Nejednakost i neprivilegovanost kao romska svakodnevica

Foto: Mondo/ Stefan Stojanović

Početna, utopijska vjera u jednakost koju će među građanima/kama stvoriti pandemija koronavirusa brzo se raspršila, odmah nakon prvih vijesti o poziciji onih koji su i prije novonastalih okolnosti bili/e na margini, poput bosanskohercegovačkih Roma i Romkinja zaboravljenih i tokom pandemije.
Osim što im je život dodatno bio otežan suštinski se ništa nije promijenilo. „Nejednakost i neprivilegovanost je nažalost svakodnevica Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini“, kaže na početku razgovora Aida Mehdić, magistrica socijalne pedagogije i koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.

Piše: Kristina Ljevak

„Udruženje Bolja budućnost Grada Tuzla u saradnji sa Ženskom romskom mrežom ‘Uspjeh’ uz podršku Care International, Balkans izradilo je zagovarački dokument ‘Uticaj pandemije na romske zajednice u Bosni i Hercegovini’ gdje smo nastojali prikazati stanje u romskim zajednicama prije i poslije pandemije. Pandemija se neminovno loše odrazila, možemo reći na čitav svijet, ali uzimajući u obzir polazne osnove romske zajednice i većinske populacije u Bosni i Hercegovini, neminovno je da su posljedice na romsku zajednicu daleko teže i pogubnije. Prije svega, diskriminatoran stav prema romskoj populaciji, stanje u romskim zajednicama i uobičajeni načini zarade u romske populacije dodatno su izolovali romsku zajednicu tokom pandemije, što se odrazilo generalno na njihove živote u svim segmentima: obrazovnom, ekonomskom, zdravstvenom, društvenom… Ženska romska mreža zajedno, ali i sve njene članice zasebno, tokom pandemije osigurale su nekoliko stotina paketa pomoći romskim porodicama širom Bosne i Hercegovine, uključujući prehrambene i higijenske pakete, dezinfekciona sredstva, zaštitne maske i rukavice, prehranu i ostale potrepštine za bebe… Gotovo svakodnevno, čak i u jeku same panedemije i ograničenog kretanja naše aktivistice su bila na terenu u želji da Romima i Romkinjama olakšaju svakodnevicu, jer su se nerijetko susretale sa situacijama da ljudi, bukvalno, nisu imali šta da jedu. Neke od tih aktivnosti i projekata i danas su aktuelni, objašnjava Aida Mehdić.
Slično misli i Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara-Romskog informativnog centra koja primjećuje kako je pandemija koronavirusa na globalnom nivou pokazala kako države reaguju u kriznim situacijama tj. koliko su države funkcionalne i koliko stručno, kvalitetno, odgovorno i brzo reaguju, koliko i kako su stručni efikasni zdravstveni sistemi.

ROMSKA NASELJA BEZ VODE ZA PIĆE

„Pandemija je pokazala na žalost u kojim socio-ekonomskim uslovima romska zajednica živi i koliko su svi procesi koji se realizuju u proteklih 15 godina bili kvalitetni tj. koliko su spori i koliko ima propusta u realizaciji nekih projekata.
Na samom početku pandemije u mjesecu martu, Kali Sara je u saradnji sa drugim lokalnim romskim organizacijama uradila mapiranje naselja porodica koje imaju ograničen ili skoro nikakav pristup vodi za piće kao i pristup tehničkoj vodi, struji, kanalizaciji, infrastrukturi… Na žalost to mapiranje je pokazalo da ima na desetine naselja u BiH u kojima romske porodice nemaju pristup vodi za piće, nemaju adekvatne uslove za stanovanje, da su u dodatnom riziku od pandemije jer je voda prvi i najvažniji način prevencije od pandemije.
Na osnovu informacija sa terena, posebno u vrijeme uvođenja policijskog sata i ograničenja kretanja, bilo je jasno da je potrebna hitna pomoć porodicama jer veliki broj porodica nije mogao da svojim radom obezbjedi dnevne potrebe hrane za svoje porodice.
Kali Sara je na početku iskoristila koordinacioni mehanizam REYN mreže (mreža za rani razvoj romske djece kojom koordinira Kali Sara) putem koje je poslala na stotine dopisa/apela međunarodnim organizacijama kao i predstavnicima institucija – općinama i ministarstvima, kriznim štabovima, Crvenom krstu, kako sa zahtjevom za hitno usvajanje državnog budžeta tako i za hitnu humanitarnu pomoć romskoj zajednici u BiH.
Pored slanja dopisa na dnevnoj osnovi smo bili u komunikaciji sa predstavnicima vlasti prije svega opštinama – vršeći doslovno pritisak na njih da i oni učestvuju u izdvajanju sredstava. Apel za pomoć urodio je plodom jer su neke opštine to i uradile, a neke su vrlo jasno rekle da nemaju tu mogućnost.
Kali Sara je također bila u stalnom kontaktu sa velikim brojem međunarodnih organizacija i sve informacije sa terena bile su im na dnevnoj osnovi dostavljene.
Prema podacima koje mi imamo oko četiri hiljade romskih porodica je bilo obuhvaćeno humanitarnom pomoći od marta do septembra mjeseca u cijeloj BiH.
Koristim ovu priliku da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovim aktivnostima a posebno se zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su među prvim prepoznale problem i svoje projektne aktivnosti i budžete preusmjerili na hitnu intervenciju za najugroženije porodice u BiH“, govori Sanela Bešić.

NEPISMENA DJECA U ŠESTOM RAZREDU OSNOVNE ŠKOLE

O obrazovanju kao preduslovu za bolji život Roma i Romkinja stalno govorimo i slušamo ali se rijetko odmaknemo od deklarativne podrške i zagovaranja. Svu našu nejednakost i socijalnu isključenost imali smo priliku vidjeti i na primjeru obrazovanja u kontekstu pandemije koronavirusa, kada je nastava prelaskom na online sistem, prestala biti dostupna za sve. Informacije koje posjeduju naše sagovornice govori o tome da određeni broj romske djece nije imao pristup nastavi zbog niza otežavajućih okolnosti.
„Od neposjedovanja adekvatnih ili bilo kakvih tehničkih uređaja, pristupa internetu, kao i neadekvatnog prostora u kojem djeca borave za provedbu nastave. Treba uzeti u obzir da postoje porodice u kojima se školuje troje ili četvero djece, a imaju samo jedan telefon, ili gdje po sedmero-osmero članova porodice živi u jednoj ili dvije prostorije. Također, jedan od problema koji se pokazao kao otežavajuća okolnost jeste nepismenost roditelja koji nisu mogli da pomognu djeci da savladaju određeno gradivo. Prema informacijama sa terena, dvoje djece napustilo je školu tokom pandemije, a nekolicina djece nikada nije pristupila online nastavi, a da pri tom niko nije reagovao na to, niti dao roditeljima povratnu informaciju o ‘sudbini’ tog djeteta u kontekstu daljeg školovanja. Treba izuzeti prosvjetne radnike i radnice, koji su se prema riječima roditelja, pokazali kao izuzetno susretljivi, te su dostavljali radne listove i gradivo djeci u hard kopijama da ne bi zaostajali u gradivu“, govori Aida Mehdić.

Aida Mehdić, koordinatorica Ženske romske mreže “Uspjeh”

Kali Sara je tokom prva dva mjeseca pandemije koronavirusa prikupljala podatke o načinima na koji djeca bez interneta i uređaja za njegovo korištenje mogu pratiti online nastavu.
„Ono što smo dobili kao odgovore od strane škola ali i roditelja je da takva djeca moraju ići do škola da preuzmu isprintani materijal. U tom periodu smo od škola tražili da nam dostave broj učenika koji ne mogu pratiti online nastavu i te informacije smo dostavljali međunarodnim organizacijama koje su u tom momentu kupovale laptope ili tablete. I zahvaljujući upravo međunarodnim organizacijama u prvom redu, veći broj djece je dobio tablete i bio im je plaćen internet.
U sklopu projekta ‘Napredne tehnologije za efikasno obrazovanje romske djece od predškolskog do završetka srednjoškolskog obrazovanja u BiH’ koji se implementirao od početka juna do kraja avgusta 2020. godine na području 18 općina u Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu, Srednjobosanskom kantonu, Kantonu Sarajevo i Republici Srpskoj, kojeg je finansirao i tehnički podržao Romski obrazovni fond (REF), a implementira Udruženje Roma ‘Euro Rom’ u partnerstvu sa NVO-ima: Centar za podršku Roma ‘Romalen’ Kakanj, Udruženje Roma Jačanje-Zuralipe Vitez, Kali Sara-Romski informativni centar Sarajevo i Savez NVO Roma RS, obezbjeđeni su za 233 djece tableti i internet ali i časovi sa tutorima kako bi nadoknadili gradivo koje su propustili.
U sklopu ovog projekta identifikovali smo niz problem sa kojima se porodice suočavaju zbog sistema online nastave. To su neadekvatni uslovi stanovanja u kojima porodica živi u objektu u kojem nema struje ili nepismenost roditelja ali i veliki broj njih koji ne znaju da instaliraju program preko kojeg škole realiziraju online nastavu.
Činjenica je da smo u toku realizacije ovog projekta identifikovali djecu koja ne znaju da čitaju i pišu i ako su peti ili šesti razred i da su tutori morali da za njih pripreme posebne programe kako bi djeca mogla da prate nastavu.
Online nastava ne može zamijeniti tradicionalni način praćenja nastave jer je odlazak u školu i rad sa učiteljima/cama nezamjenjiv, a činjenica je da veliki broj roditelja nije u mogućnosti da pomogne svojoj djeci u praćenju i pisanju zadaće“, kaže Sanela Bešić.

PANDEMIJA I CJELODNEVNO NASILJE

Svjedočili/e smo i još uvijek svjedočimo porastu broja nasilja nad ženama na globalnom nivou zbog pandemije koronavirusa. Žene Romkinje zbog skučenih stambenih uslova, već spomenutog problema realizacije online nastave, neizvjesnih prihoda u svakako siromašnim zajednicama, bile su u većem riziku od rodno uslovljenog nasilja. I ovoga puta, kako kaže Aida Mehdić, nikakvih značajnijih posljedica po nasilnike nije bilo.

„Prema svjedočenjima sa terena policija je dolazila i opominjala nasilnike, ali nikakvih značajnih drugih posljedica po nasilnike nije bilo. Kako i same žrtve tvrde, neki od nasilnika bi se primirio neko vrijeme, dok su drugi ‘postajali još gori’. Tužna su svjedočenja koja kažu da su te žrtve i njihove porodice trpjele nasilje i prije, ali da su barem tokom dana bili mirni, jer nasilnik nije bio kući, a tokom pandemije morali su nasilje da trpe cjelodnevno“, objašnjava koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.
Povećan broj rodno uslovljenog nasilja tokom pandemije primjećuje i izvršna direktorica Kali Sara.
„I mi i većina naših kolega/ica iz NVO sektora se svakodnevno suočavamo sa prijavama žrtava nasilja u porodici. U toku je kampanja ’16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja’ koja je cilj da dovede u fokus poštivanje ljudskih prava i kako bi se osiguralo da državni i nedržavni akteri pokažu odgovornost za nasilje nad ženama. Veliki broj romskih nevladinih organizacija organizuju ulične aktivnosti, radionice i slično.
U svakom slučaju, svako na svoj način radi na prevenciji, a ono što Kali Sara radi ima direktnog uticaja i na borbu protiv nasilja u porodici kroz zagovaranje za socio-ekonomske reforme jer siromaštvo, nezaposlenost i ekonomska ovisnost žene od nasilnika su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u zajednici sa nasilnikom. Kad bi bilo više obrazovanih, zaposlenih i ekonomski nezavisih žena, sigurno bi bilo manje onih žena koje bi ostale u bračnoj zajednici u kojoj trpe nasilje u porodici. U isto vrijeme bi sigurno porastao i broj prijava za nasilje u porodici“, smatra Bešić.

Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara, foto: http://www.portal-udar.net/

O reproduktivnom zdravlju generalno, pa samim tim i o reproduktivnom zdravlju Romkinja tokom prva dva i po mjeseca pandemije koronavirusa i izolacije malo se govorilo. Više na osnovu iskustva a ne zvaničnih istraživanja znamo da je pružanje ginekoloških usluga najčešće podrazumijevalo samo hitne slučajeve uz činjenicu da u nekim mjestima u BiH ginekološke ambulante i ne postoje.
Romkinje su često diskriminisane u zdravstvu i mimo pandemijskih okolnosti.
„Posebno kada su ginekološke usluge u pitanju, jer se susreću sa različitim neprimjerenim komentarima. Poznato je da su zdravstvene usluge tokom pandemije bile ograničene za sve građane i građanke, pa tako i Romkinje i Rome. U pomenutom istraživanju upravo jedan od ispitivanih segmenata bio je tzv. rodno-zdravstveni aspekt, gdje su se određene ispitanice izjasnile da nisu imale pristup zdravstvenim uslugama, čak ni kao trudnice i da su dobijale određene neprikladne komentare u kontesktu trudnoće i ‘prekomjernog’ rađanja kod Romkinja. Upravo zbog otežanog pristupa generalno zdravstvu i ginekološkim uslugama, članice ŽRM ‘Uspjeh’ uz podršku različitIh donatora često organiziraju besplatne ginekološke i mamografske preglede za žene, koji su, nažalost ili nasreću, spasili nekoliko života“, objašnjava Mehdić.

INSTITUCIONALNO STVARANJE RAZLIKA IZMEĐU ROMSKE I VEĆINSKE DJECE

Ne možemo čekati da pandemija prođe pa da se vratimo nekim od ključnih problema vezanih za život i prava Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini a čini se da se oni koji odlučuju upravo tako i ponašaju, uzimajući COVID 19 kao univerzalni izgovor.
Jedna od iznimno važnih tema tiče se ugovorenih dječijih brakova čije su žrtve djevojčice Romkinje. Pred sudom advokati optuženih ova djela ne interpretiraju kao krivična nego kao dio „romske tradicije“ i „običajnog prava“ što naravno nema nikakvog utemeljenja u zakonskim propisima.
Ženska romska mreža „Uspjeh“ svojim aktivnostima nastoji zaštiti prava i potrebe romskih žena i djevojčica. Do sada nažalost nije bilo pomaka u tretmanu ugovorenih dječijih brakova pred domaćim pravosuđem, kaže na kraju Aida Mehdić i dodaje:
„Do sada u tom kontekstu nije bilo pomaka. Mi smo nastojali i nastojimo da izvršimo pritisak na javnost da se stavovi kako šire društvene zajednice, tako i samih službenika koji se bave tim pitanjima promijeni. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izmijene stavovi, jer su oni ključni. Moram priznati da zakon ne prepoznaje razliku između romskog djeteta i djeteta iz većinske populacije, ali pojedinci službenici nažalost da.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Iskustvo žene, žrtve nasilja u porodici: Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski

Fotografija preuzeta sa www.whatworks.co.za

Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, tradicionalno se provodi kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ zahvaljujući kojoj brojne organizacije, udruženja i pojedinci/ke putem niza akcija pozivaju na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
Nasilje nad ženom u porodici ili partnerskom odnosu kompleksan je problem iz niza razloga, počevši od toga što nijedan nasilni odnos ne počinje nasiljem.
U patrijarhalnom društvu kakvo je naše žene nerijetko imaju osjećaj kako nemaju pravo da se bore za vlastitu bolju poziciju. Mnogo njih se nada da će jednog dana sve proći a odnos se vratiti na dane koji su prethodili nasilju.
Jedan od ključnih razloga ostanka u nasilnom odnosu je ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama države. Iako je odnos institucija, počevši od centara za socijalni rad koji nerijetko žrtvu savjetuju da se vrati nasilniku deprimirajući, činjenica je da žene žrtve rodno uslovljenog nasilja nisu same.
Iako marginalizovane, bez sistematske podrške, sigurne kuće su zaista sigurna mjesta za privremena zbrinjavanja žena žrtava nasilja i žrtva im se može obratiti u svako doba dana i noći kao što to mogu učiniti i svi/e oni/e koji primijete da se nasilje dešava.
O iskustvu boravka u sigurnoj kući i onome što je odlasku prethodilo govori jedna Sanja iz Sarajeva u želji da druge žene smognu snage i izbore se za vlastito dostojanstvo i život bez nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

MOJA BAJKA SE SRUŠILA, A SVIJET STAO

Sanja se udala za svoju prvu ljubav nakon šestogodišnje veze. Bili su vršnjaci i upoznali su se kada im je bilo osamnaest godina. Bila je u visokoj trudnoći kada su se vjenčali, nisu žurili s početkom zajedničkog života ali su njegovi roditelji vršili pritisak da to učine iako i sami nisu izgradili funkcionalnu porodicu. Njihov brak bio je daleko od skladnog. U Sanjinom tada nije bilo problema.
Rođenje Sanjinog dječaka donijela je radost u kuću u kojoj se živjelo u zajednici s muževljevim roditeljima. Kolektivna sreća zbog prinove i kućno blagostanje trajalo je ukupno dva mjeseca.

„Moj problem počinje nakon dva mjeseca, beba mala, muka s dojenjem, a muž dolazi ošamućen i zaljubljen. Sve sam ja to primijetila, osjetila al’ eto pomislila sam da mi se učinilo zbog vlastitog postporođajnog stanja.
I počnem čeprkati, uzmem mobitel i nađem poruke sa ženskom. Zabilježim broj i ujutro je nazovem kad je on otišao na posao.
Ona mi je rekla da se vole i da je nebitno što me je oženio i što imamo bebu.
Taj dan je bio najgori dan u mom životu. Moja bajka se srušila, a svijet stao.
Kad je muž došao s posla otvoreno sam ga pitala za nju i rekla sam da smo razgovarale. Nastao je haos. Tada me je prvi put udario. Istjerao me je iz našeg kreveta tako da sam spavala s njegovom mamom na bračnom krevetu dva mjeseca“, sjeća se Sanja početka kraja braka i početka fizičkog zlostavljanja. I jedno i drugo trajalo je još dugo.

Umjesto da uživa u prvim mjesecima majčinstva, Sanja je vrijeme provodila u strahu. Sve je podsjećalo na horor kako kaže.
„A on kad dođe s posla ima ručak i čistu odjeću, kao u hotelu. U osam bi izlazio da se vidi s njom i vraćao se kasno, noću, kao kabadahija.
Svaki put kad bi prišao djetetu, dijete bi počelo plakati. Onda bi samo spustio dijete i rekao – ti si kriva za to. Nekako sam sve istrpjela, uz Božju pomoć i pomoć njegove majke.
U međuvremenu mi je zabranio da me moja porodica posjećuje“, objašnjava Sanja koja je nakon prve faze agonije odlučila da „pruži šansu svom braku“ tako što će ona biti ta „koja će spustiti loptu“ uvodeći ponovo u dnevnu dinamiku zajedničku kafu i ručak.

ZAČARANI KRUG NASILJA

Ovo je trenutak u kojem će se oni/e nedovoljno upućeni/e ili bez vlastitog iskustva nasilja u porodici pitati zašto tada ili nakon onog prvog šamara nije bio kraj, zbog čega osoba koja je žrtva ima potrebu „popravljati“ poremećeni bračni odnos.
Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima, zbog toga nasilje u porodici i jeste kompleksan problem. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše nerijetko se ženi nameće uloga one koja je „dužna“ sačuvati porodicu, a tu je najčešće zajedničko dijete i briga za njegovu budućnost te potpuno opravdana ljudska vjera u mogućnost da se partner „vrati na staro“ jer nijedan nasilnik to nikada nije od početka ali i ljubav koja najčešće nažalost ne prestaje nakon prvog udarca što je slučaj i s našom sagovornicom.

„Iako ponižena pokušavala sam da mu se opet približim jer sam ga voljela, vjerujući da je ta druga žena samo bila prolazna avantura. Sve se smirilo i tako lijepo je bilo godinu. Onda nađem fotografije s njom. Opet problemi, opet udarac, pa se opet sve smiri“, kaže Sanja koja je u prvoj fazi nasilnog odnosa bila zaposlena što nije česta praksa jer je ekonomska ovisnost jedan od najčešćih razloga za ostanak u braku ispunjenom nasiljem. Ali tamo gdje postoji nasilje i nerazumijevanje i gdje je već onemogućen kontakt s porodicom iz koje je žrtva ponikla, logično je da će i uskraćivanje prilike za ostvarivanje vlastite zarade biti jedan od koraka nasilnika.
„Imala sam divan posao, pristojnu platu, službeni auto za korištenje. Bila sam uvijek dotjerana i uredna.
Što se tiče kućnih obaveza, računa, hrane, brige o djetetu… sve je bilo na meni.
Jedno jutro sam planirala da povedem sina na posao što sam često činila i usput sam rekla mužu da plati nekoliko računa. Nakon toga je nastao haos. To jutro sam samo željela da više izađem iz te kuće. Uzela sam svoje dijete i otišla na posao.
Tog dana sam razgovarala sa šefom i rekla da mi treba par dana, objasnivši zašto. Našla sam stan, pogledala vrtić… Umjesto da dođem kući s posla, samo sam mužu poslala poruku i sve mu rekla. Opet je nastao haos, svi su se aktivirali, zvali… Tri dana smo moj sin i ja živjeli i jedva disali u strahu. Onda sam slučajno srela muža. Zbog njegovog moljenja i kajanja i zbog zajedničkog djeteta odlučila sam da se vratim. Tri mjeseca je bilo sve kako treba, kao da ništa nije bilo ranije“, sjeća se Sanja onoga što u „začaranom krugu nasilja“ obično zovemo medenim mjesecom (ponekad se „protegne“ na tri) unutar kojih se nasilnik kaje zbog počinjenog te odnos ponovno poprima obrise onoga kakav je bio na početku, prije nasilja. To nikada ne traje dugo.
Nakon tri mjeseca privida sklada, Sanju je muž pratio, sačekao nakon posla, istukao nakon što je ušla u auto te natjerao da napusti posao.

„Sutra ujutro sam razdužila laptop, auto, mobitel i svu papirologiju. Brzom poštom sam dobila svoje dokumente o otkazu.
Godinu nakon toga sam živjela u ludilu jer sam do tada bila nezavisna žena s vlastitim primanjima. Tog momenta sam bila žena zatvorena u kući. Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski.
Trajalo je dvije godine nakon čega sam opet uspjela početi raditi. Kroz cijeli problem je i dalje ta druga žena prisutna. Nisam više mogla da trpim i ponovo sam našla dokaze o njima. Opet sam pakao doživjela. Moja prijateljica i njen muž su me posavjetovali da je jedino rješenje mog problema smještaj u sigurnu kuću. Poznavali su mog supruga i njegovu narav, znajući da je kabadahija koji se ničega ne boji.
Taj dan sam u pratnji tri policajca otišla u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu, on je nakon deset minuta bio uhapšen.
Ja sam sačekala socijalnog radnika i u pratnji policije sam otišla u Sigurnu kuću. Bez svog djeteta. Onako neispavana u strahu sam mislila da ću tada umrijeti.
Muž je samo prenoćio u policiji nakon čega su ga pustili.
Tu noć kad su me primili u Sigurnu kuću, samo su uzeli moje osnovne podatke i smjestili me u prijemni apartman. Dobila sam odjeću i ponudili su mi večeru. Prvih deset dana mi je bilo najteže. Nema mog djeteta, a ja u nepoznatom. Bilo nas je puno tada 39, od beba, male djece, djevojaka, starih žena… Imala sam i dnevne razgovore s koordinatoricama, divnim ženama i sa psihologom. Malo sam mentalno ojačala u tih 12 dana i dogovoren je susret s mojim djetetom u pratnji menadžerice sigurne kuće. Bilo je to prvo naše viđenje. I sad se sjećam toga. Bilo je prebolno. Ne daj Bože nikome“, govori naša sagovornica o traumatičnim iskustvima i sigurnosti Sigurne kuće. Riječ je o Sigurnoj kući u Sarajevu koja djeluje u okviru Fondacije lokalne demokratije.

PRONALAZAK VLASTITOG MIRA NAKON PODRŠKE STRUČNIH OSOBA

Nakon što je dobila rješenje o muževljevoj zabrani prilaska Sanja je mogla napustiti Sigurnu kuću. Uskoro je i počela raditi preko Centra za žene. U Sigurnoj kući je provela ukupno pola godine što je bilo od velikog značaja za Sanju.
„Pronašla sam svoj mir i imala sam podršku stručnih osoba“, napominje Sanja.
Boravkom u sigurnoj kući prije pet godina Sanja je okončala odnos ispunjen nasiljem. Veliki je uspjeh što nije bilo povratka nasilniku što je takođe nerijetka praksa nakon prvog boravka u sigurnoj kući.
Ako ste pomislili/e da li je jedini problem u njihovom braku bila ljubavnica za koju je Sanja saznala, odgovor je da. Nasilja nije bilo dok mužu nije otkrila da posjeduje informacije o njegovoj paralelnoj vezi.
Na pitanje šta je bio motiv njenog muža da ostane u braku, pored veze koju je imao, Sanja kaže kako je tvrdio da je voli i kako je uvijek paralelnu vezu negirao. Da nije govorio istinu potvrđuje i činjenica da je sada u braku s tom drugom osobom.
Danas ni njegova porodica s njim ne komunicira. Razlog zbog kojeg ni oni nisu reagovali u prvoj fazi nasilja Sanja objašnjava strahom, „bio je agresivan i svi su se udaljili od njega“, kaže.
Od tužbe za zlostavljanje do danas na sudu su imali samo tri ročišta i još uvijek ništa nakon toga, objašnjava Sanja koja je imala 33 godine kada se obratila za pomoć Sigurnoj kući. Nakon psihoterapijskog procesa tokom boravka, nije odlazila na psihoterapiju van Sigurne kuće jer je procijenjeno da nije potrebno.
„Sad sam dobro i sve loše sam otjerala od sebe“, kaže na kraju našeg razgovora Sanja koja bi s današnjim iskustvom sve drugačije učinila.
„S ovim iskustvom više nikada ne bih dopustila da mi se to ili slično dogodi. A dragim ženama poručujem da smognu snage i volje i da se izbore za sebe i pravo na normalan život. Jer kad te jednom udari, opet će. I kad ti nakon toga kaže da te voli znaj da te ne voli, jer voli samo sebe.“

Kontakti putem kojih se žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i gdje se može prijaviti nasilje kojem svjedočimo:

Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo

Telefon: 033 222 000, FBiH broj 1265
SOS telefon je dostupan 24/7. Fondacija lokalne demokratije pruža psihološku podršku i pomoć za krizne intervencije, daju informacije i savjete za dalje korake kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici. Na SOS telefon se može podnijeti i anonimna prijava za nasilje na osnovu koje se može poslati policija na adresu ili obavijestiti nadležni organ starateljstva-službu socijalne zaštite.
Mail: psihološka.podrška@bih.net.ba, shelters.1@bih.net.ba
Besplatna pravna pomoć: pravna.podrška@bih.net.ba ili na telefon +387 33 570 560

U.G. Vive žene, Tuzla

SOS telefon: 1265
Žrtve nasilja ili osobe koje su svjedoci/kinje nasilja u susjedstvu ili obitelji, mogu pored SOS telefona pozvati na brojeve telefona Udruženja građana „Vive Žene“ 035 224 310 ili 035 224 311.
Pored toga za žrtve koje imaju pristup društvenim mrežama, mogu uputiti poruku na FACEBOOK profil
Također, putem broja telefona 061 042 308 svi klijenti i klijentice mogu dobiti pomoć i podršku, kako psihološku kriznu pomoć i podršku zbog trenutne krize izazvane Corona virusom, tako i zbog nasilja uporodici. Broj je dostupan za aplikacije Viber, Messenger i Whatsapp.

“Medica” Zenica

Telefon: 062 800 858
Psihološko i pravno savjetovalište: 032 463 920
Mail: medica1@bih.net.ba

Fondacija “Lara” Bijeljina

SOS telefon – 1264
Telefon 24h – 066 810 800
Mail: ngo.lara@teol.net

“Udružene žene” Banja Luka
SOS telefon: 1246
Mail: office@unitedwomenbl.org
Facebook nalog: Fondacija Udružene žene.

“Žena BiH” Mostar

Telefon: 036 550 339
Mail: zenabih@bih.net.ba

U.G. “Budućnost” Modriča

SOS telefon: 1264
Dežurni telefon: 066 616 864

“Žene sa Une” Bihać

Telefon: 037 220-855
Mail: zena-una@bih.net.ba

Udružene žene – Udružene žene Banja Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Biljana Nedić, diplomirana žurnalistica i košarkašica: Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama

S Biljanom Nedić sve je moguće osim predstaviti je u jednoj rečenici. Žurnalistica i košarkašica u naslovu samo je početak znanja, vještina i interesovanja ove nesvakidašnje djevojke. Pored profesionalnog angažmana u banjalučkoj tvornici obuće Bema i igranja košarke u muškom košarkaškom klubu “Vrbas”, Biljana piše i objavljuje na vlastitom blogu Happy Be, slika, pleše, roni, kuha i raduje se životu s osmijehom i rijetkom vedrinom.
Srele smo se na sarajevskoj premijeri dokumentarnog filma “Zastani i poslušaj” koji će imati priliku pogledati i televizijska publika u subotu, 21. novembra u 15:40 na RTRS-u.
Razgovarale smo o zbiru interesovanja kojima je ispunila život, preprekama koje je nisu učinile ljutom, ženskom sportu koji je na margini, ljudima koji imaju sluha i emotivnim izborima koji nisu uslovljeni fizičkim karakteristikama.

Piše: Kristina Ljevak

Jedan moj profesor je govorio kako najviše vremena imamo kada najviše radimo. Čini mi se da ti svojim primjerom potvrđuješ ovu nesvakidašnju tezu. Ne znam šta me više fascinira, tvoja dnevna dinamika danas ili ona iz perioda studija što sam vidjela u ranijim intervjuima kada si uz fakultet i posao uspijevala da uživaš u svim svojim mnogobrojnim „vannastavnim“ aktivnostima i viđaš se s prijateljima.
Je li to dio odluke, naučene discipline ili se s takvom energijom čovjek jednostavno rađa?

Dopada mi se teza tvog profesora. Primijetila sam i sama bitnu razliku u onim danima kada nemam nikakvih obaveza i u danima kada pored posla obavim i ostale zadatke i stignem biti s porodicom, prijateljima ili samom sobom. Mislim da je to spoj svega navedenog, odluke, discipline i energije, s tim da energija mora biti na prvom mjestu jer je ona pokretač. Ostalo se nadograđuje. Čovjek mora biti uposlen, ako ne stvara pojede ga sopstveni organizam. Osjećaj beskorisnosti i svjesnost o prolaznosti života je veoma loša kombinacija. To važi za one koji su malo budniji u odnosu na ostale ljude koji gotovo cijeli život provedu mehanički radeći čak i velike svari i donoseći velike odluke. Društvo nametne da sve mora kao po nekom difoltu: odrastanje, obrazovanje, sklapanje brakova, rađanje djece. Kad se taj proces privede kraju, ti isti ljudi se nađu u nepoznatom prostoru, bez ideje šta i kud dalje, sami stvaraju preduslove za ozbiljna psihička a zatim i fizička oboljenja. Čovjek je zdrav kad je srećan, a srećan si kada radiš ono od čega se slatko umoriš, onda lijepo zaspiš a miran san ti donosi novu energiju. Sad se vraćam na početak, rodiš se s energijom koju moraš u svakom životnom procesu dopunjavati, jer se potroši kao i sve ostalo.

DOBAR ČOVJEK U LOŠIM VREMENIMA BIĆE JOŠ BOLJI

Da bi se postizali rezultati koje ti imaš i stizalo dokle ti stižeš, uz tu nesvakidašnju energiju i entuzijazam, neophodna je i vedrina. Jer teško je zamisliti mrzovoljnu osobu kako pleše, roni, igra košarku, radi, slika, pjeva i onda ide i na posao. Kako uspijevaš sačuvati vedrinu u vremenu koje nudi sve manje razloga za optimizam?

Ponekad kada čitam ovakve redove u kojima drugi opisuju čime se ja bavim, izgleda mi kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Svako vrijeme je teško na svoj način. Kada čovjek kopa po istoriji našeg naroda pomisli kako nikada bolje nismo živjeli. Ustvari samo su raniji načini kažnjavanja i sankcionisanja ljudi bili primitivniji, ali uvijek je bilo srećnih ljudi. Nije do okolnosti, do naše je unutrašnjosti. Našu suštinu okolnosti ne mijenjaju nego ju pojačavaju. Dobar čovjek u teškim vremenima biće još bolji, dijeliće i ono što nema, dok će loš gledati opet kako da se okoristi. Toliko je lijepih stvari oko nas koje ne vidimo od svega onog čime nam ispred očiju mašu da bi od nas stvorili još veće materijaliste i u nekoj konačnici potrošački narod koji će cijeli život raditi da bi imao a ne da bi bio zadovoljan. Svako ima loše dane, imam ih i ja, ali treba težiti da što kraće traju ti loši periodi i da onda budemo još vedriji. Osnovna ćelija društva je porodica, kada je ona zdrava i srećna ne može čovjek ne biti dobro. Sve osim smrti se namiri i nadoknadi, samo si u takvoj situacijama bespomoćan, u svim ostalim imaš mogućnost poduzeti nešto. Govorim to jer sam nedavno izgubila oca. Moja ćelija i izvor energije je naglo pao na nulu. Na mom licu se izgubio osmijeh. Nemam energije da bilo šta radim, a kamoli da ju dijelim. Ali i dalje vjerujem da je život lijep i da ovakve stvari trebaju samo da nas učine snažnijim i mudrijim. Znam da neću dozvoliti da padnem i time pustim niz vodu sve ono što je moj otac činio za mene. I smijaću se, jer imam za koga i zbog koga. Eto, čak i kada sve izgleda izgubljeno i izgubi se smisao, sramno je žaliti se, ima ljudi koji prolaze mnogo gore i uvijek to ponavljam, ima onih koji bi se mijenjali za moj život. Ima onih koji su izgubili mnogo više, ima onih koji su u mnogo lošijoj zdravstvenoj situaciji, finansijskoj ili nekoj drugoj, otkud meni pravo da se žalim.

U svemu što radiš primijeti se tvoja ljubav prema životu i odluka da se uživa i iskoristi svaki trenutak.
Iako i sama često skrećeš pažnju na status osoba s invaliditetom, od problema vezanih za nabavku kolica do prepreka, kako onih fizičkih tako i prepreka u glavama ljudi, čini mi se da kod tebe iako ima obilje razloga za to, ne postoji ljutnja. Ljutnja na državu, sistem, neosjetljive ljude okupirane sobom a ne potrebama drugih ljudi. Kako ti to polazi za rukom?

Niko ne voli kritiku, koliko god ona bila dobra i dobronamjerna. Mislim da ljudima treba ukazivati na greške, predlagati promjene i pomoći im. Onaj ko nema sluha neće reagovati svakako, ljutnja će samo mene mnogo koštati. Vjerujem da ljudi imaju makar gram dobrote u sebi, a ljutnjom se on ne budi. Ja budem povrijeđena, budem i ljuta, ali ne volim ispoljavati to i obrušavati se na druge, kontrolišem se koliko mogu. Uglavnom ispaštaju oni koji su nam najbliži (prijatelji i porodica), oni se uvijek i najmanje ljute jer znaju da nisi zlonamjeran, ali ti im se odužiš kada njima zatreba isto. Ne možeš se naljutiti na nekog koga bezuslovno voliš. Prosto imaš povjerenje u njega da se potpuno emocionalno ogoliš. Tako spasiš sebe, spasiš i druge od sebe takvog.

ČOVJEK NAJBOLJE FUNKCIONIŠE SA DRUGIM KAD NAUČI BITI SAM

Još jedan od razloga za ljutnju na sistem mogao bi biti onaj koji podrazumijeva da prepreke definišu i biografiju. Da ih nije bilo, ne bi se morala odvojiti od svoje porodice u petom razredu, pa onda otići još dalje u srednjoj školi, u Podgoricu, da bi mogla pohađati školu jer u svojoj sredini zbog arhitektonskih barijera nisi imala mogućnost srednjoškolskog obrazovanja. Arhitektonske barijere su uticale i na izbor fakulteta, umjesto novinarstva prvi izbor bi bila Akademija umjetnosti da joj se moglo prići. Koliko su sva ova iskustva uticala na tvoje formiranje, koliko je bilo teško biti daleko od porodice u tinejdžerskom i adolescentskom dobu, a koliko ti je s druge strane to pomoglo i izgradilo jedan nesvakidašnje čvrst karakter? Trebam spomenuti i da si srednju školu, daleko od porodice, završila kao učenica generacije što je još jedna potvrda čvrstine karaktera koju spominjem.

Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama. Svako od nas može da se prepusti lošim stvarima ili da se bori i izađe kao pobjednik. Svi uglavnom i vide pobjednika, a dok si samo mali vojnik koji učestvuje u velikim bitkama gotovo sam, to se nekako ne vidi. Bol i neprijatnost koju sam doživljavala dok sam se probijala da izađem kao pobjednik je teško opisiva. Bila sam jako mlada da shvatim razloge, prvo odvajanja od roditelja, a onda i razloge zašto se školujem za oblasti koje moram a ne za one koje želim. Znam samo da mi je borba mojih roditelja da steknem obrazovanje bila vodilja i snaga u trenucima kada sam htjela da odustanem. Kroz odrastanje i školovanje dešavale su mi se jako neprijatne situacije, one s kojima se i odrasli ljudi ne znaju nositi, a ja sam samo razmišljala kako da ne razočaram mamu i tatu. Uvijek sam htjela da budu ponosni na mene, kao što sam i ja na njih. Htjela sam biti uspješna i imati uslove i mogućnost da ja njima pomognem. Pokušavam reći da moramo imati motiv, moramo voljeti nekog, moramo voljeti sebe i vjerovati. Ja sam toliko stvarno vizualizovala ono što želim da sam osjećala mirise, vjetrove, hladnoću ili toplinu, fizički sam osjećala ono što se još nije nalazilo tu. Voljela bih da danas mogu tako dječije i čvrsto vjerovati, ili to samo radim drugačije sad, ne znam.
Vratiću se na prepreke i odabire životnih poziva. Mislim da su moja intresovanja i želje samo bile odložene. Prvenstveno me interesovala psihologija, pa sam nekako naglo odustala. Nisam bila spremna, to je ozbiljna oblast, a ja nisam bila takva. Sad već mogu sebe da zamislim u jednoj prostranoj i ugodnoj prostoriji kako imam 40 godina i razgovaram s ljudima kojima treba takva vrsta podrške i pomoći. Bitno je dok ne ostvarimo te neke velike i dugoročnije želje da ne tapkamo u mjestu. Ja često kažem da nisam ostvarila ništa u životu, za mene je ostvarenje osnivanje svoje porodice, a ja nisam rodila novi život, niti svoj dijelim s nekim. Ovo je samo moje zabavljanje dok mi se ne desi to veliko ostvarenje. Uostalom, čovjek najbolje funkcioniše s drugim kad uspije naučiti biti sam.

Značajan udio u formiranju tvoje ličnosti sigurno je imala i košarka. Ono što je podrazumijevalo rekreaciju pretvorilo se u strast i profesionalno bavljenje košarkom uz brojna priznanja, od najbolje sportistkinje Banja Luke i Republike Srpske do najperspektivnije sportistkinje na nivou Bosne i Hercegovine.
Tvoj klub je muški. Iskustva reprezentativnog igranja košarke imala si u Srbiji, takođe s muškom reprezentacijom, ali su se pravila promijenila pa nećeš moći više nastupati kao žena s muškom reprezentacijom. U Bosni i Hercegovini ženske reprezentativne košarke nema. Bavi li se iko tom temom ili će ženski sport a posebno sport za žene s invaliditetom uvijek biti zanemarena kategorija dok se fanatično bavimo reprezentativnim fudbalom, iščekujući čudo, uprkos svim nedostacima koje nacionalna selekcija posjeduje?

Ovo je baš ozbiljna tema i zahtjeva velike korake. Treba krenuti iz početka, a to bi bilo predstavljanje drugim ženama žene u sportu. A onda kada se te žene zainteresuju pokušati raditi na uslovima. Ja ne mogu sama igrati u toj reprezentaciji. Poražavajuće je da se u našem klubu nije pojavila ni jedna žena zaiteresovana da proba da se bavi sportom rekreativno, unazad 12 godina koliko već ja treniram. Novac koji dobijaju klubovi u kojima su sportisti s invaliditetom je mizeran. Sama oprema je mnogo skuplja nego u drugim klubovima. Dok jednom košarkašu treba dres, patike i lopta, nama uz sve to trebaju kolica koja koštaju kao sva ta oprema za cijeli klub, pa i više. A bez njih ne možemo igrati. Mi opet igramo jer je to mnogo više od sporta. Iskustva koja sam stekla upoznavajući ljude širom Evrope su mi promijenila život. Kada vidiš nekog ko je u sličnoj poziciji i da živi kvalitetnim i ispunjenim životom, da je samostalan, ostvaren i zadovoljan, automatski i tebe motiviše da budeš to isto. O putovanjima i druženju bi se mogla napisati knjiga. Rezulatati koje smo osvojili potakli su i naš grad da bude bolji svojim sportistima. Danas Banja Luka može da se pohvali s činjenicom da je gotovo svaka dvorana u potpunosti pristupačna za sportiste koji koriste kolica. Moramo to biti mi, za inicijativu, tek onda možemo očekivati i da nadležni odgovore i pomognu.

LJUDSKOST U PRAKSI A NE LIJEPE RIJEČI NA PAPIRU

Godinama, od studija do danas, radiš u banjalučkoj tvornici obuće Bema u kojoj je od tvog drugog radnog dana omogućeno kretanje tebi, odnosno osobama koje su korisnici kolica.
Tvoj poslodavac je učinio ono što bi trebala biti obaveza svakog poslodavca, ali pošto to u praksi tako nije, mislim da je važno da spomenemo sluh ovog čovjeka.

Kada sam došla na razgovor za posao, moj poslodavac (Marinko Umičević) mi je rekao, tvoje je da radiš i ispunjavaš svoje poslovne obaveze i odgovornosti, ja ću da riješim ostalo u smislu uslova. Isti dan obišla sam sve prostorije koje bi mi trebale, u kojima bih se ja kretala, od toaleta do restorana. Sve što je trebalo adaptiralo se nekoliko dana poslije toga. Uporedo s tim krenula sam i trenirati košarku. Radi se o čovjeku koji je u fabrici moj direktor i u klubu predsjednik. Dakle, on nema samo sluh kao poslodavac već i kao čovjek i društveno odgovorna osoba. Voljela bih da se i drugi privrednici uključe i na bilo koji način pomognu klubovima koji nisu u dobroj finansijskoj situaciji. Nama je Bema glavni sponzor i zaista bi bili u problemima da nije tako.
Moram da napomenem da u našoj fabrici, po mojoj slobodnoj procjeni, radi oko 30 ljudi s nekom vrstom invaliditeta. Tačan podatak nemam, jer se naš direktor nije nikada hvalio time. On želi radnika bez obzira na njegove fizičke ili neke druge karakteristike. Tako je i s klubom. On želi klub uspješnih sportista, nije važno što se radi o košarci u kolicima. To je ono što i mene zadržava, ljudskost u praksi a ne lijepe riječi na papiru.

INVALIDITET NE DEFINIŠE LJUBAV

U jednom intervjuu dotičeš se veoma važne teme spominjući kako ti je prijateljica rekla da feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom te dodaješ da „dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice.” Zbog čega je seksualnost žena s invaliditetom toliki tabu i na koji način pomoći njenoj detabuizaciji?

Mislim da imamo generalno problem s tim da se sva živa bića prihvate kao seksualna bića. Zašto bi neko samo zbog svoje fizičke karakteristike bio lišen ljubavi, porodice, partnera. Pitanja koja se upućuju ljudima koji žive s partnerom koji ima invaliditet su još uvijek začuđujuće stereotipna. Sve se svodi na to kolika je žrtva partnera koji nema invaliditet jer je pristao da živi s nekim kome treba stalna pomoć. Niko ne priča o ljubavi, roditeljstvu i sličnim stvarima. Evo ne znam stvarno kako to riješiti. Možda zakonski dozvoliti ljudima koji imaju invaliditet da mogu usvojiti dijete. Zakon ne zabranjuje, ali Centrima za socijalni rad daju pravo da odluče da to ne može ostvariti neko kome je u nekom dijelu životnih aktivnosti potrebna pomoć. Možemo žene s invaliditetom uključiti u reklame za donje rublje. Možemo ih predstaviti i u reklama zdravog života na selu, naravno kao dio neke velike porodice. Kada ljudima postane vidljivo i normalno da se svuda pojavljuju i žene s invaliditetom možda ćemo tada izbjeći ono „šta će ti sine ona da se čitav život patiš“ ili ona, meni još „draža“, da se tako izrazim „ ajoj buraz, stvarno ti je to cura“ (podrugljivo i začuđujuće). Treba nam prave vidljivosti, pod tim smatram da zaobiđemo specijalizovana predstavljanja samo te grupe ljudi, nego te ljude u svim ostalim grupama ljudi. Žena vojnik među muškarcima vojnicima je vojnik (da plastično objasnim).
Ima još jedna predrasuda koja mene baš dotakne, a to je da se nekako podrazumijeva da osoba koja ima invaliditet bira isto tako partnera po tome. Zbog te pretpostavke kada kažeš da imaš momka/djevojku slijedi pitanje: „Da li je tvoj partner takođe osi?“ Najbolji odgovor na to je protupitanje: “Da li tvoj partner takođe hoda?“ Žao mi je kad ljudi misle da ćemo se bolje razumjeti samo zato što imamo iste fizičke karakteristike.

U jednom u nizu odličnih tekstova na tvom blogu baviš se čuvenim „iako“ u naslovima koji se tiču osoba s invaliditetom koje postižu izvanredne rezultate gdje s pravom kažeš: „Niko nije nešto uradio uprkos svojoj fizičkoj karakteristici, nego uprkos preprekama, ako već pišete o preprekama. Niko nije zahvaljujući ili uprkos fizičkoj karakteristici postigao dobre rezultate nego zahvaljujući svom radu, trudu, istrajnosti.“ Tekst završavaš prijedlozima da se novinari bave temama pristupačnosti određenih lokacija, bazenima koji nemaju toalet, nepristupačnosti javnog prevoza, skromnosti biblioteka s knjigama na brajevom pismu… Koliko u vremenu borbe za klik i lajk ovakve molbe nailaze na plodno tlo i koliko ovaj sumrak novinarske profesije doprinosi stvaranju predrasuda prema osobama s invaliditetom i ne samo prema njima?

Žao mi je što se toliko srozala jedna tako lijepa i odgovorna profesija. Ne znam ko je tačno rekao da su „mediji prozor u svijet“. Ako taj prozor nije čist, svijet je muljav u očima posmatrača. Izgubićemo onda kada se predamo i ne budemo radili ništa. Zato vjerujem da ipak prave vrijednosti i kvalitetne stvari preuzmu vodstvo, možda sporije i s manje „lajkova“ ali bar dođu tamo gdje trebaju i do koga trebaju.

U filmu „Zastani i poslušaj“ zahvaljujući kojem smo se na premijeri i upoznale, u trenutku kada dolazite u Bihać na otvaranje samostalne izložbe Azre Dedić, Nadina Imamović koja je slijepa osoba, kaže ti da joj opisuješ okruženje, ali i momke u gradu što je bilo jako simpatično, ali mimo toga meni je bilo važno da vidim kako slijepe i slabovidne osobe žele da čuju opise onoga što ne mogu da vide, odnosno da nećemo uvrijediti nekoga ako mu kažemo npr. desno se nalazi park i u njemu lijepo cvijeće… Mislim da je neznanje o potrebama osoba s poteškoćama takođe veliki problema, te da je premalo prostora zahvaljujući kojem to možemo da promijenimo. Koji bi bili tvoji odgovori na neizgovorena pitanja a vezana za osobe koje su korisnici kolica i kako po tebi doprinijeti tome da se u javnom prostoru više čuje o potrebama i željama osoba s invaliditetom uz pretpostavku da smo prava do sada valjda naučili.

Ja bih samo voljela da se ne kategorišemo po tome. Nismo mi stvari iz marketa odnosno prodavnice tehnike za koju ti treba uputstvo za korištenje. Svi smo različiti i sa svakim čovjekom ne postupamo isto, naše ponašanje prema nekom zavisi i od onoga šta on potiče u nama. Invalidtet kao i druge neke stvari koje nekog fizički karekterišu lako se zaborave ako upoznajemo osobu kroz njenu duhovnost. Svako će ako ga pitate reći šta mu treba i na koji način pomoći. Isto tako, samo loš čovjek može zamjeriti nečijem neznanju i nespretnosti. Meni lično ni jedno pitanje ne smeta kao ni šala.
Nedavno me oduševio komentar jedne koleginice koja je kaže kako svaki put kad mene nema za mojim stolom u kancelariji ona zausti da pita „gdje je Biljina stolica“. Meni je to pobjeda.

Iako su ovi dani zbog ličnog gubitka daleko od tvojih najboljih, voljela bih da razgovor završimo onako kako dolikuje tvom raspoloženju i energiji u redovnim okolnostima. Da li bi skijašica na štiklama bio jedan od najadekvatnijih opisa tebe?

Mislim da me niko bolje i jednostavnije nije ni opisao.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Sedina, magistrica pedagogije: Ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija

Sedina je bila novorođenče kada je opkoljeno Sarajevo napustila u konvoju kojim su bebe bez roditeljskog staranja iz tadašnjeg Doma “Ljubica Ivezić” prevezli u Njemačku. U Njemačkoj je provela pet godina. Po povratku u Sarajevo već se gradilo Dječije selo SOS-Kinderdorf te je Sedina bila jedna od njegovih prvih stanovnica. Godine provedene u SOS porodici s mamom Hidajetom ostale su joj u najljepšem sjećanju. Ono što je danas, duguje okruženju koje je formiralo, zbog toga se nikada nije bavila onima koji nisu uz nju, odnosno nije je zanimalo biološko porijeklo i oni koji su je napustili u sumrak mira u Bosni i Hercegovini. Život prepuno izazova obilježila je i sportska povreda koljena s kojom se godinama bori, ali kao što je sve u Sedininom slučaju u znaku borbe i uspjeha, vjerujem da će tako biti i u ovom slučaju.
Sedina je magistrica pedagogije, zaljubljenica u film i skijanje. Nakon desetogodišnjeg volontiranja na Sarajevo Film Festivalu danas je festivalska uposlenica zahvaljujući posvećenom radu i činjenici da su je direktori primijetili u trenutku kad su se ostali volonteri/ke umorili. Uprkos mogućnostima da živi van Sarajeva izabrala je ostanak u svom gradu u prvom redu zbog posla i ispričala nam svoju životnu priču ispunjenu snagom volje, optimizmom i uspjehom.

Piše: Kristina Ljevak

ŽIVOT ZAPOČET NAPUŠTANJEM NIJE NUŽNO TEŽAK

Tvoja, vjerovatno prva fotografija, na kojoj si drugim bebama pričvršćena za sjedište autobusa prevoziš iz okupiranog Sarajeva u Njemačku, sigurno je jedan od najpotresnijih prizora koje sam vidjela. Kada život tako počne onda se svaki uspjeh treba pomnožiti najmanje sa dva. Kakav je tvoj odnos prema činjenici da je početak života bio atipičan? Sudeći po tvojim rezultatima, takav početak kasnije nisi koristila kao izgovor za eventualne neuspjehe.

Da, to je moja prva fotografija. Meni mnogo draga. Iskreno, ja nisam ni svjesna težine toga što sam prošla jer se ne sjećam ničega. Ali evo, gledajući fotografiju, s obzirom na to da sam preživjela pucanje na naš autobus, koji je bio na putu za Njemačku, kad su poginule dvije bebe, još jednom se potvrđuje jedna moja omiljena teorija – da mene čuva neko mnogo jak i to od malena za sva vremena.
Život započet napuštanjem ne mora nužno značiti i da je težak, atipičan je za sve one koji su odrastali u ratu pa tako i za mene, ne smatram se drugačijom. Ja bih rekla da je moj život počeo od pete godine, zapravo, dolaskom u SOS Kinderdorf, jer se toga sjećam. A naučila sam da u životu nikad ništa neću dobiti, nego da se za sve moram dobro potruditi, tako da znam da samo svojim radom mogu doći do uspjeha. Iskreno nikad ne razmišljam o izgovorima za neuspjehe niti koristim izgovore za postizanje uspjeha. Jednostavno na svim životnim poljima smirenošću, predanošću i radom, dajem sve od sebe da budem u tome najbolja i to mi daje rezultate. Neuspjehe nemam, jer ili ne radim nikako ili sve što radim to je srcem, tako da nikad ne odustajem dok ne uspijem u onome što želim.

Kada si imala pet godina, nakon otvaranja Dječijeg sela SOS-Kinderdorf, iz Njemačke se vraćaš u Sarajevo. Znam koliko su ti važni taj period života, tvoja SOS mama, braća i sestre, a i pored toga, s obzirom na životne okolnosti u Bosni i Hercegovini i regiji, da li bi ti bilo draže da si ostala u Njemačkoj koju iz trenutne bosanskohercegovačke perspektive doživljavamo kao obećanu zemlju?

Razmišljala sam ja i o tome. Ali moje mišljenje je da su za sve ovo što sam ja danas zaslužni moja mama i odgajatelji koji su me tako odgojili. Da li bi tako bilo u Njemačkoj, to ne znam. Sigurno da bi materijalno imala bolje uvjete, to nema dileme, jer svi znamo da je Njemačka velesila, ali da li bi bila ovo što sam danas, to nikad neću saznati. Tako da sam sretna i zahvalna s ovim što sam imala, volim Sarajevo, svoj SOS Kinderdorf, ponosna sam na prošlost, na djetinjstvo, na sve puteve koje sam birala, ne bih ništa mijenjala. Volim putovati, imam prijatelje svugdje, bila sam svuda po svijetu, tako nekoliko puta i u Njemačkoj, rado ću opet otići. Dok se nisam zaposlila, sanjala sam o životu u inostranstvu – Švedska, Njemačka, Austrija… Živjela sam i u predivnoj Hrvatskoj, ali kako sam magistrirala i sretno se zaposlila ne vidim se nigdje drugo osim u Sarajevu. Mislim da mom gradu mogu mnogo dati i da moje vrijeme tek dolazi. Spremna sam.

Sedina kao beba prilikom napuštanja opkoljenog Sarajeva

Kao što rekoh, znam koliko ti je s razlogom važan period života u Dječijem selu i kako tu ništa ne bi mijenjala. Koliko je taj koncept koji nije tipični institucionalni bio važan za tvoje odrastanje i formiranje?

Mislim da je bio ključan. Sigurno da je najvažnija osoba moja mama Hidajeta. Spoj nas dvije je ovo što sam ja danas. Moja mama je u SOS Kinderdorf došla srcem, mi smo sada formirane ličnosti, ali ona je odgojila dvije generacije, petnaestoro tuđe djece. Ponosna sam na nju i sretna sam što sada može da odmara u penziji dok je mi činimo radosnom rezultatima na raznim poljima koja smo izabrali. Nas je bilo sedmero s mamom i živjeli smo kao i svaka druga porodica. Uz to bila sam okružena odgajateljima, pedagozima, psiholozima, socijalnim radnicima, sigurno da je struka doprinijela tome da danas budemo uspješni i perspektivni mladi ljudi. Sve to nas razlikuje od domova gdje je sistem totalno drugačiji, stoga i odgoj, ali nas razlikuje i od tipičnih porodica u kojima su roditelji s jednim ili više djece. Sretna sam što imam toliko braća i sestara, kao najstarija naučila sam da pazim na njih, volim kad su oni sretni, ostali smo u kontaktu, s jednom sestrom živim trenutno. Živjeti sa šestero braća i sestara koji su totalno različiti, znati sa svima njima je definitivno pomoglo da sada lakše razumijem i radim s ljudima. Baš zbog modela odgoja kojom sam fascinirana i jesam magistrirala pedagogiju. Željela sam još ojačati i stručnim spoznajama te usavršavanjem i sticanjem novih vještina nadopuniti svoje iskustvo koje sam prošla kako bih jednoga dana bila kompetentna te nekome mogla pomoći kao što su meni.

Ono što se posljednjih godina zagovara podrazumijeva gašenje institucija i insistiranje na životu djece bez roditeljskog staranja u udomiteljskim porodicama. Kako ti nakon cjelokupnog odrastanja u instituciji gledaš na taj pristup? Zbog čega bi nužno neka udomiteljska porodica bila bolji izbor od zajednice koja se kreira unutar institucije? Naravno, ovo pitanje je vrlo kompleksno i nisu sve institucije kao Dječije selo, ali pretpostavljam da ni sve udomiteljske porodice nisu idealne.

Uh, teško i diskutabilno, ima ovo mnogo teorija za i protiv. Da se vratim u prošlost i neko me pita da li bi u SOS ili najdivniju porodicu, bez oklijevanja to bi bio SOS. Ali sada, kada smo u 2020. godini, za drugu djecu, više nisam sigurna da je institucija bolji izbor od porodice, iako ni porodica nije neka garancija za bolji život. Sve se promijenilo, standard, ljudi, potrebe, mogućnosti, a kako je svaka individua posebna za sebe, sve se razlikuje od slučaja do slučaja. Naravno, apsolutno sam protiv da dijete ide u bilo koju porodicu i zagovaram da ako je dijete u mogućnosti da samo odluči, da na to ima i pravo.
Iz dosadašnjeg iskustva mislim da je jako teško uopše dobiti dijete u hraniteljstvo, a još teže usvojiti. Mislim da sve predugo traje, a s druge strane mislim da je bitno dobro utvrditi porodicu u koje dijete ide, ali ovo je BiH, s toga vrijeme koje si uzimaju ne znači ni da je opravdano, a tu ispaštaju i dijete i porodica koja dijete želi.
Jednoga dana, kada „se smirim“, iživim, prestanem putovati i ja želim u hraniteljstvo dijete, želim da jedno dijete „izvučem“ iz doma i vodeći se da onim što sam prošla i što su me naučili pomognem tom djetetu da se formira u ličnost. Ako je moja mama uspjela nas 15 odgojiti, mislim da nakon svega što sam prošla i ja mogu barem jedno.

NIKADA ME NIJE ZANIMALO KO NIJE UZ MENE

Kako je izgledao tvoj život nakon odlaska iz SOS Dječijeg sela, nakon napuštanja nečega što podrazumijeva poznato i sigurno okruženje?

Iako imam 28 godina i danas imam podršku SOS-a, to nikad nije prestalo, a kroz odrastanje u SOS-u imala sam faze koje sam prošla, tako da nikad nisam ostala u nepoznatom i nesigurnom okruženju. Iz SOS porodice upisom u srednju školu prešla sam u SOS Kuću za mlade, tu nas je bilo desetoro s pet odgajatelja. Predivne četiri godine mog života. Nakon toga sam upisala fakultet i živim sa sestrom. Moja baza je uvijek pa i danas moja porodica i SOS, osjećam se voljeno, sigurno i smatram da je sve što sam prolazila bilo u skladu s godinama i potrebama. Sve je to dio odrastanja koje nas vode do toga da se osamostalimo.

Sa mamom Hidajetom nakon završetka studija

Porodica je inače, a posebno posljednjih godina (tipična, biološka) postala unosna komercijalna kategorija, roditeljstvo se pomoću društvenih mreža pretvorilo u biznis, dijete više nije samo projekat koji će ispuniti sve naše nerealizovane ambicije, ono je sada i sredstvo putem kojeg se (odnosno njegovih fotografija) ostvaruje finansijska dobit.

Apsolutno se slažem i zgrožava me to!

Osim što je to svakako, samo po sebi iritantno, koliko iritira predstavljanje biološke porodice koju čine mama, tata, braco i seka kao jedini okvir koji garantuje sretno odrastanje i da li nametanje takvog modela može negativno uticati na mlade koji ne odrastaju u tom tipičnom okruženju?

Smatram da je sve to „šminka“ za društvene mreže. Više cijenim ljude o kojima manje saznam preko društvenih mreža. Volim vidjeti i doživjeti porodicu, to mi je mjerilo, a ne društvene mreže. Iskreno, ja sve ono što mi je najvrjednije i najdraže ni ne pokazujem, to ostaje među meni dragim ljudima tako da to što gledam po profilima ne uzimam baš kao realno nego servirano za društvene mreže.

Na koji način ste u Dječijem selu dobijali informacije o tome zašto ne živite u tipičnim porodicama? Da li bi s iskustvom koje imaš i uz činjenicu da si magistrirala pedagogiju možda uvela neke nove pristupe u komunikaciji između odgajatelja i djece bez roditeljskog staranja?

Svako od nas je drugačiji i prema nama se postupalo individualnu u skladu s potrebama i mogućnostima. Svako od nas ima drugačije iskustvo, a i svako na svoj način procesuira životne izazove, stoga mogu reći samo za sebe da me nikada nije zanimalo ko nije uz mene, bila sam sretna zbog ljudi koji su uz mene. A voljela bih kada bi svako dijete bez roditelja imalo odgajatelje kao što sam imala ja. Za mene su oni ideal kakav treba biti jedan odgajatelj. Ja sam neko ko sluša savjete, uvijek sam bila uvjerenja, što su stariji to su iskusniji, sve što govore, govore s razlogom i za moje dobro. Životne odluke nikad ne donosim sama, uvijek se konsultujem s ljudima kojima vjerujem i koji su iskusniji, kojima je stalo do mene.

Spomenula sam već pedagogiju, ona je bila jednako velika ljubav kao i DIF i Akademija scenskih umjetnosti kada je riječ o izboru studija. Jesi li zadovoljna ovom kombinacijom koja se kasnije desila, da si magistrirala pedagogiju, da si preko angažmana na Sarajevo Film Festivalu dio filmske industrije i da si angažovana u sportu o čemu ćemo svakako posebno pričati.

Od osmog razreda počela sam raditi i stjecati radne navike. Tokom srednje škole radila sam na ispomoći u Mercatoru, na OMW benzinskoj pumpi sezonski i na Sarajevo Film Festivalu sam volontirala deset godina. Uvijek sam imala svoju marku, bila sam odlična učenica i htjela sam na fakultet, jedan od ova tri. Moje tri ljubavi su skijanje, pedagogija i filmska industrija. Ali kako sam se zasitila učenja u jednom momentu sam htjela odustati od fakulteta, tada su odgajatelji i prijatelji odradili svoje pa sam ipak otišla na prijemne ispite. Izabrala sam Pedagogiju, jer sam već imala problema sa sportskim ozljedama, a kolege sa SFF-a su mi govorili da idem na Pedagogiju jer sa svojim talentom, željom za radom i trudom mogu daleko uspjeti i u filmskoj industriji. Tako je i bilo. Sretna sam što sam tako uradila. Na prvoj godini desila mi se teška povreda koljena i to je sve usporilo, zahvaljujući Specijalnoj bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija uspjela sam diplomirati, pa i magistrirati. Također zahvaljujući njima nastavila sam skijati te radim trke za Ski savez Hrvatske. Nakon što sam magistrirala dobila sam i ponudu da radim za SFF što sam objeručke prihvatila. Na kraju se sve posložilo i sretna sam zbog svega. Iako jako stresan period, živim svoje tri ljubavi, uz to mnogo sam ojačala, naučila sam mnogo o sebi i drugima, upoznala nove prijatelje, pomjerila neke granice i shvatila da ni ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija.

Skijanje je tvoja velika ljubav, koje te je odvelo i do velike povrede ali i velikih, neočekivanih događaja koji su posljedica isključivo tvoje snage volje, mislim na saradnju s Hrvatskim skijaškim savezom, nakon što nije došlo do komunikacije sa Skijaškim savezom BiH, a čemu je prethodila teška povreda zbog koje si morala da odustaneš od profesionalnog bavljenja skijanjem.

Tako je, skijanje je moja ljubav, eh da sam ostala u Njemačkoj sigurno bi bilo drugačije na ovom polju, ali šta je tu je. Sretna sam da uopšte skijam. Desila mi se teža povreda i tri godine nisam nikako skijala, bilo mi je sve teže. Odlučila sam se paraolimpijski skijati, nisam htjela odustati. Tada sam upoznala Ilmu Kazazić, njeni roditelji su mi puno pomogli, zahvaljujući njima sam završila u Hrvatskoj. Uvjerili su me da je važnije riješiti povredu nego paraolimpijski skijati. Doktor Nemec je uradio čudo i spasio mi koljeno, počela sam ponovo skijati.

POSAO JE RAZLOG ZBOG KOJEG OSTAJEM U SARAJEVU

Za sve one koji ne znaju, zamolila bih te da ispričaš nesvakidašnju priču o odlasku u Zagreb u posljednji čas na obilježavanje 50 godina FIS Svjetskog kupa.

Kako su prošle tri godine da nisam skijala, bilo je sve teže to podnositi. FIS je slavio 50. rođendan u Zagrebu. Jednostavno, mami sam rekla da idem, gledala sam na Dnevniku.hr kako je već sve spremno i odlučila ići. Istu noć sam se spremila, otišla za Zagreb, nisam ništa stigla online riješiti, znala sam da ću se snaći nekako, samo ne smijem kasniti. Stigla sam pet minuta prije revijalne trke. Bilo je prelijepo, doveli su mnoge legende svjetskog skijanja. U jednom momentu kad su svi bili skupa da naprave zajedničku fotku preskočila sam ogradu i ubacila se za nekoliko fotki. Kad je sve prošlo, STAFF sam pitala za ulaznice za trke jer nisam online mogla kupiti. Bio je iznenađen što sam iz Sarajeva došla radi toga. Dogovorili smo mjesto gdje ću preuzeti ulaznice dan kasnije, tako je i bilo. Bila sam na trkama i uživala, upoznala puno novih ljudi. Mnogo me zanimala pozadina svega što se vidi na malim ekranima pa sam posebno gledala sve oko staze. Bila sam fascinirana i imala sam dojam da su uigrani. Kako me euforija i oduševljenje držalo, tako sam odlučila pisati Ski savezu Hrvatske da im se pridružim. Brzo sam dobila odgovor da se vesele novom članu. I tako je sve počelo. Sve ostalo je historija (smijeh). Sve oko Ski saveza Hrvatske je najljepša priča mog života, nešto što me ispunjava i čini ponosnom i sretnom. Dobila sam veliku podršku i mnogo prijatelja za zauvijek.

Spomenula sam tvoju povredu na skijanju, nažalost zbog neadekvatnog tretmana u Sarajevu proces liječenja traje godinama i trenutno si u bolnici, ali sretna zbog tima koji te okružuje i uslova koje imaš u bolnici Dr. Nemec. Pred tobom je još jedna operacija, koliko ih je ukupno bilo i u kojoj je sad fazi proces oporavka?

Da, trenutno sam u bolnici Thalassotherapia Opatija, oporavljam se od operacije i super se osjećam. Spoj Specijalne bolnice dr. Nemec i Thalassotherapie Opatija gdje radim rehabilitacije poslije operacija je dobitna kombinacija i jedino je što daje rezultate. Stručnost, posvećenost, trud doktora, sestara, fizioterapeuta koji sa mnom rade dan i noć na kraju mora rezultirati uspjehom. Kada sam upoznala doktora rekao mi je: „Mlada si, koljeno je loše, neću dozvoliti da te sputava u ostvarivanju ciljeva…“ On je to obećanje i ispunio. Teško je bilo, imali smo razne faze, ali nikada nismo odustali, imam divne ljude oko sebe, doktori, fizioterapeuti, sestre koje su tu svaki minut, ostalo osoblje, svima veliko HVALA. Zahvaljujući svima u Bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija sve dobro podnosim i imam normalan život. Uvijek slušaju moje potrebe.
Tri godine sam se liječila u bolnicama u Sarajevu, imala sam i operaciju koja mi je ispostavilo se kasnije zakomplikovala život. Tada sam živjela sama, nisam mogla ni hodati, bilo je teško, nisam se mogla izboriti sa zdravstvenim sistemom. Koljeno je bilo veoma loše, blokirano, ugrozilo je normalno funkcioniranje i odrazilo se na sve sfere života. Bila sam u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, ali moje povjerenje je išlo dr. Nemecu u Hrvatskoj i on je to opravdao. Kako sam mlada i društveno aktivna, svima u bolnici je bio izazov da koljeno naprave, ali je proces jer je u Sarajevu sve uništeno, na putu smo da uspijemo, optimistična sam i vjerujem da je naredna operacija ujedno i posljednja.
Shvatila sam veliku razliku u liječenju u Bosni i Hrvatskoj. Doktori u Bosni ne mare puno, njima je bitno da sam ja živa, ne dotiče njih to što ne mogu da hodam, a ovdje, ovdje me žele osposobiti da se ponovo vratim svim aktivnostima kao prije ozljede, tako da sam se vratila na skije otkako mi je doktor Nemec.

Zbog SFF-a si se ipak umjesto Zagreba odlučila za Sarajevo. Da li je to trajni izbor i kakvi su ti planovi (ako sad uopšte možemo planirati) za život nakon oporavka i nakon što nas ova pandemija popusti?

Sigurno da je Hrvatska sigurnija zemlja, ali jedini razlog zašto neću otići iz Sarajeva je posao. Presretna sam što radim ono što volim. Ljubav prema Sarajevo Film Festivalu rodila se još dok sam bila dijete. Išla sam na dječiji program, sve me fasciniralo, opet organizacija. Zanimalo me ko sve to pravi, i tako kasnije teen program, pa sve do volontiranja. Čim sam ostvarila sve uvjete počela sam, promijenila sam razne sektore, upoznala mnogo ljudi, svašta naučila, i spremna dalje da učim. Ponosna sam što sam se radom izborila za mjesto u velikoj SFF porodici. Nikad neću zaboraviti 2016. godinu, molila sam da izađem iz bolnice kako bih radila SFF-u i uspjela sam. Voljela sam interventni vod, to mi je omiljeni sektor bio, željela sam da kada svi misle da je nešto nemoguće odraditi ili imamo malo vremena da pokažem da ipak možemo. Jedan dan radila sam na voznom parku, sa obezbjeđenjem, provjera auta i gostiju, inače tu se ostaje dva sata, ali kako je već SFF išao prema kraju volonteri su se umorili, nije bilo nikoga da me zamijeni, ostala sam tu cijeli dan. Direktori su me svako malo viđali na istom mjestu. Navečer me direktor Mirsad Purivatra pita šta radim tu cijeli dan, objasnih mu da nema ko da me zamijeni, ali sve 5, mogu ja to… i tako smo se upoznali, razmijenili par riječi, rekao mi da mu se poslije festivala javim za sastanak. Bila sam šokirana, presretna. Stanje s koljenom se ponovo pogoršalo, završila sam u bolnici, nisam se stigla javiti. Kada sam bila bolje, već sam pomislila kako me je zaboravio, i odlučila se prijaviti da ponovo volontiram. Ali onda se desilo novo čudo, sreli smo se na fizikalnoj rehabilitaciji, sjetio me se. Emocije su mi se miješale, sreća, šok, nevjerica, tuga jer mi je noga dobro, a opet imam problema s koljenom, ne želim ispasti neodgovorna, a koljeno me ograničava. Rekao mi je da poziv stoji, da me čeka, obavili smo dan kasnije sastanak, dogovorili da su koljeno i fakultet na prvom mjestu i da me mjesto za dokazivanje na SFF-u čeka. Tako je i bilo, već tekući festival sam savršeno odradila, magistrirala i zaposlila se. Nakon svega ovoga, zaista neko može pomisliti da bih mogla otići?
Nema dileme da mi u Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Ali prevelika je to ljubav da bih tako lako otišla iz Sarajeva. Da, to je trajni izbor. Imam previše razloga da nastavim dolaziti u Hrvatsku, mnogo više razloga nego ostati u Sarajevu, to nikad neće prestati, ali moj izbor je jasan. Posao iznad svega, a svi na poslu pokazuju razumijevanje i daju mi podršku kada je u pitanju liječenje ili skijanje, nikada nisam bila uskraćena za dolazak u Hrvatsku tako da su sretni i moji na poslu, kad sam ja sretna. Za sad ovo funkcioniše, pa neka ide tako. Veselim se narednom festivalu, novim filmovima, projektima. Jedva čekam povratak u direkciju i da koronavirus postane prošlost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Dalibor Tanić, urednik portala Udar: Odnos prema romskoj zajednici merilo je naše nepromenjivosti

Dalibor Tanić, foto: Darko Udovičić

U finalu smo predizborne kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini koja je još jednom poslužila za demonstriranje neznanja o nadležnostima, te su se pojedini kandidati/kinje umjesto prvim komšilukom, parkingom i smetlištem bavili/e procesom pridruživanja Evropskoj uniji i ulaskom u NATO. Od te silne posvećenosti euroatlantskim integracijama i ovoga su puta “zaboravili/e” da se posvete pitanjima poboljšanja uslova života Roma i Romkinja u lokalnim zajednicama koje planiraju zastupati.
O poziciji Roma i Romkinja u agendama političkih predstavnika/ica u Bosni i Hercegovini, njihovoj najčešćoj nevidljivosti na glasačkim listama, deklarativnom zagovaranju promjena bez poznavanja konteksta, razgovarala sam sa Daliborom Tanićem.
Dalibor Tanić je urednik portala Udar, novinar, aktivista i master NLP-a. Nedavno je osnovao i Asocijaciju mladih Roma Aksiom. Portal Udar platforma je na kojoj se konačno može čitati o Romima i Romkinjama van stereotipnog prigodničarskog đurđevdanskog predstavljanja ili van nekih “manje veselih” stereotipa. Razgovarali smo i o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe.
Tim povodom Dalibor Tanić kaže: “Naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!”

Piše: Kristina Ljevak

Polako se primiče kraju još jedna predizborna kampanja, drugačija od prethodnih jedino po tome što se održavala u vrijeme pandemije koronavirusa i što su se epidemiološke mjere stalno kršile.
Je li u toj našoj „stalnoj nepromjenjivosti“ zadržan jednak odnos prema Romima i Romkinjama, da li su i dalje nevidljivi/e u političkim agendama naših političkih predstavnika/ca?

Ako posmatramo čitav bh. kontekst, nećemo nimalo pogrešiti ako iznesemo tvrdnju da su predizborne kampanje i odnos prema romskoj zajednici zapravo merilo za našu nepromenjivost. To je realnost koja se najbolje manifestuje kroz jedinstven fenomen da se u periodu kada se treba ponuditi rešenje za lokalnu zajednicu, nudi vrlo opasna retorika koja može generisati samo nove sukobe i nikakva rešenja za ljude. Nejasno je sa kojim razmišljanjem se neko nakon predizbornog skupa, punog nacionalističkog naboja, vrati kući i nastavi da očajnički okrivljuje pogrešne ljude zato što ima problem sa prevozom, školom, vrtićem, parkingom… U jednom ovakvom društveno-političkom ambijentu svako ko se usudi da iznese drugačije razmišljanje od onog postojećeg koje mora sadržati elemente bliske prošlosti i nacionalnog identiteta, biva proglašen protivnikom, u najmanju ruku autsajderom. Kada sve ovo imamo na umu, a što je samo deo nekakve stranačke repeticije kojoj svedočimo svake dve godine, za Rome jednostavno nema mesta. Nema ga ni u predizbornoj, a ni u postizbornoj utrci. Zapravo, postoji u predizbornoj gde se vrlo nehumano manipuliše nesrećom i lošim ekonomskim položajem Roma. Tada cveta biznis u kojem se kupuju i prodaju glasovi u zamenu za paket hrane, ili neku svotu novca. Velikom broju političkih partija je zapravo to i jedina konkretna predizborna aktivnost – organizovana kupovina glasova. Nakon toga, političke partije se resetuju i nastavljaju da se kreću istim putem na kojem su znaci koji ukazuju na Rome za njih potpuno nevidljivi.

Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi

Kad kažem nevidljivi/e mislim na političke programe usmjerene na poboljšanje uslove života Roma/kinja u lokalnim zajednicama. Znam da su vidljivi/e kao glasači/ce i da ih jedino tako i prepoznaju. Kako u sveopštoj neimaštini ljudima koji svakako žive na rubu egzistencije objasniti da njihov glas nema cijenu, pogotovo da ta cijena nije ono što su im politički predstavnici/e spremni ponuditi za glas?

Vrlo je teško raditi i sa jednom i sa drugom stranom. Teško je objasniti jednom stranačkom kandidatu da se ni u kojem slučaju problem romske zajednice ne može posmatrati na isti način kao problem većinske zajednica. Razlika koja čini razliku je svest o postojanju ogromne disproporcije u osnovnim pozicijama. Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi. Ne može jedan budući većnik, načelnik govoriti „da se Romi moraju školovati, da bi bili konkurentni na tržištu rada, da bi došli do posla“, a da pritom ne zna ništa o njihovim (ne)mogućnostima da se školuju i uzrocima koji dovode do niske stope obrazovanja. To je elementarno i to je prvi test na kojem se pada.
Da bi neko govorio o potrebi obrazovanja (ili bilo kojoj drugoj oblasti), mora znati zašto se događa u romskoj zajednici. Ovde se susrećemo sa onim našim tipičnim – govorimo o problemu, a nikako o uzrocima. Da ne budem pogrešno shvaćen – ovde ne govorim o potrebi postojanja posebnih programa koji će isključivo biti namenjeni za Rome – ne. To je za mene automatska segregacija i isključenje iz sistema, a ne uvođenje u njega. Ovde govorim isključivo o uzroku, a to je potpuno odsustvo svesti političkih partija o vladavini nejednakih šansi i velikog zaostatka u socio-ekonomskom razvoju romske zajednice. Ono što nam je potrebno je da u okviru postojećih programa političkih partija treba smestiti i Rome istovremeno znajući za postojanje ogoromnih decenijskih razlika. I tu je ključ – premostiti te razlike. To je nemoguće bez jednakih prilika. Kada to jedan budući većnik, načelnik bude osvestio kod sebe, onda neće govoriti „da se Romi moraju obrazovati, jer je obrazovanje važno“, već će dati konkretno rešenje da se stvori ambijent u kojem će dva vršnjaka, i iz romske i neromske zajednice, krenuti zajedno u vrtić, a kada za dvadesetak i kusur godina budu konkurisali za istu poziciju na nekom poslu, posao dobije onaj ko je bio bolji student. Za ovo ne treba posebnih programa, niti sredstava, projekata… Za ovo treba da sve političke partije govore o Romima i u svoje organe prime Rome i Romkinje, pa će onda i javnost polako prepoznati taj novi narativ i napraviti novi diskurs. Ovo nije utopija, ovo je stvar volje političara da shvate da su Romi ljudi koji žive sa njima, a ne pored njih. Da su Romi građani i građanke BiH, a ne tamo neki ljudi iz njihovih priča o drugarima iz škole koji su se odjednom izgubili negde na pola školovanja.
Onog momenta kada i romska zajednica to bude osetila, počeće da im veruje i vrlo će rado imati volju da izađe na izbore. Kao što rekoh, za ovo je potrebno vreme i verujem da će neke nove političke snage prepoznati ovo, a isto tako računam i na nove generacije mladih Roma koje su već počele menjati postojeću paradigmu.

Šta nam rijetke pozicije na kojima su Romi/kinje na predizbornim listama govore o njihovom tretmanu unutar političkih partija i kako definisati politički prostor unutar kojeg je jedino često spominjano romsko ime Sejdić i to zahvaljujući neprovođenju presude Sejdić i Finci što je opet postalo opšte mjesto u besmislu naše političke stvarnosti.

Pre svega, kada već spominjemo Dervu Sejdića, reći ću da je on kandidat jedne poltičke partije, (da ne kažem koje da ne favorizujem), na solidnoj poziciji. Ono što mene interesuje je da li će on, ili bilo ko drugi ko je na listama političkih partija, a u slučaju da budu izabrani za vijećnike ili vijećnice, raditi u interesu partije, ili Roma? Meni su ta „umetanja“ Roma i Romkinja na listama stranaka jedinstven vašar i predizborni kliše koji nema neku vrednost.
Kako neka politička partija može staviti nekog Roma, ili Romkinju na listi ukoliko nema ništa konkretno u svom programu što se odnosi na Rome? I zaista bih konačno volio znati da li su Romi i Romkinje na listama stavljeni zato što ta stranka zaista želi demonstrirati politički diverzitet, ili je u pitanju predstava za javnost. Ja o tome ne želim suditi, samo postavljam pitanje. Možda i budem prestao postaviti ovakva pitanja kada budem video Dervu Sejdića i sve te ljude sa lista na nekim visokim pozicijama unutar same stranke gde se zaista vodi i kreira politika. Onog momenta kada budem video Rome i Romkinje u predsedništvima, savetima i raznim drugim telima vodećih političkih partija, prestaću da sumnjam u dobronamernost ovog fenomena.

Nada postoji uvek, čak i kad smo mi u pitanju

Pandemija koronavirusa kao i svaka druga kriza dodatno je podcrtala postojeće probleme ali nam je u malo čemu bila korektiv. Pa su tako početak pandemije i karantina obilježile neodmjerene šale na društvenim mrežama na račun romske populacije i higijene. Mislim da ovaj i niz drugih primjera ukazuje ne samo na diskriminaciju i govor mržnje nego i na normalizaciju takvog govora u javnom prostoru. Ima li nade da će se nakon svih ovih godina zagovaranja drugačijeg pristupa konačno nešto na tom planu promijeniti?

Bilo je vrlo „poučno“ pratiti tu paradu stereotipa i predrasuda, a kada sam napisao da su Romi zapravo u lockdownu vekovima i da upravo zbog toga korona nije došla do njih, jer su potpuno izolovani, a ne zbog toga što su navikli na prljavštinu, mnogu su se ućutali. Bh. društvo se hvali svojom širinom, raznolikošću, prihvatanjem drugačijeg, a u dubini krije vrlo izražen nagon da odstrani sve što se ne uklapa u okvir koji mi smatramo idealnim. Uostalom, vidimo šta se dešava sa migrantima… Nada postoji uvek, čak i kada smo mi u pitanju. Kada nešto ne funkcioniše, onda tražimo nešto drugo i znam da svako od nas ima dovoljno resursa da napravi promenu. Odgovornost je na pojedincu. Onaj ko se krije iza kolektiva je upravo onaj što vređa Rome, proteruje migrante iz BiH i želi da smesti LGBT osobe u „četiri zida“. Moć je u pojedincu, a uz to ide i odgovornost. Nešto što svako od nas ovom društvu/kolektivu može ponuditi je najbolju moguću verziju sebe i ogroman trud da odgoji decu u osobe koje neće biti oni pojedinci koji se kriju iza kolektiva. Jedan po jedan, promeniće se i kolektiv. Svi znamo da će trebati puno vremena i zato treba što pre početi.

Svojevremeno ste govorili o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe. Koliko je ona u Bosni i Hercegovini moguća s obzirom na to da često predstavnici/e institucija dovode deprivilegovane građane/ke u poziciju da se međusobno „takmiče“ u tome kome je teže. Konkretno, kada sa njima razgovarate o recimo problemima LGBTI osoba oni će reći da moraju prvo da rješavaju probleme Roma/kinja i osoba sa invaliditetom iako znamo da najčešće ni za njih ništa ne čine.

I dalje sam pobornik toga i biću sve dok budem mogao da na bilo koji način utičem da budemo bliži ostvarenju ove ideje. Zaista verujem da će u jednom trenutku svi shvatiti da sa njima žive ljudi, a ne Romi, Jevreji, Srbi, Bošnjaci, osobe sa invaliditetom, lgbt osobe… Zaista je sve do nas i odbijam da prihvatim da nismo svesni činjenice da svi trebaju biti jednaki. I ponovo se vraćam na pojedinca. Naša uloga je ogromna i veoma važna. Apsolutno sam svestan da živimo na Balkanu i da će svaka druga osoba reći – ma ne mogu ja sam ništa – i slažem se s tim. Isto tako, treba pogledati oko sebe i pogledati u prošlost. Sufražetkinje, Afroamerikanci, Južnoafrička Republika… Niko od njih nije dobio pravo glasa, jednakost i slobodu zato što je država sama shvatila da greši. Žene SAD-u i Velikoj Britaniji su tražile jednako pravo glasa, što je pre stotinjak godina bilo nezamislivo. Nakon dugotrajne borbe, izborile su svoje pravo. Afroamerikanci su se oslobodili ropstva u 19. veku, ali se borba za oslobađanje završila tek nakon jednog veka, a njihova borba i dalje traje. E, sada, gde smo mi u celoj ovoj priči? Ne možemo se pojedinačno boriti na različitim frontovima. Možda ćemo dobiti po koju bitku i biti sretni, međutim nismo ostvarili cilj. Kada jednog dana, a verujem da smo blizu toga, rame uz rame budu marširali svi koji su deprivilegovani i kada se budemo borili za ljudska, a ne za pojedinačna prava određenih skupina, naša borba će uspeti! Uz Martina Lutera Kinga nisu marširali samo Afroamerikanci. I u njegovoj čuvenoj rečenici „I have a dream“ se nisu prepoznali samo Afroamerikanci, već svi deprivilegovani ljudi u tom vremenu širom SAD-a. Prema tome, naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!

Postojanje portala Udar način je da se romska stvarnost prikaže van prigodničarskih đurđevdanskih predstavljanja Roma uz igru i veselje ili van drugih, manje veselih stereotipa. Koliko je među vašom publikom romske populacije, jer je pretpostavljam potrebno da prođe neko vrijeme da se ljudi koji su neadekvatno bili zastupljeni u medijima naviknu na to da imaju vlastitu, profesionalno profiliranu medijsku platformu.

Portal Udar je rezultat isključenosti romske zajednice iz mainstream medija. Trebalo nam je dosta vremena da naviknemo ljude na postojanje portala. Udar je mnogo više od medija – Udar je platforma. Od početka smo u sam portal uključili romsku zajednicu, kako kroz naše saradnike – na koje sam jako ponosan – a to su mladi obrazovani Romi i Romkinje, tako i ljude iz zajednica. Upravo smo pisali (pišemo i dalje) o tim ljudima, njihovom životu, problemima, malim uspesima, svemu… Udar su prepoznali kao svoj, pa su u jednom trenutku ljudi počeli da nam se obraćaju sa raznim zahtevima. Isto tako, naš uticaj smo proširili i van granica BiH, jer redovno pišemo, izveštavamo o romskoj zajednici i onome što se tiče romske zajednice i iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske… Drago nam je što smo došli i do dijaspore, koje ima puno. Nakon skoro četiri godine, Udar je pronašao svoje mesto i to ne samo među romskom populacijom, već i mainstream publikom, što i jeste bio cilj. Uostalom, zato se i zovemo Udar – na romskom jeziku vrata.

Romi i “profesionalni Romi”

Nedavno ste u intervjuu Hani Kazazović spominjali kako ste vi i kolegica dr. Hedina Tahirović-Sijerčić pokušavali sa BHT-om dogovoriti emisiju na romskom jeziku prije šest-sedam godina ali kako zbog finansijskih razloga nije došlo do realizacije. Nije li produciranje sadržaja namijenjenog manjinama obaveza Javnog servisa i kako nakon silnih treninga, edukacija, seminara i raznih drugih oblika trošenja evropskog i svjetskog novca konačno nije došlo do senzibilizacije prema romskom i drugim manjinskim pitanjima u našoj zemlji?

Nažalost, to je bio bezuspešan pokušaj. Mi smo tada pristali da radimo bez ikakve naknade nadajući se da će to olakšati početak, međutim ni to nije bilo dovoljno. Uostalom, nije bila ideja da nam to bude posao. Mi smo se pozivali upravo na obavezu Javnog servisa o produkciji programa za manjine. Kada se pravo i potpuno odsustvo volje sudare, pobednik u većini slučajeva bude onaj drugi, jer ne smemo zaboraviti kontekst. Jednostavno, tematika nije bila dovoljno „sexy“, što bi rekao jedan državni ministar.
Ono što me puno raduje jeste da postoje moje koleginice i kolege koje su van tih nekih okvira i koji/e samo rade svoj posao – posao novinara/ke koji su kao takvi „po deafoltu“ senzibilirani za sve teme. Potpuno ste u pravu kada kažete da je potrošeno puno para na „senzibilizaciju“ kadra, a zapravo je sve do nas. Nije čak ni do uređivačke politike. Do nas novinara je… Ne znam urednika, ili urednicu koja će odbiti vrlo kvalitetan tekst, ili prilog, za koji ću se ja kao novinar boriti da bude objavljen/emitovan. Druga je krajnost kada urednik dozvoli da se objavi prilog u kojem novinar šalje prilog o Romima koji žive na smetlištu, gde se konstatuje da Romi mogu jesti hranu sa smetlišta, jer su eto imuni?! Uzgred, taj prilog je bio emitovan na Javnom servisu.

Kada se govori o eventualnom poboljšanju života Roma i Romkinja uvijek se, s razlogom, govori o obrazovanju, samo nemamo često priliku čuti statistike vezane za njihovo zapošljavanje, posebno na pozicijama sa visokom stručnom spremom u javnim institucijama naprimjer gdje teško bez partijske i rođačke podrške stižu privilegovani/e predstavnici/e konstitutivnih naroda. Imamo li neke podatke o radnom angažmanu Roma i Romkinja recimo u javnom sektoru?

Nažalost, ja tih podataka nemam. Ono što mogu reći je i da postoji, velika je verovatnoća da bismo znali. Znam neke ljude iz Tuzlanskog kantona koji rade u MUP-u, ili su zdravstveni radnici. Naša saradnica iz Kaknja radi kao opštinska službenica. Samo ću dodati jedan, čini mi se, bitan podatak. U susednoj zemlji, predsednik Republike Srbije, pozvao je novu vladu da ojača učešće Roma u državnom političkom i administrativnom sistemu, kazavši da „pored tradicionalnih mađarskih partnera, ohrabrujem vladu da poveća i ojača zastupljenost Roma u državnom aparatu. Romi zaslužuju bolje mesto u našoj državi.“ Ne ulazim u sadržaj, kontekst, pa i moj lični stav prema samom predsedniku i političkoj partiji iz koje dolazi. To je najmanje važno. Ovaj poziv je došao od predsednika države. Ne bih imao ništa protiv da se bilo ko od trojice članova Predsedništva BiH založi za isti stav.

Možda vi niste „najbolji“ primjer jer ste se izborili za dominaciju svojih drugih identiteta, ali nerijetko je, ako govorimo o Romima i Romkinjama ili predstavnicima/ama nekih drugih manjinskih zajednica, uz sve uspjehe (onda kada su uspješni/e) presudan, kada Rome predstavljaju drugi, taj etnički identitet, pa onda neko nije samo slikar/ica, novinar/ka, sportista/kinja, nego je Rom/kinja slikar/ica… Koliko je to frustrirajuće jer nećemo za Srbina ili Bošnjaka reći da je bošnjački/srpski novinar niti za heteroseksualnog muškarca da je heteroseksualni umjetnik?

Postoji nešto što se podrazumeva i nešto što se mora po svaku cenu naglasiti. Zaista je frustrirajuće, jer se ovo radi i u negativnom kontekstu, kada se želi naglasiti etnički identitet, da se zna da je to Rom, ili Romkinja, a isto i u pozitivnom, da bude što senzacionalnije. Verovali ili ne – Rom novinar, Romkinja umetnica, inspektorica, doktor i da ne nabrajam… I u jednom i u drugom slučaju se želi izazvati neka reakcija kod ljudi, a u tom slučaju se najmanje misli o osećaju osobe o kojoj se govori. Pa zamislite samo našu Selmu Selman koja svoje radove i svoje performanse prikazuje širom sveta i koja je nedavno usred Washingtona ispred Bele Kuće, na sam dan izbora izvela performans “You Have No Idea”, reći romska umetnica.

Naslanjajući se na prethodno pitanje dolazim do toga da su Romi i Romkinje, ako su vidljivi/e, na neki način primorani/e da budu aktivisti/ce, da vlastitim primjerom doprinose smanjenju predrasuda. Je li zamorno biti „uspješan Rom“, imate li pravo na to da se isključivo bavite vlastitim životom a ne unapređenjem života romske zajednice i smanjenjem predrasuda i diskriminacije u neosjetljivom i netolerantnom bh. društvu?

U ovom kontekstu, ja Rome delima na „profesionalne Rome“ i Rome. Ovo prvo nisam, Rom sam svakako i istovremeno aktivista, novinar, suprug, otac, budući NLP trener… Ja se zapravo bavim sopstvenim životom. Trudeći se da radim ovo što radim najbolje što znam, zapravo se i bavim i unapređenjem života romske zajednice. Da podsetim, pre Udara, radio sam u Startu BiH, Magazinu Žurnal, Faktoru, pisao za neke strane medije i nisam se bavio romskom problematikom u tim redakcijama i nisam bio romski novinar. Također sam nedavno osnovao i organizaciju Asocijacija mladih Roma „AKSIOM“. To nisam uradio da bih postao „profesinalni Rom“ i jurio projekte, uostalom, Udar je najbolji pokazatelj toga. Ja zaista imam plan i dugoročnu viziju. Moja vizija je da Udar kao portal i AKSIOM kao organizaciju preuzmu ovi mladi ljudi sa kojim trenutno radim. A plan mi je da to bude za maksimalno pet godina. Do tada ću postati iskusan NLP trener i radiću i dalje na istom zadatku – pomagaću ljudima da postanu bolja verzija sebe.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ivan Zidarević, aktivista za ljudska prava: Odsustvo lične ostrašćenosti moja je prednost

“Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada”, kaže Ivan Zidarević, aktivista za ljudska prava, koji je prije šest godina došao iz Beograda u Zagreb te sklopio životno partnerstvo sa svojim partnerom. Njihov emotivni čin istovremeno je bio i upisivanje u istoriju jer su prvi koji su u Hrvatskoj iskoristili ovu zakonsku mogućnost njenim stupanjem na snagu.
Danas, radeći od devet do pet u realnom sektoru, Ivan se u “slobodno vrijeme” bavi mijenjanjem zakona koristeći prednosti vlastite nezavisnosti i vjerujući da se rezultati ne postižu čekanjem da “neki naši” dođu na vlast. Ivanova životna i aktivitička priča trebala bi poslužiti kao inspiracija za odmak od svih naših odnjegovanih lijenosti i nečinjena, odnosno nekorištenja naših građanskih prava.

Piše: Kristina Ljevak

Poslije šest godina, na osnovu sklopljenog prvog životnog partnerstva u Hrvatskoj (porodične zajednice osoba istog pola) ti si danas državljanin Republike Hrvatske. Jesi li od početka znao da će to biti ne samo emotivni nego i aktivistički put i da li je ovo upisivanje u istoriju kao prvog para bio slučajnost ili namjera te kako danas, sa ove vremenske distance, gledaš na taj pređeni put? Kakve su bile reakcije u Srbiji a kakve u Hrvatskoj povodom ovog čina jer imamo dvostruke razloge za bujanje stereotipa, riječ je o istospolnoj i „dvonacionalnoj“ zajednici.

Imajući u vidu sve šta se dešavalo posle te čuvene 2014. godine, sada se čini da ništa nisam prepustio slučaju i da sam mnogo stvari radio sa nekakvom namerom. Vrlo sam ponosan na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, njegovu primenu u svakodnevnom životu i sada na dobijanje državljanstva, jer se pokazalo da sistem u suštini funkcioniše i da nisu svi ljudi rđavi. U svojoj novoj domovini nikada nisam imao negativnih iskustava, da sam bilo kada doveden u neku nepovoljniju situaciju zbog sklopljenog partnerstva i manjinskih identiteta. Pojedinačne izlive netrpeljivosti pripisujem zdravstvenom stanju takvih osoba. Kako na sve gledaju u Srbiji i šta misle o tome teško je za dešifrovati jer na vodećoj funkciji imaju deklarisanu lezbijku, koja uživa sve benefite pripadanja vladajućoj političkoj kasti, a u svakodnevnom životu gej osobe nemaju nikakvu zakonsku regulativu koja bi prepoznala prava istopolnih građana. Svih ovih godina svedočimo miksu srpske disforije i euforije.

Uticao si na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi u kojem formalni i neformalni životni partneri nisu prepoznati kao njegovatelji iako im to omogućavaju drugi zakonski akti, kao i na izmjene Pravilnika o darivanju krvi koji je diskriminirao strance. Borio si se za izmjenu Zakona o udomiteljstvu kako bi istospolni parovi mogli usvajati djecu. Intervenisao si u izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu i izmijenio dio prethodnog Zakona o strancima. Ovo su samo neke od tvojih uspješnih aktivnosti. Mislim da je, spominjući njih, važno napomenuti tvoje djelovanje koje je u potpunosti iz nezavisne pozicije. Naime, ti ne primaš platu za svoje aktivnosti, zarađuješ je u realnom sektoru. Koliko su po tebi tvoji uspjesi, osim što su rezultat upornosti, posljedica i tvoje nezavisnosti? Koliko tebi lično ova pozicija prija?

Pre par godina jako me je frustriralo što formalno nisam bio deo nekakve organizacije koja se bavi prepoznavanjem i zaštitom ljudskih prava. Smatrao sam da je to neophodno kako bih valjda sebi dao legitimitet. Danas bih većinu takvih ponuda za posao odbio. Moja nezavisnost u radu, od materijalne komponente do aktivističke, zapravo je najbolja stvar koja je mogla da mi se desi jer me je na mnogo nivoa odredila. Bio sam prinuđen da se snalazim kako znam i umem, čitam, tražim, kako se ono kaže „kopam“ odgovore, da neretko donosim pogrešne zaključke i mislio sam se „šta sve ovo meni treba“. No, za razliku od mnogih, ja sam doslovno pametne glave, od aktivista od kojih sam i sam učio do univerzitetskih profesora, „vukao za rukav“, iznenada im se obraćao mailovima ili ih zvao na upoznavanje, kako bih pitao da mi rastumače sve one nedoumice koje mi se svaki dan nanovo pojavljuju. Sve je to proces učenja koji nema kraja. Na to sam jako ponosan i prija mi, jer dolazim u situaciju da sada mene pozivaju kako bih ja pomogao i dao svoje mišljenje a ja se redovno odazivam i svima pružam neophodnu pažnju, koja je nekada i meni trebala.

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli.

Osim što nezavisnost doprinosi manjku lične ostrašćenosti, čini mi se da ona, u načinu na koji je ti koristiš kao prednost, umanjuje selektivnost koja je sama sebi svrha i njegovanje principa koji su takođe često sami sebi svrha. Hoću da kažem da je nerijetko u aktivizmu previše pažnje posvećeno formi a da se zanemaruje suština, za razliku od tvog pristupa u kojem postoji jasan cilj i otvorenost za pregovore sa različitim „stranama“.

To je jedan od najvećih problema u aktivističkim krugovima. Mnogi pojedinci ili organizacije ulaze u rad sa kojekakvim frustracijama, neispunjenim željama ili pogledima na svet koji nužno ne moraju da budu ispravni i jedino prihvatljivi. Nemam taj luksuz da čekam da „neki moji“ dođu nekada na vlast, to je zaista sve neizvesnije, i zato gledam gde je moja niša da radim u svim ovim okolnostima koje ne mogu da promenim. Zanimljivo je to da sam za sve ove godine uvek imao podignut gard na desnici, strahujući od nje, a da mi levi bok redovno biva u masnicama. Oni od kojih sam se najmanje nadao da će da me kritikuju, često me isključujući, uz pokušaje da mi otmu zasluge, su upravo aktivisti i organizacije levog spektra koje isto tako umeju da budu vrlo agresivni i nespremni za dijalog o kojem puno pričaju.

Suština je u mijenjanju zakonodavstva, ali sa iskustvom života u Srbiji možeš da pretpostaviš kako je nama u Bosni i Hercegovini i koliko se ljudi demotiviraju prije nego što nešto pokušaju na tom planu da ostvare. Da li je osjećaj da si u uređenijem društvu pomogao odlukama da se boriš za izmjene zakona ili bi isto pokušavao u Srbiji, a samo možemo pretpostavljati sa kakvim ishodom. Jesmo li pomalo i sami krivi/e što zaziremo od svega što podrazumijeva pravnu proceduru i što ne poznajemo dovoljno vlastita prava i mogućnosti izmjene zakona, neovisno o tome gdje živimo?

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli. Koliko su samo meni puta docira, a ja ih hvalim ti se bože nisam poslušao, sa rečima da nema šanse da se nešto izmeni uz one čuvene da „gubim vreme“ i da „nažalost živimo u takvoj državi“. Upravo je to suština. Šta smo spremni da učinimo da ovakvu rečenicu ne ostavimo novim generacijama. Ujedno, kako ja da imam očekivanja da će neko drugi da uradi nešto za mene, izlažući se i izlazeći iz svoje zone sigurnosti, ako ja nisam spreman za isto. Osnažimo građane, bili oni mlađi ili stariji, da se trpeljivosti gibaju do one mere koliko je to ljudima u komforu a ne kako je neko drugi zadao. Mnogi bi se iznenadili koliko je odgovora i rešenja tu, nekada i na dohvat ruke, te da je najveća muka zapravo u procesu ispravnog artikulisanja zahteva.

Nakon tvog nedavnog gostovanja u Presingu na N1 stiče se dojam da je malo predstavnika/ca institucija kojima nisi pisao. Kako izgleda tvoj mail adresar? Ljudi koji te poznaju isključivo kroz ovu dimenziju možda ne mogu ni naslutiti koliko se zaigranosti, humora, vedrine i različitih interesovanja kriju u čovjeku koji tako posvećeno koristi građanska prava i opominje one koji ih krše. Jesi li u svemu tako principijelan? Čime objašnjavaš ovu nesvakidašnju dosljednost?

Ovo sve jako lepo zvuči i zapravo jesam vrlo zaigran! Kažu da živimo u doba digitalnih mogućnosti i ja ih svakodnevno koristim. Moja interesovanja idu preambiciozno u obraćanju državnoj i javnoj vlasti što me nekad potpuno iscrpi i onda to pripisujem da još moram da učim, najviše na sopstvenim pogrešnim procenama. Upravo je odsustvo lične ostrašćenosti moja prednost jer ne očajavam kada stvari ne idu po proceduri koja bi trebala da bude, pre svega zakonska ali i etička. Moj inbox je pun kojekakvih odgovora koji su zaista prava riznica tumačenja zakonskih članaka i propisa, te sada već dolazim u situaciju da određene arhive nemam gde da pohranim a da mi budu lako dostupne. Znam da neka tela izvršne vlasti znaju ko sam i da pravilno prenose kolegama savet da je bolje da mi odgovore, to je ustavna obaveza a moje ustavno pravo, nego da se ganjamo. Jer, ja imam vremena za igru „mačke i miša“ i vrlo sam dosledan i dosadan a za svaki dopis sam vrlo zainteresovan, ko da mi je jedini u životu. Da bude jasno, da dan toliko traje, i 25 sati mogao bih da se bavim ljudskim pravima!

Je li te neko iz neke institucije ili sa bilo koje pozicije moći možda zvao i ponudio profesionalni angažman u kojem bi se mogle iskoristiti tvoja znanja o pravnim procedurama?

Iako je volonterski, dobio sam poziv iz Ministarstva pravosuđa i uprave i deo sam Radne grupe za izradu Nacrta predloga Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kao deo OCD. Inače, ovim putem bih pohvalio ministra Malenicu, kao velikog stručnjaka, koji vrlo pragmatično spaja naše prividne različitosti radi zajedničkog cilja. Nedavno me je nekoliko OCD i pojedinaca nominovalo za saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, kao vanjskog člana, te ćemo videti koliko ima lobiranja a koliko politikantstva u odabiru. Sama nominacija mi je ogroman uspeh jer sam dobio izuzetne reči hvale za moj rad ali i mene kao čoveka. Zanimljivo je to da sam se više puno nudio i delu srpskih organizacija u Hrvatskoj, da isto tako volonterski pomažem na osnaživanju mladih Srba u Hrvatskoj koji su za razliku od mene rođeni ovde i čija je ovo isto tako domovina, ali nisam dobio pozitivnu povratnu reakciju.

S obzirom na to da nisi bio javno aktivistički angažovan u Srbiji pretpostavljam da nisi bio ni autovan van nekog užeg kruga (ispravi me ako griješim). Ako je bilo tako, kako je popraćen tvoj coming out koji je u tvom slučaju baš bio izlazak iz ormara u velikom stilu, od životnog partnerstva u drugoj državi do ozbiljnih rezultata u zagovaranju prava LGBTI osoba (i ne samo njihovih)?

Porodica, prijatelji i kolege sa kojima sam tada radio bili su upoznati sa svim mojim identitetima, koje i dan danas sebi otkrivam. Kada sam rekao da sam gej, što je iz ove perspektive kao da kažem da ne jedem meso, većina njih mi je odgovorila sa rečima znali smo, videlo se to, sumnjali smo itd. Mislim se, ako je to tako nešto očigledno i upadljivo čemu onda naknadna pamet i čuđenje kada sam javno istupio da sam u formalnom životnom partnerstvu. Narodu je teško udovoljiti ali je zapravo mudrost i ne truditi se u tom jalovom poslu. Nismo svi za sve i ne možemo, ali ni ne moramo, mi sve „krive Drine“ da ispravimo. Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada. U okolnim zemljama stvari se pomiču i ne sumnjam da će sutra biti mnogo bolje nego što je to bilo juče, samo treba ostati fokusiran i optimističan.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Naša obaveza nije sreća nego briga o sebi

Ilustracija preuzeta sa https://www.mediaeducationcentre.eu/

Nakon teksta o gubitku vlastitog djeteta zbog posljedica suicida, mentalnom zdravlju u kontekstu COVID-a i u redovnim okolnostima ako su one kod nas ikada redovne, obilježavanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja završavamo tekstom u kojem između ostalog govorimo o mentalnom zdravlju djece i osoba sa poteškoćama u vremenu pandemije koronavirusa te još jednom podsjećamo na brojna lica depresije i činjenicu da naša obaveza nije sreća nego briga o sebi.

Piše: Kristina Ljevak

Krizne situacije u Bosni i Hercegovini nerijetko nam posluže da se uvijerimo u sve slabosti sistema, posebno kada je riječ o brizi o osobama sa poteškoćama. Tako smo zahvaljujući pandemiji koronavirusa tokom perioda izolacije a i poslije toga imali/e priliku vidjeti da djeca i osobe sa poteškoćama i njihove porodice apsolutno nisu u fokusu pažnje nadležnih, a ponajmanje se neko od nadležnih bavio njihovim mentalnim zdravljem i posljedicama diskriminatorne odluke da djeca i mladi ne mogu izlaziti iz kuće.
Ovakav pristup nažalost ne odudara bitno od onoga što je uobičajeni tretman djece i osoba sa poteškoćama te njihovih porodica.

„Za porodice djece i odraslih osoba s poteškoćama u razvoju, promjene koje su nastale u kontekstu pandemije nisu u potpunosti nove i iznenađujuće. Smanjeni socijalni kontakti i specifična nametnuta izoliranost (zdravstvena, obrazovna, društveno-politička) su gotovo uobičajeni uslovi života u kojima žive porodice o kojima govorimo. Možemo reći da su navedene promjene izazvane pandemijom samo intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju – nedostatak neophodnih lijekova, sistemsko neprepoznavanje specifičnog položaja roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, preopterećenost ostalih članova porodice brigom i njegom djece s poteškoćama u razvoju, nerazumijevanje specifičnih potreba djece sa poteškoćama u razvoju (svakodnevna potreba za jasnom strukturom koja uključuje izlazak izvan kuće u tačno određeno vrijeme, a što je u vrijeme policijskog časa bilo teško izvodljivo) itd. Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju su se u novonastaloj situaciji našli u zahtjevnom položaju (posebno majke) jer su istovremeno morale raditi službeni posao od kuće, posvetiti se djeci sa poteškoćama u razvoju ali i ostaloj djeci, i pored toga obavljati i svakodnevne poslove u kući. Dok su djeca i odrasle osobe sa poteškoćama ostale uskraćene za uobičajene socijalne kontakte koji značajno doprinose njihovom mentalnom zdravlju“, kaže Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Tamo gdje su zakazale institucije, reagovala je struka, te su se možda više nego ikada ranije mobilizirali pojedinci/ke i organizacije da pruže alternativne vidove podrške u vrijeme izolacije i nakon nje, neovisno o tome da li govorimo o osobama koje su i ranije imali mentalnih poteškoća ili porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju koje su zbog dodatnog pritiska i izolacije, te neizvjesnosti i straha koje je pandemija donijela možda bili u prilici da se obrate za stručnu pomoć.

„Moram naglasiti da je struka bila i više nego angažovana kada je proglašeno stanje pandemije. Tako su se veoma brzo snage i kapaciteti preusmjerili u pravcu podizanja svijesti o značaju zaštite mentalnog zdravlja za vrijeme i nakon pandemije. Organizovana su različita online predavanja, psihološke grupe podrške i otvorene su besplatne SOS linije.
Ono što je potrebno svakodnevno naglašavati, jeste da bilo koja poteškoća na planu mentalnog funkcionisanja treba adekvatno da se tretira od strane stručnih ljudi. Traženje pomoći nije znak slabosti, naprotiv, to je znak snage da se osoba što prije i kvalitetnije izbori sa poteškoćama“, napominje Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora.
Važnost sistema podrške u trenutku kada su zbog pandemije COVID-a institucije prestale sa radom prepoznaje i Bojan Šijan.

Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora

Važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda.

„Najteži period za osobe koje koriste kontinuirano usluge ustanova iz oblasti mentalnog zdravlja, bio je na početku pandemije kada su praktično sve ustanove prestale sa uobičajnim radom ili su značajno umanjile broj usluga. U ovoj situaciji privatna savjetodavno-psihoterapijska praksa predstavljala je značajnu mrežu podrške. Brojna društva psihologa i psihoterapeuta su pokazala brigu o svim članovima zajednice nudeći besplatnu psihološku podršku u vidu telefonskog ili online savjetovanja. Na ovaj način spriječena je ili umanjena regresija (psihofizičko pogoršavanje zdravlja) osoba koje su se u toku pandmije nalazile u procesu psihološke podrške ili su tek počeli da koriste navedene usluge. U postkonfliktnom bosanskoherecgovačkom kontekstu nove okolnosti izazvane pandemijom su često predstavljale okidače za aktiviranje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Sposobnost ljudi da se prilagode životno ugrožavajućim okolnostima predstavlja značajan zaštitan faktor za mentalno zdravlje“, smatra Šijan.

Iako smo na ovom mjestu u nekoliko navrata govorili o različitim licima depresije, s obzirom na količinu nerazumijevanja vjerovatno nije suvišno svakodnevno napominjati. Zato ćemo još jedan tekst povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja iskoristiti za podsjećanje kako depresija nije isto što i tuga te kako je poistovjećivanje lošeg raspoloženja sa psihičkom poteškoćom neprimjereno jednako koliko i savjetovanje depresivnoj osobi da upražnjavanjem neke od tipičnih aktivnosti „poboljša“ vlastiti psihofizički status.

„Depresija je poremećaj koji ima stotinu lica. Nju treba posmatrati kao egzistencijalni potres, uslovljen biološkim i životnim faktorima kao i međuljudskim odnosima. Depresivno stanje je unutrašnje emocionalno stanje koje na manifestnom nivou ne mora uvijek da bude takvo da je osoba ‘prikovana’ za krevet. Jedan od najupečatljivijih primjera toga je i samoubistvo Robina Williamsa jednog od najboljih komičara svih vremena. On je i te kako bio aktivan, uveseljavao je milione ali njegov unutrašnji svijet je bio toliko potrešen da je okončao na veoma tužan način.
Vrlo je bitno podizati svijest ljudi o tome da depresija ne prolazi sama od sebe, da je to stanje kome se treba multidisciplinarno pristupiti te da je podrška i razumijevanje od strane značajnih ljudi neophodna. Samo edukacija vodi do toga da pojedinac traži adekvatnu pomoć na vrijeme“, napominje Railić-Perić.
Iako je stigma prilikom obraćanja za stručnu pomoć ukoliko osoba ima poteškoća sa mentalnim zdravljem itekako prisutna i o njoj često s razlogom govorimo, naš sagovornik podsjeća i na pomake koje bilježimo posljednjih godina.

„Uočljiva je promjena koja je nastala u kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti ljudi kada je riječ brizi o mentalnom zdravlju. Tome je naravno doprinijela sada već dugogodišnja psihoterapijska praksa u našem društvu, dostupnost stručnjaka iz različitih psihoterapijskih pravaca, medijska afirmacija važnosti mentalnog zdravlja… Prvi susret sa psihologom ili psihoterapeutom predstavlja novo iskustvo u kojem osoba doživljava autentičnu prihvaćenost i poštovanje prema njenoj/njegovoj ličnosti i ličnom sistemu vrijednosti. Poznato je da kvalitetan razgovor doprinosi automatskom osjećanju relaksiranosti, podrške i osjećanja lične vrijednosti. A kontinuiran rad sa psihoterapeutom poboljšava cjelokupno psihofizičko funkcionisanje organizma. Nije slučajno što su u 21. vijeku psihologija i psihoterapija dobile toliki značaj u struci i društvu. Slabljenjem dosadašnjih sistema podrške – porodice, međuljudskih odnosa, stabilne i vitalne zajednice, usluge iz oblasti mentalnog zdravlja, zajedno sa kulturom i umjetnosti, predstavljaju značajnu podršku u cilju osnaživanja psihofizičkog zdravlja i afirimisanja humanističkih vrijednosti“, navodi Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“

Promjene izazvane pandemijom samo su intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju.

I na kraju važno je podsjetiti na „zadatke današnjice“ čije ispunjavanje apsolutno ne treba biti naša obaveza. Riječ je svakako o sreći kao imperativu. Zahvaljujući „učiteljima životnih vještina“ i društvenim mrežama a u prvom redu Instagramu koji nudi kolaž od uljepšanje stvarnosti, ljudi nesposobnost da budu srećni vide kao vlastiti neuspjeh, ne razmišljajući da je sasvim uredu nekada biti tužan i da je uredu biti i duže tužan ali u tom slučaju potražiti i stručnu pomoć ukoliko tugu prati osjećaj bezvoljnosti, gubitka smisla i sl. Kako biti nesretan u svijetu u kojem se isključivo uvažava sreća bez propitivanja da li je ona iskrena ili naučena kao socijalno poželjna disciplina bilo je posljednje pitanje za našu sagovornicu.

„Pitanje sreće je kategorija koja se provlači na mnoštvo polja, kako na polju psihologije tako i na poljima filozofije i umjetnosti. Mnogi mislioci su pokušali da dokuče šta je to u stvari sreća. Smatra se da je pojedinac srećan onda kada procijeni da je zadovoljio neke svoje važne želje i ciljeve te kada živi u skladu sa samim sobom. To ne znači da srećan i ispunjen život ne donosi prepreke, životne izazove i preispitivanja, već znači da je pojedinac spreman da se sa njima adekvatno nosi. Kada osvijestimo šta je bit kvalitetnog i ispunjenog života, nećemo biti u izazovu da se poredimo da standardima koji su i više nego nerealni i lažni a sve više se plasiraju putem društvenih mreža.
U kontaktu sa drugim ljudima mi doživljavamo različit niz emocionalnih reakcija, I biti ‘nesrećan’ je ponekad neophodno da bismo na kraju opet doživjeli srećno osjećanje. Ovo je najočitije na primjeru gubitaka. Kada se gubitak desi neophodno je proći proces tugovanja i žalovanja koji sa sobom nose i osjećaj da je onaj koji je nešto izgubio nesrećan. Samo na taj način osoba koja doživi i preradi takve emocije na kraju može da doživi osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti a na kraju i osjećaj sreće. Prema tome, važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda“, objašnjava Zorica Railić-Perić.
Na kraju podsjećamo da za svaku mentalnu poteškoću postoji rješenje, ako se na vrijeme reaguje možda će biti dovoljan samo psihoterapijski tretman, nekada je nužna medikamentozna terapija, ponekad je hospitalizacija jedino rješenje, ali sve skupa vodi poboljšanju vlastitog kvaliteta života, vraćanju osjećaja zadovoljstva i potrebe da se uživa u onome za šta smo u međuvremenu izgubili interes. Lično zadovoljstvo i povratak vjere u smisao mora nam biti važnije od toga na koji način će okruženje komentarisati bilo koji vid terapije koji budemo upražnjavali.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Iskra Mihalj: Snaga je u prihvatanju da se sa nekim problemima ne možemo sami boriti

Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. oktobra. U 2020. godini njegovo obilježavanje poklapa se sa potpuno izmijenjenim načinom života zbog posljedica pandemije koronavirusa.
U Bosni i Hercegovini smo od marta do danas prošli različite faze, od lockdowna i oduzimanja prava na kretanje djeci i osobama starijim od 65 godina, online školovanja, rada od kuće, organizovanja događaja putem web platformi pa do navikavanja na „novu normalnost“ koja takođe utiče na reduciranje socijalnih kontakata i mijenja redovnu dinamiku druženja i provođenja slobodnog vremena s obzirom na ograničeno radno vrijeme lokala i ukupnu atmosferu straha u kojoj živimo.
Pored straha prisutan je i jednako deprimirajući osjećaj neizvjesnosti koji podrazumijeva i nemogućnost planiranja jer se već sutra epidemiološka situacija može pogoršati i svaki naš plan može ostati isključivo unutar granica Bosne i Hercegovine.

Piše: Kristina Ljevak

Stručnjaci procjenjuju da ćemo tek u narednom periodu, otprilike za godinu dana, osjetiti ozbiljnije posljedice po mentalno zdravlje izazvane promijenjenim uslovima života kao posljedice pandemije COVID-a. Zbog toga se i očekuje da će se potreba za mentalnim zdravljem i psihosocijalnom podrškom znatno povećati u narednom periodu te je ulaganje u programe mentalnog zdravlja na domaćoj i međunarodnoj razini sada važniji nego ikada prije.
Zbog toga je cilj ovogodišnje kampanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja povećana ulaganja u mentalno zdravlje.
Iako bismo mogli u nedogled nabrajati nedostatke kada je o brizi o mentalnom zdravlju u Bosni i Hercegovini riječ, činjenica je da su brojne institucije, organizacije i pojedinci/ke koji pružaju psihosocijalnu podršku svoje usluge prilagodili korisnicima/ama i tokom prve faze pandemije i kasnije te su se angažovali da javno govore o mentalnom zdravlju tokom COVID-a za razliku od kriznih štabova kojima briga o tom dijelu zdravlja nije bila važna.

Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj

I mimo panedmije koronavirusa i poteškoća po mentalno zdravlje koje je izazvala, ne smijemo zaboraviti na redovne okolnosti u kojima svaku psihičku poteškoću prate brojne predrasude a obraćanje za stručnu pomoć stigma. I ne odnosi se to samo na spremnost okruženja da prije prihvate savjete i usluge nadriljekara umjesto pomoći struke, nego se dovodi u pitanje vjerodostojnost onoga kako se naprimjer depresivna osoba osjeća. Ne uvažava se bezvoljnost, gubitak energije, izostanak životne radosti, nesposobnost da se na iste stvari reaguje kao nekada… Depresija se izjednačava sa lijenošću a metode bazirane na tvrdnji kako je rad stvorio čovjeka nude se kao najdjelotvornije za njeno prevazilaženje.
Kada govorimo o kliničkoj depresiji a ne o lošem raspoloženju kog ćemo olako nazvati depresijom, mi govorimo o stanju u kojem osoba najčešće nema snage da se počešlja a vrlo je moguće da će iz kuće, ako baš mora, izaći obučena u pidžamu preko koje je obukla, u zavisnosti od godišnjeg doba, mantil ili kaput. A ne govorim o Kaliforniji gdje je pidžama vani (ne zbog depresije nego ležernosti) i bez kaputa i mantila uobičajena.
Koliko je dodatno otežavajuća okolnost za osobe koje pate od depresije to što moraju da slušaju o površnim interpretacijama ljudi koji nemaju elementarnog znanja o depresiji pitala sam Iskru Mihalj, specijalisticu kliničke psihologije i psihoterapeutkinju pod mentorstvom, osnivačicu Centra za savjetovanje „Imago“.

Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u duši depresivnog čovjeka, rekao je Robert Barton. Ovom rečenicom započinjem odgovor na vaše pitanje jer želim da pojasnim koliko je ovo stanje teško i ponekad nepodnošljivo za izdržati.
Depresija osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Ona je najčešći psihijatrijski poremećaj, ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego poremećaja općenito. Ovdje se vidi upravo ovo što vi spominjete, a to je gubitak energije i interesa, što ljudi interpretiraju i definiraju kao manjak želje, ambicije i lijenost. Uz to ide i konstantni osjećaj krivice koji prati depresivne osobe. Ali krivice u vezi svega. Zbog toga što su depresivni, osjećaju se krivi i odgovorni za svaki problem unutar porodice, na poslu pa čak i u društvu. Osobe sa problemom depresije se i same osjećaju dovoljno krivim da im mi zaista ne trebamo još dodatno nabijati osjećaj krivice jednostavnim shvaćanjima da je u pitanju samo lijenost ili razmaženost (često se kod djece ovako interpretiraju depresivni simptomi). Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj koji neće ‘proći sam od sebe’ ili ‘kopanjem njive’, kao što nažalost često čujemo čak i u javnosti. Mi smo na ovim prostorima odgajani tako da smo zapravo ‘jači’ ako što više trpimo, i mentalno i fizički. A istina je suprotna – snaga je u suočavanju, snaga je u prihvatanju da se sa nekim problemima ne možemo, a i ne trebamo sami boriti.
Molim ljude da se obrate stručnoj osobi ukoliko se osjećaju bezvoljno, ukoliko su prestali da uživaju u stvarima koje su im pričinjavale veselje, ako su se izolirali od bliskih ljudi, ako uz to osjete promjene u apetitu ili ciklusu sna. Tu smo da pomognemo, a pomoći ima“, savjetuje Iskra Mihalj.

Često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu

Obraćanje za stručnu pomoć zbog psihičkih tegoba do te mjere je stigmatizirano u našem društvu da čak i osviještene osobe imaju nelagodu kada se same trebaju obratiti za pomoć. Razlog tome najčešće je osjećaj ličnog poraza što nikada ne trebamo tako posmatrati nego isključivo gledati ka benefitima koje nam susret sa stručnom, mjerodavnom i posvećenom osobom donosi. A ključni boljitak je kvalitet vlastitog života.

„Da, traženje pomoći od stručne osobe (bilo da je psihijatar, psiholog ili psihoterapeut) je obilježeno kao ‘slabost’, neadekvatnost, neuspjeh. I sve ćemo prije isprobati nego se obratiti stručnjaku jer tada kao da smo potpisali kapitulaciju. Ovo je toliko pogrešno i štetno da na tu temu možemo imati jedan čitav intervju. Ono što ljudi dobiju, ili bi trebali dobiti prilikom inicijalnog obraćanja stručnjaku, jeste empatija, odnosno mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe, tako da zauzmemo poziciju i perspektivu te osobe. Osoba koja je educirana da radi na vrlo delikatnim temama i kojoj se povjeravaju najintimniji sadržaji, mora imati razvijenu mogućnost empatije i ljubav za ljude. Pored ovoga, prvi benefiti bi bili i validacija i normalizacija osjećaja i misli osobe koja sjedi preko puta nas. Odnosno, potvrđivanje da vidimo i čujemo osobu na način na koji joj to treba te da su njezina osjećanja (strah, stid, tuga…) za situaciju u kojoj se nalaze očekivana, uobičajena i čak i poželjna (jer se na tome može raditi sa stručnom osobom). Psihoedukacija je vrlo važan dio rada sa klijentima jer kroz nju osoba dobija uvid u to šta se njemu/njoj dešava, koliko je taj problem učestao, šta ga je moguće uzrokovalo i na koji način se manifestira. To su vrlo efikasne intervencije kojima normaliziramo i dajemo razumijevanje klijentima, koji su često preplavljeni snažnim emocijama i negativnim mislima, o tome šta im se dešava. Zapravo često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu i time da potpuno povjerenje osobi preko puta sebe“, objašnjava moja sagovornica.

Strah budi iracionalne poteze

Pandemija koronavirusa potpuno je promijenila naše živote i uticala na mentalno zdravlje kako ljudi sa poteškoćama tako i na one koji do početka COVID-a poteškoća nisu imali. Naše društvo nije imalo adekvatne kapacitete da se nosi sa izazovima mentalnog zdravlja ni u redovnim okolnostima a važno je napomenuti da kada govorimo o bosanskohercegovačkom društvu ujedno govorimo o duboko traumatiziranom društvu sa zbirom negativnih iskustava iz relativno bliske prošlosti.
Da se pune posljedice po mentalno zdravlje uzrokovane pandemijom COVID-a još uvijek nisu pojavile smatra i klinička psihologinja Iskra Mihalj.

„Iako se već sada sve više ljudi obraća stručnjacima zbog anksioznih simptomima, problemima sa snom… To često ljudima djeluje nepovezano sa pandemijom i svime što nam je donijela, ali educirana osoba će itekako moći sadašnje simptome povezati sa nedavnom fizičkom izolacijom i prekidom redovnih životnih obaveza, ali ih povezati i generalno sa obrascima i načinom funkcioniranja osobe i prije pandemije. Važno je ovo što ste rekli, da smo društvo koje je doživjelo kolektivnu traumu čije posljedice osjećamo i vidimo i dan danas, a reakcijama na tu traumu smo svjedočili i nedavno kroz simptome retraumatizacije. To je zapravo reakcija na sadašnju krizu koja je obojana, intenzivirana i oblikovana u skladu sa reakcijama u vrijeme ranijih traumatskih iskustava, npr. rata. Ovo sadašnje iskustvo nije bilo jednakog intenziteta ili jednako zastrašujuće kao rat, ali ono je ipak u sebi imalo određene podsjetnike na ranija iskustva. Ove reakcije smo primjećivali kod rodbine, komšija i prijatelja kada su kupovali ogromne količine toaletnog papira, pravili zalihe od po desetine litara ulja, brašna… To su reakcije na četverogodišnji period kada su ljudi bili gladni, nesigurni, promrzli, opterećeni neizvjesnošću i borbom za goli opstanak. Zato je važno da razumijemo ljude koji su, po nama, pretjerano reagirali. Strah budi iracionalne poteze i to je jače od nas. Budimo ti koji ćemo utješiti prestrašene prijatelje, kolege, rodbinu, i pokažimo im da stvari ovaj put mogu i drugačije, pozitivnije da se završe.
Što se tiče posljedica COVID-19 pandemije po mentalno zdravlje, vjerujem da će se one najviše ogledati u pojačanoj anksioznosti, porastu paničnih napada, depresivnim simptomima, problemima sa spavanjem, različitim egzistencijalnim strahovima i osjećaju otuđenosti od sebe i od drugih. Molim ljude ako osjete neke od ovih simptoma, odnosno ukoliko su dugo opterećeni negativnim mislima i intenzivnim osjećajima, da se obrate stručnjaku.“

U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim odnosima

U kulturi koja podrazumijeva intenzivne socijalne kontakte, zagrljaje i poljupce prilikom susreta bez obzira na to što smo istu osobu vidjeli juče, česta spontana i namjenska okupljanja… izolacija je predstavljala veliki šok. Otkrivanje novih vještina tokom karantina moglo je biti zanimljivo koliko su nam inače zanimljive stvari koje nisu dio naše želje i navika.
Nerijetko je boravak u društvu dobar način da preveniramo ili ublažimo psihičke poteškoće. To je, podsjetiću, djeci i starijim od 65 godina u prva dva i po mjeseca pandemije bilo potpuno uskraćeno dok se većina ljudi predostrožnosti radi ne socijalizira ni danas kada nam je to, uz poštivanje epidemioloških mjera, formalno dozvoljeno.
Koliko izostanak socijalne interakcije može uticati na mentalno zdravlje i koliko ukupna atmosfera straha u kojoj živimo može biti okidač za brojne duševne poremećaje takođe je bilo pitanje za Iskru Mihalj.
„Interpersonalni odnosi čine važnu komponentu naših života i ljudi pate kada im je uskraćen bliski kontakt sa drugim ljudima. U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim, ali i socijalnim odnosima (koji se razlikuju po intimnosti, bliskosti i međuzavisnosti). Istraživanja iz područja psihologije jesu dokazala da su bliski odnosi ključ za našu dobrobit (sreću, psihičko i fizičko zdravlje, pa čak i dužinu života). Također, blizak, povjerljiv odnos sa partnerom značajno je smanjio rizik razvoja depresije kod žena nakon velikog gubitka ili razočaranja što je objašnjeno dugotrajnim doživljajem vlastite vrijednosti i samopoštovanja stvorenima kroz važan bliski odnos, koji može štititi od psihičkog poremećaja u trenutku krize. S druge strane, kako ste vi spomenuli, izostanak socijalne interakcije i neispunjena potreba za bliskošću također mogu biti vrlo štetni po naše fizičko i mentalno zdravlje. Ljudi sa manjim brojem socijalnih interakcija imaju viši krvni pritisak i slabiji imunološki sustav, umiru mlađi te je stopa smrtnosti veća za čak dva do tri puta. Kada je u pitanju mentalno zdravlje, veća je vjerovatnoća za razvijanje depresivnih simptoma, problema sa snom, alkoholizma, poremećaja prehrane, smanjeno je zadovoljstvo životom odnosno ljudi koji nemaju redovne socijalne kontakte procjenjuju kvalitetu života znatno nižom.
Ono što jeste bilo dobro za vrijeme dva mjeseca tokom kojih su određene skupine društva bile zatvorene (djeca, mladi i stariji građani) jesu društvene mreže, kompjuterski programi za komunikaciju, mobiteli/telefoni… putem kojih smo ipak mogli ostati u redovnom kontaktu sa nama dragim i bitnim osobama. Bili smo fizički, ali ne i emocionalno izolirani. Također, istraživanja su pokazala da postojanje bliske veze čuva ljude od najtežih posljedica stresa, bez obzira da li se samo osjeća da nam je time pomoć dostupna ili je ona zaista pružena. Odnosno, sama misao i predodžba da postoji/e osoba/e koje su nam bliske i koje su tu za nas kada nam trebaju, služi kao zaštitni faktor za razvoj mentalnozdravstvenih problema, iako ta osoba nije nužno svakodnevno sa nama“, objašnjava Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“.

Na kraju je važno napomenuti da depresija, iako najčešće podrazumijeva tugu uz niz pratećih manifestacija, nije nužno tuga vidljiva na prvi pogled. Depresija ima i svoja sretna lica za okolinu, pa čak i kada ishod podrazumijeva suicid osobe koja je od depresije patila.
Osim što trebamo uvažiti tegobe bližnjih kada nam o njima govore i oprezno ih uputiti na adrese stručnjaka/inja, trebamo i prihvatiti njihovu trenutnu nespremnost na primjenu savjeta nalik onim iz popularne psihologije (popularnu psihologiju im svakako ne spominjite). Bolje je ćutati nego depresivnoj osobi reći da se trgne. I inače i tokom ove COVID 2020. godine kada nam sigurnost nikada dalja nije bila.



Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM

Seksualno nasilje u ratu: Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo

„Thinking of you“, umjetnička instalacija posvećena destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja, rad kosovske umjetnice Alkete Xhafa Mripa

Seksualno nasilje nad ženom u ratu ali i u bilo kojim drugim okolnostima ne završava se samim činom. U patrijarhalnim sredinama kakva je naša ono se nerijetko nastavlja u porodici, lokalnoj zajednici, užoj i široj familiji, među komšijama i susjedima. Žena žrtva seksualnog nasilja u patrijarhalnim sredinama percipira se kao krivac, onda kada odluči da progovori o vlastitom iskustvu traume postaje trajno stigmatizirana.
Poražavajuća je i za žrtve dodatno obeshrabrujuća visina kazni izrečena počiniocima na bosanskohercegovačkim sudovima. Zločinci, za razliku od žrtve koja je stigmatizirana, u svojim se zajednicama slave kao heroji. Oni su, za razliku od žrtve, bez egzistencijalnih tegoba, dok su žene žrtve seksualnog nasilja u ratu danas često hraniteljice porodice, ali i one koje same imaju zdravstvenih problema i vode brigu o drugim bolesnim članovima/icama porodice.
Žrtve su prepuštene same sebi i brizi nevladinih organizacija dok optuženi imaju pravo na advokata o trošku države.
Kompliciranost bh. državnog uređenja odrazila se i na status žrtava pred bh. sudovima. Naime, razlika u tretmanu žrtava zavisi od kantona do kantona i naravno entiteta uz nemogućnost da se svi procesi vode pred Sudom BiH, a ne opštinskim sudovima kako je to do sada bio slučaj.
A tek nedavno je zabilježen prvi slučaj isplaćivanja odštete za seksualno nasilje tokom rata na bh. sudovima.
Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Poznato nam je da su u dva predmeta, jednom pred Sudom BiH i drugom pred entitetskim sudom, osuđeni izvršili isplatu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva preživjelima. Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja. Naime, suđenja za ratne zločine, izricanje kazne počiniocu i dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva predstavljaju određeni vid satisfakcije, šaljući žrtvama poruku, prije svega da zločini nisu zaboravljeni, što barem dijelom vraća njihovo povjerenje u pravosudni sistem. Time se također vrši i društvena osuda ratnih zločina. Pored toga, dosuđivanjem imovinskopravnih zahtjeva simbolički se prepoznaje šteta koja je nanesena preživjelima, time se osnažuju, te ono predstavlja svojevrsnu dodatnu ‘sankciju’ za počinioca. Tek isplatom dosuđene naknade, preživjele mogu stvarno osjetiti da je izvršeno dodatno ‘sankcionisanje’ počinioca. To predstavlja jedan dodatni oblik satisfakcije preživjelima. Ovdje također moramo imati na umu da osobe koje su preživjele tako strašne zločine vrlo često žive u teškim finansijskim uvjetima, te se dosuđivanjem i isplatom imovinskopravog zahtjeva doprinosi vraćanju njihovog dostojanstva, te se, osim simbolički i suštinski doprinosi poboljšanju njihovog položaja. TRIAL International se već nekoliko godina zalaže za poboljšanje položaja preživjelih ratnog seksualnog nasilja, između ostalog i u krivičnom postupku. Od perioda kada su donesene prve presude pred Sudom BiH kojima se nalaže isplata imovinskopravnih zahtjeva preživjelima, do danas svjedočimo porastu prakse dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva, ali je postizanje njihove isplate, još uvijek relativno rijetka pojava, uz nekoliko svijetlih primjera. Razlog tome je nedostatak imovine počinilaca, ali i činjenica da se od strane postupajućih tužilaca još uvijek nedovoljno često pristupa istraživanju imovine osumnjičenih, te iniciranju privremenih mjera obezbjeđenja imovine optuženih, koje bi spriječile da počinioci u fazi optuženja raspolažu sa svojom imovinom i obezbijedile isplaćivanje imovinskopravnog zahtjeva kada on bude dosuđen. Dakle, izrazito značajnu ulogu u postizanju isplate imovinskopravnih zahtjeva imaju pravosudni akteri, te njihov angažman u postizanju toga da imovinskopravni zahtjev ima potpunu svrhu, odnosno da bude dosuđen i isplaćen žrtvi, mora biti veći“, kaže Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika

Kada osuđeni za seksualno nasilje u ratu isplaćuju finansijsku naknadu onda to za žrtve individualno, na simboličkom nivou, znači mnogo, navodi i Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.
„Jer sada ne samo da je utvrđeno da je zločin počinjen, da je kažnjiv i da kazna može biti provediva, već i da je provediv imovinskopravni aspekt krivičnog postupka. Tranzicijska pravda je u BiH, nažalost, doživjela vrlo neujednačen razvoj u svojim segmentima (krivična pravda, kazivanje istine, reparacije, institucionalne reforme) i teško je procijeniti koliko smo time izgubili. Moramo znati da je već vrijeme kada gubimo preživjele, koje nikada nisu dobile nikakvu vrstu satisfakcije za proživljeno. Da li postoji adekvatna kazna? Da li će pravo i pravda biti zadovoljeni? Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika. Svakako je jedna od njih novčana odšteta, ali i isključivanje mogućnosti da se zločini osporavaju ili da se žrtve marginaliziraju, ponižavaju, retraumatiziraju.
Isplaćivanje imovinskopravnih zahtjeva u krivičnim postupcima ratnog seksualnog nasilja i suštinski znači mnogo. Posebno imajući u vidu bh. pravni sistem generalno (brojni su drugi izazovi još uvijek tu – poput nemogućnosti izvršenja presuda zbog nepostojanja imovine nad kojom bi se provelo izvršenje i slično, što samo produžava agoniju preživjelih). Ovdje je upornost i istrajnost što preživjelih, njihovih zastupnika/ca ali i organizacija civilnog društva, na održavanju ovog pitanja svakako presudna. Pitanje je koliko se kasni. No, ovo jeste napredak i kao takvog ga treba pozdraviti. Podsjetiću, 2019. godine Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja.
Boljoj poziciji žrtava ratnog seksualnog nasilja se ne može doprinijeti isključivo kroz rad krivičnih sudova. To je opšta zamjerka tranzicijskoj pravdi koju ovdje (ni)smo imali, odnosno država nema strategiju niti adekvatan plan a društvo je uronjeno u etničke podjele. Ovo je još jedna od oblasti u kojoj su država i entiteti zakazali“, kaže Lejla Gačanica.

„Preživjele se općenito susreću sa negiranjem njihove preživljene traume, i u takvom socijalnom okruženju negiranja posljedice su dugoročne, te su preživjele zatočene prošlošću u kulturi koja je pod jakim i kontinuiranim utjecajima patrijarhata, odnosno patrijarhalnih vrijednosti. Naime, samo isplaćivanje odštete preživjelim seksualno nasilje je prije svega priznanje da se zločin desio i satisfakcija za pogled u budućnost. Međutim imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u kojoj se uglavnom nalaze preživjele i njihove porodice sigurno naplaćena odšteta bar na kratko može doprinijeti kvalitetnijem rješavanju osnovnih egzistencijalnih i materijalnih potreba“, kaže Sabiha Husić direktorica Medice Zenica koja 27 godina pomaže ženama i djevojčicama koje su žrtve seksualnog nasilja, žrtvama silovanja u ratu, u postratnom periodu, ali i žrtvama porodičnog nasilja. Zapravo Medica je i osnovana da bi se ohrabrile žene da progovore o proživljenoj traumi silovanja te da im se pruži podrška, duboko svjesne da bi se silovanje i dalje posmatralo kao tabu tema ili kroz prizmu ženine krivice.

Silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava

„Rad Medice je prepoznatljiv po feminističkim principima koji obuhvataju solidarnost, brigu za druge i podršku te pravo izbora pružajući sveobuhvatnu individualiziranu podršku. Imajući na umu sve napore u posljednjih skor tri decenije Medice Zenica ali i drugih prije svega ženskih nevladinih organizacija vidljivi su određeni pomaci, ali to ni u kom slučaju ne znači da su i postignuti željeni rezultati i odgovori, i da treba zaustaviti ovaj rad pa time i temu, naprotiv – na ovim pitanjima treba nastaviti odlučnije i snažnije. Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida. S druge strane preživjele žrtve silovanja i seksualnog nasilja su dobile priliku da ispričaju svoja bolna i teška iskustva u sigurnom okruženju, uz puno povjerenje i bez predrasuda u ženskim nevladinim organizacijama, što je preduslov za ponovno vraćanje povjerenja u ljude i početak procesa oporavka. Iskustva pokazuju da je proces oporavka bio lakši za preživjele žene koje su imale i podršku unutar porodice zbog same činjenice da ne moraju čuvati tajnu i nositi se sa stalnim strahom kako će porodica reagovati. Tako da se danas uočava značajna kombinovana podrška za preživjele od strane specijaliziranih nevladinih organizacija, poput Medice i prepoznatih strategija razvijanja otpornosti na preživljenu traumu od strane preživjelih žena i podrške preživjelim od porodice i drugih bliskih osoba kroz neformalni model podrške. To je omogućilo da se čuje glas žena i da odbijaju ulogu ponovne viktimizacija od strane političkih elita. Također jedan od napredaka je da su preživjele žene prepoznate kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Iako termin i nije najadekvatniji, ali u vrijeme kada se zakonski trebalo riješiti ovo pitanje bio je najpristupačniji. Taj status omogućava preživjelim mjesečnu nadoknadu a zakon prepoznaje i neke druge benefite za preživjele, ali je u praksi je to teško ostvarivo. Nažalost ovo pitanje nije jednako riješeno na području cijele BiH, što ukazuje da su mnoge preživjele ipak ostale na marginama društva“, objašnjava direktorica Husić odgovarajući na pitanje postoje li ozbiljniji pomaci nakon skoro trodecenijske borbe za bolji položaj žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Sabiha Husić

Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida.

„U društvima u kojima postoji razvijena empatija, svijest, diskurs o osudi počinjenih zločina i nedopustivosti (moralnoj, ljudskoj) za opravdavanjem ili veličanjem počinjenog u ratu ili konfliktu – zakoni ili kazne za negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina nisu potrebne. U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo. Društvo i država, uviđate, moraju doći u istu ravan kada govorimo o negiranju, minimiziranju, opravdavanju ili odobravanju počinjenih zločina – svaki od ovih oblika je neprihvatljiv i svaki od njih treba biti zabranjen. Zakonom, jer očito nismo vidjeli napredak u društvenoj osudi niti negiranja niti veličanja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini; naprotiv narativi bazirani na zločinima su sve zapaljiviji i odlučniji protekom godina, pretpostavljeno jačajući svoju ulogu svaki put kada se čini da se fokus pomjera (a pomjera se, i to zbog socijalno-ekonomskih tereta u koje su nas i dovele nacionalističke postratne politike). U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo“, kaže Lejla Gačanica dajući odgovor na pitanje koliko bi usvajanje zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina na državnom nivou kao zasebnog zakona doprinijelo poboljšanju pozicije žrtava ratnog seksualnog nasilja, kako onima koje su uspjele okončati sudske procese, tako i onima koji/e će se tek odlučiti da prijave zločin.
Umjesto da je pozicija i tretman žrtve neprikosnoven, one najčešće služe kao sredstvo kojim se politike pozicioniraju onda kada im treba. I to se mora promijeniti”, napominje naša sagovornica.

Lejla Gačanica

Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve.

Negiranjem ratnog seksualnog nasilja dajemo legitimitet onome što se desilo

„Svako negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina izazove (ili ne) neku vrstu trenutne kolektivne reakcije – ali osobama koje su žrtve ili preživjele ovo nije dnevno-potička vijest – ovo je njihov život i svako negiranje ili klicanje onome što im se desilo ih vraća i odžava u traumama stradanja. Da li je ratno silovanje opravdano za stvaranje nacije? Ili države? Ili poricanje da se desilo? Svaka gesta koja negira ili slavi zločine direktno osporava žrtve. I preživjele. ‘Heroj a ne zločinac’, na bilo kojoj strani, na bilo kojem grafitu, muralu, filmu, književnosti, mediju, zgradi, instituciji ne smije biti dozvoljeno. Svaka presuda za ratni zločin mora biti provedena, i prihvaćena. Mi to u dijelu ‘prihvatanja’, nažalost, nemamo. Ili imamo selektivno, kada pravda zadovoljava ‘naše’ (kolektivne, etničke) potrebe. Žrtve i dalje ne zavise od nacije, religijske pripadnosti ili etnije. Ali tu vrstu pijeteta ili suočavanja još uvijek u BiH nismo dostigli.
Negiranjem ratnog seksualnog nasilja zapravo dajemo legitimitet i onom što se desilo i onome ko ga je počinio. Ovo je posebno težak poraz i teret za žrtve (i preživjele). Njegova posebnost leži u opštoj stigmatizaciji žrtava seksualnih zločina ali i vrlo specifičnoj traumi ratnog seksualnog nasilja koje u svojoj intenciji pretvara žene i njihova tijela u ratna oružja, strategije protiv neprijatelja, obilježavajući neizbrisivo porodice i generacije. ‘Izvještaj Mazowiecki’ tako navodi da se silovanje koristilo kao sredstvo za sprovođenje strategije etničkog čišćenja, te povećanje međuetničke mržnje. Seksualno nasilje protiv muškaraca je možda najutišaniji segment proteklog rata, o kojem se sada tek vrlo oprezno i stidljivo uspijeva progovoriti. Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina neće izbrisati sve postkonfliktne retraumatizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja ili obezbijediti sve ono što je još uvijek problematično u procesima ostvarivanja prava, ali bi omogućio žrtvama i preživjelim dostojanstvo, isključujući mogućnost da ono što je presuđeno utvrđeno kao činjenica ratnog zločina više ne može biti negirano ili opravdavano. Zbog toga je važno imati zakon koji bi na državnom nivou uredio ovu oblast. I prema kojem, niti na jednom dijelu BiH, ne možete veličati ili negirati ili opravdavati zločine“, kaže Lejla Gačanica.

Osim što bi bolji pravni okvir svjedočio o ukupnom boljem funkcioniranju države, pomogao bi da se više žrtava odluči da govori, tj. prijavljuje seksualno nasilje u ratu. Dok on do kraja ne funkcionište, odnosno dok ne postoji suštinska institucionalna podrška žrtvama, njihovo prijavljivanje nažalost često je obesmišljeno.
Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na Međunarodni krivični sud bitno bi pomoglo, objašnjavaju iz TRAIL-a.

„Zakoni o krivičnim postupcima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini su propisali načine ostvarivanja odbrane osumnjičenih i optuženih, odnosno propisali su situacije kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te kada mu isti može biti dodijeljen. Te odredbe su zasnovane na članu 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja ima prioritetnu primjenu u našem pravnom sistemu. S druge strane, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ne predviđa aktivnu ulogu oštećenih – žrtava u krivičnim postupcima, slijedom čega se uistinu malo pažnje posvećuje upoznavanju žrtava sa njihovim pravima i približavanju shvatanja mogućnosti koje su im na raspolaganju. Neophodno je imati u vidu da preživjele osobe, uslijed neznanja i teške finansijske situacije, nisu u poziciji da priušte pravnu pomoć i ostvare svoje pravo na naknadu štete, pri čemu dovode u pitanje i svrhu prijavljivanja zločina i svrhu podvrgavanja ponovnom prisjećanju na traumatične događaje. U odnosu na ranije godine, danas je situacija nešto povoljnija, ali i dalje postoji prostor za poboljšanje. Krajem 2016. godine na državnom nivou donesen je Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći, te je njime formiran Ured za pružanje besplatne pravne pomoći BiH, koji između ostalog, pruža besplatnu pravnu pomoć preživjelima i zastupa njihove interese pred Sudom BiH u ostvarivanju imovinskopravnog zahtjeva. Iako je Ured započeo sa radom, njegovi kapaciteti za funkcionisanje su i dalje ograničeni, što značajno limitira preživjele u punom pristupu pravdi kroz institut besplatne pravne pomoći.
Na žalost, naš pravosudni sistem nema ekvivalent rješenju koje postoji u međunarodnom pravu, u praksi Međunarodnog krivičnog suda, a koje obezbjeđuje aktivniju ulogu žrtava u krivičnim postupcima, te koje uključuje pružanje podrške žrtvama i njihovim porodicama, a ponajprije mehanizam za besplatno pravno savjetovanje i zastupanje, te mehanizam putem kojeg se vrši implementiranje odnosno isplata reparacija dosuđenih od strane Međunarodnog krivičnog suda. Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na navedeno bi uistinu poboljšalo položaj žrtava“, smatra Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Berina Žutić Razić

Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja.

Negiranja ratnih zločina, zločina nad civilima i zločina protiv čovječnosti podrazumijeva i veličanje počinilaca ratnih zločina u svojim lokalnim zajednicama uz činjenicu da je kratkoća zatvorskih presuda poražavajuća. U takvim okolnostima teško je očekivati detraumatizaciju žrtve uz dominaciju tri etnonacionalna narativa bez konsensusa o ratnoj prošlosti i uz doslovno otimanje žrtvama mjesta stradanja.

„Kada posmatrate BiH, onda ćete uočiti vrlo izoštrena tri narativa o prošlosti (bošnjački, hrvatski i srpski). Međusobno isključivi, svi se crpe iz vlastite interpretacije prošlosti u kojoj su isti subjekti na jednoj strani zločinci a na drugoj heroji; isto vrijedi i za pobjede i poraze te čistoću vlastite (etničke) ispravnosti. Kada ovo spustite u lokalne zajednice, posebno male, u kombinaciji sa teškom egzistencijalnom situacijom, dobićete toksične sredine u kojima odgajamo nove generacije koje repliciraju podjele. Veličanje ratnih zločinaca tako zauzima javne prostore (studentski domovi, škole, ulice, murali), nerijetko se ispreplićuću ‘pozicije’ iz Drugog svjetskog rata i rata iz devedesetih. Ovo upisivanje narativa u javni prostor služi izgradnji i održavanju određene interpretacije prošlosti – koja u ovom slučaju presuđenog ratnog zločinca pretvara u heroja. Ponovite to kroz nekoliko generacija, zadržite u javnom prostoru, pobrišite silovanja i ubijanja, pobrišite Druge kao žrtve, i dobili ste uspješnu politiku sjećanja u kojoj više niko ne vidi kratke zatvorske kazne niti traumatizirane žrtve. To je posljedica koje moramo biti svjesni kada govorimo o diskursku žrtve-veličanja-kažnjivost. Normalizacija negiranja ili opravdavanja ili veličanja se naprosto ne smije dozvoliti, a u ovim procesima više ne može biti pozicije ‘posmatrača’ (bystander).
Sa druge strane, preživjele susreću počinioce u tim istim lokalnim zajednicama. Ili zbog toga što nikada nisu procesuirani ili zbog toga što su svoju kaznu odslužili. To je užasna stvarnost prakse blagih kazni za ova krivična djela. ‘Normalan život’, razumijete, ovdje više ne postoji. Nije ni svrha obrisati i zaboraviti, već dostići društvenu odgovornost u kojoj žrtve i preživjeli/e imaju bar tu satisfakciju da je ono što su preživjeli kvalificirano kao zločin, da ne može postojati nekažnjivost i da niko ne može osporavati ili interpretirati činjenice drugačije od onoga kako je to presudama utvrđeno.
Pa ipak – jedno od najjezivijih mjesta gdje je počinjeno višestruko ratno seksualno nasilje danas neometano posluje kao hotel. Vilina vlas u Višegradu ilustrira svu surovost postkonfliknog negiranja žrtava. I mnoga druga mjesta stradanja u BiH su krajnje iskomercijalizirana i/ili ispolitizirana, naprosto oteta žrtvama, nastojeći ili da unovče stradanja ili da ih zatiru.
Teško je u ovakvim okolnostima očekivati detraumatizaciju. Nekada mi se čini da da najviši stepen koji možemo dostići jeste da prestanemo retraumatizirati. O oporavku, i inkluzivnosti, možemo govoriti tek na individualnom nivou, u individualnim naporima i uspjesima. A i to zavisi od toga koliko ‘sreće’ imate u odnosu gdje vam je prebivalište i kako vaš svakodnevni život izgleda. U 2020. godini, primjera radi, mi imamo projekte zatvaranja kolektivnih centara u kojima žive osobe sa statusom izbjeglih i raseljenih lica (njih preko 7000). Mnoge žrtve još uvijek žive u strahu, a većina njih ne može se vratiti u svoje prijeratne domove. Ili su ti domovi sada u ulicama i gradovima koji se diče ratnim zločinima i zločincima“, objašnjava Lejla Gačanica.

Teme poput seksualnog nasilja su izvan školskih programa

Tema seksualno nasilje nad muškarcima u ratu jedan je od najvećih tabua u poslijeratnom bh. društvu.
Riječ je o nedovoljno vidljivoj i istraženoj temi kojoj su posljednjih sedam godina takođe posvećene u zeničkoj Medici.
„Podrška Medice mi je pored moje porodice bila najvažnija jer sam moga biti ono što jesam, bez ikakve glume, pokazati potištenost, plakati, pričati i šaliti se i to mi je vraćalo snagu i danas mogu reći da poslije sivih oblaka dođe sunce, a to je moja porodica i Medica“, riječi su muškarca, žrtve seksualnog nasilja u ratu, koji je bio korisnik Medicinih usluga podrške i pomoći žrtvama.
Direktorica Husić napominje da iako su se seksualna nasilja nad muškarcima dešavala od samog početka rata te su određeni slučajevi procesuirani na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, ova tema ipak nije dovoljno istražena i vidljiva.

„Rijetki muškarci su se odlučili zatražiti pomoć upravo u ženskim nevladinim organizacijama koje rade sa ženama, preživjelim seksualnog nasilja. Tako su se muškarci počeli obraćati i Medici vjerujući da će dobiti razumijevanje, podršku i da će diskrecija biti zagarantovana, odnosno da neće biti stavljeni na stub srama kao što su to doživljavali u nekim institucijama kada su pokušavali progovoriti i ostvariti svoja prava.
U BiH nema specijalizirani organizacija ni ustanova za rad s muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje. Stoga smo i mi u Medici odlučile da pružamo podršku i muškarcima. Vođene stručnim vrijednostima i principima, kao i spoznajama da trauma seksualnog nasilja ostavlja duboke posljedice prije svega na osobu koja je preživjela taj oblik traume a zatim i šire na porodicu. U radu s muškarcima je primjetno da nose dodatnu odgovornost koju im je nametnulo okruženje, obojeno patrijarhalnim utjecajima ‘da nisu više vrijedni kao muškarci’, ‘da su izdali muški rod’… a bilo je situacija i kad su fizički napadnuti nakon što su progovorili o traumi seksualnog nasilja. Silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca još uvijek je tabu tema, iako se sporadično otvara ova teme ali bez kontinuiteta nema suštinskih promjena a time i progovaranja. Naime radeći istraživanje s mladima na temu seksualnog nasilja u ratu, mladi su se pitali da li je uopće moguće da muškarci budu izloženi seksualnom nasilju i da li postoji i jedan slučaj u BiH. To govori da su teme poput seksualnog nasilja izvan školskih programa, a što se može povezati i sa rodnim ulogama i stereotipnim razumijevanjem a što njeguje tabu teme i stvara nove prostore za seksualno nasilje kako nad ženama tako i nad muškarcima“, kaže nam na kraju razgovora Sabiha Husić, direktorica Medice Zenica.

Memorijalizacija, kao treći stub tranzicijske pravde, važan je segment u kontekstu seksualnog nasilja, zahvaljujući čemu, kako kaže Lejla Gačanica, imamo kreiranje narativa zahvaljujući kojem su u fokusu žrtve a ne nacije.

„Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve. Upravo u ovom segmentu se vide rodni pristupi temama nasilja i rata, poput filma Grbavica (Jasmila Žbanić, BiH) ili umjetničkih intervencija (npr. Elma Selman, ‘Crvene niti’, BiH), ili saradnji žrtava i civilnog sektora (npr. Mir sa ženskim licem, BiH). Umjetnost jeste jezik koji može premostiti etniju, drugost, i pobuditi empatiju van političkog diskursa. Možda je izlazak iz onoga što određuje ‘nas’ i ‘njih’ način da se suočimo sa teškom prošlošću. Projekti ženske usmene (h)istorije također prokazuju ljudsku stranu priče, bol i tugu koja je razumljiva svakoj etniji. Kao i činjenicu da ne mora biti obojena nacionalnošću ili religijom da bi bila stvarna i razumljiva. Umjetnička intervencija pretvaranja nogometnog igrališta na Kosovu u divovsku umjetničku instalaciju, s hiljadama haljina obješenih na štrikovima za sušenje oprane odjeće je prenijela snažnu poruku o broju preživjelih ali i destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja („Thinking of you“, Alketa Xhafa-Mripa, Kosovo). Važno je, za cijeli ovaj region, progovarati iz perspektive koja nije tek ‘ženska’ (jer ovdje je ‘žensko’ potisnuto, manje bitno, sramotno i lično). Koliko god zvučalo simbolično pa čak i ‘potrošeno’, glas žrtava i preživjelih je važno da se uvijek čuje“, smatra Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.

„TRIAL International pomaže pojedinačne žrtve u njihovoj borbi protiv nekažnjivosti počinioca zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini, čije slučajeve i prati. Naravno, sa preciznim podacima o ukupnom broju predmeta koji uključuju ratno seksualno nasilje raspolažu nadležni sudovi, a Misija OSCE prateći rad sudova širom Bosne i Hercegovine je tokom godina sačinila temeljite izvještaje o stanju procesuiranja predmeta ratnih zločina u BiH. Prema njihovom izvještaju iz 2017 godine, pred sudovima u Bosni i Hercegovini od 2004. do 2016. godine okončano je 418 predmeta ratnih zločina protiv 614 optuženih. Od toga, 116 predmeta protiv 162 optuženih se odnosilo na predmete ratnog seksualnog nasilja“, objašnjava Berina Žutić Razić, pravna savjetnica TRIAL-a.

Duboko traumatizirano društvo bez mehanizama podrške direktnim žrtvama traume i bez efikasnog nastavka započetih procesa, uz postojeće ekonomsko siromaštvo i neodgovornost političkih predstavnika/ca svih nivoa, od lokalnih vlasti do najviših tijela države, vodi budućnosti u kojoj će trauma i dalje biti jedini zajedniči imenitelj, a sve ostalo, opet uz obilat doprinos institucija vlasti, faktor razjedinjavanja. Naša stvarnost pretvara se u pano za jeftine političke poruke u kojoj se krećemo izgubljeno, čekajući da žrtva dobije dignitet a ne služi kao sredstvo za potkusurivanje sa političkim neistomišljenicima/ama u ukupnoj mizoginoj atmosferi bosanskohercegovačkog društva.

*Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Anne Marie Alves-Ćurčić: Život je sve samo ne taj poslednji udah, ma kad i ma kako se dogodio

Anne Marie Alves-Ćurčić novinarka je televizije Al Jazeera Balkans i kreatorica platforme Za Tebe #VAZNOJE namijenjene podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Prije skoro dvije godine Marija, kćerka Anne Marie, preminula je od posljedica suicida.
Marija je bila vedra i uspješna dvadesetpetogodišnja djevojka, jedna od onih koje potvrđuju da depresija često nije nešto što okruženje može lako prepoznati. Zbog toga je nužno stalno podizati svijest o važnosti mentalnog zdravlja i činiti sve kako bi se suicid prevenirao. Za početak je važno govoriti. To Anne redovno čini, pružajući podršku drugima i slaveći Marijin život.

Piše: Kristina Ljevak

Iz Marijinog i niza drugih primjera vidimo da depresija nije nužno nešto što se prepoznaje i u površnom i u bliskom kontaktu, ali i da nije ono što će ljudi u neznanju poistovjetiti sa lošim raspoloženjem nazivajući sebe depresivnim.
Imamo poražavajuće statistike koje govore o broju suicida kod mladih od 15 do 29 godina i jednako poražavajuću statistiku o suicidu kao uzroku smrti.
Nakon lične tragedije i iskustava koja imate u komunikaciji sa ljudima koji prolaze kroz poteškoće a kroz inicijativu Za Tebe #VAZNOJE, šta je osim naravno detabuizacije važno učiniti da bi se široj javnosti približio problem depresije i mentalnog zdravlja općenito, te važnosti prevencije?

Mislim da je pre svega važno raditi na edukaciji jer je ona, u to sam duboko uverena, ključ efikasne prevencije. Ne smemo zaboraviti da živimo u sredinama u kojima nas prosto ne uče da prepoznamo svoje emocije, a da ne govorim o tom kulturološkom aspektu, toj transgeneracijskoj matrici u kojoj su tzv. „negativne“ emocije poput tuge, ljutnje, straha gotovo prokažene. Koliko ste samo puta čuli „nemoj da plačeš“, „ne budi kukavica“ i slično, a ne i pitanje – zašto plačeš, šta te je to uplašilo? I onda ne čudi što smo stigli do paradoksalne situacije u kojoj se, primera radi, kako u glavama dece tako i njihovih roditelja, odlazak kod školskog psihologa percipira kao kazna. Da se razumemo, nikoga tu ne želim da krivim, već želim da istaknem da i kao pojedinci, i kao društvo u celini, kontinuiranom, sveobuhvatnom edukacijom možemo razbiti te pogrešne matrice, te stereotipe, te predrasude koje prate temu mentalnog zdravlja. Moramo raditi na promeni odnosa prema sebi samima i shvatiti da briga o sebi znači kako brigu o fizičkom, tako i o mentalnom zdravlju. Nema zdravog tela bez zdravog duha, to često zaboravljamo – i zašto bi onda bio problem da, kao kad nas boli grlo, potražimo pomoć kada nas boli nešto u duši.

Društvene mreže i svijet influensera koji ih kreiraju su potpuno pomjerili granice intime. Uobičajene su situacije u kojima putem storija vidimo različite osobe na različitim vrstama kozmetičkih ili tretmana estetske hirurgije. Snima se u krupnom planu kako oklagije odnose celulit, vidimo epilaciju prepona, još je samo ostalo da nam pokažu stražnjicu. Ali nije mi namjera kritikovati influenserice, one su samo reprezentice stvarnosti u čijem kreiranju smo svi učestvovali. Spominjući ih želim vas pitati kako je po vašoj procjeni postalo potpuno uobičajeno otvoriti vrata kozmetičkih salona dok koristimo njihove usluge, a ćutati i dalje o psihoterapijskim seansama ukoliko na njih odlazimo?

Imajući u vidu to more predrasuda i stigmu kojoj su izložene osobe koje se nose sa psihološkim poteškoćama, to odsustvo razumevanja i podrške pa i unutar najužeg okruženja za posledicu ima upravo to što ste naveli. No, ono što je zaista strašno leži u činjenici da nismo ni svesni koliko su dalekosežne posledice – jako je važno da shvatimo da se veliki broj ljudi, upravo zbog predrasuda i stigme, nikada ni ne usudi ni da se poveri nekoj bliskoj osobi, a kamoli da potraži stručnu. Da, sramota je reći da idete kod psihijatra, psihologa, psihoterapeuta – brzina kojom će vam se nalepiti etiketa da ste „ludi“, da sa vama „debelo“ nešto nije u redu je prosto neverovatna. Ali, hajde da svi zajedno to menjamo. Hajde da shvatimo da svi imamo uspone i padove, da su oni sastavni deo života ali da se svako od nas sa tim različito nosi. Neko lakše, neko teže, svi smo različiti i imamo pravo na tu različitost. Hajde da zaista shvatimo da je OK i kad nisi OK. I da toga ne treba da se stidiš – da li te je blam da kada uganeš nogu, dobiješ upalu grla odeš kod lekara? Ne. Kada se nosimo sa nekom psihološkom poteškoćom sa kojom ne znamo kako da izađemo na kraj, moramo shvatiti da traženje podrške, traženje pomoći NIJE odraz slabosti, već ogromne snage koju nosimo u sebi.

Odluka da se govori o vlastitim psihičkim poteškoćama ili suicidu koji se dogodio u našoj porodici ma koliko bila društveno korisna podrazumijeva i opasnost od medijskih zloupotreba te se itekako mogu razumjeti oni koji su odlučili da ćute.
Stalno s razlogom skrećete pažnju kolegama/icama iz medija o načinima izvještavanja o suicidu, rekla bih nažalost neuspješno. Najčešće svaku tragičnu vijest te vrste prate ciklusi tekstova, od objavljivanja oproštajnog pisma ako ono postoji, do različitih nagađanja te pokušaja rekonstrukcije nečijeg život na osnovu fotografija na društvenim mrežama osobe koja je preminula.
Da li bi neka zakonska regulativa bila jedini način da se ovome stane jer se vjera u pozitivne pomake u profesiji davno izgubila?

Ne znam šta da vam kažem sem da nikada neću prestati da skrećem pažnju na to koliku odgovornost imamo kao novinari. Novinarski kodeks je po tom pitanju vrlo jasan, kristalno su jasne i preporuke za medije na tu temu. Da li bi usvajanje novih, oštrijih zakona nešto promenilo zaista ne znam – problem je što se ni postojeći ne primenjuju, odnosno krše bez ikakvih posledica, i to ne samo kada je reč o ovoj konkretnoj temi, problem je mnogo dublji i širi.

Mi živimo neku vrstu terora sreće, moramo da budemo nasmijani, uspješni, voljeni, ako to nismo onda je barem red da odglumimo. Ako imamo psihičke poteškoće najčešće u tom fotošopiranom svijetu koji nas okružuje nećemo vidjeti njegovu vještačku dimenziju nego samo prepoznavati nepostojanje vlastitih kapaciteta za „sreću“. Kako približiti ljudima da naše vrijednosti ne definiše naše raspoloženje?

Kako nisam stručnjak, izneću svoje laičko mišljenje. Naravno da taj imperativ „budi srećan, budi pozitivan, budi nasmejan, budi lep“ kojim smo svakodnevno bombardovani može imati ozbiljne posledice, u to nema nikakve sumnje, pritisak je zaista ogroman. No, mislim da ne bi trebalo ni pojednostavljivati to – pozitivno. Biti pozitivan za mene ne znači biti srećan 24/7 pevušeći „la vie en rose“ i praviti se da ti nije ništa dok iznutra sve boli. Tu pozitivnost pre svega shvatam kao proces sticanja veština, tehnika, mehanizama koji nam mogu pomoći da na jedan konstruktivan način sagledamo, pristupimo izazovima koje nam život nosi. To nipošto ne znači da je lako, da će se problem rešiti sam od sebe, od danas do sutra – reč je o procesu nalik rolerkosteru, koji sa sobom nosi i dobre i loše dane. Ono što je važno je da i kad su loši dani, i kada u tom procesu isceljenja tapkamo u mestu, da to ne shvatimo kao poraz, kao promašaj već kao znak da treba da zastanemo, da predahnemo dok ponovo ne skupimo snagu za sledeći korak i da pri tome budemo svesni da na putu oporavka svaki korak, pa i onaj koji nam se čini malim, beznačajnim, zapravo ima vrednost osvajanja Himalaja.

Koliko bi bilo nužno formiranje sistema podrške članovima porodice osobe koja je izvršila suicid?

Za početak, navela bih rezultate jednog istraživanja Univerziteta u Kentakiju iz 2018. koja su pokazala da jedan suicid direktno ili indirektno u proseku pogađa 135 ljudi. Dakle, nije tu samo reč o najužim članovima porodice, već i o prijateljima, poznanicima osobe preminule od suicida. Mislim da to dovoljno govori o tome koliko je neophodno razvijati sisteme podrške, raditi na prevenciji, edukaciji, destigmatizaciji, posebno ako se zna kakav nam je generalno odnos prema mentalnom zdravlju. Pri tome je sam fenomen suicida veliki tabu, a stigmatizacija osobe preminule od suicida i njenih bližnjih nije retkost, naprotiv.

Nakon Marijinog suicida pokrenuli ste grupu Za Tebe #VAZNOJE i danas se umjesto institucijama i stručnjacima ljudi sa psihičkim poteškoćama javljaju vama.
Znam da nema univerzalnih boli i da je svačije iskustvo individualno, ali može li se ipak napraviti neki presjek i navesti razloge i probleme sa kojima se ljudi najčešće javljaju? Da li je nedostupnost medicinskih usluga jedna od njih?

Mislim da su nerazumevanje i odsustvo podrške čak i unutar vlastitih porodica ključni problem s kojim se suočavaju ljudi koji nam se javljaju. Užasno je teško nositi se sa tim bremenom, sa tim osećajem potpune izolovanosti dok vas guta unutrašnji mrak. A ne želite taj mrak. Uz to, čak i kad smognete snage da se obratite za stručnu pomoć, veliko je pitanje kada ćete i kakvu pomoć dobiti. Uzmimo samo psihijatriju za primer – prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije koji su navedeni u Nacionalnom programu zaštite mentalnog zdravlja za period 2019. do 2026., na 100 hiljada stanovnika ima svega sedam psihijatara i 3,46 neuropsihijatara. Statistika je još gora u dečjoj/adolescentskoj psihijatriji – 1 (i slovima: JEDAN) lekar na 27.400 dece, odnosno adolescenata do 18 godina. I na sve to dodajte činjenicu da je, čak i sa zvaničnom prosečnom platom, za većinu građana privatna praksa nedostupna.

Ono što danas radite u slavu je Marijinog života, ipak me zanima koliko je iscrpljujuće pored vlastite boli svakodnevno se zahvaljujući grupi susretati sa boli drugih ljudi i nemoći da kao pojedinci dođemo do trajnih rješenja?

Naravno da ne možete ostati ravnodušni, naravno da se dešava da budem preplavljena ali sam naučila da stanem, da predahnem. Uz to, imam nesebičnu podršku fantastičnih žena koje sa mnom administriraju grupu i kojima bih, i ovim putem, želela da se od srca zahvalim – Anesa Vilić, Olivera Milošević-Plešinac, Milica Čalija, Katarina Subašić, Jelena Mirković, Mila Mirković, šta bih ja bez vas!

Divno ste u Al Jazeeranoj emisiji Heštag rekli da Mariju ne definiše završnih čin nego njenih blistavih 25 godina. Mislim da je nesposobnost da tako posmatraju stvari jedan od ključnih problema nekih drugih ljudi kojima se desio suicid u porodici. Kako približiti ljudima da između čovjeka i dijagnoze ne postoje znaci jednakosti, jednako kao što ne postoje između čovjeka i njegove smrti?

Teško je odgovoriti na ova pitanja jer se svako sa gubitkom drugačije nosi, ne postoje tu neka pravila i niko, baš niko ne treba da se oseća krivim zbog onoga što oseća… Ja prosto ne znam drugačije do ovako, slaveći ljubav, slaveći svu lepotu, svu blistavost onih koje neizmerno volim, koje nosim u sebi, slaveći život… A život je sve samo ne taj poslednji udah, ma kad i ma kako se dogodio.

Ne samo kod suicida nego i kod gubitaka drugačije vrste postoji iracionalni osjećaj bližnjih da su mogli učiniti nešto da to spriječe. Osim što je takvo razmišljanje užasno mučno jako je i neproduktivno. Jeste li imali takve faze i ako da kako ste ih se oslobodili?

Naravno da jesam, imam ih i dalje.

Da li ste nakon gubitka Marije potražili stručnu pomoć ili je grupa koju ste kreirali bila najbolji vid psihoterapije?

Jesam, do pokretanja grupe je došlo nešto kasnije. I dalje idem na psihoterapiju a sama grupa, kao što to između ostalog i piše u njenom opisu, predstavlja sigurnu zonu u kojoj se mogu razmenjivati iskustva, pročitati edukativni sadržaji iz proverenih izvora, dobiti podrška. Međutim, ona sama po sebi ne može biti zamena za stručnu pomoć ali smo svakako tu da ohrabrimo, da osnažimo jedne druge da je, ukoliko je potrebno, potražimo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.