njime treba opravdati muški izbor kao što je bilo u prethodnom slučaju. S druge strane imamo mnogo češće situacije kada se on ne prašta. Profesorica Zilka Spahić-Šiljak svojevremeno je povodom analize liderstva govorila o tome kako se žene izvinjavaju zbog uspjeha a muškarci zbog greški.
Usvojene patrijarhalne norme doveli su ženu u poziciju da joj njena profesionalna ili neka druga dominacija stvara nelagodu.

„Patrijarhalne norme se uče i usvajaju od ranog djetinjstva i do te mjere su normalizirane da ih većina ljudi ne primjećuje i tek kada se dogode ovakve situacije u vezi sa izborom žena na liderske pozicije, onda postaje jasno da se i dalje koriste argumenti kojima se želi nametnuti krivnja ženama zbog uspjeha. Žene bi trebale da ostanu u privatnoj sferi i da se bave odgojem djece i domaćinstvom, a svaki iskorak se onda mora opravdavati. Problem je što se u primarnoj socijalizaciji i dalje utvrđuju binarni modeli rodnih uloga, prema kojima se djevojčice i dječaci usmjeravaju u zvanja i zanimanja koja se kulturološki smatraju prihvatljivim za žene i muškarce – za žene porodica, odgoj, obrazovanje i socijalna skrb, a za muškarce, finansijska briga za porodicu, politika, vladanje i upravljanje. Djevojčice i dječaci dobivaju eksplicitne poruke o tome kako se treba ponašati . Nekada su te poruke sofisticiranije i posreduju se interakcijom s odraslima i drugom djecom, ali i oblačenjem i izborom igara. Kada uđemo u prodavnicu da kupimo igračke, odmah nam postaje jasno za koje uloge se pripremaju i koja su društvena očekivanja od jednih i drugih. Ako žena iskorači iz zadate rodne uloge i iznevjeri društvena očekivanja, onda vidimo nelagodu, prosuđivanje i osude“, objašnjava Spahić-Šiljak.

Okolnosti zbog kojih se žene izvinjavaju za svoje uspjehe Nikola Vučić objašnjava na primjeru majčinstva, njegovog doživljaja u patrijarhalnoj kulturi i roditeljstva kao neravnomjerne raspodjele obaveza i dužnosti između muškarca i žene.

PATRIJARHALNA KULTURA RODITELJSTVO NE SMATRA RAVNOPRAVNIM UČEŠĆEM OBA RODITELJA

„Ja ću sada reći da je ovdašnja kultura protkana patrijarhalnom sviješću, i to će možda nekome zvučati previše apstraktno ili, onima koji više kritički čitaju, to će zvučati kao jedno opće mjesto. Zato je potrebno tvrdnju ilustrirati primjerima iz svakodnevnog života. Naime, onda kada se glorificira majčinstvo nauštrb rada i obrazovanja, onda se to čini uglavnom iz privilegirane pozicije u patrijarhalnom poretku vrijednosti. I to čine najčešće muškarci, koji će razumljivim nametati ideju da je očinstvo sasvim moguće uz poslovna putovanja, akademske konferencije ili višesatne sastanke koji ga čine nedostupnim, dok je u slučaju uloge majčinstva kombinirane sa poslovnim i akademskim ulogama to ravno izdaji ‘božanske datosti’. A patrijarhalna kultura, ponovo, roditeljstvo ne smatra ravnopravnim učešćem oba roditelja, već teret stavlja na leđa majke. I zbog toga se žene izvinjavaju; zato što je u tako izopačenom poretku prijestup raditi bilo šta izvan dodijeljenih uloga; a i kada se radi nešto izvan dodijeljenih uloga – onda se mora staviti naglasak kako su žene, unatoč svojoj karijeri, bile čak i majke, pa se onda jedni tome dive, a drugi procjenjuju da negdje sigurno takva žena nije bila dovoljno dobra.“

I Jadranka Miličević u patrijarhalnoj raspodjeli porodičnih zadataka prenesenih na javnu sferu vidi uzrok za izvinjavanje zbog vlastitih uspjeha.

„Nametnuti patrijarhalni stereotipi da je ženi mjesto u kući, uz porodicu, da brine o starijim članovima/icama porodice je prihvaćeno kao model, i zato je teško prihvatljivo da žene budu na mjestima gdje se odlučuje o ‘važnim stvarima’, o tome hoće li BiH biti članica EU, hoće li se promijeniti krivični zakon, hoćemo li imati dobru suradnju sa predstavnicima susjednih država…
Svjesni smo koliko ima ružnih i uvredljivih tekstova i ogovaranja za žene koje su po svojoj stručnosti i znanju prepoznate ne samo u BiH, nego i van granica BiH. Većinom se naglašava da je to postigla zato što je imala podršku muškaraca (otac, brat, suprug, često ljubavnik…) Ovo je posebno izraženo u predizborno vrijeme. Imali smo nekoliko slučajeva na političkoj bh. sceni, gdje se uspjeh žena vidljivih u politici, opravdavao ovom činjenicom“, objašnjava Jadranka Miličević koja navodi i jedan od primjera medijske percepcije uspješne žene, na primjeru gradonačelnice ponovo i intervjua u Dnevnom avazu s naslovom: „Maštala sam da postanem cvjećarka“.
„Zanimljivo da je novinarka koja je napisala ovaj tekst i uz informaciju koliko je školovana gradonačelnica i koliko je već u političkoj partiji da nije naglasila da je Benajnima Karić sanjala da bude predsjednica BiH, ili predsjedavajuća Vijeća ministara“, zaključuje Miličević.

Kad se odmaknemo od visoke politike, donošenja odluka, procesa i imenovanja na visoke pozicije, možemo se zadržati na manje formalnim javnim skupovima, promocijama, tribinama… koje najčešće imaju nekoliko istih prizora.
Petoricu muškaraca možemo vidjeti bilo kojim povodom. Kada je isto toliko žena onda je skup na temu žena u književnosti ili neke druge teme sa „ženskim predznakom“. Ako u dominantno muškom skupu ima i neka žena, onda je ona najčešće moderatorica. Ako nije moderatorica onda je skup finansirala međunarodna organizacija pa je tražila da ne budu samo muškarci učesnici. Poseban problem je što čak i feministički osviještene žene i onda kada imaju mogućnost da biraju izaberu za saradnike ili sagovornike muškarce, što je očigledno nametnut osjećaj neophodnosti muške verifikacije uspjeha i rezultata žene.

NUŽNOST KRITIČKOG PROPITIVANJA RODA, ZNANJA I MOĆI

Za razumijevanje opisanog fenomena posudio bih pojam androcentrizma, a kojim se sigurno možemo bolje referirati na primijećenu ‘neophodnost’ muškaraca i muške perspektive u konstrukciji nekog smisla – u konkretnom slučaju smisla neke konferencije, diskusije, panela. Naša je kultura fiksirana na muškost, oslonjena je na muškost kao na autoritet i prisustvo muškaraca na događaju postalo je normativno, logično, izuzev u slučaju kada se ne diskutuje o temi specifično rodno markiranoj kao ženskoj. Na takav, androcentrički pro-maskulini karakter društva čiji smo sastavni dio, nisu imune ni feministkinje, što je razumljivo u onoj mjeri u kojoj shvatamo da i feministkinje ipak žive zajedno sa svima ostalima u društvu, a ne u nekom izoliranom svijetu. Na pitanje zbog čega je ženama potrebna muška potvrda njihovog uspjeha mogu reći: zbog toga što smo odjenuti u muškocentrizam, i iz njega sve posmatramo. Ženama u skandinavskim zemljama, primjerice, nije potrebna muška potvrda njihovog uspjeha jer su tamo i muškosti i ženskosti posve drugačije postavljene kategorije u odnosu na ovdje, i zato je pred nama još veliki posao. To je posao u kojem ne bih da afirmiram neke rodne animozitete, već bih da zajedno svi radimo na kritičkom preispitivanju domaćih kategorija roda, znanja i moći“, objašnjava Nikola Vučić.

Za Zilku Spahić- Šiljak ovakvo ponašanje je imantno patrijarhalnoj kulturi koja usput njeguje kult ličnosti i gdje se više gleda ko govori nego šta kaže.

„Još uvijek patimo od sindroma muškog autoriteta i to traje već stoljećima. Muškarac je bio i ostao norma u odnosu na koju se sve drugo definiralo i vrednovalo. Čak i danas kada imamo stručnjakinje u svim oblastima znanosti i dalje smatramo da je muškarac bolji, da više zna, da je pouzdaniji autoritet. Često i se događa da kada žena nešto kaže i to potkrijepi argumentima da se dodatno traži verifikacija od nekog muškog autoriteta. Žene i muškarci još uvijek ne vjeruju ženama pa se konstantno propituje to što one rade i šta znaju. Pored toga, živimo u kulturi koja pati od kulta ličnosti, pa je važnije ko nešto govori, nego šta govori. Stoga je za ženu vrlo teško u takvoj kulturi biti autoritet.
Žene su naučene da se stalno moraju dokazivati da bi bile prihvaćene i da se moraju pravdati za svoje uspjehe i da moraju biti dvostruko bolje od muškaraca da bi dobile lidersku poziciju. Da bi opstale u muškom svijetu politike i liderstva, žene podilaze patrijarhatu i dodvoravaju se muškarcima na pozicijama moći. Nažalost, žene nemaju razvijenu svijest o solidarnosti i često kada uspiju ponašaju se kao queen bee (matice), koje ne dozvoljavaju drugim ženama da se približe pozicijama moći. Da bi se ova pitanja razriješila i da bismo izašli iz mreže patrijarhata koja natkriljuje svaki segment naših života, moramo napraviti temeljite promjene u primarnoj socijalizaciji i obrazovanju“, zaključuje Spahić-Šiljak.

Kada isti problem posmatramo unutar političkog okvira i raspodjele dužnosti onda je jaz između mogućnosti i pozicija žena još dublji.

„Potreba da žene budu prihvaćene u muškom svijetu politike je nametnuta, jer dugogodišnja patrijarhalna shema je uvije smatrala da žene nemaju šta da traže na mjestima odlučivanja i u politici, jer politika je ‘prljava’ i nije za poštene žene da se bave njom, i zato je teško mijenjati tu praksu. I kada muškarci ne mogu zatvoriti oči u odnosu na znanje, sposobnost, popularnost žena na bh. sceni, oni pokušavaju da nekim simboličnim funkcijama i priznanjima joj naprave prostor u javnom i političkom životu. Koliko imamo žena kao potpredsjednica političkih partija ili članica glavnih odbora. I smeta mi što u predizbornim kampanjama kada mi insistiramo na većem učešću žena, često se upotrebljava rečenica – nije važan broj žena, nego sposobnost i stručnost, a nikada se to pitanje ne postavlja za sposobnost i stručnost mnogobrojnih muških kandidata“, naglašava Jadranka Miličević koja sličan problem s razlogom prepoznaje i prilikom imenovanja saradnika/ca koji će učestvovati volonterski u radu gradske uprave.

“Meni je zanimljiv odabir osoba za Savjetodavni tim gradonačelnice. Uz dužno poštovanje svih odabranih, zanimljiva je činjenica da su samo četiri žene, koje su fenomenalne, ali zar nije mogao omjer biti bar 50 procenata žena u tom tijelu. Ostali članovi su akademici, profesori, inženjeri, režiseri… uvaženi članovi društva, već dugo na javnoj i političkoj bh. sceni, i po meni nedostaju mlade osobe koje mogu dovesti do promjena. I žene i muškarci. Da li je gradonačelnica imala mogućnost izbora, ili joj je ovo ‘preporučeno’ od strane rukovodstva SDP-a pitanje je koje sam ja sebi postavila, a da sam bila u prilici postavila bih i njoj. Koliko smo u posljednje vrijeme imali mladih osoba prepoznatih po svom radu i rezultatima i van granica BiH, i nema ih u ovakvom savjetodavnom tijelu“, zaključuje Jadranka Miličević.

U okolnostima kada se i dalje pred žene postavljaju očekivanja koja je definisao patrijarhat, a svaki iskorak van toga dodatno propituje, istinska međusobna podrška jedini je način da se barem djelimično prevaziđu maratonske prepreke sa kojima se suočavamo svakodnevno u svijetu podrazumijevajuće muške superiornosti.
Frustrirajuće je to permanentno dokazivanje i nevjerovatno je da ne umori i one koji/e insistiraju na njemu.
Kada počnemo uvažavati rezultate a ne analizirati ko ih je postigao, onda ćemo se vjerovatno i manje baviti kursevima i vrstama znački a više čovjekom ma koliko bilo još uvijek teško prihvatiti da su i žene ljudi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Vala Ljeposava: Da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju

Crnogorska mim stranica “Vala Ljeposava” nastala je zahvaljujući pametnim, angažovanim i duhovitim Crnogorkama te činjenici da su žene u Crnoj Gori bile potpuno isključene iz pregovora povodom formiranja nove Vlade.
Jednostavni dijalozi uz ilustracije iz televizijske serije „Đekna još nije umrla“ Živka Nikolića brzo su osvojile regiju, uz širenja angažovanih feminističkih poruka autorica svjesnih nužnosti uključenosti žena u sve društvene i političke procese. Ljeposava je Jugoslovenka koja s razlogom kaže kako još uvijek živimo od ostataka Jugoslavije.
Ona, Joka i Jeka „idu za svojim poslom“ kad su humor i motivi u pitanju.
„Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo da se to stanje popravi“, poručuju ove aktivistice.
U razgovoru za Sitan vez rekle su i kako nas patrijarhat uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici.
Ljeposava, Joka i Jeka pokrenule su i važnu akciju protiv ginekološko-akušerskog nasilja te objavile fanzin od čije su prodaje donirale sredstva ženskim organizacijama u potrebi.

Piše: Kristina Ljevak

Zahvaljujući isključenosti žena iz procesa pregovora oko formiranja nove Vlade u Crnoj Gori danas imamo stranicu „Vala Ljeposava“. Dritan Abazović je rekao prije nego što su o tome konsultovane žene da one „neće u manastir na pregovore“, a pregovori su doživljeni kao mučan muški posao te su htjeli toga „poštedjeti dame“.
Oni koji bi trebali biti predvodnici dugoočekivanih promjena u Crnoj Gori pravili su lančane propuste. Koliko je, pored potpunog zanemarivanja žena, pogrešno legitimiranje vjerskih institucija kao mjesta pregovora (uz učešće njihovih poglavara) uz viševjekovno distanciranje žena od crkve te doživljaj da politika nije „damski posao“?

Ovo pitanje dotiče nekoliko važnih tema, ili, bolje rečeno, tematskih slojeva. Jedan od njih je stav koji je u toku pregovora o formiranju nove Vlade zauzela URA, kao samoproklamovana građanska, lijevo-od-centra opcija na prošlogodišnjim izborima, koja je napravila značajan napor da se u predizbornoj kampanji obrati ženama i da uključi žene u svoju listu, da bi ubrzo nakon izbora pala na prvom značajnijem ispitu. Drugi sloj nasložen je oko činjenice da se u manastiru Ostrog pregovaralo o novoj crnogorskoj Vladi, što je – kako se sada čini, s razlogom – shvaćeno kao označitelj ulaska u eru u kojoj će granice između države i crkve u Crnoj Gori postati pomiješane i nejasne. O državi se odlučuje u crkvi, crkva odlučuje o državnim pitanjima, a kao što smo nedavno viđeli, država(e) se miješa(ju) u crkvena pitanja. Iako je nova vlast došla na poziciju zahvaljujući podršci crkve, na izvršnoj vlasti je da očuva Ustavom zagarantovanu sekularnost države i ostavi, da se prikladno izrazimo, “bogu božje, a caru carevo”. U svakom slučaju, u tom novonastalom scenariju, ženske uloge su samo sporedne. Treći sloj ovog pitanja se odnosi na vjekovni odnos crkve prema ženi: obožavana, prokužavana, spaljivana, pred kojom se klečalo jer je rodila ultimativnog sina – ali nikad, nikad jednaka.

Niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa

Sve to zajedno stvara uslove u kojima se lako može desiti, i evo dešava se, da se određene stvari počnu naprasno podrazumijevati. To se desilo kada je rečeno da, eto, žene ne mogu na pregovore u manastir. Zašto bismo podrazumijevali tako nešto? Poenta je u tome da se u Crnoj Gori naprasno promijenilo mnogo toga i da je potrebno da zajedno promislimo kako dalje, da pokušamo da razumijemo šta su prioriteti, pa da raspravimo to i nađemo neki način da zajedno radimo i živimo. U tome nam nikako ne pomaže to što bilo ko, iz bilo koje crkve ili partije, unosi u politički diskurs svoja predubjeđenja – bilo da se ona odnose na nečiju ličnu religioznost (u tebe gledamo, Zdravko), ili na zastarjele nazore o tome šta žene mogu i ne mogu da rade u vjerskom objektu (kao što je to uradio Dritan). Ođe je, na kraju, ipak, ključna uloga države: niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa, ni po kojem osnovu. Ako prava i mogućnosti žena da učestvuju u političkom životu u bilo kom trenutku postanu ugroženija, za to će biti kriva država i za to će morati pred svima nama da snosi odgovornost.

Vaše referiranje na Đeknu potpuno je logičan izbor uz očekivani odmak od Nikolićevog humora, dijaloga među ženama i njihovih poruka koje u vašem slučaju nisu čuvarice patrijarhata.
Koliko je po vama Đekna bila svjesna kritika patrijarhata ili je ona samo bila vješt prikaz društvenih odnosa i koliko je humor te korištenje motiva popularne kulture u vremenu kratke pažnje i nemanja vremena najbolji način prenošenja važnih poruka kao što vi to putem stranice „Vala Ljeposava“ radite?

Ljeposavi je milo što primjećuješ odmak, uz sve poštovanje prema Živku i njegovom radu, Ljeposava ide za svojim poslom kad su motivi i humor u pitanju.
Što se tiče Đekne, ne mislimo da je bila direktna i svjesna kritika patrijarhata – prije je bila svjesna kritika određenih obrazaca ponašanja koji proizilaze iz duge tradicije i njenih običaja, međutim, sve se to posmatralo i obrađivalo kroz prizmu crnogorstva, odnosno ponašanja karakterističnog za našu zemlju, a ne kroz prizmu patrijarhata. Interesantno je da i najuspješniji kritičari našega društva nikad nijesu došli do samog korijena problema – odnosno, nikad kroz svoj rad nijesu eksplicitno objelodanili da su svi ti običaji i odnosi koje propituju i kritikuju ukorijenjeni u patrijarhatu – zbog toga što je taj patrijarhat mnogo manje pucao po njihovim leđima. Sumnjamo da je Živko bio u fazonu – uništi nas ovi patrijarhat! Ako jeste, fala mu na misli – ali se ona definitivno ne čita eksplicitno. Da se ne ograničavamo samo na Đeknu, śetimo se i tandema Niša (sin) i Đurđina (majka) iz „Oriđinala“ – to je bila savršena prilika da se propita patrijarhalni poredak, ali ipak je ostalo na ismijavanju sina i plasiranja krivice na majku.

Đekna predstavlja crnogorsku realnost na steroidima i, u zavisnosti od očiju koje je gledaju, ta realnost može biti komična ili duboko uznemirujuća. Živko ostavlja posmatraču/ici da sam/a pronađe kritiku, ako ima su čim, dok se Ljeposava trudi da pruži feminističke alatke za čitanje svakodnevice, one političke i one privatne.
Humor odlično služi kao alatka za objelodanjivanje problema i skretanje pažnje na društvene probleme. Ljeposava je postala mim upravo zbog toga što u tako kratkoj i humorističkoj formi može da prenese poruku velikom broju ljudi – a to je ono što nam je nedostajalo na crnogorskoj sceni kada su posrijedi ženska pitanja. Humor nije, i ne bi trebalo da bude, jedini način – Ljeposava zagovara detaljnije čitanje, edukaciju i konstruktivne razgovore, ali, u ovim okolnostima, humor odlično služi da što više ljudi uputi u probleme, uključi u razgovor i stvori kritičnu masu koja nam je potrebna za konstruktivnu borbu za rodnu ravnopravnost.

Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija

Stranica „Vala Ljeposava“ prikupila je na stotine ispovijesti žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim iskustvima koja svjedoče i o tome da nema bitnih razlika između tretmana žene (koji podrazumijeva da će rađanje ili udaja riješiti zdravstvene probleme) u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Nakon prikupljenih ispovijesti obratile ste se otvorenim pismom Ministarstvu zdravlja Crne Gore nakon čega je bilo konkretnih reakcija.
Posebno mi je važno što ste u jednom intervjuu rekle kako se ispostavilo da žene imaju više povjerenja u mim stranicu nego u zdravstveni sistem. Vjerovatno bismo do istog odgovora došle kada bi se bavile pravosuđem. Kako onda u tim okolnostima, kada nemamo povjerenja u one koji su pod zakletvom, prijavljivati slučajeve nasilja, posebno seksualnog zlostavljanja?

Tako što se same organizujemo da uporno tražimo od nadležnih da rade ono što im je posao. Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo – koliko ko može, naravno – da se to stanje popravi. U primjeru koji ođe navodiš, recimo, nije iznenađujuće što su se žene javile nama: tokom nekoliko mjeseci prije te kampanje gradile smo kanale komunikacije na svim društvenim mrežama, otvarale zanimljive teme i važna pitanja koja se tiču žena i politike i aktivno komunicirale sa svima koje su nam se javile. Takođe, žene znaju da iza stranice stoje neke žene, možda njihove komšinice ili drugarice, koje prolaze isto što i one kad god moraju da suoče sa nekom falinkom nekog crnogorskog sistema – od zdravstvenog do poštanskog. Mi smo na istom nivou kao i one, i imamo novomedijske kanale kroz koje glas svih nas može jače da se čuje. Sa druge strane, institucije – kojima se obraćamo i mi i sve ostale žene – već su nas toliko puta iznevjerile. Uz to su bezlične, sa zbunjujućim birokratskim lancem odgovornosti i bez sistema za komunikaciju i otvoren odnos sa građankama i građanima. Kad sve to tako posložimo, lako je utvrditi zašto će neka žena doći da se požali nama, a ne nekoj kancelariji za zaštitu prava pacijenata i pacijentkinja. Međutim, tu je važno i to da te žalbe kod nas ne pristižu žalbe radi, već zbog toga što postoji nada da povezivanjem oko zajedničkih iskustava i problema možemo da napravimo pritisak da se makar počne tražiti neko rješenje. Tako je bilo u slučaju ginekološko-akušerskog nasilja, očekujemo da tako bude i ubuduće. Ako institucije ne rade i ako im ne vjerujemo – a ne rade i ne vjerujemo im – treba da se organizujemo, da stvaramo pritisak, da pravimo saveze i mreže podrške i da tražimo bolje uslove. To i radimo, to se dešava i u regionu i kako sada stvari stoje – nastavićemo to da radimo dok ne bude bolje.

I stranica/inicijativa „Nisam tražila“ potvrdila nam je da žene imaju više povjerenja u neformalnu entuzijastičnu grupu nego u institucije sistema. Jesu li ovo sve pokazatelji prepoznavanja društvenih mreža kao važnih alata u borbi za prava žena? Između ostalog pokazalo se da su influenserice postale važna adresa kojima se obraćaju žene sa iskustvom zlostavljanja pa ih one kasnije upućuju na druge adrese sa kojih im se može pomoći. Prepoznajemo li dovoljno moć interneta i njegovo savezništvo u borbi protiv patrijarhata?

Vjerujemo da su to prije pokazatelji nultog povjerenja prema institucijama sistema i velikog ośećaja iznevjerenosti od strane tih institucija, a zatim i rastuće ženske solidarnosti i međusobnog povjerenja zasnovanog na užasnim zajedničkim iskustvima i patnjama. Bilo bi odlično kad bi sva društva, u svakoj državi, bila voljna da uče od ovih solidarnih mreža – to bi sigurno zvanične sisteme za borbu protiv nasilja nad ženama i zaštitu žena od nasilja učinilo mnogo boljim i efikasnijim. Povjerenje između sistema zaštite i onih kojima je zaštita potrebna, kao i briga za dobrobit žrtve, trebalo bi da su na prvom mjestu – a znamo da to gotovo da niđe nije slučaj, što samo znači da nam predstoji duga i globalna borba.
Tu na red dolaze društvene mreže i internet koji, u okolnostima u kojima živimo, zaista jesu važno i moćno oružje u stvaranju zajednica i mobilizaciji pokreta za borbu protiv patrijarhata. To je najbolje objelodanila pandemija koja nas je zadesila – u vremenu kada su javna okupljanja bila zabranjena da bi se zaštitili životi ljudi, onlajn aktivizam je postao jedini odgovoran način da se skrene pažnja na određene probleme, da se digne glas, pokrene razgovor, zahtijeva promjena i reakcija nadležnih – da, prosto, dostignemo viralnost na internetu kada već, iz opravdanih razloga, nijesmo mogle dostići masovnost na ulicama. Mnoge onlajn akcije su rezultirale konkretnim koracima u „oflajn životu“, od određenih mehanizama koje su inicirali fakulteti iz regiona, nakon akcije stranice „Nijesam tražila“, a u cilju zaštite studentkinja i studenata od seksualnog uznemiravanja i nasilja, do javnih i zvaničnih reakcija iz vrha zdravstvenog resora i prvih sistemskih koraka u borbi protiv ginekološko-akušerskog nasilja koje je izazvala naša akcija na Instagramu.

Mnogo smo naučile o tome koliki nam saveznici mogu biti internet i društvene mreže u feminističkom aktivizmu i nastavićemo to da primjenjujemo i u budućnosti.

Kad spominjem seksualno nasilje važno je podsjetiti na promjene koje su se početkom 2021. počele dešavati odlukom Milene Radulović da progovori o vlastitom iskustvu seksualnog zlostavljanja te prijavi počinioca nakon čega imamo i druge primjere, zaključno sa slučajem gradonačelnika Jagodine i optužbama za podvođenje maloljetnica.
Vjeruje li Ljeposava da je počeo nezaustavljiv proces koji će uz sve poteškoće promijeniti odnos prema činu seksualnog zlostavljanja i odnosu prema preživjeloj na prostoru Balkana?

To što su uradile Milena i njene koleginice, a zatim i Danijela par mjeseci kasnije, je izuzetno hrabro, nesebično i solidarno i hvala im na svemu – što su istupile u namjeri da zaštite druge žene i time pokrenule ono što se počelo nazivati balkanskim #metoo talasom. Koliko su užasna iskustva koja smo čule, toliko je ohrabrujuća podrška za sve žene koja je došla sa svih strana u regionu. Goruće pitanje nasilja nad ženama ujedinilo je feminističke pokrete na Balkanu, što je neophodno, jer samo masovnom i intersekcionalnom borbom možemo ostvariti napredak na ovom polju. Konstantno svjedočimo užasnim posljedicama institucionalnog nečinjenja kada je u pitanju zaštita žrtava nasilja i jasno se vidi da sistem kao takav, nažalost, dugo stoji na strani nasilnika.
Zato je užasno važno da održimo pokrenuti javni razgovor na ovu temu, da nastavimo da radimo na edukaciji, jer su edukacija i razgovor neophodni da bi šira javnost izgradila bolji i konstruktivniji stav povodom ovog pitanja – a to nam je neophodno da bismo stvorili kritičnu masu, te dovoljno dug i dovoljno jak pritisak javnosti na institucije ne bi li one počele da rade nešto naoposlu. Proces promjena će biti očekivano dug, s obzirom na to da je sistem izgrađen na patrijarhalnim stubovima – zato je važno da budemo uporne, strpljive i da ne dopustimo da trenutni zalet zamre.

Patrijarhat žene uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici

Trenutno je u Srbiji aktuelan slučaj Palma koji je objelodanio slučaj trgovine ženama i maloljetnicama u Jagodini. Još jedan u nizu „znalo se“ zločina, čije su žrtve žene, o kojima se šuškalo po kuloarima, ali se ništa konkretno nije preduzimalo. Zahvaljujući istupu svjedoka, pokrenut je još jedan talas povezivanja aktivistkinja u Srbiji koje za cilj imaju pružanje podrške žrtvama kroz postojeću snažnu mrežu pomoći koju su godinama gradile nevladine organizacije u toj zemlji.
Promjene su moguće – o tome svjedoči i skorašnji novi zakon o silovanju koji je izglasan u Sloveniji, a koji, usklađen sa Istanbulskog konvencijom, definiše silovanje izostankom pristanka, te teret dokazivanja više nije na žrtvi, već na optuženom.
Važno je da se organizujemo, preuzimamo dobre prakse i, ako je moguće, nađemo saveznice/ke u pravnim redovima i poslaničkim klupama, ne bi li neophodne izmjene zakona i Krivičnog zakonika našle svoj put do vrha.

Važan prostor na stranici „Vala Ljeposava“ posvećen je neplaćenom kućnom radu žena i ukupnoj neravnomjernoj raspodjeli obaveza između muškaraca i žene. Imate li osjećaj da sada barem postoji veća svijest o tome koliko je to pogrešno kada se već još uvijek ništa suštinski na tom planu ne mijenja?

Teško je izmjeriti da li postoji veća svijest o tome sad negoli par mjeseci unazad, ali nadamo se da smo makar uspjele u tome da ženama koje nas prate ukažemo na to da nijesu usamljene u ovom problemu, već je svaka od nas izložena tome, te da problem nije u nama i da imamo pravo da zahtijevamo promjene, što u porodičnim, što u društvenim okvirima. Za sad se nadamo da momci makar uzmu da operu suđe i pospreme za sobom da ne bi śutra bili tagovani i javno prozvani kod Ljeposave – i to je nešto, kad je već i dalje, u 2021. godini, previše očekivati da muškarci znaju da briga o sebi i o prostoru u kom žive nije „ženski“, ni tuđi posao, već njihova odgovornost. Nego, opet, ne radi se tu suštinski o neznanju, nego o moći: patrijarhat nas, žene, uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici, dok muškarce ubjeđuje da je njihovo pravo da neko drugi – majka, sestra, đevojka, žena – obavlja taj posao njege i brige (reproduktivni rad) umjesto njih. Reproduktivni rad je inače nejednako raspoređen između muškaraca i žena u domaćinstvu, a pandemija je to stanje samo pogoršala – žene širom svijeta su masovno izgubile poslove, ili nijesu mogle da ih zadrže i da u isto vrijeme brinu o đeci koja su zbog pandemije prestala da idu u vrtiće i škole. Patrijarhalna pretpostavka da smo mi, više nego naši partneri, odgovorne za brigu o domu i porodici, jedan je od stubova na kojem počivaju i patrijarhat i kapitalizam. Moramo to da razumijemo i da na to ne pristajemo. Ukratko: muškarci koji ovo čitate, ako želite da budete saveznici, pokupite za sobom, naučite da kuvate i saznajte konačno đe vam stoje jastučnice i čarape.

Ljeposava je Jugoslovenka, što me jako raduje. Osim što prepoznaje iste probleme na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, šta još doprinosi tome da se tako osjeća?

Joka i Ljeposava su stare Jugoslovenke po rođenju, dok je Jeka ufatila poslednji voz da obeća da će marljivo učiti i raditi i poštovati starije (ako zasluže). Ali sve tri dijelimo realnost u kojoj, da nema sistema socijalne i zdravstvene zaštite koji je razvijen u Jugoslaviji, da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji, mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju. Ukratko, mi još živimo od ostataka Jugoslavije. A onda je tu i neuništiva, uprkos svemu, povezanost našeg regiona – ne samo zbog problema, nego i zbog zajedničke književnosti, kulture, jezika (koji je zajednički stvarno, iako pokušavamo iz sve snage da ga rasparčamo). Kada se desi nešto dobro, kao što je pobjeda Možemo! u Zagrebu, to je dobar znak za sve nas. Kada se desi nešto loše, nađemo i dalje, i posle svega, način da pomognemo jedni drugima. Tako da, eto, tako smo Jugoslovenke.

Kakvi su Ljeposavini planovi, da li postoji mogućnost da se iz svijeta društvenih mreža njeno djelovanje poprimi i neke druge oblike?

Ljeposava se već upustila u oflajn djelovanje – prije tri mjeseca izašao je prvi broj Ljeposavinog ofanzina zvanog „Veli Ljeposava“. Prvi fanzin je simbolično izašao na Osmi mart, te je i tema broja bila – šta drugo do – Osmi mart! Fanzin su skrpile Joka, Jeka i Ljeposava i naišao je na odličan odziv – cijeli tiraž je rasprodat kroz par neđelja, veći dio u Podgorici, a manji u Beogradu – a Ljeposava je sav profit donirala: dio Centru za ženska prava u Podgorici, a dio kolektivu Matrijaršija u Beogradu, čija je radionica prije par mjeseci stradala u požaru. Fanzin je bio odličan način da našoj publici plasiramo određene ideje u dužoj i ozbiljnijoj formi od one na koju su navikle/i, a koja zadržava autentičnost i zabavu, pa i humor, koju Ljeposavina zajednica voli; a uz to smo i zajednički pomogle/i organizacijama koje toliko toga rade za poboljšanje položaja žena u našem društvu.

Zatim, i akcija protiv ginekološko-akušerskog nasilja se pružila van onlajn svijeta – što kroz tradicionalne medije, što zvaničnom reakcijom nadležnih – počev od ministarke zdravlja, što određenim koracima koje su nadležni već preduzeli u cilju da pokažu spremnost da se bore protiv ovog problema, što nam je jako drago i nadamo se da će tako i nastaviti.
O svim budućim planovima i aktivnostima ćemo blagovremeno i transparentno obavještavati našu zajednicu – ko i dosad!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementira CPCD.

Sloboda medija u Bosni i Hercegovini – mediji u doba cenzure, clickbaita i prekarijata

Fotografija preuzeta sa: https://www.aa.com.tr/en/africa/if-media-freedom-is-threatened-democracy-suffers/2228229

Prema posljednjem Svjetskom indeksu slobode medija koji je objavljen 20. aprila ove godine i koji analizom obuhvata 180 zemalja, Bosna i Hercegovina se nalazi na 58. mjestu. Naviknuti da se prilikom različitih svjetskih kompariranja i mimo medija uvijek nalazimo na najlošijoj poziciji, dobro je da ovoga puta nismo tamo gdje je Eritreja koja je posljednja. Naše 58. djeluje neusporedivo bolje u odnosu na Srbiju koja se „plasirala“ na 93. mjesto i Crnu Goru koja zauzima 104. Može nas tješiti i to što pretjerano ne zaostajemo za Hrvatskom koja je članica Evropske unije i nalazi se samo dva mjesta ispred Bosne i Hercegovine, ali i dalje nema nikakvog razloga da vjerujemo kako nismo toliko loši da već sutra ne možemo biti još gori.

Piše: Kristina Ljevak

Bosanskohercegovačko novinarstvo godinama je u poziciji najsličnijoj talačkoj – smješteno između odluka oglašivača i politike. U takvoj atmosferi istraživačko novinarstvo ili je bolje reći odgovorno novinarstvo jer svako bi trebalo biti istraživačko, „stanuje“ najčešće tamo gdje finansiranje nije uslovljeno domaćim sredstvima nego međunarodnim donacijama.
Centar za istraživačko novinarstvo godinama producira tekstove zasnovane na višestruko provjerenim činjenicama na kojima se radi mjesecima i koji razotkrivaju korupciju, kriminal, zloupotrebu položaja i niz drugih nepodopština imanentnih onima koji se u bh. uslovima domognu nekog dijela vlasti.
Za svoje rezultate dobili su niz međunarodnih nagrada i priznanja.
Posljednje je stiglo u vidu nominacije za međunarodnu nagradu za istraživačko novinarstvo „European Press Prize“. Riječ je o priči o izbornim prevarama u Brčko distriktu čiji su autori Mubarek Asani i Nino Bilajac.

Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda

Mubarek Asani s razlogom vjeruje da je novinarska profesija uvijek funkcionisala pod teškim okolnostima te da nije lako pronaći period u povijesti u kojem su novinari radili u odgovarajućim uslovima. Ali je neovisno o okolnostima jedino na slobodnim medijima i novinarima da zaustave male grupe ljudi na pozicijama moći u pokušajima manipulisanja javnošću.
„Demokratija se suprotstavlja upravo tome da neka privilegovana manjina dođe do pozicije moći da nametne medijima šta moraju da kažu, a svima nama šta moramo da čitamo, gledamo i vjerujemo. Tamo gdje nema slobodnih medija, nema ni ličnih ni političkih sloboda. Bosanskohercegovački novinar je danas prije svega Bošnjak, Srbin ili Hrvat pa tek onda novinar, a istina u skladu sa time ima nekoliko verzija pa shodno tome gdje pripadate ‘dužni ste’ da objavljujete odgovarajuću istinu. Ova luđačka košulja je po mom mišljenju ključni ‘trik’ kojim su naše političke elite uspjele da zarobe profesionalno novinarstvo i da manipulišu sa njim u svoju korist. Time su ubili transparentnost i objektivnost i time su došli do pozicije moći da kontrolišu mase, odnosno javno mnijenje.
U tom smislu naš medijski prostor je odavno kontaminiran i to je po meni samo jedan od razloga zašto je danas u BiH teško raditi ovaj posao po najvišim profesionalnim standardima. Ti profesionalni standardi u novinarstvu nisu ‘mogućnost’ koju vam neko daje, nego stanje svijesti i vaša potreba koje ili imate ili nemate u ovom poslu. Ako nemate svijest o tome šta je novinar i novinarstvo, onda ćete u ovakvim okolnostima biti zloupotrijebljeni i vi u tom slučaju niste novinar već samo sredstvo političkih elita i interesnih grupacija za ostvarivanje njihovih ciljeva. Svjesno ili nesvjesno. Na kraju da zaključim, profesionalni standardi nisu nagrada nego obaveza svih nas novinara“, objašnjava Mubarek Asani, odgovarajući na pitanje da li mogućnost da se radi po najvišim profesionalnim standardima u nevjerovatno teškim vremenima za novinarsku profesiju nagrada sama po sebi.

Mediji su puni mišljenja političara ali ne i njihovih djela

Osim medija koji, kako je na početku rečeno, ne zavise od domaćih izvora prihoda, postoji nekolicina privatnih neprofitabilnih medija, čiji rad se zasniva na povremenim donacijama, skromnom oglasnom prostoru i velikom entuzijazmu angažovanih i koji su uspjeli da ne budu servis lokalnim političkim moćnicima ili posttranzicijskim biznismenima, ali i da ne kreiraju tekstove u kojima naslov ne odgovara sadržaju i obrnuto, i čiji je cilj objavljivanja jedino broj pregleda korisnika.
Pored dekontaminiranih medijskih oaza unutar konvencionalnog novinarstva postoje blogovi, podcasti i drugi oblici savremenog komuniciranja, ali to i dalje nije prostor za koji trebamo reći kako „gaji pravo novinarstvo“ u odnosnu na tradicionalne medije, smatra novinar i urednik Zoran Ćatić, koji kao jedan od osnovnih problema prepoznaje izgubljenost u misiji i obavezama pojedinih medija.
„Meni se čini nekada da smo se potpuno zbunili kolektivno, kao društvo pa samim tim i kao mediji. Izgubili su se kriterije, zaboravile su se elementarne postavke zanata. Počevši od onih osnova, misije i vizije jednog medija. Svi rade sve, a ne bi trebalo. Na nekom lokalnom mediju, pritom ako je još dio Javnog servisa, nema potrebe da slušamo, gledamo ili čitamo vijesti iz svijeta. Za to postoje državni mediji. Lokalni medij treba da obrađuje lokalne teme, da ‘krpe rupe’ i rješava komunalne problem na lokalnom nivou. Javni servis ne bi smio imati komercijalne sadržaje poput privatnih medija, nasuprot tome u obavezi je da ima programe obrazovnog sadržaja, dokumentarni program, sopstvenu produkciju. No kod nas svi rade sve, svi se bave visokom politikom, svi imaju komercijalni program, rijetko ko obrazovni. Mediji se puni mišljenja političara ali ne i njihovih djela, onoga zbog čega su zapravo birani i zbog čega dobijaju vrlo velike plate iz budžeta. Često možemo čuti u javnosti izraz ‘medijski cirkus’ što je sasvim pogrešno. U cirkusu se tačno zna kako i što je još važnije zašto je program i koncepcija posložena na način na koji to jeste“, smatra Ćatić.
Pandemija koronavirusa dodatno je pogoršala svakako lošu poziciju novinara/ki. Pojedini poslodavci u pandemiji su vidjeli priliku za otkaz usposlenicima/ama bez pretjeranih objašnjenja, a oni/e koji i danas imaju posao od prvog su dana na prvoj liniji izloženosti riziku, baš kao i radnici/e u uslužnim djelatnostima ili u zdravstvenom sektoru.
Otkaz u pandemiji uz strah od bolesti donosi i strah za egzistenciju te itekako može uticati na vjeru u smisao profesije u kojoj i nije postojalo pretjerano solidarnosti sa kolegama/icama koji/e su ostali bez posla.
Slađan Tomić, tada novinar O kanala, bio je jedan od prvih koji je prošao iskustvo ostajanja bez posla u atmosferi globalne neizvjesnosti. Otkaz u ovakvim okolnostima najčešće je zaostala reakcija na nekadašnje odbijanje poslušnosti novinara/ki.

Višak neposlušnosti

„Ako me pitate je li razumno ostati u novinarskoj profesiji odgovor je – nije. Da li vrijedi ostati u novinarskoj profesiji – jeste. Novinarstvo je poziv, ko mu se odazove, s pravim uvjerenjima, nikada ne odustaje od novinarstva. Vi birate biti advokat i zastupnik građana, neko ko ih informiše, zabavlja, edukuje. Šta god da izaberete. Ove pameti, u situaciji u kojoj sam se našao, ne bih tek tako otišao, tražio bih prije svega da mi se plati neiskorišteni godišnji odmor, tražio bih lepezu prava kojih sam se odrekao ne pokazavši otpor kada sam dobio otkaz. Takođe, davao bih manji dio sebe. Ne jer sam razočaran u svoj poziv, već u tu firmu. To iskustvo mi je pokazalo i da kada vas neko proba cenzurisati, vi na to ne pristane, morate tražiti novi posao jer prvom prilikom – bićete višak. Zvanično tehnološki“, govori Slađan Tomić o iskustvu dobijanja otkaza.
Godinama su novinari/ke otkrivali afere, radili posao tužilaštva da bi na kraju otkriveni slučajevi ostali bez pravnih sankcija. Takva iskustva, ukupna atmosfera u kojoj se djeluje, stalni pritisci uz nikakvu zaštitu mogu biti neki od razloga zbog kojih će novinar/ke reći kako nemaju uslova ili motiva da se bave takozvanim istraživačkim novinarstvom.
Za razliku od portala koji djeluju pod imperativom klikova, u vječnoj misiji da se objavi što više bez obzira na to koliko objavljeno ima smisla, emiteri Javnog servisa imaju jedan od najznačajnijih resursa a to je vrijeme, i sve manje istraživačkih priča koje će podrazumijevati odmak od držanja mikrofona kao dominantnog današnjeg pristupa izvještavanju.
Mubarek Asani vjeruje kako problem leži i u raspravama oko same definicije istraživačkog novinarstva – od doživljaja istraživačkog novinarstva kao privilegovane pozicije novinara/ki do pogrešnog vjeovanja da je „ekskluzivni“ sadržaj istovremeno i istraživački.

Potreba za istinom kao profeisonalni preduslov

„Ako ne razumijete novinarsku profesiju, onda pogotovo nećete razumjeti istraživačko novinarstvo. Jer ako kao novinar donosite informaciju koja je bitna za javnost kao istraživački novinar idete dalje i kopate dublje kako bi otkrili podatke koje neko želi da sakrije od javnosti. Ali, kako će vama služiti novac i vrijeme u tome ako ne razumijete šta trebate kopati dublje i šta trebate otkrivati javnosti? Dakle, prvi uslov da se bavite ovim poslom je stanje svijesti odnosno vaša potreba za istinom. Ukoliko imate to onda vjerujem da se možete izboriti s nedostatkom ostalih uslova kao što su novac i vrijeme. Ja sam svoje prve novinarske korake napravio u Javnom servisu BiH i tada sam bio istraživački novinar zbog čega je dio kolega počeo govoriti kako sam ja priviligovan od strane kuće jer mi se kao daje prostor i vrijeme za moje priče koje sam tada istraživao i objavljivao. To je bilo apsolutno netačno. Ja sam imao iste obaveze i uslove kao i ostale kolege u redakciji. Jedina razlika je bila u tome što sam ja svoj nagon za istraživačkim novinarstvom zadovoljavao tako što sam tu vrstu zadataka sam sebi stvarao i radio paralelno s dnevnim zadacima koje sam dobijao od redakcije. Radio sam to u tišini, niko nije znao da nešto istražujem dok ne bi došao do nekih konkretnih otkrića na osnovu kojih mogu napraviti priču. To je znalo trajati i po nekoliko mjeseci paralelnog rada, a to vrijeme nije mi niko davao jer niko nije ni znao šta radim. Efekti tih istraživačkih priča su upravo bili razlog da kasnije u Javnom servisu dobijem više prostora i vremena za takav rad. To je dovelo i do toga da me kasnije pozove CIN gdje sam ostao do danas. Pokušavam da vam otkrijem svoje lično iskustvo bez ikakvih uljepšavanja kako bi poentirao da izgovori koje čujemo od novinara zašto se ne mogu baviti istraživačkim novinarstvom su neosnovana pravdanja“, objašnjava Asani.

Mimo podjele na velike i male teme

Pored nerazumijevanja same definicije istraživačkog novinarstva, Zoran Ćatić navodi i pogrešan doživljaj tema koje zaslužuju istraživanje i koje ne moraju nužno biti „velike“.
„Teme kakve rade CIN i BIRN zahtijevaju vrijeme ali istraživačko novinarstvo ne mora biti samo na velikim temama. Iskreno sam pojam istraživačkog novinarstva je meni pomalo smiješan. Zar postoji ikakvo drugo? Za bilo koju temu iz bilo koje oblasti, potrebno je istražiti, okrenuti barem dva telefona, otići negdje. Vidjeti najmanje dvije strane. Po meni je i to istraživanje i bez toga nema kvalitetne i istinite informacije. Mnogo veći problem je u izboru tema. Naši mediji su se sveli na pokušaje ‘ekskluzive’ koja uglavnom podrazumijeva da je neko nekoga isprovocirao, neko nekoga prozvao, što omogućava kao veću gledanost na društvenim mrežama što je danas postao osnovni kriterij, koji ja i dalje ne razumijem.
Ja kao gledatelj, građanin, porezni obveznik ne dobijem tom ekskluzivom ništa korisno, što je primjenjivo na kvalitet mog svakodnevnog života ili poboljšanje mog standard i uslova u kojima živim. Informativni programi to više nisu, jer me ne informišu o onome što bih trebao znati i od čega bi morao imati korist. Iskreno, da se ja pitam, niko od bitnika ne bi bio u program sve do trenutka kada realizuju nešto što je u opisu njihove funkciju za koju su izabrani i preplaćen. E istraživački dio, koji ne mora biti o velikim temama, ne treba vremena, je onaj u kojem pričamo o svakodnevnim stvarima. O komunalnim, socijalnim, pitanjima. Nelogičnostima u zakonima, načinu na koju vlast funkcioniše, edukaciji građana. Kako onih starijih koji još uvijek imaju naviku, pa očekuju da čuju šta će neki novi CK reći i kakvu će zapovijest izdati tako i mlađih koji na žalost, ne znaju ni za drugo i drugačije jer su u ovakvom sistemu odrasli i potpuno im je prirodno da mediji funkcionišu na ovakav način“, smatra Ćatić.
Autocenzura je jedna od najozbiljnijih posljedica pritisaka na medije. Gore od nje je, kako s razlogom kaže Mubarek Asani, jedino nerazumijevanje razorne moći koju autocenzura ima, a koja se može porediti sa štetom prouzrokovanom nesavjesnim liječenjem.
„Ako vam određena medijska kuća ne pruža uslove da se na pravi način bavite ovim poslom, to nije izgovor da ga otaljavate. Ako se ne možete boriti protiv toga onda promijenite poslodavca, na kraju krajeva promijenite profesiju ako treba, jer, ne možete pristati da neprofesionalno radite ovaj posao i misliti da je opravdanje reći: ne može drugačije“, naglašava Asani.
I pored pritisaka i prijetnji koje novinari/ke u Bosni i Hercegovini svakodnevno doživljavaju, ukupna medijska slika i anarhija koja u njoj vlada, sugerišu kako smatra Zoran Ćatić da mediji imaju i previše slobode, počevši od izbora kojoj će se političkoj opciji prikloniti.
„Nema kazni, ograničenja, jasnih odredbi ko i koliko programskih sadržaja mora imati. Koliko vlastite produkcije? Da ne govorim o reklamnom prostoru. Nadalje, ta vrsta anarhije medijima daje mogućnost da rade šta i kako hoće pa u konačnici da slobodno izaberu političku opciju koju će ‘zastupati’ i iz čijeg ‘plijena’ će se finansirati što zavisi šta je odabrana politička opcija dobila u raspodjeli vlasti. Jer borba za vlast je kod nas zapravo borba za zauzimanje javnih institucija u koje će se zapošljavati stranački kadrovi i iz kojih će se izvlačiti novac za operativne troškove koji su zapravo resursi pomoću kojih se pokušava iskreirati slika da se nešto radi u njihovom mandate u šta se između ostalog ubrajaju i mediji,“ navod Ćatić.
Kad se odmaknemo od uređivačkih politika, pritisaka, pomenutog nepostojanja reda, dolazimo do pojedinaca/ki, novinara i novinarki, od kojih su nerijetko oni koji najsavjesnije rade svoj posao na freelencerskoj poziciji koja u bh. uslovima najčešće podrazumijeva prekarni rad uz minimum prava i nikakvu zaštitu.
U postojećim okolnostima, kada se u redakcijama često radi kao da pandemije koronavirusa i nema, iako nezaštićeni freelencer, Slađan Tomić kaže da se osjeća sigurnije.

Živjeti „lakoću opasnosti“

„Više sam siguran kao freelancer nego kao uposlenik. Apsurdno. Niko me kao freelancera ne može primorati da sa 20 kolega dijelim nekoliko kvadratnih metara na nekoj press konferenciji. Freelanceri su uglavnom ljudi koji imaju mnogo obaveza, a nikakvih prava. Država uzima porez, a daje vam izolaciju. Zdravstvenu, penzionu, radničku… Novinari ne zanimaju vlasti, građane sve manje. Žrtva novinara, a mnogi je svakodnevno podnose, ništavna je zbog nekoliko profesionalnih sluga vlasti i jednoumlja. Građani kažu da su svi novinari isti i plaćenici, a napadi, verbalni, fizički, ubistva govore drugačije. Javnost kao da ne vidi lakoću opasnosti s kojom žive novinari. Laka je jer smo na nju navikli, opasna jer rizikujemo – zdravlje, budućnost, starost i život“, zaključuje Tomić.
Osim na mjestima gdje se profesionalni standardi podrazumijevaju a uslovi rada nisu upitni, u bh. medijima kao u skoro svemu ostalom sve je najčešće svedeno na ličnu odgovornost i nespremnost novinara/ke da se bave otaljavanjem radnih zadataka.
Jednako koliko se moramo boriti za profesionalnu slobodu i sankcionisanje svakog oblika prijetnji i realizovanih pritisaka na ljude koji rade u medijima, važno se boriti i za profesionalno dostojanstvo i ispunjavanje elementarnih obaveza medijskih poslodavaca prema uposlenicima/ama. A to u najkraćem znači da se dobro odnjegovana praksa rada na ugovor ili na određeno vrijeme, uz nikakve, rijetke ili nedovoljne honorare dugoročno neće isplatiti čak ni onima koji su tu praksu uveli.

Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava: Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava

Edin Ramulić jedan je od onih ljudi koji su odlučili da se bore za bolju Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na cijenu koju taj angažman podrazumijeva i sve traume iz prošlosti koje nosi.
Ramulić je aktivista za ljudska prava iz Prijedora, član inicijative Jer me se tiče, jedan od inicijatora obilježavanja Dana bijelih traka, događaja koji je odavno prevazišao i prijedorske i granice Bosne i Hercegovine.
Edin Ramulić je i bivši logoraš koji je bio i ranjen u ratu, ratni veteran kojem su pobijeni svi najbliži muški članovi porodice, čovjek koji 25 godina od potpisivanja mira nije uspio pronaći posmrtne ostatke brata Enesa i jedan je od najzaslužnijih što će Prijedor imati spomenik za svu stradalu djecu.
Sa ratnim veteranima sa sve tri nekada zaraćene strane redovno obilazi obilježena i neobilježena mjesta stradanja a ljudska prava ne posmatra selektivno, znajući da jednaku diskirminaciju doživljavaju i roditelji ubijene djece u Prijedoru i LGBT osobe.

Piše: Kristina Ljevak

Izuzetno je važno sve što godinama radite i bila bi ogromna šteta i za Prijedor ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu da se čovjek poput vas nije posvetio mirovnom aktivizmu, ali zbog svega što ste prošli u ratu, od stradanja članova porodice, vlastitog zatvaranja u logor, ranjavanja… nije li bilo logično da ste odmah po završetku rata otišli, posebno što su bivši logoraši imali prednost prilikom napuštanja zemlje.
Zapravo hoću da vas pitam šta je bilo presudno za ostanak i jeste li nekada požalili zbog odluke?

Tragedija koju je rat donio mojoj porodici nikad nije završena zbog činjenice da posmrtni ostaci mog brata Enesa nikada nisu pronađeni. Iako sam doprinio pronalasku i rasvjetljavanju okolnosti nestanka mnogih Prijedorčana ja o zadnjim danima mog brata ništa nisam uspio saznati. Odgovorni za njegov nestanak još čekaju da ih sa lisicama na rukama odvedu u sudnicu. Ubistvo i nestanak članova moje porodice, a pored brata tu su još i otac Uzeir, te stric i četvorica stričevića, od početka su bili glavna motivacija za ono što radim. Način na koji su ih tretirali u logoru a što je pored svih tortura uključivalo i seksualno zlostavljanje, ne bi trebalo nikoga ostaviti ravnodušnim. Od toga se ne može pobjeći u Njemačku, Ameriku a bilo je mnogo prilika da odem i poslije rata. Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava jer su njima bila uskraćena na najgori mogući način. Zbog njih nisam nikada upao u zamku nacionalizma i mržnje jer znam da ni oni nisu bili nacionalisti i ne bi im bilo drago da njihovu smrt koristim za širenje mržnje protiv bilo koga. Ubice i zlostavljači su nešto drugo, njihov identitet je najmanje bitan. Na kraju krajeva imamo primjer u Prijedoru da je neko ko se zove Sabahudin Kajdić osuđen za ratni zločin nad ljudima sličnog imena, a ponovo mu se sudi za drugi zločin kao pripadniku VRS.

Nije isto ostati u Prijedoru ili nekom drugom gradu u BiH. Osnovni razlog su razmjere stradanja.
Nakon Srebrenice, Prijedor je bio mjesto najvećeg stradanja – sistematski progon koji je uključivao masovna ubistva, logore, silovanja, pljačku i uništenje imovine, te deportacije stanovništva. Prijedor je zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine. Jednom prilikom ste rekli – nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Konkretno, preko 60 njih je osuđeno za ratne zločine. U Prijedoru je bilo preko 3000 žrtava ratnih zločina. Osuđeni ratni zločinci stanovnici su Prijedora i danas. Da ne nabrajam dalje. Kako izgleda živjeti i boriti se za izgradnju mira uz sve te stalne podsjetnike?

Ono što Prijedor izdvaja od nekih drugih zajednica gdje su također zločini činjeni sistematski i u tragičnim razmjerima, jeste intima zločina, naime najveći broj zločina, skoro sve do sada sudskim putem utvrđene zločine, počinili su Prijedorčani nad Prijedorčanima. Najčešće su to bile situacije u kojima su se ljudi poznavali, komšije, radne kolege, nekadašnji školski drugovi, profesori su strahovali od bivših učenika, učenici od profesora. Nesrbi su dehumanizovani u tolikoj mjeri da su dovedeni u ravan sa pacovima, žoharima koje treba deratizirati po svaku cijenu i očistiti Prijedor i okolinu. Dodatno zastrašujuće je bilo da su te progone i zločine činili oni koji su u hijerarhiji profesija trebali da budu osnovni zaštitnici ljudskog integriteta, ljekari, policajci, prosvjetni radnici. Dvojica najvažnijih ljudi u udruženom zločinačkom poduhvatu bili su ljekari Milomir Stakić i Milan Kovačevići, komandant logora Trnopolje je bio nastavnik Slobodan Kuruzović i tako redom. Civilne strukture vlasti su prednjačile u progonu ljudi i ratnim zločinima u odnosu na vojne strukture, ako u obzir uzmemo ko su osobe do sada presuđene u sudskim procesima. To jeste otežavajući faktor za današnji Prijedor jer su ti ljudi iz civilnih struktura uspjeli sačuvati svoj uticaj i diktirati i današnje procese. Sami procesi za ratne zločine opet proizvedu neke bizarne situacije. U nekih sat vremena sam na ulicama Prijedora znao sresti i po četiri optužena za ratni zločin a koji bi bili puštani da se brane sa slobode. Gledamo se u sudnici, na pauzama svi zajedno stojimo u dvorištu suda, u povratku nekad potrefimo ista mjesta za odmor, a sutradan na ulici se mimoilazimo. Nekad mi mahnu rukom za pozdrav, a dešavalo se mahinalno i da odgovorim. Prijedor je mali grad, petkom se svi koji su u gradu sretnu u glavnoj ulici. Svejedno ne odmjeravam prolaznike i ne razmišljam šta je on radio u ratu. Iako su u nekim periodima bili organizovani skupovi gdje su znali prozvati me i po imenu, a i lokalni parlament i bivši gradonačelnik su nas znali označiti kao neprijatelje i nepoželjne, svejedno se osjećam dobrodošlo u svom gradu. I daleko je više bilo situacija kada su mi ljudi iz srpske zajednice izražavali podršku za ono što radim za Prijedor.

Dan bijelih traka, foto: Samir Sinanović

POMOZITE DA PRONAĐEMO…

Važan dio civilne prijedorske borbe koja je svakako davno prevazišla prijedorske okvire je obilježavanje Dana bijelih traka. Je li bilo teže uspostaviti ovaj veliki doprinos njegovanju kulture sjećanja ili ga sačuvati od političkih zloupotreba i prisvajanja, kao što je to bio slušaj sa nekim od mjesta stradanja u i oko Prijedora?

U Prijedoru smo veoma rano započeli sa komemorativnim procesom, obilazili smo brojna mjesta stradanja, logore i druga stratišta. Prvih deset godina smo odolijevali da te komemoracije postanu predizborni skupovi. Onda su se osnovala i logoraška udruženja na čijem čelu su bili ljudi koji su imali političke ambicije. Uskoro su oni postali odbornici u lokalnom parlamentu a te posjete logorima i stratištima političke tribine za njihove stranke. Procijenio sam da je uzaludno da se tome dalje suprotstavljam pa sam se okrenuo aktivnostima u samom gradu Prijedoru, u glavnoj ulici i na glavnom trgu. Dotadašnje komemoracije su se dešavale uglavnom na udaljenim mjestima izvan grada unutar jednonacionalne zajednice žrtava a sada smo bili u prilici da suočimo i sve slučajne prolaznike u samom gradu. Godine 2008. sam pozvao porodice nestalih osoba da na Dan ljudskih prava organizujemo protestnu šetnju glavnom ulicom i to je postala tradicija. Nismo bili agresivni u zahtjevu, nego su naši transparenti počinjali sa „pomozite da pronađemo…“ Rezultat toga je da su zaista neke masovne grobnice pronađene na osnovu prijava građana srpske nacionalnosti a daleku veći učinak smo imali u tom suočavanju stanovnika Prijedora, da su neki nedužni civili ubijeni i da njihova tijela još nisu pronađena. Obilježavanje Dana bijelih traka je bio prirodan nastavak tih aktivnosti i veoma razvijenog uličnog aktivizma. Povod za pokretanje obilježavanja tog Dana, baziranog na stvarnim događajima da su neki Prijedorčani 1992.godine bili prinuđeni da nose bijele trake, dale su nam lokalne vlasti i policija jer su se 2012. godine usudili prvi put da zabrane komemoracije žrtvama. Komemoraciju su zabranili 23.maja 2012. godine za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru i tog dana je na trgu stajao sam Emir Hodžić sa bijelom trakom. U nekoliko dana, zahvaljujući inicijativi našeg sugrađanina Refika Hodžića, organizovali smo se, iskoristili društvene mreže i od tog 31. maja 2012. godine imamo obilježavanje Dana bijelih traka i to na međunarodnom nivou. Nastojimo ga sačuvati od svih ataka nacionalista i politike da preuzmu to u cilju širenja vlastite propagande i netrpeljivosti prema drugima. Za sada uspijevamo, mada u nekim sredinama ima pojava da organizatori budu političke stranke ili neke naglašeno vjerske ili nacionalističke organizacije. U Prijedoru se to neće desiti barem ne za života ovih ljudi koji su sada uključeni u organizaciju. A na svu sreću mladi ljudi se priključuju tako da će ovo potrajati. Mladi okupljeni u inicijativi Jer me se tiče, Kvartu, Oštroj nuli i Basocu iz Banja Luke, garancija su da će Dan bijelih traka ostati izvan dnevne politike i uskonacionalnih interesa.

Sa ratnim vojnim veteranima sa svih zaraćenih strana godinama obilazite obilježena i neobilježena mjesta stradanja odajući počast stradalim. Zajedničke veteranske mirovne akcije jedna su od najsvjetlijih tačaka u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Je li zbog odnosa prema boračkoj populaciji na svim stranama naše rascjepkane BiH nekada među bivšim protivnicima mnogo lakše naći zajednički jezik nego u vlastitim nacionalnim zajednicama u kojima najčešće ništa nije prema zaslugama, ponajmanje prema onim ratnim?

Moje iskustvo u radu sa veteranima, bivšim pripadnicima drugih vojski koje su ratovale na prostoru BiH, je veoma dragocjeno i pozitivno. U usporedbi sa aktivnostima koje sam imao u radu sa ljudima koji dolaze iz struktura porodica civilnih žrtava rata, bivših zatočenika, gdje prevladava tegoba, ogorčenje i ozlojeđenost i gdje svako okupljanje iscrpljuje susreti sa veteranima mi uvijek napune baterije i uliju novi optimizam u vene. Zahvaljujući Centru za nenasilnu akciju koji mi je pružio priliku da se sastajem sa veteranima iz drugih, nekada neprijateljskih vojski, otvorio mi se jedan novi prostor. Zaista vjerujem da veterani, baš zbog svog iskustva rata, mogu biti najvažniji u mirovnom aktivizmu i odvraćanju od bilo kakvog novog neprijateljstva u budućnosti. Tamo gdje se mi pojavimo tamo od tog trenutka komemoracije postaju drugačije, manje neprijateljske. Začudo, taj moj veteranski status me ni na koji način ne ograničava u mojim aktivnostima u Prijedoru i saradnji sa ljudima koji su u ratu bili na drugoj strani.

POJAVA DARKA CVIJETIĆA JE LJEKOVITA

Kada bi sve bilo crno vjerovatno ni najuporniji među nama ne bi imali snagu za kontinuiranu borbu.
Ono što bismo mogli označiti kao svijetle tačke Prijedora su sigurno aktivnosti i ljudi okupljeni oko Kvarta i literarno stvaralaštvo Darka Cvijetića koje je najčešće posvećeno stradanju nesrpskog stanovništva u Prijedoru.
Koliko vam je važno njihovo postojanje i djelovanje, kroz organizaciju civilnog društva i njene aktivnosti te kroz književnost?

Od kako je stao rat, grupa istomišljenika kojoj sam pripadao, uvijek smo se nadali i čekali da se pojave ljudi poput Gorana Zorića, Branka Ćulibrka, Stefana, Nikolije, Zorana, Nemanje i svih drugih koje ne mogu stići pomenuti ovdje a vezani su za Kvart. Naše nade su se ostvarile kada su ti mladi ljudi izašli na ulicu i glasno progovorili o ratnim zločinima i diskriminaciji na osnovu identiteta. Darko Cvijetić je posebna priča, mi volimo reći da je on duša našeg grada. Cvijetićeva pojava je ljekovita i njegov uticaj će sasvim sigurno narasti u budućnosti kada se stiša sva kakofonija koju trenutno proizvode oni koji grade jednonacionalne narative. Ljudi iz Kvarta, Darko Cvijetić, efendija Omer Redžić i druge izuzetne ličnosti u Prijedoru pružaju satisfakciju svemu onome što smo se mi trudili da postignemo u tom gradu. Svjesno smo odabrali da naš put u suočavanju sa prošlošću u Prijedoru bude oslobođen nacionalizma, političkog uticaja bilo koje vrste i izbjegavali smo agresivan jezik i retoriku koja onemogućava dijalog. To je odškrinulo vrata Kvartu i Cvijetiću i time je sve ono što smo mi pokušavali da popravimo u Prijedoru dobilo smisao. Naš način i pristup je dao rezultat. Na tome smo im veoma zahvalni i ponosni na svako njihovo postignuće.

„Nikada oni koji su se nakon progonstva vratili nisu prihvaćeni kao potpuno ravnopravni, tragovi dehumanizacije su ostali kroz desetine oblika diskriminacije. Ovaj spomenik za ubijenu djecu je najozbiljniji korak do sada da se ta dehumanizacija prevaziđe“, rekli ste u jednom intervjuu povodom izgradnje spomenika za svu ubijenu djecu Prijedora. Danas konačno njegova izgradnja više nije upitna, ali pretpostavljam da je još mnogo proceduralnih obaveza pred vama. Šta je još ostalo da se uradi i po vašim procjenama zbog čega se primjer Prijedora ne slijedi više u ostalim gradovima u BiH?

Problem sa diskriminacijom u Bosni i Hercegovini je u tome što su diksriminisani obični ljudi a ne elite. Zato diskriminacija i opstaje. U Prijedoru nisu diskriminisane političke stranke, vjerske zajednice i neke privilegovane organizacije. Redovno su finansirani iz budžeta i nalaze načina da dobiju i neke druge privilegije. Problem nastaje kada običan čovjek, pogotovo ako se radi o preživjeloj žrtvi, želi da ostvari neki status ili pravo, onda mu se gleda na čijoj je strani bio, pobjedničkoj ili gubitničkoj, odnosno kojem narodu pripada u toj zajednici. Političke stranke, a rekao bih i vjerske zajednice, su izdvojene iz te diskriminacije, zato se taj problem sa diskriminacijom i ne rješava. Nažalost, kada je u pitanju inicijativa za spomenik ubijenoj djeci, nismo uspjeli obaviti sve sastanke i dobiti sve odgovore i odobrenja u vrijeme starog saziva vlasti pa smo imali pauzu tokom izbora i uspostave nove vlasti. U Prijedoru je došlo do bitnih promjena ali u kontekstu naše inicijative za spomenik ubijenoj djeci stvari se nisu promijenile. Mi u vlasti ni do sada nismo imali partnere niti saveznike, čak ni među onima koji se nazivaju da dolaze iz „probosanskih stranaka“. Ono što nam je od krucijalne važnosti jeste da su se predstavnici svih stranaka koje su imale odbornike u Skupštini grada, izjasnili da nisu protiv izgradnje spomenika i mi ćemo se toga držati i u nastavku pregovora. Spomenik kojeg želimo je spomenik ubijenoj djeci, ogromnom gubitku cijelog Prijedora, i nikad nećemo dopustiti da se tu djecu diskriminira i da se taj spomenik dovodi u kontekst pripadanja bilo kojoj strani. Ta djeca su prvenstveno najveći gubitak za njihove porodice a onda i za Prijedor. Niko između toga nema pravo da ih svojata ni po kom osnovu. Činjenica da i ta djeca dolaze iz porodica različitih identiteta samo je dodatni argument, ali i bez toga bi bili prije svega ubijena djeca i gubitak za cijeli Prijedor a i čovječanstvo.

PROPUŠTENA JE DOBRA PRILIKA DA SARAJEVO POKAŽE DA JE GLAVNI GRAD

Kad sam kod ostalih gradova, napisali ste na šestu godišnjicu postavljanja ploče u sarajevskom At Mejdan parku kako bi to mogao biti dobar test za provjeru da li je u Sarajevu došlo do stvarne promjene vlasti. Vjerujete li da bi se u budućnosti mogao promijeniti odnos prema obilježavanju stradanja nebošnjačkog stanovništva u Sarajevu ili će lijevo, odnosno građanski orijentirane partije u koaliciji koja čini vlast morati napraviti dosta ustupaka da bi u toj vlasti i ostali?

Sarajevo je trebalo biti primjer za sve druge gradove u Bosni i Hercegovini ali i zemljama u okruženju. Sarajevo je imalo taj moralni kredit zbog dugotrajne opsade i svih žrtava koje su patile i ubijene u tom gradu. Nažalost, nakon rata je taj kredit gotovo potrošen a da ništa vrijedno pomena u Sarajevu se nije desilo što bi se moglo nametnuti kao moralni imperativ gradovima sa kojima se Sarajevo odmjerava. Velika prilika je propuštena 2009. godine prilikom izgradnje spomenika ubijenoj djeci. Tadašnji gradonačelnik Istočnog Sarajeva Radomir Kezunović je pokrenuo inicijativu da se gradi jedan spomenik svoj djeci u Sarajevu ali je ipak odlučeno da budu uključena samo ona djeca pod opsadom. Rezultat toga je da su u dijelovima Sarajeva na teritoriji drugog entiteta podigli spomenik pod nazivom Stradaloj djeci srpskog Sarajeva. Propuštena je dobra prilika da Sarajevo pokaže i da je glavni grad. Tamo na tom centralnom mjestu u državi, nasuprot glavne državne institucije, trebao je stajati spomenik za svu stradalu djecu u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je od najvećeg prioriteta potrebno memorijalizirati žrtve za čiju smrt su odgovorni pripadnici Armije R BiH ili policije u Sarajevu. Taj spomenik mora biti u gradu a ne na Kazanima. Gore u stijeni, spomenik nema mogućnost da ostvari one svoje funkcije koje treba svaki takav spomenik, da ispriča istinu, educira mlade i inicira dijalog u zajednici. Ne treba čekati da se vlast sama dosjeti, neko ih treba pritisnuti inicijativom. Nebitno ko je na vlasti, niko više ne osporava da je bilo žrtava nedužnih civila u Sarajevu od strane vojnika i policije pod kontrolom bosanskih vlasti. Zašto bi ikome, bez obzira na politiku iz koje dolazi, danas bio problem da se te žrtve na adekvatan način memorijaliziraju u njihovom gradu? A glavni grad je dodatna obaveza. Brojne sredine u BiH su imale bolji odnos prema memorijalizaciji žrtava nego što se to uradilo u Sarajevu. U Konjicu, gdje je bilo nekoliko logora i gdje su počinjeni brojni ratni zločini, nalazi se spomenik na kojem piše Našoj djeci, na kojem se bez ikakve diskriminacije nalaze imena djece koja su rođena u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim porodicama i ubijena su na različitim stranama.

Bili ste učesnik Prve Bh. povorke u Sarajevu. Da li je vaš dolazak i podrška LGBTI osobama dio vjere da se ljudska prava ne mogu posmatrati selektivno i da niko nije slobodan dok to nismo svi?

Taj događaj je, po meni, najznačajniji trenutak u poslijeratnom Sarajevu, a svjedočio sam mnogim događajima, protestima, koncertu U2, dolasku pape i slično. Nije ni meni bilo lako izaći, imao sam i ja svoje dušebrižnike koji su me odvraćali i prevaspitavali na društvenim mrežama kada sam najavio da ću ići u Sarajevo na povorku. Tog dana sam se u Mostaru, odmah nakon povorke, sastao i sa svojim veteranima, okupili smo se zbog obilježavanja zločina na Grabovici. Tek je to bio izazov, razbiti kod njih predrasude koje su imali o povorci i učesnicima. Ono što je bio dodatni razlog da se odazovem takvom događaju je da su organizatori Povorke skoro svi bili u Prijedoru 5. augusta 2012. godine kada smo bili suočeni sa zabranom komemoracija u Prijedoru. Aktivisti za ljudska prava iz cijele BiH ali i zemalja u okruženju su nam priskočili u pomoć kada smo to tražili u Prijedoru. Većinu tih ljudi sam vidio i na Povorci. Da, isti je to problem i zahtjeva isto rješenje. Istu diskriminaciju i šikaniranje doživljavaju roditelji ubijene djece u Prijedoru kao i pripadnici LGBT zajednice u BiH.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Kreiranje istorijskog trenutka kojem je Milena Radulović dala lice: Nisu tražile i nisu same, od Milene do stotina drugih ispovijesti o preživljenoj traumi seksualnog zlostavljana na Balkanu

Ilustracija preuzeta sa Instagram profila Milene Radulović

Od trenutka kad je Milena Radulović odlučila progovoriti i prijaviti zlostavljača za seksualno nasilje, više ništa nije isto.
Svjedočimo nesvakidašnjem buđenju svijesti o različitim oblicima seksualnog nasilja i uznemiravanja i spremnosti žena da progovore o traumatičnim iskustvima zlostavljanja koja su preživjele.
Vrijeme pred nama, nadamo se, biće obilježeno pravnim procesima protiv počinilaca seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, a Milenina priča zaslužila je ekranizaciju. Za mjesto u istoriji upisano zlatnim slovima već se izborila.

Piše: Kristina Ljevak

Trenutno je teško naći veću ironiju od naziva škole „Stvar srca“ čiji je vlasnik „čuveni dramski pedagog“ Miroslava Aleksić uhapšen pod optužbom silovanja bivših polaznica, tada maloljetnih djevojčica, među kojima je uspješna beogradska glumica Milena Radulović koja je nakon prijavljivanja slučaja prva izašla u javnost podijelivši traumatično iskustvo višestrukog seksualnog zlostavljanja čiji je počinitelj njen bivši učitelj. Nakon nje učinila je isto glumica Iva Ilinčić, a ukupno je više od dvadeset djevojaka koje su Aleksića do sada prijavile.

Čin hrabrost i plemenitost Milene Radulović nezabilježen je u balkanskoj istoriji, a uvrede i zlonamjerni komentari koji su pratili njenu odluku da progovori i prijavi kako bi spriječila da se to dešava drugim djevojčicama samo su jedno u nizu svjedočanstava o kulturi nasilja koju živimo, koju smo normalizirali/e, „nadajući se“ da se seksualno zlostavljanje dešava negdje daleko, nekoj drugoj.
Osim što nas je bajka o Crvenkapici „naučila“ da će djevojčice biti kažnjene zbog samostalnosti i radoznalosti, ona nas je, kao i niz drugih priča, što u književnosti što po komšijskom predanju, pogrešno uvjerila kako se nasilje dešava isključivo u nepoznatim prostorima, od nepoznatih ljudi i vukova, među kojima su valjda najčešće oni koji stavljaju drogu u piće.
Milenino, kao i iskustvo drugih djevojčica, potvrdilo nam je nažalost da se seksualno zlostavljanje najčešće dešava u sigurnim i prijateljskim okruženjima, kao što je bila škola bizarnog naziva pod rukovodstvom monstruma, a u kojoj je godinama građen odnos povjerenja nalik onom između djece i strogog ali uvažavanog i nerijetko obožavanog roditelja. Van škole su se ispredali mitovi o čuvenom „metodu velikog dramskog pedagoga“ koji se, istina, mogao pohvaliti zavidnom listom velikih srpskih glumica i glumaca koji/e su prve korake napravili/e u njegovom dramskom studiju što dodatno objašnjava povjerenje koje su mu ukazali roditelji djece koju je podučavao glumi, kuhanju, književnosti i raznim drugim životnim vještinama koje će im malo koristiti onoga trenutka kada im uništi život.

NORMALIZACIJA KULTURE NASILJA

O kulturi nasilja koja je normalizirana svjedoči i činjenica da je Aleksić bio Arkanov intimus, reditelj svadbe i video pratilac u njegovim vukovarskim i drugim pohodima. Ali svođenjem ovog zlostavljača na profil saučesnika/video posmatrača u ratnim zločinima amnestira se 90 posto drugih zlostavljača koji nemaju nikakvog dodira sa ratnim zločinom nego su fine mirne komšije ili skromni rođaci iz provincije.
Jedna od istorijskih posljedica Milenine odluke je i reakcija inače indolentnog balkanskog društva (mimo one koja se odnosi na pitanje zašto ranije nije prijavila) a tiče se odluke da sve više žena i poneki muškarac anonimno progovore o preživljenoj traumi silovanja ili seksualnog uznemiravanja. Ključni trenutak je bio pokretanje Facebook stranice Nisam tražila koja je u prvih pet dana postojanja dobila preko 33 hiljade pratitelja/ica te objavila stotine ispovijesti o iskustvima žena o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju.
Zbog napada na stranicu tekstovi su preneseni na web, formirana je i Facebook grupa, učinjeno je sve da bi što sigurnije osobe progovorile o onome o čemu su mnoge godinama ćutale. Konačno intenzivirana priča o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju doprinijela je tome da neovisno o stranici žene počinju javno progovarati o vlastitim traumama.
Sudski epilog barem jednog slučaja bio bi najbolji ishod i ohrabrenje svim preživjelim. Nadamo se nezaustavljiva lavina pokrenuta je zahvaljujući hrabrosti jedne žene. Kreiran je istorijski trenutak kojem je, kako kaže Nejra Latić Hulusić, Milena dala lice.

LICE JEDNE PLEMENITOSTI

„Umjetnost me naučila da se zločin, nepravda ili neki problem s ljudima moraju komunicirati tako što im ga približiš srcu, a ne pameti i zato je od ključne važnosti i historijski trenutak onaj kojem je Milena Radulović dala lice. Dala je ljudima na Balkanu hrabro svoje lice kao osoba koje je doživjela nasilje i dala je lice čovjeka koji ju je silovao. To je čin neizmjerne ljudskosti jer ona je to uradila za budućnost svih žena i uradila je to kako treba – prijavom prema tužilaštvu koja je rezultirala drugim prijavama i za sada hapšenjem. Činjenica da je Milena glumica i veoma omiljena javna ličnost doprinijela je tome da tema odjekne i na našim prostorima u vidu podrške i pokreta, koja nam je sada dala momentum da mijenjamo stvari i ovdje napredujemo. Milena je dala svojim licem i utjehu osobama koje trpe neki vid nasilja da nisu usamljene, oštećene, ružne, izgubljene, osramoćene. Zato se nadam da njenu hrabrost nećemo iznevjeriti ovaj put i da ćemo u ime svih onih koji su završili osramoćeni u rubrikama ‘crnih hronika’ stati u kraj sistematski seksualnom nasilju i uznemiravanju za početak, pa potom i svakoj drugoj nepravdi nad onima koji su nezaštićeni“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić.
Milenin revolucionarni iskorak s jednako važnim rezultatima koji već odavno prevazilaze kapacitete volonterskog entuzijastičnog djelovanja postiže pomenuta platforma „Nisam tražila“ koja se pretvara u pokret, a pod pritiscima hakerskih napada i pokušaja otvaranja lažnih profila, od Facebook stranice nastala je web platforma i Facebook grupa, sve s ciljem da se i dalje anonimno ostavlja mogućnost žrtvama da podijele vlastito iskustvo.
Ispovijesti na ovoj stranici potvrđuju ono od čega smo krenule, seksualno zlostavljanje se događa u porodičnom domu, njegovi počinioci su očevi, o čijim nedjelima danas djeca svjedoče… Stranica ne može da kompenzira izostanak formalnog prijavljivanja počinilaca institucijama države, ali može i već to čini doprinijeti brojnim procesima, uvezivanju i svakako neizmjernoj podršci kojoj danima svjedočimo. Bez sumnje je ključni segment bila nezavisnost njenih pokretačica koja je stvorila povjerenje kod preživjelih različitih oblika seksualnog nasilja. Stranica je između ostalog pomogla da se osvijeste lična, a potisnuta iskustva seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja.

„U zadnjih nekoliko dana susrela sam se sa ženama koje kažu – meni se nije ništa ovako desilo, ali svejedno sam zgrožena, da bi onda vratile film unazad i počele iskopavati potisnuta sjećanja na seksualno uznemiravanje i maltretiranje koje su u životu doživjele, a za koje ranije nisu vjerovale da je ozbiljno ili ga uopšte nisu doživljavale kao nasilje. Mislim da je to jedan od najvažnijih pomaka: žene počinju imenovati stvari pravim imenom i prepoznavati (ili priznavati) da ono što im se dešava nije i ne smije biti prihvatljivo“, objašnjava Selma Asotić, urednica feminističkog časopisa Bona i predavačica pisanja na New York University.

RAZBIJANJE DRUŠTVENE PARADIGME O MUŠKOJ MOĆI

„Tek kad ljudi vide grozote koje se dešavaju drugima shvate da to nije nešto imaginarno što se dešava daleko i ovo bi mogao biti dobar trenutak da se stvori pritisak na institucije da se ozbiljnije pozabave ovim problemom. Prije koji mjesec ja sam analizirala presude za silovanja u BiH, koristila sam neke analize koje je koristila Atlanska inicijativa i tamo sam našla užasne stvari, sudska umanjivanja visine kazni počiniocima, navodeći da je počinilac ugledni član svoje zajednice, da ima dvoje maloljetne djece o kojima se brine, siromašan i slično. Navođene su nevjerovatne olakšavajuće okolnosti bez obrazlaganja zašto su to olakšavajuće okolnosti.
Ovo je trenutak kada trebamo ukazati i na takve stvari. Jer institucije su jako bitan dio ovog problema i dio rješenja. Tako da bi bilo dobro da mediji, osim što se bave prenošenjem iskustava žrtava bave i sistemom koji bi trebao reagovati čim prije“, smatra Vanja Stokić, urednica portala eTrafika.
Nisam tražila i njene osnivačice su napravile nešto što je od ogromne važnosti u ovom trenutku za razbijanje paradigme društva zasnovanoj na moći, najčešće muškarca, a to je da su otvorile oči javnosti i nadležnih o broju i učestalosti rodno zasnovanog nasilja i uznemiravanja oko nas. Osnivačice su u više navrata naglasile da se samo radi o neformalnoj platformi za skretanje pažnje i solidarnosti i stalno pozivaju na prijavljivanje slučajeva policiji i nadležnim organima. Stekle su za kratko vrijeme ozbiljnu medijsku moć koju puno veće organizacije sa milionskim budžetima za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja nisu uspjele godinama i nadam se da će je uz adekvatnu pomoć stručnih lica to dobro i iskoristi. Za sada se na stranici može naći direktni link za psihološku i pravnu pomoć i to je od ogromne važnosti“, smatra Nejra Latić Hulusić koja se referirala i na našu opasku da Facebook pokret ne može biti zamjena za izostanak pravnog procesuiranja počinilaca seksualnog zlostavljanja.

REVOLUCIJA, A NE HAJKA

„Problem je ovdje što ljudi nisu nikada sistematski edukovani o tome šta je uopšte seksualno uznemiravanje i nasilje, šta je kvalifikacija zločina ili prekršaja dovoljna za prijavu, nepovjerenje u policiju i sudske organe radi vrlo malog broja presuda i ukupno neznanje o procesu dokazivanja takve povrede na radnom mjestu, u školi, porodici… Zakoni su puni rupa, pravilnici su puni rupa u smislu da su detektovane jasno situacije koje se smatraju seksualnim uznemiravanjem i nasiljem ali nije jasno ko sprovodi kazne i šta su kazne za isto, nisu jasno definisani dobrovoljni privatni odnosi i to sve daje puno prostora za manipulaciju. Počinioci često radi tih rupa budu vraćeni na radna mjesta i hitno se mora vršiti pritisak od državnog nivoa i zakona o radu i obrazovanju do univerziteta i pravilnika da se stvari preciziraju, da se uvede edukacija od najmanjih uzrasta kako bismo znali prepoznati nasilje kada se dešava, da se uvedu zakonima stručne službe za ljudske odnose i pravila ponašanja na svakom radnom mjestu i instituciji koja će biti adresa za svaku nedoumicu po pitanju seksualnog uznemiravanja i nasilja, a opet to je tema koja se ne može odvojiti od psihičkog zlostavljanja, mobinga… Ali, hajde evo jedno po jedno da mijenjamo na bolje“, kaže Latić Hulusić koja apeluje i na medije da ne traže jedno ime.

„I jednu ‘žrtvu’ (što je opet omalovažavajući pojam) koju će baciti rulji da sve ovo splahne. Dobiće imena od suda, kada sve posložimo inače osobe koje su doživjele nasilje i uznemiravanje podliježu tužbi za klevetu radi senzacionalizma. Ovdje se ne radi o hajki nego o revoluciji sistema.“
Mediji, kao i obično, od Milene pa do „Nisam tražila“ izvještavaju zavisno od izvora finansiranja pa do procjene publike kojoj se obraćaju s ponekim izuzecima. Poneki šareni magazini poštovali su odluku Milene Radulović da se nakon prvobitnog istupanja u javnosti i velikog temata u Nedeljniku, neće obraćati medijima, ali su joj u znak podrške posvetili naslovne stranice.
Neprofitni balkanski mediji pišu korektno, kako su i navikli, ovi drugi najčešće love klikove objavljujući potresne ispovijesti sa „Nisam tražila“ ili iščekujući Milenu Radulović da izađe s davanja iskaza tužilaštvu, ne bi li napisali da je, gle čuda, bila potresena.

Ovo čemu trenutno svjedočimo obrazac je koji nam se ponavlja s vremena na vrijeme, kaže Vanja Stokić.
„Kad god neka poznata ličnost progovori javno o nasilju, mediji krenu da se utrkuju u izvještavanju o toj temi. Naravno, ima onih koji dobro rade svoj posao, ima onih senzacionalnih, ali je tužno što se uvijek čeka da neka poznata žena izađe sa svojim problemima. Isto se desilo tokom pokreta #metoo, isto se desilo kada je Nataša Bekvalac bila žrtva nasilja u porodici pa su se svi sjetili da ta tema postoji.
Dobro je da se mediji bave ovom temom ali bi bilo važno da se ne bave na nivou incidenta i nekog izuzetka. Neki dan sam pričala s poznanicom koja vodi jednu feminističku organizaciju i koja kaže da su oni ovih dana rastrzani, da su se svi mediji sjatili da ih pitaju o seksualnom nasilju i uznemiravanju, o konkretnim slučajevima i sudskim procesima i ona prilično izrevoltirano kaže – mi o tome pričamo 365 dana a oni jednom u pet godina pišu o toj temi. Ali opet treba iskoristiti ovaj trenutak jer je pažnja javnosti na ovoj temi i treba iskoristiti priliku da se ljudima zaista pokuša objasniti šta je uredu, a šta nije.
Svaki put kad se radi o slučaju nasilja nad ženama, bez obzira da li je to fizičko, ekonomsko ili seksualno nasilje, uvijek iz raznih memljivih rupa izmile ljudi koji postavljaju pitanje da li se to zaista desilo, postavljaju neke svoje teorije zavjere, ponašaju se kao sudije i slično. To se isto dešava i sada pa na društvenim mrežama možemo vidjeti gomilu, prvenstveno muškaraca koji brane počinioca, odnosno optuženog, koji ga brane i dovode u pitanje sve iskaze uz žene koje je poražavajuće vidjeti kako napadaju druge žene povodom iskaza o seksualnom nasilju koje iznose.
Društvo je trenutno prilično podijeljeno, ili podržavaju iz sve snage ili negiraju iz sve snage.
Zaista ne mogu shvatiti ljude kojima je prva reakcija na nečije svjedočenje dovođenje vjerodostojnosti toga u pitanje i tvrdnja da laže. To je zaista jako opasno i na sve te komentare se treba reagovati, kako na društvenim mrežama prijavljivanjem takvih komentara, tako i uživo. Svi imamo odnos – pusti budalu, nemoj se raspravljati s njim, ali ljudi koji čitaju te komentare moraju vidjeti da postoji i druga strana. Moraju vidjeti reakciju ljudi koji se bave tim temama i onda kada to nije aktuelno kao sada.
Danas je naprimjer portal Raskrinkavanje objavio odličan tekst namijenjen medijima koji se bave temama nasilja, kako da izvještavaju, na šta da obrate pažnju i takve tekstove treba čitati.

SVOĐENJE OBRAZOVNOG SISTEMA NA ODNOS DOMINACIJE

U situacijama kada bi svi da su aktuelni, a mnogi mediji se sada bave ovom temom da bi privukli klikove, dolazi do velikog rascjepa u kvaliteti. Od medija u Srbiji koji su pojam tabloidnosti s anketama u kojima je postavljeno pitanje ‘da li je on kriv ili nije’ gdje bi građani trebali da sude što je potpuna besmislica i totalno obesmišljavanje svega o čemu sada pričamo, degradiranje žrtve i ponižavanje njene snage da izađe u javnost sa svim što joj se desilo. S druge strane imamo medije koji nastoje da budu profesionalni i novinare/ke koji o ovoj temi ne izvještavaju samo kad je aktuelna, nego ovo pitanje stavljaju kad god to mogu i kad god se u svojim medijima izbore za prostor namijenjen ovoj temi“, zaključuje Vanja Stokić.

Na stranici „Nisam tražila“ veliki broj pritužbi stigao je iz glumačkih krugova i od bivših i sadašnjih studenata/ica glumačkih akademija. Razlike u pristupu čelništva akademija uticale su i na razlike u broju zvaničnih prijava koje su stigle na adrese institucija. U Zagrebu, na Akademiji dramskih umjetnosti, trenutno postoje 24 prijave, za sarajevsku nemamo informacije (koja je izdala dva saopštenja, jedno ishitreno i površno, drugo konkretnije) i u kojoj se bezrazložno pojedinci/ke bave nečim što bismo mogle nazvati odbranom Akademije od same sebe, odnosno od vlastitih studenata/ica, bivših i sadašnjih.

„Prvo saopštenje ASU bilo je izrazito razočaravajuće, ali i potpuno očekivano. Jako me naljutila neodređenost, pribjegavanje floskulama umjesto iskrenog, konkretnog stava, kao i, po mom mišljenju, nedostatak bilo kakve empatije. Ovaj slučaj je izbacio na vidjelo mnoge stvari, posebno kada je u pitanju obrazovni sistem u BiH gdje smo i ranije imali najstrašnije slučajeve zlostavljanja i nasilja koji su promptno zaboravljeni. Kod nas se obrazovanje svodi na odnos dominacije i potlačivanja – profesori potvrđuju svoju tobožnju bogolikost tako što vrijeđaju, ponižavaju, ili još gore, fizički zlostavljaju svoje studentice i studente. I to je prihvaćeno kao normalan akademski odnos. Posebno na fakultetima kao što je Akademija gdje vam prodaju priču da trebate patiti i da je to nužni dio vašeg glumačkog ‘kaljenja’.
Sve su to gluposti. I nadam se da će ovaj slučaj pomoći studenticama da to prepoznaju. Ne postoji nijedan, ali apsolutno nijedan izgovor za povređivanje nečijeg dostojanstva. Kao neko ko predaje na univerzitetu, osjećam izniman bijes prema svim pedagoškim radnicima/cama koji/e ovakve stvari rade ili dopuštaju da im se one dešavaju pred nosom. Vaša prva i osnovna zadaća kao profesora ili profesorice je zaštititi svoje studente/ice. Na američkim fakultetima na kojima sam do sada predavala postoji jasna i veoma rigorozna procedura prijavljivanja, istrage i sankcionisanja slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Svaki član i članica nastavnog kadra dužan/na je prijaviti sve takve slučajeva za koje zna (bilo da je saznao/la direktno od žrtve ili drugim putem). I tu ne postoji vremensko ograničenje. Dužni ste prijaviti čak i ako zlostavljač više nije dio univerziteta, ili je žrtva davno diplomirala.

I ŽENE SU LJUDI

Hvata me nevjerovatan bijes kad pomislim da je neki profesor mogao sjediti u toj famoznoj kafančugi, godinama slušati priče o nasilnom ponašanju, i ne učiniti ništa. A čak i kada jesu prijavili stvar upravi, iz izjava studentica koje smo do sada dobili jasno je da je Akademija očekivala od studentica da urade sve: i da smognu snage da prijave profesora i da odluče kako će biti (ili neće biti) sankcionisan, a da pri tome Akademija ne učini apsolutno ništa kako bi im osigurala podršku i općenito puno zdravije i sigurnije radno okruženje. Na djelu je dakle potpuno odbacivanje odgovornosti. Ne postoji sistem sankcionisanja seksualnog nasilja jer a) seksualno nasilje ne doživljavamo ozbiljno b) ne doživljavamo ga ozbiljno zato što nam je još uvijek teško istinski pojmiti da su žene ljudi, i da pate. A nije da nismo znali koliko je muško nasilje nad ženama sveprisutno i brutalno. Svako ko tvrdi da nije znao laže. Ista se nesklonost preuzimanju odgovornosti vidi i u prvom, veoma nemuštom saopštenju koje poziva studentice da prijave uznemiravanje, bez ijedne jedine konkretne riječi o tome kako će se s tim prijavama postupati, kakva će se pomoć pružiti osobi koja prijavljuje, itd. Na djelu je potpuno nerazumijevanje (stvarno ili hinjeno) svih psihičkih i emotivnih posljedica koje nasilje uzrokuje: koliko je teško žrtvama da priznaju, same sebi i drugima, šta im se desilo, pa onda da to prijave i podnesu teret javnog obračunavanja s nasilnikom. Akademija, i sve obrazovne institucije, mora imati jasnu proceduru i način da sankcioniše ovakve stvari, bez obzira da li na kraju dođe do krivičnog gonjenja ili ne. I ne može im nedostatak krivičnog postupka biti izgovor da ne urade ništa“, napominje Selma Asotić, predavačica na New York University.

U OVAKO TEŠKIM DANIMA INSTITUCIJE SE NE SMIJU BAVITI KRIZNIM PR-om

„Obraćanje dekane ADU u Zagrebu koja je kazala da ‘nije upoznata, ali je sigurna da postoji’ rezultiralo je povjerenjem u instituciju i u trenutku kada ovo odgovaram pristiglo je 24 prijave na ADU, a jedan profesor je odstranjen s nastave Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I to je kvaka.
Institucije u ovako teškim danima ne smiju da se bave kriznim PR-om i negiraju zlostavljanja, prostim rječnikom rečeno praviti se ludi, nego moraju da priznaju da je moguće i da se dešava kako ne bismo dalje vrijeđali osobe koje su doživjele neku vrstu nasilja u toj instituciji. Dekan ASU u Sarajevu je u petak, 22.01.2022. u prilogu za koji ne znam kada je sniman, izjavio da ‘nažalost, nisu primili još ni jednu prijavu u trenutku snimanja priloga’. Problem koji treba da zagolica nadležne organe i preispita sistem kvalifikacije, zaprimanja i obrade prijava je taj što evo u ovom trenutku ja znam bar jednu osobu koja je poslala prijavu.

Dalje, znam lično jednu i još sedam osoba koje su podnijele prijave proteklih godina na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu protiv istog profesora, koje nikada nisu procesuirane i koji i dalje predaje. One koji se boje ili koji nisu svjesni da odmažu, razumijem ali ne poštujem, ali to je njihova možda moralna odgovornost, zakonska nije pa me i ne zanimaju.

Zato pozivam odgovorne na nivou univerziteta, iznad njih kantona, iznad njih entiteta, jer kod nas srećom u nesreći svako ima nekoga iznad glave da se konačno u svojoj ogromnoj moći pozabave ovim problemom, policiju da ne obeshrabruje one koji prijavljuju hodničkim pričama o uzaludnosti svega i poručujem vladama koje #jesmobirali da nam nije dosta da se slikaju sa #nisamtražila“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić i u zaključku dotiče još jednu važnu temu – obavezu predstavnika/ca vlasti i institucija da reaguju.

Oni/e koji imaju ovlaštenja za mnogo konkretnije korake zaista ne trebaju da podržavaju preživjele heštegovima, ‘naslikavanjima’ i video porukama.
Aktuelna situacija i rezultati koje je postigla jedna volonterska platforma kao što je „Nisam tražila“ obavezuju nas na podsjećaju na entitetske gutače budžetskog novca s besmislenim mandatima u segmentu rodne ravnopravnosti, ali i na plejadu nevladinih organizacija (uz časne iznimke koje su se jedine i bavile seksualnim i drugim vidovima nasiljem nad ženama u ovoj zemlji) koje se, povodom istorijskih dešavanja na Balkanu nisu očitovale ni putem Facebook statusa.
Uz #nisamtražila i #nisisama, nužno je uvesti, posebno za političare/ke i #probudimose.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ines Tanović Sijerčić: Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH

Foto: Nikola Blagojević (Spektroom) za Graciju

Ines Tanović Sijerčić, istoričarka umjetnosti, nekadašnja novinarka i dugogodišnja djelatnica u civilnom sektoru, šest godina volonterski je posvećena brizi o ljudima u pokretu, od čega posljednje dvije intenzivno onima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu.
Radeći ono u šta vjeruje i ne iznevjeravajući vlastite životne principe, uvijek uz “marginu” kao vlastiti prirodni izbor, protiv kapitalističke mašine u kojoj živimo bori se solidarnošću i empatijom.
Da nema ljudi poput nje bilo bi zaista teško očekivati bilo šta od države koja nije u stanju brinuti se o vlastitom stanovništvu a posebno ne o ljudima koji kroz BiH prolaze. Uvijek je na prvoj liniji, pomirena s činjenicom da je prekarijat njeno permanentno stanje. Izabrala je ljudskost uz sve izazove umjesto projektnog biranja ključnih riječi.

Piše: Kristina Ljevak

U nikad goroj situaciji u posljednje tri godine otkako su ljudi u pokretu zadržani unutar granica Bosne i Hercegovine uspjeli ste osposobiti dnevni centar ComPass 071 zahvaljujući čemu ovi potpuno dehumanizovani ljudi mogu dobiti topli napitak, suhu odjeću, napuniti telefon, istuširati se, a što je najvažnije imati i malo ljudske komunikacije.
Nakon što ste godinama bezuspješno doslovno molili nadležne da vam barem obezbijede neki prostor za info punkt koji bi ljudima bio sigurna adresa, uspjeli ste uraditi mnogo više. Pretpostavljam bez institucionalne podrške. Kako ste uopšte uspjeli realizovati ovu plemenitu ideju? Gdje se nalazite? Kako se troškovi samog objekta finansiraju? Kako se može pomoći?

Institucionalnu podršku nikada nismo ni očekivali. Kako očekivati od grada, kantona ili države da vam da prostor i podršku za ovakav rad, kada nije u stanju da to učini za mnoge druge kategorije lokalnog stanovništva, primjerice umjetnike ili kulturne radnike generalno? Koliko dugo postoje ideje mnogih umjetnika u našem gradu za otvaranjem društvenih/ kulturnih centara, a da za to nikada nisu uspjeli dobiti bilo kakvu podršku, na bilo kojem nivou vlasti? Mi smo toga bili itekako svjesni i nažalost, već u startu odustali od takve ideje, iako to nije pravi način i od takve se borbe definitivno ne smije odustati, No ona traje, kao što u ovoj zemlji sve traje, a potrebe na terenu su ipak puno drugačije i hitnije da bi ovisile od milosti nekog načelnika, gradonačelnika ili ministra. Htjeli smo da pokušamo i pokažemo da se može i bez podrške institucija, ali s podrškom lokalnog stanovništva, prijatelja i poznanika iz cijele Europe koji dijele naše vrijednosti i principe rada, i kojima je svako ljudsko biće jednako vrijedno. „Stari“ Kompas otvoren je prošle godine u Sarajevu na lokaciji u Rajlovcu od strane grupe čeških volontera koji su željeli raditi s ljudima u pokretu na području Sarajeva i pružiti neke usluge koje do tada nisu postojale poput tuševa ili programa pranja i sušenja veša. Nažalost, zbog prilične udaljenosti od grada, a potom i pandemije Covida 19, centar je prestao s radom u martu prošle godine. U tom periodu radila sam s grupom prijatelja u jednoj maloj iznajmljenoj garaži gdje smo dijelili odjeću, obuću i hranu. Početkom ljeta počela se rađati ideja da bi zajedno s kolegama iz Češke mogli ponovno pokrenuti društveni centar, ali ovoga puta kao lokalnu organizaciju s lokalnim volonterima, uz financijsku podršku češke organizacije Pomáháme lidem na útěku (The Czech Refugee Help) koja nam pomaže da platimo prostor na Pofalićima gdje se centar nalazi, te platimo troškove režija. Veliku podršku smo dobili i od luksemburške organizacije Catch a smile a.s.b.l, koja nam također financijski pomaže u kupovini odjeće, obuće, hrane ali i neophodnih sredstava za sam rad centra (poput higijenskih potrepština, opreme i sl.). Otkako je centar otvorio svoja vrata u novembru prošle godine, javio nam se veliki broj organizacija širom Europe, ali i individualaca i organizacija iz BiH koji žele pomoći naš rad. Primjerice, nedavno je naša prijateljica iz Norveške pokrenula akciju prikupljanja odjeće i obuće diljem Norveške i potaknula ljude da šalju pakete za Sarajevo, kako bi tako pomogli makar jednu osobu ili jednu porodicu u pokretu. Kolege iz Sos Balkanroute prije nekoliko dana su poslali skoro cijeli kamion odjeće, obuće, deka, vreća za spavanje iz solidarnosti s centrom i ljudima u pokretu u Sarajevu. U trenutku kada smo prije nekih 15-tak dana ostali gotovo bez sve odjeće i obuće, ali i hrane, kolege iz Catch a smile organizirali su veliku akciju prikupljanja u Luksemburgu, u koju se uključila i naša dijaspora, i za manje od sedam dana odjeća i obuća stigla je u Sarajevo. Gotovo da nema dana da netko od naših sugrađana ne svrati u centar i donese hranu ili odjeću, ili pak pita šta je potrebno i šta fali. Kako pomoći? Volontiranjem, prije svega. Uvijek smo u potrebi za novim volonterima/kama jer je jako teško naći volontere koji mogu izdvojiti 6 ili 8 sati koliko centar radi 5 dana u tjednu. Nama znači ako možete da nam se pridružite makar i 2-3 sata dnevno jer posla ima mnogo, a potrebe su svakim danom sve veće. Naravno, svaka donacija nam je važna i bitna, i ne postoji mala donacija. To je nekada bitno naglasiti – da jedan obrok, jedna kapa ili jakna nekome znače jako mnogo.

Od 2015. godine i početka Balkanske rute posvećena si brizi o ljudima u pokretu. Bila si prisutna na mjestima od Grčke do Slovenije, a posljednje dvije godine intenzivno pomažeš ljudima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu a do tada nekako preživjeti.
Ti i ljudi kojima si okružena u ovoj plemenitoj misiji potpuno neformalno djelujete. Kako je izgledao trenutak odluke da se u ovoj mjeri posvetiš ljudima u pokretu, a nije ovo prvi problem kojem si izuzetno posvećena?

Ne mislim da je to bila neka svjesna odluka – e sada ću da radim to i to, niti sam ikada tako funkcionirala. U svojih 36 godina radila sam različite poslove, vrlo često u potpunosti van svoje struke ili nekog „pretpostavljenog“ polja djelovanja. Čini mi se da sam se uvijek na neki način borila protiv nečeg, vrlo rijetko za nešto, i da je to obilježilo moje odrastanje, ali i kasnije formativne godine. Godine 2015. imala sam priliku da u nekoliko navrata na kratko vrijeme boravim na tzv. Balkanskoj ruti u trenucima koji su bili puno drugačiji nego današnja situacija, kada su granice bile otvorene i netko je još uvijek govorio „dobrodošli“. Godine 2017. i 2018. boravila sam nekoliko mjeseci u Casablanci u Maroku, u sklopu jednog istraživačkog projekta, i imala sam priliku da izbliza vidim život mladih ljudi u četvrtima poput Sidi Moumena, koje sam po povratku zatekla na ulicama Sarajeva. Meni, za razliku možda od mnogih naših sugrađana, nije uopće bilo čudno vidjeti ih na putu za neku bolju budućnosti (ili barem tako vjeruju) znajući iz kakvih uvjeta života bježe, od kakvog siromaštva i života koji je uvijek na margini. Uvijek sam nastojala da radim ono u što vjerujem, u čemu vidim smisao i što predstavlja moje životne principe i vrijednosti.

O posvećenosti između ostalog govori i lična spremnost da maloljetne osobe u pokretu primiš u vlastiti dom onda kada nije postojala nikakva mogućnost za njihovo zbrinjavanje, a riječ je naprimjer o pretučenoj žrtvi pokušaja prelaska hrvatske granice… Takve geste su ipak mnogo češće iznimka nego pravilo. Rađa li se čovjek s empatijom ili se ona može i naučiti? Kako ti objašnjavaš vlastiti pristup koji kako rekoh nije baš tipičan?

S nečim se rodimo, ali puno više toga u životu naučimo. A učimo uvijek i u svakom trenutku. Na moje stavove i pristup životu veliku je ulogu odigralo odrastanje u ratnom i postratnom Mostaru, u tzv. miješanom braku gdje sam godinama bila izložena kontinuiranom preispitivanju vlastitog identiteta, osjećajima poput nepripadanja, izopćenosti, drugotnosti. Meni je ta „margina“ uvijek bila prirodno stanje. I vjerojatno sam zbog toga uvijek imala tu potrebu da stojim uz i borim se za one koje društvo na ovaj ili onaj način marginalizira i diskriminira bez obzira da li se radi o ljudima u pokretu ili LGBTIQ zajednici ili logorašima ili djeci s posebnim potrebama ili radnicima/radnicama. U kapitalističkoj mašini od života koju živimo, odnosno nastojimo preživjeti, solidarnost i empatija su naše oruđe i naš vid otpora.

Iako gotovo niša od tvojih aktivnosti nije eksponirano u javnosti, po onome što ponekad postaviš na svoj FB profil može se steći dojam u kom obimu si posvećena brizi za ljude u pokretu.
Kako do te mjere nesebično pomagati a opet s druge strane i raditi nešto od čega se obezbjeđuju elementarni preduslovi za vlastitu egzistenciju?

Teško, jer od nečega se mora živjeti. Dugo sam se borila sa sobom u odluci da napravim udruženje jer mi se kroz višegodišnji rad u nevladinom sektoru itekako zgadio način na koji se radi i kako se radi. Možda mi se najviše zgadilo koliko se o tome šuti i koliko je licemjerstvo svuda oko nas. Napiši projekat, ubaci par ključnih riječi i pojmova, dobij novac, štrihiraj kolumne, piši izvještaje i tako u krug. Teško je ne upitati se šta je to civilno društvo u ovoj zemlji i koliko je sve ove godine zaista doprinijelo nekom napretku ovog društva. Naravno da postoje organizacije civilnog društva u BiH koje rade odličan posao i moja namjera niti u jednom trenutku nije generalizacija, ali činjenice na terenu govore u prilog tome da se moglo puno više i puno bolje. Vjerojatno će mnogi naći izliku u tome da su donatorske politike takve i takve, da prolaze određene stvari i određeni narativi, ali treba podsjetiti da je ovo naše društvo koje mi kreiramo, a ne donatori, i da se trebamo jasno i glasno usprotiviti „vanjskim“ autoritetima koji misle da nas same znaju bolje nego što mi znamo sebe. Voljela bi da Kompas pokaže u budućnosti da je drugačiji pristup moguć. Svi radimo volonterski i tako će i ostati, a novac koji prikupljamo koristimo za one kojima je namijenjen i održavanje osnovnih potreba samog centra. To naravno nije jednostavno i zahtjeva jako puno balansiranja između volontiranja i neophodnog rada za vlastito preživljavanje. Osobno sam se davno pomirila s činjenicom da je prekarijat moje permanentno stanje, a da mi neizvjesnost i nestabilnost takvog života ne izazivaju toliku tjeskobu i depresiju kao prije.

Iako je, kako sam na početku rekla situacija nikada gora, i ljudi u pokretu pored toga što su dehumanizirani su i kriminalizirani, opet zahvaljujući solidarnosti domaćeg stanovništva oni nisu ogorčeni na građane/ke Bosne i Hercegovine, naprotiv. Kako sistem podrške funkcioniše, kako ste do sada, bez ikakvog vlastitog prostora prikupljali pomoć, kako se pomoć šalje/donosi, ko pomaže? Spominjala si u jednom intervjuu i snažno prisutnu pomoć bh. dijaspore, kako je ona organizirana?

Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH. Svjedočila sam i svjedočim tome svakodnevno. Samo to nisu priče koje su medijima interesantne niti ćete ih često naći na naslovnicama portala ili printanih medija, a kada se negdje i pojave – često to bude u maniru nekog neviđenog čuda ili iznimke. A to je daleko od iznimke. Gotovo da nema grada u ovoj državi kroz koji ljudi u pokretu ne prolaze, a da nemate barem nekolicinu samostalnih volontera koji bez bilo kakvih organizacija i udruženja, pomažu ljudima na svakodnevnoj bazi. A koliko je tek onih za koje nikada nećete čuti, a koji su otvorili svoje domove i srca za one kojima je pomoć potrebna. Naravno, moramo biti svjesni i da je ovo zemlja u kojoj većina stanovništva preživljava od prvog do prvog u mjesecu na mizernim platama ili bez ikakvih stalnih primanja, i da nije realno niti moguće očekivati da naše stanovništvo može svojim donacijama pokriti potrebe velikog broja ljudi u pokretu koji već godinama prolaze ili borave u našoj zemlji.
Pomoć prikupljamo na razne načine – akcijama koje smo radili na ulicama Sarajeva, akcijama koje se za nas rade u različitim državama i gradovima diljem Europe, novčanim donacijama i sl. Veliku podršku dobijamo i od bh. dijaspore posebno iz Luksemburga i Švicarske koji su u nekoliko navrata za nas organizirali akcije prikupljanja pomoći za ljude u pokretu u BiH, dopremali stvari ili pak dolazili ovdje da bi nam pomogli u kupovini i distribuciji. Oni bolje nego itko drugi znaju što znači biti „migrant“ ili izbjeglica, otići u potragu za boljim životom, snalaziti se u nekom novom društvu pod novim pravilima, i često uz sve to pomagati porodicama koje su ostale iza njih.

Migrantska kriza je potvrdila da država BiH ne postoji. Na primjeru Lipe i pokušaju daljeg zbrinjavanja ljudi vidjeli smo da skoro pa mjesne zajednice mogu da donose odluke koje bi država trebala preuzeti. O licemjernosti međunarodne zajednice i angažmanu međunarodnih organizacija u BiH zaduženih za zbrinjavanje migranata takođe je bespredmetno govoriti.
Građani, posebno Unsko-sanskog kantona neadekvatno artikulišu nezadovoljstvo prema vlasti pa često djeluje da je ono isključivo usmjereno ka migrantima (mada naravno ima i takvog). Balkanska ruta neće prestati jer u 21. vijeku migracije neće prestati.
Imaju li ove ljudi ikakve saveznike osim drugih dobrih „običnih“ ljudi?

Teško je to pitanje, ali čini se zaista da nemaju. Kao što si i sama rekla, države nema, država ne postoji i to znamo godinama. Kako očekivati od države koja nije u stanju da se pobrine o vlastitom stanovništvu da brine o nekim ljudima koji kroz nju prolaze?! Naravno da bi morala, ali to je uzaludno za očekivati, što ne znači da na tome ne trebamo stalno i svakodnevno insistirati, koliko god nam se činilo kao Sizifov posao. O licemjernosti međunarodne zajednice, Europske Unije ili međunarodnih organizacija u BiH, također ne vrijedi govoriti previše, jer mi to vrlo dobro znamo iz vlastitog iskustva. Politika te iste EU glavni je krivac svega što se dešavalo i dešava, a ne treba ići daleko u prošlost da bi se prisjetili kolonizacija nekada i sada, samo drugim sredstvima. Migracije neće stati, niti će ih biti manje. Mogu biti samo veće uslijed svega što se u svijetu dešava – siromaštva, neimaštine, nejednakosti, klimatskih promjena pa na dalje, i sigurna sam da će biti jedno od glavnih pitanja s kojima ćemo se svi zajedno suočavati i baviti u narednim godinama i desetljećima.

Među saveznicima bi mogli biti mediji ali nažalost malo je onih koji još uvijek drže do ugleda profesije.
Mediji nažalost itekako pomažu kriminalizaciji ljudi u pokretu.
Jedan od naslova koje si ti svojevremeno spominjala glasio je – migrantski stampedo pred vratima regije, a stampedo baš i nije svojstven ljudskoj vrsti.
Koliko bi ukupna atmosfera bila drugačija kada bi mediji bili senzibiliziraniji ali i kad bi se radilo sa stanovništvom koje bi bolje razumjelo šta su sve do dolaska u BiH ljudi u pokretu prošli?

Kao nekome ko je određeni period života radio u medijima, iskreno nisam začuđena onim što čitam i gledam na portalima ili printanim/elektronskim medijima kod nas, kad je u pitanju izvještavanje o ljudima u pokretu. Dovoljno je pregledati naslove pa shvatiti u kakav smo ljudski i profesionalni glib upali. Gotovo nikada nećete naći neku pozitivnu vijesti o njima niti tekst koji će na ozbiljan ili istraživački način da se bavi ovom temom. Huškačka retorika kojom smo izloženi godinama, samo je našla još jedan novi kanal. Naravno da bi bilo puno drugačije kada bi se mediji ovom temom bavili na profesionalan i odgovoran način, kada bi sudbine ovih ljudi približili našim sugrađanima/kama, kada bi objektivno izvještavali o uzrocima i posljedicama ovakvog stanja… Možda bi prvi korak k tome bio da već jednom prestanu ljudska bića nazivati ilegalnim.

Kao što prethodno spomenuh, migracije neće prestati, a država kao što je naša ne znam kad će se početi baviti svojim poslom. Do tada je, očigledno kao i do sada, na volonterima i volonterkama da se bave ljudima u pokretu.
Izgaranje u aktivizmu nije baš rijedak slučaj. A sve pomažuće profesije (osim što to aktivizam nije, on je način života) imaju svoje supervizore.
Ko tebi/vama pomaže kad je teško i koliko dugo misliš da u ovom obimu možeš učestvovati u pomoći ljudima u pokretu? Ili kako bi to rekao jedan moj prijatelj, ako si uvijek na prvoj liniji, neka barem ima neko da ti deku doda.

Ako nisi dobar sebi, teško možeš da budeš dobar bilo kome drugom. Ja se pokušavam voditi tom rečenicom, mada vrlo često to nije slučaj, niti je moguće odvojiti emocije od ovakvog posla niti je jednostavno stati, iako znaš da moraš. Burnouti su čini se sastavni dio priče, ali ne bi smjeli biti. Jednom kada izgradiš svjesnost o sebi, o tome koliko možeš i hoćeš, a koliko je realno i zdravo, onda možeš i da počneš da tražiš načine kako da „glavu držiš iznad vode“. Psihološka pomoć volonterima/kama jako je važna i apsolutno neophodna. Biti svakodnevno izložen/a ljudskoj patnji i boli, različitim životnim pričama i putevima, nije jednostavno i mora postojati način na koji se sva ta osjećanja negdje kanališu i ravnaju. Pronaći balans u ovom radu je teško i vrlo često nitko od nas nije u stanju da to uradi sam/a. Nitko od nas ne može vječno da bude na prvoj liniji, a da ne bude dobro izranjavan. Bitno je znati kako vidati vlastite rane.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Edna Šunjić, šampionka, liderica inkluzije, ponos Treće gimnazije i članica Vijeća sportista Evropske specijalne olimpijade

Edna Šunjić s najboljom drugaricom Aldinom Husejinović

Ednu Šunjić sam upoznala prije tri godine kao vlasnicu zlatnih medalja sa Specijalne olimpijade i šampionku inkluzije.
Oduševila me je, kao što to čini i u kontaktu s drugim ljudima, zbog neposrednosti i šarma te odlučnosti kojom zrači i potvrđuje da se šampionkom ne postaje nego rađa.
Tada je bila na početku pohađanja Treće gimnazije. Dvije godine poslije srele smo se na promociji knjige u programu predstavljanja književnosti mlađoj publici. Došla je sa svojim razredom i na najljepši način demonstrirala inkluziju, onu koja se ne naglašava nego podrazumijeva.
Pandemija koronavirusa svima nam je promijenila živote, i Edna Šunjić se, kao i njena porodica, morala prilagođavati novim uslovima, ali i ovoga puta s uspjehom u svim oblastima koje su COVID okolnosti dozvolile.

Piše: Kristina Ljevak

MEDALJE KAO RADOST ZA DRUGE

Prije četiri godine Edna Šunjić je kao reprezentativka Specijalne olimpijade Bosne i Hercegovine u alpskom skijanju i članica Udruženja “Oaza” na Specijalnoj olimpijadi u Austriji bila jedna od najmlađih takmičarki te osvojila dvije zlatne medalje. Osim u skijanju, iznimne rezultate postiže u stonom tenisu i plivanju.
Jedno od posljednjih priznanja stiglo je sa adrese Evropske specijalne olimpijade koja je Ednu izabrala kao bh. predstavnicu u članstvu Vijeća sportista ove organizacije. Zahvaljujući tome Edna je među rijetkima u ovim promjenjivim korona vremenima koji znaju svoje obaveze u naredne dvije godine. Uz nastavak njenih dosadašnje aktivnosti, a što je širenje inkluzije putem sporta, Edna će tokom pandemije pohađati webinare s mentoricom Sanjom i prijateljicom Aldinom, koja je Edni bila velika podrška tokom odrastanja te i sama postala promotorica i liderica inkluzije. Nakon webinara Edna će, u nadamo se što skorijoj normalizaciji životnih okolnosti, odlaziti i na seminare i konferencije, uz učešće na otvaranju Specijalne olimpijade 2022. u Rusiji ako bude sve uredu.
„Važno je da Edna nastavi pokazivati koliko je inkluzija osoba s invaliditetom dobra i za vršnjake koji nemaju poteškoće. Ona motiviše svoje vršnjake jer im pokazuje koliko su rezultati mogući“, kaže mama Sabina Šunjić, liderica Edninog porodičnog tima podrške.

Edna s drugovima i drugaricama iz škole i razrednicom Sanidom Nuhanović

„Sve što smo do sada radili nije bilo s velikim ambicijama, sve što smo uradili bilo je s namjerom da Edna ima kvalitetan život, ali su nas njena upornost, želja za radom i takmičarski duh doveli do ovih rezultata. Mada Edna osvaja medalje najviše u želji da obraduje sve oko sebe, od trenera do porodice. Da napravi dobru atmosferu, da podijeli lijepu vijest sa svima“, kaže mama Sabina objašnjavajući da su Ednu iz Evropske specijalne olimpijade pratili od njene dvije, prethodno pomenute medalje iz Austrije.

SRETNA ĆE BITI ŠKOLA ČIJIM HODNICIMA EDNA BUDE HODALA

Na pitanje koliko ima medalja, Edna kaže da ih je dosta. I nije ni čudo da ih je teško izbrojati kada je u njenom slučaju moguće da se uz dva dana priprema pojavi na stonoteniskom turniru kao članica Udruženja “Oaza” i osvoji treće mjesto kao što je bio slučaj neposredno pred naš razgovor.
Važnije od medalje bilo je druženje i susret sa vršnjacima u okolnosti limitiranih socijalnih kontakata.
Bio je to ujedno i prvi Ednin izlazak u malo veće društvo ali i u velikoj dvorani pa nije bilo rizika o kojima itekako vode računa od početka pandemije, posebno zbog Ednine operacije srca prije 11 godina. Zato se porodičnom organizacijom uspijevaju iskompenzirati nedostaci sadržaja koje je Edna imala u redovnim okolnostima.
Stoni tenis Edna Šunjić trenira u klubu Aladža u kojem je, kao i na drugim mjestima, miljenica.

Edna Šunjić u kampanju Moj glas je bitan

Edna trenutno pohađa treći razred Treće gimnazije kao prva učenica s Down sindromom koja je upisana u ovu školu.
Kada je napuštala osnovnu, njena razrednica Hajra Kadrić je rekla – sretna će biti škola čijim hodnicima Edna bude hodala, zato ne iznenađuje kada mamu Sabinu tokom posjete školi zatekne tabla na kojoj piše – Edna, ponos treće gimnazije, što raduje i Ednu i cijelu njenu porodicu.

Edna kaže da se sa svima druži, od prvog do četvrtog razreda, do te mjere da je imala ideju da osamnaesti rođendan proslavi u velikoj školskoj sali. „Željela sam da pozovem sve, profesore, profesorice, direktoricu, pedagogicu i moje društvo“.
Društvo je uključivalo sva odjeljenja. Ovo između ostalog dovoljno govori koliko je Edna sretna u svojoj školi, što je bila i osnovna želja njenih roditelja. Direktorica je bila obećala i bend za proslavu, ali korona je spriječila veliku zabavu u Trećoj gimnaziji.
„Mnogo sam sretna što idem u tu školu“, kaže Edna, koja voli sve predmete jer joj tokom časa i profesori i učenici posvećuju pažnju.

STVARANJE VLASTITOG SISTEMA U DRUŠTVU BEZ SISTEMA

„Presudna za izbor srednje škole bila je Ednina sestra Erna koja je išla u Treću gimnaziju koja joj je otvorila vrata ove škole. Ernina razrednica Sanida Nuhanović je uz suglasnost direktorice Senade Salihović predložila da bude i Ednina razrednica. Danas smo svi zadovoljni zbog načina rada s Ednom i zbog toga kako je okruženje prihvatilo.
Jednako besprijekorno kao i redovna teče i sada online nastava. Doživjeli smo da bez sistema imamo kvalitetnu saradnju i sistem između škole, porodice, Edne i vršnjaka. Da pored svega toga imamo rezultate i da nam je lijepo“, kaže Sabina Šunjić.

Na pojedincima sistem bez sistema i opstaje a unutar njega dovoljno je onih koji prepoznaju Ednin trud i angažman, pa ne prođe nijedno izdanje školskih novina bez članka o Edni.
Njena posvećenost i disciplina odveli su je i na otvaranje EYOF-a (Evropski olimpijski festival mladih) na prijedlog profesorice tjelesnog, Suade Krezić, gdje nije propustila nijednu probu.
Zahvaljujući Edninim sportskim rezultatima i učešću na EYOF-u, Ednu su iz ureda gradonačelnika Sarajeva pozvali na otvaranje Olimpijskog muzeja a nova iskustva vodila su ka još jednoj aktivnosti naše šampionke, baletu koji pohađa zadnjih mjesec dana kod Zulejhe Kečo kako bi imala što pravilnije držanje i koordinaciju pokreta a sve to već uz pohvalu trenerice.

Na otvaranju Olimpijskog muzeja

Edna je bila i učesnica kampanje „Moj glas je bitan“ koju je pokrenulo Udruženje „Život sa Down sindromom“. Nakon ove kampanje, kaže nam Sabina, sve osobe s poteškoćama koje su mogle glasati – glasale su. Nama je usput Edna i odala za koga je glasala ali mi nećemo prenositi dalje.
Sabina spominje i osobe s poteškoćama iz Edninog okruženja koji su se zaposlili te dosta njih koji idu u srednje škole. „Bez obzira što nas sistem sporo prihvata, mi smo sistem za sebe uz podršku mnogih koji nas razumiju“, kaže ova posvećena mama.

U organizovanoj porodici Šunjić Edna je sve vrijeme imala ispravan uzor i u starijoj sestri Erni Šunjić koja je diplomirala ekonomiju na engleskom, zaposlila se u internacionalnoj firmi i upisala master. Sve je to postigla samostalno, samo mjesec nakon diplomiranja, uvijek i sama učestvujući u porodičnoj pažnji koja se Edni pruža.

„Nikako nije zamorna online nastava, ali mi nedostaje odlazak u školu, nedostaju mi profesori i društvo, žao mi je što zbog ove korone ne idem u školu“ kaže na kraju Edna koja s 5.00 prosjekom završava razrede.
Nagrađujući je za nesvakidašnji trud za svaku peticu profesori/ce naglase da je zaslužena, kao što je i za ukupni Ednin uspjeh zaslužna porodična podrška uz posvećene pojedince i pojedinke poput njenih razrednih drugova i drugarica koji joj mnogo pomažu u društvu u kojem još uvijek iščekujemo sistematsku podršku osobama s poteškoćama. Do tada oni sami/e, poput Edne, ne gube vrijeme nego grade mostove od inkluzije.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Prvih deset godina EDUS-a: Ostvarivanje punog potencijala djeteta kao temeljna mislija

Temeljeći vlastite aktivnosti isključivo na potrebama djeteta i uz namjeru da svako dijete razvije svoj puni potencijal nastalo je Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju EDUS (Edukacija za sve).
Krajem prošle godine EDUS je obilježio deset godina postojanja. Zabilježili su brojne uspjehe, stekli povjerenje velikog broja zadovoljne djece i roditelja radeći najčešće bez adekvatne institucionalne podrške. EDUS-ovi najznačajniji rezultati vezani su za programe rane intervencije i rad s djecom od 18 mjeseci do tri godine što je u dotadašnjoj bh. praksi izostajalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Edus je decembru proslavio punih 10 godina postojanja i rada sa djecom, kako sa poteškoćama u razvoju, tako i sa djecom koja se razvijaju tipično. Iako je adekvatna institucionalna podrška izostala i EDUS ne realizira svoj program pri javnim ustanovama, i dalje na sve načine pokušavamo uz partnere ponuditi potrebnu podršku i edukaciju mališanima i njihovim porodicama. Kako proteklih mjeseci, tako i tokom zimskog raspusta, sad u januaru, a i nakon toga planirane su MAMS radionice za djecu sa poteškoćama u razvoju, STEAM inkluzivene radionice, program rane intervencije, te funkcionalna edukacija za roditelje“, kaže Elmedina Grobović, EDUS-ova projekt menadžerica.

Tokom pandemije koronavirusa, pa i u prva dva i po mjeseca karantina, EDUS je uz sve izazove pronašao adekvatan model edukacije i komunikacije s decom i roditeljima i onda kada ona nije bila direktna.
„EDUS mališani nisu odmarali tijekom pandemije, vrijedno su i kontinuirano pratili EDUS online zabavno – edukativne aktivnosti za rad kod kuće. Kroz projekat koji smo pokrenuli „Učionica u kutiji – Sretni i sigurni kod kuće“ organizovane su virtualne edukacije, te učionice u kutiji za djecu s poteškoćama u razvoju uzrasta od dvije do osam godina. Svakodnevno su se slali materijali i edukativni video linkovi za 234 mališana širom Bosne i Hercegovin. Pored zabavno – kreativnih aktivnosti organizirane su i za online konsultacije sa roditeljima. Riječ je bila o 1:1 online konsultacijama sa edukatorima. Roditelji su imali priliku da diskutiraju o svemu što rade tijekom tjedna, postave pitanja, riješe nedoumice i dobiju savjete kako da bolje i uspješnije primijene neke od prikazanih taktika u lekcijama i aktivnostima“, objašnjava naša sagovornica.

Uglavnom znamo da je za djecu iz autističnog spektra a što su najčešći korisnici EDUS-a važno da ne mijenjaju svoju rutinu, a pandemijski uslovi promijenili su svima način života. Zanimalo nas je kako se na njih odrazila potpuna promjena dnevne dinamike i kako uopšte djeci iz autističnog spektra približiti opasnosti koje postojanje koronavirusa podrazumijeva.

„Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najvažnija da kažemo i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka. Djeca iz autističnog spektra ne vole da mijenjaju rutine i to često zna biti frustrirajući okidač pri promjenama te iste rutine. To nikako ne znači da ne trebamo mijenjati rutine, pogotovo ako se radi o mijenjanju rutina koje su funkcionalne i svrsishodne.

Kako je svako dijete drugačije, roditelji će najbolje znati kako na najbolji mogući način naglasiti djetetu/ci da je važno da odgovorno postupamo prema zdravlju i samima sebi. Ovisno o uzrastu djeteta potrebno je prilagoditi aktivnosti njihovim interesima“, smatra projektna menadžerica organizacije koja je odmah po okončanju izolacije nastavila sa edukacijom i radionicama u manjim grupama.
„Kako EDUS, a ni mališani koji su uključeni u naš program nisu pravili pauze u radu nije bilo prostora za regresiju. Proces prilagodbe nije bio zahtjevan jer nismo imali osjećaj da se dosta toga promijenilo, osim što smo se prilagodili sigurnosnim mjerama i u svakom trenutku pazili na preporučene mjere zaštite od koronavirusa. Ipak prilagodba je utoliko otežana, jer smo morali prilagoditi broj djece prostoru“, zaključuje na kraju Elmedina Grobović.

Važno je napomenuti da EDUS uvijek nastoji radi sistematski, ne educirajući samo dijete nego i one koji su važni u njihovom okruženju, od roditelja do stručnjaka/inja koji dolaze u dodir s djetetom.
Kao eksperimentalni program s djecom ne podliježe postojećim normativima nego iziskuje veći broj sati rada. Bez obzira na izazove i dalje istrajavaju u misiji ostvarivanja punog potencijala svakog djeteta a broj ljudi koji im se javljaju najveća je potvrda kvaliteta rada ovog Udruženja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Jan Bolić, pisac: U općem pesimizmu, ljudi bi i pesimizam trebali prihvatiti

Krajem prošle godine, u izdanju Beletre, dvadesetpetogodišnji riječki autor Jan Bolić objavio je svoju četvrtu knjigu. Riječ je o naslovu “Život koji želiš živjeti” i koja je inspirisana iskustvom velike traume nakon koje je s još više radosti prigrlio život.
Spinalna mišićna atrofija tip 2 dijagnoza je zbog koje Jan Bolić nijedan dio tijela ne može pokrenuti samostalno. Njegove knjige i drugi tekstovi nastaju zahvaljujući tipkanju jednim prstom.
“Da nisam prihvatio svoju bolest i sve što mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih ništa mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?”, kaže Jan kojeg je mama naučila živjeti kao da bolesti nema.

Jan i ja smo nekoliko godina prijatelji na Facebooku, u te godine smjestili su se i neki dani za koje sam mislila da ih je bolje prespavati, sve dok ne vidim neki od njegovih statusa iz repertoara “Život je lijep”. Tada bih obično imala grizodušje zbog nemanja zahvalnosti.
O tome kako je postići i drugim životnim vrijednostima govorio je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

NAKON PRONALASKA UNUTARNJEG MIRA NIŠTA VIŠE NIJE POTREBNO ČOVJEKU

U svojoj novoj knjizi „Život koji želiš živjeti“ pisao si o trenucima u kojima si shvatio koliko je život krhak a riječ je o situaciji kada si bio u komi na intenzivnoj njezi.
Vjeruješ da kada to shvatimo počnemo drugačije doživljavati život, cijeniti stvari oko sebe, pa vjeruješ i da će godina za nama imati jednak efekt. Možemo li ipak biti toliko optimistični i vjerovati da ljudi mogu usvojiti lekcije i kada nisu direktno pogođeni COVID-om, potresom ili nekom neizlječivom bolešću koja ih onemogućava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti?

Iskreno, vjerujem da kada čovjek doživi tako nešto u vlastitom životu, počne drukčije gledati život i sve ono što ga čini. Iako situacija s pandemijom ne utječe izravno na svakog i zbog toga mislim da je ipak manji utjecaj na čovjeka, nego kada ga se tiče izravno.
Ali da, kada se izravno dogodi čovjeku mislim da to jako utječe na njega. I svatko može usvojiti lekcije nakon takvih događaja, no uvijek ostaje pitanje, hoće li?
Mene je promijenilo, a razgovarao sam s još nekim ljudima koji su doživjeli slične stvari, npr. komu, nesreću itd, i na kraju shvatio nešto što sam i sam pronašao nakon svega! Mir. Unutarnji mir. Tada više ništa nije potrebno čovjeku.

Jedna od cjelina u tvojoj knjizi podrazumijeva prihvatanje – prihvatanje svega što naš život podrazumijeva a što je preduslov za stvaranje boljeg. Ti jesi apsolutno pozvan da pišeš i govoriš o tome, ali kako druge u opšem pesimizmu u to uvjeriti? Kako iz tvoje životne perspektive koja podrazumijeva neophodnost stalne pomoći drugih, u tvom slučaju tvoje mama i bake, izgleda ljudska nespremnost na prihvatanje? Naprimjer čovjeka koji živi bez ikakvih formalnih poteškoća i koji ne može dobro da pronađe u svakodnevici za razliku od tebe koji to uspijevaš bez obzira na prepreke koje ta svakodnevica nosi?

Sve počinje od prihvaćanja! Ljudi u općem pesimizmu, bi trebali i taj pesimizam prihvatiti i zapitati se što im on dobroga donosi. Bez obzira na to što se sve događa oko nas, sami odlučujemo hoćemo li biti takvi. Prihvaćanjem svih stvari oko nas i u nama, oslobađamo se granica za duhovni rast. Zašto? Jer postajemo svjesni da ne možemo na sve, stvari koje se događaju, utjecati! Ali možemo utjecati na to kako ćemo mi reagirati na njih.
Da nisam prihvatio svoju bolest i sve što mi ona nosi, samo bih živio u agoniji, a ne bih ništa mogao promijeniti. Ta agonija bi mi donijela samo bol, čemu?
Često ljudi nisu zahvalni i ne vide koliko zaista imaju. Usredotočeni su na stvari koje nemaju i gube vrijeme da te stvari pridobe, a najvjerojatnije ih neće nikad dobiti.

Tvoja knjiga je namijenjena svima kojima u određenom trenutku ponestane inspiracije i motivacije, koji ne vide motiva za zahvalnost koja je nužna na našem životnom putu. Kako tebi polazi za rukom da uvijek pronađeš i razloge i snagu za zahvalnost i kako to prenijeti na druge ljudi koji pod povodom za zahvalnost ne vide sitne životne radosti?

Zahvalan sam na svakom novom danu kojeg doživim. Iskreno, do sada sam uvijek imao snage i razloge biti zahvalan, jer uostalom što mi nedostaje. Ništa, imam osobe koje su mi važne u životu, dobro su, ja sam dobro, zar mi je potrebno više?
Dišem, smijem se, pišem, radim ono što me čini istinski sretnim… Ne trebam više, jako sam zahvalan na tome.
To je ono što sam prije spomenuo, ljudi su usredotočeni na ono što nemaju, pa zbog toga im ta zahvalnost ne donosi toliko mira, sreće i motivacije i spokojstva.
Jedna jako važna stvar koju bih podijelio, a to je da svi mi imamo nekakve prepreke i teškoće, možda i uvjerenja, ali to nije razlog da se odustane. Samo je bitno kako ćemo na te životne prepreke i poteškoće gledati.
Zato sam pisao u novoj knjizi stvarne trenutke iz mojeg života, kako bih pokazao i kako bih ohrabrio druge ljude na taj život koji vrijedi. Jer život nije samo obično preživljavanje, život se živi, živi ga se u sadašnjem trenutku potpuno svjesno!
Knjiga „Život koji želiš živjeti“ trebala bi ljude potaknuti i pokazati im kako da počnu zaista živjeti ispunjen, sretan život i kako slijediti svoj put!

Ko su tvoji prvi čitatelji/ice prije nego što knjiga bude objavljena, da li su to mama i baka kao dio redovne podrške u svim segmentima ili ipak konsultuješ i neke van najužeg porodičnog okruženja?

Ono što napišem uglavnom prvo čita mama, ali ne uvijek. Volim čuti mišljenje pa onda objaviti. No, ona pročita fragmente i ne sve!
A ponekad objavim odmah na Večernjaku ili društvenim mrežama pa su moji pratitelji prvi koji čitaju! Jako sam im zahvalan jer su mi oni ogromna podrška u radu i životu. Sve je više pratitelja i veoma mi je drago što imam njihovo povjerenje!

Osim nove knjige jedna od važnih novosti u tvom životu je i mogućnost primanja novog lijeka koji je u Evropi još uvijek u fazi kliničkog ispitivanja. Tome je prethodila duga borba da se uopše omogući njegovo primanje osobama starijim od osamnaest godina.

Znači ovo je prvi lijek koji pijem za bolest. Risdiplam i u obliku sirupa je. A lijek koji je prvi odobren u Hrvatskoj je Spinraza i on se primjenjuje impliciranjem lijeka izravno u leđnu moždinu. Taj postupak je dosta otežan i bolan, a kasnije i zadaje neke nuspojave. Obzirom na položaj mojeg tijela vjerojatno ga ne bih mogao ni primiti. No, lijek ovaj koji uzimam Risdiplam, je bolji jer je to sirup koji uzimam svaki dan kroz usta. Lijek me neće izliječiti, ali će mi zaustaviti bolest i neke mišićne na tijelu koji još nisu oštećeni ojačati ili povratiti. A to je jako puno! Moram podijeliti s vama, osjetim i pomak, jači mi je vrat, lijeva ruka i noga. To nije puno, ali ipak osjetim.

MAMA ME JE NAUČILA ŽIVJETI BEZ BOLESTI IAKO BOLEST IMAM

Kako je u Hrvatskoj regulisana finansijska skrb države za osobe koje su ovisne o brizi drugih?

Financijska skrb države za osobe s invaliditetom je loša. Moja mama na sreću još može raditi, jer je nona sa mnom dok mama radi, ali da ne može raditi, dobivala bi od države 4000 kn kao roditelj njegovatelj, a to je jako malo. Dobivam i ja invalidninu, ali ja to zovem sirotinja.

Upravo dok pišem pitanja za tebe ti si putem Facebooka ponudio pomoć u vidu dopisivanja i razgovora sa svim ljudima koji se ne osjećaju dobro zbog potresa, jer vjeruješ da si u boljoj poziciji samim tim što je Rijeka bila pošteđena stradanja koja su se dogodila u drugim dijelovima Hrvatske.
Uz sav pozitivan stav koji imaš prema životu ipak moram pitati kako baš toliko snage pronalaziš za sve što činiš?

Ponekad imam ja svoje loše dane, ali to je život. No, to ne znači da moram biti ogorčen, ljut i frustriran na sebe i cijeli svijet. To nije život! Život je prekrasan i on pruža puno prekrasnih stvari koje mi ne smijemo propustiti. Mnogi ljudi to propuštaju.
Nikad nisam zagovarao da ako se sad nasmijete i mislite na lijepu plažu da će svi vaši problemi nestati. Neće, to ne ide tako! U životu se treba boriti, suočiti s izazovima, ali treba znati i vidjeti prave vrijednosti koje nas čine bogatima! I to treba njegovati jer samo to ostaje!
Snagu za sve mi daju trenutci koje proživljavam sa osobama koje su mi važne. Snagu mi daje sve ono što čini moj život! Živim sad i u ovom trenutku!

U novoj knjizi si pisao i o iskustvu tvoje mame kojoj su, kad ti je bila jedna godina a bolest dijagnosticirana, prilikom obraćanja jednoj udruzi savjetovali da te ostavi u ustanovi, jer je „jako mlada i život je pred njom“. Mama to naravno nikada nije učinila.
Razgovarate li danas o tome, o svim situacijama sa kojima se nosila dok si ti bio još uvijek mali, koliko joj je bilo potrebno snage da prevaziđe poteškoće koje je nesređeno, u njenom slučaju postratno društvo, postavljalo?

Pričamo povremeno, sada sve manje o prošlosti jer je to prošlo. Inače moja mama je jako pozitivna i ona me, kada sam bio mali, uvijek nosila svugdje sa sobom. Zato mislim da me tako naučila da budem otvoren i da se nikada ne osjećam manje vrijedno zbog bolesti koju imam. Normalno da je to sve bilo teško prolaziti i sada je ponekad, pa i u budućnosti će vjerojatno biti, ali kažem, to je život. Naučila me živjeti bez bolesti iako imam bolest. Danas živim bez ikakvih frustracija ili nezadovoljstva jer je bolest toliko mizerna kao da je nemam.

NE ODUSTAJEM, SLIJEDIM SVOJ PUT

Kako izgleda vaša dnevna organizacija? Kakav je tvoj jedan prosječan dan?

Naš dan izgleda normalno, naravno, radim sve što i drugi. Samo što ja ne mogu samostalno pomaknuti ni jedan dio tijela, za sve mi treba pomoć. Zato je uvijek netko sa mnom, odnosno mama ili nona. Treba mi pomoć za apsolutno sve. Samo što mi više vremena treba za sve, jer imam i više potreba, ali sve je normalno. Izlazimo van, supermarkete, kafiće, knjižare i sve drugo. Obavezno idem na promocije svojih kolega…
Uživam u kavi i čitam knjige. Pišem!
Pišem jednim prstom kojeg mogu pomaknuti i s njim tipkam po zaslonu pametnog telefona iPhonea, i tako nastaju moja djela. I sve što pišem!

Kako je protekao period tvog školovanja, posebno u osnovnoj školi, kad pretpostavljam nisi bio blizu svjetonazora koje danas njeguješ a znamo da vršnjačko okruženje u tom uzrastu ne znači uvijek i prijateljsko okruženje.

Uvijek sam bio drukčiji, ali ne mislim na fizički izgled nego mentalno, mislim da sam bio zreliji. To bih jedino mogao pripisati mojoj životnoj situaciji u kojoj se nalazim.
Oduvijek sam jako otvoren i prilagodljiv zato sam zaista proveo lijepo vrijeme u školi. Imao sam predivnu učiteljicu koja nije radila razliku među nama i moji školski prijatelji su jako pazili na mene. Zaista prekrasno. Dan danas sam ostao s nekima više s nekima manje u kontaktu i to su danas divni ljudi. Siguran sam i da će oni uvijek znati priskočiti u pomoć nekoj osobi s invaliditetom i znat će kako se odnositi prema njima. Tako da ih smatraju samo ljudima, jer svi smo mi ljudi jednaki!

Pored svi briga koje imaju ljudi koji ulaze u svijet književnosti ti si imao i dodatnu poteškoću koja je podrazumijevala mogućnost pisanja sa samo jednim prstom.
I pored tog limitirajućeg faktora iza tebe su četiri objavljene knjige. Koliko je u svakom smislu pa i fizički bilo zahtjevno ostvariti svoje snove koji su bili neodvojivi od književnosti?

Kako sam prije spomenuo da, ja pišem jednim prstom, tako nastaju moje knjige. Udarajući po zaslonu, noću, uporno, potpuno predano, svako slovo i svaku emociju predajem papiru.
Moj san je pisati knjige i kroz njih progovarati, ukazivati na nejednakost, na sve što me smeta u društvu, zabavljati, pa inspirirati i motivirati ljude!
Želja za pisanjem, za napisati još jedno slovo, još jednu rečenicu, još jednu knjigu jača je od bilo kakve prepreke! Ne pišem samo knjige nego sve ostalo što čini moj rad, na društvenim mrežama ili ostalom angažmanu, ne može me zaustaviti niti jedna planina!
Kad nešto zamislim, dat ću sve od sebe da to i ostvarim. Uporan sam jako i to me gura! Ne odustajem! Slijedim svoj put!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Školovanje djece i mladih po prilagođenom programu tokom pandemije koronavirusa: Specijalizirana edukacija i rehabilitacija moraju se realizovati u direktnom kontaktu

Ilustracija preuzeta sa www.mobilnost.hr

Pandemija koronavirusa nametnula je posebne izazove realizovanju nastavnog procesa u svim nivoima obrazovanja. Dodatno zahtjevna bila je realizacija nastave na daljinu za učenike/ce sa određenim poteškoćama, kao što su polaznici/e Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima i u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“. Osim što sprovode nastavu po prilagođenom programu, ove dvije obrazovne ustanove imaju i internate za korisnike/ce koji žive van Sarajeva (Mjedenica ima i vrtić) a što je podrazumijevao privremeno obustavljanje internatskih usluga i povratak djece u svoje domove te obavezu nenaviknutih roditelja da svakodnevno s njima savladavaju gradivo.
O školovanju djece s poteškoćama tokom pandemije COVID-a govore direktor/ca Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i Zavoda „Mjedenica“.

Piše: Kristina Ljevak

„Učenici Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu dolaze iz cijele BiH. Na samom početku kada je proglašeno vanredno stanje, veliki broj učenika iz drugih kantona i entiteta RS je bio u našem internatu. Prvi zadatak je bio na najbezbjedniji način sve učenike poslati kućama, pa smo tek nakon toga mogli razmišljati o početku online nastave. Do početka mjeseca aprila smo se reorganizovali i sa učenicima počeli raditi putem Vibera, maila i telefonskih poziva. U toku mjeseca aprila smo dobili pristup platformi (Office 365) za online nastavu. Problem je nastao kada su svi učenici trebali da pristupe platformi, jer pored učenika koji imaju samo probleme s vidom, naš Centar obrazuje i učenike sa kombinovanim teškoćama uz oštećenje vida. Ipak smo do kraja nastavne godine radili kombinovani online pristup putem raznih metoda i aplikacija kako bi svi učenici dobili potrebno znanje“, objašnjava Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.

Prema odluci koju je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo dostavilo 11. marta 2020. godine u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ,,Mjedenica” prekinut je redovan proces u osnovnoj školi ustanove. „Obustavljen je dolazak korisnika u radionice za radnu okupaciju, a rad u vrtiću i produženom boravku organiziran je u skladu sa općim mjerama prevencije prema uputama Kriznog štaba, dok je 44 korisnika internata Zavoda vraćeno kućama budući da dolaze iz drugih kantona. Naredbom od 16.03.2020. godine je obustavljen rad vrtića i produženog boravka. Zavod ‘Mjedenica’, nije imao platformu, i još uvijek je nema budući da smo uputili zahtjev ministarstvu za njeno uspostavljanje“, kaže Mirsada Čakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ”Mjedenica”.

OGRANIČENJA ONLINE NASTAVE

Vijeće roditelja Kantona Sarajevo i Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu obezbijedili su svim učenicima/ama opremu za online nastavu, ali ona nije bila adekvatna za dugoročno korištenje. Ali kako je već rečeno, tipični oblik edukacije nije jedini koji se realizuje u Centru, specijalizirani oblik nastave i rehabilitacija nisu mogući na daljinu.
„Sve je to funkcionisalo do druge polovine maja kada je dotrajala i stara informatička oprema počela otkazivati, ali smo uspjeli nastavnu godinu privesti kraju i svi učenici su uspješno završili školsku godinu.
Problem se javlja na polju rehabilitacijskih i specijaliziranih programa koji se moraju realizovati u direktnom kontaktu sa slijepim i slabovidnim osobama (obuka orijentacije i kretanje sa bijelim štapom, programirano vježbanje vida, vizuelne procjene, senzorna integracija, obuka Brajevog pisma, informatička obuka…). Nemoguće je ove programe realizovati putem online metoda. Bez ovih vještina naši učenici gube veliki broj kompetencija i sposobnosti u svom svakodnevnom privatnom ali i profesionalnom životu“, objašnjava direktor Centra.

Umjesto pohađanja vrtića, mališani koji su bili korisnici/e ovih usluga u Zavodu „Mjedenica“ radili su kući sa svojim roditeljima/kama po programu koji su im dostavljali odgajatelji/ce.
„Zahvaljujući spremnosti, stručnosti i profesionalnosti odgajatelja vrtića, djeca su svakodnevno bila uključena u rad kroz individualne edukativne programe koji su prosljeđivan roditeljima online putem. Na isti način realizovao se i savjetodavni rad sa roditeljima, a u cilju što bolje realizacije tih aktivnosti u kućnim uslovima“, govori direktorica Čakal dodajući da su za roditelje organizovane dodatne upute i instruktivno-savjetodavni rad s namjerom prevazilaženja izazova tokom rada u kućnom okruženju u cilju korekcije određenih oblika ponašanja.

„Sve stručne službe Zavoda uključene su kao podrška djeci, roditeljima, nastavnicima u online formi. Posebna pažnja je posvećena djeci koja su do početka online nastave bila uključena u psihološki tretman, ali i onoj djeci koja su bila pod rizikom za pojavu neprihvatljivih oblika ponašanja u kućnim uslovima, kao i njihovim roditeljima“, navodi naša sagovornica.
I neophodni logopedski tretmani za štićenike/ce Zavoda „Mjedenica“ realizovani su putem Vibera.

Od septembra aktuelne školske godine krenuli su sa kombinovanom nastavom u trajanju časa od 30 minuta za učenike/ce čiji su roditelji odabrali pogađanje nastave, dok je za one koji nisu bili spremni za povratak djece u škole u COVID uslovima nastavljena da se realizuje nastava na daljinu.
Vrata internata su bila ponovo otvorena i u njemu je od septembra boravilo 15 učenika/ca.

„Od početka septembra sa redovnim radom krenuo je i vrtić Sunce u Mjedenici, kao i radionice za radnu okupaciju. U navedenom period najveću snagu smo crpili iz sopstvenih ljudskih i tehničkih resursa“, zaključuje Mirsada Čakal, direktorica JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“.

CENTAR MORA BITI DOSTUPAN SVIM SLIJEPIM I SLABOVIDNIM

I u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu nastava se od septembra odvija po kombinovanom modelu. Do sredine oktobra Centar nije imao suglasnost resornog kantonalnog ministarstva za početak rada internata pa je jedan dio učenika/ca bio prinuđen da ostane kući.

Važno je napomenuti da je ovaj Centar jedina škola ovakve vrste u cijeloj Bosni i Hercegovini i da različite vrste izazova nosi rad na daljinu sa slijepim i slabovidnim učenicima/ama a različite sa onima koji/e imaju kombinovane poteškoće.
„Ministarstvo obrazovanja KS je u orgnizovalo webinare za edukaciju nastavnika za rad na različitim platformama. To se pokazalo korisno za rad sa učenicima koji pored oštećenja vida nemaju drugih pratećih problema, ali učenici s kombinovanim teškoćama uz sljepoću i slabovidnost su praktično imali malu ili nikakvu mogućnost pristupa platformi. Za ove učenike nastavnici Centra su pronalazili različite metode komunikacije i realizacije nastavnog plana i programa. S obzirom da je Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu jedina specijalizirana ustanova za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece i omladine u našoj zemlji, teško je očekivati da neko može dati neki savjet ili ponuditi instant rješenje ovog problema i novonastale situacije. Prirodnije je očekivati da Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu sa svojom 73 godine dugom tradicijom ponudi najbolja rješenja i da smjernice za rad kako ministarstvima obrazovanja na svim nivoima u BiH, tako i kolegama koji rade u redovnim školama, a koji i svojim razredima imaju slijepe i slabovidne učenike, a svakako da smo otvoreni da pružimo podršku i roditeljima slijepe i slabovidne djece u našoj zemlji, kao i slijepim i slabovidnim osobama svih uzrasnih kategorija“, zaključuje Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu i na kraju dodaje ono što je posebno važno znati.
„Mi u Centru smatramo da jedna javna ustanova kao što je Centar mora biti na raspolaganju svim slijepim i slabovidnim osobama bez obzira u kojem dijelu naše zemlje se oni školuju, obrazuju, rade ili žive. Mi moramo biti njihov servis.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.