Mjesec: studeni 2020.

Fotografija preuzeta sa www.whatworks.co.za

Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, tradicionalno se provodi kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ zahvaljujući kojoj brojne organizacije, udruženja i pojedinci/ke putem niza akcija pozivaju na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
Nasilje nad ženom u porodici ili partnerskom odnosu kompleksan je problem iz niza razloga, počevši od toga što nijedan nasilni odnos ne počinje nasiljem.
U patrijarhalnom društvu kakvo je naše žene nerijetko imaju osjećaj kako nemaju pravo da se bore za vlastitu bolju poziciju. Mnogo njih se nada da će jednog dana sve proći a odnos se vratiti na dane koji su prethodili nasilju.
Jedan od ključnih razloga ostanka u nasilnom odnosu je ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama države. Iako je odnos institucija, počevši od centara za socijalni rad koji nerijetko žrtvu savjetuju da se vrati nasilniku deprimirajući, činjenica je da žene žrtve rodno uslovljenog nasilja nisu same.
Iako marginalizovane, bez sistematske podrške, sigurne kuće su zaista sigurna mjesta za privremena zbrinjavanja žena žrtava nasilja i žrtva im se može obratiti u svako doba dana i noći kao što to mogu učiniti i svi/e oni/e koji primijete da se nasilje dešava.
O iskustvu boravka u sigurnoj kući i onome što je odlasku prethodilo govori jedna Sanja iz Sarajeva u želji da druge žene smognu snage i izbore se za vlastito dostojanstvo i život bez nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

MOJA BAJKA SE SRUŠILA, A SVIJET STAO

Sanja se udala za svoju prvu ljubav nakon šestogodišnje veze. Bili su vršnjaci i upoznali su se kada im je bilo osamnaest godina. Bila je u visokoj trudnoći kada su se vjenčali, nisu žurili s početkom zajedničkog života ali su njegovi roditelji vršili pritisak da to učine iako i sami nisu izgradili funkcionalnu porodicu. Njihov brak bio je daleko od skladnog. U Sanjinom tada nije bilo problema.
Rođenje Sanjinog dječaka donijela je radost u kuću u kojoj se živjelo u zajednici s muževljevim roditeljima. Kolektivna sreća zbog prinove i kućno blagostanje trajalo je ukupno dva mjeseca.

„Moj problem počinje nakon dva mjeseca, beba mala, muka s dojenjem, a muž dolazi ošamućen i zaljubljen. Sve sam ja to primijetila, osjetila al’ eto pomislila sam da mi se učinilo zbog vlastitog postporođajnog stanja.
I počnem čeprkati, uzmem mobitel i nađem poruke sa ženskom. Zabilježim broj i ujutro je nazovem kad je on otišao na posao.
Ona mi je rekla da se vole i da je nebitno što me je oženio i što imamo bebu.
Taj dan je bio najgori dan u mom životu. Moja bajka se srušila, a svijet stao.
Kad je muž došao s posla otvoreno sam ga pitala za nju i rekla sam da smo razgovarale. Nastao je haos. Tada me je prvi put udario. Istjerao me je iz našeg kreveta tako da sam spavala s njegovom mamom na bračnom krevetu dva mjeseca“, sjeća se Sanja početka kraja braka i početka fizičkog zlostavljanja. I jedno i drugo trajalo je još dugo.

Umjesto da uživa u prvim mjesecima majčinstva, Sanja je vrijeme provodila u strahu. Sve je podsjećalo na horor kako kaže.
„A on kad dođe s posla ima ručak i čistu odjeću, kao u hotelu. U osam bi izlazio da se vidi s njom i vraćao se kasno, noću, kao kabadahija.
Svaki put kad bi prišao djetetu, dijete bi počelo plakati. Onda bi samo spustio dijete i rekao – ti si kriva za to. Nekako sam sve istrpjela, uz Božju pomoć i pomoć njegove majke.
U međuvremenu mi je zabranio da me moja porodica posjećuje“, objašnjava Sanja koja je nakon prve faze agonije odlučila da „pruži šansu svom braku“ tako što će ona biti ta „koja će spustiti loptu“ uvodeći ponovo u dnevnu dinamiku zajedničku kafu i ručak.

ZAČARANI KRUG NASILJA

Ovo je trenutak u kojem će se oni/e nedovoljno upućeni/e ili bez vlastitog iskustva nasilja u porodici pitati zašto tada ili nakon onog prvog šamara nije bio kraj, zbog čega osoba koja je žrtva ima potrebu „popravljati“ poremećeni bračni odnos.
Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima, zbog toga nasilje u porodici i jeste kompleksan problem. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše nerijetko se ženi nameće uloga one koja je „dužna“ sačuvati porodicu, a tu je najčešće zajedničko dijete i briga za njegovu budućnost te potpuno opravdana ljudska vjera u mogućnost da se partner „vrati na staro“ jer nijedan nasilnik to nikada nije od početka ali i ljubav koja najčešće nažalost ne prestaje nakon prvog udarca što je slučaj i s našom sagovornicom.

„Iako ponižena pokušavala sam da mu se opet približim jer sam ga voljela, vjerujući da je ta druga žena samo bila prolazna avantura. Sve se smirilo i tako lijepo je bilo godinu. Onda nađem fotografije s njom. Opet problemi, opet udarac, pa se opet sve smiri“, kaže Sanja koja je u prvoj fazi nasilnog odnosa bila zaposlena što nije česta praksa jer je ekonomska ovisnost jedan od najčešćih razloga za ostanak u braku ispunjenom nasiljem. Ali tamo gdje postoji nasilje i nerazumijevanje i gdje je već onemogućen kontakt s porodicom iz koje je žrtva ponikla, logično je da će i uskraćivanje prilike za ostvarivanje vlastite zarade biti jedan od koraka nasilnika.
„Imala sam divan posao, pristojnu platu, službeni auto za korištenje. Bila sam uvijek dotjerana i uredna.
Što se tiče kućnih obaveza, računa, hrane, brige o djetetu… sve je bilo na meni.
Jedno jutro sam planirala da povedem sina na posao što sam često činila i usput sam rekla mužu da plati nekoliko računa. Nakon toga je nastao haos. To jutro sam samo željela da više izađem iz te kuće. Uzela sam svoje dijete i otišla na posao.
Tog dana sam razgovarala sa šefom i rekla da mi treba par dana, objasnivši zašto. Našla sam stan, pogledala vrtić… Umjesto da dođem kući s posla, samo sam mužu poslala poruku i sve mu rekla. Opet je nastao haos, svi su se aktivirali, zvali… Tri dana smo moj sin i ja živjeli i jedva disali u strahu. Onda sam slučajno srela muža. Zbog njegovog moljenja i kajanja i zbog zajedničkog djeteta odlučila sam da se vratim. Tri mjeseca je bilo sve kako treba, kao da ništa nije bilo ranije“, sjeća se Sanja onoga što u „začaranom krugu nasilja“ obično zovemo medenim mjesecom (ponekad se „protegne“ na tri) unutar kojih se nasilnik kaje zbog počinjenog te odnos ponovno poprima obrise onoga kakav je bio na početku, prije nasilja. To nikada ne traje dugo.
Nakon tri mjeseca privida sklada, Sanju je muž pratio, sačekao nakon posla, istukao nakon što je ušla u auto te natjerao da napusti posao.

„Sutra ujutro sam razdužila laptop, auto, mobitel i svu papirologiju. Brzom poštom sam dobila svoje dokumente o otkazu.
Godinu nakon toga sam živjela u ludilu jer sam do tada bila nezavisna žena s vlastitim primanjima. Tog momenta sam bila žena zatvorena u kući. Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski.
Trajalo je dvije godine nakon čega sam opet uspjela početi raditi. Kroz cijeli problem je i dalje ta druga žena prisutna. Nisam više mogla da trpim i ponovo sam našla dokaze o njima. Opet sam pakao doživjela. Moja prijateljica i njen muž su me posavjetovali da je jedino rješenje mog problema smještaj u sigurnu kuću. Poznavali su mog supruga i njegovu narav, znajući da je kabadahija koji se ničega ne boji.
Taj dan sam u pratnji tri policajca otišla u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu, on je nakon deset minuta bio uhapšen.
Ja sam sačekala socijalnog radnika i u pratnji policije sam otišla u Sigurnu kuću. Bez svog djeteta. Onako neispavana u strahu sam mislila da ću tada umrijeti.
Muž je samo prenoćio u policiji nakon čega su ga pustili.
Tu noć kad su me primili u Sigurnu kuću, samo su uzeli moje osnovne podatke i smjestili me u prijemni apartman. Dobila sam odjeću i ponudili su mi večeru. Prvih deset dana mi je bilo najteže. Nema mog djeteta, a ja u nepoznatom. Bilo nas je puno tada 39, od beba, male djece, djevojaka, starih žena… Imala sam i dnevne razgovore s koordinatoricama, divnim ženama i sa psihologom. Malo sam mentalno ojačala u tih 12 dana i dogovoren je susret s mojim djetetom u pratnji menadžerice sigurne kuće. Bilo je to prvo naše viđenje. I sad se sjećam toga. Bilo je prebolno. Ne daj Bože nikome“, govori naša sagovornica o traumatičnim iskustvima i sigurnosti Sigurne kuće. Riječ je o Sigurnoj kući u Sarajevu koja djeluje u okviru Fondacije lokalne demokratije.

PRONALAZAK VLASTITOG MIRA NAKON PODRŠKE STRUČNIH OSOBA

Nakon što je dobila rješenje o muževljevoj zabrani prilaska Sanja je mogla napustiti Sigurnu kuću. Uskoro je i počela raditi preko Centra za žene. U Sigurnoj kući je provela ukupno pola godine što je bilo od velikog značaja za Sanju.
„Pronašla sam svoj mir i imala sam podršku stručnih osoba“, napominje Sanja.
Boravkom u sigurnoj kući prije pet godina Sanja je okončala odnos ispunjen nasiljem. Veliki je uspjeh što nije bilo povratka nasilniku što je takođe nerijetka praksa nakon prvog boravka u sigurnoj kući.
Ako ste pomislili/e da li je jedini problem u njihovom braku bila ljubavnica za koju je Sanja saznala, odgovor je da. Nasilja nije bilo dok mužu nije otkrila da posjeduje informacije o njegovoj paralelnoj vezi.
Na pitanje šta je bio motiv njenog muža da ostane u braku, pored veze koju je imao, Sanja kaže kako je tvrdio da je voli i kako je uvijek paralelnu vezu negirao. Da nije govorio istinu potvrđuje i činjenica da je sada u braku s tom drugom osobom.
Danas ni njegova porodica s njim ne komunicira. Razlog zbog kojeg ni oni nisu reagovali u prvoj fazi nasilja Sanja objašnjava strahom, „bio je agresivan i svi su se udaljili od njega“, kaže.
Od tužbe za zlostavljanje do danas na sudu su imali samo tri ročišta i još uvijek ništa nakon toga, objašnjava Sanja koja je imala 33 godine kada se obratila za pomoć Sigurnoj kući. Nakon psihoterapijskog procesa tokom boravka, nije odlazila na psihoterapiju van Sigurne kuće jer je procijenjeno da nije potrebno.
„Sad sam dobro i sve loše sam otjerala od sebe“, kaže na kraju našeg razgovora Sanja koja bi s današnjim iskustvom sve drugačije učinila.
„S ovim iskustvom više nikada ne bih dopustila da mi se to ili slično dogodi. A dragim ženama poručujem da smognu snage i volje i da se izbore za sebe i pravo na normalan život. Jer kad te jednom udari, opet će. I kad ti nakon toga kaže da te voli znaj da te ne voli, jer voli samo sebe.“

Kontakti putem kojih se žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i gdje se može prijaviti nasilje kojem svjedočimo:

Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo

Telefon: 033 222 000, FBiH broj 1265
SOS telefon je dostupan 24/7. Fondacija lokalne demokratije pruža psihološku podršku i pomoć za krizne intervencije, daju informacije i savjete za dalje korake kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici. Na SOS telefon se može podnijeti i anonimna prijava za nasilje na osnovu koje se može poslati policija na adresu ili obavijestiti nadležni organ starateljstva-službu socijalne zaštite.
Mail: psihološka.podrška@bih.net.ba, shelters.1@bih.net.ba
Besplatna pravna pomoć: pravna.podrška@bih.net.ba ili na telefon +387 33 570 560

U.G. Vive žene, Tuzla

SOS telefon: 1265
Žrtve nasilja ili osobe koje su svjedoci/kinje nasilja u susjedstvu ili obitelji, mogu pored SOS telefona pozvati na brojeve telefona Udruženja građana „Vive Žene“ 035 224 310 ili 035 224 311.
Pored toga za žrtve koje imaju pristup društvenim mrežama, mogu uputiti poruku na FACEBOOK profil
Također, putem broja telefona 061 042 308 svi klijenti i klijentice mogu dobiti pomoć i podršku, kako psihološku kriznu pomoć i podršku zbog trenutne krize izazvane Corona virusom, tako i zbog nasilja uporodici. Broj je dostupan za aplikacije Viber, Messenger i Whatsapp.

“Medica” Zenica

Telefon: 062 800 858
Psihološko i pravno savjetovalište: 032 463 920
Mail: medica1@bih.net.ba

Fondacija “Lara” Bijeljina

SOS telefon – 1264
Telefon 24h – 066 810 800
Mail: ngo.lara@teol.net

“Udružene žene” Banja Luka
SOS telefon: 1246
Mail: office@unitedwomenbl.org
Facebook nalog: Fondacija Udružene žene.

“Žena BiH” Mostar

Telefon: 036 550 339
Mail: zenabih@bih.net.ba

U.G. “Budućnost” Modriča

SOS telefon: 1264
Dežurni telefon: 066 616 864

“Žene sa Une” Bihać

Telefon: 037 220-855
Mail: zena-una@bih.net.ba

Udružene žene – Udružene žene Banja Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

S Biljanom Nedić sve je moguće osim predstaviti je u jednoj rečenici. Žurnalistica i košarkašica u naslovu samo je početak znanja, vještina i interesovanja ove nesvakidašnje djevojke. Pored profesionalnog angažmana u banjalučkoj tvornici obuće Bema i igranja košarke u muškom košarkaškom klubu “Vrbas”, Biljana piše i objavljuje na vlastitom blogu Happy Be, slika, pleše, roni, kuha i raduje se životu s osmijehom i rijetkom vedrinom.
Srele smo se na sarajevskoj premijeri dokumentarnog filma “Zastani i poslušaj” koji će imati priliku pogledati i televizijska publika u subotu, 21. novembra u 15:40 na RTRS-u.
Razgovarale smo o zbiru interesovanja kojima je ispunila život, preprekama koje je nisu učinile ljutom, ženskom sportu koji je na margini, ljudima koji imaju sluha i emotivnim izborima koji nisu uslovljeni fizičkim karakteristikama.

Piše: Kristina Ljevak

Jedan moj profesor je govorio kako najviše vremena imamo kada najviše radimo. Čini mi se da ti svojim primjerom potvrđuješ ovu nesvakidašnju tezu. Ne znam šta me više fascinira, tvoja dnevna dinamika danas ili ona iz perioda studija što sam vidjela u ranijim intervjuima kada si uz fakultet i posao uspijevala da uživaš u svim svojim mnogobrojnim „vannastavnim“ aktivnostima i viđaš se s prijateljima.
Je li to dio odluke, naučene discipline ili se s takvom energijom čovjek jednostavno rađa?

Dopada mi se teza tvog profesora. Primijetila sam i sama bitnu razliku u onim danima kada nemam nikakvih obaveza i u danima kada pored posla obavim i ostale zadatke i stignem biti s porodicom, prijateljima ili samom sobom. Mislim da je to spoj svega navedenog, odluke, discipline i energije, s tim da energija mora biti na prvom mjestu jer je ona pokretač. Ostalo se nadograđuje. Čovjek mora biti uposlen, ako ne stvara pojede ga sopstveni organizam. Osjećaj beskorisnosti i svjesnost o prolaznosti života je veoma loša kombinacija. To važi za one koji su malo budniji u odnosu na ostale ljude koji gotovo cijeli život provedu mehanički radeći čak i velike svari i donoseći velike odluke. Društvo nametne da sve mora kao po nekom difoltu: odrastanje, obrazovanje, sklapanje brakova, rađanje djece. Kad se taj proces privede kraju, ti isti ljudi se nađu u nepoznatom prostoru, bez ideje šta i kud dalje, sami stvaraju preduslove za ozbiljna psihička a zatim i fizička oboljenja. Čovjek je zdrav kad je srećan, a srećan si kada radiš ono od čega se slatko umoriš, onda lijepo zaspiš a miran san ti donosi novu energiju. Sad se vraćam na početak, rodiš se s energijom koju moraš u svakom životnom procesu dopunjavati, jer se potroši kao i sve ostalo.

DOBAR ČOVJEK U LOŠIM VREMENIMA BIĆE JOŠ BOLJI

Da bi se postizali rezultati koje ti imaš i stizalo dokle ti stižeš, uz tu nesvakidašnju energiju i entuzijazam, neophodna je i vedrina. Jer teško je zamisliti mrzovoljnu osobu kako pleše, roni, igra košarku, radi, slika, pjeva i onda ide i na posao. Kako uspijevaš sačuvati vedrinu u vremenu koje nudi sve manje razloga za optimizam?

Ponekad kada čitam ovakve redove u kojima drugi opisuju čime se ja bavim, izgleda mi kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Svako vrijeme je teško na svoj način. Kada čovjek kopa po istoriji našeg naroda pomisli kako nikada bolje nismo živjeli. Ustvari samo su raniji načini kažnjavanja i sankcionisanja ljudi bili primitivniji, ali uvijek je bilo srećnih ljudi. Nije do okolnosti, do naše je unutrašnjosti. Našu suštinu okolnosti ne mijenjaju nego ju pojačavaju. Dobar čovjek u teškim vremenima biće još bolji, dijeliće i ono što nema, dok će loš gledati opet kako da se okoristi. Toliko je lijepih stvari oko nas koje ne vidimo od svega onog čime nam ispred očiju mašu da bi od nas stvorili još veće materijaliste i u nekoj konačnici potrošački narod koji će cijeli život raditi da bi imao a ne da bi bio zadovoljan. Svako ima loše dane, imam ih i ja, ali treba težiti da što kraće traju ti loši periodi i da onda budemo još vedriji. Osnovna ćelija društva je porodica, kada je ona zdrava i srećna ne može čovjek ne biti dobro. Sve osim smrti se namiri i nadoknadi, samo si u takvoj situacijama bespomoćan, u svim ostalim imaš mogućnost poduzeti nešto. Govorim to jer sam nedavno izgubila oca. Moja ćelija i izvor energije je naglo pao na nulu. Na mom licu se izgubio osmijeh. Nemam energije da bilo šta radim, a kamoli da ju dijelim. Ali i dalje vjerujem da je život lijep i da ovakve stvari trebaju samo da nas učine snažnijim i mudrijim. Znam da neću dozvoliti da padnem i time pustim niz vodu sve ono što je moj otac činio za mene. I smijaću se, jer imam za koga i zbog koga. Eto, čak i kada sve izgleda izgubljeno i izgubi se smisao, sramno je žaliti se, ima ljudi koji prolaze mnogo gore i uvijek to ponavljam, ima onih koji bi se mijenjali za moj život. Ima onih koji su izgubili mnogo više, ima onih koji su u mnogo lošijoj zdravstvenoj situaciji, finansijskoj ili nekoj drugoj, otkud meni pravo da se žalim.

U svemu što radiš primijeti se tvoja ljubav prema životu i odluka da se uživa i iskoristi svaki trenutak.
Iako i sama često skrećeš pažnju na status osoba s invaliditetom, od problema vezanih za nabavku kolica do prepreka, kako onih fizičkih tako i prepreka u glavama ljudi, čini mi se da kod tebe iako ima obilje razloga za to, ne postoji ljutnja. Ljutnja na državu, sistem, neosjetljive ljude okupirane sobom a ne potrebama drugih ljudi. Kako ti to polazi za rukom?

Niko ne voli kritiku, koliko god ona bila dobra i dobronamjerna. Mislim da ljudima treba ukazivati na greške, predlagati promjene i pomoći im. Onaj ko nema sluha neće reagovati svakako, ljutnja će samo mene mnogo koštati. Vjerujem da ljudi imaju makar gram dobrote u sebi, a ljutnjom se on ne budi. Ja budem povrijeđena, budem i ljuta, ali ne volim ispoljavati to i obrušavati se na druge, kontrolišem se koliko mogu. Uglavnom ispaštaju oni koji su nam najbliži (prijatelji i porodica), oni se uvijek i najmanje ljute jer znaju da nisi zlonamjeran, ali ti im se odužiš kada njima zatreba isto. Ne možeš se naljutiti na nekog koga bezuslovno voliš. Prosto imaš povjerenje u njega da se potpuno emocionalno ogoliš. Tako spasiš sebe, spasiš i druge od sebe takvog.

ČOVJEK NAJBOLJE FUNKCIONIŠE SA DRUGIM KAD NAUČI BITI SAM

Još jedan od razloga za ljutnju na sistem mogao bi biti onaj koji podrazumijeva da prepreke definišu i biografiju. Da ih nije bilo, ne bi se morala odvojiti od svoje porodice u petom razredu, pa onda otići još dalje u srednjoj školi, u Podgoricu, da bi mogla pohađati školu jer u svojoj sredini zbog arhitektonskih barijera nisi imala mogućnost srednjoškolskog obrazovanja. Arhitektonske barijere su uticale i na izbor fakulteta, umjesto novinarstva prvi izbor bi bila Akademija umjetnosti da joj se moglo prići. Koliko su sva ova iskustva uticala na tvoje formiranje, koliko je bilo teško biti daleko od porodice u tinejdžerskom i adolescentskom dobu, a koliko ti je s druge strane to pomoglo i izgradilo jedan nesvakidašnje čvrst karakter? Trebam spomenuti i da si srednju školu, daleko od porodice, završila kao učenica generacije što je još jedna potvrda čvrstine karaktera koju spominjem.

Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama. Svako od nas može da se prepusti lošim stvarima ili da se bori i izađe kao pobjednik. Svi uglavnom i vide pobjednika, a dok si samo mali vojnik koji učestvuje u velikim bitkama gotovo sam, to se nekako ne vidi. Bol i neprijatnost koju sam doživljavala dok sam se probijala da izađem kao pobjednik je teško opisiva. Bila sam jako mlada da shvatim razloge, prvo odvajanja od roditelja, a onda i razloge zašto se školujem za oblasti koje moram a ne za one koje želim. Znam samo da mi je borba mojih roditelja da steknem obrazovanje bila vodilja i snaga u trenucima kada sam htjela da odustanem. Kroz odrastanje i školovanje dešavale su mi se jako neprijatne situacije, one s kojima se i odrasli ljudi ne znaju nositi, a ja sam samo razmišljala kako da ne razočaram mamu i tatu. Uvijek sam htjela da budu ponosni na mene, kao što sam i ja na njih. Htjela sam biti uspješna i imati uslove i mogućnost da ja njima pomognem. Pokušavam reći da moramo imati motiv, moramo voljeti nekog, moramo voljeti sebe i vjerovati. Ja sam toliko stvarno vizualizovala ono što želim da sam osjećala mirise, vjetrove, hladnoću ili toplinu, fizički sam osjećala ono što se još nije nalazilo tu. Voljela bih da danas mogu tako dječije i čvrsto vjerovati, ili to samo radim drugačije sad, ne znam.
Vratiću se na prepreke i odabire životnih poziva. Mislim da su moja intresovanja i želje samo bile odložene. Prvenstveno me interesovala psihologija, pa sam nekako naglo odustala. Nisam bila spremna, to je ozbiljna oblast, a ja nisam bila takva. Sad već mogu sebe da zamislim u jednoj prostranoj i ugodnoj prostoriji kako imam 40 godina i razgovaram s ljudima kojima treba takva vrsta podrške i pomoći. Bitno je dok ne ostvarimo te neke velike i dugoročnije želje da ne tapkamo u mjestu. Ja često kažem da nisam ostvarila ništa u životu, za mene je ostvarenje osnivanje svoje porodice, a ja nisam rodila novi život, niti svoj dijelim s nekim. Ovo je samo moje zabavljanje dok mi se ne desi to veliko ostvarenje. Uostalom, čovjek najbolje funkcioniše s drugim kad uspije naučiti biti sam.

Značajan udio u formiranju tvoje ličnosti sigurno je imala i košarka. Ono što je podrazumijevalo rekreaciju pretvorilo se u strast i profesionalno bavljenje košarkom uz brojna priznanja, od najbolje sportistkinje Banja Luke i Republike Srpske do najperspektivnije sportistkinje na nivou Bosne i Hercegovine.
Tvoj klub je muški. Iskustva reprezentativnog igranja košarke imala si u Srbiji, takođe s muškom reprezentacijom, ali su se pravila promijenila pa nećeš moći više nastupati kao žena s muškom reprezentacijom. U Bosni i Hercegovini ženske reprezentativne košarke nema. Bavi li se iko tom temom ili će ženski sport a posebno sport za žene s invaliditetom uvijek biti zanemarena kategorija dok se fanatično bavimo reprezentativnim fudbalom, iščekujući čudo, uprkos svim nedostacima koje nacionalna selekcija posjeduje?

Ovo je baš ozbiljna tema i zahtjeva velike korake. Treba krenuti iz početka, a to bi bilo predstavljanje drugim ženama žene u sportu. A onda kada se te žene zainteresuju pokušati raditi na uslovima. Ja ne mogu sama igrati u toj reprezentaciji. Poražavajuće je da se u našem klubu nije pojavila ni jedna žena zaiteresovana da proba da se bavi sportom rekreativno, unazad 12 godina koliko već ja treniram. Novac koji dobijaju klubovi u kojima su sportisti s invaliditetom je mizeran. Sama oprema je mnogo skuplja nego u drugim klubovima. Dok jednom košarkašu treba dres, patike i lopta, nama uz sve to trebaju kolica koja koštaju kao sva ta oprema za cijeli klub, pa i više. A bez njih ne možemo igrati. Mi opet igramo jer je to mnogo više od sporta. Iskustva koja sam stekla upoznavajući ljude širom Evrope su mi promijenila život. Kada vidiš nekog ko je u sličnoj poziciji i da živi kvalitetnim i ispunjenim životom, da je samostalan, ostvaren i zadovoljan, automatski i tebe motiviše da budeš to isto. O putovanjima i druženju bi se mogla napisati knjiga. Rezulatati koje smo osvojili potakli su i naš grad da bude bolji svojim sportistima. Danas Banja Luka može da se pohvali s činjenicom da je gotovo svaka dvorana u potpunosti pristupačna za sportiste koji koriste kolica. Moramo to biti mi, za inicijativu, tek onda možemo očekivati i da nadležni odgovore i pomognu.

LJUDSKOST U PRAKSI A NE LIJEPE RIJEČI NA PAPIRU

Godinama, od studija do danas, radiš u banjalučkoj tvornici obuće Bema u kojoj je od tvog drugog radnog dana omogućeno kretanje tebi, odnosno osobama koje su korisnici kolica.
Tvoj poslodavac je učinio ono što bi trebala biti obaveza svakog poslodavca, ali pošto to u praksi tako nije, mislim da je važno da spomenemo sluh ovog čovjeka.

Kada sam došla na razgovor za posao, moj poslodavac (Marinko Umičević) mi je rekao, tvoje je da radiš i ispunjavaš svoje poslovne obaveze i odgovornosti, ja ću da riješim ostalo u smislu uslova. Isti dan obišla sam sve prostorije koje bi mi trebale, u kojima bih se ja kretala, od toaleta do restorana. Sve što je trebalo adaptiralo se nekoliko dana poslije toga. Uporedo s tim krenula sam i trenirati košarku. Radi se o čovjeku koji je u fabrici moj direktor i u klubu predsjednik. Dakle, on nema samo sluh kao poslodavac već i kao čovjek i društveno odgovorna osoba. Voljela bih da se i drugi privrednici uključe i na bilo koji način pomognu klubovima koji nisu u dobroj finansijskoj situaciji. Nama je Bema glavni sponzor i zaista bi bili u problemima da nije tako.
Moram da napomenem da u našoj fabrici, po mojoj slobodnoj procjeni, radi oko 30 ljudi s nekom vrstom invaliditeta. Tačan podatak nemam, jer se naš direktor nije nikada hvalio time. On želi radnika bez obzira na njegove fizičke ili neke druge karakteristike. Tako je i s klubom. On želi klub uspješnih sportista, nije važno što se radi o košarci u kolicima. To je ono što i mene zadržava, ljudskost u praksi a ne lijepe riječi na papiru.

INVALIDITET NE DEFINIŠE LJUBAV

U jednom intervjuu dotičeš se veoma važne teme spominjući kako ti je prijateljica rekla da feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom te dodaješ da „dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice.” Zbog čega je seksualnost žena s invaliditetom toliki tabu i na koji način pomoći njenoj detabuizaciji?

Mislim da imamo generalno problem s tim da se sva živa bića prihvate kao seksualna bića. Zašto bi neko samo zbog svoje fizičke karakteristike bio lišen ljubavi, porodice, partnera. Pitanja koja se upućuju ljudima koji žive s partnerom koji ima invaliditet su još uvijek začuđujuće stereotipna. Sve se svodi na to kolika je žrtva partnera koji nema invaliditet jer je pristao da živi s nekim kome treba stalna pomoć. Niko ne priča o ljubavi, roditeljstvu i sličnim stvarima. Evo ne znam stvarno kako to riješiti. Možda zakonski dozvoliti ljudima koji imaju invaliditet da mogu usvojiti dijete. Zakon ne zabranjuje, ali Centrima za socijalni rad daju pravo da odluče da to ne može ostvariti neko kome je u nekom dijelu životnih aktivnosti potrebna pomoć. Možemo žene s invaliditetom uključiti u reklame za donje rublje. Možemo ih predstaviti i u reklama zdravog života na selu, naravno kao dio neke velike porodice. Kada ljudima postane vidljivo i normalno da se svuda pojavljuju i žene s invaliditetom možda ćemo tada izbjeći ono „šta će ti sine ona da se čitav život patiš“ ili ona, meni još „draža“, da se tako izrazim „ ajoj buraz, stvarno ti je to cura“ (podrugljivo i začuđujuće). Treba nam prave vidljivosti, pod tim smatram da zaobiđemo specijalizovana predstavljanja samo te grupe ljudi, nego te ljude u svim ostalim grupama ljudi. Žena vojnik među muškarcima vojnicima je vojnik (da plastično objasnim).
Ima još jedna predrasuda koja mene baš dotakne, a to je da se nekako podrazumijeva da osoba koja ima invaliditet bira isto tako partnera po tome. Zbog te pretpostavke kada kažeš da imaš momka/djevojku slijedi pitanje: „Da li je tvoj partner takođe osi?“ Najbolji odgovor na to je protupitanje: “Da li tvoj partner takođe hoda?“ Žao mi je kad ljudi misle da ćemo se bolje razumjeti samo zato što imamo iste fizičke karakteristike.

U jednom u nizu odličnih tekstova na tvom blogu baviš se čuvenim „iako“ u naslovima koji se tiču osoba s invaliditetom koje postižu izvanredne rezultate gdje s pravom kažeš: „Niko nije nešto uradio uprkos svojoj fizičkoj karakteristici, nego uprkos preprekama, ako već pišete o preprekama. Niko nije zahvaljujući ili uprkos fizičkoj karakteristici postigao dobre rezultate nego zahvaljujući svom radu, trudu, istrajnosti.“ Tekst završavaš prijedlozima da se novinari bave temama pristupačnosti određenih lokacija, bazenima koji nemaju toalet, nepristupačnosti javnog prevoza, skromnosti biblioteka s knjigama na brajevom pismu… Koliko u vremenu borbe za klik i lajk ovakve molbe nailaze na plodno tlo i koliko ovaj sumrak novinarske profesije doprinosi stvaranju predrasuda prema osobama s invaliditetom i ne samo prema njima?

Žao mi je što se toliko srozala jedna tako lijepa i odgovorna profesija. Ne znam ko je tačno rekao da su „mediji prozor u svijet“. Ako taj prozor nije čist, svijet je muljav u očima posmatrača. Izgubićemo onda kada se predamo i ne budemo radili ništa. Zato vjerujem da ipak prave vrijednosti i kvalitetne stvari preuzmu vodstvo, možda sporije i s manje „lajkova“ ali bar dođu tamo gdje trebaju i do koga trebaju.

U filmu „Zastani i poslušaj“ zahvaljujući kojem smo se na premijeri i upoznale, u trenutku kada dolazite u Bihać na otvaranje samostalne izložbe Azre Dedić, Nadina Imamović koja je slijepa osoba, kaže ti da joj opisuješ okruženje, ali i momke u gradu što je bilo jako simpatično, ali mimo toga meni je bilo važno da vidim kako slijepe i slabovidne osobe žele da čuju opise onoga što ne mogu da vide, odnosno da nećemo uvrijediti nekoga ako mu kažemo npr. desno se nalazi park i u njemu lijepo cvijeće… Mislim da je neznanje o potrebama osoba s poteškoćama takođe veliki problema, te da je premalo prostora zahvaljujući kojem to možemo da promijenimo. Koji bi bili tvoji odgovori na neizgovorena pitanja a vezana za osobe koje su korisnici kolica i kako po tebi doprinijeti tome da se u javnom prostoru više čuje o potrebama i željama osoba s invaliditetom uz pretpostavku da smo prava do sada valjda naučili.

Ja bih samo voljela da se ne kategorišemo po tome. Nismo mi stvari iz marketa odnosno prodavnice tehnike za koju ti treba uputstvo za korištenje. Svi smo različiti i sa svakim čovjekom ne postupamo isto, naše ponašanje prema nekom zavisi i od onoga šta on potiče u nama. Invalidtet kao i druge neke stvari koje nekog fizički karekterišu lako se zaborave ako upoznajemo osobu kroz njenu duhovnost. Svako će ako ga pitate reći šta mu treba i na koji način pomoći. Isto tako, samo loš čovjek može zamjeriti nečijem neznanju i nespretnosti. Meni lično ni jedno pitanje ne smeta kao ni šala.
Nedavno me oduševio komentar jedne koleginice koja je kaže kako svaki put kad mene nema za mojim stolom u kancelariji ona zausti da pita „gdje je Biljina stolica“. Meni je to pobjeda.

Iako su ovi dani zbog ličnog gubitka daleko od tvojih najboljih, voljela bih da razgovor završimo onako kako dolikuje tvom raspoloženju i energiji u redovnim okolnostima. Da li bi skijašica na štiklama bio jedan od najadekvatnijih opisa tebe?

Mislim da me niko bolje i jednostavnije nije ni opisao.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Sedina je bila novorođenče kada je opkoljeno Sarajevo napustila u konvoju kojim su bebe bez roditeljskog staranja iz tadašnjeg Doma “Ljubica Ivezić” prevezli u Njemačku. U Njemačkoj je provela pet godina. Po povratku u Sarajevo već se gradilo Dječije selo SOS-Kinderdorf te je Sedina bila jedna od njegovih prvih stanovnica. Godine provedene u SOS porodici s mamom Hidajetom ostale su joj u najljepšem sjećanju. Ono što je danas, duguje okruženju koje je formiralo, zbog toga se nikada nije bavila onima koji nisu uz nju, odnosno nije je zanimalo biološko porijeklo i oni koji su je napustili u sumrak mira u Bosni i Hercegovini. Život prepuno izazova obilježila je i sportska povreda koljena s kojom se godinama bori, ali kao što je sve u Sedininom slučaju u znaku borbe i uspjeha, vjerujem da će tako biti i u ovom slučaju.
Sedina je magistrica pedagogije, zaljubljenica u film i skijanje. Nakon desetogodišnjeg volontiranja na Sarajevo Film Festivalu danas je festivalska uposlenica zahvaljujući posvećenom radu i činjenici da su je direktori primijetili u trenutku kad su se ostali volonteri/ke umorili. Uprkos mogućnostima da živi van Sarajeva izabrala je ostanak u svom gradu u prvom redu zbog posla i ispričala nam svoju životnu priču ispunjenu snagom volje, optimizmom i uspjehom.

Piše: Kristina Ljevak

ŽIVOT ZAPOČET NAPUŠTANJEM NIJE NUŽNO TEŽAK

Tvoja, vjerovatno prva fotografija, na kojoj si drugim bebama pričvršćena za sjedište autobusa prevoziš iz okupiranog Sarajeva u Njemačku, sigurno je jedan od najpotresnijih prizora koje sam vidjela. Kada život tako počne onda se svaki uspjeh treba pomnožiti najmanje sa dva. Kakav je tvoj odnos prema činjenici da je početak života bio atipičan? Sudeći po tvojim rezultatima, takav početak kasnije nisi koristila kao izgovor za eventualne neuspjehe.

Da, to je moja prva fotografija. Meni mnogo draga. Iskreno, ja nisam ni svjesna težine toga što sam prošla jer se ne sjećam ničega. Ali evo, gledajući fotografiju, s obzirom na to da sam preživjela pucanje na naš autobus, koji je bio na putu za Njemačku, kad su poginule dvije bebe, još jednom se potvrđuje jedna moja omiljena teorija – da mene čuva neko mnogo jak i to od malena za sva vremena.
Život započet napuštanjem ne mora nužno značiti i da je težak, atipičan je za sve one koji su odrastali u ratu pa tako i za mene, ne smatram se drugačijom. Ja bih rekla da je moj život počeo od pete godine, zapravo, dolaskom u SOS Kinderdorf, jer se toga sjećam. A naučila sam da u životu nikad ništa neću dobiti, nego da se za sve moram dobro potruditi, tako da znam da samo svojim radom mogu doći do uspjeha. Iskreno nikad ne razmišljam o izgovorima za neuspjehe niti koristim izgovore za postizanje uspjeha. Jednostavno na svim životnim poljima smirenošću, predanošću i radom, dajem sve od sebe da budem u tome najbolja i to mi daje rezultate. Neuspjehe nemam, jer ili ne radim nikako ili sve što radim to je srcem, tako da nikad ne odustajem dok ne uspijem u onome što želim.

Kada si imala pet godina, nakon otvaranja Dječijeg sela SOS-Kinderdorf, iz Njemačke se vraćaš u Sarajevo. Znam koliko su ti važni taj period života, tvoja SOS mama, braća i sestre, a i pored toga, s obzirom na životne okolnosti u Bosni i Hercegovini i regiji, da li bi ti bilo draže da si ostala u Njemačkoj koju iz trenutne bosanskohercegovačke perspektive doživljavamo kao obećanu zemlju?

Razmišljala sam ja i o tome. Ali moje mišljenje je da su za sve ovo što sam ja danas zaslužni moja mama i odgajatelji koji su me tako odgojili. Da li bi tako bilo u Njemačkoj, to ne znam. Sigurno da bi materijalno imala bolje uvjete, to nema dileme, jer svi znamo da je Njemačka velesila, ali da li bi bila ovo što sam danas, to nikad neću saznati. Tako da sam sretna i zahvalna s ovim što sam imala, volim Sarajevo, svoj SOS Kinderdorf, ponosna sam na prošlost, na djetinjstvo, na sve puteve koje sam birala, ne bih ništa mijenjala. Volim putovati, imam prijatelje svugdje, bila sam svuda po svijetu, tako nekoliko puta i u Njemačkoj, rado ću opet otići. Dok se nisam zaposlila, sanjala sam o životu u inostranstvu – Švedska, Njemačka, Austrija… Živjela sam i u predivnoj Hrvatskoj, ali kako sam magistrirala i sretno se zaposlila ne vidim se nigdje drugo osim u Sarajevu. Mislim da mom gradu mogu mnogo dati i da moje vrijeme tek dolazi. Spremna sam.

Sedina kao beba prilikom napuštanja opkoljenog Sarajeva

Kao što rekoh, znam koliko ti je s razlogom važan period života u Dječijem selu i kako tu ništa ne bi mijenjala. Koliko je taj koncept koji nije tipični institucionalni bio važan za tvoje odrastanje i formiranje?

Mislim da je bio ključan. Sigurno da je najvažnija osoba moja mama Hidajeta. Spoj nas dvije je ovo što sam ja danas. Moja mama je u SOS Kinderdorf došla srcem, mi smo sada formirane ličnosti, ali ona je odgojila dvije generacije, petnaestoro tuđe djece. Ponosna sam na nju i sretna sam što sada može da odmara u penziji dok je mi činimo radosnom rezultatima na raznim poljima koja smo izabrali. Nas je bilo sedmero s mamom i živjeli smo kao i svaka druga porodica. Uz to bila sam okružena odgajateljima, pedagozima, psiholozima, socijalnim radnicima, sigurno da je struka doprinijela tome da danas budemo uspješni i perspektivni mladi ljudi. Sve to nas razlikuje od domova gdje je sistem totalno drugačiji, stoga i odgoj, ali nas razlikuje i od tipičnih porodica u kojima su roditelji s jednim ili više djece. Sretna sam što imam toliko braća i sestara, kao najstarija naučila sam da pazim na njih, volim kad su oni sretni, ostali smo u kontaktu, s jednom sestrom živim trenutno. Živjeti sa šestero braća i sestara koji su totalno različiti, znati sa svima njima je definitivno pomoglo da sada lakše razumijem i radim s ljudima. Baš zbog modela odgoja kojom sam fascinirana i jesam magistrirala pedagogiju. Željela sam još ojačati i stručnim spoznajama te usavršavanjem i sticanjem novih vještina nadopuniti svoje iskustvo koje sam prošla kako bih jednoga dana bila kompetentna te nekome mogla pomoći kao što su meni.

Ono što se posljednjih godina zagovara podrazumijeva gašenje institucija i insistiranje na životu djece bez roditeljskog staranja u udomiteljskim porodicama. Kako ti nakon cjelokupnog odrastanja u instituciji gledaš na taj pristup? Zbog čega bi nužno neka udomiteljska porodica bila bolji izbor od zajednice koja se kreira unutar institucije? Naravno, ovo pitanje je vrlo kompleksno i nisu sve institucije kao Dječije selo, ali pretpostavljam da ni sve udomiteljske porodice nisu idealne.

Uh, teško i diskutabilno, ima ovo mnogo teorija za i protiv. Da se vratim u prošlost i neko me pita da li bi u SOS ili najdivniju porodicu, bez oklijevanja to bi bio SOS. Ali sada, kada smo u 2020. godini, za drugu djecu, više nisam sigurna da je institucija bolji izbor od porodice, iako ni porodica nije neka garancija za bolji život. Sve se promijenilo, standard, ljudi, potrebe, mogućnosti, a kako je svaka individua posebna za sebe, sve se razlikuje od slučaja do slučaja. Naravno, apsolutno sam protiv da dijete ide u bilo koju porodicu i zagovaram da ako je dijete u mogućnosti da samo odluči, da na to ima i pravo.
Iz dosadašnjeg iskustva mislim da je jako teško uopše dobiti dijete u hraniteljstvo, a još teže usvojiti. Mislim da sve predugo traje, a s druge strane mislim da je bitno dobro utvrditi porodicu u koje dijete ide, ali ovo je BiH, s toga vrijeme koje si uzimaju ne znači ni da je opravdano, a tu ispaštaju i dijete i porodica koja dijete želi.
Jednoga dana, kada „se smirim“, iživim, prestanem putovati i ja želim u hraniteljstvo dijete, želim da jedno dijete „izvučem“ iz doma i vodeći se da onim što sam prošla i što su me naučili pomognem tom djetetu da se formira u ličnost. Ako je moja mama uspjela nas 15 odgojiti, mislim da nakon svega što sam prošla i ja mogu barem jedno.

NIKADA ME NIJE ZANIMALO KO NIJE UZ MENE

Kako je izgledao tvoj život nakon odlaska iz SOS Dječijeg sela, nakon napuštanja nečega što podrazumijeva poznato i sigurno okruženje?

Iako imam 28 godina i danas imam podršku SOS-a, to nikad nije prestalo, a kroz odrastanje u SOS-u imala sam faze koje sam prošla, tako da nikad nisam ostala u nepoznatom i nesigurnom okruženju. Iz SOS porodice upisom u srednju školu prešla sam u SOS Kuću za mlade, tu nas je bilo desetoro s pet odgajatelja. Predivne četiri godine mog života. Nakon toga sam upisala fakultet i živim sa sestrom. Moja baza je uvijek pa i danas moja porodica i SOS, osjećam se voljeno, sigurno i smatram da je sve što sam prolazila bilo u skladu s godinama i potrebama. Sve je to dio odrastanja koje nas vode do toga da se osamostalimo.

Sa mamom Hidajetom nakon završetka studija

Porodica je inače, a posebno posljednjih godina (tipična, biološka) postala unosna komercijalna kategorija, roditeljstvo se pomoću društvenih mreža pretvorilo u biznis, dijete više nije samo projekat koji će ispuniti sve naše nerealizovane ambicije, ono je sada i sredstvo putem kojeg se (odnosno njegovih fotografija) ostvaruje finansijska dobit.

Apsolutno se slažem i zgrožava me to!

Osim što je to svakako, samo po sebi iritantno, koliko iritira predstavljanje biološke porodice koju čine mama, tata, braco i seka kao jedini okvir koji garantuje sretno odrastanje i da li nametanje takvog modela može negativno uticati na mlade koji ne odrastaju u tom tipičnom okruženju?

Smatram da je sve to „šminka“ za društvene mreže. Više cijenim ljude o kojima manje saznam preko društvenih mreža. Volim vidjeti i doživjeti porodicu, to mi je mjerilo, a ne društvene mreže. Iskreno, ja sve ono što mi je najvrjednije i najdraže ni ne pokazujem, to ostaje među meni dragim ljudima tako da to što gledam po profilima ne uzimam baš kao realno nego servirano za društvene mreže.

Na koji način ste u Dječijem selu dobijali informacije o tome zašto ne živite u tipičnim porodicama? Da li bi s iskustvom koje imaš i uz činjenicu da si magistrirala pedagogiju možda uvela neke nove pristupe u komunikaciji između odgajatelja i djece bez roditeljskog staranja?

Svako od nas je drugačiji i prema nama se postupalo individualnu u skladu s potrebama i mogućnostima. Svako od nas ima drugačije iskustvo, a i svako na svoj način procesuira životne izazove, stoga mogu reći samo za sebe da me nikada nije zanimalo ko nije uz mene, bila sam sretna zbog ljudi koji su uz mene. A voljela bih kada bi svako dijete bez roditelja imalo odgajatelje kao što sam imala ja. Za mene su oni ideal kakav treba biti jedan odgajatelj. Ja sam neko ko sluša savjete, uvijek sam bila uvjerenja, što su stariji to su iskusniji, sve što govore, govore s razlogom i za moje dobro. Životne odluke nikad ne donosim sama, uvijek se konsultujem s ljudima kojima vjerujem i koji su iskusniji, kojima je stalo do mene.

Spomenula sam već pedagogiju, ona je bila jednako velika ljubav kao i DIF i Akademija scenskih umjetnosti kada je riječ o izboru studija. Jesi li zadovoljna ovom kombinacijom koja se kasnije desila, da si magistrirala pedagogiju, da si preko angažmana na Sarajevo Film Festivalu dio filmske industrije i da si angažovana u sportu o čemu ćemo svakako posebno pričati.

Od osmog razreda počela sam raditi i stjecati radne navike. Tokom srednje škole radila sam na ispomoći u Mercatoru, na OMW benzinskoj pumpi sezonski i na Sarajevo Film Festivalu sam volontirala deset godina. Uvijek sam imala svoju marku, bila sam odlična učenica i htjela sam na fakultet, jedan od ova tri. Moje tri ljubavi su skijanje, pedagogija i filmska industrija. Ali kako sam se zasitila učenja u jednom momentu sam htjela odustati od fakulteta, tada su odgajatelji i prijatelji odradili svoje pa sam ipak otišla na prijemne ispite. Izabrala sam Pedagogiju, jer sam već imala problema sa sportskim ozljedama, a kolege sa SFF-a su mi govorili da idem na Pedagogiju jer sa svojim talentom, željom za radom i trudom mogu daleko uspjeti i u filmskoj industriji. Tako je i bilo. Sretna sam što sam tako uradila. Na prvoj godini desila mi se teška povreda koljena i to je sve usporilo, zahvaljujući Specijalnoj bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija uspjela sam diplomirati, pa i magistrirati. Također zahvaljujući njima nastavila sam skijati te radim trke za Ski savez Hrvatske. Nakon što sam magistrirala dobila sam i ponudu da radim za SFF što sam objeručke prihvatila. Na kraju se sve posložilo i sretna sam zbog svega. Iako jako stresan period, živim svoje tri ljubavi, uz to mnogo sam ojačala, naučila sam mnogo o sebi i drugima, upoznala nove prijatelje, pomjerila neke granice i shvatila da ni ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija.

Skijanje je tvoja velika ljubav, koje te je odvelo i do velike povrede ali i velikih, neočekivanih događaja koji su posljedica isključivo tvoje snage volje, mislim na saradnju s Hrvatskim skijaškim savezom, nakon što nije došlo do komunikacije sa Skijaškim savezom BiH, a čemu je prethodila teška povreda zbog koje si morala da odustaneš od profesionalnog bavljenja skijanjem.

Tako je, skijanje je moja ljubav, eh da sam ostala u Njemačkoj sigurno bi bilo drugačije na ovom polju, ali šta je tu je. Sretna sam da uopšte skijam. Desila mi se teža povreda i tri godine nisam nikako skijala, bilo mi je sve teže. Odlučila sam se paraolimpijski skijati, nisam htjela odustati. Tada sam upoznala Ilmu Kazazić, njeni roditelji su mi puno pomogli, zahvaljujući njima sam završila u Hrvatskoj. Uvjerili su me da je važnije riješiti povredu nego paraolimpijski skijati. Doktor Nemec je uradio čudo i spasio mi koljeno, počela sam ponovo skijati.

POSAO JE RAZLOG ZBOG KOJEG OSTAJEM U SARAJEVU

Za sve one koji ne znaju, zamolila bih te da ispričaš nesvakidašnju priču o odlasku u Zagreb u posljednji čas na obilježavanje 50 godina FIS Svjetskog kupa.

Kako su prošle tri godine da nisam skijala, bilo je sve teže to podnositi. FIS je slavio 50. rođendan u Zagrebu. Jednostavno, mami sam rekla da idem, gledala sam na Dnevniku.hr kako je već sve spremno i odlučila ići. Istu noć sam se spremila, otišla za Zagreb, nisam ništa stigla online riješiti, znala sam da ću se snaći nekako, samo ne smijem kasniti. Stigla sam pet minuta prije revijalne trke. Bilo je prelijepo, doveli su mnoge legende svjetskog skijanja. U jednom momentu kad su svi bili skupa da naprave zajedničku fotku preskočila sam ogradu i ubacila se za nekoliko fotki. Kad je sve prošlo, STAFF sam pitala za ulaznice za trke jer nisam online mogla kupiti. Bio je iznenađen što sam iz Sarajeva došla radi toga. Dogovorili smo mjesto gdje ću preuzeti ulaznice dan kasnije, tako je i bilo. Bila sam na trkama i uživala, upoznala puno novih ljudi. Mnogo me zanimala pozadina svega što se vidi na malim ekranima pa sam posebno gledala sve oko staze. Bila sam fascinirana i imala sam dojam da su uigrani. Kako me euforija i oduševljenje držalo, tako sam odlučila pisati Ski savezu Hrvatske da im se pridružim. Brzo sam dobila odgovor da se vesele novom članu. I tako je sve počelo. Sve ostalo je historija (smijeh). Sve oko Ski saveza Hrvatske je najljepša priča mog života, nešto što me ispunjava i čini ponosnom i sretnom. Dobila sam veliku podršku i mnogo prijatelja za zauvijek.

Spomenula sam tvoju povredu na skijanju, nažalost zbog neadekvatnog tretmana u Sarajevu proces liječenja traje godinama i trenutno si u bolnici, ali sretna zbog tima koji te okružuje i uslova koje imaš u bolnici Dr. Nemec. Pred tobom je još jedna operacija, koliko ih je ukupno bilo i u kojoj je sad fazi proces oporavka?

Da, trenutno sam u bolnici Thalassotherapia Opatija, oporavljam se od operacije i super se osjećam. Spoj Specijalne bolnice dr. Nemec i Thalassotherapie Opatija gdje radim rehabilitacije poslije operacija je dobitna kombinacija i jedino je što daje rezultate. Stručnost, posvećenost, trud doktora, sestara, fizioterapeuta koji sa mnom rade dan i noć na kraju mora rezultirati uspjehom. Kada sam upoznala doktora rekao mi je: „Mlada si, koljeno je loše, neću dozvoliti da te sputava u ostvarivanju ciljeva…“ On je to obećanje i ispunio. Teško je bilo, imali smo razne faze, ali nikada nismo odustali, imam divne ljude oko sebe, doktori, fizioterapeuti, sestre koje su tu svaki minut, ostalo osoblje, svima veliko HVALA. Zahvaljujući svima u Bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija sve dobro podnosim i imam normalan život. Uvijek slušaju moje potrebe.
Tri godine sam se liječila u bolnicama u Sarajevu, imala sam i operaciju koja mi je ispostavilo se kasnije zakomplikovala život. Tada sam živjela sama, nisam mogla ni hodati, bilo je teško, nisam se mogla izboriti sa zdravstvenim sistemom. Koljeno je bilo veoma loše, blokirano, ugrozilo je normalno funkcioniranje i odrazilo se na sve sfere života. Bila sam u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, ali moje povjerenje je išlo dr. Nemecu u Hrvatskoj i on je to opravdao. Kako sam mlada i društveno aktivna, svima u bolnici je bio izazov da koljeno naprave, ali je proces jer je u Sarajevu sve uništeno, na putu smo da uspijemo, optimistična sam i vjerujem da je naredna operacija ujedno i posljednja.
Shvatila sam veliku razliku u liječenju u Bosni i Hrvatskoj. Doktori u Bosni ne mare puno, njima je bitno da sam ja živa, ne dotiče njih to što ne mogu da hodam, a ovdje, ovdje me žele osposobiti da se ponovo vratim svim aktivnostima kao prije ozljede, tako da sam se vratila na skije otkako mi je doktor Nemec.

Zbog SFF-a si se ipak umjesto Zagreba odlučila za Sarajevo. Da li je to trajni izbor i kakvi su ti planovi (ako sad uopšte možemo planirati) za život nakon oporavka i nakon što nas ova pandemija popusti?

Sigurno da je Hrvatska sigurnija zemlja, ali jedini razlog zašto neću otići iz Sarajeva je posao. Presretna sam što radim ono što volim. Ljubav prema Sarajevo Film Festivalu rodila se još dok sam bila dijete. Išla sam na dječiji program, sve me fasciniralo, opet organizacija. Zanimalo me ko sve to pravi, i tako kasnije teen program, pa sve do volontiranja. Čim sam ostvarila sve uvjete počela sam, promijenila sam razne sektore, upoznala mnogo ljudi, svašta naučila, i spremna dalje da učim. Ponosna sam što sam se radom izborila za mjesto u velikoj SFF porodici. Nikad neću zaboraviti 2016. godinu, molila sam da izađem iz bolnice kako bih radila SFF-u i uspjela sam. Voljela sam interventni vod, to mi je omiljeni sektor bio, željela sam da kada svi misle da je nešto nemoguće odraditi ili imamo malo vremena da pokažem da ipak možemo. Jedan dan radila sam na voznom parku, sa obezbjeđenjem, provjera auta i gostiju, inače tu se ostaje dva sata, ali kako je već SFF išao prema kraju volonteri su se umorili, nije bilo nikoga da me zamijeni, ostala sam tu cijeli dan. Direktori su me svako malo viđali na istom mjestu. Navečer me direktor Mirsad Purivatra pita šta radim tu cijeli dan, objasnih mu da nema ko da me zamijeni, ali sve 5, mogu ja to… i tako smo se upoznali, razmijenili par riječi, rekao mi da mu se poslije festivala javim za sastanak. Bila sam šokirana, presretna. Stanje s koljenom se ponovo pogoršalo, završila sam u bolnici, nisam se stigla javiti. Kada sam bila bolje, već sam pomislila kako me je zaboravio, i odlučila se prijaviti da ponovo volontiram. Ali onda se desilo novo čudo, sreli smo se na fizikalnoj rehabilitaciji, sjetio me se. Emocije su mi se miješale, sreća, šok, nevjerica, tuga jer mi je noga dobro, a opet imam problema s koljenom, ne želim ispasti neodgovorna, a koljeno me ograničava. Rekao mi je da poziv stoji, da me čeka, obavili smo dan kasnije sastanak, dogovorili da su koljeno i fakultet na prvom mjestu i da me mjesto za dokazivanje na SFF-u čeka. Tako je i bilo, već tekući festival sam savršeno odradila, magistrirala i zaposlila se. Nakon svega ovoga, zaista neko može pomisliti da bih mogla otići?
Nema dileme da mi u Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Ali prevelika je to ljubav da bih tako lako otišla iz Sarajeva. Da, to je trajni izbor. Imam previše razloga da nastavim dolaziti u Hrvatsku, mnogo više razloga nego ostati u Sarajevu, to nikad neće prestati, ali moj izbor je jasan. Posao iznad svega, a svi na poslu pokazuju razumijevanje i daju mi podršku kada je u pitanju liječenje ili skijanje, nikada nisam bila uskraćena za dolazak u Hrvatsku tako da su sretni i moji na poslu, kad sam ja sretna. Za sad ovo funkcioniše, pa neka ide tako. Veselim se narednom festivalu, novim filmovima, projektima. Jedva čekam povratak u direkciju i da koronavirus postane prošlost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Dalibor Tanić, foto: Darko Udovičić

U finalu smo predizborne kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini koja je još jednom poslužila za demonstriranje neznanja o nadležnostima, te su se pojedini kandidati/kinje umjesto prvim komšilukom, parkingom i smetlištem bavili/e procesom pridruživanja Evropskoj uniji i ulaskom u NATO. Od te silne posvećenosti euroatlantskim integracijama i ovoga su puta “zaboravili/e” da se posvete pitanjima poboljšanja uslova života Roma i Romkinja u lokalnim zajednicama koje planiraju zastupati.
O poziciji Roma i Romkinja u agendama političkih predstavnika/ica u Bosni i Hercegovini, njihovoj najčešćoj nevidljivosti na glasačkim listama, deklarativnom zagovaranju promjena bez poznavanja konteksta, razgovarala sam sa Daliborom Tanićem.
Dalibor Tanić je urednik portala Udar, novinar, aktivista i master NLP-a. Nedavno je osnovao i Asocijaciju mladih Roma Aksiom. Portal Udar platforma je na kojoj se konačno može čitati o Romima i Romkinjama van stereotipnog prigodničarskog đurđevdanskog predstavljanja ili van nekih “manje veselih” stereotipa. Razgovarali smo i o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe.
Tim povodom Dalibor Tanić kaže: “Naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!”

Piše: Kristina Ljevak

Polako se primiče kraju još jedna predizborna kampanja, drugačija od prethodnih jedino po tome što se održavala u vrijeme pandemije koronavirusa i što su se epidemiološke mjere stalno kršile.
Je li u toj našoj „stalnoj nepromjenjivosti“ zadržan jednak odnos prema Romima i Romkinjama, da li su i dalje nevidljivi/e u političkim agendama naših političkih predstavnika/ca?

Ako posmatramo čitav bh. kontekst, nećemo nimalo pogrešiti ako iznesemo tvrdnju da su predizborne kampanje i odnos prema romskoj zajednici zapravo merilo za našu nepromenjivost. To je realnost koja se najbolje manifestuje kroz jedinstven fenomen da se u periodu kada se treba ponuditi rešenje za lokalnu zajednicu, nudi vrlo opasna retorika koja može generisati samo nove sukobe i nikakva rešenja za ljude. Nejasno je sa kojim razmišljanjem se neko nakon predizbornog skupa, punog nacionalističkog naboja, vrati kući i nastavi da očajnički okrivljuje pogrešne ljude zato što ima problem sa prevozom, školom, vrtićem, parkingom… U jednom ovakvom društveno-političkom ambijentu svako ko se usudi da iznese drugačije razmišljanje od onog postojećeg koje mora sadržati elemente bliske prošlosti i nacionalnog identiteta, biva proglašen protivnikom, u najmanju ruku autsajderom. Kada sve ovo imamo na umu, a što je samo deo nekakve stranačke repeticije kojoj svedočimo svake dve godine, za Rome jednostavno nema mesta. Nema ga ni u predizbornoj, a ni u postizbornoj utrci. Zapravo, postoji u predizbornoj gde se vrlo nehumano manipuliše nesrećom i lošim ekonomskim položajem Roma. Tada cveta biznis u kojem se kupuju i prodaju glasovi u zamenu za paket hrane, ili neku svotu novca. Velikom broju političkih partija je zapravo to i jedina konkretna predizborna aktivnost – organizovana kupovina glasova. Nakon toga, političke partije se resetuju i nastavljaju da se kreću istim putem na kojem su znaci koji ukazuju na Rome za njih potpuno nevidljivi.

Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi

Kad kažem nevidljivi/e mislim na političke programe usmjerene na poboljšanje uslove života Roma/kinja u lokalnim zajednicama. Znam da su vidljivi/e kao glasači/ce i da ih jedino tako i prepoznaju. Kako u sveopštoj neimaštini ljudima koji svakako žive na rubu egzistencije objasniti da njihov glas nema cijenu, pogotovo da ta cijena nije ono što su im politički predstavnici/e spremni ponuditi za glas?

Vrlo je teško raditi i sa jednom i sa drugom stranom. Teško je objasniti jednom stranačkom kandidatu da se ni u kojem slučaju problem romske zajednice ne može posmatrati na isti način kao problem većinske zajednica. Razlika koja čini razliku je svest o postojanju ogromne disproporcije u osnovnim pozicijama. Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi. Ne može jedan budući većnik, načelnik govoriti „da se Romi moraju školovati, da bi bili konkurentni na tržištu rada, da bi došli do posla“, a da pritom ne zna ništa o njihovim (ne)mogućnostima da se školuju i uzrocima koji dovode do niske stope obrazovanja. To je elementarno i to je prvi test na kojem se pada.
Da bi neko govorio o potrebi obrazovanja (ili bilo kojoj drugoj oblasti), mora znati zašto se događa u romskoj zajednici. Ovde se susrećemo sa onim našim tipičnim – govorimo o problemu, a nikako o uzrocima. Da ne budem pogrešno shvaćen – ovde ne govorim o potrebi postojanja posebnih programa koji će isključivo biti namenjeni za Rome – ne. To je za mene automatska segregacija i isključenje iz sistema, a ne uvođenje u njega. Ovde govorim isključivo o uzroku, a to je potpuno odsustvo svesti političkih partija o vladavini nejednakih šansi i velikog zaostatka u socio-ekonomskom razvoju romske zajednice. Ono što nam je potrebno je da u okviru postojećih programa političkih partija treba smestiti i Rome istovremeno znajući za postojanje ogoromnih decenijskih razlika. I tu je ključ – premostiti te razlike. To je nemoguće bez jednakih prilika. Kada to jedan budući većnik, načelnik bude osvestio kod sebe, onda neće govoriti „da se Romi moraju obrazovati, jer je obrazovanje važno“, već će dati konkretno rešenje da se stvori ambijent u kojem će dva vršnjaka, i iz romske i neromske zajednice, krenuti zajedno u vrtić, a kada za dvadesetak i kusur godina budu konkurisali za istu poziciju na nekom poslu, posao dobije onaj ko je bio bolji student. Za ovo ne treba posebnih programa, niti sredstava, projekata… Za ovo treba da sve političke partije govore o Romima i u svoje organe prime Rome i Romkinje, pa će onda i javnost polako prepoznati taj novi narativ i napraviti novi diskurs. Ovo nije utopija, ovo je stvar volje političara da shvate da su Romi ljudi koji žive sa njima, a ne pored njih. Da su Romi građani i građanke BiH, a ne tamo neki ljudi iz njihovih priča o drugarima iz škole koji su se odjednom izgubili negde na pola školovanja.
Onog momenta kada i romska zajednica to bude osetila, počeće da im veruje i vrlo će rado imati volju da izađe na izbore. Kao što rekoh, za ovo je potrebno vreme i verujem da će neke nove političke snage prepoznati ovo, a isto tako računam i na nove generacije mladih Roma koje su već počele menjati postojeću paradigmu.

Šta nam rijetke pozicije na kojima su Romi/kinje na predizbornim listama govore o njihovom tretmanu unutar političkih partija i kako definisati politički prostor unutar kojeg je jedino često spominjano romsko ime Sejdić i to zahvaljujući neprovođenju presude Sejdić i Finci što je opet postalo opšte mjesto u besmislu naše političke stvarnosti.

Pre svega, kada već spominjemo Dervu Sejdića, reći ću da je on kandidat jedne poltičke partije, (da ne kažem koje da ne favorizujem), na solidnoj poziciji. Ono što mene interesuje je da li će on, ili bilo ko drugi ko je na listama političkih partija, a u slučaju da budu izabrani za vijećnike ili vijećnice, raditi u interesu partije, ili Roma? Meni su ta „umetanja“ Roma i Romkinja na listama stranaka jedinstven vašar i predizborni kliše koji nema neku vrednost.
Kako neka politička partija može staviti nekog Roma, ili Romkinju na listi ukoliko nema ništa konkretno u svom programu što se odnosi na Rome? I zaista bih konačno volio znati da li su Romi i Romkinje na listama stavljeni zato što ta stranka zaista želi demonstrirati politički diverzitet, ili je u pitanju predstava za javnost. Ja o tome ne želim suditi, samo postavljam pitanje. Možda i budem prestao postaviti ovakva pitanja kada budem video Dervu Sejdića i sve te ljude sa lista na nekim visokim pozicijama unutar same stranke gde se zaista vodi i kreira politika. Onog momenta kada budem video Rome i Romkinje u predsedništvima, savetima i raznim drugim telima vodećih političkih partija, prestaću da sumnjam u dobronamernost ovog fenomena.

Nada postoji uvek, čak i kad smo mi u pitanju

Pandemija koronavirusa kao i svaka druga kriza dodatno je podcrtala postojeće probleme ali nam je u malo čemu bila korektiv. Pa su tako početak pandemije i karantina obilježile neodmjerene šale na društvenim mrežama na račun romske populacije i higijene. Mislim da ovaj i niz drugih primjera ukazuje ne samo na diskriminaciju i govor mržnje nego i na normalizaciju takvog govora u javnom prostoru. Ima li nade da će se nakon svih ovih godina zagovaranja drugačijeg pristupa konačno nešto na tom planu promijeniti?

Bilo je vrlo „poučno“ pratiti tu paradu stereotipa i predrasuda, a kada sam napisao da su Romi zapravo u lockdownu vekovima i da upravo zbog toga korona nije došla do njih, jer su potpuno izolovani, a ne zbog toga što su navikli na prljavštinu, mnogu su se ućutali. Bh. društvo se hvali svojom širinom, raznolikošću, prihvatanjem drugačijeg, a u dubini krije vrlo izražen nagon da odstrani sve što se ne uklapa u okvir koji mi smatramo idealnim. Uostalom, vidimo šta se dešava sa migrantima… Nada postoji uvek, čak i kada smo mi u pitanju. Kada nešto ne funkcioniše, onda tražimo nešto drugo i znam da svako od nas ima dovoljno resursa da napravi promenu. Odgovornost je na pojedincu. Onaj ko se krije iza kolektiva je upravo onaj što vređa Rome, proteruje migrante iz BiH i želi da smesti LGBT osobe u „četiri zida“. Moć je u pojedincu, a uz to ide i odgovornost. Nešto što svako od nas ovom društvu/kolektivu može ponuditi je najbolju moguću verziju sebe i ogroman trud da odgoji decu u osobe koje neće biti oni pojedinci koji se kriju iza kolektiva. Jedan po jedan, promeniće se i kolektiv. Svi znamo da će trebati puno vremena i zato treba što pre početi.

Svojevremeno ste govorili o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe. Koliko je ona u Bosni i Hercegovini moguća s obzirom na to da često predstavnici/e institucija dovode deprivilegovane građane/ke u poziciju da se međusobno „takmiče“ u tome kome je teže. Konkretno, kada sa njima razgovarate o recimo problemima LGBTI osoba oni će reći da moraju prvo da rješavaju probleme Roma/kinja i osoba sa invaliditetom iako znamo da najčešće ni za njih ništa ne čine.

I dalje sam pobornik toga i biću sve dok budem mogao da na bilo koji način utičem da budemo bliži ostvarenju ove ideje. Zaista verujem da će u jednom trenutku svi shvatiti da sa njima žive ljudi, a ne Romi, Jevreji, Srbi, Bošnjaci, osobe sa invaliditetom, lgbt osobe… Zaista je sve do nas i odbijam da prihvatim da nismo svesni činjenice da svi trebaju biti jednaki. I ponovo se vraćam na pojedinca. Naša uloga je ogromna i veoma važna. Apsolutno sam svestan da živimo na Balkanu i da će svaka druga osoba reći – ma ne mogu ja sam ništa – i slažem se s tim. Isto tako, treba pogledati oko sebe i pogledati u prošlost. Sufražetkinje, Afroamerikanci, Južnoafrička Republika… Niko od njih nije dobio pravo glasa, jednakost i slobodu zato što je država sama shvatila da greši. Žene SAD-u i Velikoj Britaniji su tražile jednako pravo glasa, što je pre stotinjak godina bilo nezamislivo. Nakon dugotrajne borbe, izborile su svoje pravo. Afroamerikanci su se oslobodili ropstva u 19. veku, ali se borba za oslobađanje završila tek nakon jednog veka, a njihova borba i dalje traje. E, sada, gde smo mi u celoj ovoj priči? Ne možemo se pojedinačno boriti na različitim frontovima. Možda ćemo dobiti po koju bitku i biti sretni, međutim nismo ostvarili cilj. Kada jednog dana, a verujem da smo blizu toga, rame uz rame budu marširali svi koji su deprivilegovani i kada se budemo borili za ljudska, a ne za pojedinačna prava određenih skupina, naša borba će uspeti! Uz Martina Lutera Kinga nisu marširali samo Afroamerikanci. I u njegovoj čuvenoj rečenici „I have a dream“ se nisu prepoznali samo Afroamerikanci, već svi deprivilegovani ljudi u tom vremenu širom SAD-a. Prema tome, naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!

Postojanje portala Udar način je da se romska stvarnost prikaže van prigodničarskih đurđevdanskih predstavljanja Roma uz igru i veselje ili van drugih, manje veselih stereotipa. Koliko je među vašom publikom romske populacije, jer je pretpostavljam potrebno da prođe neko vrijeme da se ljudi koji su neadekvatno bili zastupljeni u medijima naviknu na to da imaju vlastitu, profesionalno profiliranu medijsku platformu.

Portal Udar je rezultat isključenosti romske zajednice iz mainstream medija. Trebalo nam je dosta vremena da naviknemo ljude na postojanje portala. Udar je mnogo više od medija – Udar je platforma. Od početka smo u sam portal uključili romsku zajednicu, kako kroz naše saradnike – na koje sam jako ponosan – a to su mladi obrazovani Romi i Romkinje, tako i ljude iz zajednica. Upravo smo pisali (pišemo i dalje) o tim ljudima, njihovom životu, problemima, malim uspesima, svemu… Udar su prepoznali kao svoj, pa su u jednom trenutku ljudi počeli da nam se obraćaju sa raznim zahtevima. Isto tako, naš uticaj smo proširili i van granica BiH, jer redovno pišemo, izveštavamo o romskoj zajednici i onome što se tiče romske zajednice i iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske… Drago nam je što smo došli i do dijaspore, koje ima puno. Nakon skoro četiri godine, Udar je pronašao svoje mesto i to ne samo među romskom populacijom, već i mainstream publikom, što i jeste bio cilj. Uostalom, zato se i zovemo Udar – na romskom jeziku vrata.

Romi i “profesionalni Romi”

Nedavno ste u intervjuu Hani Kazazović spominjali kako ste vi i kolegica dr. Hedina Tahirović-Sijerčić pokušavali sa BHT-om dogovoriti emisiju na romskom jeziku prije šest-sedam godina ali kako zbog finansijskih razloga nije došlo do realizacije. Nije li produciranje sadržaja namijenjenog manjinama obaveza Javnog servisa i kako nakon silnih treninga, edukacija, seminara i raznih drugih oblika trošenja evropskog i svjetskog novca konačno nije došlo do senzibilizacije prema romskom i drugim manjinskim pitanjima u našoj zemlji?

Nažalost, to je bio bezuspešan pokušaj. Mi smo tada pristali da radimo bez ikakve naknade nadajući se da će to olakšati početak, međutim ni to nije bilo dovoljno. Uostalom, nije bila ideja da nam to bude posao. Mi smo se pozivali upravo na obavezu Javnog servisa o produkciji programa za manjine. Kada se pravo i potpuno odsustvo volje sudare, pobednik u većini slučajeva bude onaj drugi, jer ne smemo zaboraviti kontekst. Jednostavno, tematika nije bila dovoljno „sexy“, što bi rekao jedan državni ministar.
Ono što me puno raduje jeste da postoje moje koleginice i kolege koje su van tih nekih okvira i koji/e samo rade svoj posao – posao novinara/ke koji su kao takvi „po deafoltu“ senzibilirani za sve teme. Potpuno ste u pravu kada kažete da je potrošeno puno para na „senzibilizaciju“ kadra, a zapravo je sve do nas. Nije čak ni do uređivačke politike. Do nas novinara je… Ne znam urednika, ili urednicu koja će odbiti vrlo kvalitetan tekst, ili prilog, za koji ću se ja kao novinar boriti da bude objavljen/emitovan. Druga je krajnost kada urednik dozvoli da se objavi prilog u kojem novinar šalje prilog o Romima koji žive na smetlištu, gde se konstatuje da Romi mogu jesti hranu sa smetlišta, jer su eto imuni?! Uzgred, taj prilog je bio emitovan na Javnom servisu.

Kada se govori o eventualnom poboljšanju života Roma i Romkinja uvijek se, s razlogom, govori o obrazovanju, samo nemamo često priliku čuti statistike vezane za njihovo zapošljavanje, posebno na pozicijama sa visokom stručnom spremom u javnim institucijama naprimjer gdje teško bez partijske i rođačke podrške stižu privilegovani/e predstavnici/e konstitutivnih naroda. Imamo li neke podatke o radnom angažmanu Roma i Romkinja recimo u javnom sektoru?

Nažalost, ja tih podataka nemam. Ono što mogu reći je i da postoji, velika je verovatnoća da bismo znali. Znam neke ljude iz Tuzlanskog kantona koji rade u MUP-u, ili su zdravstveni radnici. Naša saradnica iz Kaknja radi kao opštinska službenica. Samo ću dodati jedan, čini mi se, bitan podatak. U susednoj zemlji, predsednik Republike Srbije, pozvao je novu vladu da ojača učešće Roma u državnom političkom i administrativnom sistemu, kazavši da „pored tradicionalnih mađarskih partnera, ohrabrujem vladu da poveća i ojača zastupljenost Roma u državnom aparatu. Romi zaslužuju bolje mesto u našoj državi.“ Ne ulazim u sadržaj, kontekst, pa i moj lični stav prema samom predsedniku i političkoj partiji iz koje dolazi. To je najmanje važno. Ovaj poziv je došao od predsednika države. Ne bih imao ništa protiv da se bilo ko od trojice članova Predsedništva BiH založi za isti stav.

Možda vi niste „najbolji“ primjer jer ste se izborili za dominaciju svojih drugih identiteta, ali nerijetko je, ako govorimo o Romima i Romkinjama ili predstavnicima/ama nekih drugih manjinskih zajednica, uz sve uspjehe (onda kada su uspješni/e) presudan, kada Rome predstavljaju drugi, taj etnički identitet, pa onda neko nije samo slikar/ica, novinar/ka, sportista/kinja, nego je Rom/kinja slikar/ica… Koliko je to frustrirajuće jer nećemo za Srbina ili Bošnjaka reći da je bošnjački/srpski novinar niti za heteroseksualnog muškarca da je heteroseksualni umjetnik?

Postoji nešto što se podrazumeva i nešto što se mora po svaku cenu naglasiti. Zaista je frustrirajuće, jer se ovo radi i u negativnom kontekstu, kada se želi naglasiti etnički identitet, da se zna da je to Rom, ili Romkinja, a isto i u pozitivnom, da bude što senzacionalnije. Verovali ili ne – Rom novinar, Romkinja umetnica, inspektorica, doktor i da ne nabrajam… I u jednom i u drugom slučaju se želi izazvati neka reakcija kod ljudi, a u tom slučaju se najmanje misli o osećaju osobe o kojoj se govori. Pa zamislite samo našu Selmu Selman koja svoje radove i svoje performanse prikazuje širom sveta i koja je nedavno usred Washingtona ispred Bele Kuće, na sam dan izbora izvela performans “You Have No Idea”, reći romska umetnica.

Naslanjajući se na prethodno pitanje dolazim do toga da su Romi i Romkinje, ako su vidljivi/e, na neki način primorani/e da budu aktivisti/ce, da vlastitim primjerom doprinose smanjenju predrasuda. Je li zamorno biti „uspješan Rom“, imate li pravo na to da se isključivo bavite vlastitim životom a ne unapređenjem života romske zajednice i smanjenjem predrasuda i diskriminacije u neosjetljivom i netolerantnom bh. društvu?

U ovom kontekstu, ja Rome delima na „profesionalne Rome“ i Rome. Ovo prvo nisam, Rom sam svakako i istovremeno aktivista, novinar, suprug, otac, budući NLP trener… Ja se zapravo bavim sopstvenim životom. Trudeći se da radim ovo što radim najbolje što znam, zapravo se i bavim i unapređenjem života romske zajednice. Da podsetim, pre Udara, radio sam u Startu BiH, Magazinu Žurnal, Faktoru, pisao za neke strane medije i nisam se bavio romskom problematikom u tim redakcijama i nisam bio romski novinar. Također sam nedavno osnovao i organizaciju Asocijacija mladih Roma „AKSIOM“. To nisam uradio da bih postao „profesinalni Rom“ i jurio projekte, uostalom, Udar je najbolji pokazatelj toga. Ja zaista imam plan i dugoročnu viziju. Moja vizija je da Udar kao portal i AKSIOM kao organizaciju preuzmu ovi mladi ljudi sa kojim trenutno radim. A plan mi je da to bude za maksimalno pet godina. Do tada ću postati iskusan NLP trener i radiću i dalje na istom zadatku – pomagaću ljudima da postanu bolja verzija sebe.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

“Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada”, kaže Ivan Zidarević, aktivista za ljudska prava, koji je prije šest godina došao iz Beograda u Zagreb te sklopio životno partnerstvo sa svojim partnerom. Njihov emotivni čin istovremeno je bio i upisivanje u istoriju jer su prvi koji su u Hrvatskoj iskoristili ovu zakonsku mogućnost njenim stupanjem na snagu.
Danas, radeći od devet do pet u realnom sektoru, Ivan se u “slobodno vrijeme” bavi mijenjanjem zakona koristeći prednosti vlastite nezavisnosti i vjerujući da se rezultati ne postižu čekanjem da “neki naši” dođu na vlast. Ivanova životna i aktivitička priča trebala bi poslužiti kao inspiracija za odmak od svih naših odnjegovanih lijenosti i nečinjena, odnosno nekorištenja naših građanskih prava.

Piše: Kristina Ljevak

Poslije šest godina, na osnovu sklopljenog prvog životnog partnerstva u Hrvatskoj (porodične zajednice osoba istog pola) ti si danas državljanin Republike Hrvatske. Jesi li od početka znao da će to biti ne samo emotivni nego i aktivistički put i da li je ovo upisivanje u istoriju kao prvog para bio slučajnost ili namjera te kako danas, sa ove vremenske distance, gledaš na taj pređeni put? Kakve su bile reakcije u Srbiji a kakve u Hrvatskoj povodom ovog čina jer imamo dvostruke razloge za bujanje stereotipa, riječ je o istospolnoj i „dvonacionalnoj“ zajednici.

Imajući u vidu sve šta se dešavalo posle te čuvene 2014. godine, sada se čini da ništa nisam prepustio slučaju i da sam mnogo stvari radio sa nekakvom namerom. Vrlo sam ponosan na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, njegovu primenu u svakodnevnom životu i sada na dobijanje državljanstva, jer se pokazalo da sistem u suštini funkcioniše i da nisu svi ljudi rđavi. U svojoj novoj domovini nikada nisam imao negativnih iskustava, da sam bilo kada doveden u neku nepovoljniju situaciju zbog sklopljenog partnerstva i manjinskih identiteta. Pojedinačne izlive netrpeljivosti pripisujem zdravstvenom stanju takvih osoba. Kako na sve gledaju u Srbiji i šta misle o tome teško je za dešifrovati jer na vodećoj funkciji imaju deklarisanu lezbijku, koja uživa sve benefite pripadanja vladajućoj političkoj kasti, a u svakodnevnom životu gej osobe nemaju nikakvu zakonsku regulativu koja bi prepoznala prava istopolnih građana. Svih ovih godina svedočimo miksu srpske disforije i euforije.

Uticao si na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi u kojem formalni i neformalni životni partneri nisu prepoznati kao njegovatelji iako im to omogućavaju drugi zakonski akti, kao i na izmjene Pravilnika o darivanju krvi koji je diskriminirao strance. Borio si se za izmjenu Zakona o udomiteljstvu kako bi istospolni parovi mogli usvajati djecu. Intervenisao si u izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu i izmijenio dio prethodnog Zakona o strancima. Ovo su samo neke od tvojih uspješnih aktivnosti. Mislim da je, spominjući njih, važno napomenuti tvoje djelovanje koje je u potpunosti iz nezavisne pozicije. Naime, ti ne primaš platu za svoje aktivnosti, zarađuješ je u realnom sektoru. Koliko su po tebi tvoji uspjesi, osim što su rezultat upornosti, posljedica i tvoje nezavisnosti? Koliko tebi lično ova pozicija prija?

Pre par godina jako me je frustriralo što formalno nisam bio deo nekakve organizacije koja se bavi prepoznavanjem i zaštitom ljudskih prava. Smatrao sam da je to neophodno kako bih valjda sebi dao legitimitet. Danas bih većinu takvih ponuda za posao odbio. Moja nezavisnost u radu, od materijalne komponente do aktivističke, zapravo je najbolja stvar koja je mogla da mi se desi jer me je na mnogo nivoa odredila. Bio sam prinuđen da se snalazim kako znam i umem, čitam, tražim, kako se ono kaže „kopam“ odgovore, da neretko donosim pogrešne zaključke i mislio sam se „šta sve ovo meni treba“. No, za razliku od mnogih, ja sam doslovno pametne glave, od aktivista od kojih sam i sam učio do univerzitetskih profesora, „vukao za rukav“, iznenada im se obraćao mailovima ili ih zvao na upoznavanje, kako bih pitao da mi rastumače sve one nedoumice koje mi se svaki dan nanovo pojavljuju. Sve je to proces učenja koji nema kraja. Na to sam jako ponosan i prija mi, jer dolazim u situaciju da sada mene pozivaju kako bih ja pomogao i dao svoje mišljenje a ja se redovno odazivam i svima pružam neophodnu pažnju, koja je nekada i meni trebala.

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli.

Osim što nezavisnost doprinosi manjku lične ostrašćenosti, čini mi se da ona, u načinu na koji je ti koristiš kao prednost, umanjuje selektivnost koja je sama sebi svrha i njegovanje principa koji su takođe često sami sebi svrha. Hoću da kažem da je nerijetko u aktivizmu previše pažnje posvećeno formi a da se zanemaruje suština, za razliku od tvog pristupa u kojem postoji jasan cilj i otvorenost za pregovore sa različitim „stranama“.

To je jedan od najvećih problema u aktivističkim krugovima. Mnogi pojedinci ili organizacije ulaze u rad sa kojekakvim frustracijama, neispunjenim željama ili pogledima na svet koji nužno ne moraju da budu ispravni i jedino prihvatljivi. Nemam taj luksuz da čekam da „neki moji“ dođu nekada na vlast, to je zaista sve neizvesnije, i zato gledam gde je moja niša da radim u svim ovim okolnostima koje ne mogu da promenim. Zanimljivo je to da sam za sve ove godine uvek imao podignut gard na desnici, strahujući od nje, a da mi levi bok redovno biva u masnicama. Oni od kojih sam se najmanje nadao da će da me kritikuju, često me isključujući, uz pokušaje da mi otmu zasluge, su upravo aktivisti i organizacije levog spektra koje isto tako umeju da budu vrlo agresivni i nespremni za dijalog o kojem puno pričaju.

Suština je u mijenjanju zakonodavstva, ali sa iskustvom života u Srbiji možeš da pretpostaviš kako je nama u Bosni i Hercegovini i koliko se ljudi demotiviraju prije nego što nešto pokušaju na tom planu da ostvare. Da li je osjećaj da si u uređenijem društvu pomogao odlukama da se boriš za izmjene zakona ili bi isto pokušavao u Srbiji, a samo možemo pretpostavljati sa kakvim ishodom. Jesmo li pomalo i sami krivi/e što zaziremo od svega što podrazumijeva pravnu proceduru i što ne poznajemo dovoljno vlastita prava i mogućnosti izmjene zakona, neovisno o tome gdje živimo?

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli. Koliko su samo meni puta docira, a ja ih hvalim ti se bože nisam poslušao, sa rečima da nema šanse da se nešto izmeni uz one čuvene da „gubim vreme“ i da „nažalost živimo u takvoj državi“. Upravo je to suština. Šta smo spremni da učinimo da ovakvu rečenicu ne ostavimo novim generacijama. Ujedno, kako ja da imam očekivanja da će neko drugi da uradi nešto za mene, izlažući se i izlazeći iz svoje zone sigurnosti, ako ja nisam spreman za isto. Osnažimo građane, bili oni mlađi ili stariji, da se trpeljivosti gibaju do one mere koliko je to ljudima u komforu a ne kako je neko drugi zadao. Mnogi bi se iznenadili koliko je odgovora i rešenja tu, nekada i na dohvat ruke, te da je najveća muka zapravo u procesu ispravnog artikulisanja zahteva.

Nakon tvog nedavnog gostovanja u Presingu na N1 stiče se dojam da je malo predstavnika/ca institucija kojima nisi pisao. Kako izgleda tvoj mail adresar? Ljudi koji te poznaju isključivo kroz ovu dimenziju možda ne mogu ni naslutiti koliko se zaigranosti, humora, vedrine i različitih interesovanja kriju u čovjeku koji tako posvećeno koristi građanska prava i opominje one koji ih krše. Jesi li u svemu tako principijelan? Čime objašnjavaš ovu nesvakidašnju dosljednost?

Ovo sve jako lepo zvuči i zapravo jesam vrlo zaigran! Kažu da živimo u doba digitalnih mogućnosti i ja ih svakodnevno koristim. Moja interesovanja idu preambiciozno u obraćanju državnoj i javnoj vlasti što me nekad potpuno iscrpi i onda to pripisujem da još moram da učim, najviše na sopstvenim pogrešnim procenama. Upravo je odsustvo lične ostrašćenosti moja prednost jer ne očajavam kada stvari ne idu po proceduri koja bi trebala da bude, pre svega zakonska ali i etička. Moj inbox je pun kojekakvih odgovora koji su zaista prava riznica tumačenja zakonskih članaka i propisa, te sada već dolazim u situaciju da određene arhive nemam gde da pohranim a da mi budu lako dostupne. Znam da neka tela izvršne vlasti znaju ko sam i da pravilno prenose kolegama savet da je bolje da mi odgovore, to je ustavna obaveza a moje ustavno pravo, nego da se ganjamo. Jer, ja imam vremena za igru „mačke i miša“ i vrlo sam dosledan i dosadan a za svaki dopis sam vrlo zainteresovan, ko da mi je jedini u životu. Da bude jasno, da dan toliko traje, i 25 sati mogao bih da se bavim ljudskim pravima!

Je li te neko iz neke institucije ili sa bilo koje pozicije moći možda zvao i ponudio profesionalni angažman u kojem bi se mogle iskoristiti tvoja znanja o pravnim procedurama?

Iako je volonterski, dobio sam poziv iz Ministarstva pravosuđa i uprave i deo sam Radne grupe za izradu Nacrta predloga Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kao deo OCD. Inače, ovim putem bih pohvalio ministra Malenicu, kao velikog stručnjaka, koji vrlo pragmatično spaja naše prividne različitosti radi zajedničkog cilja. Nedavno me je nekoliko OCD i pojedinaca nominovalo za saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, kao vanjskog člana, te ćemo videti koliko ima lobiranja a koliko politikantstva u odabiru. Sama nominacija mi je ogroman uspeh jer sam dobio izuzetne reči hvale za moj rad ali i mene kao čoveka. Zanimljivo je to da sam se više puno nudio i delu srpskih organizacija u Hrvatskoj, da isto tako volonterski pomažem na osnaživanju mladih Srba u Hrvatskoj koji su za razliku od mene rođeni ovde i čija je ovo isto tako domovina, ali nisam dobio pozitivnu povratnu reakciju.

S obzirom na to da nisi bio javno aktivistički angažovan u Srbiji pretpostavljam da nisi bio ni autovan van nekog užeg kruga (ispravi me ako griješim). Ako je bilo tako, kako je popraćen tvoj coming out koji je u tvom slučaju baš bio izlazak iz ormara u velikom stilu, od životnog partnerstva u drugoj državi do ozbiljnih rezultata u zagovaranju prava LGBTI osoba (i ne samo njihovih)?

Porodica, prijatelji i kolege sa kojima sam tada radio bili su upoznati sa svim mojim identitetima, koje i dan danas sebi otkrivam. Kada sam rekao da sam gej, što je iz ove perspektive kao da kažem da ne jedem meso, većina njih mi je odgovorila sa rečima znali smo, videlo se to, sumnjali smo itd. Mislim se, ako je to tako nešto očigledno i upadljivo čemu onda naknadna pamet i čuđenje kada sam javno istupio da sam u formalnom životnom partnerstvu. Narodu je teško udovoljiti ali je zapravo mudrost i ne truditi se u tom jalovom poslu. Nismo svi za sve i ne možemo, ali ni ne moramo, mi sve „krive Drine“ da ispravimo. Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada. U okolnim zemljama stvari se pomiču i ne sumnjam da će sutra biti mnogo bolje nego što je to bilo juče, samo treba ostati fokusiran i optimističan.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.